Rat Izraela i SAD-a protiv Irana definitivno je, možda i nepovratno, uzdrmao transatlantske odnose, ali i sam NATO savez, ocjena je brojnih svjetskih medija. I portal Obris. org pisao je kako je narušeno povjerenje u američko-europske poslove s oružjem i vojnom opremom, ali i kako sve više zemalja uskraćuje podršku i korištenje svojeg zračnog prostora SAD-u za operacije na Bliskom istoku.

Sve duži popis europskih zemalja koje su rekle NE Trumpu

Odlazi li poljsko-američko prijateljstvo u povijest?

Španjolska je, nakon otvorenog protivljenja sukobu s Iranom  zatvorila svoj zračni prostor američkim avionima uključenim u operacije, a Italija odbija dopustiti slijetanje američkih bombardera u baze na Siciliji. Ne miruje ni Poljska te je odbila zahtjev SAD-a da pošalje sustave Patriot sa svog teritorija na Bliski istok. Točnije, SAD sugerira da se jedna poljska baterija Patriota, zajedno s pripadajućim projektilima PAC-3 MSE  u vlasništvu poljskih Oružanih snaga, pošalje u regiju oko Perzijskog zaljeva. Ministar nacionalne obrane Władysław Kosiniak-Kamysz objavio je da

“naše baterije Patriota i njihovo naoružanje služe zaštiti poljskog neba i istočnog krila NATO-a. Po tom se pitanju ništa ne mijenja i ne planiramo ih nigdje premještati. Naši saveznici dobro znaju i razumiju koliko su važne zadaće koje ovdje imamo. Sigurnost Poljske apsolutni je prioritet”.

Francuska je odbila dopustiti američkim i savezničkim zrakoplovima koji prevoze vojnu opremu za Izrael da prelete preko njezinog teritorija. Kao jedan od odgovora, Izrael je obustavio sve poslove s vojnom opremom iz Francuske. Belgija je zabranila da se njen teritorij koristi za prebacivanje vojne opreme iz SAD-a prema Bliskom istoku, smatrajući američku intervenciju u Iranu “izvan okvira međunarodnog prava”.

Španjolska postojano kontrira Trumpu

Rječita je bila španjolska ministrica obrane Margarita Robles koja je, braneći odluku da se Sjedinjenim Državama uskrati korištenje španjolskih baza za vođenje rata, kao i prelet  američkih bombardera preko španjolskog zračnog prostora, pojasnila da se zabrana odnosi “isključivo” na rat protiv Irana. Ministrica je naglasila kako ta odluka nipošto ne podrazumijeva prekid transatlantskih veza te da vojne baze nastavljaju normalno funkcionirati. Robles je poručila kako se Španjolska ne osjeća obveznom pridružiti ilegalnom ratu čiji ciljevi, 30 dana nakon početka sukoba, još uvijek nisu definirani. “Nitko ne zna što će se dogoditi s ovim ratom“, rekla je. “Dvije su zemlje ušle u rat i očekivale da im se pridružimo. (…) Ne prihvaćamo lekcije ni od koga u pogledu naše predanosti miru“, dodala je Robles.

I sam poglavar Katoličke crkve , papa Lav XIV, poručio je kako je protiv tog rata te rekao da Bog odbacuje molitve lidera koji započinju ratove i imaju “ruke pune krvi”. Obraćajući se desecima tisuća ljudi na Trgu svetog Petra na Cvjetnicu – proslavi kojom počinje Veliki tjedan koji vodi ka Uskrsu za 1,4 milijarde katolika širom svijeta – Papa je sukob nazvao “strašnim” i rekao da se Isus ne može koristiti za opravdavanje bilo kakvih ratova.

SAD bijesne zbog europskog “NE”

Nije trebalo dugo čekati – američka reakcija na ova odbijanja bila su vrlo žestoka. Donald Trump je, očekivano, reagirao bijesom. Američki predsjednik više je puta kritizirao saveznike NATO-a zbog onoga što smatra nedovoljnom podrškom u sukobu. Članak 5 NATO-ove klauzule o međusobnoj obrani ne odnosi se na rat koji su Sjedinjene Države i Izrael pokrenuli protiv Irana. Više puta politiku Europljana prema Iranu ocijenio je slabom, nedovoljnom i kukavičkom. Veliku Britaniju i Francusku Trump drži kao nekorisne u ratu zbog kojeg je Iran zatvorio promet tankerima za naftu kroz Hormuški tjesnac, osim za tankere koje ne smatra neprijateljima, što se uglavnom odnosi na kineske i indijske brodove. “Sve zemlje koje ne mogu nabaviti mlazno gorivo zbog Hormuškog tjesnaca, poput Ujedinjenog Kraljevstva, koje je odbilo sudjelovati u obezglavljivanju Irana, imam prijedlog za vas: broj 1, kupujte od SAD-a, imamo ga dovoljno, i broj 2, skupite malo odgođene hrabrosti, idite do Tjesnaca i jednostavno ga UZMITE”, rekao je danas Trump u objavi na Truth Social.

A američki državni tajnik Marco Rubio je rekao da su Sjedinjene Države utvrdile da je Španjolska, članica NATO-a koju su obvezne braniti, uskratila SAD-u korištenje svog zračnog prostora i time se pohvalila, prema transkriptu izjave za Al Jazeeru koju je State Department objavio u ponedjeljak. Također je priznao da se Washington suočio s otporom u korištenju vojnih baza u Španjolskoj i drugdje. NATO je koristan Sjedinjenim Državama jer omogućuje stacioniranje trupa i opreme u inozemstvu, rekao je Rubio, dodavši: “Ali ako se NATO samo bavi time da brani Europu ako bude napadnuta, a zatim nam uskraćuje pravo na stacioniranje kada nam zatreba, to nije baš dobar aranžman.” “Teško je ostati angažiran i reći da je ovo dobro za Sjedinjene Američke Države. Dakle, sve će se to morati preispitati“, dodao je Rubio, naglašavajući da NATO ne može biti jednosmjerna ulica. “Nadajmo se da to možemo popraviti. Imat ćemo vremena da se time pozabavimo kasnije“, zaključio je Rubio, garniravši s izravnom prijetnjom: “Ako bismo sutra odlučili da ćemo povući svoje trupe iz Europe, to bi bio kraj NATO-a. SAD su NATO i NATO je SAD. Bez SAD-a nema NATO-a.” 

Nova inicijativa za mir

I dok se sve glasnije spominje i intervencija kopnenih snaga SAD-a te dok američke elitne postrojbe pristižu u krizno područje, Pakistan i Kina predstavile su zajedničku inicijativu za smirivanje sukoba između Sjedinjenih Država i Irana, pozivajući na hitnu deeskalaciju i pokretanje pregovora.  Plan u pet točaka uključuje trenutačni prekid vatre, otvaranje pregovora te obustavu napada na infrastrukturu poput energetskih i vodoopskrbnih sustava. Predlaže se i ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca za pomorski promet te sklapanje mirovnog sporazuma uz potporu Ujedinjenih naroda. S obzirom na aktualnu slabost Ujedinjenih naroda, teško se može očekivati da će UN tu igrati bilo kakvu, a pogotovo relevantnu ulogu. Očito je da se kriza u Perzijskom zaljevu i Bliskom istoku neće uskoro smiriti, što već sada prijeti velikim ekonomskim posljedicama za cijeli svijet. I čini se da upravo na tu kartu igraju europske države koje jedna za drugom zabranjuju korištenje svog teritorija (kopnenog, zračnog ili pomorskog) za američke ratne igre u Perzijskom zaljevu. Europske zemlje na čelu s Francuskom potiho rade na osiguravanju sigurnog prolaska kroz Hormuški tjesnac. Uspiju li u tome, Trumpov bijes i Rubiove prijetnje postat će još žešće.

Zbog MAGA politike Donalda Trumpa, odnosa prema Europi i pokretanja rata protiv Irana u kojem europski saveznici ne žele aktivno sudjelovati – pojavljuju se sve veće sumnje europskih država u američko poštivanje dogovora vezano za isporuku visokotehnoloških oružja.

Tako je Švicarska prošle jeseni zaustavila plaćanja za američke protuzračne sustave zemlja-zrak Patriot nakon što je saznala da će isporuke biti odgođene za nekoliko godina. No, švicarski javni servis SRF otkriva da zamrzavanje ima mali učinak: SAD je bez ikakvih konzultacija preusmjerio švicarska plaćanja namijenjena borbenom zrakoplovu F-35 kako bi pokrio troškove Patriota, objavljeno je prošli tjedan. Urs Loher, direktor Odjela nacionalnog naoružanja u švicarskom Saveznom uredu za nabavu obrambene opreme (Armasuisse), potvrdio je potez SAD-a i rekao SRF-u koliko je novca već prebačeno. Međutim, pod pritiskom američkih vlasti, ne može otkriti točan iznos. Opisuje ga samo kao “niski troznamenkasti iznos u milijunima” – što znači znatno više od 100 milijuna švicarskih franaka (126 milijuna dolara). SAD tako zaobilazi zamrzavanje plaćanja preusmjeravanjem sredstava za švicarske borbene zrakoplove F-35 u sustav Patriot. Kako je to moguće?, pitaju se švicarski mediji.

U SAD-u, poslovi s oružjem sa stranim zemljama uvijek idu putem američkog vladinog programa prodaje vojne opreme inozemstvu (FMS). Unutar ovog programa SAD održava fond za sve kupnje švicarskog oružja.  Bilo da se radi o F-35 ili o Patriot, sva švicarska plaćanja završavaju u ovom fondu. Ako jednom projektu nedostaje novca, SAD-u je dopušten pristup sredstvima za druge projekte. Upravo to američke vlasti sada rade: novac namijenjen programu F-35 koristi se za financiranje sustava Patriot.

„Ovo je vrlo nezadovoljavajuće“, kaže Loher. Preusmjeravanje sredstava stavlja švicarsko Ministarstvo obrane pod pritisak i ostavlja manjkove u proračunu za zrakoplove F-35. Krajem 2025. Ministarstvo je moralo prije roka prebaciti nekoliko desetaka milijuna franaka SAD-u kako bi popunilo prazninu. Ove rane uplate pojačavaju postojeće financijske probleme Ministarstva: ono se već bori s financiranjem odobrenih nabava oružja. Unatoč zamrzavanju plaćanja, očekuje se da će SAD ove godine nastaviti preusmjeravati sredstva za F-35 na sustav Patriot. Loher ipak brani zamrzavanje kao politički signal koji je pomogao potaknuti veću transparentnost SAD-a u vezi s dugim kašnjenjima. Kašnjenje u isporuci je, naime, razlog zašto je prije 2 mjeseca Švicarska počela otvoreno razmišljati o razvrgavanje ugovora o kupovini Patriota nakon što je iz SAD-a stigla obavijest o još jednom kašnjenju isporuke 5 naručenih sustava. Bern je počeo ozbiljno razmatrati europsku alternativu, francusko-talijanski sustav SAMP/T, koji bi navodno mogao biti isporučen već 2029. ako se naruči sada i odmah. Švicarski zakonodavci su frustrirani, a neki kažu da sustavi Patriot “možda uopće neće stići“.

„Frustrirajuće je kada nam nametnu zamrzavanje plaćanja, a novac se jednostavno preusmjeri“, kaže Werner Salzmann, senator i sigurnosni stručnjak iz desničarske Švicarske narodne stranke. Senator Josef Dittli iz desnocentrističke Radikalno-liberalne stranke dodaje da švicarsko Ministarstvo obrane očito nije shvatilo da je takav zaobilazni put moguć. Priska Seiler Graf, zastupnica Socijaldemokrata, osjeća se opravdanom u svom ranijem pozivu na otkazivanje kupnje Patriota. Njezina stranka općenito se protivi velikim američkom naoružanju. Salzmann također kaže da je njegovo povjerenje u Washington palo: „Ugovori FMS-a stvaraju sve više problema s tumačenjem. Moramo dobro razmisliti želimo li nastaviti potpisivati ​​takve sporazume.“

I Finci sumnjaju …

Antti Häkkänen sa svojim poljskim kolegom Pawełom Zalewskim

Finski ministar obrane Antti Häkkänen najavio je da će njegova zemlja provjeriti hoće li oružje koje je Europa platila ukrajinskoj vojsci stići na odredište – u Ukrjainu. Europski saveznici zabrinuti su zbog iscrpljivanja američkih vojnih resursa zbog rata u Iranu i nakon medijskih najava da bi SAD mogao preusmjeriti oružje namijenjeno za Ukrajinu prema Bliskom istoku. Häkkänen je rekao da će Helsinki provjeriti poštuje li Washington ugovore potpisane s europskim zemljama NATO-a koje su kupile oružje za Ukrajinu od američkih vojnih dobavljača. Problem proizlazi iz izvješća Washington Posta da Pentagon razmatra preusmjeravanje ključne vojne opreme namijenjene ukrajinskim obrambenim snagama za rat u Iranu. „Svaki put procjenjujemo kako se novac troši i vjerujemo da mehanizam funkcionira. Ako naravno postoje problemi, onda to moramo ponovno procijeniti“, rekao je Häkkänen u emisiji 12 Minutes With na Euronewsu.

Ovo oružje uključuje vitalne sustave protuzračne obrane potrebne za presretanje ruskih projektila i dronova, kupljenih putem NATO-ovog sustava Prioritetne liste zahtjeva za Ukrajinu (PURL), koji omogućuje zemljama NATO-a da kupuju oružje za Ukrajinu od SAD-a. Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte rekao je novinarima da bitna oprema za Kijev, uključujući presretače, “nastavlja pritjecati u Ukrajinu“. Međutim, postoji zabrinutost da će, kako rat u Iranu sve više odmiče, a američke vojne zalihe se smanjuju, biti donesena odluka o preusmjeravanju opreme prema Iranu. “PURL je do sada Ukrajini isporučio oko 75% svih projektila za ukrajinske baterije Patriot i 90% streljiva koje se koristi u drugim sustavima protuzračne obrane“, rekao je Rutte novinarima u sjedištu NATO-a u Bruxellesu u četvrtak, 26. ožujka.

Službeni Helsinki također čvrsto stoji iza toga da se neće uključiti u američko-izraelsku intervenciju u Iranu, unatoč izjavama američkog državnog tajnika Marca Rubia koje impliciraju da je podrška Washingtona Ukrajini ugrožena ako europski saveznici ne pomognu SAD-u u osiguravanju Hormuškog tjesnaca. U jedva prikrivenoj prijetnji saveznicima na putu za sastanak ministara vanjskih poslova G7 u Parizu, Rubio je rekao: „Ukrajina nije američki rat, a ipak smo toj borbi doprinijeli više nego bilo koja druga zemlja na svijetu. (…) „Dakle, to će biti nešto što će predsjednik morati uzeti u obzir u budućnosti“, dodao je Rubio. No, Häkkänen je rekao da Helsinki ne može preusmjeriti sigurnosne snage iz Finske u Zaljev, s obzirom na granicu od 1350 kilometara koju Finska dijeli s Rusijom. „Mi smo mala zemlja uz Rusiju“, rekao je, dodavši: „Svi naši resursi uključeni su u našu spremnost u ovom području, tako da nema opcija ili potencijala“ za djelovanje na Bliskom istoku.

U međuvremenu, finski predsjednik Alexander Stubb također je udvostručio otpor svoje zemlje američkim pozivima za pomoć. Rat s Iranom „nije stvar NATO-a“, rekao je u četvrtak navečer, jer je NATO obrambeni savez, rekao je Stubb na konferenciji za novinare nakon sastanka čelnika Zajedničkih ekspedicijskih snaga (JEC), multilateralne obrambene suradnje među nordijsko-baltičkim zemljama NATO-a.

Španjolska čvrsto “protiv”

Nakon što je odbila prihvatiti Trumpov zahtjev za izdvajanje u obranu od 5 % BDP-a, Španjolska je zatvorila svoj zračni prostor američkim zrakoplovima koji sudjeluju u napadima na Iran. To je korak dalje od ranije zabrane korištenja vojnih baza kojima zajednički upravljaju Španjolska i SAD. Španjolska ministrica obrane Margarita Robles je bila rezolutna: “Ne dopuštamo korištenje vojnih baza niti korištenje zračnog prostora za akcije povezane s ratom u Iranu“. Zatvaranje zračnog prostora prisiljava vojne zrakoplove da zaobiđu Španjolsku, članicu NATO-a, na putu do svojih ciljeva na Bliskom istoku. To ne uključuje izvanredne situacije, dodao je list El País.

A USS Gerald R. Ford u Splitu?

U tom kontekstu je zanimljivo gledati reakcije na uplovljavanje američkog nosača USS Gerald R. Ford (CVN-78), koji je nakon sudjelovanja u operacijama protiv Irana najprije otplovio put Grčke, a onda se skrasio pred Splitom radi popravka i dopune. Dok službena priopćenja o njegovom dolasku u Hrvatsku naglašavaju transtlantske vrijednosti i dokaze prijateljstva, na društvenim se mrežama više nego ikada čuju glasovi protiv ovog dolaska, uz naglašeni strah da će Hrvatska time i sama postati meta iranskih ili pro-iranskih podržavatelja. Tome se priključila i saborska zastupnica Dalija Orešković, problematizirajući poštivanje Ustava RH u odluci o uplovljavanju nosača u hrvatske teritorijalne vode. “Gdje su stavovi drugih nositelja državne vlasti po pitanju davanja suglasnosti stranoj državi da usred ratnog sukoba kojeg je sama izazvala usidri svoj ratni brod ispred jednog od najvažnijih turističkih gradova uoči početka turističe sezone?,” pita se Orešković na društvenim mrežama. Iako je iznimno mala ili gotovo nikakva mogućnost da se posadi i samom nosaču dogodi išta lože u Hrvatskoj, ovakve reakcije samo su odraz sve manjeg povjerenja u SAD i podrške američkoj vanjskoj politici prema saveznicima i partnerima.

U zadnje vrijeme, od 4. svibnja mnogi su se kod nas (pa i u svijetu) raspisali o sposobnostima PZ/PR sustava Patriot MIM-104 nakon rušenja ruskog hiper-zvučnog i zračno-balističkog sustava X(Kh)-47M2 Bodež (Kinžal). Na početku ruske invazije na Ukrajinu mnogi su glorificirali sposobnosti Bodeža. Neki su to radili s pilom naopako ili figom u džepu, a neki iz  čistog neznanja. Nije dovoljno poznavati jezik i prevoditi članke, često i uz Google prevoditelja, i donositi „visokoumne zaključke“ bez ikakve odgovornosti za istinom. Naime,  niti jedan dizajner složenih vojnih sustava ne objavljuje sve na internetu, čak i kupcu često zataji neke stvari bez obzira jesu li to mane ili vrline. Mnogo toga je u poznavanju suvremenog raketnog oružja, prateće elektronike i računalne tehnike te, naravno, disciplina fundamentalnih znanja iz fizike kao što su aerodinamika, čvrstoća, senzorski sustavi, propulzija, ali i umijeće uporabe složenih sustava – od taktike uporabe neposrednog poslužitelja do kreatora zamisli kako i na koji način upotrijebiti sustav a da to bude iznenađenje za protivnika.

Sad je vidljivo kako „vrli vojni analitičari“ – koji su donedavno hvalili Bodež kao sustav kojem nitko ništa ne može – mijenjaju ploču kao da se ništa nije dogodilo. Nisu se spremni ni ispričati javnosti već i dalje nastavljaju s pozicija velikih stručnjaka, a da to ničim ne mogu opravdati. Slično se ponašaju i oni koji su im dali prostor za neodgovorno ponašanje. Bilo bi puno korektnije da se javljaju kao politički komentatori jer tamo je istina najmanje važna. Prije nego što počne analiza obračuna Patriota i Bodeža, ili Bodeža i Patriota, podsjetio bih  cijenjene čitatelje na članak objavljen na ovom portalu prije više od 14 mjeseci ili točnije 23. ožujka 2022., pod naslovom „Kh-47M2 Kinžal, zrakoplovna para-balistička raketa i razaranje Ukrajine“. Nakon novih događanja i odmjeravanju snage između ta dva sustava, izraženom stavu ne bih ništa dodao, a niti oduzeo.

Napadi na Kijev

Raketni napad na Kijev 4. svibnja 2023. možda i nije bio napad na Patriot – ali se Patriot našao na dobrom mjestu u pravo vrijeme, u najvećoj borbenoj spremnosti, hranjen obavještajnim podacima u realnom vremenu, u mogućnosti presresti Bodež, što je posada vješto iskoristila. Prema nekim informacija lansirano je više raketa inačice PAC-2. Obaranje Bodeža je važno i ima veliku psihološku važnost, pozitivnu za Ukrajinu i razočaravajuću za Rusiju. To je udarac za Putina, ali i mnoge druge (pa i neke kod nas) čije se hvalospjeve profesionalnih stručnjaka opće prakse čulo o nezaustavljivom ruskom oružju. Osobno mislim kako su sami konstruktori Bodeža svjesni da nije neuništiv. Bilo bi jako opasno da nije tako, poglavito kad je u rukama despota. Drugi napad, prema nekim informacijama sa šest Bodeža u plotunu, vjerojatno je bio napad na bitnicu Patriota. Ako je u prvom napadu Bodeža Patriot branio važan objekt, u drugom napadu Patriot je branio samoga sebe.

Valja priznati da je ruska organizacija napada bila izvrsno osmišljena. Bio je to raznolik plotun raketa uz dodatak izviđačkih i dronova samoubojica. Raketni dio plotuna bio je kombinacija raketa hiper-zvučne, nadzvučne i okolo-zvučne brzine. Ta šarolikost brzina od oko 1.000 pa do preko 12.000 km/h pred obranu postavlja izuzetno složen zadatak. Obrambeni sustavi ne mogu imati istu učinkovitost za vrlo različite brzine cilja pa se optimiziraju za najvjerojatnije dijapazone brzina. Također treba imati na umu da je velika brzina hiper-zvučne, parabalističke rakete koja napada cilj uz moguća manevriranja po smjeru i visini otežavajući čimbenik točnosti pogađanja. Takve rakete se koriste bar za sada prvenstveno do isključivo protiv stacionarnih ciljeva. Raspoređeni proturaketni sustav Patriot je stacionarni cilj i nema vremena promijeniti položaj u kratkom vremenskom intervalu nakon što je sustavom otkrio dolazak hiper-zvučne rakete. Pored toga, nužno je procijeniti opasnost od raketa drugačijih brzina i dronova pa neke zanemariti, a neke prepustiti drugim sustavim zračne obrane.

Sporo protiv brzoga

Tipična konfiguracija sustava Patriot

U našoj „logici“ dominantno je mišljenje kako obrambena raketa mora biti brža od rakete koja napada jer je to iskustvo koje smo stekli. Raketa ili topnički projektil je brži od tenka, broda, pa i najbržih zrakoplova pri izravnom napadu i ulasku u zonu pogađanja. U slučaju „Patriot protiv Bodeža“ mijenja se paradigma pa je neophodno stvoriti mogućnost da se sredstvom koje je prema javno objavljenim podacima sporije od cilja i do tri puta omogući pogodak. Teoretski, Patriot će s najvećom vjerojatnosti pogoditi Bodeža ako ga ovaj izravno napada. Tad je parametar nula ili blizu nule. Teže je pogoditi ako se parametar povećava, a u jednom trenutku parametar može biti toliko velik da pogodak svodi na nulu. Prema dostupnim podacima Bodež ima najveću brzinu 12.350 km/h, a Patriot PAC-2/3 – 5.000 km/h. Velika je to razlika brzina kojoj je moguće doskočiti u prvom redu pravovremenim otkrivanjem, izvrsnim upravljačkim sustavom, vrhunski dimenzioniranom bojnom glavom sa sustavom nekontaktnog upaljača, praktički bez kašnjenja, i naravno – vrhunski obučenom posadom uz izvrsnu moralnu i psihofizičku stabilnost. Blizinski  upaljač i fragmentirana bojna glava povećavaju volumen susreta s ciljem te osiguravaju uništenje cilja bez izravnog udara – a ako se stvore uvjeti, sustav preciznog, aktivnog radarskog samonavođenja omogućit će izravni pogodak i uništenje cilja kinetičkom energijom.

Držim da je rusko izravno napadanje Patriota raketama Bodež više u službi propagande kako bi  se u slučaju uspjeha mogli pohvaliti domaćoj javnosti. Aktualno suđenje znanstvenicima koji su radili na dizajnu Bodeža ukazuje da stvari i nisu baš u skladu s hvalospjevima ruske strane, uključujući i predsjednika RF Putina. Bez obzira što se uistinu dogodilo, za detalje ćemo morati pričekati u najmanju ruku do kraja rata, a možda će i nakon toga mnoge stvari ostati tajna. U konačnici, bez obzira kako završe obračuni Patriota i Bodeža, to neće osigurati rusku prevlast u zračnom prostoru Ukrajine i neće biti presudno za ishod rata. Rat je izuzetno složeno društveno događanje, kojim upravlja politika, a njegov najkrvaviji dio provode oružane snage ili još preciznije ratnici na kopnu, moru i zračnom prostoru, a vidimo sve značajniju ulogu i svemirskih snaga. Kako trenutno stoje stvari na ukrajinskom ratištu, bez krucijalnih promjena na istom nije racionalno očekivati skori kraj neprijateljstava.

Možda bi bilo najispravnije reći da se kao priprema za buduće operacije vodi bitka i za zračni prostor u kojoj Rusija težišno napada, a Ukrajina se težišno brani. Držim da svi oni što zagovaraju prekid neprijateljstava, zamrzavanje stanja na ratištu i početak pregovora su svjesno ili nesvjesno na ruskoj strani. Vidimo da neki u zadnje vrijeme govore kako nisu sigurni da Ukrajina ne želi napraviti atomsku bombu. To je samo korak do tvrdnje kako Ukrajina želi atomsku bombu. To je definitivno voda na ruski mlin. Jesu li ti i takvi „ruski igrači“ ili bar njihovi zagovornici?  Valjda je i „pticama na grani“ jasno kako daljnje patnje, u skladu s Poveljama UN i međunarodnim pravom,  prekinuti može samo Rusija. Prekidom agresije i povlačenjem Rusije na međunarodno priznate granice rat završava, a ako rat prekine Ukrajina – to je put u nestanak  ukrajinske države i vjerojatno ukrajinskog naroda pod imenom Ukrajinci. Ipak, scenarij dragovoljnog ruskog povlačenja na granice nakon raspada SSSR i međusobnog priznanja novonastalih država u ovom trenutku je isključen.

Što slijedi?

Jesu li – kako tvrde Ukrajinci – ruske zalihe projektila dugog dometa stvarno pri kraju?

Puno više se govori o ratnim ciljevima koje bi trebale ostvariti oružane snage. Tako su dosta učestali pojmovi ofenziva i protuofenziva. Naravno, to je neprecizno jer pojmovno radi se o različitim stvarima, a mi smo u tome specijalisti. Precizno govoreći – da bi nešto moglo biti protuofenziva ista bi se trebala pokrenuti i provoditi dok je s druge strane u tijeku ofenziva. Ako se velika napadna djelovanja pokreću na uspostavljenu ili pak neuspostavljenu obranu – onda je to ofenziva. Kako sad izgleda stanje na ukrajinskoj fronti, Rusi su prešli u obranu. No u obrani nisu isključena i napadna djelovanja. Očekivana djelovanja ukrajinske strane preciznije je nazvati ofenzivom. Treba znati da ofenziva ne mora imati jedan glavni te jedan ili više pomoćnih pravaca. Vjerojatnije je očekivati napad u više smjerova, te ako se ukaže prilika – neki od njih može prerasti u glavni pravac. Taj glavni pravac može postati i strateški. Izvođenje tako obuhvatnih operacija, ovisno o razvoju situacije, može imati stratešku i životnu važnost za jednu ili drugu stranu. Kod tako velikih uloga opreza nikad dosta.

Zapovjednik Zračnih snaga Ukrajine Mikola Oleščuk: izvrstan rad PZO-a u svibnju

Pod pretpostavkom da je moral Ukrajinaca na visokoj razini, postavlja se pitanje što je s materijalno-logističkim komponentom, osposobljenošću i uvježbanošću. Kada krenu operacije na velikim prostranstvima, veliku ulogu koja bi mogla prevagnuti u tom pretežito kopnenom ratu moglo bi imati ratno zrakoplovstvo i trupna protuzračna obrana. Nije dovoljno poznato kako je i je li sa zadovoljavajućim kapacitetom uspostavljena trupna PZ i PR obrana. Brine strah „kolektivnog Zapada“ koji se suspreže Ukrajini dati mogućnost snažnijeg djelovanja po važnim vojnim ciljevima u Rusiji. Ukrajina definitivno ima pravo djelovati po snagama i infrastrukturi koji izravno ili pak posredno ostvaruju učinke na ukrajinskom teritoriju. Ruskih prijetnji nekim novim konvencionalnim snagama ne treba se bojati, a prijetnje oružjem za masovno uništenje „kao prazne puške“ (koja ipak i ne mora biti prazna) boje se obje strane. Ovakvo stanje za Ukrajinu dugoročno nije održivo. Rusi napadaju jeftinim dronovima i „starim“ krilatim (krstarećim) raketama te planirajućim bombama iz vremena SSSR. Bombi i raketa ima u izobilju, a Iran se pokazao pouzdanim partnerom i ozbiljnim dobavljačem dronova. Bilo bi interesantno usporediti „financijski troškovnik“ jedne i druge strane prilikom napada na Kijev. Složenost ukrajinske logistike je dosad nezabilježena. Pomoć stiže s različitih strana, svaka ima u cijelosti ili dijelom svoj logistički lanac, a tu su ne manje važne i jezične barijere. Te jezične barijere su značajne i kod obuke za uporabu konkretnih sredstava, a posebno onih složenijih.

Rusko uništenje Patriota 16. svibnja

Kao zaključak moglo bi se reći da ukrajinska ofenziva mora donijeti opipljive rezultate jer vrijeme je ipak na ruskoj strani. Ukrajina je sve razorenija i ekonomski slabija. Na Zapadu bi moglo doći do promjena glede potpore Ukrajini. Istovremeno, Rusija je ratom praktički neokrnjena, a sankcije joj još uvijek nisu nanijele očekivane probleme. Moglo bi se reći da su njeni saveznici, zbog vlastitih diktatura, trajniji pa joj pomažu izravno i neizravno u zaobilaženju nametnutih sankcija. Neke velike i moćne države – iako službeno ne šalju oružje – izgleda isto nadoknađuju onima koje ga šalju. Također, ako ne mogu prošvercati nužne zapadne komponente šalju im svoje inačice. To je izgledno za dronove, rakete, te zrakoplove. Konačno, jasno je ipak da rat neće odlučiti obračuni Patriota i Bodeža.

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini

U subotu, 22. svibnja, okončana je vježba „Astral Knight 21“, koja se od 13. svibnja provodila u zračnim prostorima Italije, Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Albanije i Grčke. Radi se o vježbi integrirane zračne i raketne obrane pod zapovjedništvom američkih Zračnih snaga za Europu i Afriku (USAFE-AFAFRICA), radi koje je po prvi puta u bazi u Zemuniku bio razmješten i sustav protuzračne obrane MIM-104 Patriot. Vježba je zamišljena na način da pruža zračnu i raketnu zaštitu pomorskih luka i savezničkih snaga u sklopu međunarodne vojne vježbe „Immediate Response 21”. Po prvi puta je u vježbi sudjelovalo i Središte za nadzor zračnog prostora HRZ-a, koje je u određene dane kontroliralo i zapovijedalo većim dijelom savezničkih zrakoplova u provedbi zračnih operacije. U vojarni „Kovčanje“ na Lošinju bio je baziran razmjestivi sustav za zapovijedanje i upravljanje zračnim operacijama (Theater Operationally Resilient Command and Control – TORCC) koji dio 606. Eskadrile zračnog nadzora (Air Control Squadron – ACS) iz sastava 31. borbenog krila Zračne baze Aviano (31. FW – Fighter Wing), a jedan od glavnih ciljeva sudjelovanja u ovoj vježbi je i uspostava trajne komunikacijske i informacijske strukture sustava navođenja zrakoplova i nadzora zračnog prostora. Domaće 93. krilo HRZ-a pružilo je potporu zemlje domaćina (Host Nation Support – HNS) 43. eskadrili za elektronsko djelovanje (43. Electronic Combat Squadron) Zračnih snaga SAD-a koji su sudjelovali u vježbi sa 60 pripadnika i dva zrakoplova EC-130H koji su provodili letačke operacije sa stajanke 393. eskadrile helikoptera.

Krajem prošloga tjedna u Hrvatsku je stigao i general Ratnog zrakoplovstva SAD Greg A. Semmel, pomoćnik zapovjednika USAFE-AFRICA zadužen za Nacionalnu gardu, te ujedno i director vježbe “Astral Knight 21”. U razgovoru za portal Obris.org general Semmel, kojemu je ovo prvi boravak u Hrvatskoj, ističe kako je oduševljen sudjelovanjem Hrvatske i HRZ-a u vježbi “Astral Knight”, te se nada nastavku izgradnje dobrih odnosa i budućim takvim vježbama.

Generale Semmel, što Vas je dovelo u Hrvatsku?

„Ja sam ovdje kao direktor vježbe za vježbu ‘Astral Knight 21’ – dakle, vježbu kojom mi uvježbavamo sposobnost integrirane protuzračne i proturaketne obrane. Za ovu vježbu u 2021. imamo više NATO partnera uključenih širom regije“.

Jeste li zadovoljni načinom na koji se odvijaju aktualne vježbe „Defender Europe“ i „Astral Knight“ (koja je bila u punome jeku dok je vođen ovaj razgovor, op.a.)?

„Da, mislim da imamo pozitivnih pomaka, posebno što se tiče vježbe ‘Astral Knight’ tijekom posljednjih nekoliko godina, posebno ovdje u jugoistočnoj Europi. Postigli smo neke od velikih vježbovnih ciljeva s tim vježbama i općenito – način na koji se to uklapa u ‘Defender 21’ je bio vrlo pozitivan“.

To su neuobičajeno velike vježbe…?

„Da, ‘Defender’ kao godišnja vježba – to je vrlo velika vježba, multinacionalna, ne bi li ojačala spremnost širom NATO partnera, a vježba ‘Astral Knight’ je povezana s tom ‘Defender’ vježbom po tome da se mi fokusiramo, kao što sam rekao, na integriranu zračnu i proturaketnu obranu. Dakle, s vojnog gledišta, kao što vjerojatno znate, jednom kad uspostavite dominaciju nad pojedinim zračnim prostorom, prevlast u zraku, nasuprot svim zračnim prijetnjama – bili to zrakoplovi, balistički ili krstareći projektili, itd – tada možete više vojno postići na tlu. Na tlu možete opskrbljivati svoju vojsku, možete mirnije pokretati svoje mornaričke efektive kuda trebate, dakle to sve ide ruku pod ruku u ove dvije vježbe“.

Naša javnost je po prvi puta čula za „Astral Knight“ prošle godine, kada je fokus više bio na Sloveniji. Da li su ta prošlogodišnja i ovogodišnja vježba slične? Ima li među njima razlika?

„Možete među godinama uočiti razlike. Lani je ‘Astral Knight’ bio više fokusiran na sjever, a sama vježba tendira rotirati, ako možemo tako reći, između sjevernih i južnih regija. Dakle, ove godine, 2021., fokus je dolje na jugoistočnoj Europi, na ovoj regiji s našim ovdašnjim NATO partnerima“.

Koliko male zemlje – sa zrakoplovstvima gotovo simbolične veličine, kao što je hrvatsko ili slovensko – mogu doprinijeti ovakvim vježbama?

„Evo, dat ću vam izvrstan primjer temeljem vježbe ‘Astral Knight’. Mi stvarno cijenimo hrvatsko sudjelovanje u aktivnosti ‘Astral Knight’. U utorak i srijedu ovoga tjedna (18. i 19. svibnja, op.a.), tijekom letačkih dijelova vježbe… Naime, imamo stvarne velike letačke dijelove, ali i simuliranu vježbu djelovanja balističkih projektila… u ovom letačkom dijelu tijekom puna dva dana – NATO snage, odnosno NATO zrakoplovi, bili su upravljani od hrvatskih kontrolora leta. Dakle, oni su odigrali ogromnu ulogu u ovoj vježbi. (…) Pitanje je kontrole nad borbenim zrakoplovima. Budući da ti borbeni zrakoplovi izvode svoje obrambene misije u zračnom prostoru, a kontrolori na zemlji ih praktički usmjeravaju prema protivnicima u zraku i pomažu im u obavljanju njihovih misija. To su sve bili Hrvati, tijekom puna dva dana. Dakle, hrvatske Oružane snage igraju ogromnu ulogu u ovoj vježbi. Definitivno“.

Sustav Patriot po prvi puta u RH (Photo: MORH/ T. Brandt)

Ove godine smo po prvi puta ikad imali raspoređivanje raketnog sustava Patriot u Hrvatskoj…

„Da, to je izvrsno, to je sjajno za čuti“.

Ali taj isti dolazak koji je za nas bio velika stvar izazvao je veliko komešanje u nekim od nama susjednim državama, primjerice u Srbiji. Je li to uobičajena reakcija na takve NATO snage?

„Mi raspoređujemo naše bitnice sustava ‘Patriot’ u skladu s postavkama vježbe i to je normalna, godišnja vježba koju izvodimo ne bi li unaprijedili našu spremnost. Dakle, to je godišnje događanje koje izvodimo ne bi li uvećali tu spremnost i kreirali stabilnost u regiji“.

Samo da provjerim – taj raspored nije trajan?

„Ne, koliko ja znam, nije trajan“.

Također, po prvi put smo imali raspoređivanje trupa Nacionalne garde Floride u Hrvatsku. Koliko često SAD na terenu koriste takav „miks“ pune profesionalne vojske i Nacionalne garde? Je li to nešto što se često radi?

Nacionalna garda Floride u vježbi “Immediate Response” na Slunju

„Da, definitivno su ovdje, ali to je dio opće vježbe, kao dio šire vježbe ‘Defender’. Nacionalna garda igra veliku ulogu, očigledno… ako vam je poznato, u okviru pričuvne komponente. Ali oni su uvijek veliki dio svih ovih velikih vježbi, jer u sastavu pričuvne komponente – bili vi Nacionalna garda ili vojska u punom radnom vremenu – vi ipak morate održavati svoje vještine, svoju spremnost, kao i pune djelatne snage koje sve to rade svakodnevno. Dakle, vidjet ćete jedno normalno sudjelovanje Nacionalnih gardi raznih saveznih država u gotovo svim velikim vježbama ovdje.“

Kada gledate na situaciju na terenu, ako imate snage Ratnog zrakoplovstva i snage Air National Guard, koliko su one zapravo slične? Je li problem održati usporedive razine opremanja, usporedive razine spremnosti?

„Ne. Razina operabilnosti između Nacionalne garde i djelatnih snaga je besprijekorna. Zaista, oni koriste istu opremu, oni vježbaju na isti način, oni vježbaju zajedno, koriste iste taktike, tehnike i procedure, bili oni vojnici na kopnu ili zrakoplovci u zraku mi koristimo iste tehnike, taktiku i zapravo i istu opremu, tako da je to stvarno besprijekorno“.

Dakle, puno je lakša takva integracija nego sa stranim partnerima, iz NATO-a…?

„Ja bih rekao… Budući da imamo više prilike u Nacionalnoj gardi za vježbanje s našim djelatnim parnjacima… iz perspektive Nacionalne garde, mi nemamo toliko prilika za ići u druge NATO zemlje, toliko često ondje vježbati s našim NATO partnerima…“

Ako sam dobro shvatio, dio vašeg posla tiče se State Partnership programa. Hrvatska je „State Partner“ s Minnesotom. Za Hrvatsku je to velika stvar, ali… Gledano iz američke perspektive, ima li za SAD koristi od takvih programa, od takvih interakcija?

„Stvar je u izgradnji jakih veza između dvije države, i ja mislim da ‘State partnership program’ je tu put za izgradnju takvih veza između SAD, i da on omogućava da već dobre bilateralne veze među zemljama budu i bolje. To je program koji omogućava takve veze i dok pojedini terenski zapovjednik možda i nema uvijek na raspolaganju dovoljno resursa, dovoljno sredstava, koliko bi želio, da pojača te savezničke odnose, aktivnost kao što je ‘State partnership program’ omogućava da se to dogodi. (…) To je jedan vrlo važan odnos između SAD i Hrvatske, i mi ga iznimno cijenimo“.

U Vašoj biografiji se vidi spomen da ste upravljali i borbenim avionom F-16, ali i bespilotnim letjelicama MQ-9 Reaper.

„Jesam“.

Kao prvo – kao pilot – kako bi vi opisali razliku između stvarnog letenja u avionu i upravljanja takvom napravom?

„Mehanički, to je iznimno različito. Očigledno. Razlika između sjedenja u komandnoj kabini i sjedenja te kontroliranja kompjuterske konzole… No misije su gotovo jednake. Dakle, rekao bih da su to glavne razlike – nisam u zraku, ne mogu se staviti sam točno iznad prostora borbi, ali pri letenju ili pri upravljanju MQ-9 misija je potpuno ista. Ja koristim mnoge od istih – opet ću reći: taktike, tehnike i procedure da bih obavio misiju su potpuno iste. Dakle, puno je tu stvari prenosivo od borbenog aviona na ovo drugo. Mehanički iznimno različito, naravno, budući da ne sjedim u borbenom zrakoplovu, ali i dalje kontroliram letjelicu MQ-9 preko računalne konzole“.

Ali možete li bespilotnim sustavom postići jednako mnogo nad prostorom djelovanja kao i borbenim avionom u zraku?

„Apsolutno da. Ustanovio sam da već usporedbom svojeg iskustva iz godina letenja na borbenom avionu F-16 i onda upravljanja letjelicom MQ-9 –izvodili smo iste misije, nosili bi tipično jednako naoružanje, tipično bi bili jednako zaposleni, što se tiče operativnog tempa, dakle po svemu tome to je vrlo usporedivo“.

Znam da je to teško pitanje za pilota, ali možete li zamisliti da te naprave potpuno zamjene letjelice s posadama?

„Ahhh, to je teško pitanje. Teško pitanje. Mislim, vidjet ćemo što nam budućnost nosi. Mislim da ćemo u budućnosti vidjeti više od takvih sposobnosti i takvih tehnologija, nisam baš točno siguran koliko mnogo, ali mislim da će u budućnosti doći do fine mješavine – onog posadnog i besposadnog radi postizanja misija. Nisam baš siguran osobno koji je pravi omjer te mješavine, ali to ćemo zasigurno nadalje viđati“.

Hrvatska je upravo usred postupka biranja novih borbenih aviona. Iz vašeg iskustva, koliko zapravo treba da bi zrakoplovstvo uistinu ovladalo novih avionom?

„Naravno, svaka država je različita u svojim nabavnim procesima. Očigledno, kao Ratno zrakoplovstvo SAD i Ministarstvo obrane, mi pokušavamo sažeti taj proces, učiniti ga kraćim ili toliko kratkim koliko je to moguće, ali, znate, proces nabave redovito traje nekoliko godina. I onda treba još nekoliko godina prije nego što dobijete te zrakoplove i propustite ih kroz – kako mi kažemo – razvojne testove, čemu onda slijede operativna testiranja i vi gradite svoju taktiku s tim zrakoplovom prije nego što on krene u službu kao u punini operativna platforma. To može potrajati još nekoliko godina, definitivno“.

Iz naših izvora čulo se spominjanje razine ambicija – korištenje tih zrakoplova u inozemstvu u misijama. To je vjerojatno dosta optimistično, budući da mi skačemo s 2. generacije MiG-a 21 na nešto mnogo, mnogo modernije… Dakle vidjeti period od više godina za takvu promjenu – to nije nešto posebno?

„Ne, potrebno je više godina da bi se, kao što sam rekao, prošlo kroz taj proces, da bi se zrakoplove dovelo do operativne razine“.

Da li takva promjena kad je provodite u Ratnom zrakoplovstvu SAD, kad se uvodi nova letjelica – osim čiste promjene tehnike – obuhvaća još štogod, poput promjene doktrine ili procedura?

„Kad potpuno novi zrakoplov dolazi u Ratno zrakoplovstvo – da, mislim to je… Misija će ostati ista, doktrina će bazično također ostati ista. Nego, pitanje je kako koristite tu novu platformu, kako na nju primjenjujete doktrinu da bi ostvarili misije. Jer, naravno, možete imati različitu opremu, različite platforme, različite načine korištenja radi ostvarenja misija i doktrina. Zato treba vremena da bi se izgradile te taktike. (…) To je pitanje učenja kako da se najbolje koristi te zrakoplove, kako da najbolje iskoristimo taj zrakoplov da bi njime zadovoljili sve one potrebe koje traže misije“.

U zadnje vrijeme se puno pričalo o jednoj određenoj Federaciji koja je sve aktivnija u nekima od područja Vaše nadležnosti (od Baltika do Crnog mora, i šire do Afrike), posebno na pojedinim morima. Bilo je mnogo vijesti o izazivanjima, bliskim susretima sa savezničkim snagama… Koliko je zapravo problem imati suparnika koji je vrlo aktivan, koji je agresivan? Kako vi gledate na takve situacije?

„Gledano iz vizure Ministarstva obrane i američkog Ratnog zrakoplovstva, mi imamo godišnji program vježbi koji se tipično razvija godinama unaprijed. Znat ćemo koje ćemo vježbe izvoditi i planirat ćemo ih godinama unaprijed, i mi nastavljamo provoditi sve naše vježbe ne bi li ojačali spremnost, i mi nastavljamo provoditi te naše vježbe s našim NATO partnerima ne bi li osigurali postojanje interoperabilnosti da možemo zajedno vježbati, ne bi li koristili te vježbe i za izgradnju naših međuodnosa. Dakle, sve ono što radimo na godišnjoj razini zapravo je pravilo koje se prenosi kroz godine“.

Ali da li takve strane aktivnosti ometaju te vaše aktivnosti? Čini li to stvari izazovnijima? Da li to smeta?

„Ne. Ja bih rekao da mi nastavljamo provoditi vježbe kao što smo i planirali“.

Interoperabilnost u vježbi “Astral Knight 21” (Photo: OSRH)

U našoj regiji mi ne graničimo sa samom Rusijom, ali graničimo s državom koja nije u NATO-u, a koju okružuju članice Saveza. Tu je uvijek određena napetost. Da li se to odražava na način na koji NATO i SAD djeluju u ovim krajevima?

„Ne, mislim da se mi fokusiramo na provođenje vježbi i izgradnju te interoperabilnosti sa svim našim NATO partnerima, i te razne okolnosti ne utječu na naše prigode za obuku, naše vježbe i odnose koje imamo s partnerima“.

Zadnjih nekoliko godina otkad smo ušli u Savez – imali smo vrlo malo prigoda vidjeti veće snage naših saveznika na javno vidljiv način. Ova raspoređivanja snaga lani i ove godine su za nas neuobičajena. Je li to neuobičajeno i za SAD i NATO?

„Ne, ne bih rekao. Kao što sam spomenuo, mi… Upotrijebit ću ovdje primjer iz vježbe ‘Astral Knight’ – i opet, u neparnim godinama 19, 21 – ta je vježba fokusirana na regije jugoistoka Europe, dakle i ovdje… I nije to prvi put da smo u ovim krajevima, da provodimo takve vježbe“.

Neki od naših susjeda pokušavaju prikazati ovakve vježbe i njihove scenarije kao nešto agresivno, kao uvježbavanje stvarnih raspoređivanja snaga koja bi se mogla i na njih odražavati…

„Ne bih rekao, budući da kao jedan od ciljeva našeg uvježbavanja imamo… Mi dižemo našu spremnost za odgovor na bilo kakvu agresiju ili prijetnje širom čitavog europskog područja operacija“.

EC-130H na Zemuniku (Photo: OSRH)

Želite li još nešto istaknuti?

„Ja bih samo još jednom želio reći da smo izuzetno sretni zbog sudjelovanja Hrvatske… a posebno budući da sam toliko uključen u vježbu ‘Astral Knight’, da smo oduševljeni hrvatskim sudjelovanjem u toj vježbi koja teče iznimno dobro. Bilo nam je omogućeno vrlo blisko raditi sa HRZ-om, s nekim od pripadnika vašeg Zrakoplovstva koji su bili uključeni u naše timove tijekom provedbe vježbe, i kao što sam rekao, Hrvatska je igrala veliku ulogu u njoj. Dakle, radujemo se nastavku ostatka vježbe i nastavku izgradnje dobrih odnosa, te budućim takvim vježbama“.

Sustav protuzračne obrane „Patriot“ iz sastava američkog 10. zapovjedništva proturaketne i protuzračne obrane Kopnenih snaga SAD (10. AAMDC – Army Air and Missile Defense Command) danas je preko graničnog prijelaza Pasjak ušao iz Slovenije u Hrvatsku, te je dopremljen u vojarnu „Pukovnik Mirko Vukušić“ u Zemuniku. Tamo će biti razmješten kako bi u sklopu vježbe „Astral Knight 2021“ pružao zračnu i raketnu zaštitu pomorskih luka i savezničkih snaga koje pristižu u Hrvatsku radi sudjelovanja u međunarodnoj vojnoj vježbi „Immediate Response 21“. Ovo je prvi puta da je sustav „Patriot“ razmješten u Hrvatskoj, pa je i zanimanje za njega prilično veliko.

Oznaka i geslo postrojbe 5-7 ADA

Zapovjednik 5. bojne 7. pukovnije PZO iz sastava 10. Zapovjedništva proturaketne i protuzračne obrane (10. AAMDC) bojnik David Jackson pojasio je kako je njegova bojna prvo izvela pomak od oko 1.200 km, iz baze „Smith Barracks“ u njemačkom mjestu Baumholder do Slovenije, gdje su sudjelovali u vježbi „Adriatic Strike“. Nakon toga, na red je danas došao idući pomak od oko 300 kilometara, u Hrvatsku. Konvoj sastavljem  od preko 50 američkih vojnih vozila, s opremom i sustavom protuzračne opreme „Patriot“ ušao je u našu državu preko graničnog prijelaza Pasjak, te krenuo put Zrakoplovne baze Zemunik. „Sustav protuzračne opreme ‘Patriot’ bit će razmješten u Hrvatskoj u okviru vježbi ‘Astral Knight 21’ u kojoj će pružati zračnu i raketnu zaštitu pomorskih luka i savezničkih snaga i međunarodnoj vojnoj vježbi ‘Immediate Response 21’ koja se provodi u sklopu vježbi ‘Southern Exercise Portfolio’ pod zapovjedništvom američkog Zapovjedništva za Europu (EUCOM) i dio je opsežne vježbe ‘DEFENDER-Europe 21’ (DE21) koju Zapovjedništvo američkih kopnenih snaga za Europu i Afriku (USAREUR-AF) provodi na području Europe s ciljem izgradnje spremnosti i interoperabilnosti između SAD-a, NATO saveznika i partnerskih vojski“, rekao je bojnik Jackson. Napomenuo je i da ovaj oružni sustav služi za zaštitu kako snaga u pokretu tako i strateške infrastrukture od zrakoplova, krstarećih projektila, besposadnih letjelica i balističkih projektila, a za potrebe vježbe „Astral Knight 21“ njihova će bojna biti razdijeljena na jedan segment u Hrvatskoj, i drugi u Albaniji.

Sustav “Patriot” na slovenskom Črnom Kalu (Photo: SV)

Sustav „Patriot“ proteklih je tjedan dana bio razmješten u Sloveniji, na području Črnega Kala, kako bi pružao zaštitu NATO snagama koje su se iskrcavale u luci Koper. To je drugi put za redom da je „Patriot“ radi sudjelovanja u vojnoj vježbi bio razmješten u Sloveniji – prvi puta je to bilo prošle godine, kada je „Patriot“ također radi zaštite snaga u luci Koper bio stacioniran u vojnoj bazi Divača. PZO sustav „Patriot“ združuje u sebi četiri operativne funkcije: sustav veza, zapovijedanje i upravljanje, radarski nadzor zračnog prostora i sam raketni sustav protuzračne obrane. Kombinacija ovih funkcija osigurava koordiniran, siguran, integriran te iznimno mobilan sustav obrane zračnog prostora, koji je po svojoj strukturi ujedno i modularan. Pod normalno je raketni sustav „Patriot“ veličine bojne, sastavljen od 6 bitnica i operativno spreman za manje od jednoga sata. Doseg njegovih raketa je maksimalno 160 km, uz dostizanje visine leta do 24.200 metara te brzine do 4,1 MACH. Sustav je namijenjen zaštiti kritične infrastrukture, što se ovih dana manifestiralo u Sloveniji, a sada i u Hrvatskoj.

Vježba „Astral Knight 21“ je vježba integrirane zračne i raketne obrane (IAMD – Integrated Air and Missile Defence) koju provodi Zapovjedništvo američkih zračnih snaga za Europu i Afriku (USAFE-AFAFRICA), od 13. do 22. svibnja 2021. godine u zračnom prostoru Talijanske Republike, Republike Slovenije, Crne Gore, Republike Albanije i Republike Hrvatske, odnosno prostoru sjevernog i južnog jadranskog akvatorija. U provedbi same vježbe svakodnevno će aktivno sudjelovati pedesetak zrakoplova; i to američke zračne snage sa zrakoplovima F-15, F-16, B-52, tankerima KC-135, KC-46 i KC-10, E-3 AWACS, C-130 te helikopterima HH-60, talijanske zračne snage s avionima F-35 i AWACS, te oružane snage Helenske Republike s avionima F-16. Iz Oružanih snaga RH u vježbi sudjeluje Središte za nadzor zračnog prostora Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, avioni Hrvatskog ratnog zrakoplovstva MiG-21, te brodovi Hrvatske ratne mornarice u sklopu dodatnih zadaća borbenog traganja i spašavanja „oborenih“ letačkih posada savezničkih zrakoplova. Na prostoru Republike Hrvatske privremeno će biti smještena i američka razmjestiva radarsko-komunikacijska postaja te pokretno zapovjedno središte koji će davati dodatnu potporu u radarskoj slici, a po potrebi te planu dodatno provoditi i navođenje savezničkih zrakoplova, kao i nadzor zračnog prostora područja provođenja vježbe.

Japanska vlada ustrajala je na tvrdnjama kako poduzima sve potrebne korake ne bi li se suprotstavila raketnoj prijetnji što dolazi iz Sjeverne Koreje, no balistička raketa koja je u utorak preletjela preko sjevernog Japana otkrila je granice sposobnosti priprema ove države na takva iznimno nepredvidiva ispaljivanja.

Ulični prizor iz Japana, Tokio 29. kolovoza 2017. godine

“U potpunosti smo pratili kretanje (projektila) sve od njegova lansiranja, i temeljito smo spremni zaštititi živote naših ljudi“, kazao je premijer Shinzo Abe novinarima, kada je objavio da je raketa prešla preko Japana prije pada u Pacifički ocean.

Japanske Samoobrambene snage nisu poduzele korake u presretanju rakete, a ministar obrane Itsunori Onodera je objasnio da se odluku o izostanku rušenja u letu donijelo temeljem radarskih podataka koji su isključili mogućnost padanja projektila na sam Japan.

Usprkos jamstvima iz vrhova vlasti, general pukovnik Hiroaki Maehara – zapovjednik snaga protuzračne samoobrane (ASDF) zadužen za proturaketne operacije – priznao je istoga dana kako je izbor vremena sjevernokorejskog lansiranja bio “potpuno iznenađenje“.

Sustav Patriot (PAC-3) u Tokiju od siječnja 2016. godine

U okviru trenutnog dvoslojnog sustava obrane Japana od balističkih projektila, razarači opremljeni Aegis sustavom iz sklopa pomorskih samoobrambenih snaga Japana opremljeni su presretačima Standard Missile 3 (SM-3), i zaduženi su za zaustavljanje nadolazećih projektila u vanjskim slojevima atmosfere. Ako oni u svojoj svrsi ne uspiju, na red dolazi korištenje iduće linije obrane od napada raketama – kopnenih presretača Patriot Advanced Capability 3 (PAC-3).

Japan ima preko 30 bitnica PAC-3 raspoređenih širom države, svaka s dometom od više desetaka kilometara. Dok vlasti namjeravaju pribaviti i presretače koji bi imali dvostruko veći domet, trenutno aktivan sustav ne posjeduje dovoljno dometa za zaštitu kompletnog kopnenog prostora Japana, a japanske Samoobrambene snage su raspored ovih bitnica aktivno prilagođavale za slučaj mogućeg pada kakve rakete – radi zatajenja ili iz nekih drugih razloga.

Nakon što je Sjeverna Koreja ranije ovoga mjeseca izjavila kako promišlja lansiranje svojih balističkih raketa preko teritorije Japana, sve do voda nedaleko američkog pacifičkog teritorija Guam, neke od PAC-3 postrojbi bile su premještene u četiri japanske prefekture na zapadu države, uzduž takve pognozirane letne rute raketa.

No, projektil kojeg je Pyongyang ispalio u utorak, 29. kolovoza, bio je usmjeren u sasvim drugačijem smjeru, prošao je nedaleko rta Erimo na otoku Hokkaido, i pao je u ocean oko 1.180 kilometara istočno od tog rta.

U zrakoplovnoj bazi američkih Zračnih snagaYokota, smještenoj u predgrađu Tokija, gdje su baš tog dana i snage ASDF vježbale raspoređivanje sustava PAC-3, Maehara je naglasio važnost pozicioniranja takvih bitnica nedaleko kraja u koji se očekuje pad projektila, ističući: “PAC-3 postrojbe moraju biti raspoređene baš na prava mjesta, baš u pravo vrijeme“.

Na prostoru otoka Hokkaido bila je stacionirana samo jedna proturaketna grupa, i to na prostoru ASDF baze Chitose, oko 160 kilometara udaljene od rta Erimo. Kako izgleda, nije bilo vremena da se tu na poprište dopreme i neke dodatne postrojbe.

Kako Sjeverna Koreja nastavlja s pokusnim ispaljivanjima svojih balističkih projektila, mnogi od kojih su pali i u Japansko more, tamošnje Ministarstvo obrane ojačalo je i napore za unapređivanjem japanskih obrambenih sposobnosti. Među opcijama koje se razmatra je i uvođenje kopnenih sustava proturaketne obrane zasnovanih na Aegis tehnologiji, poznatih pod nazivom Aegis Ashore.

Američki sustav Aegis Ashore, Naval Support Facility Deveselu u Rumunjskoj, 12. svibnja 2016. godine

Taj sustav koristi komponente slične onima na sustavom Aegis opremljenim razaračima mornaričke komponente Samoobrambenih snaga, i od njega se očekuje da bi trebao smanjiti i radni napor dosadašnjeg vojnog osoblja zaduženog za operacije presretanja raketnih projektila, budući bi on bio fiksno instaliran na kopnu.

Ministarstvo planira sredstva za moguće uvođenje sustava Aegis Ashore osigurati u okviru iduće fiskalne godine, koja u Japanu započinje u travnju, no stvarno pokretanje takvog novog sustava  najvjerojatnije će trajati više godina.

Za zaštitu čitavog nacionalnog teritorija Japanu trebaju samo tri broda opremljena Aegis sustavom proturaketne zaštite, a država ih sada ima četiri – no, kako je naglasio upućeni državni dužnosnik, to “jedva” da osigurava naciji kontinuirani nadzor nad raketnim prijetnjama – budući da u pojedinim razdobljima ti brodovi i ne mogu biti korišteni radi njihovih ciklusa održavanja.

JS Atago (DDG-177), luka Tenpouzan, 26. travnja 2014. godine

Ministarstvo obrane Japana planira udvostručiti broj plovila opremljenih Aegis sustavom, ukupno na njih osam, no ti ratni brodovi teško da će zaploviti japanskim vodama prije 2021. godine.

Ministarstvo je također sve više zabrinuto i zbog sjevernokorejskih demonstracija koje upućuju i na sposobnosti izvođenja iznenadnih napada, korištenjem mobilnih lansera i ispaljivanjem projektila tijekom noći.

Činjenica da je Sjeverna Koreja svoj projektil u utorak ispalila s lokacije koju nikad ranije nije koristila – Sunan u okviru glavnoga grada Pyongyanga – mogla bi također biti signalom da se isprobava sposobnosti izvođenja iznenadnog napada, izjavio je jedan japanski dužnosnik.

“Bez obzira koliko mi budemo ojačavali naše proturaketne obrane, u njima će i dalje biti rupa“, napomenuo je jedan drugi dužnosnik u ministarstvu. “Tome nema kraja“.

Članak pod originalnim naslovom “As North Korean missile threat grows, Japan’s defensive capabilities fail to keep up” objavljen je na portalu “The Japan Times” (https://www.japantimes.co.jp/) u srijedu, 30. kolovoza 2017. godine. U svom izvornom obliku tekst je dostupan na adresi: https://www.japantimes.co.jp/news/2017/08/30/national/politics-diplomacy/north-korean-missile-threat-grows-japans-defensive-capabilities-fail-keep/#.WabAnJUUmM9