Summit NATO-a u Ankari završio je u srijedu, 8. srpnja, s porukom da NATO ispunjava svoje zadaće te da je unatoč svemu očuvano jedinstvo. U priopćenju na stranicama NATO-a navodi se kako je glavni tajnik Mark Rutte naglasio da rastu ulaganja u obranu, razvijaju se nove sposobnosti, širi se proizvodnja obrambene industrije, te da europske saveznice i Kanada preuzimaju veću odgovornost za vlastitu sigurnost: „Rebalansiramo našu sigurnost nabolje, a upravo to predstavlja NATO 3.0”. Na summitu je naglašena sve veća važnost suradnje s industrijom u jačanju NATO-ovih sposobnosti odvraćanja i obrane. U okviru Foruma obrambene industrije, održanog tijekom summita, vlade i industrija najavile su nove velike obveze, uključujući nove ugovore o nabavi vrijedne više od 50 milijardi eura. Saveznice su također pokrenule inicijativu „NATO’s Drone Edge”, veliki novi projekt u sklopu kojeg će se tijekom sljedećih pet godina uložiti 40 milijardi američkih dolara u sustave za suzbijanje bespilotnih letjelica, objavljeno je na stranicama.

Trump u glavnoj ulozi

U najavi ovog skupa na stranicama našeg portala objavili smo da će to biti važan sastanak. U glavnoj ulozi bio je, očekivano, američki predsjednik Trump koji nije zaboravio kritizirati europske članice saveza zbog Grenlanda, Irana i nedovoljnog izdvajanja. Otišao je toliko daleko da prekida političke i trgovačke odnose s Španjolskom koja je veliki kritičar njegove vanjske politike, ali i koja je odbila preuzeti na sebe obvezu izdvajanja za obranu u iznosu od 5% BDP-a. Međutim, na sastanku s ukrajinskim predsjednikom Zelenskim objavio je davanje licence Ukrajini za samostalnu proizvodnju raketa za PZO sustav Patriot, prijeko potreban Ukrajini. Naravno, tu je i bombastična vijest o prekidu primirja s Iranom i početak ponovne eskalacije sukoba.

No bez obzira što je sve bilo podređeno Donaldu Trumpu, uključujući i trajanje summita koje je bilo malo skraćeno jer Trump nema živaca ni koncentracije za dugačke sastanke, čini se da je raspoloženje NATO čelnika prema mušićavom i svojeglavom američkom predsjedniku ipak drugačije nego je bilo na prošlogodišnjem summitu u Haagu. Nobelovac Paul Krugman to je opisao kao proces deamerikanizacije koji se jasno vidio na NATO summitu: “Ta spremnost na deamerikanizaciju djelomično odražava shvaćanje da je Trump ono što jest, te da se naciji koja ga je dva puta izabrala jednostavno više ne može vjerovati. Europsko okretanje od Trumpa također odražava i pad percepcije o njegovoj moći. U jednom se trenutku svijet bojao Trumpa iako ga nikada nije poštovao. Tišina koja je dočekala njegov obnovljeni zahtjev za Grenlandom pokazuje da ga svijet više ne shvaća ozbiljno.” Krugman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, smatra da je – zahvaljujući Trumpu – SAD doživio pad svog globalnog utjecaja, i to iz tri razloga: (1) debakl u Iranu, (2) Trumpov neuspjeh da Ukrajinu isporuči Vladimiru Putinu, te (3) slabljenje američke globalne ekonomske moći i neuspjeh pretvaranje međunarodne trgovine u oružje. “Kombinirani učinak ovih poniženja za Trumpa i njegove poslušnike bilo je drastično preuređenje američkog položaja u svijetu. Većim dijelom prošle godine strani su čelnici očajnički pokušavali umiriti Trumpa. Ovih dana uglavnom mu se samo ugađa, a gradi se svijet u kojem on neće više biti važan,” zaključuje Paul Krugman u svom tekstu objavljenom na Substacku.

Europa sve samostalnija

U ocjeni skupa u Ankari portal Politico napisao je kako su europski saveznici dali su sve od sebe kako bi Donalda Trumpa dobro oraspoložili na summitu NATO-a. Taj je trud polučio polovičan uspjeh, no to im ionako više nije glavni prioritet. Europske zemlje i Kanada sve se više udaljavaju od politike bespogovornog popuštanja i straha od američkog predsjednika te prelaze na odmjereniji pristup; iskustvo s njegovim opetovanim prijetnjama ulijeva im više samopouzdanja u ophođenju s njim, a to dodatno osnažuju i vlastitim povećanim ulaganjima u obranu. U središtu te promjene nalazi se drukčija poruka: više novca za obranu izdvajamo zbog sebe, a ne zbog vas.

„Nisam došao ovamo da bih udovoljio Trumpu… ako sam došao, to je bilo jednostavno zato da preuzmem odgovornost za sigurnosnu situaciju usmjerenu na odvraćanje”, rekao je za POLITICO luksemburški ministar vanjskih poslova Xavier Bettel. „Učinili smo ono što smo morali. (…) Sit sam te panike oko Trumpa”, dodao je jedan visoki diplomat NATO-a, kojem je – kao i drugima koji su govorili za Politico – zajamčena anonimnost kako bi mogao slobodno govoriti. Nakon godine dana nezapamćenih napetosti unutar Saveza, tijekom koje je Trump prijetio preuzimanjem Grenlanda, najavljivao povlačenje tisuća vojnika iz Njemačke i dovodio u pitanje NATO-ov pakt o uzajamnoj obrani, zemlje saveznice su u Ankaru stigle s namjerom da izbjegnu novu krizu, smatra taj ugledni portal. U srijedu su čelnici 32 članice Saveza potpisali izjavu kojom se obvezuju na ulaganje u nove vojne sposobnosti, poput bespilotnih letjelica, istaknuli da Iran nikada ne smije doći u posjed nuklearnog oružja, te predstavili nove ugovore o nabavi vrijedne više od 50 milijardi dolara – a sve su to mjere kojima se uglavnom nastojalo odgovoriti na dugotrajne Trumpove zahtjeve. Do kraja summita Trump je djelovao zadovoljno, ocjenjuje se. „Jedna riječ obilježava ovaj dan – ujedinjenje”, rekao je američki predsjednik novinarima nakon skupa, opisavši ga kao „sjajan sastanak” i pohvalivši „ljubav” koju su zemlje pokazale tijekom razgovora. Štoviše, na sastanku održanom iza zatvorenih vrata, Trump je također izjavio i da je SAD spreman nastaviti s prodajom oružja saveznicima neovisno o načinu na koji će se ono koristiti, te je čelnicima NATO-a poručio: “Želimo ostati uz vas“.

Hrvatska : Oprečne ocjene sastanka

Hrvatska politika prema i oko NATO-a ponovo je pokazala svu podvojenost. Tako je predsjednik Republike i Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović u Ankari izjavio da …

„hrvatska pozicija je biti lojalan i fer prema članicama NATO-a, ne raditi ništa iza leđa, što ni ne radimo, ali gledati čvrsto razvoj situacije i svoje interese. To znači da nas nema u Koaliciji voljnih, to sam ovdje ponovio svima. Hrvatska je dosta u povijesti plaćala tuđe račune, nekada i sama za sebe loše obračunavala, ali se sada nadam da je došlo razdoblje u kojem ćemo koristiti benefite onoga što je najvažnije, a to je pozicija. Hrvatska pozicija je dobra i ne treba nas biti tamo gdje nas ne treba biti“,

izjavio je Milanović nakon sastanka na vrhu NATO-a u Ankari.

U izjavi za medije nakon sastanka predsjednik Milanović kazao je da je u ovom formatu najiskreniji bio predsjednik Donald Trump koji „ovdje dolazi kao jedan potpuno determinirani trgovac oružjem i tom smislu zastupa američke interese“. „S punim poštovanjem govori o Putinu, Xiju kao i oni o njemu. Drugi lideri govore drugom retorikom“, rekao je Milanović. Istaknuo je da su Koaliciju voljnih spominjali predsjednici Emmanuel Macron i Keir Starmer, „ljudi koji su to osmisli, ali bez forme i jasnoće“: „Zato unutra i ne možemo biti. Ta ideja o zapadnom prisustvu u Ukrajini nakon nekakvog mirovnog sporazuma koji će doći vrlo je opasna, nerazrađena i nesigurna”, smatra predsjednik Milanović. Potvrdio je novinarima i da je na sastanku NATO čelnika govorio i o situaciji u hrvatskom susjedstvu.

“Spomenuo sam i ono što u zadnje vrijeme izvodi Srbija s naoružavanjem i kupovinom razno raznih sustava. Srbija se ponaša čudno. Nadam se da neće nabaviti nosač aviona na kotačima jer mora nemaju. Pitanje koje se uvijek mora postaviti je što će ti to? Zašto to nabavljaš? Koja ti je procjena prijetnji i kako to misliš iskoristiti?“,

rekao je predsjednik Milanović ističući da ćemo se kao država tome morati suprotstaviti „tako da se opremimo nešto sličnim“. „NATO to mora znati i o tome treba razgovarati. Moja dužnost je da o tome govorim“,

Očekivano, njegove izjave dobile se salvu kritika premijera Andreja Plenkovića. Komentirajući aktualna politička i sigurnosna pitanja, predsjednik Vlade Andrej Plenković poručio je da Milanovićeve odluke i izjave narušavaju međunarodni ugled Hrvatske, suradnju s partnerima i vjerodostojnost zemlje. Na stranicama Ministarstva obrane priopćeno je da je ministar Anušić u Ankari je istaknuo kako je NATO iz ovog susreta izašao još jači i ujedinjeniji. “Sve saveznice potvrdile su svoju predanost većim ulaganjima u obranu, daljnjem jačanju zajedničkih obrambenih sposobnosti, jačanju obrambene industrije unutar Saveza te daljnjoj čvrstoj potpori Ukrajini u njezinoj borbi za neovisnost i pravedan mir. To su ključne odluke koje naše zemlje čine sigurnijima u vremenu sve izraženijih geopolitičkih izazova i nestabilnosti”, poručio je ministar obrane.

*Photo: NATO

Danas, prvog dana NATO summita u Ankari, održan je Forum obrambene industrije na kojem je 7 zemalja-članica objavilo pokretanje Projekta visoke vidljivosti (High Visibility Project-HVP) koji se tiče nabave višenamjenskih transportnih zrakoplova  (MRTT) Airbus A400M. Među njima je i Hrvatska, a s njom u društvo su još i Belgija,Francuska, Poljska, Španjolska, Turska i Ujedinjena Kraljevina. Pismo namjere o suradnji na unaprjeđenju sposobnosti strateškog zračnog prijevoza korištenjem zrakoplova Airbus A400M Atlas potpisao je u ime Hrvatske ministar obrane Ivan Anušić. Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte je najavio veliko pojačanje savezničkih zračnih snaga s novim multinacionalnim Airbusovim sposobnostima osmišljenim za jačanje odvraćanja i obrane diljem Saveza. Pojačanje se odnosi na dvije ključne platforme: Airbus A330 MRTT, koji se koristi za dopunjavanje gorivom i prijevoz u zraku, te Airbus A400M, strateški zračni prijevozni zrakoplov svjetske klase sposoban za brzo premještanje trupa, opreme i zaliha preko teritorija NATO-a.

Kako je u svom  priopćenju navela kompanija Airbus, ova inicijativa je izgrađena na strategiji „udruživanja i dijeljenja“ („Pooling&Sharing“),  te predviđa različite faze suradnje među zemljama sudionicama – od flote A400M u multinacionalnom vlasništvu i pod multinacionalnim upravljanjem do povezanih usluga poput održavanja, podrške obuci, infrastrukture i nabave. Cilj je stvoriti cjelovito rješenje koje učinkovitije ispunjava nacionalne i NATO zahtjeve, a istovremeno nudi veću operativnu fleksibilnost u specifičnim sposobnostima, uključujući dopunjavanje gorivom u zraku, pomoć u katastrofama, medicinsku evakuaciju i gašenje požara. Hrvatski ministar obrane Ivan Anušić je na današnjoj press-konferenciji u Ankari o pristupanju Hrvatske ovom projektu rekao:

„Radi se o Projektu visoke vidljivosti. Radi se o brzom transportu naših trupa zračnim prometom i, naravno, trupa naših saveznica. U tom projektu se predviđa nabavka velikih transportnih vojnih aviona u kojem Hrvatska do 2030. godine neće imati nikakve obaveze niti bilo kakav trošak, nego iza 2030. godine. Moramo definirati kako i na koji način ćemo u tom projektu participirati. Pretpostavljam da ćemo participirati kao saveznica, naravno, s određenim ugovorima, sporazumima sa zemljama koje budu imale u svom aranžmanu i u svojoj nabavi, u sastavu svojih oružanih snaga, upravo te avione za transport borbenih trupa.“

Projekti visoke vidljivosti (HVP) predstavljeni su kao novi NATO-ov instrument za ubrzanje razvoja ključnih vojnih sposobnosti europskih saveznika u kontekstu postupnog povlačenja Amerikanaca iz konvencionalne obrane Europe. Hrvatska je procijenila da je od velike važnosti sudjelovanje u projektu koji će omogućiti korištenje transportnih aviona, posebno s obzirom na to da je preuzela  NATO-ov cilj sposobnosti „Strateško raspoređivanje“ koji obuhvaća sposobnosti teškog i srednjeg transporta vojnika i vojne opreme.:

„To, naravno, ne mora značiti da moramo posjedovati isti taj avion, nego ga možemo koristiti zajedno s ovih sedam zemalja koje sam spomenuo. Ključno je to da je u našem Dugoročnom planu razvoja navedeno da Oružane snage Republike Hrvatske trebaju imati u svom sastavu i transportni avion. Ispunit ćemo tu obvezu iz Detaljnog plana razvoja Oružanih snaga. Imat ćemo na raspolaganju transportni avion, zajedno s našim saveznicima, koji ćemo rentati po potrebi,“

naglasio je Anušić, dodavši da u skladu s potpisanim Pismom namjere, Republika Hrvatska dobiva mogućnost sudjelovanja u radu stručne radne skupine i aktivnog sudjelovanja u oblikovanju aranžmana suradnje u skladu s nacionalnim interesima i prioritetima..

A400M Atlas u službi RAF-a (Photo: RAF)

„Odabir A400M za ovu multinacionalnu flotu naglašava njegove ključne strateške sposobnosti zračnog prijevoza. S više od 135 zrakoplova u upotrebi i više od 270 000 sati leta koje je ostvarila globalna flota, A400M postao je okosnica zračne mobilnosti za najveće europske zemlje NATO-a, a s budućim planom sposobnosti, njegova će uloga postati još važnija u desetljećima koja dolaze“,

zaključio je Ben Bridge, predsjednik Airbus Defence and Space u Velikoj Britaniji.

*Photo: NATO (osim zadnje)

U sjeni poljuljanih transatlantskih odnosa i globalne nestabilnosti čelnici država NATO-a okupit će se u utorak i srijedu u Ankari na sastanku na vrhu na kojem se očekuje da europske članice preuzmu snažniju ulogu u obrani europskog kontinenta. Prema ocjenama promatrača, ovaj summit održava se usred pritiska i kritika američkog predsjednika Donalda Trumpa da Europa poveća izdvajanja za obranu te nakon višemjesečnih transatlantskih napetosti povezanih s pitanjem Irana i Grenlanda. Česte kritike NATO-a od strane američkog predsjednika, popraćene najavama povlačenja dijela američkih snaga iz Europe i šestomjesečnom revizijom američke vojne prisutnosti na tom kontinentu, potaknule su neizvjesnost unutar Saveza, ocijenjuje Reurtes.

Američki CNBC pak ocjenjuje kako se NATO ovog tjedna suočava s ključnim testom svoje vjerodostojnosti i buduće održivosti, a novi europski ciljevi u pogledu izdvajanja za obranu podvrgnuti su dosad nezabilježenom nadzoru Bijele kuće. Na ovotjednom summitu, koji počinje u utorak svečanom večerom koju priređuje turski predsjednik Erdogan, razmotrit će se može li Europa dovoljno brzo pretvoriti povećane proračune u vojnu moć kako bi zadržala angažman predsjednika Donalda Trumpa, istovremeno se pripremajući za budućnost u kojoj će Washington imati manju ulogu u sigurnosti kontinenta. Prošlogodišnji summit u Haagu smatrao se prekretnicom nakon što su se saveznici obvezali da će do 2035. godine izdvajati 5 % BDP-a za obranu, uključujući 3,5 % za temeljne obrambene potrebe i 1,5 % za šire sigurnosne potrebe. Međutim, stav je upućenog CNBC-a, očekuje se da će ovogodišnji summit u Ankari pomaknuti fokus rasprave s obećanja na njihovu provedbu. To uključuje pitanja o nabavi, industrijskim kapacitetima, potpori Ukrajini i političkoj arhitekturi onoga što je Trumpova administracija nazvala „NATO 3.0”.

Glavni Rutteov zadatak – smirivati Trumpa (Photo: NATO)

Također, mediji se pitaju može li NATO zadržati angažman SAD-a dok istovremeno prebacuje veći dio odgovornosti na Europu? Europske vlade uvelike su prihvatile činjenicu da moraju više ulagati, više proizvoditi i preuzeti veću odgovornost za vlastitu sigurnost, nakon pritiska iz Bijele kuće. No, NATO je već 77 godina ustrojen oko američke moći, zbog čega je to pitanje jednako političke koliko i vojne prirode, izjavio je Max Bergmann, direktor Programa za Europu, Rusiju i Euroaziju pri Centru za strateške i međunarodne studije (CSIS) sa sjedištem u Washingtonu. Ako se Washington povuče čak i bez potpunog izlaska iz saveza, pred Europom se postavlja teže pitanje, rekao je novinarima na brifingu prošlog tjedna: kako organizirati obranu bez SAD-a u središtu. Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte usredotočio se na zadržavanje Trumpova angažmana uz istovremeno provođenje planova za preraspodjelu tereta. Ipak, Bergmann ističe kako se vrlo malo raspravljalo o „planu B” za slučaj da SAD odluči kako više ne želi ostati duboko uključen.

I ovogodišnji summit vrtjet će se oko američkog predsjednika, čak i više nego prošle godine. No dok su se na prošlogodišnjem summitu u Haagu čelnici NATO država natjecali tko će više ugoditi Donaldu Trumpu, na ovom summitu Trump bi se mogao iznenaditi – posebno zato što posljednjih tjedana vodi otvoreni sukob s talijanskom premijerkom Giorgiom Meloni. Američki dužnosnici najavljuju da će Trump u Ankari imati niz sastanaka – od onog s domaćinom Erdoganom i sirijskim predsjednikom Ahmedom al-Šarom, pa do novog sastanka s ukrajinskim predsjednikom Zelenskim. Također se očekuje i da će tijekom summita biti objavljeni novi obrambeni sporazumi vrijedni milijarde dolara, rekao je dužnosnik Trumpove administracije. Ili će sve to biti bačeno u drugi plan s obzirom na najnoviju Trumpovu opsesiju Svjetskim nogometnim prvenstvom.

Poruka bivšeg prvog čovjeka NATO-a

Bivši glavni tajnik Saveza Jens Stoltenberg ima poruku za sudionike ovogodišnjeg summita: Pokažite Donaldu Trumpu da obrambena potrošnja raste, nastavite podržavati Kijev i naglasite ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu da je rat u Ukrajini bio “strateški neuspjeh”. Iako Trump redovito napada članice NATO-a, osuđujući ih zbog niske obrambene potrošnje i nepomaganja u ratu protiv Irana, Stoltenberg je, u nedavnom intervju za Politico naglasio da saveznici trebaju argumentirati da sigurnost SAD-a ovisi o Savezu. “Nadam se da će summit biti snažan znak jedinstva u NATO-u. Da smo, unatoč razlikama, sposobni zajedno se suprotstaviti ključnim prijetnjama i izazovima s kojima se suočavamo“, rekao je Stoltenberg, sada norveški ministar financija. Upitan brine li se da bi to moglo biti još jedno javno pokazivanje razlika unutar Saveza – odgovorio je da se nada da to može biti snažan izraz jedinstva NATO-a. “Unatoč razlikama i neslaganjima možemo nastupiti zajednički u suočavanju s glavnim prijetnjama i izazovima s kojima se suočavamo, te istovremeno poslati poruku potpore Ukrajini“, smatra bivši prvi čovjek saveza.

Uoči summita, NATO je objavio nove podatke o napretku

A Hrvatska ?

Ankara je spremna za summit (Photo: Oana Lungescu/X)

Unatoč teškim riječima i retorici koju smo tijekom prošloga tjedna čuli između Vlade i Predsjednika Republike, i ministar obrane Ivan Anušić i predsjednik Republike Zoran Milanović sudjelovat će na ovom NATO summitu. Tako je Ministarstvo obrane RH objavilo da će potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić u sklopu programa sudjelovati i na NATO Summit Defence Industry Forumu posvećenom transatlantskoj obrambenoj industriji, ulaganjima i inovacijama. Na summitu NATO-a u Ankari raspravljat će se o napretku od posljednjeg summita u Haagu prošle godine, obrambenim izdvajanjima, obrambenoj industriji i potpori Ukrajini, objavio je MORH. I Ured predsjednika objavio je da će Predsjednik Republike sudjelovati na sastanku Sjevernoatlantskog vijeća za šefove država i vlada članica NATO-a, kao i na svečanoj večeri koju za šefove država i vlada članica NATO-a upriličuju predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdoğan i supruga predsjednika Republike Turske Emine Erdoğan. Milanović se već prošloga tjedna žalio da na samom summitu ima tek 3 minute za izlaganje što mu je prekratko za sve što im želi reći. Uglavnom, mi ćemo pratiti njihove izjave tijekom ovog summita, kao i ocjene stručnjaka.

Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte u srijedu, 25. lipnja iskoristio je sastanak u Bijeloj kući kako bi pokušao uvjeriti američkog predsjednika Donalda Trumpa da Savez ispunjava svoje obveze u pogledu obrambenih troškova i stvara ekonomske koristi za SAD, istovremeno se suprotstavljajući Trumpovim kritikama saveznika. Trump i visoki dužnosnici njegove administracije dugo se već žale da europski saveznici nisu pomogli SAD-u u izvođenju početnih udara u ratu s Iranom te su otvoreno razmatrali smanjenje američkih doprinosa NATO-u ili čak potpuno propitivanje članstva u Savezu.

Rutteov posjet Washingtonu dolazi dva tjedna prije godišnjeg summita čelnika NATO-a u Ankari u Turskoj, što dodatno vrši pritisak na glavnog tajnika da smiri Trumpov bijes. Inače, o tome smo već pisali, Mark Rutte – od ranije poznat kao “šaptač Trumpu” – od početka mandata na čelu NATO-saveza u dijelu europske javnosti slovi kao netko tko se ulizuje Donaldu Trumpu, a dio medija i stručne javnosti nije mu mogao oprostiti njegovo slavno oslovljavanje američkog predsjednika s „Tatice“ (Daddy).

Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte otkriva ono što naziva “Trumpov bilijun”, pripisujući predsjedniku Trumpu zasluge za poticanje europskih saveznika na povećanje obrambene potrošnje. Rutte je rekao Trumpu i novinarima da su Europa i Kanada dodale otprilike 1,2 bilijuna dolara obrambene potrošnje otkako je Trump prvi put stupio na dužnost, a istovremeno su naručile stotine milijardi dolara vrijednu opremu od američkih obrambenih tvrtki. “Ovo je vaš dokaz“, rekao je Rutte, pokazujući na pripremljene brojke i grafikone dok je tvrdio da se Savez približava podjeli obrambenog tereta sa Sjedinjenim Državama. Ako je vjerovati medijskim informacijama Rutte je u svom stilu rekao: „Znam da je bilo izoliranih slučajeva zbog kojih ste stvarno razočarani, ali općenito govoreći, vaši europski saveznici bili su uz vas,“ odgovorio je Rutte na frustraciju američkog predsjednika zbog izostanka potpore Ratu u Perzijskom zaljevu. Trump navodno nije djelovao uvjereno, ponekad je prekidao Ruttea izražavajući neslaganje, iako je pohvalio njegovo vodstvo Saveza.  “Stvarno ste odradili dobar posao i mislim da je itko drugi bio na ovoj poziciji – mi se danas ne bismo ni sastajali iskreno s Vama, jer smo bili iznevjereni“, rekao je Trump.

Od Trumpova povratka u Bijelu kuću prošle godine, jedna od Rutteovih glavnih uloga bila je upravljanje predsjednikovim neprijateljstvom prema Savezu i sprječavanje da napeti trenuci, uključujući Trumpov pokušaj stjecanja Grenlanda, prerastu u trajne krize. Pred summit u Istanbulu očekuje se još diplomatskih i političkih aktivnosti.  Na summitu u Haagu, čelnici NATO-a podržali su znatno povećanje obrambene potrošnje koje SAD zahtijeva od njih. Namjera je da u roku od deset godina države izdvajaju pet posto BDP-a na obranu unatoč otvorenom protivljenju nekih članica NATO-a.

No Rutteovi pokušaji umiljavanja Donaldu Trumpu nisu dobro sjeli našim susjedima Talijanima. Uoči sastanka s američkim predsjednikom, glavni tajnik NATO-a Mark Rutte rekao je na FOX Newsu da je oko 500 američkih letova poletjelo iz baza u Italiji u znak podrške Operaciji Epski bijes. Kao odgovor, talijansko Ministarstvo obrane izrazilo je iznenađenje što Rutte, “koji nema nikakve veze s Operacijom Epski bijes“, daje takve “potpuno obmanjujuće” primjedbe koje brkaju vrste odobrenih letova iz baza u Italiji: “Italija odobrava samo letove koji su predviđeni ugovorima i potpuno isključuje kinetičke aktivnosti“.  “Samo tehničke i logističke, nekenetičke aktivnosti odobrene su u okviru postupaka utvrđenih postojećim sporazumima. Kad god je podnesen zahtjev izvan ovog opsega, kao što je dobro poznato, Italija nije dala odobrenje,“ navodi se u izjavi Ministarstva obrane Italije. Za Rutteove izjave članovi oporbenih stranaka rekli su da proturječe ranijim izjavama talijanske vlade, te su neki zahtijevali da premijerka Giorgia Meloni podnese izvješće parlamentu o ulozi Italije u američkoj Operaciji Epski bijes.

*Photo: NATO

Nakon mnogo očekivanja, u samo par sati 15. kolovoza započeo je i završio sastanak Donalda Trumpa i Vladimira Putina na Aljasci, njihov prvi osobni susret od kraja lipnja 2019. u Japanu. Naravno, u međuvremenu su ova dvojica održala veliki niz telefonskih sastanaka – kako prije ponovnog dolaska Trumpa na vlast u SAD krajem veljače ove godine, tako i kasnije u svojstvu dvojice predsjednika – tako da si oni baš i nisu stranci. Ipak, kako za sada izgleda, na prostoru američke baze Elmendorf-Richardson, koju na sjeveru grada Anchorage dijele američko Ratno zrakoplovstvo i Kopnene snage – skoro je sve krenulo mimo programa. Kao prvo, početak čitavog programa zakazanog za 11 sati po lokalnom vremenu malo je kasnio dok se usklađivalo položaje aviona i razmatalo crvene tepihe. Nakon toga, Trump je na prigodnom mjestu dočekao Putina, ali mu je pljeskao u dolasku – što su mnogi kritizirali, spominjući odmah da je Rus veseo u svom dolasku na tlo SAD-a, dok bi u mnogim drugim državama imao problema radi aktivne tjeralice Međunarodnog kaznenog suda od 17. ožujka 2023. godine.

Tri-na-tri

Nakon postrojavanja svečane garde i preleta borbenih aviona, dva predsjednika su istim automobilom krenuli na predviđene razgovore. No, već je tu došlo i do prvih bitnijih promjena planova – umjesto razgovora „jedan-na-jedan“ uz prevoditelje (dakle, mimo službenog vođenja bilježaka), razgovori su presloženi u format „tri-na-tri“. Uz Putina su tako sudjelovali Sergej Lavrov kao ministar vanjskih poslova i Jurij Ušakov kao predsjednički savjetnik za vanjsku politiku, dok su Trumpa pratili Marco Rubio, ministar vanjskih poslova SAD i Steve Witkoff, predsjednikov prijatelj, trgovac nekretninama i zadnjih mjeseci najednom veliki vanjskopolitički posrednik. Umjesto da taj sastanak bude tek uvod u radni ručak dva tima po pet ljudi – ovaj se prvi krug razgovora odužio na oko dva i pol sata, pa je radni ručak završio otkazan u hodu, baš kao i pregovori u širem krugu koje ga je trebalo pratiti – tako da čitav skup nije potrajao 7 do 8 sati kako se prvotno najavljivalo iz Moskve, ali ni realnijih 3 do 4 sata kako se kasnije nagađalo. Uglavnom, na programu je ostala samo još najavljena završna konferencija za medije, koja je započela oko 15 sati po lokalnom vremenu.

Ni tu skoro ništa nije bilo po najavama – oba su predsjednika dala izjave, a umjesto domaćina započeo je govoriti Putin, u pokroviteljskom tonu i gotovo tri puta duže od Donalda Trumpa. Od ukupno oko 12 minuta trajanja press-konferencije, Putin je u svojih gotovo 9 minuta održao pripremljen govor poprilične kompleksnosti, na što je odgovor Donalda Trumpa u otprilike 3 minute izgledao više spontano. Posebno se to vidjelo na spominjanju povijesti – gdje se Putin pozvao na rusku povijest same Aljaske, a onda spomenuo i zajedničke napore u Drugom svjetskom ratu (protiv nacista, kako Rusi danas često karakteriziraju Ukrajince), za Trumpa se povijest uvelike svela na ponavljanje priča o ruskom utjecaju na predsjedničke izbore 2016. godine kao domaćoj političkoj podvali (što po njemu dobro znaju i on sam i Putin).

“Trump razumije interese Rusije”

No, dok se Putin trudio „konflikt u Ukrajini“ i „situaciju oko Ukrajine“ uklopiti u šire teme suradnje SAD i Rusije (ekonomske, tehnološke, prometne), nije propustio spomenuti ni da se tu radi o „dva bratska naroda“ koji imaju „zajedničke korijene“ i čije je neslaganje „tragično“ – ali se ne može riješiti bez uzimanja u obzir raznih „prethodnih pitanja“, što je za Rusiju već duže tek kodno ime za sve zahtjeve koje se iznosi prema Ukrajini, njenom teritoriju, jeziku i kulturi. Posebnu je poruku Putin poslao i Europi – koja bi po njemu trebala biti „konstruktivna“, a ne „podmetati nogu“ ili nekim zakulisnim radnjama te provokacijama „pokušati torpedirati“ zapravo potpuno nejasan „napredak“ u razgovorima SAD i Rusije. Zaključno, Putin je nahvalio Trumpa kao osobu koja „razumije da Rusija im svoje nacionalne interese i da ovi razgovori mogu biti polazište ne samo za rješavanje ukrajinskog pitanja, već nam mogu donijeti povratak poslovnih i pragmatičnih odnosa“ između Ruske Federacije i Sjedinjenih Država. Sve je to začinio i citiranjem samog Donalda Trumpa – potvrđujući njegovu često izrečenu tezu da rata u Ukrajini uopće ne bi ni bilo da je 2022. baš Donald Trump bio predsjednikom SAD (makar to mnogi doživljavaju istinom i radi Trumpovog jasno izraženog podilaženja Putinu te ruskim interesima).

Na sve izneseno američki je predsjednik odgovorio vrlo kratko, spominjući razne teme razgovora, brojna slaganja ali i neka nadalje otvorena pitanja, bez ikakvog ulaska u detalje ili ne daj Bože ikakvog objašnjavanja. Obraćajući se Putinu s „Vladimire“, Trump je naglasio kako uskoro treba razgovarati s NATO članicama i Volodimirom Zelenskim (na kojem je teret odgovora na što god da se na Aljasci usuglasilo) – i da će se razgovori očigledno nastaviti. Na upadicu Vladimira Putina „Sljedeći put u Moskvi“, Trump je na kraju i za to ostavio otvorena vrata. Dakle, ovaj skup ne da je išta riješio – već je najednom ispao tek uvodom u daljnje sastanke i moguća dodatna diplomatska navlačenja. Ono što je nakon toga kompletno otpalo bila su ikakva pitanja novinara – tako da sve zapravo i nije više bila konferencija za medije nego samo davanje dvije političke izjave. To se također tumačilo određenim uspjehom za Putina, koji kontakte s medijima prakticira samo u kazališno kontroliranom stilu, dok Trump inače redovito uživa u pitanjima na koja obično odgovara živopisno i tek donekle vezano za temu. Uskoro se čulo i da Putin, baš kao i Donald Trump, žurno odlazi s Aljaske, praktično sve u manje od pet sati po njihovu dolasku na sastanak.

Uglavnom, kada se sve sažme – treba zaključiti da ovaj summit Rusija-SAD nije prošao kao slični skupovi bilo kojeg drugog predsjednika SAD, ali je u svom ograničenom formatu za Donalda Trumpa možda ipak bio bolji od onog održanog 16. srpnja u Finskoj (gdje se Trumpa opisivalo kao potpuno i apsolutno podređenog Putinu). Ipak, dok tu još treba vidjeti makar naznake konkretnih razgovora, već sada je jasno da NATO partneri, EU-države i Ukrajina teško mogu biti zadovoljni tijekom skupa. Ne samo da nema ni traga konkretnom primirju u Ukrajini, niti ikakvim dodatnim sankcijama bilo za Rusiju ili njene partnere na svjetskim tržištima – već je Putinu pružena i prilika da pod svjetlima međunarodnih medija izigrava svjetskog državnika bez ikakvih problema, uz mogućnost da uskoro i sam Trump osvane u Moskvi (mimo nastavljenog rata koji Rusija aktualno vodi protiv saveznika i NATO i EU, a možda i samih SAD). Uz to, nakon što je Donald Trump početkom srpnja imao određen preokret u odnosu prema Ukrajini, te je po velikim zračnim napadima obećao ponovno slanje „defanzivne vojne pomoći“ – Putin je opet uspio kupiti vrijeme za svoj rat u Ukrajini.

Sjetimo se da je umjesto uvođenja dodatnih sankcija prema Rusiji i kupcima njihovih energenata, 14. srpnja Rusima samo bio postavljen rok od 50 dana da pristanu na primirje. Taj se rok onda 28. srpnja naglo skratilo na samo još 10 do 12 dana – što je nakon burnih medijskih iščekivanja ipak u tišini skoro pa prošlo kada je u popodnevnim satima petka 8. kolovoza umjesto sankcija ili ikakvih drugih mjera Trump na društvenim mrežama najavio svoj osobni sastanak s Putinom za 15. kolovoza (da bi se tek 9. kolovoza objavilo Aljasku kao lokaciju sastanka, a onda 12. kolovoza preciznije i sam grad Anchorage, odnosno tamošnju vojnu bazu).

Putinovo ‘kupljeno vrijeme‘

Budući se u srpnju moglo čuti da tadašnji tekući pregovori otklanjaju ikakve dodatne američke sankcije za Rusiju barem do kolovoza, ne čudi ni stav Donalda Trumpa da tijekom ovog mjeseca za to nije bilo smisla barem do ovog osobnog sastanka, a onda neće biti drugačije ni idućih tjedana – do nekakvog skorog sastanka Zelenskog i Putina, ili Trumpa i Putina, ili koga već do kraja kolovoza i početkom rujna. Naravno, sva ta odgađanja ikakvog zaoštravanja kaznenih mjera s američke strane zapravo su samo dodatni mali vanjskopolitički uspjesi za Vadimira Putina, koji iz dana u dan žestoko napada po Ukrajini – a ovime dobiva i dodatne tjedne vremena za neometani nastavak svog tamošnjeg ratovanja i razaranja civilne infrastrukture širom države. Za razliku od svega toga, Ukrajina je i dalje ostala mimo pregovaračkoga stola (makar Trump od nje očekuje prihvaćanje nečega što još nije obznanjeno), baš kao i Europa – koja bi, po riječima Donalda Trumpa u kasnijem intervjuu za Fox News, također „morala biti malo uključena“ u provedbu nečeg što se bez nje možda dogovorilo između SAD i Rusije, u popodnevnim satima petka 15. kolovoza na ledenoj Aljasci. Ukratko – ništa od primirja ili dodatnih sankcija za Rusiju, a rat u Ukrajini se nastavlja svakodnevnom žestinom do daljnjega.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 16. kolovoza 2025. pod nazivom “Putin je uzeo ono po što je došao na Aljasku. Skrećem pozornost i na Trumpov ‘detalj o Europi‘ u TV intervjuu nakon sastanka” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/putin-je-uzeo-ono-po-sto-je-dosao-na-aljasku-skrecem-pozornost-i-na-trumpov-detalj-o-europi-u-tv-intervjuu-nakon-sastanka-15613349

“U utorak ćemo obilježiti 100 dana od stupanja na dužnost Kolegija povjerenika. U ovih 100 dana od 1. prosinca lani čini se kao da je prošao cijeli jedan život“, ocijenila je u nedjelju 09. ožujka predsjednica Europske komisije (EK) Ursula von der Layen.

“Svijet oko nas mijenja se brzinom munje, a geopolitičke promjene potresaju saveze. (…) Desetljećima stare izvjesnosti se ruše. I još uvijek je tu brutalni rat koji bjesni na našim granicama. Unatoč ovim turbulentnim vremenima, ova je Komisija krenula s radom. Od prvog dana ostali smo na trasi koji smo zacrtali u Političkim smjernicama, gradeći je na tri stupa – napretku, sigurnosti i demokraciji. Nakon 100 dana našeg mandata, stojimo uz europske odluke koje smo donijeli kroz naše političke smjernice. Imenovali smo prvog povjerenika za obranu – potez koji se sada, nakon tri mjeseca, čini ne samo potrebnim, već i pravom stvari u pravo vrijeme. Jer očito smo ušli u novu eru oštre geostrateške konkurencije“,

ocijenila je von der Leyen.

Govorila je, između ostalog, o povećanju europske konkurentnosti i napretka u odnosu na globalne konkurente, ali obrana je zauzela važno mjesto u poruci Predsjednice EK. Ovaj je tjedan donio jednoglasnu potporu za REARM Europe, paket od 800 milijardi eura za obranu, napomenula je Ursula von der Leyen dodavši da se radi o nečem povijesnom:

“Ovo može biti temelj za Europsku obrambenu uniju. Plan REARM Europe snažno ćemo pokrenuti jer, suočeni s konkretnim prijetnjama, moramo osloboditi svoj puni potencijal. A ako se udružimo s drugim državama istomišljenicama, poput Ujedinjenog Kraljevstva, Norveške ili Kanade, potencijal je još veći”.

“Važno je reći da su ekonomska snaga i europski plan za naoružanje dvije strane iste medalje. Gospodarski i inovativni potencijal Europe zalog je njezine sigurnosti. I obrnuto, europski obrambeni napori mogu srednjoročno i dugoročno dati veliki poticaj konkurentnijem jedinstvenom tržištu. Nadolazeća velika ulaganja u sljedeću generaciju europske vojne opreme i sigurnosne infrastrukture mogu biti snažan vjetar u leđa važnim industrijama. Sjetite se samo ubrzane digitalizacije i modernizacije naših prometnih mreža. Razmislite o AI aplikacijama, kvantnom računalstvu, sigurnoj komunikaciji. Razmislite o ključnim tehnologijama poput satelitskih mreža, autonomnih vozila i robotike. Sve je to s jedne strane važno za obranu Europe, ali jednako važno i za konkurentnost Europe. Mala i srednja poduzeća diljem naše Unije – imamo ih 2 500 u lancu opskrbe za obranu – bit će u središtu ove transformacije”,

rekla je von der Leyen,  nastavivši:

“Da bismo bili uspješni, moramo ubrzati i uključiti više privatnih investitora. Pokrenut ćemo nove omnibus pakete kako bismo dodatno pojednostavili pravila i smanjili birokraciju – uključujući i za sektor obrane. A još ovog mjeseca predstavit ćemo Europsku uniju štednje i ulaganja – jer samo učinkovito, duboko i likvidno tržište kapitala može štednju pretvoriti u prijeko potrebna ulaganja. Napredak više nije samo nešto što bi bilo ‘lijepo imati’. Mi moramo napredovati. U današnjem svijetu, Europa – koja je postojana gospodarska sila – pitanje je i kolektivne sigurnosti.”

Von der Leyen je ovu poruku uputila u nedjelju 9. ožujka, što je dio briselskih promatrača ocijenio neuobičajenim. Naime, predsjednica Europske komisije je idući tjedan u Strasbourgu i u posjetu Južnoj Africi. Obraćanje povodom  prvih sto dana događaa se netom nakon što je prošloga tjedna, 6. ožujka, održan izvanredni samit Europskog vijeća u Bruxellesu  koji je, među ostalim, pozvao druge države članice – saveznice u NATO-u, na koordinaciju uoči summita NATO-a u lipnju 2025. godine. Uoči summita Von der Leyen je predstavila plan “Rearm Europe” vrijedan 800 milijardi eura, o čemu je portal Obris.org već pisao.

U zaključcima summita naglašava se “važnost suradnje s partnerima izvan EU-a, koji slično misle”. Navodi se i da će države Europske unije ubrzati mobilizaciju potrebnih instrumenata i financiranje kako bi ojačale svoju sigurnost, obrambenu spremnost, smanjile stratešku ovisnost, riješile kritične nedostatke u sposobnostima. “Ruski agresorski rat protiv Ukrajine i njegove posljedice za europsku i globalnu sigurnost u promjenjivom okruženju predstavljaju egzistencijalni izazov za Europsku uniju”, stoji u zaključcima. U njima je utvrđen i popis prioritetnih područja za djelovanje na razini EU: zračna i proturaketna obrana; topnički sustavi, uključujući i one koje imaju mogućnost dubokih preciznih udara; projektili i streljivo; dronovi i sustavi protiv dronova; strateški čimbenici za zaštitu prostora i kritične infrastrukture; vojna mobilnost; kibernetika; umjetna inteligencija i elektroničko ratovanje.

Čelnici država članica EU podržali su prijedlog Europske komisije da se uspostavi posebni financijski instrument od 150 milijardi eura zajmova državama članicama za investicije u obranu.

”Kad pogledate što smo danas sve usvojili, gotovo je nevjerojatno da se tako brzo stvara jedan novi fond namijenjen isključivo za financiranje obrane u iznosu od 150 milijardi eura zajedničkih sredstava na način da će Europska komisija uz određene financijske poteze osigurati ta sredstva”, 

rekao je hrvatski premijer Andrej Plenković koji je također sudjelovao  na ovom izvranrednom summitu.

Zbog njega je čak nakon višegodišnje pauze nazvao predsjednika Zorana Milanovića kako bi se konzultirali oko stajališta koja će tim povodom zauzeti Hrvatska. Nakon summita, Plenković je dodao i da će Komisija predložiti da se u idućem proračunskom razdoblju od 2028. do 2034. godine za obranu izdvoji 100 milijardi eura. U sadašnjem sedmogodišnjem proračunu EU-a za obranu je izdvojeno 11 milijardi eura. Novost je i da će Europska investicijska banka početi financirati projekte u domeni obrane, uključujući proizvodnju oružja i municije, što do sada nije bio slučaj. Tako velika ulaganja će rezultirati i jačom europskom obranom s obzirom na sigurnosne izazove s kojima se Europa suočava.

”To je šansa za razvoj cijele europske obrambene industrije, pa tako i hrvatske industrije kako bi se ojačale sposobnosti. Vjerojatno će se ići ka dizanju praga. Danas je to 2% na razini NATO-a, a ta će brojka zasigurno biti veća. No, o tome će se voditi rasprave”,

zaključio je hrvatski premijer.

*Photo: EK, Vlada RH

NATO summit u Washingtonu, održan između 9. i 11. srpnja ove godine, bio je ukupno 33. takav skup koji je okupio delegacije iz 32 države članice i još niza partnerskih država. Ukupno gledano, ovo je bio četvrti takav skup održan u Sjedinjenim Američkim Državama (nakon summita u Washingtonu 1978. i 1999., te summita u Chicagu 2012. godine), prvi po ulasku Švedske u članstvo organizacije, te zadnji sa sudjelovanjem kako Joe Bidena na čelu SAD tako i Jensa Stoltenberga kao glavnog tajnika Saveza. Iako je u doba održavanja NATO summita u Washingtonu Joe Biden kao aktualni predsjednik SAD još slovio i za predsjedničkog kandidata demokratske stranke (doduše opterećenog posljedicama loše odrađene debate s republikanskim kandidatom Donaldom Trumpom samo 12 dana ranije, 27. lipnja 2024. godine), on se već 21. srpnja povukao iz utrke te prepustio kandidaturu svojoj potpredsjednici Kamali Harris. Što se Stoltenberga tiče, ovime za Norvežana završava mandat koji je započeo 1. listopada 2014. godine, uz 4 produženja (2017., 2019., 2022. i 2023. godine), s krajem zakazanim za 1. listopada 2024. godine. Njegov nasljednik je Nizozemac Mark Rutte, čija je privola teškom mukom bila dobivena od svih država članica.

Nakon ponedjeljka 8. srpnja – obilježenog nizom protokolarnih događanja glavnog tajnika Stoltenberga sa svojim američkim domaćinima – prvi radni dan summita započeo je u utorak 9. srpnja temom „Žene, mir i sigurnost“, nastavio se „Forumom obrambene industrije“, te završio svečanom priredbom u dvorani „Andrew W. Mellon Auditorium“ – na kojoj je i sam Stoltenberg primio najviše američko civilno odlikovanje, „Predsjedničkom medaljom slobode“. Srijeda 10. srpnja imala je lagan protokolarni program do podneva i zajedničkog fotografiranja, da bi onda uslijedilo zasjedanje Sjevernoatlantskog vijeća i donošenje zajedničke deklaracije – prije niza svečanih večera, posebno za čelnike država, ministre vanjskih poslova i ministre obrane. Četvrtak 11. srpnja od jutra je bio rezerviran za sastanke s inozemnim partnerima. No, iako su prvo na redu bile delegacije iz Pacifičke regije (Australija, Novi Zeland, Japan i Južna Koreja), ipak je fokus tu bio na kasnijem susretu s predstavnicima Ukrajine – gdje je objavljena i posebna izjava Vijeća NATO-Ukrajina, održanog u formatu čelnika država i Vlada. To događanje ne treba miješati s malo kasnijim sklapanjem „Zavjeta za Ukrajinu“ održanim istoga dana, kojem je također pristupio niz NATO i EU država.

Dok se ovo okupljanje službeno nastojalo prikazati kao dio svečanog obilježavanja 75. godišnjice Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora (konkretno osnovana 4. travnja 1949. godine), uz službeno pokazivanje jedinstva država članica, teško je bilo sakriti i niz izazova (pa i podjela). Kao prvo, NATO summit u Washingtonu bio je vidljivo obilježen činjenicom rata u Ukrajini, posebno istaknutom i ruskim napadom na dječju bolnicu Okhmatdyt u samom Kijevu 8. srpnja. Time ne samo da je fokus događanja posredno bio stavljen na Rusku Federaciju i njenog čelnika Vladimira Putina kao agresore, već i na Narodnu Republiku Kinu koja Rusiji pomaže u ratu, pazeći pri tome da previše ne ugrozi svoj međunarodni status i trgovinske odnose. Zato ne čudi ni činjenica da se baš o Kini moglo iz službene deklaracije čuti najoštrije kvalifikacije do sada, dok su odnosi s tom državom (ali i sa Sjevernom Korejom, koja je sve bitnija saveznica Rusije i dugogodišnja država-klijent Kine) dominirali raspravom s partnerima iz Pacifičke regije.

Ujedno, bilo je bitno uočiti i niz promijenjenih političkih situacija u kojima su se nalazili brojni čelnici država članica pridošlih na summit. Dok su Emmanuel Macron i Olaf Scholz bili oslabljeni lošim izbornim rezultatima, Joe Biden se na NATO summitu konstantno borio s prigovorima o svojoj starosti te nesposobnosti za daljnji ozbiljan rad na čelu države, Viktor Orban i Recep Tayyip Erdoğan igrali su ulogu marginalaca i djelomičnih izopćenika, a premijeri Velike Britanije i Nizozemske, Keir Starmer te Dick Schoof, tek su radili svoje prve vanjskopolitičke korake nakon nedavnih izbornih pobjeda. Naravno, posebno treba istaknuti i ulogu jednog političara kojeg tu uopće nije bilo, ali je ipak svojim utjecajem barem djelomično obilježio događanje. Naravno, riječ je o bivšem (a možda i budućem) predsjedniku SAD Donaldu Trumpu – za čiji se mogući povratak na vlast i NATO i brojne njegove članice već neko vrijeme pripremaju (tzv. „Trump-proofing“ Saveza). Sve su to dodatni politički aspekti koje itekako treba uzeti u obzir pri sagledavanju učinaka te značenja ljetošnjeg političkog skupa u Washingtonu.

Obrambena izdvajanja i druge teme

Kao i u nizu prethodnih NATO skupova, pitanje financiranja sektora obrane među državama članicama nije se moglo izbjeći ni u Washingtonu. Tu se moglo čuti ponos glavnog tajnika Stoltenberga – o tom kako su ljetos 23 od 32 članice dostigle planiranih 2 posto BDP-a usmjereno za obranu, a posebice da time i ukupnost europskih članica Saveza u prosjeku prelazi tih magičnih 2 posto. Njemačka, Nizozemska, Norveška i Turska su mjeru od 2 posto BDP-a ove godine dostigle po prvi puta, a konkretno u ostvarenju ovoga cilja uspjele su sve države osim Španjolske (1,28 posto), Slovenije (1,29 posto), Luxembourga (1,29 posto), Belgije (1,3 posto), Kanade (1,37 posto), Italije (1,49 posto), Portugala (1,55 posto) i Hrvatske – koja je uz sve zamislive računovodstvene i administrativne trikove jedva dogurala do 1,81 posto. Ujedno, ovoga ljeta samo dvije NATO države (Belgija i Kanada) nisu ispunjavale pomoćni kriterij  – izdvajanje 20 posto obrambenih novaca za modernizaciju – dok su svi ostali, baš kao i Republika Hrvatska, spoznali čari masovnije kupovine vojne opreme (pa makar i s malo ili nimalo planiranja tih investicija).

Udio obrane u BDP-u, prema NATO pregledu od 12. lipnja 2024. godine (NATO)

Dakle, dok se to 2014. na summitu u Walesu planiralo izvesti unutar 10 godina, cilj je skoro pa ostvaren. Iako su te 2014. samo 3 države ispunjavale mjeru, još 2021. se govorilo o njih 6, a sada samo osam od 32 ne ispunjava zadani cilj – a i one bi navodno trebale tu ponešto promijeniti do kraja desetljeća. Naravno, neovisno o činjenici da se tema ozbiljnijeg investiranja u vlastitu nacionalnu obranu država NATO kroz organizaciju provlači već desetljećima, ona je ovoga ljeta postala posebno aktualna s obzirom na loše stanje demokratskog predsjedničkog kandidata Bidena i mogućnost povratka na vlast u SAD Donalda Trumpa – osobe čije se doživljavanje vanjske politike i savezničkih odnosa redovito svodilo na pitanje novaca i uplata. Dakle, pitanje jačanja doprinosa članica za svoju obranu ljetos se itekako gledalo kao posebno bitno u slučaju pobjede Trumpa na izborima zakazanim za 5. studenog ove godine – ne bi li se i time probalo udobrovoljiti Rusiji sklonog populističkog političara koji je ionako saveznike prodrmao najavama mogućeg izlaska SAD iz NATO saveza, organizacije koju su baš Amerikanci i osnovali 1949. godine. Naravno, ako se pri jačanju pojedinog nacionalnog obrambenog sustava krenulo i u kupovinu razne nove vojne opreme iz Sjedinjenih Država – tim bolji argument na stolu za slučaj da 20. siječnja iduće godine opet bude inauguriran Trump, dok čitava stvar ni za Kamalu Harris neće biti mrska. Ipak, treba napomenuti kako u svjetlu tekućeg rata u Ukrajini sve više država NATO-a ne samo da spominje 2 posto BDP-a kao donju granicu potrebnih ulaganja – dok se čuje da bi novu mjeru trebalo postaviti na 2,5 posto BDP-a, a možda i na 3 posto – o čemu će zasigurno još biti mnogo razgovora. Ujedno se usuglasilo i mjere zajedničkog financiranja NATO saveza za period od 2025. do 2029. godine, dok će iduće godine za potrebe Saveza biti izdvojene 4,4 milijarde eura.

Uz ova financijska pitanja, moglo se čuti da je na summitu u Washingtonu usvojen i set novih NATO obrambenih planova, a odlučeno je i o mjerama za daljnje jačanje vojne industrije unutar organizacije. Oko 10 milijardi USD namijenjeno je za proizvodnju naoružanja i streljiva ne bi li se popunilo savezničke zalihe, dok se radi i na koordiniranju pojedinih nacionalnih proizvodnih kapaciteta, jačanju standardizacije i interoperabilnosti, te osiguravanju da ustaljenost potražnje bude dugoročni poticaj obrambenoj industriji. Uz pozdravljanje članstva Švedske, u Finskoj se odlučilo osnovati i novo zapovjedništvo zaduženo za sjeverno krilo Saveza. Ujedno, u Washingtonu se moglo čuti i vijesti o jačanju protuzračne i proturaketne obrane Saveza – kako postavljanjem dodatnog sustava Aegis Ashore u mjestu Redzikowo u Poljskoj (kao dodatak dosadašnjim kapacitetima u Rumunjskoj, Španjolskoj i Turskoj), tako i raspoređivanjem američkih raketnih sustava Tomahawk, SM-6 (i budućih hipersoničnih raketa) na prostoru Njemačke od 2026. godine nadalje. Ova mjera – koja je bila zabranjena od 1988. pa sve do raspada Sporazuma o nuklearnim projektilima srednjeg dometa (Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty) 2019. godine – trebala bi navodno dati vremena europskim državama da organiziraju svoju vlastitu zaštitu od takvih oružja, zajedno s jačanjem protuzračne i proturaketne obrane kontinenta. Radilo se ujedno i na jačanju otpornosti društava u državama članicama na nove izazove – po prvi put se pripremaju i Nacionalni planovi otpornosti (National Resilience Plans) – kao i na daljnjem razvoju savezničkih sposobnosti suočavanja s izazovima kibernetičkih prijetnji, za što se također odlučilo osnovati novi specijalizirani te integrirani obrambeni centar. Uz praćenje prijetnje terorizma, te jačanje sposobnosti za NBK obranu, poseban je fokus stavljen i na jačanje obrane kritičke podmorske infrastrukture važne kako za NATO, tako i za sve pojedinačne članice.

Ujedno, tom je prilikom i do kraja formalizirano preuzimanje mjesta Glavnog tajnika NATO saveza od bivšeg nizozemskog premijera Marka Ruttea, nakon kraja mandata Jensa Stoltenberga 1. listopada ove godine. Dok je Rutte postupno skupljao podršku među državama članicama, ne čudi da je taj posao najteže išao u Mađarskoj i Turskoj. Dok je mađarska podrška navodno na kraju bila osigurana pristankom ostalih država saveznica na izuzetak Mađarske od zajedničkih programa pomoći Ukrajini i obuci njenih vojnika – Turska se navodno koncentrirala na pitanje uloge Glavnog tajnika u odnosima Saveza i Europske unije. Ne samo da se Rutte navodno morao obvezati na zaobilaženje preferiranja EU država i stavova u NATO pitanjima, već je stvar bila zapečaćena i pristajanjem Saveza na ulogu Turske kao države organizatora NATO summita 2026. godine (nakon Nizozemske, u Den Haagu od 24. do 26. lipnja 2025. godine).

Rusija, Kina i njihovi prijatelji

Što se Ruske Federacije tiče, NATO je u Washingtonu ponovio da tu državu smatra prijetnjom, baš kao i njihovo nastojanje da se uglavnom silom promijeni sigurnosna arhitektura Europe. Ponovljen je i stav o njihovoj odgovornosti za agresiju u Ukrajini, brojne žrtve i  razaranja u suprotnosti s međunarodnim pravom – te je Rusija pozvana na obustavljanje takvih djelovanja, baš kao i korištenja kemijskog naoružanja ponekad na tamošnjim bojištima. Osim potvrđivanja pripadnosti okupiranog poluotoka Krima Ukrajini, Rusija je pozvana i na povlačenje vojnih snaga stacioniranih u Moldovi te Gruziji protiv volje tamošnjih vlasti. Osuđeno je i redovito rusko „zveckanje“ nuklearnim naoružanjem (koje se rasporedilo i u Bjelorusiji od lipnja 2023. godine), te militarizacija svemira koju provodi režim Vladimira Putina. Jednako tako, posebnim prijetnjama sigurnosti država saveznica imenovana su i ruska hibridna djelovanja širom euroatlantskog prostora, korištenje migracija za pritiske prema susjednim zemljama, kibernetičke napade, kampanje dezinformiranja, te izvođenje ekonomske prisile i malignih političkih utjecaja. Na sve ove prijetnje trebat će odgovoriti skupno i organizirano – baš kao i na potencijalne oružane prijetnje prema NATO članicama – radi čega je do idućeg NATO summita u Nizozemskoj najavljena i izrada „Smjernica o NATO strateškom pristupu“ ovakvoj Ruskoj Federaciji.

Narodna Republika Kina prepoznata je kao odlučujući pomagač (“decisive enabler”) koji Rusiji uvelike pomaže u zaobilaženju oštrice zapadnih sankcija. Zato je NR Kina u deklaraciji NATO summita u Washingtonu pozvana da prestane pružati materijalnu te političku potporu ruskoj agresiji u Ukrajini, posebno po pitanju izvoza roba dvojne namjene, razne opreme i sirovina korisnih za rusku vojnu industriju. Također, Kina je prepoznata kao izvor „sistemskih izazova“ za zemlje euroatlantskog prostora, posebice svojim hibridnim djelovanjima i širenjem dezinformacija. Uzimajući u obzir ekspanziju njihovog nuklearnog arsenala te svemirskog programa, Kina je pozvana na odgovorno ponašanje i povećanu transparentnost. Što se tiče političke potpore Kine režimu u Moskvi, treba spomenuti i kineska nastojanja za navodnim posredovanjem u rješavanju sukoba u Ukrajini. Ne samo da ta nastojanja svojim sadržajem uvelike idu na ruku ruskim ratnim ciljevima (i stanju na bojištu), već se oko tog vojno-diplomatskog procesa nastoji okupiti države skupine BRICS te tzv. „globalnog juga“ – nasuprot svim usporedivim nastojanjima NATO/EU i skupine država G7.

U ovom kontekstu treba naglasiti i spominjanje nekoliko dodatnih država, koje svojim ponašanjem prvenstveno vojno pomažu Ruskoj Federaciji u provedbi njihove agresije na Ukrajinu. Kao prvo, tu je Bjelorusija, kojoj je NATO zamjerio stavljanje vlastitog državnog teritorija i infrastrukture u provedbi ruskog napada. Dodatna politička i vojna integracija ove države u okvir Ruske Federacije, baš kao i tamošnje raspoređivanje ruskih vojnih kapaciteta i osoblja, postupno ugrožava kako regionalnu stabilnost, tako i odnose sa susjedima (Poljska te Litva i Latvija). No Bjelorusija je tijekom dosadašnjeg 31 mjeseca ruske agresije na Ukrajinu pružala Rusiji i pomoć u vojnom materijalu te streljivu, baš kao i Sjeverna Koreja te Iran. Uz to, NATO je prepoznao i slanje streljiva te balističkih raketa iz Sjeverne Koreje, kao i streljiva i bespilotnih letjelica (a možda i raketa) iz Irana – opet kao prijetnju sigurnosti euroatlantskog područja te kršenje više odluka organizacije Ujedinjenih naroda.

Podrška Ukrajini

Kako se već moglo vidjeti iz svega prethodno iznesenog, tema Ukrajine i njenog odolijevanja ruskoj agresiji zapravo je obojila većinu sadržaja na NATO summitu u srpnju ove godine. Ipak, usprkos ukrajinskim nadama te zalaganju pojedinih država članica – nije došlo do suglasja oko članstva te države u Savezu, pa onda i odgovarajućeg poziva u članstvo. Ipak, čulo se ponavljanje teza o podršci i potpori Ukrajini u odbijanju ruske agresije, posebice kroz format „Vijeća NATO-Ukrajina“. Iako ni tada (a ni u mjesecima koji su slijedili) nije došlo do usuglašavanja odluke o davanju dozvole Ukrajini da dobiveno zapadno oružje dužih dometa smije koristiti za udare duboko u teritorij Rusije, ipak se iz Washingtona moglo čuti o doniranju dodatnih modernih sustava protuzračne obrane. Nažalost, baš kao i u slučaju nekih drugih zapadnih obećanja – i ovdje se uskoro realnost odmakla od retorike, te se moglo bilježiti kašnjenje isporuke sustava SAMP/T iz Italije, neuspjeh Nizozemske da s partnerima kompletira još jednu bitnicu sustava MIM-104 Patriot, te vjerojatno i odgodu isporuke još jedne takve bitnice iz SAD (za koju se onda 26. rujna ponovilo namjeru slanja, kad jednom bude provedena njena prethodna obnova).

Uz sve to, na NATO summitu u Washingtonu usuglašeno je bilo osnivanje misije „NATO Security Assistance and Training for Ukraine“ (NSATU), koja bi trebala iz inozemstva koordinirati slanje vojne opreme i provedbu obuke ukrajinskih vojnika u državama saveznicama, zajedno s novim Visokim NATO predstavnikom kojeg bi Savez otposlao u Ukrajinu. Sve to bi trebalo raditi bez direktnog uključivanja NATO u rat, ujedno pripremajući Ukrajinu i za buduću integraciju u Savez – čemu se usuglasilo i Zavjet o dugoročnoj sigurnosnoj potpori Ukrajini, temeljem kojeg bi ta država proporcionalnim doprinosima saveznika iduće godine dobila 40 milijardi USD, prvenstveno za vojnu opremu, pomoć i obuku ljudstva. Ne bi li se osiguralo učenje lekcija iz tekućeg rata i raznih tim povodom provođenih aktivnosti, NATO je odlučio ustrojiti poseban Združeni centar za NATO-Ukrajina analizu, obuku i obrazovanje (NATO-Ukraine Joint Analysis, Training, and Education Centre – JATEC), koji bi trebao pomoći širenju utvrđenih dobrih praksi i na ostale NATO članice. Sve bi to trebalo potvrditi kako je budućnost Ukrajine neizbježno u okrilju NATO saveza – koji pozdravlja njeno slobodno pravo izbora, ali i na konkretan napredak te države prema članstvu odgovara podrškom „nepovratnom“ napredovanju prema „punim euroatlantskim integracijama, uključujući i NATO članstvo“ (za koje će pozivnica stići kad se države saveznice slože i budu zadovoljeni uvjeti, koji god oni bili). Naravno, ovakav izbor riječi predstavlja tek političku poruku podrške, koja će imati malo smisla ako je neće pratiti i stvarna realizacija zadanih obećanja o konkretnoj podršci u ratu. Ujedno se konstatiralo i da rad već spomenutog „Vijeća Ukrajina-NATO“ predstavlja most prema punom članstvu u Savezu, dok će se interoperabilnost i provedba demokratskih te sigurnosnih reformi pratiti kroz „Godišnje nacionalne programe“ pod paskom NATO ministara vanjskih poslova.

Turska i Mađarska

Na kraju napomenimo još jednom kako se uz sav napor Saveza da demonstrira zajedništvo i usklađenost stavova, ipak teško bilo oteti dojmu da barem dvije članice tu ozbiljno igraju neke svoje igre. Riječ je, naravno, bila o Turskoj i Mađarskoj – državama čiji se čelnici učestalo vide i slažu s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, od kojeg masovno kupuju i jeftinije energente.

Turska je u NATO savezu od 1952. godine, a iako je kandidatkinja za EU članstvo od kraja 1999. godine – jasno je da od toga još dugo neće biti ništa. Dok se njihova velika vojna sila pretežito bavi obračunavanjem s Kurdima u samoj državi, te susjednim Siriji i Iraku – politički je posebno bitno istaknuti kako Turska nije uvela sankcije Ruskoj Federaciji i održava dobre odnose sa službenom Moskvom (čijeg je predsjednika Erdogan sreo u Kazahstanu samo nekoliko dana prije NATO summita u Washingtonu). Turska iz Ruske Federacije osigurava pokrivanje oko 49 posto energetskih potreba, te u Rusiju mnogo i izvozi (oko 45,6 milijardi USD u 2023. godini) – što bi se postupno moglo primijeniti zaoštravanjem sankcija NATO i EU država (posebno režima u kojem SAD kažnjavaju sve one koji krše njihove sankcije). Ujedno, Turska održava i dobre odnose s vlastima u Ukrajini – ne samo da se posredovalo u oslobađanju dijela ratnih zarobljenika, već se Kijevu isporučuje i vojnu pomoć (posebno bespilotne letjelice i ratne brodove), te unutar NATO saveza sudjeluje u raznim oblicima suradnje te pomoći. Nije s gorega napomenuti i da Turska u skladu s međunarodnom konvencijom iz Montreuxa sklopljenom 1936. godine nadzire i promet kroz tjesnace Bospor i Dardaneli – čime je zadnjih godina onemogućila jačanje ruske Crnomorske flote brodovima iz ostalih ruskih flota, na veliku korist Ukrajine – dok se itekako iskazala i ugovaranjem tzv. „Žitnog sporazuma“ od ljeta 2022. do ljeta 2023. godine, kojim je pomogla ukrajinskom izvozu prehrambenih roba u vrijeme najžešćeg ruskog pritiska na tu zemlju i njen pomorski izvoz. Time se pokazalo da Turska i dalje cijeni svoje NATO članstvo, iako ga često shvaća drugačije od ostalih država u Savezu (igrajući vlastite političke igre i pod cijenu zaoštravanja odnosa s preostatkom Saveza). Osim spomena ambicija Turske prema članstvu i u Šangajskoj organizaciji za suradnju, to nigdje nije bilo jasnije vidljivo nego na primjeru prijema Švedske u NATO članstvo – gdje su vlasti u Stockholmu molbu za članstvo podnijele 18. svibnja 2022. i onda od 5. srpnja do 27. rujna 2022. prikupile i 28 od 30 ratifikacija svojih instrumenata o pristupanju. Pregovori s Turskom otegnuli su se sve do 25. siječnja 2024. godine – na kraju potpomognuti i američkom odlukom da Turskoj proda dodatne borbene avione F-16 (dok se istodobno razgovara o F-35 pod uvjetom turskog otpisivanja “famoznog” ruskog proutzračnog sustava S-400)

Slične igre nastoji igrati i Mađarska, članica NATO saveza od ožujka 1999. godine, Europske unije od svibnja 2004. godine, a Schengenske zone od kraja 2007. godine. Usprkos mađarskom izdvajanju 2,11 posto BDP-a za obranu (od toga 47,8 posto za opremanje i modernizaciju) – teško da je ikome dobro sjelo mađarsko izigravanje posrednika oko rata u Ukrajini i posjeta premijera Viktora Orbana Moskvi i Vladimiru Putinu 5. srpnja ove godine, samo koji dan po preuzimanju predsjedanja Europskim vijećem i uoči NATO summita, jednako kao i odlazak sa skupa u Washingtonu direkt na Floridu, radi osobnog sastanka Orbana s republikanskim predsjedničkim kandidatom Donaldom Trumpom (kojeg također ustrajno biju glasine o sklonosti Rusiji i njenom diktatoru). Sve je to tim više problematično ima li se u vidu redovita mađarska opstrukcija EU i NATO nastojanja za pomoć Ukrajini – gdje je Mađarska i ovoga ljeta ostala jedina NATO država koja se pobrinula isključiti iz svih u Washingtonu usvojenih mjera potpore Ukrajini. Dok je teško ozbiljno ocjenjivati navodne ambicije službene Budimpešte za članstvom u skupini BRICS (kojom dominiraju Rusija i Kina) ili Vijeću turkofonih država (na čijem je sastanku također bez konzultacija s ostatkom EU sudjelovala početkom srpnja ove godine), malo je bilo neugodnosti sličnih mađarskom postupanju oko već spomenutog ulaska Švedske u NATO – gdje se Mađarska mjesecima na birokratske prepreke izvlačila od ratifikacije pristupnih dokumenata u sjeni Turske. Kada je početkom 2024. spomenutom promjenom turskoga stava ostala jedinom preprekom švedskom članstvu – Mađarska se na kraju nagodila o kupovini još 4 borbena aviona JAS 39 Gripen i 5. ožujka ratificirala dokumente (a Švedska ušla u članstvo već dva dana nakon toga, 7. ožujka 2024. godine). Uz sve to, imajući u vidu i razmjere problema koje proizvodi unutar Europske unije, sve je teže ozbiljno razmatrati i budućnost Mađarske u NATO krugu država.

**ovaj tekst je dio projekta “NATO i Hrvatska pred neočekivanim izazovima” i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

Završnom press-konferencijom glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga završio je dvodnevni sastanak ministara obrane NATO-članica u Bruxellesu. Sastanak je imao dva dijela – u srijedu, 14. veljače, sastala se Kontaktna skupina za obranu Ukrajine, popularno nazvana „Ramstein“,  a drugog dana, 15. veljače, održan je sastanak ministara obrane NATO-a, te Vijeće NATO-Ukrajina. Oba dana protekla su u najavi budućeg summita NATO-a, planiranog za srpanj ove godine u Washingtonu.

Hrvatski ministar obrane Ivan Anušić bio je vrlo aktivan, te je predložio da se na summitu razgovara o jednoj vrlo ozbiljnoj stvari koja se događa u hrvatskom okruženju, a bitno utječe i na Lijepu našu.

„Hrvatska želi osvijestiti države članice o jednoj temi – a to je tema hibridnog rata deklariranih i nedeklariranih saveznika Rusije koji funkcioniraju i egzistiraju ovdje na području jugoistoka Europe i znamo o kojim potezima govorimo. Osvješćivanje NATO članica, naših saveznika o ovoj ozbiljnoj temi je vrlo važno. Hibridni ratovi koji se ovdje vode, a koji su produžena ruka politike ruske agresije na Ukrajinu moraju se osvijestiti i moraju se povlačiti drugačiji potezi. Jugoistočna Europa postaje trusno područje u sigurnosnom aspektu”.

Mnogi su u ovoj izjavi prepoznali najvećeg ruskog saveznika u jugoistočnoj Europi – Srbiju i njenog prirepka Republiku Srpsku, čiji čelnici nimalo ne kriju nastavak „bratskih odnosa” s Ruskom Federacijom. No njihovo djelovanje uvelike utječe na stabilnost i politčku scenu u BiH, te Crnoj Gori, zbog čega cijela regija počinje izazivati zabrinutost u EU i NATO-u. No ministar Anušić klonio se direktnog upiranja prstom, već je samo naznačio:

„Zna se o kome govorimo i o kojim njihovim potezima govorimo. Mislim da je to izuzetno ozbiljna tema koja u ovom trenutku nije dovoljno osviještena ni u javnosti ni kod saveznika u NATO-u”.

Istaknuo je da se s takvim djelovanjima mora obračunavati, drugačije komunicirati i povlačiti poteze koji će onemogućiti spomenute ruske saveznike da to rade: „Drugim riječima rečeno, da ne mogu sjediti na dvije stolice”.

Na marginama NATO sastanka ministara obrane, Republika Hrvatska je s 15 zemalja članica i Velikom Britanijom potpisnik Pisma namjere koje se odnosi na bržu i jednostavniju nabavu streljiva. Govoreći o benefitima potpisivanja ovog Pisma namjere, Anušić  je rekao da je potrebno jačati vlastitu proizvodnju naoružanja i streljiva te osnažiti vlastitu industriju i na to je stavljen naglasak na današnjem sastanku.

„Sve zemlje NATO-a moraju ojačati vlastitu proizvodnju streljiva, tako i Hrvatska. Hrvatska vojska je opremljena našim naoružanjem i opremom i trebamo poticati vlastitu proizvodnju, imamo potencijala i tu vidimo ogromnu priliku za hrvatsku obrambenu industriju”.

Tako se stara, ali nikad realizirana ideja o izgradnji tvornice streljiva ponovno aktualizira.

*Photo: NATO

Jedva 2 godine nakon što je francuski predsjednik Emmanuel Macron proglasio Savez „moždano mrtvim“, NATO je uskrsnuo na krilima ruskih prijetnji Ukrajini, ostavivši tu dugogodišnju i pomalo zahrđalu obrambenu organizaciju pod vodstvom SAD jedinim pravim igračem na polju europske sigurnosti. Kako to sve služi desetljećima starom strateškom cilju Moskve o istiskivanju SAD iz Europe ne bi li se lakše dominiralo kontinentom, samo ruski predsjednik Vladimir Putin zna. No za nas koji mu ne možemo čitati misli  sve je to, izgleda, najblaže rečeno – nelogično. Što god da Putin na kraju odabere poduzeti po pitanju Ukrajine, ako mu je cilj bio oslabiti zapadni savez neke mu tu stvari nedvojbeno i nisu baš pošle za rukom.

Kao prvo, on je pojačao općenitu privlačnost NATO članstva – ili barem odlučnost da se takvu opciju ostavi mogućom – u Švedskoj i Finskoj. Obje ove nordijske nacije ostale su vojno neutralne nakon pristupa Europskoj uniji poslije Hladnog rata. Ali one sve intenzivnije surađuju s Atlantskim savezom od ruske intervencije i aneksije Krima 2014. godine.

Njemački admiral Kay-Achim Schönbach podnio je ostavku na dužnosti 22. siječnja 2022. godine

Dodatno, njegovi javni ultimatumi natjerali su čak i one poprilično nevoljke NATO članice u situaciju da zapravo moraju potvrditi politiku „otvorenih vrata“ Saveza usprkos dugogodišnjim sumnjama u mudrost primanja Ukrajine i Gruzije u njegovo okrilje. Nitko ne želi izgledati kao da popušta Putinu i njegovim 100.000 ruskih vojnika na granicama Ukrajine. Nedavno prisiljavanje na ostavku čelnika njemačke Ratne mornarice nakon što je javno izrazio svoje razumijevanje za postupke vođe iz Kremlja i kazao kako se Krim nikad neće vratiti Ukrajini – što su oboje među berlinskom vladajućom elitom vrlo rasprostranjena gledanja – jasno to pokazuje. Svojim insistiranjem na pregovaračkom formatu „supersila-sa-supersilom“ između Ruske Federacije i SAD u hladnoratovskom stilu, i svojim omalovažavajućim odbijanjem davanja ikakvog mjesta za tim stolom Europskoj uniji, Rusija je također praktički spotaknula sve one u Parizu, Berlinu i Bruxellesu koji sanjaju o tome da bi među sobom mogli graditi neku novu europsku sigurnosnu arhitekturu. Tako se bez problema može zaboraviti i prošlotjedni Macronov poziv, izrečen u govoru pred Europskim parlamentom, kojim on EU-vođe potiče na sastavljanje vlastitog nacrta novog sigurnosnog poretka kojeg bi onda trebalo iznijeti pred NATO i Rusiju – to je ionako bila više neka predizborna finta za njegove domaće potrebe nego bilo kakva ozbiljna diplomatska inicijativa, znajući išta o jasno vidljivoj podijeljenosti EU po tom pitanju.

Konačno, i prilično ironično, Putinovo ponašanje je i nanovo povuklo SAD natrag u dubine bavljenja pitanjima europske sigurnosti, i to baš nakon što su dva uzastopna američka predsjednika pokušavala okrenuti strateški fokus Washingtona prema Kini, i baš kad je predsjednik Joe Biden tiho nastojao prebaciti veći udio tereta za europsku sigurnost na Europsku uniju. Kad smo konačno imali Bijelu kuću voljnu prihvatiti veću europsku „stratešku autonomiju“, baš se ona našla okupirana danonoćnim bavljenjem tom istom europskom sigurnošću.

Poduzela Rusija novu vojnu akciju u Ukrajini ili ne – a Putin je sada podigao uloge toliko visoko da bi mu lako moguće trebali veliki ustupci da se povuče mirno – ova će kriza nužno utjecati i na osnovne obrise NATO-a koji će proizaći iz njegovog summita u lipnju ove godine, kada se očekuje da Savez usvoji svoj novi Strateški koncept, po prvi put u desetljeću, i da odabere svog novog glavnog tajnika.

Ruska prijetnja koja se svela samo na rubnu zabrinutost u prošloj strategiji Saveza – bitno manje zabrinjavajućom od borbe protiv terorizma, upravljanja krizama ili misija u dalekim mjestima poput Afganistana i Iraka – sada je opet usred fokusa i pažnje. NATO se sučelio s pojačanim pritiskom iz svojih istočnih članica, koje su osjetile teret sovjetske dominacije, da prijeđe iz svoje trenutne strategije prisutnosti minimalnih snaga na istočnome krilu Saveza, prema vojnome postavu više hladnoratovskoga stila, prema „prednjoj obrani“. Ovo uključuje pozicioniranje više trupa i opreme blizu potencijalnih linija fronte kao odgovor na ruska raspoređivanja snaga u Bjelorusiji i oko Ukrajine. Prve znakove te promjene već vidimo u tome da UK šalje dodatnu vojsku u Baltičke države i Poljsku, a Francuska nudi učiniti isto za Rumunjsku, sve to u vrijeme dok vrhovni zapovjednik NATO snaga preporuča općenito jačanje vojne prisutnosti na terenu. SAD također izgledaju spremne za raspoređivanje dodatnih sredstava na istočno krilo Saveza, dok i donedavno suzdržane NATO članice, kao što je to Španjolska, sada planiraju slanje svojih ratnih brodova u Crno more. Ukupan rezultat prijetećeg ponašanja Rusije nedvojbeno će biti jačanje NATO vojne prisutnosti u čitavom nizu nekadašnjih istočno-europskih satelita službene Moskve, a ne uklanjanje zapadnih snaga iz svih tih zemalja – kako je to Putin izrijekom zahtijevao.

Europske države imaju samo po jedan komplet raspoloživih vojnih snaga, a potrebe za njima na „istočnoj fronti“ vjerojatno će biti vrlo istaknute tijekom nadolazećih mjeseci – za razliku od svih onih aktivnosti u Sahelu ili Libiji, gdje se Unija sada angažira ili bi se mogla angažirati da nema ove nove situacije. Da budemo jasni, Europska unija će i dalje imati svoju ulogu, posebno ako se Moksvi nametnu oštre ekonomske sankcije, ili po pitanju smanjivanja europske ovisnosti o ruskome plinu. Ali ona neće biti za stolom na kojem se oblikuje buduća sigurnosna arhitektura Europe.

Nordijci na čelu NATO – Anders Fogh Rasmussen (2009-2014) i Jens Stoltenberg (2014-2022)

Ova kriza bi lako mogla utjecati i na profil idućeg glavnog tajnika NATO saveza. Nakon 2 uzastopne osobe iz nordijskih zemalja, koje su izvan EU obrambenih napora, više europskih vlada (a posebno Francuska) bilo je odlučno na to mjesto dovesti više pro-europskog kandidata iz neke od država „stare EU“. Trebao je to biti netko u čijem mandatu bi teklo postupno preuzimanje dodatnih odgovornosti europskih saveznika za njihov vlastiti kontinent, dok se Amerika trebala zadržati tek kao jamac u pozadini. Pa ipak, budući da će se sučeljavanje oko Ukrajine nastaviti, a možda i eskalirati, zasigurno će se ocrtati pritisak iz Washingtona, Londona i Varšave za izborom tradicionalnog atlanticista na mjesto glavnog tajnika, koji će umjesto svega toga zauzeti čvrste stavove prema Rusiji. Putin će moći samo sebe samoga kriviti ako završimo s novim hladnoratovskim „jastrebom“ na čelu NATO-a iduće 4 godine, umjesto osobe koja bi nastojala da se Savez razvije prema većem europskom udjelu u njegovom vođenju.

Sve su ove posljedice već prilično jasne, pa i prije no što je igdje bio ispaljen ijedan metak (ako do toga uopće ikad i dođe). Dakle, možda je došlo vrijeme da prestanemo gledati Putina kao majstora stratega koji itekako zna iskoristiti slabosti i podjele u Europi, te američku nestalnost i podložnost odvraćanju pažnje. Naime, njegovo vođenje ove krize uvelike ide kontra baš javno iznesenih ciljeva Moskve. Ako u čitavoj ovoj situaciji Putin i nastupa noseći „veliku pušku“, to oružje ipak uvelike izgleda upereno u njegovu vlastitu nogu.

* Ovaj je tekst autor Paul Taylor objavio 25. siječnja 2022. godine na europskoj verziji internetske stranice portala „Politico“ (https://www.politico.eu/). Original članka pod naslovom „Good work, Volodya! Putin resurrects NATO“ dostupan je na internetskoj adresi: https://www.politico.eu/article/vladimir-putin-resurrect-nato-russia-ukraine/

Tijekom višednevnog prepucavanja između predsjednika RH Zorana Milanovića i ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana o razlozima ministrovog neodlaska na NATO summit u Bruxellesu, kompletno je u sjeni ostao izostanak još jednog ministra na tom istom događanju. Radi se o Mariju Banožiću, ministru obrane RH, koji kao ni Grlić Radman nije otišao na najvažniji od svih NATO skupova. Jučer je na upit portala Obris.org MORH odgovorio: „Predsjednik predstavlja RH na NATO summitu, a Ministarstvo obrane sudjelovao je u izradi pripremnih materijala“. Ne uspijevši izbjeći novinarska pitanja tijekom današnjeg još jednog u nizu obilazaka OOB-a „Omiš“ (da podsjetimo, Banožić je OOB-31 „Omiš“ razgledavao i na samom početku rujna prošle godine), ministar obrane je rekao: „Ja sam sudjelovao na summitu… Prije svega, mi smo imali prije nekakvih 8 dana sastanak ministara obrane na razini NATO-a, a isto tako u pripremi materijala koji je bio podloga za sudjelovanje Predsjednika na summitu“. Tako je Banožić objasnio što JEST radio, ali i izbjegao odgovoriti zašto NIJE otišao u Bruxelles s predsjednikom Milanovićem ovog ponedjeljka. Ni portal Obris.org nije uspio doći do odgovora o Banožićevim obvezama u ponedjeljak, 14. lipnja, koje su ga može biti spriječile u odlasku – MORH se, naime, na taj dio našeg upita potpuno oglušio.

Branko Vukelić na NATO summitu u Bukureštu 2008. godine, kada je RH dobila pozivnicu u NATO

Zagrebe li se u arhivu priopćenja Ministarstva obrane RH, lako se može uočiti do su od 2008., dakle otkad je Hrvatska dobila pozivnicu za pridruživanje Savezu, pa do danas, svi ministri obrane RH prisustvovali NATO summitima. Riječ je ipak o top-NATO sastanku, koji se u ministarskoj karijeri – pod pretpostavkom da ona traje puni mandat, odnosno 4 godine – dogodi ukupno dva puta. I bez obzira što je ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman obrazlagao da je za ta dva sata, koliko u prosjeku traje plenarni sastanak – produktivniji u svom uredu u Zagrebu, radi se ipak o sastanku na kojem treba biti viđen. Ministarstvo obrane je za RTL navelo da su i neki drugi ministri izostali kao i naš Banožić: „Koristimo prigodu istaknuti da na spomenutom sastanku, osim ministra obrane Republike Hrvatske nisu sudjelovali niti ministri obrane Kanade, Estonije, SR Njemačke, Grčke, Italije, Latvije i Litve te Islanda – saveznice koja nema ministra obrane“, piše u tom nevjerojatnom odgovoru Ministarstva obrane RH RTL televiziji.

Dakle, od ukupno 30 NATO članica, njih 8 te Island nisu u sastavu delegacija imali i ministre obrane, no zato su ministri obrane na summitu predstavljali čak 2/3 članica Saveza. Što je još i bitnije, ima niz razloga zašto na tim skupovima treba biti prisutan. Između ostalog i zato što je ovo bio – nakon dugo vremena – prvi NATO sastanak uživo. Pozivajući se na Banožićevo sudjelovanje na NATO sastanku ministara obrane od 1. lipnja, i MORH i Banožić prešućuju da se tada radilo o video-konferenciji, i to o jednom u nizu takvih video-sastanaka koje NATO prakticira od izbijanja pandemije. Dakle, radi se o 20 ministara, Banožićevih kolega, s kojima se jučer hrvatski ministar obrane mogao susresti licem u lice, upoznati i popričati u četiri oka. Ali nije, jer je umjesto toga radije ostao doma.

Mario Banožić na video-konferenciji NATO-ministara obrane 1. lipnja 2021. godine (Photo: MORH/J.Kopi)

Zašto? Za razliku od Grlić Radmana, koji je barem rekao da ne ide s Milanović zbog njegovog primitivnog ponašanja, Banožić nije rekao čak niti to. Nije rekao čak ni da je imao pametnijeg posla. Nije rekao ništa! Nije dao nikakvo opravdanje zbog čega nije otišao na NATO summit! Ni prepucavanja oko prošlogodišnjeg polaganja vijenaca na Mirogoju, ni slučajevi Maslenica i Okučani, kao ni posljednja svađa oko obilježavanja Dana OS RH prije samo dva tjedna do sada nisu bili razlozi da se Banožić i Milanović ne pojavljuju zajedno na pojedinim događanjima. Najviše što je MORH mogao smisliti bilo je apsolutno glupo i amatersko prešućivanje Predsjednika RH u priopćenju o prijemu na Pantovčaku povodom 30. obljetnice ustroja 2. Gardijske brigade Gromovi, no ni tada si zapravo nisu međusobno minirali događanja. Tim je čudnije Banožićevo izmotavanje oko NATO summita. Jutarnji list je jučer prenio izjavu neimenovanog sugovornika iz Banskih dvora  koji je poručio: „Milanović bi trebao biti sretan i zadovoljan jer odlazi na NATO summit nakon što je Vlada donijela odluku o nabavi 12 višenamjenskih borbenih aviona Rafale čime se osnažio položaj Hrvatske kao saveznika u okviru NATO-a te je premašen cilj od dva posto BDP-a izdvajanja za jačanje obrambenih sposobnosti”. Ovaj neimenovani Vladin dužnosnik pritom zanemaruje činjenicu da je odluka samo odluka sve dok se ne potpiše ugovor, kao i da se samim donošenjem odluke o odabiru Rafalea ne premašuje automatski cilj od 2% BDP-a (pa makar se to već i našlo prijavljeno u NATO podatke o obrambenim izdvajanjima država članica, objavljene 11. lipnja ove godine). No to je tema za neku drugu raspravu. Ako se, prema Vladinom izvoru, Milanović s tom odlukom trebao hvaliti u Bruxellesu, kako li se onda tek Banožić kao ministar obrane RH s time trebao hvaliti. Ali nije, jer je – ponovimo – ostao doma!

Da se ne lažemo – neodlazak Grlić Radmana i Banožića na summit NATO saveza nije njihova osobna odluka. Posljedica je to osobnih odnosa između premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića, koje se već mjesecima pokušava predočiti kao sukob Vlade i Predsjednika RH. No u pozadini njihovih kafanskih svađa ostaje zanemarena činjenica da razine vlasti ispod vrhovnih čelnika – dakle Vlada, odnosno ministarstva i Ured predsjednika – sasvim dobro funkcioniraju i surađuju na mnoštvu svakodnevnih stvari. I baš zato postupci Grlić Radmana i Banožića dodatno upadaju u oči. Uz to, ovakvo je ponašanje prije svega neodgovorno – neodgovorno prema poslu koji obavljaju, i neodgovorno prema građanima RH. Jer odlazak na NATO summit nije privatni dogovor za pivo sa Zoranom Milanovićem, već je prezentiranje države i zastupanje njenih (nacionalnih) interesa. I taj su posao dva ministra u ponedjeljak 14. lipnja 2021. godine u Bruxellesu kompletno propustila raditi.