Nakon gotovo 4 godine, Vrhovni sud RH danas je donio pravomoćnu presudu u slučaju Grdić-Preost. Radi se o bivšim čelnicima Vojne sigurnosno-obavještajne agencije, koji su zajedno s još 3 pripadnika VSOA-e proglašeni krivima za zlouporabu položaja i ovlasti na štetu RH i VSOA-e. Konkretno, riječ je o pronevjeri gotovo 5 milijuna kuna iz Fonda za posebne namjene VSOA-e od 2009. do 2012. godine.

Nakon suđenja zatvorenog za javnost, u siječnju 2018. bivši šef VSOA-e i ujedno prvooptuženi Darko Grdić osuđen je na 3 godine zatvora, baš kao i njegov zamjenik Ognjen Preost, dok je Zdeslav Ivanković – bivši šef kabineta ravnatelja VSOA-e – osuđen uvjetno na 10 mjeseci zatvora uz rok kušnje od 3 godine, operativni dočasnik u Kabinetu ravnatelja VSOA-e Denis Lukinić – uvjetno na 11 mjeseci zatvora uz rok kušnje od 4 godine, dok je petooptuženi Tibor Mijo Kuljanić – načelnik Odsjeka za operativnu tehniku Uprave za informacijsku sigurnost VSOA-e – nepravomoćno oslobođen. Uz to, Županijski sud u Zagrebu presudio je da optuženici moraju obeštetiti Republiku Hrvatsku u iznosu od 4,7 milijuna kuna. Sve su strane najavile žalbu, koju je Vrhovni sud riješio tek danas i time donio pravomoćnu presudu.

Žalbom do blaže presude

Prema danas objavljenom priopćenju, Vrhovni sud donio je presudu kojom se povodom žalbe stranaka preinačilo presudu Županijskog suda u Zagrebu. U odnosu na dvojicu prvooptuženika preinačene su pravne oznake i odluke o kazni, dok su za trećeg, četvrtog i petog optuženika presude tek potvrđene. U opisu kaznenog djela Vrhovni sud kaže da su četvorica optuženika osuđeni jer su u Vojnoj sigurnosno-obavještajnoj agenciji iskoristili svoj položaj i ovlasti – naime, protivno propisima su raspolagali sredstvima za posebne namjene i neosnovano odobravali isplate. Prvi optuženik (bivši ravnatelj Agencije Darko Grdić) i drugi optuženik (zamjenik ravnatelja Agencije Ognjen Preost) neosnovano su odobrili isplate sredstava jedan drugome. Znali su da sredstva neće biti utrošena za obavljanje poslova iz nadležnosti Agencije nego da će ih koristiti za osobne svrhe. Neosnovano su odobravali isplate i trećem optuženiku (tajniku kabineta ravnatelja Agencije Zdeslavu Ivankoviću) i četvrtom optuženiku (višem stručnom referentu u kabinetu ravnatelja Agencije Denisu Lukiniću). Treći optuženik je veći dio tako primljenih sredstava zadržao za sebe, a ostatak predao prvom optuženiku i po njegovom nalogu drugim osobama. Na taj način Grdić je zadržao za sebe najmanje 1.560.000,00 kuna, Preost duplo više – odnosno najmanje 3.032.800,00 kuna, Ivanković tek 182.000,00 kuna, a Lukinić 199.000,00 kuna. Za Republiku Hrvatsku nastala je šteta od najmanje 4.973.800,00 kuna, što izgleda da nikoga tu nije, samo po sebi, previše pogodilo.

Što se tiče petooptuženog Tibora Mije Kuljanića, Vrhovni sud potvrdio je oslobađajuću prvostupanjsku presudu. Naime, u optužnici mu se stavljalo na teret da je kao načelnik odsjeka u VSOA-i preuzeo 1.522.000,00 kuna, čiju isplatu su mu neosnovano odobrili Grdić i Preost. Prema optužnici, dio tako primljenih sredstava Kuljanić je zadržao za sebe (tek 42.500,00 kuna), a ostatak predao prvom optuženiku Darku Grdiću. Vrhovni sud smatra da je prvostupanjski Županijski sud pravilno zaključio kako nije dokazano da je peti optuženik primljena sredstva zadržao za sebe i trošio protivno njihovoj svrsi: njemu je doista odobrena isplata sredstava za posebne namjene i preuzimao je te novčane iznose, potom je novac predavao prvom optuženiku koji je zadržao 1.200.000,00 kuna, a vratio mu ostatak. Međutim, prema podacima u spisu postoje dokazi da je petooptuženi Tibor Mijo Kuljanić tako dobiveni novac trošio za potrebe operativnog rada, a nema jasnih dokaza da bi najmanje 42.500,00 kuna i stvarno zadržao za sebe te koristio za osobne interese. Zato ga je Županijski sud oslobodio optužbe, s čime se unatoč žalbi USKOK-a složio i Vrhovni sud.

U priopćenju Vrhovnog suda navodi se da je za prvog i drugog optuženika prvostupanjska presuda preinačena u pravnoj oznaci i u odluci o kazni. To se odnosi na osudu da su 2012. naložili uništavanje operativne dokumentacije za posebne namjene. Prvi i drugi optuženik su iskoristili svoj položaj i ovlasti kako bi prikrili protuzakonito prisvojeni novac koji im je isplaćen. Prema njihovom nalogu operativna dokumentacija o svrsi, načinu i visini utrošenih sredstava je uništena protivno propisima. Vrhovni sud zaključuje da je u odnosu na ovo kazneno djelo prvostupanjski sud postupanje optuženika pogrešno pravno označio prema važećem Kaznenom zakonu (koji je u primjeni od 2013. godine). Zlouporaba položaja i ovlasti predviđena je i u Kaznenom zakonu koji je prije bio na snazi. Dakle, postoji pravni kontinuitet između tih djela, ali je prijašnji Kazneni zakon tu onaj blaži zakon pa ga zato treba primijeniti. Zato je onda i preinačena prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci za to kazneno djelo („Zlouporaba položaja i ovlasti“, članak 291).

Kao olakotne okolnosti Grdiću i Preostu uzeta je u obzir dosadašnja neosuđivanost i sudjelovanje u Domovinskom ratu, za što su i odlikovani, dok je otegotno da su državni novac prisvajali kao najviše rangirane službene osobe u Vojnoj sigurnosno-obavještajnoj agenciji. Trećem optuženiku je olakotnim cijenjeno iskreno priznanje i prijašnja neosuđivanost, potom činjenica da je otac maloljetnog djeteta, dok je iznos pribavljene protupravne imovinske koristi vratio. Četvrtom optuženiku je olakotnim cijenjena prijašnja neosuđivanost, otac je maloljetnog djeteta, sudionik Domovinskog rata na raznim ratištima, bio je ranjen i odlikovan šest puta, a sudjelovao je i u vojnoj misiji u Afganistanu. Za trećeg i četvrtog optuženika riječ je o posebno olakotnim okolnostima koje opravdavaju primjenu ublažavanja zakonom propisane kazne.

Zbog preinake prvostupanjske presude u pravnoj oznaci jednog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti za prvog i drugog optuženika odlukom Vrhovnog suda utvrđena je kazna zatvora 6 (šest) mjeseci za to kazneno djelo. Za prvo kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti prihvaćena je kazna zatvora 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci iz prvostupanjske presude. Odlukom Vrhovnog suda prvi i drugi optuženik osuđeni su na jedinstvenu kaznu zatvora od 2 godine i 10 mjeseci. Za trećeg i četvrtog optuženika potvrđena je prvostupanjska presuda. Treći optuženik osuđen je na kaznu zatvora od 10 mjeseci uz rok provjeravanja 3 godine (uvjetna osuda), a četvrti optuženik na kaznu zatvora 11 mjeseci uz rok provjeravanja od 4 godine (uvjetna osuda). Osim toga, na ime imovinskopravnog zahtjeva prvom je optuženiku naloženo platiti Republici Hrvatskoj 1.560.000,00 kuna, drugom optuženiku 3.032.800,00 kuna, a trećem optuženiku 199.000,00 kuna.

Vrhovni sud RH smatra kako su jedinstvena kazna zatvora prvom i drugom optuženiku, a izrečena uvjetna osuda trećem i četvrtom optuženiku, primjerene težini i okolnostima počinjenih kaznenih djela te njihovim osobnostima, da će se takvim kaznama ostvariti svrha kažnjavanja i u dostatnoj mjeri izraziti odgovarajući prijekor društva prema takvim kaznenim djelima. Kazna će, smatraju na Vrhovnom sudu, utjecati na počinitelje da ubuduće ne čine kaznena djela, a drže da će utjecati i na svijest građana da je činjenje kaznenih djela pogibeljno te da je kažnjavanje njihovih počinitelja opravdano. „Time će se istovremeno pojačati povjerenje građana u pravni poredak koji treba biti utemeljen na vladavini prava“, blago zaključuje Vrhovni sud u današnjem priopćenju o zaključenju slučaja Grdić-Preost.

Blagost na djelu

Ova je blagost posebno primjetna ako se prisjetimo da je prije samo nekoliko tjedana Josip Čović, svojedobni čelnik Odjela za zrakoplovno-tehničke standarde pri MORH-u, za kazneno djelo primanja mita od „najmanje 10.000 eura” pravomoćno osuđen na 3 godine zatvora. Postrožavanje njegove prvostupanjske presude Vrhovni sud je obrazložio riječima „Koruptivne radnje su se odvijale u specifičnim okolnostima važnim za interese Republike Hrvatske“, obrazlažući nadalje:

„U takvim okolnostima značajna je otegotna okolnost da prvi optuženik kao vojna osoba čini produljeno kazneno djelo primanja mita samo zato da bi se nezakonito obogatio. Takvim koruptivnim ponašanjem naškodio je ugledu tijela državne uprave koja su po definiciji dužna postupati savjesno i zakonito te svojim djelovanjem stvarati povjerenje građana u vladavinu prava i jednakost svih pred zakonom. Iskazao je visok stupanj kriminalne volje, upornosti i ustrajnosti. Ozbiljno je narušio povjerenje ne samo države koja mu je povjerila takvu dužnost nego i građana u zakonito postupanje vojnih institucija“.

Iako sve navedeno itekako vrijedi i u slučaju Grdić-Preost, ovdje se takve kvalifikacije nije čulo. Dok ni iznos u pitanju nije bio „najmanje 10.000 eura“, već najmanje 661.618 eura, teško je ne pomisliti kako je provedba svekolikih tajnih djelovanja Vojne sigurnosno-obavještajne agencije ipak još i bitnija nego činjenica da je o uspjehu remonta MiG-21 ovisila „mogućnost ispunjavanja obveza preuzetih iz NATO saveza“, koja je Čoviću stavljena na dušu kao posebna otegotna okolnost. Nažalost, kako su oba postupanja bila kompletno zatvorena za javnost, ostaje nemoguće utvrditi išta drugo o ove dvije pravomoćne presude osobama koje su svojim djelovanjem itekako kaljale ugled obrambenog sustava, i u pitanje dovodile njegovo djelovanje i operativnu spremnost – svaka na svome polju.

Dvije i pol godine nakon što je Županijski sud okončao postupak u aferi „remont MiG-ova“ presudom prema kojoj je umirovljeni bojnik Josip Čović (bivši šef MORH-ovog Odjela za zrakoplovno-tehničke standarde Samostalne službe za vojni zračni promet) osuđen na 1,8 godina zatvora, a Ivica Josipović (zastupnik Ukrspecexporta za RH i BiH) na godinu dana zatvora, taj je slučaj konačno dobio i pravomoćnu presudu više instance. Naime, kada je u ožujku 2019. Županijski sud donio presudu, sve strane – i odvjetnici osuđenih, i tužitelji USKOK-a – najavili su žalbe. Vrhovni sud to je riješio tek ovih dana, a jučer (ponedjeljak, 15. studenog 2021. godine) objavio je priopćenje u kojem objašnjava svoju odluku.

Kako stoji u priopćenju koje potpisuje glasnogovornik Vrhovnog suda, sudac Željko Pajalić,

„Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je presudu kojom je djelomično prihvatio žalbu USKOK-a i preinačio u odluci o kazni presudu Županijskog suda u Zagrebu u odnosu na jednog optuženika, a potvrdio presudu u odnosu na drugog optuženika. Žalbe optuženika su odbijene. Time je postala pravomoćna presuda kojom je prvi optuženik proglašen krivim za počinjenje produljenog kaznenog djela primanje mita, a drugi optuženik za počinjenje kaznenog djela davanje mita“.

Nadalje se opisuju okolnosti u kojima se dogodila korupcija:

Josip Čović (lijevo) i Ivica Josipović (desno) na jednom od ročišta

„Optuženici su osuđeni zbog događaja od 2011. do 2016. u vezi javne nabave za remont sedam borbenih aviona i dokup pet takvih aviona. Prvi optuženik (tada službena osoba Ministarstva obrane Republike Hrvatske i član raznih tehničkih povjerenstava) zauzeo se da tehnička povjerenstva daju pozitivno mišljenje i prednost za obavljanje poslova remonta aviona onome tko mu pristane dati mito, bez obzira na stvarnu tehničku sposobnost mogućih izvršitelja za obavljanje tih poslova. Od drugog optuženika (predstavnika trgovačkog društva zastupnika jednog stranog trgovačkog društva potencijalnog izvršitelja remonta) zatražio je neutvrđeni iznos novca, a od predstavnika drugog trgovačkog društva (zastupnika drugog stranog potencijalnog izvršitelja remonta) zatražio je 50.000,00 EUR-a mita. Predstavnici drugog društva su odbili isplatiti novac, a drugi optuženik je pristao i obećao isplatiti mito. Nakon takvog dogovora Ministarstvo je s prvim stranim trgovačkim društvom sklopilo ugovor za nabavu remonta sedam te nabavu i nadogradnju pet aviona premda to društvo nije posjedovalo uvjete za obavljanje tog posla. Ugovor je bio vrijedan 13.998.827,94 EUR-a i u cijelosti je izvršen. Drugi optuženik je prema dogovoru u više navrata predavao dogovoreni iznos novca prvom optuženiku. Na taj način je prvi optuženik ukupno preuzeo neutvrđeni iznos mita, ali najmanje 10.000,00 EUR-a“.

Osim što će Čović morati u zatvor na duže od prvotno presuđenog za pogodovanje društvu koje nije posjedovalo uvjete za obavljanje posla (ali ga je ipak u cijelosti izvršilo), ostatak presude Županijskog suda ostao je isti:

„Prvostupanjskom je presudom prvi optuženik osuđen na kaznu zatvora 1 (jedna) godina i 8 (osam) mjeseci, a drugi optuženik na kaznu zatvora 1 (jedna) godina. Vrhovni je sud preinačio u odluci o kazni prvostupanjsku presudu u odnosu na prvog optuženika i osudio ga na kaznu zatvora 3 (tri) godine. Za drugog optuženika potvrđena je prvostupanjska presuda.

Od prvog optuženika je oduzeta imovinska korist (10.000,00 eura) i naloženo mu platiti oduzeti iznos u korist Republike Hrvatske“.

Zašto je Vrhovni sud povisio zatvorsku kaznu za umirovljenog bojnika?

Bojnik Josip Čović u vrijeme aktivne vojne službe

„Vrhovni sud smatra da je prvostupanjski sud za prvog optuženika odmjerio kaznu u prekratkom trajanju jer sve utvrđene okolnosti nisu primjereno vrednovane prilikom odmjeravanja visine kazne zatvora. Koruptivne radnje su se odvijale u specifičnim okolnostima važnim za interese Republike Hrvatske. O uspjehu obavljenog remonta ovisila je mogućnost ispunjavanja obveza preuzetih iz NATO saveza. U takvim okolnostima značajna je otegotna okolnost da prvi optuženik kao vojna osoba čini produljeno kazneno djelo primanja mita samo zato da bi se nezakonito obogatio. Takvim koruptivnim ponašanjem naškodio je ugledu tijela državne uprave koja su po definiciji dužna postupati savjesno i zakonito te svojim djelovanjem stvarati povjerenje građana u vladavinu prava i jednakost svih pred zakonom. Iskazao je visok stupanj kriminalne volje, upornosti i ustrajnosti. Ozbiljno je narušio povjerenje ne samo države koja mu je povjerila takvu dužnost nego i građana u zakonito postupanje vojnih institucija. Time je izazvao sumnje u posao i sve ostale sudionike koji su u istome pošteno sudjelovali. Zbog tih je okolnosti nužno strože kažnjavanje.

U odnosu na kaznu drugom optuženiku prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sve odlučne okolnosti. Kao olakotna okolnost je cijenjena dosadašnja neosuđivanost. Otegotnim je ocijenjeno što je iskazao kriminalnu volju i upornost prilikom predaje mita. Bio je motiviran isključivo interesom osiguranja obavljanja posla remonta društvu kojeg je zastupao“.

Iako je suma od 10.000 eura simbolična u odnosu na vrijednost posla remonta i dokupa MiG-ova, za sud je bitna poruka koja se šalje. Naime:

„Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da su postrožena kazna prvom optuženiku, kao i kazna na koju je osuđen drugi optuženik, primjerene težini i okolnostima počinjenih kaznenih djela i njihovim osobnostima. Korupcija, posebno u tijelima državne uprave, izrazito je štetna jer potkopava temelje uređenog demokratskog društva kakvim Republike Hrvatske teži biti, a to nije dopustivo. Takvim će se kaznama ostvariti svrha kažnjavanja i u dostatnoj mjeri izraziti odgovarajući prijekor društva prema koruptivnim kaznenim djelima. Kazna će utjecati na počinitelje da ubuduće ne čine kaznena djela. Utjecat će i na svijest građana da je činjenje kaznenih djela pogibeljno te da je kažnjavanje njihovih počinitelja opravdano. Istovremeno će se pojačati povjerenje građana u pravni poredak koji treba biti utemeljen na vladavini prava“.

Vrhovni sud na kraju priopćenja dodaje i kako u ovom slučaju neće biti objavljena poveznica na ovu odluku, što je inače praksa Vrhovnog suda, jer je javnost bila isključena kako za raspravu na prvostupanjskom sudu, tako i na sjednici Vrhovnoga suda, a njeno sudjelovanje bilo je dozvoljeno samo pri objavi presude na prvostupanjskom sudu. „Javnost je isključena radi zaštite sigurnosti i obrane Republike Hrvatske i zaštite tajne kojoj bi štetila javna rasprava“, zaključuje se u priopćenju Vrhovnog suda.

Ovom pravomoćnom presudom izgleda završavaju i sva pravosudna postupanja vezana uz posao remonta borbenih aviona MiG-21 u Ukrajini – posla uz koji su pojedini političari godinama nastojali spojiti etiketu korupcije na najvišim razinama, čak i veleizdaje, sve tvrdnji koje su prije koju godinu itekako uzburkavale političku te obrambenu scenu Hrvatske, da im se na kraju do danas u stvarnosti nije nazrijelo ni traga.

Godinu i pol nakon početka suđenja, danas je okončan sudski postupak protiv umirovljenog bojnika Josipa Čovića i zastupnika Ukrspecexporta u RH i BiH Ivice Josipovića u aferi „remont MiG-ova“. Točno u 13 sati sutkinja zagrebačkog Županijskog suda Rahela Valentić proglasila je Čovića i Josipovića krivima za traženje i davanje mita, za što je Čović dobio 1,8 godina zatvora, a Josipović godinu dana zatvora. Uz to, obojica moraju platiti po 4.000 kuna sudskih troškova, dok Čović mora vratiti 10.000 eura (u kunskoj protuvrijednosti) koliko je utvrđeno da je iznosilo mito koje je primio. Doduše, sve to u slučaju da današnja presuda postane pravomoćna, što će trebati pričekati budući su sve strane – odvjetnici okrivljenih i predstavnik USKOK-a – najavile žalbu na ovu odluku. Kao što je to postala praksa na hrvatskim sudovima, Čović i Josipović nisu se pojavili na današnjem izricanju presude. No krenimo redom.

Rujan 2017. – početak suđenja Josipu Čoviću i Ivici Josipoviću (u pozadini stoji Goran Sesar)

18. rujna 2017. godine na Županijskom sudu u Zagrebu započelo je suđenje umirovljenom bojniku Josipu Čoviću, bivšem šefu MORH-ovog Odjela za zrakoplovno-tehničke standarde Samostalne službe za vojni zračni promet, zbog sumnje da je tražio mito kako bi namjestio „pozitivno mišljenje i prednost u obavljanju posla kapitalnog remonta i nabavke dodatnih aviona MiG-21“. Uz Čovića je na optuženičku klupu sjeo i Ivica Josipović, zastupnik već spomenutog Ukrspecexporta u RH i BiH, uz optužbu da je dao mito, i to ne u traženom iznosu od 50.000 eura, već tek po 5.000 eura u dva navrata početkom 2016. godine. Kako je tekao postupak – javnost nije saznala, jer je suđenje bilo zatvoreno za javnost, i to zbog „zaštite sigurnosti RH i zaštite tajne“. Jednako je tako za javnost bio zatvoren i dio današnje objave presude, i to onaj dio u kojem sutkinja Valentić obrazlaže razloge i dokaze zbog kojih je sudsko vijeće donijelo odluku o zatvorskim kaznama za Čovića i Josipovića.

Sutkinja Rahela Valentić

Iz dijela objave koji je bio otvoren za javnost i kojeg je pročitala sutkinja Valentić, jasno je da je uoči remonta MiG-ova 2013. godine Josip Čović bio voditelj stručnog tima MORH-a za audit, odnosno član povjerenstva MORH-a zadužen za utvrđivanje tehničke sposobnosti izvršenja remonta borbenih aviona MiG-21 iz sastava HRZ i PZO, te je u tom svojstvu od 12. do 16. prosinca 2011. (kriva godina?!)  boravio u Odesi u Ukrajini, nakon čega su „tehničko povjerenstvo i stručni tim za audit pozitivno ocijenili tehničke sposobnosti potencijalnog izvršitelja remonta aviona, ukrajinskog Odeskog zrakoplovnog zavoda, kao podizvoditelja ukrajinskog društva Ukrspecexport, i kvalitetu remonta na avionima ponuđenim na kupnju“. Potom je Čović, rekla je sutkinja Rahela Valentić, „znajući da će tehničko povjerenstvo prije donošenja odluke MORH-a o provođenju i vrsti postupka javne nabave remonta i produljenja životnog vijeka sedam aviona MiG-21, i dokupa pet aviona istog tipa, radi utvrđivanja tehničkih sposobnosti izvršenja remonta, obaviti audit i u remontnom zavodu drugog potencijalnog izvršitelja, društva Aerostar iz Rumunjske“, zatražio od Ivice Josipovića (direktora društva Aeropartner d.o.o., zastupnika društva Ukrspecexport u Republici Hrvatskoj) „neutvrđeni novčani iznos“, a od Đure i Gorana Sesara (odgovornih osoba društva FLYCOM-ING d.o.o., zastupnika društva Aerostar u RH) „novčani iznos od 50 tisuća eura“. Čović je pritom navodno obećao da će se „kao član povjerenstva MORH-a, bez obzira na stvarnu tehničku sposobnost potencijalnih izvršitelja za obavljanje remonta aviona, zauzeti da povjerenstva daju pozitivno mišljenje i prednost za obavljanje posla kapitalnog remonta i nabavke dodatnih aviona MiG-21 u postupku javne nabave MORH-a, remontnom zavodu onog potencijalnog izvršitelja koji pristane isplatiti mu zatraženi novac“. Sesari su odbili, dok je Josipović pristao isplatiti zatraženi novac.

Danas umirovljeni bojnik Čović bio je, prema mišljenju Županijskog suda, najstručnije osposobljena i školovana osoba za obavljanje audita u sastavu tehničkog povjerenstva MORH-a

Nakon toga je Čović „kao član Povjerenstva za analizu izvodivosti i isplativosti remonta i produženja životnog vijeka aviona MiG-21, a zatim i kao član te najstručnije osposobljena i školovana osoba za obavljanje audita u sastavu tehničkog povjerenstva MORH-a“ od 30. siječnja do 08. veljače 2013. ponovno otišao u audit u Odeski zrakoplovni zavod i u Remontni zavod društva Aerostar. Iz izvješća povjerenstva bilo je vidljivo da, kako je rečeno danas na zagrebačkom Županijskom sudu, „Odeski zrakoplovni zavod raspolaže boljim uvjetima za kvalitetnije obavljanje ovog posla, i ispunjenje zahtjeva MORH-a – dok društvo Aerostar ne posjeduje aktivnu liniju remonta niti potpuni dokumentacijski sustav održavanja i remonta aviona“. Iako je na temelju ovakvog rezultata audita MORH mogao isključiti Aerostar kao potencijalnog izvršitelja, MORH je ipak s oba društva proveo pregovarački postupak javne nabave bez prethodne objave, nakon čega je „s društvom Ukrspecexport 9. srpnja 2013. sklopio ugovor za nabavu usluge kapitalnog remonta i nadogradnju sedam, te nabavu, kapitalni remont i nadogradnju dodatnih pet borbenih aviona MiG-21, vrijedan 13.998.827,94 eura“.

Ivica Josipović, zastupnik Ukrspecexporta u RH i BiH

Taj je ugovor, zaključio je zagrebački Županijski sud, u cijelosti izvršen u srpnju 2015. godine, nakon čega je drugookrivljeni Josipović u više navrata predavao dogovoreni iznos novca prvookrivljenom Čoviću. „Pa je tako, tijekom siječnja 2016. a zatim ponovno, tijekom veljače 2016., u svom vozilu, prvookrivljeniku Josipu Čoviću predao gotov novac u iznosima od po pet tisuća eura – te je tako, na opisani način prvookrivljeni Josip Čović, sukladno ranije ostvarenom dogovoru, od drugookrivljenog Ivice Josipovića preuzeo novac u točno neutvrđenom ukupnom iznosu, ali najmanje u visini od 10.000 eura“, objasnila je sutkinja Rahela Valentić. Pojasnila je još da je time Čović „kao službena osoba, zahtijevao mito za sebe, da unutar granica svoje ovlasti obavi službenu radnju koja se ne bi smjela obaviti, te kao službena osoba zahtijevao i primio mito, kroz sebe, da unutar granica svoje ovlasti obavi službenu radnju koja se ne bi smjela obaviti“. Tako je Josip Čović počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti primanjem mita, opisano i kažnjivo po članku 293, stavku 1, Kaznenog zakona, u vezi sa člankom 52 Kaznenog zakona, dok je davatelj mita, drugookrivljeni Ivica Josipović počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, tj. davanje mita, opisano i kažnjivo po članku 294, stavku 1, Kaznenog zakona. Zbog toga su obojica zaradila zatvorsku kaznu, i to Čović u trajanju od 1 godine i 8 mjeseci, a Josipović u trajanju od godinu dana. Uz to, Čović mora u državni proračun uplatiti 10.000 eura protupravno stećene koristi u kunskoj protuvrijednosti, dok obojica moraju platiti u sudske troškove.

Odvjetnici Davorin Sirotković i Davor Plišo

Na ovakvu presudu žalit će se i odvjetnici nepravomoćno osuđenih, ali i predstavnik USKOK-a. Odvjetnici Davor Plišo (odvjetnik Ivice Josipovića) i Davorin Sirotković (odvjetnik Josipa Čovića) najavili su žalbu jer se ne slažu s presudom.

„Mi smo od početka tvrdili da nema krivnje sa strane okrivljenog i pokušali smo sudu pojasniti da ne treba potpadati pod neke pritiske interesnih skupina, medija i politike, i kad sagleda se stanje u spisu mi i dalje tvrdimo da oni nisu krivi. Al zato postoji drugi stupanj, postoji žalba, postoji pravo žalbe i mi ćemo nju uložiti“,

izjavio je po okončanju sudskog postupka odvjetnik Davor Plišo. Na novinarsko pitanje kako to da nije utvrđen točan iznos mita samo je kratko rekao – „To morate pitati sud.“

Krešimir Ostrogonac: “žalit ćemo se”

Žalbu je najavio i predstavnik USKOK-a Krešimir Ostrogonac, koji je zadovoljan osuđujućom presudom, ali nije zadovoljan visinom kazne. Pojasnio je da je za kazneno djelo primanja mita predviđena kazna do 10 godina zatvora, a za kazneno djelo davanja mita – do 8 godina. Na novinarsko pitanje da li je u činjeničnom opisu kaznenog djela bilo i ugrožavanje obrambene sigurnosti RH, Ostrogonac je odgovorio:

„Ne. U činjeničnom opisu djela su, znači, opisana su kaznena djela primanja i davanja mita. Znači, to je bilo u vezi ovog postupka, dakle to je ono što im se stavlja na teret. To su kaznena djela koja su činjenično i opisana“.

Osuda za mito, a ne za kvalitetu remonta

Trakavica o remontu MiG-ova, kao i političke optužbe o pripadajućem kriminalu, vuku se već 6 godina. Četiri MiG-a, dokupljena u Ukrajini, prizemljena su već 2 godine, i to uz gromke optužbe o veleizdaji, dok je dnevna raspoloživost preostalih 8 između 3 i 5 (što je jednako bila tema 2017., kao i 2019. godine. No iz političkih razloga uobičajena je floskula da „MiG-ovi ne lete“, što je bila jedna od najponavljanijih tvrdnji zastupnika HDZ-a u nedavnoj saborskoj raspravi o interpelaciji o postupcima Vlade RH pri nabavi borbenih aviona iz Izraela – bez obzira na učestale objave MORH-a o letovima MiG-21, uz moguća probijanja zvučnoga zida nad hrvatskim naseljima.

Predstavnici MORH-a i OS RH na tematskoj sjednici saborskog Odbora za obranu 2014. godine

Na žalost raznih političara i politikanata, u tzv. „aferi remont“ postoji samo jedna optužnica, jedan sudski postupak i jedna, za sada nepravomoćna presuda – i to isključivo za jedno traženje i davanje mita.  Kao što je rekao i predstavnik USKOK-a, sudsko vijeće razmatralo je jedino i isključivo ovo kazneno djelo (dakle, to konkretno traženje i davanje mita), bez ulaska u eventualne posljedice tog čina, koje bi možda rezultirale loše obavljenim remontom 40 godina starih borbenih aviona. Nema tu ni spomena negdašnjeg ministra obrane Kotromanovića, ali niti ikakve „veleizdaje“ ili „ugrožavanja nacionalne sigurnosti“.

Dakle, iz današnje završne riječi sutkinje Županijskog suda Rahele Valentić vidljivo je da je zavod u Odesi dobio pozitivno mišljenje o sposobnostima za remont i prije uvida u stanje zavoda u Rumunjskoj, te prije nego je Čović zatražio mito za preporuku jednog od ponuđača. To se u potpunosti poklapa sa svjedočenjima na tematskoj sjednici saborskog Odbora za obranu, održanoj u prosincu 2014. godine. Tada su predstavnici Ministarstva obrane i GS OS RH gotovo 3 sata odgovarali na pitanja o okolnostima remonta i dokupa MiG-ova u Ukrajini, gdje se također moglo čuti da je po obavljenom auditu zaključeno da rumunjski Aerostar trenutno nema niti jedan avion na remontu, te da u tom trenutku ne raspolaže specijaliziranom radionicom ni ispitnom opremom za popravak radara, dok je zavod u Odesi imao „živi“ proces remonta, sa svim traženim uvjetima i normama, te zavidnim dokumentacijskim sustavom.

S druge strane, neobično je da ni tužitelji iz USKOK-a ni sudsko vijeće tokom godinu i pol dugog sudskog procesa nisu uspjeli ustanoviti koliki je iznos novca koji je Čović zatražio od Josipovića, te koliko je zapravo dobio. Već nakon podizanja optužnice spominjalo se da je Čović dobio „neutvrđeni iznos, a minimalno 10.000 eura“. No da li je sud tu nešto propustio, vidjet će se u drugostupanjskom postupku, nakon što sve strane ulože žalbe na današnju presudu.

Gotovo 4 godine od početka suđenja, jutros je na zagrebačkom Županijskom sudu završen postupak protiv bivših čelnika Vojne sigurnosno-obavještajne agencije, Darka Grdića i Ognjena Preosta, te još trojice suoptuženika, također pripadnika VSOA-e. Sudsko vijeće Županijskog suda pod predsjedanjem sutkinje Renate Miličević proglasilo ih je krivim za zlouporabu položaja i ovlasti na štetu Republike Hrvatske i VSOA-e, odnosno za pronevjeru gotovo 5 milijuna kuna iz Fonda za posebne namjene VSOA-e u razdoblju od 2009. do 2012. godine. Prema jutrošnjoj nepravomoćnoj presudi, Darko Grdić kao prvooptuženi osuđen je na jedinstvenu kaznu od 3 godine zatvora, baš kao i njegov bivši zamjenik u VSOA-i Ognjen Preost. Zdeslav Ivanković kao bivši šef kabineta ravnatelja VSOA-e osuđen je uvjetno na kaznu od 10 mjeseci zatvora uz rok kušnje od 3 godine, Denis Lukinić – operativni dočasnik u Kabinetu ravnatelja VSOA-e – osuđen je uvjetno na kaznu od 11 mjeseci zatvora uz rok kušnje od 4 godine, dok je petooptuženi Tibor Mijo Kuljanić – načelnik Odsjeka za operativnu tehniku Uprave za informacijsku sigurnost VSOA-e – oslobođen. Kako je USKOK tražio da sud presudom oštećenoj Republici Hrvatskoj dosudi i imovinsko-pravni zahtjev, tako četvorica osuđenih moraju vratiti ukupno 4,7 milijuna kuna.

Tonči Petković, USKOK-ov čovjek za slučajeve iz obrambenog resora

Koristeći zakonsku mogućnost, Darko Grdić, Zdeslav Ivanković i Tibor Mijo Kuljanić nisu se pojavili na izricanju presude, dok su Ognjen Preost i Denis Lukinić stoički odslušali presudu sudskoga vijeća. Po izricanju presude, Ognjen Preost je novinarima ponovio da nije kriv, te da nitko od optuženih i osuđenih nije uzeo taj novac: „Naravno da nismo. Inače, vama za informaciju je da se radi mistifikacija oko tih sredstava. To su sredstva crnog fonda koja se koriste u svakoj tajnoj službi, pa i VSOA-i, i to su sredstva specifična koja nemaju mogućnost pokrivanja na način kao u trgovačkim društvima…“ Ni zamjenik ravnateljice USKOK-a, Tonči Petković, nije zadovoljan izrečenom presudom, ali iz drugih razloga. „Što se tiče sankcija za Grdića i Preosta smatramo da su preniske za ovo kazneno djelo i pretpostavljam da će biti žalbe nakon pismenog otpravka presude,“ najavio je Petković, nezadovoljan i oslobađajućom presudom za petookrivljenog Kuljanića. Najavom žalbi već je sada sasvim jasno da bivši visokopozicionirani čelnici VSOA-e do daljnjega neće u zatvor.

Tibor Mijo Kuljanić oslobođen je optužbi, iako je bio optužen da je iz Fonda za posebne namjene, uz odobrenje Grdića i Preosta, prisvojio oko milijun i pol kuna. Tijekom sudskog postupka je utvrđeno da je Kuljanić najveći dio tih sredstava, oko 1,2 milijuna kuna, podignuo na svoje ime i proslijedio Preostu, dok je ostatak zaista iskoristio za podmirenje troškova operativnog rada. Zbog toga je optužba protiv Kuljanića otpala, a iznos sredstava koja je otuđio Ognjen Preost povećan je na ukupno 3 milijuna kuna, što je ujedno i najveća suma pojedinačno otuđena u ovom postupku.

Za što ih se teretilo?

U jesen 2013. USKOK je podignuo optužnicu protiv 5 što bivših što tada još uvijek aktualnih djelatnika Vojne sigurnosno-obavještajne agencije, zbog protuzakonitog prisvajanja novca namijenjenog za plaćanje doušnika i podmirivanje troškova u istragama. Grdića, Preosta i Kuljanića USKOK je teretio da su prisvojili po 1,5 milijuna kuna ponaosob, Ivanković oko pola milijuna kuna, a Lukinić tek oko 200.000,00 kn. Skandal je bio tim veći što se radilo o tada već bivšem ravnatelju i njegovom zamjeniku u VSOA-i, koji su neosnovano odobravali isplate sredstava za posebne namjene VSOA-e, i to Darko Grdić  Ognjenu Preostu, a Ognjen Preost Darku Grdiću. Cijela priča se počela odmotavati nakon što je tadašnji ravnatelj VSOA-e general Darko Grdić na samom kraju mandata na čelu VSOA-e imenovan za glavnog inspektora obrane, a na njegovo mjesto imenovan je Zdravko Klanac. Skenirajući stanje u VSOA-i, novi ravnatelj Klanac uočio je nelogično trošenje novaca iz Fonda za posebne namjene – ustanovio je da novac nije trošen neracionalno, već da za isplate od po nekoliko desetaka tisuća kuna ne postoji nikakvo stvarno opravdanje, iako je dio potrebnih službenih formulara bio uredno popunjen. Izvanredni stručni nadzor proveo je Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost, koji je potom svoje izvješće proslijedio Državnom odvjetništvu RH i samom tadašnjem državnom odvjetniku Mladenu Bajiću.

Zdravko Klanac naslijedio je Darka Grdića na čelu VSOA-e

Početak predistrage rezultirao je smjenom Darka Grdića s mjesta glavnog inspektora obrane, i to nakon samo 6 mjeseci na toj dužnosti, dok je Ognjen Preost naglo umirovljen na vlastiti zahtjev. No to nije bio jedini problem. Prema USKOK-ovoj optužnici, nakon što su saznali da se priprema imenovanje Zdravka Klanca na čelo VSOA-e, dvojac Grdić i Preost su se dogovorili i naredili uništavanje dokumentacije koja bi im mogla ići na štetu. Unatoč tome što ih je Zdeslav Ivanković upozorio da je takvo uništavanje dokumenata protivno pravilnicima VSOA-e, dio dokumentacije ipak je uništen, a dio je predan Ognjenu Preostu, ustanovio je USKOK tijekom predistrage i istrage. Dvojac se pred USKOK-om navodno branio tvrdnjom da su naredili uništavanje dokumentacije jer su saznali „da na mjesto ravnatelja VSOA-e dolazi novi čovjek“, za kojeg se priča da je odabran „od strane ljudi koje su oni prethodno istraživali, pa bi došlo do demaskiranja njihovih postupanja i njihove kompromitacije.“

Što se tijekom gotovo 4 godine suđenja događalo u sudnici zagrebačkog Županijskog suda – ostalo je nepoznato, budući se postupak, na zahtjev USKOK-a, odvijao iza zatvorenih vrata. Preostov odvjetnik Nenad Strukan danas je ustvrdio da bi se vidjelo da je njegov klijent nevin samo da je suđenje bilo otvoreno za javnost. Kada je u svibnju 2014. započelo suđenje Grdiću i Preostu, ni sami odvjetnici nisu se mogli složiti oko toga treba li postupak biti javan ili tajan. Strukan je i tada bio protiv toga da se vodi tajni sudski postupak, jer „želim da se čuje što se ima čuti, a ima jer su krivi ljudi na krivom mjestu“. Zamjenik ravnateljice USKOK-a Tonči Petković primijenio je isti recept i za aktualno suđenje Josipu Čoviću i Ivici Josipoviću za davanje i primanje mita za remont MiG-ova – suđenje se odvija iza zatvorenih vrata, no za sada s manje odgoda i odugovlačenja nego je to bilo u slučaju Grdić i ostali.

„Radi zaštite sigurnosti RH i radi zaštite tajne kojoj bi štetila javna rasprava odlučeno je o isključenju javnosti“! To je sažetak današnjeg početka glavne rasprave u postupku protiv Josipa Čovića i Ivice Josipovića u aferi „remont MiG-ova“, a koja se vodi na zagrebačkom Županijskom sudu. Čovića kao bivšeg šefa MORH-ovog voditelja Odjela za zrakoplovno-tehničke standarde Samostalne službe za vojni zračni promet tereti se za traženje, a potom i primanje do 10.000 eura mita kako bi namjestio „pozitivno mišljenje i prednost u obavljanju posla kapitalnog remonta i nabavke dodatnih aviona MiG-21“. Iako je to, prema USKOK-u, danas umirovljeni bojnik Čović tražio od oba ponuđača, na isplatu mita pristao je samo onaj ukrajinski, pa se danas na Županijskom sudu zastupniku ukrajinske tvrtke Ukrspeceksport u RH i BiH Ivici Josipoviću sudi za davanje mita. No tko je tu kome dao što, koliko i zašto – hrvatska javnost neće imati prilike saznati, jer je USKOK zatražio da se kompletno suđenje zatvori za javnost, s čime su se složili i branitelji obojice optuženika, a potom i sudsko vijeće na čelu sa sutkinjom Rahelom Valentić.

Optuženici Josip Čović i Ivica Josipović, u svjedok Goran Sesar (stoji)

Zahtjev za zatvoreno suđenje podnio je zamjenik ravnateljice USKOK-a Krešimir Ostrogonac, navodeći kao razlog to što će se tijekom postupka „ispitati više svjedoka“ i „čitati dokumentacija MORH-a i GS OS RH koja je klasificirana“. Spomenuti dokumenti su, prema navodima USKOK-a, klasificirani oznakama „povjerljivo“, „ograničeno“ i „tajno“. Nastavljajući se na USKOK-ovo obrazloženje, sudsko vijeće je nakon kraćeg vijećanja zaključilo da se vođenjem ovog postupka iza zatvorenih vrata i van očiju javnosti štiti nacionalna sigurnost RH. Naime, u postupku koji preispituje remont 5 zrakoplova MiG-21 iz sastava HRZ i PZO priložit će se dokumenti s detaljnim podacima o tehničkoj ispravnosti MiG-ova i mogućnostima njihove svakodnevne uporabe u OS RH, te će se ispitivati svjedoci „u odnosu na koje također postoji obveza čuvanja tajne“. Što se tiče svjedoka, već danas je na sudu bio prisutan kontroverzni dvojac Đuro i Goran Sesar, otac i sin, zastupnici rumunjskog Aerostara, drugog ponuđača na natječaju za remont MiG-ova. Sesari su bili najglasniji u optužbama o nezakonitostima u poslu modernizacije i remonta MiG-ova, kako što se tiče dobivanja posla, tako i kvalitete obavljenog remonta.

Umirovljeni bojnik Josip Čović u sudnici je pokušavao izbjeći fotoaparate

Današnja odluka o zatvaranju suđenja za javnost sporna je na više razina. Prvo, zaista se radi o postupku od iznimnog značaja za javnost, što je potvrdilo i prošlogodišnje medijsko zasipanje detaljima tog navodno spornog remonta, kao i bombastične izjave o veleizdaji. Na temelju toga, neko vrijeme prizemljeno je bilo 5 zrakoplova MiG-21, i to baš onih pet dokupljenih u Ukrajini, pa bi temeljem sudskog postupka bilo zanimljivo i saznati jesu li oni prizemljeni s pravom, zbog opasnosti po pilote (ali i stanovništvo u RH), ili se radilo samo o politički „nabrijanoj“ priči koja je naglo nestala s popisa nacionalnih tema i problema nakon odlaska iz fotelje prošlogodišnjeg kratkotrajnog ministra obrane Josipa Buljevića.

Drugo – poučeni iskustvom iz „slučaja kamioni“, USKOK je – da je htio – mogao i u ovom slučaju zatražiti deklasifikaciju određenih dokumenata, pogotovo onih s nižim stupnjem klasifikacije („ograničeno“ i „povjerljivo“). Pritom upada u oči da niti jedan spomenuti dokument, prema navodima USKOK-a, a potom i prema zaključku sudskoga vijeća, nema oznaku najvećeg stupnja tajnosti („vrlo tajno“), pa je i USKOK-ova briga o zaštiti nacionalnih interesa tu ipak malo preuveličana. Bez obzira na zahtjev USKOK-a, sud je mogao pribjeći za medije i javnost popularnijoj mjeri – djelomičnim isključivanjem javnosti u trenucima kada je to zaista potrebno. No, kako bi rekli zli jezici, u traženju ove tajnosti se izgleda poklopilo više različitih interesa. S jedne strane, teško je u slučaju javnosti ovoga postupanja održati famu skandala nad spomenutim remontom borbenih zrakoplova, na čemu dugo inzistira dio hrvatske političke scene. S druge strane, uz dugu i ozbiljnu javnu raspravu još je teže izbjeći detaljno razlaganje rada samoga USKOK-a, kojem je vjerojatno na vojne teme još kiselo u ustima od tužiteljskog brodoloma u „slučaju kamioni“.

Ivicu Josipovića, zastupnika Ukrspeceksporta, USKOK tereti za davanje do 10.000 eura mita u višemilijunskom poslu

I na kraju treće, možda i najvažnije – objašnjenje sudskog vijeća da će se tijekom postupka razmatrati dokumenti s detaljnim podacima o tehničkoj ispravnosti MiG-ova i mogućnostima njihove svakodnevne uporabe u OS RH. USKOK je u srpnju prošle godine u vlastitom priopćenju naveo da vodi istragu protiv Čovića i Josipovića zbog novčane nagrade kojom bi se „bez obzira na stvarnu tehničku sposobnost potencijalnih izvršitelja za obavljanje remonta aviona, osiguralo pozitivno mišljenje i prednost u obavljanju posla kapitalnog remonta i nabavke dodatnih aviona MiG-21“. Namještanje izvođača radova ima malo veze s „tehničkom ispravnošću MiG-ova“ i sposobnostima „njihove svakodnevne uporabe“, osim ako se optužnica ne tiče puno većeg opsega kaznenih djela od onog zbog kojeg su Čović i Josipović bili pod lupom USKOK-a. No što piše u optužnici, i kako će svjedočiti Čović, Josipović, Sesari i drugi svjedoci iz Ministarstva obrane i OS RH – nažalost, nećemo saznati.

Nakon što je početkom ožujka optužno vijeće Županijskog suda u Zagrebu potvrdilo USKOK-ovu optužnicu za Josipa Čovića i Ivicu Josipovića u aferi „remont MiG-ova“, za ponedjeljak, 22. svibnja, zakazano je pripremno ročište u ovom slučaju. Na tom bi se ročištu trebao odrediti datum početka suđenja, kao i popis svjedoka koji će biti saslušani i dokumenata koji će se priložiti tijekom rasprave. Pripremno ročište vodit će sutkinja zagrebačkog Županijskog suda Rahela Valentić.

USKOK je protiv umirovljenog bojnika Čovića i zastupnika ukrajinske tvrtke Ukrspecexport u RH i BiH Josipovića pokrenuo istragu prije gotovo godinu dana, točnije 05. srpnja 2016., da bi 30. prosinca prošle godine i službeno podignuo optužnicu. Optužno vijeće Županijskog suda u Zagrebu potvrdilo je optužnicu 01. ožujka ove godine, a u ponedjeljak bi se trebalo saznati kada će početi suđenje.

Umirovljeni bojnik Josip Čović

Dvojac Čović-Josipović USKOK tereti za „počinjenje kaznenih djela primanja i davanja mita“, i to u iznosu od ukupno najmanje 10.000 eura. Inicijator ove „akcije“ je, prema USKOK-ovoj optužnici, bio danas umirovljeni Čović koji je trebao kao „član povjerenstva MORH-a (…) osigurati pozitivno mišljenje i prednost u obavljanju posla kapitalnog remonta“ zrakoplova MiG-21. Na ispitivanju u USKOK-u Čović je izjavio da nije kriv, jer „nije ni tražio ni primio mito“, već je od Josipovića „dobio poklon za svoju korektnost u radu“, i tako dva puta u iznosu od po 5.000 eura. Josipović je također tvrdio da se ne radi o podmićivanju, već o „pomoći“, budući mu je Čović najavio da odlazi u mirovinu, a muče ga i zdravstveni problemi.

Suđenje Čoviću i Josipoviću drugi je veliki sudski proces zbog sumnji u zakonitosti pri nabavi u obrani. Prvi je, podsjetimo, bio „slučaj kamioni“ u kojem je glavni akter i prvoosumnjičeni, bivši ministar obrane Berislav Rončević, oslobođen početkom 2014. godine.

Tri su bitne instance reagirale danas na navode s kojima se javnost upoznala jučer, po finskome donošenju prvostupanjskih presuda za postupak oko koruptivnih radnji vezanih uz hrvatsku granu tzv. “slučaja Patria”. Kao prvo, na navode o postupanju finskoga pravosuđa se danas očitovalo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH) – priopćenjem koje donekle oslikava stavove već iznesene od USKOK-a u listopadu 2013. godine, a koje prenosimo u cijelosti:

“Povodom objava u sredstvima javnog priopćavanja o nepravomoćnoj presudi pred finskim sudom, i upita novinara, dopunjujemo ranije objavljena priopćenja od 15. listopada 2013. (Odgovor na napise u tekstovima, http://www.dorh.hr/OdgovorNaNapise ) i 19. siječnja 2012. (Informacije o radu Zajedničkog istražnog tima su tajne, http://www.dorh.hr/DrzavnoOdvjetnistvoRepublikeHrvatskeInformacije ). (17. 2. 2015.)

Finski sud okruga Hämeenlinna jučer je osudio dvojicu vodećih ljudi finskog koncerna Patria za kaznena djela podmićivanja u poslu prodaje borbenih oklopnih vozila Patria AMV Republici Hrvatskoj. Pri tome su izvršni dopredsjednik tvrtke Patria Vehicles Heikki Hulkkonen i svojedobni zastupnik poduzeća Patria za Hrvatsku Reijo Niittynen (koji je djelovao i kao zastupnik poduzeća Patria u Sloveniji) osuđeni svaki na po 20 mjeseci uvjetne kazne zatvora. Treći optuženi, svojedobni direktor prodaje poduzeća Patria Tuomas Korpi, oslobođen je optužbi. Ujedno, budući je vrijednost posla finske Patrie i hrvatskog Đure Đakovića iz 2007. bila 112 milijuna eura, samo poduzeće Patria u Finskoj će morati platiti još i 297.000 eura kazne. Navodno je u optužnici bila sadržana i tvrdnja kako su osuđenici posredovanjem Hans-Wolfganga Riedla i Waltera Wolfa odvojili oko 1,6 milijuna eura za mito u Hrvatskoj (uz izričito spominjanje tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, glavnog izvršnog direktora u “Đuro Đaković Specijalna vozila” Bartola Jerkovića i bivšeg premijera Franje Gregurića – što je iz Hrvatske višekratno bilo osporavano). Sve su te sudske odluke navodno bile donesene jednoglasnom odlukom sudskoga vijeća, a još nisu pravomoćne.

Ipak predmet službene istrage u RH?

Sudski postupak protiv optuženih za ovaj slučaj korupcije u Hrvatskoj trebao je prvotno započeti tijekom 2013. godine, paralelno sudskom postupku za slučaj Patria u Sloveniji. Dapače, tijekom ljeta 2013. moglo se čuti i o planovima da se za slučajeve i Slovenije i Hrvatske vodi jedan objedinjeni postupak. No, da to neće biti moguće postalo je jasno ako ne ranije a ono je krajem 2013. godine – kada je umro sudac upoznat s postupkom, te se za procesuiranje sumnjivih poslovnih praksi u Hrvatskoj moralo pristupiti biranju novog sudskog vijeća pri sudu okruga Hämeenlinna. Nakon neuspjeha pri finskom procesuiranju optužbi o korupciji za poslovanju Patrie u Sloveniji finski su državni odvjetnici početkom ožujka prošle godine tražili da se o slovenskom slučaju odlučuje ponovo, ali ovoga puta u kompletu sa sličnim tvrdnjama po pitanju poslovanja Patrie u Hrvatskoj – što je kao zahtjev bilo odbijeno 2. srpnja 2014. godine, o čemu smo pisali i na portalu Obris.org. Dok već godinama nema naznaka ikakvom ozbiljnom postupanju hrvatskih vlasti po pitanju sumnji oko posla s BOV Patria, suđenje u slučaju sumnje na korupciju u Hrvatskoj s finske strane započelo je u jesen prošle godine.

Kako smo već spomenuli, neuspjeh u tamošnjem procesuiranja posla u Sloveniji finski tužitelj Jukka Rappe pokušao je početkom ožujka 2014. sanirati zahtjevom za spajanje postupaka za Sloveniju s tada još predstojećim za Hrvatsku, što je propalo u srpnju prošle godine. Time je finskim vlastima ostao samo još redoviti žalbeni postupak za sudsku odluku o poslovanju Patrie u Sloveniji – o čemu će se raspravljati idućeg utorka, 24. veljače, pri Prizivnom sudu u mjestu Turku. Dakle, riječ je tu o žalbenom postupku za suđenje koje je u Sloveniji već dovelo do osuđujućih presuda, upravo temeljem aktivnosti istih ovih već spomenutih finskih privrednika – koji su u samoj Finskoj bili oslobođeni optužbi temeljem nedostatka dokaza, da bi se onda sad našli prvostupanjski osuđeni za navodno slična postupanja u Hrvatskoj. Taj bi redoviti žalbeni proces sada trebao trajati do 9. travnja ove godine, s prosječno po dva ročišta tjedno, na kojima će tužiteljstvo i obrana nadležnome sudu ponovo predstaviti svoje dokaze. “Situacija je sada vrlo zanimljiva, s obzirom na sličnost stvari u oba ova slučaja” kazao je tužitelj Rappe. Iste su osobe optužene u oba ova slučaja, u Sloveniji kao i u Hrvatskoj, slični su bili i marketinški projekti, a prodaja je izvedena u približno istome periodu i na vrlo sličan način, još je dodao Rappe.

Walter Wolf segment slučaja

Walter Wolf – kontroverzni poduzetnih bujnih austrijskih, kanadskih, slovenskih i hrvatskih veza

U više ogranaka sudskih postupaka oko slučaja Patria spominje se i Walter Wolf, danas 76-godišnji austrijski državljanin slovenskoga podrijetla, koji se obogatio naftnim poslovima u Kanadi (čiji je također državljanin, uz navodno i hrvatsko državljanstvo). On je bio suoptuženik na slovenskome suđenju u slučaju Patria – procesu koji je započeo 2010. godine, da bi u lipnju 2013. godine završio presudom bivšem predsjedniku Vlade Slovenije Janezu Janši (kazna od dvije godine zatvora), te Tonetu Krkoviču i Ivanu Črnkoviču (po 22 mjeseca zatvora) – dok su postupci protiv Waltera Wolfa i Jožeta Zagožena bili izdvojeni iz osnovnog sudskog procesa.

Waltera Wolfa tada se teretilo da je tijekom svog posredovanja u poslu vojne nabave oklopnih vozila iz 2006. godine (prvi mandat Janeza Janše) sudjelovao u predaji finskoga mita. Njegov je odvjetnik izjavio: “On u aferi Patria nije nikoga podmitio i posredovao je samo u kupovini oklopnih vozila, a ne oružja, a posredovao je samo među poslovnim partnerima“. No, to Wolfu nije i jedini nedavni susret s regionalnim pravosuđima. Njemu se na suđenju povodom “slučaja Patria” u Austriji na teret stavljalo i da je s lobistom Hans-Wolfgangom Riedlom sačinjavao zločinačku organizaciju s ciljem davanja mita i utaje poreza,  zbog čega je Riedl početkom travnja 2013. u Beču i osuđen na tri godine zatvora (uz još 850.000 eura kazne te oduzimanje 1,4 milijuna eura stečenih na ime provizija), dok Wolfu presuda nije bila izrečena zbog odsutnosti.

Istog tog Wolfa je Županijski sud u Karlovcu 2008. godine proglasio krivim za poticanje na kazneno djelo zloporabe položaja i ovlasti u slučaju poduzeća Karlovačka industrija obuće (KIO), gdje je kao vlasnik navodno utjecao na direktora poduzeća da novce od pojedinih tražbina poduzeća uplaćuje na njegov privatni račun. Presudu na kaznu zatvora u ovom je slučaju Vrhovni sud RH ukinuo te vratio na ponovno suđenje – koje je pred sudom u Karlovcu trebalo započeti u lipnju 2013. godine. No, i tu se Wolf prestao pojavljivati, navodno iz zdravstvenih razloga, te je postupak odložen. Protiv Wolfa hrvatske su vlasti u veljači 2014. raspisale internu tjeralicu (znajući da on nije u RH), da bi 21. siječnja ove godine tome dodale i međunarodnu tjeralicu – koja se samo nadovezala na  raniju slovensku međunarodnu tjeralicu, te Europski uhidbeni nalog, raspisan u ožujku 2013. godine pred Općinskim sudom u Ljubljani (povodom slovenske grane “afere Patria”). Napomenimo da se Walter Wolf posljednjih godina na sve ove sudske postupke nije odazivao iz navodnih zdravstvenih razloga, dok su ostale zabilježene i njegove tvrdnje kako će se u Sloveniju vratiti po ozdravljanju.

Detalji slovenske potjernice za Walterom Wolfom

Kako je 20. siječnja ove godine javnosti priopćio Markus Singer, Wolfov austrijski odvjetnik, temeljem tog slovenskog zahtjeva za uhićenje Walter Wolf je tog dana bio i uhapšen u Kanadi. Dok tamošnje vlasti razmatraju njegovo izručenje, moglo se čuti i da je Wolf u kritičnom zdravstvenome stanju, te da su kanadski kardiolozi potvrdili njegovu nesposobnost za zatvor. Upravo je ta okolnost važna za moguću odluku – bilo o njegovom ostanku u Kanadi (uz zahtjev o puštanju iz pritvora koji je bio praćen i nuđenjem jamstva), ili o njegovom izručenju – u Austriju (kako bi to navodno mogla tražiti obrana Waltera Wolfa), u Sloveniju (po zahtjevu slovenskog pravosuđa radi slučaja Patria), ili pak u Hrvatsku (prema međunarodnoj tjeralici raspisanoj dan nakon njegova uhićenja u Kanadi), koja bi tu vjerojatno ipak na red došla nakon Slovenije.

Dok je Wolf tvrdio kako su traženja Slovenije u ovom slučaju “politički motivirana“, a da “takozvana afera Patria” predstavlja tek izgovor za njegov politički progon, od njegova se austrijskog odvjetnika moglo čuti: “Mislim da će postupak u Austriji biti pošteniji. U Sloveniji ne bi bilo tako, budući da ondje teče politički proces u kojem se suprotstavljeni politički tabori međusobno blate, a g. Wolf se našao između dvije vatre“. Ujedno se od odvjetnika Singera čulo i: “Nadam se da ću uspjeti spriječiti njegovo izručenje Sloveniji i da će on biti izručen Austriji. Gospodin Wolf bi slovenskim tužiteljima tu mogao predstaviti svoje mišljenje i istinu o tome tko je zaista odgovoran za zločinačke spletke u Sloveniji. Njegovo poznavanje okolnosti u pozadini tih događanja će ovdje biti mnogo bolje cijenjeno, budući da u Sloveniji ni jednoj od umiješanih strana nije u interesu da g. Wolf kaže istinu“.

Walter Wolf je po uhićenju u Kanadi bio priveden pred Vrhovni sud Britanske Kolumbije, na prvo saslušanje u postupku izručenja. Sutkinja suda u Vancouveru odlučila je 29. siječnja o njegovom puštanju na slobodu uz polaganje jamstva od 1,2 milijuna CAD (oko 840.000 eura), dok je odlučivanje o ovoj stvari odgođeno do ročišta zakazanog za 22. ožujka ove godine. Čitav ovaj postupak po slovenskome zahtjevu za izručenje mora biti okončan prije 10. kolovoza ove godine, kada nastupa apsolutna zastara ovog postupka – što je vjerojatan ishod postupka u kojem Kanada poznaje i više žalbenih stupnjeva.

Janša sudski protiv novinara

Janez Janša pred sudom u Ljubljani, 23. rujna 2011. godine

Među ostalim stvarima spomenimo još i pravnu bitku u koju se upustio Janez Janša, bivši premijer Republike Slovenije. On je pred slovenskim sudom tužio finskog novinara Magnusa Berglunda, finsku televiziju YLE i nekadašnjeg prvog čovjeka slovenske policije Bojana Potočnika za naknadu štete koju je doživio emitiranjem televizijske emisije “Istina o Patriji”. Pri tome, Janšino traženje većeg iznosa u eurima nije naišlo na podršku ni Okružnog, kao ni višeg nadležnog suda, koja su oba potvrdili stav “… da je novinar Berklund pri pripremanju emisije postupao savjesno, i u skladu s važećim europskim standardima izvještavanja“. Zbog toga novinar nije dužan povlačiti ikakvih izjava, ni plaćati ikakvih naknada – dok je na tužitelju ostalo i snošenje troškova sudskoga postupka. Tih se troškova tijekom ukupnog sudovanja nabralo 27.852 eura, od čega Janša Fincima mora vratiti 15.409 eura, a Potočniku 12.443 eura.

Finski novinar Magnus Berglund

No, ovo je tek kraj dugog i trnovitog sudovanja, koje je započeto tužbom Janeza Janše protiv Berglunda, televizije YLE, policajca Potočnika, te direktora poduzeća “Sistemska tehnika” Milana Švajgera – a radi izjava emitiranih 1. rujna 2008. godine, samo nekoliko tjedana pred parlamentarne izbore u Slovenije. Janša je od svih njih tražio ukupno 1,5 milijuna eura, te povlačenje izjava danih za spornu televizijsku emisiju – da bi u prvome navratu dobio na sudu, u prosincu 2011. godine. Tom je prilikom Okružni sud u Ljubljani dosudio da Berglund i televizija YLE moraju platiti 15.000 eura i povući izjave (o tome da je osoba “J.J” iz Patrijinih dokumenata upravo Janez Janša, i da je Patria tu potkupila slovenskog predsjednika Vlade), da Potočnik mora Janši platiti 6.500 eura i povući svoje tvrdnje o tome da je Janša ometao istragu oko slovenske kupovine oklopnih transportera, dok je za Švajgera sud već tu pravomoćno odbio tužbene zahtjeve. No, ta je prvostupanjska presuda u prosincu 2013. godine srušena u žalbenome postupku, a čitava je stvar vraćena Okružnome sudu na ponovno odlučivanje.

Bojan Potočnik, od 2005. pa do 2007. na dužnosti Generalnog direktora policije u Sloveniji

Pri ponovljenom postupanju po tužbi, Okružni sud je 8. travnja 2014. objavio da u potpunosti odbacuje tužbeni zahtjev Janeza Janše, ujedno potvrdivši tek prvotnu odluku o sudskome odbacivanju tužbenih zahtjeva prema Milanu Švajgeru iz “Sistemske tehnike”. Nakon žalbe na ovu novu sudsku odluku, sredinom siječnja ove godine donesena je i već spomenuta odluka nadležnog prizivnog suda, koji je potvrdio tu drugu po redu presudu Okružnoga suda u Janšinome slučaju. Rad novinara Berglunda je tu označen kao njegovo mišljenje, odnosno komentar o stvari, a ne kao tvrdnju o činjenicama, što je ustanovljeno i za tvrdnje Bojana Potočnika – dok nije ustanovljena namjera štećenja Janši, kao ni trpljenje duševnih boli koje bi mogle biti osnovom za priznavanje tužiteljeva odštetnog zahtjeva. Ovo gledanje na slobodu iskazivanja mišljenja – pravo na iskazivanje vrijednosnih sudova, koji pak mogu biti točni ili ne – u skladu je s praksom Europskog suda za ljudska prava, koji posebno štiti subjektivnu slobodu govora u slučajevima kada se radi o temi od javnoga interesa (što je po mišljenju slovenskih sudova “afera Patria” zasigurno bila). Spomenimo još i da je jednako po finskog novinara završio i vezani kazneni postupak u Sloveniji – gdje je slovensko državno odvjetništvo početkom svibnja 2014. odustalo od progona po službenoj dužnosti, da bi onda početkom rujna prošle godine tu nastupila i apsolutna zastara za ovlaštenje Janše i Bavčara da novinara Berglunda nastave goniti kao supsidijarni tužitelji.

Može li slučaj Patria u Sloveniji na početak?

Janez Janša, Tone Krkovič i Ivan Črnkovič su zbog korupcije pri poslu prodaje finskih oklopnih vozila Sloveniji osuđeni na zatvorske kazne. Sva trojica su se na presude žalili – krajem travnja 2014. te je presude potvrdio Viši sud u Ljubljani, da bi 1. listopada to isto učinio i Vrhovni sud Republike Slovenije, odbivši utemeljenost njihova zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Na to je osuđenoj trojci preostala još i žalba Ustavnome sudu Republike Slovenije, koji o tim žalbenim zahtjevima posljednjih tjedana aktivno odlučuje – dok ne bi čudilo da nakon toga čitav ovaj slučaj završi i pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu.

No, imajući u vidu da ti postupci upravo traju, treba spomenuti da je Ustavni sud Slovenije 12. prosinca prošle godine u slučaju Janša donio odluku kojom privremeno odgađa izvršenje presude Vrhovnoga suda, koji je već prije potvrdio osuđujuću presudu. Tom je privremenom odlukom Janši dopušteno da svoje vrijeme do donošenja konačne sudske odluke provodi na slobodi. Za Krkoviča i Črnkoviča, preostalu dvojicu žalitelja, još nije donesena nikakva odluka – ni o privremenom izdržavanju kazni, kao ni o tome jesu li njihove ustavne tužbe osnovane te će biti uzete u postupanje. O ovim žalbenim zahtjevima odlučuje vijeće od samo osam od ukupno devet sudaca, budući se jedan od njih izuzeo iz odlučivanja. O ikakvoj satnici donošenja odluka  praktično se ne može spekulirati, budući se iz suda i usprkos višekratnom raspravljanju stvari moglo čuti kako odlučivanje o suštini slučaja ne treba očekivati još mjesecima.

Inače, posao s oklopnim vozilima Patria bio je najveći vojni posao sklopljen u samostalnoj Sloveniji, vrijedan oko 278 milijuna eura. To što je kasnije postalo poznato kao “slučaj Patria” u Sloveniji su 2008. razotkrili već spomenuti novinar Magnus Berglund iz Finske te njegov slovenski kolega Blaž Zgaga. Temeljem njihova rada je ugovor Slovenije s Fincima raskinut tijekom 2012. godine, a Slovenija je umjesto prvotno planiranih 135 vozila na kraju kupila njih samo 30, o čemu smo pisali i na portalu Obris.org. Što se Hrvatske tiče, RH je 2007. godine ukupno kupila 84 BOV Patria za oko 112 milijuna eura, te je 2008. još dokupila 42 vozila za oko 68 milijuna eura – ikakvih domaćih pravnih epiloga čitavog ovog slučaja još nema, a i službenih te ozbiljnih reakcija je malo.

Suđenje bivšim čelnicima Vojne sigurnosno-obavještajne službe, Darku Grdiću i Ognjenu Preostu, te još trojici suoptuženika, također pripadnika VSOA-e, od danas pa do kraja postupka bit će zatvoreno za javnost. Tako je jutros odlučilo sudsko vijeće zagrebačkog  Županijskog suda, pod predsjedanjem sutkinje Renate Miličević, na temelju zahtjeva USKOK-a. Zamjenik ravnatelja USKOK-a, Tonči Perković, zatvaranje postupka za javnost zatražio je temeljem članka 388. Zakona o kaznenom postupku, koji propisuje isključenje javnosti ako je to u funkciji zaštite sigurnosti i obrane RH. Nakon kratkog vijećanja, Sudsko je vijeće odobrilo isključenje javnosti za cijelu raspravu, jer bi „javno objavljivanje podataka iz kaznenog predmeta, kao i sadržaja dokumenata koji trebaju biti izvedeni kao dokaz, te objavljivanje iskaza svjedoka, predstavljalo ugrozu nacionalne sigurnosti kao i obrane RH“.

Kao što smo već pisali na portalu Obris.org, a što je jutros potvrdilo i Sudsko vijeće, iz javnosti otvorenog suđenja mogli bi se rekonstruirati načini i metode rada VSOA-e, njen ustroj i financiranje, kao i identitet pojedinih djelatnika – svjedoka na suđenju Grdiću i Preostu. Iako bi to sigurno predstavljalo neplanirano i neželjeno otvaranje jedne od hrvatskih obavještajnih službi svoj zainteresiranoj javnosti, ipak se brojnim promatračima tu nameće barem retoričko pitanje – nije li osnovana sumnja u krađu državnog novca iz operativne blagajne jedne takve državne službe zapravo bitno veća ugroza nacionalne sigurnosti iste te države?!

Bivši obavještajni dvojac, Grdić i Preost, danas u mirovini, zajedno s još 3 aktivna djelatnika VSOA-e (Zdeslavom Ivankovićem, tajnikom Kabineta ravnatelja, Denisom Lukunićem, operativnim dočasnikom u Kabinetu ravnatelja i Tiborom Mijom Kuljanićem, načelnikom Odsjeka za operativnu tehniku Uprave za informacijsku sigurnost VSOA-e) optuženi su da su pronevjerili najmanje 5 milijuna kuna iz Fonda za posebne namjene, i umjesto za doušnike potrošili te novce za osobne potrebe. Ta je manipulacija državnim novcem otkrivena nakon što je na čelo VSOA-e postavljen novi ravnatelj Zdravko Klanac, koji je kao jedan od prvih poteza napravio skeniranje stanja u Agenciji. Suđenje Grdiću i Preostu trebalo je početi još u ožujku, pred sucem Željkom Horvatovićem, poznatom nam iz suđenja Berislavu Rončeviću, no odgođeno je zbog promjene sudskog vijeća. Na čelu danas započetog sudskog postupka je sutkinja Renata Miličević, inače zamjenica predsjednika Odjela za USKOK kaznenog odjela I. stupnja Županijskog suda u Zagrebu.

Na Županijskom sudu u Osijeku jutros je izrečena presuda šestorici okrivljenih u aferi Sibinj. Baš kako je USKOK zatražio, svi su proglašeni krivima, i izrečene su im kazne u rasponu od 6 godina do jednu godinu i tri mjeseca. Među osuđenima je i bivši zapovjednik Hrvatske kopnene vojske, umirovljeni general Mladen Kruljac, kojem je sud odredio kaznu od godinu i pol zatvora.

Prema optužnici, bivši općinski čelnici Ivica Batinić i Ivan Mišković su se dogovorili s Kruljcem da inženjerija HV-a u Zoni malog gospodarstva izgradi ceste, kako bi se prije prodaje podigla vrijednost zemljišta. USKOK je u svojoj završnoj riječi rekao kako je Kruljac to i učinio, iako nije imao pisanu zapovijed tadašnjeg načelnika GS OS RH generala Josipa Lucića, čime je oštetio državni proračun za 3 milijuna kuna. Kruljac se u svojoj obrani pozivao na to da je od Lucića dobio usmenu zapovijed, te da su ti radovi izvedeni u sklopu obuke.

Današnja presuda je nepravomoćna, i sasvim je izvjesno da će uslijediti žalbe branitelja.