U domaćoj javnosti je prilično tiho prošla objava nove Strategije nacionalne sigurnosti (National Security Strategy) Sjedinjenih Američkih Država, zabilježena krajem prošlog tjedna. Radi se tu o periodičkom dokumentu zasnovanom američkim zakonskim aktima o reorganizaciji obrambenog resora od listopada 1986. godine, koji se između 1987. i 2002. godine pojavljivao praktički godišnje, da bi onda opala učestalost objave, praktično na jednom u mandatu pojedinog predsjednika SAD (osim Joe Bidena, koji je u ožujku 2021. objavio “Privremenu SNS”, da bi onda u listopadu 2022. išao s punim dokumentom). Dakle, nakon strategije iz 2017. godine, koja je obilježila prvi predsjednički mandat Donalda Trumpa, sada je objavljena i nova Strategija nacionalne sigurnosti SAD. Dok se od takvog dokumenta očekuje da pobroji izazove na polju nacionalne sigurnosti koje vidi pojedina američka administracija, a onda i navede načine na koje se ona s tim izazovima planira suočiti – treba naglasiti da je nova američka Strategija nacionalne sigurnosti ne samo kraća od standarda, te grublja u jasnoći izričaja, već predstavlja i praktični lom sa prethodnih 80 godina američke vanjske, obrambene i sigurnosne politike. To se posebno vidi već i u načelnom izostanku spomena Sjeverne Koreje, te ograničenom osvrtu na Rusku Federaciju i Narodnu Republiku Kinu – koje se spominje u ekonomskom i političkom, ali ne i u vojnom smislu. Zato je posebna pažnja posvećena tzv. Zapadnoj Hemisferi (objema Amerikama, u izričitom kontekstu tzv. Monroeove doktrine iz 1823. godine), te Europi koju se također tretira na način kako se to do sada nije vidjelo – bitno sveobuhvatnije i oštrije nego se to, recimo, moglo čuti od američkog potpredsjednika JD Vancea na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu 14. veljače 2025. godine. Za ponešto detaljniji uvid u ovaj bitan odraz strateških gledanja (ali i budućih postupanja) SAD, s dozvolom autora prenosimo tekst kojeg je tom temom na društvenim mrežama 8. prosinca objavio Robert Barić, ugledni stručnjak iz Zagreba.

Ujutro u petak, 5. prosinca 2025. godine, iznenada je u javnost došla vijest da je u noći 4. na 5. prosinca bez najave objavljena nova Strategija nacionalne sigurnosti SAD. Strategija se pripremala tokom ljeta, ali njezino objavljivanje je usporeno zbog inzistiranja ministra financija Scotta Bessenta o ublažavanju ocjene Kine, kako se ne bi ugrozili trgovinski pregovori koji se vode sa Kinom.

Nova strategija odbacuje temelje vanjske politike SAD prisutne od početka XX. stoljeća – sustav vrijednosti (demokracija, liberalizam, međunarodna trgovina) i njegovo širenje na globalnoj razini, te do sada uspostavljena američka savezništva. Umjesto toga predstavljena je Trumpova vizija globalnog poretka zasnovana na fokusiranju američkog djelovanja na područje Zapadne hemisfere (Sjeverna, Srednja i Južna Amerika), zanemarivanje regija koje su do sada imale strateški značaj za Washington – Europa, Afrika i Bliski istok), konfrontaciju s Kinom i Rusijom ali bez izbijanja rata, te odbacivanje uloge SAD kao ključnog oslonca dosadašnjeg liberalnog međunarodnog poretka koji je Washington izgradio nakon II. svjetskog rata. Umjesto toga Trump se vraća na vanjskopolitičko djelovanje XIX. stoljeća – politiku sile i sfere utjecaja umjesto multilateralizma i djelovanja kroz međunarodne institucije. Umjesto poštivanja normi međunarodnog prava sada ćemo imati političke i ekonomske pritiske, neravnopravne bilateralne sporazume i transakcionalizam.

Vizija novog ekonomskog poretka

Iako se u analizama strategije kao njezino ključno obilježje navodi fokusiranost na Zapadnu hemisferu, ja bih ipak stavio na prvo mjesto Trumpovu viziju transformacije međunarodnog ekonomskog poretka. Bit nove ekonomske strategije je osiguravanje američkog pristupa rijetkim metalima i drugim strateški važnim sirovinama, te odbacivanje ključnog obilježja globalizacije – slobodna trgovina – i inzistiranje na carinama te podređivanju ekonomskih interesa druge strane američkim. To je strategija ogoljelog ekonomskog nacionalizma.

Ova zadnja točka vidljiva je u zahtjevu da američki saveznici i partneri (Europa, Japan, Južna Koreja, Australija, Kanada, Meksiko i drugi) usvoje trgovačke politike koje će podržati zadržavanje kineskog utjecaja. Pri tome bi se trebala koristiti sredstva u međunarodnim financijskim institucijama (7 bilijuna USD u Europi, Japanu, Južnoj Koreji i drugim zemljama saveznicima; 1,5 bilijun USD u međunarodnim financijskim organizacijama). Time se šalje poruka da Washington očekuje uključivanje Europe u globalnu ekonomsku strategiju SAD usmjerenu protiv Kine.

Zapadna hemisfera

Strategija naglašava potrebu američke dominacije Zapadnom hemisferom, što uključuje i američko pravo svih oblika intervencije (uključujući i vojnu intervenciju) protiv vlada zemalja koje nisu po volji Washingtonu. Zato se u strategiji koristi i specifični izraz – Trump Corollary to the Monroe Doctrine – koji znači upravo to. Pozivanje na Monroeovu doktrinu je jasno – Trump želi spriječiti utjecaj bilo koje vanjske sile u Zapadnoj hemisferi, što je i bio cilj Monroeove doktrine u XIX. stoljeću.

Naglasak se zato stavlja na borbu protiv krijumčarenja droga i ilegalnih migracija, pri čemu Trump traži nove saveznike. Za njega su to konzervativni političari, što je vidljivo u slučaju odobravanja zajma od 40 milijardi USD za spas argentinske ekonomije i sadašnjeg predsjednika Javiera Meleia. Ove mjere traže povlačenje američkih vojnih snaga iz drugih svjetskih regija. Krajnji cilj je zaustavljanje ulaska Kine u Latinsku Ameriku.

Europa

Kada se pogleda dio teksta strategije o Europi, ne samo da je ona izgubila dosadašnji značaj za SAD, već Trump želi potpunu dekonstrukciju političkog i ekonomskog poretka Europe (slabljenje ili nestanak EU). U strategiji se Europa predstavlja kao kontinent koji ekonomski sve više slabi i civilizacijski propada. Uzroci ekonomskog nazadovanja su prema ovom dokumentu nacionalna i supranacionalna regulacija koja potkopava kreativnost i ekonomsku ekspanziju. Takva Europa za Washington više nije koristan partner već postaje potencijalni problem. I to u situaciji kada Europa i dalje treba američku zaštitu kada ne može organizirati vlastitu obranu (jasno izrečena prijetnja). Prema strategiji Europa je u civilizacijskoj krizi. Progresivna depopulacija kontinenta, odvojenost političkih elita od većine društva, gubljenje slobode govora i suzbijanje političke opozicije, te nekontrolirane masovne migracije vode prema gubljenju nacionalnog identiteta. To će u nekoliko desetljeća dovesti do toga da će nekoliko članica NATO-a “postati većinski ne-europske” (izgubiti europski etnički identitet). Paralelno se spominje i nastavljanje ovisnosti Europe o energentima i sirovinama iz Rusije (naglašen je primjer Njemačke), te o kineskom ekonomskom utjecaju kao primjer strateške ovisnosti Europe o vanjskim pritiscima protivnika Zapada. Ako ne bude promjene opisane situacije takva će Europa u idućih dvadeset godina prestati biti pouzdani saveznik SAD. Američka strana neće imati interes ulaganja u održavanje sigurnosti Europe (još jedna ucjena). I time dolazimo do Ukrajine i budućnosti NATO-a.

Po pitanju rata u Ukrajini, ova strategija navodi kao ključni interes SAD potrebu brzog završetka neprijateljstava i uspostave strateške stabilnosti sa Rusijom. To bi se postiglo kroz posredovanje SAD između Rusije i Ukrajine/Europe, a svodi se na ispunjenje zahtjeva Moskve. Time bi se spriječio sukob Rusije i europskih država. To znači da je Washington spreman podrediti sve brzom završetku rata. Cijena ruskih zahtjeva je i dalje neprihvatljiva za niz europskih zemalja (Skandinavija, Baltik, Poljska, Rumunjska). Usprkos tome Washington inzistira da Europa odustane od svojih ciljeva i prihvati Trumpove uvjete za završetak rata. Rusija je izuzetno zadovoljna takvim razvojem situacije što pokazuje i izjava Putinovog glasnogovornika Dimitrija Peskova. Prema Peskovu ciljevi strategije su u skladu sa ruskom vizijom globalne situacije.

Za NATO se navodi da treba prekinuti percepciju stalno ekspandirajućeg Saveza, što znači da se odbacuje i ukrajinsko članstvo u Savezu. Iako to nije izravno rečeno, Trumpova administracija definira novu ulogu SAD u Savezu – to nije više vodeća uloga, već samo potpora djelovanju NATO-a. A i ta ograničena potpora ovisiti će o tome da li će europske zemlje prihvatiti političke i ekonomske zahtjeve Washingtona (vidite prvi dio). Naravno, i kupovati američko oružje (i odustati od razvoja europske obrambene industrije koji bi ugrozio američki primat na ovom području – to je tema s kojom ću vjerojatno detaljnije pozabaviti u budućnosti). To se već događa. Na to ukazuje Trumpov zahtjev o podizanju izdataka za obranu na 5 % BNP (3,5 % za izravnu kupnju naoružanja i 1,5 % za ulaganje u infrastrukturu) koji su članice prihvatile.

To više nije zajedničko dijeljenje tereta, već prebacivanje tereta na saveznike (Washington neće povećati obrambene izdatke). O tome govori i vijest koju je u petak objavio Reuters, kako Pentagon očekuje da će do 2027. godine europske članice NATO-a morati najveći dio konvencionalne obrane Europe. Ako to ne urade, SAD će prestati sudjelovati u radu dijela mehanizama obrambenog planiranja u Savezu. U subotu 6. prosinca je zamjenik američkog ministra vanjskih poslova Christopher Landau zaprijetio europskim saveznicima prekidom sigurnosnih jamstava SAD ako se nastave mjere protiv američkih kompanija (kazna od 120 milijuna USD društvenoj mreži X). Nešto ranije Landau je kritizirao europske saveznike zbog ograničavanja pristupa američkim proizvođačima europskim programima razvoja oružanih sustava.

Najgore tek slijedi. Europske zemlje optužuje se za subverziju demokratskih procesa koja se očituje na dva načina. Prvi su nerealistična očekivanja nekih europskih vlada po pitanju ishoda rata u Ukrajini koja blokiraju široko rasprostranjeno traženje Europljana za mirom. S time je, kao drugo, povezana cenzura slobodnog govora i suzbijanje političke opozicije. Ovime Trump šalje poruku da preferira politički model organizacije Europe zasnovan suverenitetu nacionalnih država, a ne na ključnom obilježju procesa europske integracije – razvoju supranacionalog okvira (a to je EU). EU ograničava suverenitet članica, nameće ideološke programe (npr. zelena tranzicija) i ušutkuje političku opoziciju (kroz provođenje vladavine zakona, ograničavanje ekstremizma, borbu protiv dezinformacija). Iz svega ovog proizlazi zaključak da bi optimalni model za dalji razvoj Europe trebala biti zajednica snažnih nacionalnih država koje će u okviru NATO-a surađivati sa SAD na način da slijede američko vodstvo. EU se ne bi smjela razvijati u smjeru “europske superdržave” već biti svedena na okvir za ekonomsku suradnju koji bi bio podređen interesima članica (i ne bi ugrožavao globalne interese SAD).

Iz strategije je vidljivo da Washington posebnu pažnju posvećuje zemljama srednje i istočne Europe. Za Trumpa to su prirodni američki saveznici zbog snažne proameričke orijentacije ovih država, kao i njihovog suprotstavljanja jačanju procesa europske integracije zbog straha da bi se time ugrozio njihov suverenitet. Kroz jačanje veza sa ovom skupinom zemalja Washington se nada bi imao saveznike koji bi slijedili njegovo vodstvo u demontaži institucija EU. Europa bi trebala prihvatiti stvarne demokratske vrijednosti koje zastupa američka desnica (sjetite se govora američkog potpredsjednika Vancea na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu u kome su iznesene ideje desničarskog kršćanskog nacionalizma u SAD). Zbog toga će SAD podržati patriotske političke stranke (čitaj nacionaliste i konzervativce) u Europi. SAD će na taj način podržati “europsku veličinu”, što je otvorena najava miješanja u unutrašnje poslove europskih država.

Strategija navodi da će se to ostvariti kroz njegovanje otpora sadašnjem putu kojim se kreće Europa, te da je to strateški interes SAD. Strategija traži davanje potpore krajnjim desnim političkim snagama koje zastupaju nacionalističke i socijalno konzervativne programe. To bi razbilo jedinstvo Europe, a u ovim uvjetima mogli bi postojati samo transatlantski odnosi zasnovani na modelu slijepog ispunjavanja američkih zahtjeva od strane krajnje desnih vlada u Europi. Hej, pa to je zapravo američka verzija strategije koju Putin provodi prema Europi. Na ekonomskom području navodi se da Europa mora otvoriti svoje tržište američkoj robi i uslugama. To znači da se traži demontiranje i regulatornog okvira EU (te ukidanje oporezivanja američkih kompanija u Europi). Washington također očekuje da europske države poduzmu mjere usmjerene prema slabljenju kineske ekonomije. Time se zapravo kaže da bi Washington trebao odlučivati o ekonomskim politikama Europe.

Evo i rezimea svega navedenog po pitanju Europe. Strategija traži otvorenu dominaciju Washingtona nad Europom kroz jačanje populističkih desničarskih stranaka i pokreta. Cilj je slabljenje EU kroz razvoj skupina suverenih država koje će poslušno slijediti Washington na političkom, sigurnosnom i ekonomskom području. To bi oslabilo jedinstvo Europe i dugoročno otvorilo vrata svođenju EU samo na zonu slobodne trgovine (jedinstveno unutarnje tržište Unije nestalo bi ako bi se prihvatili američki ekonomski zahtjevi prema Europi). NATO bi prošao kroz sličan proces transformacije.

Kina i Azija

U prijašnjim američkim Strategijama nacionalne sigurnosti Kina je bila navođena kao ključni protivnik američkim globalnim interesima. Te percepcije više nema. Umjesto toga naglašava se potreba američke pobjede u ekonomskom natjecanju u Aziji i uspostava ravnoteže u trgovini sa Kinom. To će se postići zajedničkim radom sa saveznicima u regiji, gdje se naglašava uloga Indije. Problem je da su odnosi SAD i Indije pali na najnižu razinu, a Washington ipak očekuje da će New Delhi podržati američke sigurnosne i ekonomske inicijative usmjerene protiv Kine.

Kina se u strategiji tretira ne kao protivnik ili prijetnja, već kao potencijalni suparnik. To je urađeno sa davanjem naglaska ne na sukob vrijednosti (gdje je naglasak na sprječavanje jačanja kineskog autoritarizma kroz očuvanje međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima i normama), već na suprotstavljanje različitih ekonomskih interesa obje strane. Cilj je ekonomski oslabiti Kinu tako da ne bude sposobna pokrenuti vojne akcije koje bi štetile interesima SAD (invazija Tajvana). Ovo je potpuni zaokret u odnosu na prijašnje američke strategije koje su od Tiān’ānména naglašavale potrebu demokratizacije Kine. Po pitanju Tajvana ističe se njegov ekonomski značaj (veliki proizvođač kompjuterskih čipova) te strateški značaj za kontrolu Južnokineskog mora (zauzimanjem Tajvana Kina dolazi do drugog otočnog lanca). Odvraćanje kineske invazije Tajvana treba se zasnivati na očuvanju vojne nadmoći nad Kinom, ali Washington očekuje da američki saveznici u regiji (Japan, Južna Koreja) podnesu najveći teret ulaganja u vojne sposobnosti.

Bliski istok i Afrika

Prema novoj strategiji područje Bliskog istoka više nema strateški značaj za SAD. Dva razloga koji su definirali važnost Bliskog istoka za Washington – energija i sprječavanje sukoba koji bi mogli ugroziti opskrbu naftom – više nemaju važnost (SAD sada zadovoljava svoje energetske potrebe). Prema strategiji poboljšanje sigurnosne situacije na Bliskom istoku (primirje u Gazi, iranski poraz u kratkotrajnom ratu sa Izraelom) otvara mogućnost ekonomskog napretka regije. SAD i dalje imaju interes za djelovanjem u regiji (sigurnost Izraela, zaštita energetskih opskrbnih lanaca) ali razdoblje dominantnog utjecaja Bliskog istoka na vanjsku politiku SAD je završeno.

Afrika je u strategiji svedena na samo tri paragrafa. SAD više nisu zainteresirane za poticanje razvoja demokracije u Africi već samo za uspostavljanjem ekonomskih partnerstava sa zemljama u kojima će presudni kriterij biti poslovni interesi i zarada američkih kompanija. To uključuje i otvaranje afričkih tržišta za američku robu i usluge. Kao ključni ekonomski sektori za ovu vrstu suradnje navode se energija i rijetki minerali. Što se tiče sigurnosnih pitanja, SAD su spremne dati doprinos sprječavanju sukoba, ali samo ako to ne uključuje dugoročno američko angažiranje.

Širenje demokracije

Ovo središnje obilježje vanjske politike SAD sada prestaje važiti. Umjesto promoviranja vrijednosti (zaštita ljudskih prava, širenje demokracije) Washington će nastojati ostvariti svoje interese, posebno na ekonomskom području. A ti interesi su (1) ponovna industrijalizacija SAD, (2) osiguravanje dostupa energentima i rijetkim mineralima te (3) jačanje američke vojne industrije. Ipak, SAD će selektivno koristiti pitanje vrijednosti radi pritiska u određenim slučajevima kako bi prisilile drugu stranu na davanje ekonomskih (i drugih) ustupaka. To je vidljivo na primjeru Europe ali i cijele anglosfere (Velika Britanija, Australija, Novi Zeland, Kanada – čuvajte se). Naravno, to nisu demokratske vrijednosti već principi MAGA pokreta. Sve što nije u skladu sa nacionalističkim (i rasističkim) MAGA vrijednostima je štetna ideologija, a posebno se odbacuju “ideologija” (izmišljotina) o klimatskim promjenama i potrebi borbe protiv njih.

Globalna sigurnost

Ne postoji nikakva razrada globalnih sigurnosnih trendova i načina odgovora na izazove u budućnosti. Samo dvije teme mogle bi se navesti pod ovaj nazivnik. Prva je davanje strateškog značaja predloženom sustavu proturaketne obrane “Golden Dome”, što je zapravo ponovno oživljavanje ideje o sveobuhvatnoj obrani protiv interkontinentalnih balističkih projektila s nuklearnim bojnim glavama. To se prije četiri desetljeća pokušalo sa SDI inicijativom ali bez uspjeha. Sve ukazuje da će i u ovom slučaju ishod biti isti. Problem je u činjenici da bi Kina i Rusija mogle percipirati “Golden Dome” kao stvaranje uvjeta za američki prvi nuklearni udar. I odgovoriti na vrlo jednostavan način – povećanjem broja balističkih projektila te novih načina za prenošenje nuklearnih bojnih glava (npr. lansiranje iz orbite). Drugi izazov koji se provlači kroz cijelu strategiju je pitanje ilegalnih migracija, ali bez ikakve razrade. I to je sve o globalnoj sigurnosti.

Zaključak

Ova nazovi Strategija nacionalne sigurnosti uopće nije strategija već Trumpov MAGA program prenesen na globalnu razinu. Strategije nacionalne sigurnosti se (uglavnom) fokusiraju na područje vanjskog djelovanja (procjena strateškog okruženja, ciljevi i načini djelovanja), a unutarnju politiku nastoje izostaviti (ili je svesti na minimum). Nova američka strategija radi upravo suprotno – umjesto jasnih ciljeva vanjskog djelovanja bavi se stavovima Donalda Trumpa i unutarnjim političkim podjelama u SAD. MAGA podrijetlo vidi se i u snažnoj kritici vanjskopolitičkih elita koje su kroz proces globalizacije “prodale Ameriku”.

Trump se glorificira (“The President of Peace” koji je svojim sposobnostima sklapanja “dealova” riješio osam globalnih sukoba), a sama strategija svodi se na slanje političkih poruka bez ikakvih naznaka kako će SAD provesti rečeno. Jednostavno, nema nikakve metrike kojom bi saveznici (a i protivnici) mogli procijeniti buduće američko djelovanje. To sprječava i bilo kakvo zajedničko djelovanje demokrata i republikanaca. Demokrati su osudili novu strategiju kao povlačenje SAD sa globalne scene koje slabi ne samo Ameriku već i njezine saveznike. To je vidljivo u oštrim izjavama člana Predstavničkog doma Jasona Crowa (“Provedba strategije će Ameriku učiniti manje sigurnom“) i senatora Richard Blumenthala (“Amerika neće biti sigurnija već će kroz provođenje ciljeva navedenih u strategiji ostati usamljena i platiti visoku cijenu takvih politika“).

Strategija je kontradiktorna. Najbolji primjer je naglašavanje suvereniteta i nemiješanja u unutrašnje poslove drugih država (odustajanje od poticanja procesa demokratizacije). To se navodi za područje Bliskog istoka, ali i u budućoj politici prema Kini i Rusiji. A onda se u dijelu strategije o Europi zagovara potpuno suprotan pristup. Isto vrijedi i za područje Zapadne hemisfere. Drugi primjer je konstatacija kako SAD i dalje treba saveznike, posebno u djelovanju prema Kini. Od njih se očekuje slijeđenje američkog vodstva a ono što im zauzvrat pruža Washington je samo status slugu o čijim se interesima ne vodi računa.

Koja je glavna poruka nove strategije?

SAD se povlače sa predvodničkog mjesta Zapada i Slobodnog svijeta (ali odbacuju i sam koncept Slobodnog svijeta). To je vidljivo kroz odbacivanje glavnog obilježja vanjske politike SAD u zadnjih 80 godina – globalnog promoviranja demokracije. Druga poruka je kraj međunarodnog liberalnog poretka. Umjesto toga Trump želi suradnju a ne sukobljavanje sa Kinom i Rusijom. Ostatak svijeta (uključujući Europu) su objekti djelovanja tri sile.

Za nas je najvažnije pitanje Trumpovog odnosa prema Europi. Ovdje strategija nudi jasnu i konzistentnu viziju odnosa – kroz suradnju sa Rusijom i davanje potpore političkim strankama krajnje desnice želi podijeliti i oslabiti Europu. Dalja američka potpora Europi ovisiti će o europskom ispunjavanju niza uvjeta – povećanju izdataka za obranu, političkom preoblikovanju Europe i spremnosti davanja potpore američkom ekonomskom sukobu sa Kinom. To znači da će SAD kontrolirati svaki europski korak. Suradnju na temelju zajedničkih vrijednosti i interesa zamjenjuje uvjetovana suradnja gdje će se o svakom pitanju voditi pregovori koji trebaju odrediti cijenu koju će europska strana platiti za dalju suradnju. Na sigurnosnom području SAD nastoje redefinirati NATO kao europski savez u kome će Washington osiguravati određene sposobnosti ali ne i biti oslonac djelovanja NATO-a.

Kako odgovoriti na ove planove Trumpove administracije prema Europi? O tome ćemo drugom prilikom.

* Gost autor je izv. prof. dr. sc. ROBERT BARIĆ s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, uz čiju dozvolu prenosimo članak

Na početku treba odmah jasno reći. Ne, sustav domovinske sigurnosti nije nestao. On naprosto nikada nije niti postojao, a pandemija bolesti COVID-19 (uz potres u Zagrebu) razotkrila je svu prazninu pojma „domovinske sigurnosti“, kojega je ministar obrane Krstičević, uz veliku podršku premijera Plenkovića – punio ispraznim frazama.

Plenković: Sustav domovinske sigurnosti uspješno djeluje u kriznim situacijama (21. 5. 2019. nakon međuresorne vježbe „Sigurnost 19“)

Predsjednik Vlade: Sustav domovinske sigurnosti podignut na visoku razinu međusobne koordinacije i učinkovitosti (19. 3. 2018., prilikom posjeta Jasenovcu povodom izvanrednih mjera od poplave).

Ako se dobro sjećam, pojam „domovinske sigurnosti“ počeo se u domaćoj javnosti pojavljivati u prvoj predizbornoj kampanji bivše predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, da bi se zatim nastavio provlačiti i kroz HDZ-ove programe pod vodstvom Karamarka, te bi uzeo pravog PR-ovskog maha u vrijeme Plenkovićeve Vlade kroz resor obrane pod ministriranjem Damira Krstičevića. Vjerojatno će ostati misterij koji je to HDZ-ov član na nekom od međunarodnih seminara „pokupio“ domovinsku sigurnost i njome zarazio javni govor o sigurnosti u RH.

Photo: White House/Tina Hager

Stručna javnost upoznata je s konceptom domovinske sigurnosti od 2002. godine, kada nakon 11. rujna 2001. kabinet G. W. Busha snažno počinje koristiti frazu domovinske sigurnosti, ali i ubrzo nakon toga osniva svojevrsno Ministarstvo domovinske sigurnosti koje je aktivno i danas. Cijela logika koja se krije iza tog koncepta temelji se na činjenici dotadašnje slabe koordinacije različitih civilnih institucija u SAD-u koje nisu adekvatno razmjenjivale informacije niti nadopunjavale svoje aktivnosti. Ministarstvo domovinske sigurnosti na neki način je uvezalo Imigracijsku službu, carinu, Obalnu stražu, Agenciju za sigurnost transporta, Agenciju za krizna djelovanja i sl. Dakle, uvezao je i ojačao koordinaciju civilnih službi SAD-a. Važno je primijetiti da američke oružane snage, kao ni policija, nisu dio domovinske sigurnosti. Nakon SAD-a još je nekoliko zemalja preuzelo taj koncept, kojeg primarno treba gledati kao način bolje koordinacije i uvezivanja među različitim institucijama.

Za razliku od SAD-a, Hrvatska se odlučila za koncept domovinske sigurnosti koji je pokušao uvezati vojne i policijske i druge civilne institucije. Takav pristup vjerojatno i ima smisla s obzirom na to da smo mala zemlja i da je pametno dijeliti resurse, ali ključna pogreška u tom pristupu je činjenica da ima neproporcionalne razvijene elemente sustava – dok se u jedne strateški ulaže, druge se strateški uništava. To se najbolje vidi u odnosu npr. strategije razvoja oružanih snaga i policije naspram sustava civilne zaštite. Dok se o razvoju oružanih snaga itekako debatira, pa čak i donose odluke o strateškim značajnim ulaganjima (nabava borbenih aviona), sustav civilne zaštite prepušten je na volju ili nevolju lokalnim čelnicima i sposobnostima pojedinih grana sustava kao što su vatrogastvo, Crveni križ, Hrvatska gorska služba spašavanja, i sl. Godinama se u stvari nije znalo što bi sa civilnom zaštitom, koja je i proračunski uvijek bila pod MUP-om, a koji nije pokazivao interes za razvoj tog sustava. Štoviše, od prošle godine ukinuta je i kakva takva autonomnost civilne zaštite (jer je ponovno zakonski  pripojen MUP-u) i time je „de facto“ ona i nestala.

I onda se pojavio virus, ali i potres, koji su pokazali kako je naš sustav domovinske sigurnosti potpuno naopačke okrenut. Slika koja meni simbolično obilježava svu promašenost PR-ovske priče oko sustava  domovinske sigurnosti su uplašene rodilje ispred bolnice netom nakon potresa. To je slika koja govori o strateški pogrešnim ulaganjima, o potpunom nerazumijevanju koncepta ljudske sigurnosti, o pobrkanim prioritetima države. O tome kako su nam podvalili priču o većoj važnosti „obrane granica od migranata“, o nabavi borbenih aviona u trenutku kada se bolnice, škole, tj. osnovna infrastruktura za temeljne javne djelatnosti – raspada.

Zadnjih nekoliko godina Hrvatska je doživjela ozbiljne „civilne“ krize. Od poplave u Gunji, požara u Dalmaciji, pa sada do potresa i napada virusa. Iako ne treba biti nikakav sigurnosni stručnjak da se shvate prave ugroze (uz naravno korupciju) koje prijete ovoj zemlji – uvelike su se te prijetnje ignorirale. Ali to nije boljka samo Hrvatske, već i šire sigurnosne zajednice koja je ostala zarobljena u „borbi protiv terorizma“ – marginalizirajući nove realne ugroze. Veliku pljusku obavještajnoj zajednici dali su i sami ostaci tzv. Islamske države koja je izdala priopćenje kojim poziva svoje borce da se klone Europe zbog  virusa. U Velikoj Britaniji počela su se otvarati pitanja zašto MI6 i GCHQ nisu uspjeli na vrijeme upozoriti na moguću pandemiju. Ta pitanja vjerojatno će se otvoriti i u Hrvatskoj koja u svojoj Strategiji nacionalne sigurnosti prepoznaje ugrozu od epidemija i potrebu za „razvijanje mjera prevencije i izgradnje sposobnosti u području zdravstvene zaštite usmjerene na sprječavanja zaraznih i masovnih nezaraznih bolesti“. Istovremeno, uništen je Imunološki zavod, a zemlja je pandemiju dočekala s manjkom zaštitne opreme i bez proizvodnih kapaciteta da opremu brzo proizvede. Važno je primijetiti i kako je pitanje migracija i izbjeglica nestalo s dnevnog reda, iako nam je dio „sigurnjaka“ stalno nabijao na nos kako su izbjeglice ti koji će donijeti virus, i kao takvi ključni sigurnosni izazov. Virus je došao drugim putem. Možda čak i biznis klasom, a migracije se sada čine kao kamilica prema pandemiji virusa.

Raščišćavanje zagrebačkih ulica nakon potresa (Photo:MORH)

Sada postaje također jasno da na nove dominantno „civilne“ ugroze ne mogu odgovoriti tradicionalni vojni sustavi, već snažan i koordiniran sustav civilne zaštite koji bi trebao biti dizajniran tako da umrežava civilne institucije sa spremnošću građana da se samoorganiziraju u trenucima kada je potrebno pružiti pomoć jedni drugima. Kada ona ne bi bila prepuštena lokalnim šerifima koji su se pokazali nekompetentnima upravljati kriznim situacijama, već profesionalcima koji su izgradili npr. Hrvatsku gorsku službu spašavanja – zasigurno bi mobilizacijski potencijal građana u taj civilni sustav bio velik. Tada bi civilna zaštita mogla promptno reagirati na potrebe evakuacija rodilja. Bad Blue Boysi bi bili integrirani u sustav civilne zaštite. Sanirale bi se posljedice potresa bez potrebe izvlačenja vojske na ulice – koja bi mogla svoje resurse primarno trošiti na obrambene zadaće. Civilna zaštita bi se mogla brinuti o socijalno isključenima pa čak i ljudski nadzirati  one problematične koji krše samoizolaciju. Tada bi postojala helikopterska službe prve pomoći, kao i jaka flota Candaira. Tada bi hrvatska mogla već sad mogla pružiti ruku Italiji i primiti dio oboljelih od bolesti COVID-19 u svoje bolnice.

Ali sustav domovinske sigurnosti nije se time bavio. Iz njega nikada nije došao vapaj o jačanju sustava civilne zaštite. On je, kao i općenito sigurnosne politike RH, i dalje opterećen vojnim razumijevanjem pojma sigurnosti, te je opterećen nasljeđem Domovinskog rata. To je posebno došlo na vidjelo u mandatu ministra Krstičevića koji je prestao govoriti o Oružanim snagama RH i koristio samo termin pobjednička Hrvatska vojska. Retoriku je podržao premijer, koristeći mit o Domovinskom ratu da se prikaže kao više desno centristički političar. A sve to na uštrb sigurnosti ljudi. Sada je to izašlo na vidjelo.

Foto: Screenshot s Twittera

No vratimo se na domovinsku sigurnost. Prema Zakonu o sustavu domovinske sigurnosti – glavnu riječ u ovoj krizi trebao bi voditi upravo ministar Krstičević – kao predsjednik Koordinacije za domovinsku sigurnost. No njega u ovoj krizi nema. Malo je izvirio u trenutku kada su oružane snage lopatama čistile ulice Zagreba nakon potresa i postavljale šator ispred KB Dubrava (tipični poslovi civilne zaštite). Ali i to malo bilo je dovoljno da ushićen novinar javne televizije nekontrolirano počinje prozivati  građane „koji sumnjaju u ulaganje u našu vojsku, policiju i civilnu zaštitu“, uopće ne razumijevajući npr. da se u civilnu zaštitu nije dovoljno ulagalo – baš na uštrb ulaganja u oružane snage i policiju.

U vrijeme početka krize ministar Krstičević, štoviše, nije bio niti u zemlji (privatno je boravio u SAD-u) niti je imenovao osobu koja bi ga zamijenila. Ta „prividna“ koordinacija koju nije imao tko koordinirati – sukladno zakonu – trebala je npr. Vladi RH predložiti proglašenje krize, formiranje stožera za upravljanje krizom i način odgovora na krizu. Ništa se od toga nije dogodilo. Konačno, na upit portala Obris.org o tome da li će se desiti redovna tromjesečna sjednica koordinacie za domovinsku sigurnost stigao je odgovor: „Zbog usložnjavanja trenutačne situacije i angažiranja članova i sastavnica Sustava domovinske sigurnosti u provedbi mjera borbe protiv corona virusa, sjednica je privremeno odgođena i održat će se čim se za to ostvare uvjeti“. Uvjeti su se ostvarili baš danas, mjesec i pol nakon pojave prve zaražene osobe koronavirusom, i dva i pol tjedna nakon potresa. Domovinska sigurnost je kapitulirala.

Državni tajnik Damir Trut (Ravnateljstvo civilne zaštite) i Vili Beroš (ministar zdravstva)

Vlada je, upravo suprotno – ali logično, radije se išla osloniti na Zakon o sustavu civilne zaštite – i potpuno potopila sustav domovinske sigurnosti. Ali i aktiviranje Zakona o sustavu civilne zaštite ubrzo se pokazao pun rupa i kontradikcija. Nakon par dana bilo je potrebno ukrotiti lokalne šerife i dopuniti Zakon odredbom da se zna tko zapovijeda. Ustavni stručnjaci su se podijelili oko toga jesmo li ili nismo u izvanrednom stanju, niti je jasno tko bi ga trebao proglasiti. Ljudska prava su se počela ograničavati bez obzira na to što nije došlo do proglašenja nekog oblik izvanrednog stanja, niti krize. Odluke o restrikcijama kretanja građana potpisuje ministar Božinović, iako Zakon o sprječavanju širenja zaraznih bolesti kaže da takve odluke potpisuje ministar zdravstva. Ne bi li bilo logičnije da je onda ministar Beroš na čelu Stožera civilne zaštite? Sve ovo govori kako „civilni odgovor“ na krizu – institucionalno nije uređen, jer je godinama zanemarivan. Veliki dio toga se svodi na improvizaciju. Improvizaciju koja za sada jako dobro funkcionira.

Dr. Alemka Markotić i dr. Vili Beroš – ljudi kojima se vjeruje

Sreća u nesreći da je kriza u prvi plan isturila ljude iz sustava zdravstva koji djeluju kompetentno i kvalitetno komuniciraju. Većina ljudi ostala je ugodno iznenađena. To nam govori o tome koliko smo kao društvo nenaviknuti da stručnjaci vode priču. Pozitivno je da je politika za sada njima dala prednost upravljanja (što npr. nikada nije bio slučaj s upravljanjem migracijskom krizom kojom primarno upravlja politika, a ne struka). Rodilje su brzo, uz pomoć BBB bile evakuirane, grad su počistili što vojnici, što nešto malo civilne zaštite, a što samo građani i njihovi susjedi. Statičari volontiraju kako bi procijenili sigurnost zgrada. Vatrogasne jedinice iz čitave zemlje saniraju krovove koji se polako obnavljaju uz pomoć rodbine, volontera i prijatelja. Bolnički sustav se priprema za prijem velikog broja oboljelih. Građani okupljeni u inicijativu „Ljudi za ljude“ pomažu starijima u opskrbi. Niču Facebook grupe koje osiguravaju umrežavanje OPG-ova s ljudima željnih domaćih proizvoda. Mali tech-labovi printaju zaštitnu opremu za zdravstvene djelatnike. Šnajderice šivaju zaštitne maske. Državna i lokalna uprava se preko noći digitaliziraju. Medicinari rade prekovremeno.

Improvizacija u vrijeme krize radi – jer je veliki broj ljudi angažiran s iskrenim dobrim namjerama da pomogne drugima. I upravo ta temeljna spremnost za pomoć susjedu, biti solidaran s drugima – trebala bi biti srž sigurnosne politike. Politike koja se ne temelji na mitovima i neprijateljima, već na suradnji i brizi jednih za druge. Koja vidi i brani svakog čovjeka. Koju onda podržava i proračun s prioritetima vezanim uz javno zdravstvo, obrazovanje, zaštitu od katastrofa, koji ulaže u jačanje solidarnosti među ljudima. To su politike ljudske, a ne domovinske sigurnosti.

*gost autor: Gordan Bosanac, aktivist i konzultant u području ljudske sigurnosti, izgradnje mira i ljudskih prava

Na svojoj prošlotjednoj 40. sjednici, održanoj 8. lipnja 2017. godine, Vlada RH usvojila je “Nacrt prijedloga Strategije nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske“. Riječ je o dokumentu koji je u izradi od studenog prošle godine, a u proteklih sedam mjeseci njen je tekst prošao niz radnih faza. Od 3. studenog, kada je imenovano povjerenstvo za izradu, do veljače ove godine održan je niz širih konzultacijskih sastanaka, da bi se onda prionulo izradi i konkretnog teksta budućeg dokumenta. Do 7. ožujka je dogotovljen prvi radni tekst, a 10. travnja je službeno dogotovljena i njegova druga verzija – koju se 19. travnja predstavilo članovima zainteresiranih radnih tijela Hrvatskoga sabora. Primjedbe i komentari su do 25. travnja uključeni u treću verziju radnoga teksta “Strategije nacionalne sigurnosti”, koja je 28. travnja bila stavljena i na raspolaganje široj javnosti, putem javne diskusije na internetskom sustavu e-savjetovanja. Ovdje je tekst buduće strategije bio dostupan za ulaganje javnih komentara ukupno 30 dana, sve do zaključno 29. svibnja ove godine (rezultate ove rasprave očekuje se odvojeno objaviti najkasnije do 30. lipnja ove godine).

Tijekom tih mjesec dana, od 28. travnja do 29. svibnja, održan je i niz tematskih okruglih stolova s pojedinim segmentima zainteresirane javnosti – s braniteljskim udrugama, s Generalskim zborom, sa civilnim društvom te medijima (gdje je na oba sudjelovala i “Udruga OBRIS – Obrana i sigurnost”), s predstavnicima partnerskih i savezničkih država, s Udrugom poslodavaca i cehom zaštitara, te s osobama iz znanstvene zajednice. Svi rezultati ovih aktivnosti uvršteni su u četvrtu verziju radnoga teksta Strategije nacionalne sigurnosti, koja je onda u ponedjeljak, 5. lipnja, bila odaslana i u proceduru pri Vladi RH. Samo tri dana kasnije, u četvrtak 8. lipnja, taj je tekst u okviru “Nacrta prijedloga Strategije nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske” i usvojen, te otposlan u Hrvatski sabor. Naime, prema članku 81. Ustava RH, baš je u djelokrug Hrvatskoga sabora stavljeno da “donosi Strategiju nacionalne sigurnosti i Strategiju obrane Republike Hrvatske“.

Aktualni postupak donošenja SNS RH

Aktualni postupak donošenja Strategije nacionalne sigurnosti RH treći je tijekom posljednjih nekoliko godina (nakon onog iz 2010. i onda još 2012. godine), a praksa je pokazala da ovakav dokument ne mogu samostalno donijeti ni Ministarstvo obrane (2010.), kao niti Ministarstvo vanjskih poslova (pokušaj iz 2012.) – već to mora biti napor ukupne Vlade RH. Ovakav posao, sada podignut na odgovarajuću administrativnu visinu, sažeo je prošloga tjedna pred Vladom RH njen potpredsjednik Damir Krstičević riječima:

“Predložena Strategija nacionalne sigurnosti definira 4 nacionalna interesa i 9 strateških ciljeva, koji su u potpori ostvarivanja nacionalnih interesa u skladu s uvjetima strateškog okružja. Za ostvarivanje strateških ciljeva Republika Hrvatska koristit će se svim raspoloživim instrumentima i mehanizmima nacionalne moći. Ovim nacrtom strategije propisuje se da je razvoj Strategije nacionalne sigurnosti trajan proces, unutar kojeg svaka Vlada na početku mandata, i u suradnji s Predsjednikom RH, predlaže novu… ili s Predsjednicom… ili izmjenu postojeće strategije. I, na taj način će se Strategiju prilagođavati strateškom okružju. Također, nacrtom strategije propisuje se da će Vlada Republike Hrvatske jedanput godišnje izvješćivati Hrvatski sabor o provedbi Strategije nacionalne sigurnosti.

U procesu izrade Strategije, koju je vodilo Vladino povjerenstvo, provedeno je 8 okruglih stolova, od kojih i jedan s partnerima, saveznicima iz NATO i Europske unije… s predstavnicima odbora u Hrvatskom saboru… Bilo je uključeno oko 150 stručnjaka iz institucija, predstavnici udruga hrvatskih branitelja, akademske zajednice, civilnog društva i medija, te je provedeno javno savjetovanje sa zainteresiranom javnošću u trajanju od 30 dana. Pitanje nacionalne sigurnosti je nadstranačko pitanje, koje se tiče svih nas – i vjerujem kako je hrvatsko društvo zrelo za mogući konsenzus oko donošenja ovog strateškog dokumenta za našu Hrvatsku“.

Ovako dobiveni tekst Strategije – dokumenta iznimno visoke sustavne razine, a samim time i visoke općenitosti – sada čeka saborska procedura. Uz malo sreće, i tim će putem on biti dodatno unaprijeđen. No, pri tome treba napomenuti kako je prema prvotnim planovima bilo zacrtano da će između kraja ukupne javne rasprave (kraj svibnja) i slanja konačnog radnog teksta pred Vladu RH biti ostavljeno ponešto više vremena – umjesto tek 7 dana barem 14 dana, dakle do 12. ili 15. lipnja. Ovo je dodatno vrijeme trebalo poslužiti za ponešto polaganije integriranje brojnih prijedloga te primjedbi iz opsežne javne rasprave, i zapravo je teško izvana vidjeti razloga ovakvom ubrzavanju postupka donošenja Strategije (određenom baš u doba preslagivanja Vlade premijera Andreja Plenkovića). Ovo je ubrzanje tim teže shvatljivo kada uočimo da su posljedice ove brzine vidljive i u općim okvirima koje se je tekstu ovog konkretnog dokumenta dodalo u vladinom segmentu zakonodavne procedure.

Naime, nacrt prijedloga se na svome početku (prije teksta Strategije), u odjeljku “Ustavna osnova za donošenje strategije”, poziva na članak 80. Ustava RH (koji govori o ustrojstvu Sabora i osnovama njegova djelovanja), a ne na članak 81. kako bi trebalo (u kojem se nabraja poslove iz djelokruga Sabora, pa tako i donošenje ove Strategije). Uz to, zanimljivu se formulaciju nalazi i u segmentu “Ocjena i izvori sredstava potrebnih za provedbu strategije”, gdje se kaže: “Za provedbu ove Strategije zahtijevat će se postupno povećanje financijskih sredstava za obranu u državnom proračunu Republike Hrvatske prema ciljanih 2% BDP-a, uvažavajući fiskalne i ekonomske mogućnosti Republike Hrvatske” – čime je izvedeno grubo sažimanje definicije financijskih potreba provedbe ovog strateškog dokumenta. Naime, uz svo poštovanje potrebi dobrog financiranja obrane, ova Strategija, uz sektor obrane, itekako dotiče djelokrug još i širokog niza drugih državnih resora, u širem sektoru sigurnosti te izvan njega – tako da je neshvatljivo spominjanje samo obrane ili tih famoznih 2 posto BDP-a NATO traženih izdvajanja za obranu u ovome kontekstu.

U skladu s najavama, jučer je u Hrvatskome saboru održan okrugli stol na kojem je Nacrt prijedloga Strategije nacionalne sigurnosti (SNS) prezentiran zastupnicima Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, Odbora za vanjsku politiku, Odbora za obranu, te izaslanstva Hrvatskog sabora u Parlamentarnoj skupštini NATO-a. U svom prigodnom obraćanju javnosti Damir Krstičević, potpredsjednik Vlade i ministar obrane, podsjetio je na činjenicu da postojeća Strategija nacionalne sigurnosti važi još od 2002. godine i više ne odgovara vremenu ni sadašnjim okolnostima. Zato je u studenom 2016. godine Vlada RH započela sa sustavnom izradom novog strateškog dokumenta o nacionalnoj sigurnosti. “Strategija  nacionalne sigurnosti je temeljni strateški dokument, pitanje nacionalne sigurnosti je nadstranačko pitanje i ono traži usuglašavanje stavova, pozicija i šire društvene zajednice“, rekao je Krstičević. Pri tome je ministar ponovio i kako je u proces izrade nove SNS uključeno više od 150 ljudi – od predstavnika državnih tijela, oporbe, neovisnih stručnjaka, braniteljskih udruga do predstavnika civilnog društva.

Načela izrade nove strategije

Krstičević je tu naglasio nekoliko ključnih točaka na kojima se misli temeljiti izradu i kasnije funkcioniranje nove Strategije – (1) pojam “Partnerstvo za sigurnost”, zatim iz njega proizlazeći (2) sustav domovinske sigurnosti, (3) kontinuirani razvoj SNS, o čijoj će provedbi (4) Vlada RH godišnje izvještavati Sabor, tako da na tim temeljima bude moguće (5) razviti efikasan sustav odgovora na prijetnje i rizike.

Opisujući pojam “Partnerstva za sigurnost” Krstičević je istaknuo: “Kao odgovor na sigurnosne rizike s kojim se Hrvatska suočava želimo napraviti partnerstvo za sigurnost, želimo uvezati sve državne elemente koji se bave sigurnošću kao i civilno društvo te udruge građana“. Tu RH teži razvijanju modernog, sveobuhvatnog, racionalnog i učinkovitog sustava utemeljenog na sinergiji gospodarskih subjekata, znanstvenih i stručnih institucija, privatnog i javnog sektora, civilnog društva i građana pojedinaca za postizanje željenih rezultata. Na tom temelju misli se graditi sustav domovinske sigurnosti, koji mora biti temeljen na načelima “poštivanja ljudskih prava, solidarnosti, transparentnosti, dijalogu, toleranciji“. No, za Krstičevića to nije sve, budući da u današnje doba brzih promjena ni nacionalna sigurnost ne smije biti statična – ona se mora sadržajno obnavljati, i to na način koji će osigurati političku relevantnost tijekom i budućih promjena vlasti.

“…razvoj Strategije nacionalne sigurnosti je trajan, i kontinuiran proces, koji neće završiti ovim dokumentom. I mi želimo da svaka Vlada na početku svog mandata ima zadaću da u suradnji sa Predsjednicom Republike Hrvatske ažurira, predloži novi dokumenat, koji bi usvojio Hrvatski sabor – tako da nam se ne dogodi 15 godina da mi nemamo jedan takav dokumenat“.

No, da bi to bilo moguće, treba i podrobnije pratiti primjenu aktualne SNS, što Krstičević predlaže raditi zasebnim godišnjim izvještavanjem, od Vlade prema Hrvatskome saboru. Konačno, sve to ipak mora imati i konkretan rezultat – “I, ključna zadnja stvar, koja je vrlo bitna, je da razvoj sustava sigurnosti, kojeg Hrvatska sada trenutno i razvija i poboljšava, treba osigurati ljudima u Hrvatskoj – da Hrvatska u svakom trenutku može čvrsto, jasno, snažno odgovoriti na bilo koju ugrozu i rizik s kojima je hrvatsko društvo suočeno”. Kako sve to baš i neće biti jednostavno pokazao je već i interes predstavnika ukupno četiri saborska tijela – 3 odbora i Izaslanstva pri Parlamentarnoj skupštini NATO, pozvana na današnju zatvorenu prezentaciju. Naime, od ukupno 38 pozvanih zastupnika, ovome se skupu odazvalo njih u najboljem slučaju pola.

Današnjom prezentacijom pred pojedinim saborskim zastupnicima približava se kraju zatvoreni dio postupka izrade nove Strategije nacionalne sigurnosti, jednog od temeljnih strateških dokumenta države. Plan je do 25. travnja sastaviti i ukupno treći unaprijeđeni radni tekst dokumenta, kojim bi se u svibnju krenulo u javnu raspravu – kako smo već i pisali na portalu Obris.org. Na tom bi se temelju do sredine lipnja 2017. trebalo doći do završnog nacrta prijedloga Strategije, za koji nadležni do 15. srpnja očekuju i uspješno usvajanje u Hrvatskome saboru.

Posljednjih mjeseci Republika Hrvatska aktivno radi na novome pokušaju obnove Strategije nacionalne sigurnosti – nakon 2010., kada se to neuspješno radilo u okviru Ministarstva obrane, i 2012., kada se taj posao prebacio u Ministarstvo vanjskih poslova, da bi onda nacrt dokumenta tiho nestao s pozornice. U aktualnom pokušaju donošenja SNS, od kraja 2016. godine, taj je posao  u rukama Vlade RH. No, kako je Damir Krstičević potpredsjednik Vlade RH zadužen za pitanja nacionalne sigurnosti ujedno i aktualni ministar obrane – u praksi se posao u neku ruku vratio na vrata MORH-a.

U tu je svrhu 3. studenog 2016. osnovano “Povjerenstvo za izradu nacrta prijedloga Strategije nacionalne sigurnosti i nacrta prijedloga Zakona o sustavu domovinske sigurnosti”, koje se po prvi puta sastalo 21. studenog 2016. u prostorima Hrvatskog vojnog učilišta na Črnomercu. Sastav ovoga službenog tijela uglavnom je bio popunjen predstavnicima niza službenih tijela Republike Hrvatske, a njegov je posao definiran kroz nadzor rada radnih skupina za obavljanje dva navedena posla: (1) izrade nove Strategije nacionalne sigurnosti, i (2) spomenutog prijedloga Zakona o sustavu domovinske sigurnosti. Voditeljem radnih skupina za oba posla imenovan je posebni savjetnik ministra obrane Dragutin Repinc, koji je taj posao obavljao do veljače 2017. godine, kada ga je na tom mjestu zamijenio brigadir Anto Zelić.

Kako izgleda, transparentni dio čitavog ovog posla se od kraja studenog 2016. koncentrirao na Strategiju nacionalne sigurnosti – čija je radna skupina tijekom prosinca 2016. i siječnja 2017. godine održala niz tematskih radnih sastanaka diskusijskoga tipa, u relativno širokom sastavu pozvanih stručnjaka. Tu je bilo uključeno ukupno oko 150 osoba – od ministara, savjetnika, pomoćnika ministara, državnih tajnika, ravnatelja agencija, sveučilišnih profesora, novinara i drugih stručnjaka. Nakon toga se u užem sastavu radne skupine tijekom veljače 2017. pristupilo i izradi osnove teksta same nove Strategije nacionalne sigurnosti – čija je prva verzija stručnoj javnosti predstavljena 7. ožujka 2017. godine, u okviru događanja nazvanog “3. sjednica Povjerenstva za izradu nacrta Prijedloga Strategije nacionalne sigurnosti”, opet u prostorima Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman”. Kao i ukupno svim sjednicama Povjerenstva, tom je skupu predsjedao nositelj izrade nacrta Prijedloga Strategije nacionalne sigurnosti, potpredsjednik Vlade i ministar obrane RH Damir Krstičević.

U nastavku je taj prvi tekst budućeg dokumenta raspravljan u ponešto zatvorenijim stručnim krugovima sve do 27. ožujka ove godine, do kada je sakupljeno ukupno 24 kompleta tematskih primjedbi i prijedloga pozvanih stručnjaka – materijala koji su onda iskorišteni za izradu druge, poprilično unaprijeđene verzije teksta buduće Strategije nacionalne sigurnosti RH. Ona je opet službeno predstavljena na 4. sjednici Povjerenstva za izradu nacrta Prijedloga Strategije nacionalne sigurnosti u ponedjeljak, 10. travnja 2017. godine, na Hrvatskom vojnom učilištu u Zagrebu. Plan je taj tekst dalje unapređivati u zatvorenom sustavu do 19. travnja, ne bi li se onda 25. travnja priredilo i 5. sjednicu spomenutog Povjerenstva – na kojoj će biti predstavljen treći nacrt Strategije nacionalne sigurnosti, dokument koji bi po prvi put trebao ići i u širu javnu raspravu.

Ta javna rasprava prvenstveno će se održavati u svibnju ove godine, s jedne strane kroz sustav e-savjetovanja, ali s druge strane i putem održavanja niza diskusijskih okruglih stolova s pojedinim segmentima zainteresirane javnosti u Republici Hrvatskoj. Spomenuto Povjerenstvo za izradu nacrta Prijedloga SNS tu posebno navodi sastanke s (1) braniteljskim udrugama, (2) Generalskim zborom, (3) vojnim izaslanstvima zemalja partnera, (4) udrugama građana, (5) zainteresiranim predstavnicima medija, (6) znanstvenom zajednicom, (7) Vojnim ordinarijatom, i (8) udrugama poslodavaca. Za sudjelovanje na ovim sastancima treba se prijaviti na internetskim stranicama Ministarstva obrane RH.

Plan je da se temeljem rezultata iz takve široke javne diskusije onda doradi i spomenuta treća verzija teksta SNS, ne bi li četvrta dorađena verzija bila prezentirana javnosti 12. lipnja ove godine kao “Završni nacrt prijedloga SNS”, na 6. sjednici za Povjerenstva. To je tekst kojeg se onda planira uputiti prema Vladi RH, a potom pustiti i u parlamentarnu proceduru, ne bi li nova Strategija nacionalne sigurnosti bila konačno u Hrvatskome saboru i usvojena do 15. srpnja i saborske ljetne stanke. Za sada izgleda da se ovaj planirani raspored poslova odvija u skladu s planovima, i njegova uspješna provedba ne izgleda nerealno.

Za kraj napomenimo i da stručnjaci udruge “OBRIS – Obrana i sigurnost” aktivno surađuju u ovome postupku, jednako kao što su svoj doprinos tijekom 2014. godine dali i nastajanju Dugoročnog plana razvoja OS RH, još jednog od ključnih strateških dokumenata za sektor obrane u Republici Hrvatskoj.

Za hrvatske prilike pomalo neobičan susret odigrao se jučer u Ministarstvu obrane RH – ministar obrane Damir Krstičević sa suradnicima i načelnikom GS OS RH ugostio je predstavnike Centra za mirovne studije, Gordana Bosanca i Juliju Kranjec, kako bi ih upoznao s tijekom rada na izradi budućeg zakona o sustavu domovinske sigurnosti i nove Strategije nacionalne sigurnosti. „Naša želja je bila od početka u ovaj proces uključiti sve zainteresirane državne institucije  i organizacije, civilno društvo, udruge, zainteresiranu javnost, privatni sektor, same građane“, rekao je ministar Krstičević, koji je gostima potom održao prezentaciju pod nazivom „Sustav domovinske sigurnosti-partnerstvo za sigurnost“. Dosadašnji stav Centra za mirovne studije je da Vlada ponajprije treba poraditi na uvođenju osnovne ljudske, a ne domovinske sigurnosti. Predstavljajući sustav domovinske sigurnosti, ministar obrane naglasio je da on nije preslikavan od drugih, već je temeljen na iskustvima stečenim u Domovinskom ratu.

„Cilj našeg modela, u kojemu sigurnost i sloboda nisu u sukobu, je omogućiti sigurnost, stabilnost i razvoj našeg društva. Promjenom sigurnosne paradigme i pojavom novih sigurnosnih rizika promijenjena je i proširena odgovornost za sigurnost“,

istaknuo je ministar Krstičević, dodavši da „Pitanje strategije nacionalne sigurnosti i sustava domovinske sigurnosti su nadstranačka pitanja i nama je potreban konsenzus po tim pitanjima i pozicije i opozicije“. Smisao novog sustava je partnerstvo za sigurnost svih segmenata sustava, ali i građana i privatnog sektora, kao odgovor na složene rizike.

Posebni savjetnik ministra Dragutin Repinc upoznao je predstavnike CMS-a s aktivnostima radne skupine za izradu Nacrta prijedloga strategije nacionalne sigurnosti, predstavivši daljnje korake u izradi.

Kako ovakvo događanje zaista nije čest slučaj, a dosadašnja slična praksa Sigurnosno-obavještajne agencije iznimka je koja potvrđuje pravilo, ne iznenađuje da je Gordan Bosanac izrazio zadovoljstvo otvorenošću za dijalog Ministarstva obrane, naglasivši kako u “našim djelovanjima imamo puno zajedničkih točaka i vrijednosti”. CMS je sasvim sigurno zainteresiran za nastavak dijaloga i suradnje u izradi što djelotvornijeg sustava koji će uvažavati ljudska prava.

Nepuna 3 tjedna nakon što je Vlada RH donijela odluku o osnivanju povjerenstava za izradu nacrta nove Strategije i nacionalne sigurnosti, te prijedloga Zakona o sustavu domovinske sigurnosti, ta su povjerenstva napokon i zaživjela. Simbolički početak njihovog rada obilježen je jučer, 21. studenog, na Hrvatskom vojnom učilištu, gdje je održana masovna prva sjednica spomenutih tijela. Među ukupno 80 članova ova dva povjerenstva našlo se predstavnika većine ministarstava i drugih tijela državne uprave, predstavnika obavještajne zajednice i Ureda predsjednice RH, članova akademske zajednice i raznih civilnih institucija.

Voditelj obje radne skupine je posebni savjetnik ministra obrane, umirovljeni general Dragutin Repinc, koji je u prigodnoj prezentaciji naznačio i rokove u kojima bi pojedini dijelovi posla trebali biti napravljeni. Prema planovima, nakon usvajanja metodologije, određivanja koncepta i sadržaja, definiranja nacionalnih interesa i ciljeva (vrijednosti) te raščlambe prijetnji, potom raščlambe rizika i definiranja sposobnosti (načini i sredstva) odgovora na rizike, do travnja 2017. bit će izrađen Nacrt prijedloga Strategije nacionalne sigurnosti, koji će se potom uputiti u javnu raspravu (e-savjetovanje). Usvajanje dokumenata u Saboru očekuje se iduće godine, točnije u srpnju 2017.

No kako smo već pisali, to je ipak prilično optimistično postavljen krajnji rok koji pretpostavlja da cijeli ovaj proces teče glatko i bez ikakvih problema. Međutim, s obzirom na brojčano stanje ovih povjerenstava i široku rasprostranjenost članova, opravdana je sumnja da bi moglo biti po onoj narodnoj – „puno baba, kilavo dijete“. Nazočni na jučerašnjoj prvoj sjednici povjerenstava bili su oduševljeni ovolikom šarolikošću članova jer, kako je istaknuo dekan Veleučilišta Vern Vlatko Cvrtila, „sveobuhvatan pristup nacionalnoj sigurnosti traži partnerstvo državnog sigurnosnog sektora sa cjelokupnim društvom, koje je ključno u izradi dokumenata vezanih uz nacionalnu sigurnost.“

————————————————

Kada je u siječnju ove godine imenovana nova hrvatska Vlada predvođena Tihomirom Oreškovićem, jedan od temeljnih zadataka bila je uspostava „domovinske sigurnosti kao koncepta proaktivne zaštite Domovine“. Štoviše, Oreškovićeva se Vlada preko Domovinske koalicije kao svog sastavnog dijela obvezala „u roku od godinu dana postojeće elemente nominalno i organizacijski nedefiniranog sigurnosnog sustava, institucionalno i organizacijski transformirati i uspostaviti Sustav domovinske sigurnosti“. Ta je Vlada pala za manje od 6 mjeseci, no ni u tom razdoblju nije poduzela ni onaj minimalni korak prema formiranju sustava domovinske sigurnosti, osim vremenom čak i sve slabijeg verbalnog zalaganja za njegovu uspostavu.

2. sjednica Vlade RH u mandatu Andreja Plenkovića

Oreškovićev nasljednik na mjestu predsjednika Vlade Andrej Plenković taj prvi korak učinio je već na današnjoj 2. sjednici svoje vladajuće družine, usvajanjem odluka o osnivanju 2 povjerenstva – (1) jedno će biti zaduženo za izradu nacrta prijedloga Strategije nacionalne sigurnosti, a (2) drugo za izradu nacrta prijedloga zakona o sustavu domovinske sigurnosti.

„Ovo je također jedna od tema o kojoj smo govorili u našoj izbornoj kampanji, a riječ je o cjelovitom prijedlogu izrade nove Strategije nacionalne sigurnosti kao i Zakona o sustavu domovinske sigurnosti – tema koje su u globalnom i europskom ozračju, pa i u sredozemnom i istočnom, izuzetno važne za RH, te bih molio potpredsjednika Vlade i ministra obrane kolegu Krstičevića da pojasni nacrte prijedloga i Strategije i nacrt prijedloga Zakona o domovinskoj sigurnosti u smislu osnivanja povjerenstava koji će na njima raditi u sljedećim mjesecima,“

rekao je uvodno premijer Plenković, dajući potom riječ potpredsjedniku Vlade i ministru obrane Damiru Krstičeviću.

„U programu Vlade RH za mandatno razdoblje u dijelu u kojem govorimo o nacionalnoj sigurnosti i obrani istakli smo da je u RH važno uspostaviti sveobuhvatan, koordinirani, proaktivni pristup svih institucija hrvatske države smanjivanju ranjivosti društva, te oživotvoriti koncept domovinske sigurnosti. Strategija nacionalne sigurnosti iz 2002. godine nije u skladu s aktualnim uvjetima unutarnjeg i vanjskog okruženja. Paradigma sigurnosti se značajno promijenila. Imamo nove oblike ugroza, pa evo – vidimo ih i u Hrvatskoj ovih dana i ova događanja – to je hibridno djelovanje, to je informacijsko djelovanje, to je terorizam, kibernetički terorizam, izbjegličke krize, nezaposlenost, demografski trendovi, elementarne nepogode…

Stoga je potrebno redefinirati koncept nacionalne sigurnosti i s tim povezanih institucija, odnosno definiranje sustava sigurnosti koji će u skladu s recentnim i unutarnjim i vanjskim geopolitičkim i gospodarskim promjenama i okolnostima štititi vitalne nacionalne interese i promovirati temeljne vrijednosti hrvatskog društva, štititi integritet državnog područja i sigurnost svih naših građana. Područje sigurnosti se proširuje i produbljuje, te s obzirom na takvu orijentaciju dolazi do potrebe integracije sigurnosnog sektora u sve brojnijim aktivnostima na razini nacionalne i međunarodne zajednice, jer razvijaju se modeli participacije građana, poslovnog i privatnog sektora u onim pitanjima sigurnosti gdje postoje zajednički interesi. Novi sigurnosni model kojeg želimo izgraditi temeljit će se na: poštivanju ljudskih prava i sloboda, vladavini prava, razvoj demokracije, dijaloga, tolerancije. transparentnosti sustava, solidarnosti i integrativnog pristupa, čime će se sadašnji model sigurnosti promijeniti od reaktivnog prema preventivnom”,

pojasnio je Krstičević osnovnu intenciju pri izradi spomenuta dva dokumenta, dodavši još par praktičnih detalja:

“Ovim odlukama predlažem osnivanje povjerenstva za izradu nacrta prijedloga Strategije nacionalne sigurnosti i nacrta prijedloga Zakona o sustavu domovinske sigurnosti. Za nositelja izrade predlaže se potpredsjednik Vlade RH, znači ja, koji je predsjednik povjerenstva, te članovi povjerenstva koji su predstavnici određenih tijela. Također, zadužuje se povjerenstvo da do 30. travnja 2017. godine izradi nacrte prijedloga Strategije i Zakona koji će se onda uputiti u javnu raspravu“.

Prije nego je ova točka dnevnoga reda jednoglasno usvojena, premijer Plenković još je jednom naglasio važnost izrade ovih strateških dokumenata:

„Zahvaljujem na pojašnjenjima za budući rad ova dva povjerenstva u koja su uključeni predstavnici niza ministarstava i drugih tijela državne uprave. Smatram da je riječ o strateški gledano vrlo važnim dokumentima, osobito zbog činjenice da su, da je jedan od tih aktualnih dokumenata, Strategija, već poprilično zastarjela i da je treba prilagoditi i našem članstvu u EU i Sjevernoatlantskom savezu, a i brojnim sigurnosnim izazovima, kao i novi zakon koji će na sveobuhvatan način povezati rad svih nadležnih tijela.“

Sastav oba povjerenstva načelno je sličan – predstavnici ministarstava plus još nekoliko državnih tijela. No sastav (1) Povjerenstva za izradu Nacrta prijedloga Strategije nacionalne sigurnosti ipak je puno širi, i čine ga predstavnici: MORH-a, GS OS RH, VSOA-e, MVEP-a, MUP-a, Ministarstva financija, Ministarstva gospodarstva, Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Ministarstva zdravstva, Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Ministarstva hrvatskih branitelja, Ministarstva zaštite okoliša i energetike, Ministarstva pravosuđa, Ministarstva uprave, Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU, Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, Središnjeg državnog ureda za razvoj digitalnog društva, te Državne uprave za zaštitu i spašavanje (DUZS). Osim njih, tom su Povjerenstvu pridruženi još i predstavnici Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, SOA-e, HNB-a, te po 2 predstavnika Ureda predsjednice RH i Ureda premijera.

(2) Drugo povjerenstvo, ono za izradu Nacrta prijedloga Zakona o sustavu domovinske sigurnosti, puno je manjeg sastava. U njega ulaze predstavnici MORH-a, GS OS RH, VSOA-e, MVEP-a, MUP-a, Ministarstva financija, Ministarstva gospodarstva, malog i srednjeg poduzetništva i obrta, Ministarstva pravosuđa, Ministarstva uprave i DUZS-a. Slično kao i u prethodnom povjerenstvu, i u ovom će biti prisutni predstavnici Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost i SOA-e, te po 2 predstavnika Ureda predsjednice RH i Ureda premijera. Sva ova tijela moraju u roku od 5 dana dostaviti konkretna imena svojih predstavnika u povjerenstvima.

Na čelu oba povjerenstva je, kako je i sam rekao, potpredsjednik Vlade Damir Krstičević, a rok za izradu oba nacrta je 30. travanj 2017. godine. Nakon toga će se ti prijedlozi uputiti u javnu raspravu, te nakon toga ponovno na doradu. U najoptimističnijoj varijanti, konačni prijedlozi Strategije nacionalne sigurnost i Zakona o domovinskoj sigurnosti mogli bi biti upućeni u saborsku proceduru još prije redovne ljetne stanke, no čini se izglednije da bi se to moglo dogoditi nakon ljeta, početkom idućeg jesenskog zasjedanja Hrvatskoga sabora. Pa ipak, zasnovano na iskustvu iz doba Vlade RH pod vodstvom Zorana Milanovića, kada se nacrt nove Strategije nacionalne sigurnosti očekivalo od sličnog širokog međuresornog povjerenstva, doduše u samo tri mjeseca 2012. godine (da bi onda taj projekt tiho nestao u ladicama Ministarstva vanjskih i europskih poslova) – riječ je o popriličnome optimizmu.

Proteklih dana učestalo spominjanje budućeg implementiranja koncepta domovinske sigurnosti u hrvatske institucije i društvo potaknulo je Centar za mirovne studije iz Zagreba da podsjete sve odgovorne kako osnovne ugroze društva nisu samo terorizam, kibernetički terorizam i izbjeglička kriza, već prvenstveno visoka financijska zaduženost, visoka nezaposlenost i pravna nesigurnost – kao samo neki od elemenata koji pogone i masovno iseljavanje stanovništva vidljivo posljednjih godina. Zbog toga u CMS-u pozivaju Vladu da provede široku javnu raspravu i poradi na uvođenju u Hrvatsku suvremenog koncepta ljudske sigurnosti prepoznatog u temeljnim dokumentima Europske unije.

Priopćenje CMS-a objavljujemo u cijelosti, kao uvod u nužno potrebnu javnu raspravu o budućem konceptu domovinske sigurnosti.

„Centar za mirovne studije (CMS) pozdravlja odluku nove Vlade RH da krene u izradu Strategije nacionalne sigurnosti koja bi trebala detektirati prijetnje prema građanima Hrvatske i definirati odgovore na te prijetnje. S obzirom na dosadašnje neuspjele pokušaje, vrijeme je da ova Vlada, za razliku od niza prethodnih Vlada, uistinu napravi i provede taj važan strateški dokument.

Ipak, zbog posljednjih izjava ministra obrane Krstičevića u vezi izrade tog dokumenta, CMS izražava zabrinutost budući da ministar Krstičević u javni prostor uvodi, za Hrvatsku, neprimjeren koncept tzv. domovinske sigurnosti koja se u svojoj srži ne razlikuje od dosadašnjeg pristupa nacionalnoj sigurnosti. Samo kozmetička promjena naziva koncepta sigurnosti ne može biti dovoljna, a posebno je zabrinjavajuće da se ministar Krstičević referira na koncepte domovinske sigurnosti SAD-a i Izraela koji ni na koji način ne odgovaraju realnosti Hrvatske. Iako ministar poziva i na iskustvo Njemačke, potrebno je javnosti reći kako Njemačka ne razvija sustav domovinske sigurnosti već unaprjeđuje sustav civilne zaštite i ne naziva ga sustavom domovinske sigurnosti.

Iako je u ovoj fazi javne rasprave još uvijek nejasno o čemu je riječ u tzv. novom konceptu domovinske sigurnosti, izjave ministra Krstičevića upućuju na to da će se napraviti ponovno ista greška, kao i u ranijim slučajevima kada se nisu analizirale sigurnosne prijetnje prema svim državljanima Hrvatske, već su se prijetnje apstrahirale prema apstraktnom pojmu „domovine“. Na taj način propušta se uvidjeti i odgovoriti na temeljne prijetnje svim građanima, kao što su visoka stopa nezaposlenosti, visoka financijska zaduženost, nepovjerenje u pravosuđe, deložacije – gubljenja prava na dom, politička korupcija, nepovjerenje građana u demokratske institucije, rast ekstremizma i vjerskog fundamentalizma u političkom prostoru, udari na slobodu medija… Ovaj set prijetnji neće biti prepoznat kroz sustav tzv. domovinske sigurnosti budući da se isti temelji samo na fizičkim oblicima prijetnji, a zanemaruje one prijetnje koje sustavno ugrožavaju vladavinu prava i demokraciju, a što se direktno reflektira na smanjenje kvalitete života i širenje osjećaja nesigurnosti među građanima. Sustav domovinske sigurnosti kakav se sada nameće može odgovoriti samo na dio prijetnji, a dovodi u opasnost da najveći sigurnosni izazovi budu degradirani tzv. klasičnim sigurnosnim prijetnjama.

Zbog toga CMS poziva Vladu RH da krene s uvođenjem suvremenog koncepta ljudske sigurnosti koji je prepoznat, za razliku od domovinske sigurnosti, u temeljnim dokumentima EU. Oko izrade ovog dokumenta treba biti pokrenuta široka javna rasprava koja će uključivati sve relevantne aktere, kako bi ovaj strateški dokument u konačnici što realnije odgovorio na sigurnosne izazove svih građana Hrvatske. CMS apelira i da nositelj radne skupine za izradu ovog dokumenta ne bude isključivo MORH – zbog realne opasnosti manjka širine vizije i sužavanja razumijevanja ugroza samo na različite oblike „fizičkih opasnosti“ za građane – već interdisciplinarno tijelo koje će činiti različita ministarstva te različiti akteri civilnog društva.“

Nepuna 24 sata od imenovanja za ministra obrane i potpredsjednika Vlade, Damir Krstičević dao je svoj prvi intervju za središnji dnevnik RTL-a. Govoreći kao potpredsjednik Vlade zadužen za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, Krstičević je objasnio o čemu je razgovarao s predsjednicom države Kolindom Grabar Kitarović, s kojom se sastao odmah po preuzimanju funkcije ministra obrane, te koje će mu biti prve zadaće kao potpredsjednika Vlade.

„Taj sastanak je bio odličan sastanak. Na sastanku smo dogovorili smjerove i načine rada. Svi mi koji smo zaduženi za sustav nacionalne sigurnosti – i predsjednica Republike, i predsjednik Vlade, i ja osobno kao potpredsjednik Vlade i ministar obrane, a i svi ostali sudionici sustava obrane i nacionalne sigurnosti – znači naša zadaća je da sustav sigurnosti, sustav obrane, sustav domovinske sigurnosti, prije svega da bude racionalan, da bude koordiniran, da bude učinkovit… Mi, kao što vidimo, imamo nove ugroze, nove rizike s kojima je suočeno hrvatsko društvo – da li je to terorizam, da li je to izbjeglička kriza, da li su to elementarne nepogode, da li je to kibernetički terorizam – sve to traži odgovor.“

Taj neki budući koncept domovinske sigurnosti, koji je jedan od glavnih zadataka potpredsjednika Vlade, trebao bi objediniti sva ona pozitivna iskustva zemalja poput SAD-a, Izraela i Njemačke. Jedan od osnovnih preduvjeta za uspostavljanje tog koncepta je izrada nove Strategije nacionalne sigurnosti, budući da važeća Strategija datira iz 2002., a unatoč nekolicini pokušaja – do danas nije usvojena neka nova i aktualnija.

„Meni je žao da je to tako. Strategija nacionalne sigurnosti je iz 2002. godine – to je za svaku državu temeljni strateški dokumenat što se tiče sustava nacionalne, odnosno domovinske sigurnosti – tako da je naša zadaća u prvom koraku, ja vjerujem do lipnja 2017. godine, formirati jedan dobar tim, iskusan tim, koji će imati zadaću pripremiti tu Strategiju nacionalne sigurnosti koju će donijeti Vlada, a onda, ja vjerujem, i izglasati Hrvatski sabor,“

najavio je Damir Krstičević za RTL, dodavši kako to uključuje i organski zakon o domovinskoj sigurnosti:

„Pa i Strategija, i uz Strategiju nacionalne sigurnosti, mi želimo paralelno dok radimo Strategiju nacionalne sigurnosti raditi i na Zakonu o domovinskoj sigurnosti, tako da očekujemo da Hrvatski sabor ima tamo polovicom lipnja ta dva dokumenta.“

Upravo jučer, dakle već svog prvog radnog dana, hrvatski premijer Andrej Plenković sudjelovao je na sastanku Europskog vijeća, gdje je jedan od najvažnijih tema opet bila izbjeglička kriza i s njom povezani sigurnosni izazovi. Takve bi teme, smatra Krstičević, trebale biti na dnevnom redu svake odgovorne i na izazove spremne Vlade:

„Svaka odgovorna država, svaka odgovorna Vlada, prati ta sigurnosna kretanja i u bližem okruženju i u daljem okruženju… Zato mi i želimo uspostaviti taj jedan proaktivan sustav domovinske sigurnosti jer naša je zadaća da taj sustav ima sposobnosti predviđanja, prepoznavanja sigurnosnih ugroza i rizika, i na osnovu toga da imamo spremne mjere tako da možemo na jedan pametan način reagirati u svakome trenutku.“

Pritom, pametno znači i humano i oprezno reagiranje:

„Mislim da ta dva pojma ne isključuju jedan drugoga, niti ćemo čak birati između ta dva pojma. Naša zadaća je biti spreman, naša zadaća je da sustav nacionalne sigurnosti bude spreman reagirati na bilo koju ugrozu, s kojima je Hrvatska ugrožena… Prema tome, naša zadaća je da pratimo sigurnosno okruženje i na osnovu toga da budemo spremni reagirati, jasno – i prilagoditi se toj situaciji, jer vrlo je bitna stvar što mi želimo – želimo početi razmišljati na jedan drugačiji način. Jer mislim da mi imamo ograničenje, a to je naš ustaljeni način promišljanja – mi moramo početi razmišljati da neke stvari, nezamislive, da nam se mogu dogoditi. Zato naša zadaća, zadaća ove Vlade, je da naš sustav sigurnosti bude brži, bolji, i spremniji od onih koji nam predstavljaju prijetnju.“

Priznavši kako mu je povratak u Ministarstvo obrane bio vrlo emotivan trenutak, nakon što je prije 16 godina morao otići iz djelatne vojne službe, Krstičević je dodao da je za njega kao generala pobjedničke vojske i zapovjednika gardijske brigade čast i velika odgovornost voditi Ministarstvo obrane:

„Evo, ja želim svim vojnicima, dočasnicima, časnicima pobjedničke Hrvatske vojske da Ministarstvo obrane uvijek bude na ponos našoj Hrvatskoj.“