„Mislio sam da mogu, da sam mlađi. Sada vidim da u isto vrijeme ne mogu igrati i na poziciji centarfora i centarhalfa“, dramatično je sinoć Aleksandar Vučić popratio davanje svoje ostavke na mjesto ministra obrane. Ostavku je, doduše, dao na sjednici Glavnog odbora Srpske napredne stranke, baš na onu od svojih dužnosti koju je u posljednjih godinu dana najmanje želio i obnašao. Ako i prestane biti ministar obrane Srbije, ostaje mu mjesto prvog potpredsjednika Vlade, glavnog Vladinog borca protiv korupcije, tajnika državnog Savjeta za nacionalnu sigurnost, i predsjednika srpskih naprednjaka, što je naslijedio kada je Tomislav Nikolić postao predsjednik Srbije. Vučićevu ostavku na mjesto ministra obrane trebaju još potvrditi i Predsjedništvo i Glavni odbor stranke, ali o tome će se razgovarati tek nakon što se vide reakcije ostalih koalicijskih partnera u Vladi Srbije.

Vučićeva ostavka, naime, nema puno veze ni s njegovim godinama (tek se lagano primiče polovici 40-tih), ni s njegovim brojnim funkcijama. Dio je njegovog pokušaja da isforsira temeljitu rekonstrukciju Vlade, pa je tako ostavka pala na simboličan datum – na dan uoči prve godišnjice Dačić-Vučićeve Vlade. Osim Vučića, ostavke su podnijeli i ministar poljoprivrede Goran Knežević, ministar kulture Bratislav Petković i ministrica sporta Alisa Marić. Njihove je ostavke Glavni odbor SNS-a prihvatio, ali, navodno, nije raspravljao o ljudima koji će ih zamijeniti, već će to napraviti za tjedan dana.

„Ovo je bila naša poruka jasne odgovornosti i spremnosti da ustanovimo nove standarde na političkoj sceni. Nadam se da će nas drugi razumjeti. Mi nikome nismo prijetili ni danas. Nismo bahati ni osorni, ali besmisleno je da mi smijenimo četiri ministra, a netko drugi nikoga ili da se ne pristane na drugačiju raspodjelu nadležnosti“,

rekao je Vučić.

Mlađan Dinkić i Ivica Dačić: I što ćemo mi sad?!

Druge dvije najveće koalicijske stranke, Socijalistička partija Srbije aktualnog premijera Ivice Dačića i Ujedinjeni regioni Srbije ministra financija i gospodarstva Mlađana Dinkića puno su manje skloniji Vučićevoj ideji temeljite rekonstrukcije. SPS je do sada ponudio samo smjenu ministra prometa Milutina Mrkonjića, dok se Dinkić i njegov URS zalažu tek za smanjenje broja ministarstava na način da se svaka koalicijska stranka odrekne po jednog ministra (sadašnja Vlada ima 17 ministarstava, jednog ministra bez portfelja, i premijera koji je ujedno i ministar). Dačić, međutim, od URS-a traži da pristanu na razdvajanje Ministarstva financija i gospodarstva na dva resora, čime bi se i Dinkić, ostane li ministar, morao odreći jednog od dva ključna ministarstva. Iako SNS ima 8 ministara u Vladi, Vučić na samo smanjivanje kakvo predlaže URS ne pristaje, jer

 „nemoguće je da oni koji danas imaju 45 posto podrške predlažu promjene 4 ministra,a oni s manjom podrškom ne. Vrijeme je za rezove, ili ćemo se razići i imati izbore“.

Razlaz mu je druga opcija, a adut kojim bi to mogao postići su ostavke još nekih ljudi iz SNS-a na državnim funkcijama, o kojima će se, kako je najavio Vučić, čuti za tjedan dana (ne isprse li se u međuvremenu koalicijski partneri s velikim smjenama svojih ljudi).

Vučićeva teatralna ostavka na mjesto ministra obrane inscenirana je kako bi njegov glavni koalicijski partner, Ivica Dačić, napravio isto i odrekao se funkcije ministra unutarnjih poslova, položaja na kojem je bio i u prethodnoj Vladi Demokratske stranke. Iako Dačić tvrdi da je „spreman“ na tako nešto, dodaje i da je to ministarstvo, otkad mu je on na čelu, ocjenjivano kao „najbolje u Vladi“.

Javna je tajna da bi Vučić najradije uskočio u premijersku fotelju, no taj zahtjev još se uvijek ne usudi javno i jasno iznijeti. Zato tu glavnu ulogu imaju istraživanja javnog mnijenja – baš na dan kada je Vučić davao ostavku objavljeno je ispitivanje agencije „Faktor plus“ prema kojem bi 40,9 posto ispitanika glasalo za SNS u slučaju izvanrednih parlamentarnih izbora, dok čak 74 posto ispitanika smatra da bi čelnik SNS-a Aleksandar Vučić trebao biti premijer zbog svojih dosadašnjih zalaganja u borbi protiv korupcije. Prema tom ispitivanju, aktualni premijer Dačić uživa tek 15 posto povjerenja. Nekoliko dana prije objave ovih rezultata, i predsjednik Skupštine Srbije Nebojša Stefanović, također član SNS-a, izjavio je da bi bilo najbolje da Vučić postane premijer, jer „ima najviše autoriteta“. Prozvani predsjednik Naprednjaka odmah je odgovorio da

„… nikada neće biti premijer političkim i kalkulantskim igrama, već samo ukoliko bi to neki izbori na takav način odredili“.

Prvi korak prema tome već je napravio, isforsiravši ostavke 4 ministra SNS-a, uključujući i svoju. Sljedeći je korak ili natjerati Dačića da odstupi s mjesta premijera i promijeniti koalicijski sporazum, ili putem SNS-ovih zastupnika u Skupštini zatražiti glasanje o povjerenju Vladi. Ako bi premijer dao ostavku, ili ako bi se izglasalo nepovjerenje cijeloj Vladi, predsjednik Srbije Nikolić mogao bi izabrati novog mandatara Vlade ili eventualno raspisati izvanredne izbore. U oba slučaja, čini se kao da bi Aleksandar Vučić bez većih problema mogao izvesti operaciju „JA PREMIJER“.

Od Pala do Birčaninove 5

Nikolić i Vučić, kad im se još bilo zgodno slikati se s "političkim ocem" Šešeljem

Baš kao svojedobni predsjednik HSP-a, Anto Đapić, i Aleksandar Vučić je, bez dana radnog iskustva, iz studentskih zaronio ravno u političke vode. Inače rođeni Beograđanin, karijeru je započeo kao apologeta srpske ratne mašinerije na Palama – u vrijeme najžešće i najkrvavije opsade Sarajeva 1992. i ’93. godine, tada 22-godišnji Vučić novinario je na paljanskom S-Kanalu. „Novinarsku“ karijeru začinio je pristupanjem Srpskoj radikalnoj stranci Vojislava Šešelja, zahvaljujući kojoj ulazi u Skupštinu Srbije kao najmlađi zastupnik ikad. Iz tog skupštinskog razdoblju ostala je zapamćena samo jedna Vučićeva izjava – za govornicom Narodne skupštine 1995. zapjenjeno je izjavio kako bi „za jednog ubijenog Srbina trebalo ubiti 100 Muslimana“. Najmlađi je Vučić bio i 1998., kada postaje (najmlađi, naravno) ministar informiranja u Vladi Mirka Marjanovića.

Bilo je to crno doba novinarstva u Srbiji – u vrijeme Vučićevog ministarskog mandata, zahvaljujući zloglasnom Zakonu o informiranju, mnogi nerežimski mediji dobili su drakonske kazne, uključujući i izričito stavljanje ključa u bravu. Kao vrlo brz i efikasan blagajnik, Vučić je medijima u Srbiji naplatio kazni u vrijednosti od 24 milijuna tadašnjih dinara. Tijekom NATO-intervencije na Srbiju 1999. zatvorio je 6 radio-stanica, te novine Danas, Dnevni telegraf i Naša borba, a preostalim radio i tv-stanicama zabranio je reemitiranje međunarodnih servisa vijesti. Te ’99., pod nikad razjašnjenim okolnostima, likvidiran je Slavko Ćuruvija, osnivač i vlasnik Dnevnog telegrafa te Europljanina, jedan od najžešćih kritičara Miloševićevog režima.

"Nikad za Veliku Srbiju!"

„Ljubav“ prema medijima, posebno prema B92, nastavila se i u narednom desetljeću. Nakon što je 2007. uglednom novinaru tjednika „Vreme“, a sadašnjem dopisniku iz Bruxellesa, Dejanu Anastasijeviću, pred stan bačena bomba, za što je Anastasijević prozvao Šešelja, Vučić ga je prozvao „najbezobzirnijim ološem koji lupeta gluposti i optužuje druge za pokušaj ubojstva bez ikakvih dokaza“. Usput je dodao da je „netko s B92 postavio bombu Anastasijeviću“. Godinu dana kasnije je na zgradu B92 u Bulevaru dr. Zorana Đinđića samoinicijativno postavljao nove natpise s imenom ulice – „Bulevar Ratka Mladića“.

Iako vječno treći u Srpskoj radikalnoj stranci (nakon Vojislava Šešelja i Tomislava Nikolića), Vučić nimalo ne zaostaje u davanju idiotskih izjava. Na tzv. Otadžbinskom kongresu SRS-a 2000. godine Vučić je, po tko zna koji put, potvrdio da se zalaže za granice tzv. Velike Srbije „na liniji Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica“, a sve protivnike te ideje nazvao je „nesrpskom fukarom“. Osam godina kasnije, nakon razlaza sa Šešeljem i radikalnijim krilom SRS-a, te s otkrićem ideje „naprednjaštva i europejstva“, Vučić izjavljuje da se „nikada nije zalagao za granice Velike Srbije“.

Takvih verbalnih preokreta kod Vučića ima pregršt – uoči predsjedničkih izbora 2004. ponudio je opkladu – „Ako pobijedi Tadić, prihvaćam da se ne bavim više politikom i da sam nitko i ništa“. Boris Tadić tada je pobijedio i postao posljednji predsjednik zajedničke države na izdisaju, Srbije i Crne Gore, a Vučić se kandidirao za gradonačelnika Beograda (i izgubio). Ratni zločinac i haaški uznik Vojislav Šešelj Vučićev je vjenčani kum i krsni kum njegovo dvoje djece, s kojim je „vodio telefonske razgovore više nego s vlastitom obitelji“, da bi nakon izlaska iz SRS-a Vučić svog kuma nazvao „monstrumom iz Haaga“.

U svojim dosadašnjim ispadima nije štedio ni aktualne koalicijske saveznike – predsjedniku Ujedinjenih regiona Srbije i novom ministru financija i gospodarstva, Mlađanu Dinkiću, u Skupštinu je nosio robijašku košulju, tvrdeći da je Dinkić „najveći lopov kojeg je Srbija vidjela“. Svog trenutnog šefa u Vladi, Ivicu Dačića, Vučić je svojedobno prozvao „dokazanim lažovom“, ujedno tvrdeći da ga „ni Bog ne može natjerati da uđe u vlast s njim“. Kao što se iz prakse vidi, Bog možda ne može, ali miris vlasti i moći – može!

Težak život političara

Jedinu izvršnu funkciju Aleksandar Vučić obnašao je 1996., nakon pobjede SRS-a na lokalnim izborima u Zemunu. Stranka ga je tada postavila za direktora zemunskog Sportsko-poslovnog centra „Pinki“, u kojem je Vučić potom organizirao skupove podrške francuskom ekstremnom desničaru Jean Marie Le Pennu (koji je u to doba proglašen čak i počasnim građaninom Zemuna). Navodno se Vučićevo direktorovanje očitovalo i u tome da je prokišnjavanje krova riješio postavljenjem plastičnih kanti po dvorani.

A onda je zasjala i nova zora na političkom horizontu Aleksandra Vučića

Sadašnji PP VRS (Prvi Potpredsjednik Vlade Republike Srbije) zadužen za borbu protiv korupcije, Aleksandar Vučić – kao ministar informiranja dobio je od Vlade Srbije na korištenje stan, nešto veći od 100 kvadrata, koji je potom otkupio za male novce. Zbog toga mu je u ožujku 2002. naknadno odrezan porez na ekstraprofit, u iznosu od 48 500 eura. Donekle sličnu situaciju imao je Vučić i 2004. godine, kao zastupnik u Skupštini, kada je uvelike telefonirao, ali godinu i pol nije plaćao račune. Na to mu je Telekom Srbije dostavio račun na 150 tisuća dinara (tada praktično prosječna godišnja plaća). Kao razlog neplaćanja Vučić je naveo – „niska primanja u Skupštini Srbije“, razlog na koji se pozivao i kasnije (neplaćanje računa Infostanu 2006. godine).

Online izdanje srpskog Press-a u svibnju prošle godine objavilo je da su Tomislav Nikolić i  Aleksandar Vučić zajedno s Vojislavom Šešeljem osnivači i suvlasnici izdavačkog poduzeća „Velika Srbija“, koje izdaje uglavnom Šešeljeve umotvorine. Glavni vlasnik je Šešelj, s 51 posto udjela, slijedi Srpska radikalna stranka s 14 posto vlasništva, a onda Nikolić i Vučić s još 5 (što bivših, što sadašnjih) stranačkih kolega – po 5 posto udjela svaki. Bez obzira na razlaz sa Šešeljem, Nikolić i Vučić ostali su suvlasnici „Velike Srbije“, piše Press, a jedan od razloga je vjerojatno i dobit od 2,1 milijuna dinara koje je to poduzeće iskazalo za 2010. godinu. Nakon tog otkrića, Vučić je izjavio da su se i on i Nikolić odrekli tog suvlasništva, iako su i Agencija za privredne registre i Agencija za borbu protiv korupcije (kojoj se dostavljaju imovinske kartice zastupnika u Skupštini) tvrdile suprotno.

Vučić kontrolira sve, tko kontrolira Vučića?

Tokom 3 i pol mjeseca pregovora o formiranju vlasti i obrata u sklapanju koalicija, nije bilo baš previše kandidata za mjesto ministra obrane Srbije. Boris Tadić je, kao nevoljki potencijalni mandatar, navodno razmišljao o austrijskom modelu – spajanju sektora obrane i sporta u jedno ministarstvo, kojem bi na čelu vjerojatno i dalje bio dosadašnji ministar obrane Dragan Šutanovac. Ivica Dačić, pak, u prvom je pokušaju za to mjesto na umu imao naprednjaka Borislava Prelevića. No Prelević je kum ratnog zločinca, kasnije ubijenog Željka Ražnatovića Arkana, s kojim je ratovao u Hrvatskoj i BiH. Gotovo u zadnji čas pala je odluka na Aleksandra Vučića, čime je Dačić majstorski sve istinski vruće krumpire – ekonomiju, gospodarstvo, obranu i sigurnost – uvalio svojim koalicijskim partnerima, Nikolić-Vučićevom SNS-u i Dinkićevom URS-u. Plan i program rada novog obrambenjaka Srbiji još uvijek nije poznat, osim što je Vučić u jednom od prvih istupa kratko najavio osnaživanje vojne industrije i povećanje broja ugovora, prije svega s afričkim i drugim državama.

Novi ministar obrane - osoba od potpunog povjerenja predsjednika Nikolića. Do kada?

Po novom, uz funkciju ministra obrane, Vučić kao tajnik Savjeta za nacionalnu sigurnost („Savet za nacionalnu bezbednost“) prati i koordinira rad obavještajnih službi, a kao potpredsjednik Vlade za borbu protiv korupcije nadgleda i rad policije i državnog odvjetništva. To znači, upozoravaju analitičari, da jedan čovjek kontrolira sve poluge moći i gotovo cjelokupni represivni aparat. Pritom je taj isti čovjek, a to nije nimalo beznačajno, zapravo šef jedne političke stranke – nakon što je Tomislav Nikolić postao predsjednik države i odstupio s mjesta SNS-a, Aleksandra Vučić postao je v.d. predsjednika stranke.

Gotovo paralelno s imenovanjem nove Vlade, Skupština Srbije usvojila je izmjene „Zakona o o osnovama uređenja službi bezbednosti Republike Srbije“. Do usvajanja ovih izmjena, posao nadzora rada obavještajnih službi bio je u domeni kabineta Predsjednika Republike i pripadao je šefu Kabineta. No, novim izmjenama razdvajaju se funkcije šefa kabineta Predsjednika i koordinatora službi, odnosno tajnika Savjeta za nacionalnu sigurnost. Koordinator službi više nije automatizmom šef kabineta, već ga bira Predsjednik države – a Nikolić je netom izabrao baš svog stranačkog druga Vučića. To je, navodno, bio Vučićev uvjet za ulazak u Vladu – istovremeno dobivanje izvršne funkcije u Vladi i kontrolu nad civilnom Sigurnosno-informativnom agencijom („Bezbedonosno-informativna agencija“ – BIA), Vojno-sigurnosne agencije („Vojnobezbedonosna agencija“ – VBA) i Vojno-obavještajne agencije („Vojnoobaveštajna agencija“ – VOA). Tajnik Savjeta po funkciji je i član Biroa za koordinaciju rada službi sigurnosti („Biro za koordinaciju rada službi bezbednosti“ ili kraće samo „Biro za koordinaciju“). Osim toga, u Savjetu za nacionalnu sigurnost temeljem funkcije sjedi i ministar obrane, pa postavljanjem Vučića za tajnika Savjeta funkcija ministra obrane dobiva jedno sasvim novo značenje.

I kao da to nije dovoljno, Skupština Srbija cijelu je problematiku zakucala imenovanjem Jadranke Joksimović, članice Vučićevog SNS-a, na čelo novog skupštinskog Odbora za kontrolu službi sigurnosti. Time je i parlamentarni nadzor obavještajne zajednice pripao Vučićevoj stranci. S obzirom na dosadašnji politički doprinos Aleksandra Vučića, obrambeno-sigurnosnom sektoru u Srbiji predstoje zanimljivi dani.

Suludi izbor: hoćemo Putina i Šešelja, nećemo NATO i EU!

Takva retorika nastavljena je i danas, na skupu stranke u Pančevu, gdje su okupljene pristaše stranke pozvane da 06. svibnja glasaju za “većinsku Srbiju protiv EU”. Anti-EU raspoloženje dodatno potpiruje i kontroverzni ruski veleposlanik u Srbiji, Aleksandar Konuzin, koji posljednjih mjeseci svako malo upozorava da “što je Srbija bliža EU, to joj je Rusija dalja”. U Konuzinovom tekstu u NIN-u krajem ožujka izravno se prijeti raskidom trgovinskih ugovora između Srbije i Rusije u slučaju ulaska RS u EU, većim carinama i cijenama, te time, u konačnici, radikalnim smanjenjem srpskog izvoza u Rusiju. Nešto slično danas je ponovio potpredsjednik SRS-a Zoran Krasić na predizbornom skupu u Pančevu: “Već 12 godina živimo po europskim standardima, po kojima smo izgubili posao, po kojima smo prezaduženi i po kojima mogu da se liječe i školuju samo oni koji imaju novca. Po tim istim europskim standardima se glasa za tajkune i lopove i one koji žele da na Đurđevdan pobijedi EU. Ali, na sreću, takvih je samo devet posto.”

Prema svim dosadašnjim istraživanjima javnog mnijenja, radikali će na izborima uspjeti preći  prag i ostati parlamentarna stranka, dok izjednačenu utrku već mjesecima vode Tadićeva Demokratska stranka i Srpska narodna stranka preobraćenog radikala Tomislava Nikolića. Njih dvojica rame uz rame stoje i u anketama o rejtingu predsjedničkih kandidata (kojih sad već ima 10-ak), a analitičari pomalo u šali kažu kako je najveća prednost Borisa Tadića ta što mu je protukandidat Tomo Nikolić, od milja zvan Toma Grobar.