Navantijino brodogradilište u San Fernandu (Cadiz) održalo je u petak, 8. svibnja, svečanost polaganja kobilice za sedmu korvetu koju gradi za Kraljevske saudijske pomorske snage (RSNF). Brod, za sada knjižen kao Novogradnja 576, nosit će službeno ime HMS NEOM. Događaj je okupio predstavnike programskih timova španjolske Navantije i osoblja RSNF-a, koje su predstavljali direktor Ureda za upravljanje projektom (PMO) Al-Sarawat, kapetan fregate Fareed M. Alharbi, i tim Ureda za kontrolu projekta. U vrijeme obilježavanja ove ključne točke projekta na navozima španjolskog brodograditelja je prvi blok druge korvete u ovoj seriji; zajedno s prvim brodom, HMS Al-Madinah, oba plovila se pripremaju za porinuće u nadolazećim mjesecima, priopćila je Navantia.

Alberto Cervantes, direktor poslovne jedinice za korvete i pomorska akcijska plovila, zahvalio je zaposlenicima Navantije i partnerskim industrijama te im čestitao na postizanju ovog miljokaza u provedbi čitavog projekta. Navantia će isporučiti prvo plovilo, dok će drugo i treće biti dovršeni u Saudijskoj Arabiji, a isporuka posljednjeg broda u ovoj seriji od tri plovila planirana je za 2029. godinu. Posao tu uključuje instalaciju, integraciju i testiranje borbenog sustava, u skladu s prethodnim ugovorom, kao i paket integrirane logističke podrške te obuku posade. Ugovoreno je i razdoblje operativne evaluacije od strane španjolske Mornarice u pomorskoj bazi Rota, gdje će Navantia pružati usluge podrške. Osim toga, Navantia će obučiti oko stotinu saudijskih inženjera u okviru Sporazuma o industrijskoj suradnji. 

Sveukupno, ugovor predstavlja oko četiri milijuna sati rada u zaljevu Cádiz i očekuje se da će podržati do 2.000 radnih mjesta (izravno, neizravno i inducirano zapošljavanje) – dok će i druga serija od tri korvete za Saudijsku Arabiju biti identična prvoj.

Riječ je o modelu višenamjenske korvete Avante 2200 / ALFA 3000, koji je već u operativnoj uporabi, a koji je tvrtka Navantia ponudila i hrvatskom Ministarstvu obrane. Kao i u saudijskom slučaju, Navantia je i HRM-u ponudila dugoročnu industrijsku suradnju, s naglaskom na pomorsku obranu, što je i prezentirala na Industrijskom danu organiziranom u HGK početkom ožujka ove godine.

*Photo: Navantia

Zbog MAGA politike Donalda Trumpa, odnosa prema Europi i pokretanja rata protiv Irana u kojem europski saveznici ne žele aktivno sudjelovati – pojavljuju se sve veće sumnje europskih država u američko poštivanje dogovora vezano za isporuku visokotehnoloških oružja.

Tako je Švicarska prošle jeseni zaustavila plaćanja za američke protuzračne sustave zemlja-zrak Patriot nakon što je saznala da će isporuke biti odgođene za nekoliko godina. No, švicarski javni servis SRF otkriva da zamrzavanje ima mali učinak: SAD je bez ikakvih konzultacija preusmjerio švicarska plaćanja namijenjena borbenom zrakoplovu F-35 kako bi pokrio troškove Patriota, objavljeno je prošli tjedan. Urs Loher, direktor Odjela nacionalnog naoružanja u švicarskom Saveznom uredu za nabavu obrambene opreme (Armasuisse), potvrdio je potez SAD-a i rekao SRF-u koliko je novca već prebačeno. Međutim, pod pritiskom američkih vlasti, ne može otkriti točan iznos. Opisuje ga samo kao “niski troznamenkasti iznos u milijunima” – što znači znatno više od 100 milijuna švicarskih franaka (126 milijuna dolara). SAD tako zaobilazi zamrzavanje plaćanja preusmjeravanjem sredstava za švicarske borbene zrakoplove F-35 u sustav Patriot. Kako je to moguće?, pitaju se švicarski mediji.

U SAD-u, poslovi s oružjem sa stranim zemljama uvijek idu putem američkog vladinog programa prodaje vojne opreme inozemstvu (FMS). Unutar ovog programa SAD održava fond za sve kupnje švicarskog oružja.  Bilo da se radi o F-35 ili o Patriot, sva švicarska plaćanja završavaju u ovom fondu. Ako jednom projektu nedostaje novca, SAD-u je dopušten pristup sredstvima za druge projekte. Upravo to američke vlasti sada rade: novac namijenjen programu F-35 koristi se za financiranje sustava Patriot.

„Ovo je vrlo nezadovoljavajuće“, kaže Loher. Preusmjeravanje sredstava stavlja švicarsko Ministarstvo obrane pod pritisak i ostavlja manjkove u proračunu za zrakoplove F-35. Krajem 2025. Ministarstvo je moralo prije roka prebaciti nekoliko desetaka milijuna franaka SAD-u kako bi popunilo prazninu. Ove rane uplate pojačavaju postojeće financijske probleme Ministarstva: ono se već bori s financiranjem odobrenih nabava oružja. Unatoč zamrzavanju plaćanja, očekuje se da će SAD ove godine nastaviti preusmjeravati sredstva za F-35 na sustav Patriot. Loher ipak brani zamrzavanje kao politički signal koji je pomogao potaknuti veću transparentnost SAD-a u vezi s dugim kašnjenjima. Kašnjenje u isporuci je, naime, razlog zašto je prije 2 mjeseca Švicarska počela otvoreno razmišljati o razvrgavanje ugovora o kupovini Patriota nakon što je iz SAD-a stigla obavijest o još jednom kašnjenju isporuke 5 naručenih sustava. Bern je počeo ozbiljno razmatrati europsku alternativu, francusko-talijanski sustav SAMP/T, koji bi navodno mogao biti isporučen već 2029. ako se naruči sada i odmah. Švicarski zakonodavci su frustrirani, a neki kažu da sustavi Patriot “možda uopće neće stići“.

„Frustrirajuće je kada nam nametnu zamrzavanje plaćanja, a novac se jednostavno preusmjeri“, kaže Werner Salzmann, senator i sigurnosni stručnjak iz desničarske Švicarske narodne stranke. Senator Josef Dittli iz desnocentrističke Radikalno-liberalne stranke dodaje da švicarsko Ministarstvo obrane očito nije shvatilo da je takav zaobilazni put moguć. Priska Seiler Graf, zastupnica Socijaldemokrata, osjeća se opravdanom u svom ranijem pozivu na otkazivanje kupnje Patriota. Njezina stranka općenito se protivi velikim američkom naoružanju. Salzmann također kaže da je njegovo povjerenje u Washington palo: „Ugovori FMS-a stvaraju sve više problema s tumačenjem. Moramo dobro razmisliti želimo li nastaviti potpisivati ​​takve sporazume.“

I Finci sumnjaju …

Antti Häkkänen sa svojim poljskim kolegom Pawełom Zalewskim

Finski ministar obrane Antti Häkkänen najavio je da će njegova zemlja provjeriti hoće li oružje koje je Europa platila ukrajinskoj vojsci stići na odredište – u Ukrjainu. Europski saveznici zabrinuti su zbog iscrpljivanja američkih vojnih resursa zbog rata u Iranu i nakon medijskih najava da bi SAD mogao preusmjeriti oružje namijenjeno za Ukrajinu prema Bliskom istoku. Häkkänen je rekao da će Helsinki provjeriti poštuje li Washington ugovore potpisane s europskim zemljama NATO-a koje su kupile oružje za Ukrajinu od američkih vojnih dobavljača. Problem proizlazi iz izvješća Washington Posta da Pentagon razmatra preusmjeravanje ključne vojne opreme namijenjene ukrajinskim obrambenim snagama za rat u Iranu. „Svaki put procjenjujemo kako se novac troši i vjerujemo da mehanizam funkcionira. Ako naravno postoje problemi, onda to moramo ponovno procijeniti“, rekao je Häkkänen u emisiji 12 Minutes With na Euronewsu.

Ovo oružje uključuje vitalne sustave protuzračne obrane potrebne za presretanje ruskih projektila i dronova, kupljenih putem NATO-ovog sustava Prioritetne liste zahtjeva za Ukrajinu (PURL), koji omogućuje zemljama NATO-a da kupuju oružje za Ukrajinu od SAD-a. Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte rekao je novinarima da bitna oprema za Kijev, uključujući presretače, “nastavlja pritjecati u Ukrajinu“. Međutim, postoji zabrinutost da će, kako rat u Iranu sve više odmiče, a američke vojne zalihe se smanjuju, biti donesena odluka o preusmjeravanju opreme prema Iranu. “PURL je do sada Ukrajini isporučio oko 75% svih projektila za ukrajinske baterije Patriot i 90% streljiva koje se koristi u drugim sustavima protuzračne obrane“, rekao je Rutte novinarima u sjedištu NATO-a u Bruxellesu u četvrtak, 26. ožujka.

Službeni Helsinki također čvrsto stoji iza toga da se neće uključiti u američko-izraelsku intervenciju u Iranu, unatoč izjavama američkog državnog tajnika Marca Rubia koje impliciraju da je podrška Washingtona Ukrajini ugrožena ako europski saveznici ne pomognu SAD-u u osiguravanju Hormuškog tjesnaca. U jedva prikrivenoj prijetnji saveznicima na putu za sastanak ministara vanjskih poslova G7 u Parizu, Rubio je rekao: „Ukrajina nije američki rat, a ipak smo toj borbi doprinijeli više nego bilo koja druga zemlja na svijetu. (…) „Dakle, to će biti nešto što će predsjednik morati uzeti u obzir u budućnosti“, dodao je Rubio. No, Häkkänen je rekao da Helsinki ne može preusmjeriti sigurnosne snage iz Finske u Zaljev, s obzirom na granicu od 1350 kilometara koju Finska dijeli s Rusijom. „Mi smo mala zemlja uz Rusiju“, rekao je, dodavši: „Svi naši resursi uključeni su u našu spremnost u ovom području, tako da nema opcija ili potencijala“ za djelovanje na Bliskom istoku.

U međuvremenu, finski predsjednik Alexander Stubb također je udvostručio otpor svoje zemlje američkim pozivima za pomoć. Rat s Iranom „nije stvar NATO-a“, rekao je u četvrtak navečer, jer je NATO obrambeni savez, rekao je Stubb na konferenciji za novinare nakon sastanka čelnika Zajedničkih ekspedicijskih snaga (JEC), multilateralne obrambene suradnje među nordijsko-baltičkim zemljama NATO-a.

Španjolska čvrsto “protiv”

Nakon što je odbila prihvatiti Trumpov zahtjev za izdvajanje u obranu od 5 % BDP-a, Španjolska je zatvorila svoj zračni prostor američkim zrakoplovima koji sudjeluju u napadima na Iran. To je korak dalje od ranije zabrane korištenja vojnih baza kojima zajednički upravljaju Španjolska i SAD. Španjolska ministrica obrane Margarita Robles je bila rezolutna: “Ne dopuštamo korištenje vojnih baza niti korištenje zračnog prostora za akcije povezane s ratom u Iranu“. Zatvaranje zračnog prostora prisiljava vojne zrakoplove da zaobiđu Španjolsku, članicu NATO-a, na putu do svojih ciljeva na Bliskom istoku. To ne uključuje izvanredne situacije, dodao je list El País.

A USS Gerald R. Ford u Splitu?

U tom kontekstu je zanimljivo gledati reakcije na uplovljavanje američkog nosača USS Gerald R. Ford (CVN-78), koji je nakon sudjelovanja u operacijama protiv Irana najprije otplovio put Grčke, a onda se skrasio pred Splitom radi popravka i dopune. Dok službena priopćenja o njegovom dolasku u Hrvatsku naglašavaju transtlantske vrijednosti i dokaze prijateljstva, na društvenim se mrežama više nego ikada čuju glasovi protiv ovog dolaska, uz naglašeni strah da će Hrvatska time i sama postati meta iranskih ili pro-iranskih podržavatelja. Tome se priključila i saborska zastupnica Dalija Orešković, problematizirajući poštivanje Ustava RH u odluci o uplovljavanju nosača u hrvatske teritorijalne vode. “Gdje su stavovi drugih nositelja državne vlasti po pitanju davanja suglasnosti stranoj državi da usred ratnog sukoba kojeg je sama izazvala usidri svoj ratni brod ispred jednog od najvažnijih turističkih gradova uoči početka turističe sezone?,” pita se Orešković na društvenim mrežama. Iako je iznimno mala ili gotovo nikakva mogućnost da se posadi i samom nosaču dogodi išta lože u Hrvatskoj, ovakve reakcije samo su odraz sve manjeg povjerenja u SAD i podrške američkoj vanjskoj politici prema saveznicima i partnerima.

Zahuktava se utrka za izbor nove korvete za potrebe Hrvatske ratne mornarice. Od danas je izvjesno da u utrku ulazi i Španjolska, odnosno njena brodograđevna i obrambena kompanija Navantia koja HRM-u nudi dugoročnu industrijsku suradnju u području pomorske obrane. Naime, Navantia predlaže Hrvatskoj ratnoj mornarici brod Avante 2200/ALFA 3000 u okviru programa višenamjenske korvete – riječ je o modernoj, već operativnoj i dokazano pouzdanoj platformi usklađenoj s NATO standardima, navodi se u priopćenju tvrtke Navantia. Brod je, kažu, osmišljen kako bi od prvog dana maksimalno povećao operativnu raspoloživost ratne mornarice, smanjio rizike, skratio rokove realizacije te olakšao logističku i tehničku potporu tijekom cijelog životnog vijeka.

Navantia ne nudi samo brod koji je već u operativnoj uporabi, već i jasnu obvezu uključivanja hrvatskog industrijskog ekosustava. Tvrtka je zato organizirala Dan industrije u Hrvatskoj gospodarskoj komori u Zagrebu kako bi predstavila svoju strategiju razvoja tehnoloških partnerstava i suradnje u opskrbnom lancu s hrvatskim kompanijama, s ciljem maksimalnog uključivanja domaće industrije u projekt. Događanju je prisustvovalo više od 50 predstavnika hrvatskih tvrtki, uključujući najvažnija domaća brodogradilišta. Tom prilikom Navantia je potpisala pisma namjere (Letter of Intent) s brodogradilištem ULJANIK Brodogradnja i s inženjerskom i obrambenom tvrtkom – NORTES BLUE.

Jose Ramón García Hernandez, veleposlanik Španjolske (Photo: HGK)

Dan industrije u HGK otvorio je veleposlanik Španjolske u RH Jose Ramón García Hernández, koji je istaknuo potporu španjolske vlade ovom programu te pouzdanost Navantijine ponude. Zatim je Navantia predstavila svoju predanost uključivanju lokalne industrije u projekt budućih višenamjenskih korveta za HRM, uključujući isporuku dviju jedinica, paket integrirane logističke potpore sa zamjenskim dijelovima, programe obuke za posade i osoblje za održavanje, simulatore te potporu Španjolske ratne mornarice. Posebno je istaknut plan industrijskog sudjelovanja koji uključuje brodogradilišta, pomorski inženjering i hrvatske tvrtke.

“Velike obrambene platforme nikada nisu rezultat rada samo jedne tvrtke – one se oslanjaju na snažnu i pouzdanu mrežu partnera i specijaliziranih dobavljača. Industrijska suradnja pritom ne završava izgradnjom, jednako je važna dugoročna perspektiva održavanja, nadogradnji i potpore tijekom cijelog životnog ciklusa projekta”,

poručila je glavna tajnica HGK Marina Rožić i istaknula da postoji snažan potencijal za suradnju, a da je cilj HGK povezivati tvrtke, olakšavati dijalog i stvarati konkretne prilike za razvoj dugoročnih partnerstava.

“Hrvatska industrija raspolaže raznolikom i sposobnom bazom proizvođača, sa specijaliziranim tehnologijama, komponentama i uslugama, koji se mogu pozicionirati kao pouzdani partneri unutar međunarodnih dobavnih lanaca”, 

naglašava Rožić.

Predstavnici hrvatskih kompanija su imali priliku sudjelovati i u B2B sastancima s Navantia timom, kako bi razmijenili iskustva i mogućnosti buduće suradnje te uskladili potrebe i kapacitete.

“Dan industrije prilika je za maksimalnu integraciju hrvatske industrije u našu ponudu višenamjenske korvete – provjerenog i operativnog plovila. Naš je cilj dijeliti znanje, iskustvo i tehnologiju, otvoriti stvarne prilike u opskrbnom lancu i osigurati operativnu vrijednost Hrvatskoj ratnoj mornarici od prvog dana”,

izjavio je Alfonso Valea,  komercijalni direktor Navantije za Europu, pritom napominjući:

“Naša ponuda smanjuje rizike u pogledu rokova i proračuna te nas pozicionira kao najprikladnijeg partnera za Hrvatsku ratnu mornaricu.”

Što je Navantia?

S poviješću duljom od 300 godina u gradnji brodova za mornaricu, Navantia je državna i strateška tehnološka tvrtka za obranu Španjolske. Područja njezine specijalizacije obuhvaćaju brodogradnju (površinsku i podmorničku), projektiranje i integraciju sustava visoke tehnološke složenosti te potporu tijekom životnog ciklusa i usluge visoke dodane vrijednosti. Kroz svoj brend Navantia Seanergies, tvrtka je također globalni dobavljač za razvoj pučinskih vjetroelektrana i drugih zelenih izvora energije, uključujući vodik. Navantia u Španjolskoj izravno zapošljava gotovo 4.000 ljudi, uglavnom u Ferrolu i Feneu (A Coruña), Puerto Realu, San Fernandu, Cádizu i Roti (Cádiz), Cartageni (regija Murcia) te Madridu.

Predana izgradnji sigurne i održive budućnosti kroz tehnološku izvrsnost i industrijsku suradnju, Navantia surađuje s vladama i kompanijama diljem svijeta te ima razvijenu suradnju sa sveučilištima i tehnološkim i akademskim centrima. Tvrtka doprinosi održivosti i inovacijama kroz odgovorne prakse u području rada, zaštite okoliša te gospodarskog i tehnološkog razvoja na regionalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini.

Navantia je u stopostotnom vlasništvu Sociedad Española de Participaciones Industriales (SEPI), državnog holdinga koji djeluje u okviru španjolskog Ministarstva financija i javne uprave, navodi se u priopćenju kompanije.

*Photo: Navantia, HGK

Petak 2. prosinca ujedno je i 282. dan ovogodišnjeg intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Budući da stanje na terenu sve bitnije obilježava zahlađenje, pa onda i problemi koje hladnoća, snijeg i smrzavanje vlažnih terenskih položaja stavljaju pred vojnike – ne čudi ni da se vojne operacije još nisu ponovno razmahale. Iako se i dalje bilježi inicijativa ukrajinske strane na sjeveru Donbasa, ondje se i usprkos svakodnevnim sukobljavanjima ne bilježe bitniji terenski pomaci. Ukrajinska strana i dalje se nastoji približiti ruskom uporištu Svatove, jednako kao što se spominju i njihovi napori za približavanje južnom osloncu tamošnje ruske linije kod mjesta Kremina s dvije strane. Jedno je prilazak cesti P66 sjeverno od Kremine – gdje ruski izvori spominju ukrajinske postrojbe kod sela Žitljivka (oko 5 km sjeverno), Červonopopivka (oko 10 km sjeverno) te Plošćanka (oko 19 km sjeverno), iako izgleda da niti jedno od njih nije oslobođeno. Drugi smjer prilaska izgleda ide s jugozapada, kroz šume oko mjesta Dibrova (udaljeno oko 6 km), iako nije jasno o koliko ozbiljnoj prijetnji ruskom okupatoru se tu zapravo radi. Ujedno se bilježe i ruski protunapadi na zapad, prema ukrajinskim linijama, gdje se preko “ničije zemlje” aktivno razmjenjuje i topnička vatra.

Hoće li škola u Andriivki ikada više dočekati svoje učenike?

Slična je situacija i južnije, od rijeke Siverski Donjec na jug prema Bahmutu – gdje izgleda da ruske snage, usprkos velikim naporima i koncentraciji oko 40 borbenih skupina, nemaju nikakvih radikalnijih terenskih pomaka. Dok se već danima s ruske strane spominje napredovanje južno od Bahmuta – te zauzimanje sela Andriivka (oko 9 km južno), Kurdjumivka i Zelenopilja (oko 12 km južno) i Ozarjanivka (oko 14 km južno) – s ukrajinske se strane čuje kako je tu barem najveće od spomenutih mjesta (Kurdjumivka) protunapadima branitelja zapravo ostalo podijeljeno. Time onda ne bi bilo ni govora o ikakvom većem ruskom prodoru na zapad, preko tamošnjeg kanala koji čini uporište obrane u načelnom smjeru sjever-jug, a kamoli dalje na sjeverozapad u pozadinu Bahmuta. Slično su upitne i ruske tvrdnje o napredovanjima oko okupiranog grada Donjecka, 65 km južnije, gdje se uz redovite napade na čitav niz ukrajinskih položaja na sjeverozapadu i zapadu grada opet posebno spominje i napredovanje agresora u ukrajinskom uporištu Marijinka (oko 20 km jugozapadno od Donjecka). Doduše, s obzirom na to koliko puta se s ruske strane spominjalo da je ta točka ili većinom zauzeta ili tik pred “konačnim čišćenjem“, teško je takve navode uzeti ozbiljno.

Posebno je to bitno u vrijeme kad se s ukrajinske strane čuje kako su u protunapadima branitelja nanovo oslobođeni veći dijelovi nedavno okupiranog sela Pavlivka (odmah južno od Vugledara, oko 47 km jugozapadno od Donjecka) – što bi značilo propisan udar ruskim nastojanjima da pošto-poto zauzmu taj kraj i time Ukrajince bace dalje od željezničkog pravca koji od Donjecka ide na jug i jugozapad, ne bi li se tom prugom opskrbljivalo sve one okupirane prostore do kojih više ne dopire željeznica preko već gotovo dva mjeseca oštećenog Krimskog mosta. Taj manjak opskrbe za okupirane dijelove Zaporiške te Hersonske oblasti uz istočnu obalu rijeke Dnjepar lako bi mogao biti uzrokom i premještanja ruskih trupa – koje ondje već neko vrijeme grade pozadinske utvrđene linije, da bi zadnjih dana počele i odmicati pojedine rezervne snage dublje u okupirani prostor i bliže većim naseljima (koja su izvan dometa ukrajinskog topništva, a u kojima bi za brojno mobilizirano ljudstvo te neiskusne i generalno slabo opremljene vojske moglo biti i lakše prezimiti).

Problemi s vojnim ljudstvom

Trenutno suho i hladno vrijeme, koje temperaturama ispod 0 stupnjeva počinje zahvaćati čitavu Ukrajinu, radi probleme svim zaraćenim snagama – posebno ako je riječ o postrojbama koje drže linije poljskih fortifikacija u inače jako mokrim ravnicama. Specijalan izazov tu ima ruska strana, koja već duže muku muči sa svojim ljudstvom – resursom kojeg prema sve učestalijim vijestima nema dovoljno za obnovu taktičkih skupina razine bojne, tako da se na terenu uglavnom barata sličnim postrojbama razine satnije. Takve su snage pojačano izložene lošem vremenu, ne samo zbog loše obuke ili opremljenosti, već i zbog (1) dokazane prakse iznimno neurednog logorovanja koja je tijekom ove godine bila dobro ilustrirana (kako uz bojišnicu, tako i dublje u pozadini, u krajevima oslobođenih tijekom nedavnih ukrajinskih ofenziva), i (2) zbog činjenice da na pravcima nekih od najžešćih borbi u Donbasu oni iza sebe nemaju pravu pozadinu, već razrušene krajeve koje su proteklih mjeseci sami intenzivno devastirali prije osvajanja. Imajući u vidu takvu situaciju, ne čudi ni jučer objavljena odluka okupacijskih vlasti, da ipak krenu s određenom djelomičnom obnovom razrušenog mjesta Popasna, koje su Rusi osvojili 8. svibnja – ne bi li ondje potpunije osposobili željeznicu te dio vodoopskrbe.

Bitno je manje jasna situacija s ukrajinske strane. Naime, dok ukrajinski branitelji nemaju nikakvih ograda u procjenama ruskih ratnih gubitaka – koje se jučer procijenilo na gotovo 90.000 mrtvih, odnosno blizu 200.000 mrtvih i ranjenih vojnika – o svojim takvim brojkama oni su bitno suzdržaniji u objavama. Dok se čulo da s ukrajinske strane takve “osjetljive informacije” mogu u javnost dati samo vrhovni zapovjednik, ministar obrane ili sam predsjednik – posebno treba spomenuti neugodnost u koju je u srijedu 30. studenoga ugazila predsjednica EU komisije Ursula von der Leyen. Ona je, naime, svoj tadašnji govor završila navodom o ukrajinskim ratnim gubicima od oko 100.000 vojnika i oko 20.000 civila – što je odmah pokrenulo bitno veću buru, nego nedavni slični navodi hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, koji je doduše spomenuo samo procjene o 100 tisuća poginulih vojnika. Ovaj navod Ursule von der Leyen bio je dovoljno neugodan da gotovo momentalno bude povučen iz teksta i videosnimke njezine izjave, praćeno i aktivnim ograđivanjima njezinih PR kadrova kako se tu radi o netočnim brojevima, koji se navodno odnose zbirno i na ukrajinske mrtve, ali još i na njihove ranjene. Sve to je jučer na izlazak u javnost potaknulo i predsjedničkog savjetnika Mihaila Podoljaka, koji je broj mrtvih ukrajinskih vojnika postavio “od 10 do 12,5 ili 13 tisuća” – što je višestruko manje makar i od konzervativnih inozemnih procjena, koje su sve složne da Ukrajina bitno više vodi računa o svom ljudstvu od Ruske Federacije. No dok su takve brojke ovoga sukoba ipak nejasne te uvelike otvorene za informativno ratovanje i nagađanja – bitno je jasnije ovih dana bila definirana strana pomoć agresijom pogođenoj Ukrajini, koju se sad procjenjuje na oko 22,9 milijarde USD financijske pomoći te još ukupno oko 40 milijardi USD vojne pomoći iz NATO i drugih savezničkih izvora.

Razna pomoć iz inozemstva

Među svim tim velikim brojkama uklopljena je i svježa financijska injekcija iz Litve, čijih će 13 milijuna eura biti raspoređeno na makroekonomsku podršku, obnovu infrastrukture, podršku ukrajinskim izbjeglicama u Moldovi te litavsko sudjelovanje u izvoznoj inicijativi “Žito iz Ukrajine” za pomoć gladnima Azije i Afrike putem kupovine ukrajinskih prehrambenih proizvoda. Ponešto opsežnija je aktualna kanadska inicijativa, financirana izdavanjem oko 500 milijuna dolara vrijednih državnih obveznica s dospijećem za pet godina – kojima Kanada pomaže funkcioniranje ukrajinske države u nadolazećoj zimi, isplatu mirovina, kupnju goriva te obnovu tamošnje energetske infrastrukture. Za razliku od toga, konkretniji je ispao jučerašnji doprinos Njemačke – koja se obvezala na isporuku u Ukrajinu još tri mostopolagača tipa Biber (gusjeničara zasnovanih na podvozju tenka Leopard 1), kao i 8 brodica, 12 vozila za graničare, 7 dodatnih protuzračnih gusjeničara Gepard, 100 tisuća kompleta prve pomoći, 4000 vreća za spavanje i niza rezervnih dijelova za borbene helikoptere Mi-24.

Etiopija_- prvi brod iz inicijative “Žito iz Ukrajine”

Za razliku od pojedinih država saveznica, ali i članica Europske unije koje pod normalno pomažu Ukrajini, ovoga je tjedna bitno neizvjesnije tekla borba same EU za postizanje nekakvog dogovora po pitanju ograničavanja maksimalne izvozne cijene ruske nafte. Naime, usprkos višekratno postavljanim rokovima, do sredine ovoga tjedna nije se uspjelo postići dogovor – koji je usprkos usuglašavanju većine teksta buduće odluke izgleda stao na protivljenju Poljske. Toj državi u sadržaju prijedloga načelno nisu odgovarale dvije stvari – (1) činjenica relativno visoko postavljene cijene po barelu te (2) odvajanje ove zapravo kaznene mjere od konteksta usuglašavanja budućeg, ukupno 9. po redu paketa EU sankcija protiv Ruske Federacije. No dok je kompromis o ovotjednom početku ozbiljnih pregovora o daljnjim sankcijama postiglo relativno brzo, tek u srijedu se čulo o simboličkome sniženju predložene maksimalne cijene za rusku naftu – od 65 na 60 USD po barelu, što bi ipak trebalo otvoriti put za usvajanje čitave te mjere. Za to vrijeme slični problemi more i provedbu režima pomorskog izvoza ukrajinskih prehrambenih proizvoda Crnim morem, putem tzv. “žitnih koridora” – sustav uspostavljen ljetos, kojega Rusija već neko vrijeme aktivno usporava, ako već ne i blokira. Iako se nedavno čulo o produženju ovog izvoznog aranžmana, postignutog posredovanjem UN i Turske, trenutno je čak 96 brodova zaglavljeno u Bosporu, gdje čekaju komisijske preglede prije nastavka puta. Kako se čuje, radi ruskih otezanja tek 3 broda dnevno prolaze kontrolu, dok ukrajinska strana očekuje prolazak između 25 i 30 plovila dnevno. No sve to je sad još i dobro u usporedbi s prošlim mjesecom, kad je za pregled čekalo i po 150 brodova, koji su znali ondje mirovati i do 30 dana.

Energetske i telekomunikacijske glavobolje

Nažalost, dok pomoć neprekidno pristiže, a ukrajinski pomorski izvoz još nekako i teče – bitno je neugodnije stanje po pitanju ukrajinske elektro-infrastrukture, temeljito potresene valovima ruskih zračnih napada. Kako se vidi, niti protek desetak dana nije bio dovoljan da se bitnije sanira stanje koje su ostavili zadnji takvi napadi od 23. studenoga. Naime, od tad civilnom sektoru Ukrajine ustrajno nedostaje oko 30 posto proizvodnih kapaciteta kojima bi se pokrilo nacionalne potrebe za električnom strujom. I dok popravci svakodnevno traju, a navodno je pristiglo i nešto interventne pomoći u potrebnom materijalu – hladno vrijeme sili građane na postupno jače korištenje struje za grijanje, što onda diže i potrošnju te održava manjak. Dapače, ne samo da Ukrajina još dugo neće prestati s planskim redukcijama struje, već se posljednjih dana ustrajno pokazuje da uz ona planirana te periodična isključenja potrošača, nadležni opskrbljivači ipak povremeno moraju posezati i za dodatnim, neplaniranim isključenjima.

Nažalost, činjenica je kako to stanje samo može biti lošije nastupom očekivanog nastavka ruskih zračnih napada na ukrajinsku infrastrukturu – za koje se smatra kako još nisu došli samo zbog ruskih potreba za (1) temeljitim izviđanjem postignutih šteta, (2) planiranjem budućih meta te (3) pripremom potrebnih projektila, koje treba skupiti i provjeriti prije korištenja. Sve to je inozemne saveznike Ukrajine potaklo na uspostavu međunarodne radne skupine koja bi se ukrajinskim elektro-sustavom bavila na sličan način kako se tzv “Ramstein skupina” bavi prikupljanjem vojne pomoći – i taj bi skup trebao tijekom ovoga mjeseca imati svoj prvi sastanak u Parizu. Za to vrijeme vlastima u Ukrajini ne ostaje ništa drugo osim aktivnog rada na popravcima te užurbanog uspostavljanja tzv. “točaka nepobjedivosti” – lokacija na kojima se osigurava izvore struje i grijanja za građane, koji usput ondje mogu i jesti, napuniti strujom svoje uređaje te koristiti internet. Takvih je točaka dosad širom Ukrajine postavljeno oko 5.000 – kako od lokalnih vlasti, tako i od institucija centralne države, poput Državne službe za hitne situacije koja je jučer postavila 1.057 takvih punktova (753 u postojeće fiksne objekte te još 302 u posebno pripremljene šatore).

Zahvaljujući Starlinku, i Herson ima internet

Naravno, u svemu tome posebnu ulogu igra i dostupnost interneta, kojom se u Ukrajini osigurava rad velikog broja državnih administrativnih sustava. Po tom pitanju Ukrajina dobiva veliku potporu američke tvrtke Amazon, koja je na svoje distribuirane sustave preuzela više od 100 raznih ukrajinskih javnih registara podataka te ih održava i osigurava uz trošak koji je dosad dosegao više od 74 milijuna USD. Uz korištenje postojećih veza, kad su one dostupne, pristup takvim podacima u Ukrajini uvelike se oslanja i na sustav Starlink – privatnom američkom satelitsku uslugu u vlasništvu famoznog Elona Muska. Dok se i ovoga tjedna čulo kako će cijena te usluge za Ukrajinu poskupjeti, navodno sa 60 na 75 USD mjesečno po terminalu – održavanje pojedinačnog terminala navodno košta od 2,5 do 4,5 tisuće USD mjesečno, što je trošak koji sad snosi sam Musk, a uskoro bi se trebao nanovo podijeliti između Ukrajine i njezinih međunarodnih saveznika. Iako službeni Pentagon tvrdi da razgovori o tome i dalje traju, Ukrajina je već najavila kako će trebati velik broj dodatnih Starlink terminala, dok se samog Elona Muska pozvalo u službenu posjetu da se i na terenu uvjeri u korisnost uporabe svoje opreme. Naravno – ne treba posebno napominjati da je sasvim otvoreno pitanje ruskog odgovora na takvo ukrajinsko oslanjanje na satelitsku tehnologiju. Zato nije bilo ni posebno čudno u srijedu 30. studenoga čuti iz Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije kako bi svi ti strani civilni sateliti itekako mogli biti legitimnom metom ruskih Oružanih snaga, ako ih koriste ukrajinske trupe u svojim operacijama – što je nedvojbeno slučaj sa satelitima sustava Starlink postavljenim u nisku orbitu Zemlje.

Dok se napadima na komunikacijske satelite zasad iz Ruske Federacije tek prijeti, dosad je već postalo jasno da toj državi uslijed međunarodnih sankcija ipak počinje nedostajati pojedinih vrsta specijaliziranih roba. Tako se, navodno, iz Indije tražilo podršku u pribavljanju dijelova za avione, helikoptere, vlakove i cestovna vozila – za koja se izgleda ukinulo i ponegdje važeću zabranu korištenja neoriginalnih dijelova. To je samo dio ustanovljenih posljedica međunarodnih sankcija, koje su dovele do toga da je BDP Ruske Federacije ovoga listopada bio 4,4 posto manji nego lani, kao što je i proizvodnja nafte i plina bila oko 3 posto manja nego lani – usprkos dobroj zaradi na visokim cijenama ovih energenata. Naime, problem je postalo smanjivanje prometa u trgovini od oko 10 posto prema 2021. godini, dok je pad u ruskoj autoindustriji završio na oko 64 posto. Sve to je još i dobro kad se vidi ovogodišnji pad uvoza mikroprocesora od 90 posto, s obzirom na predratno vrijeme – što posebno pogađa kako civilnu tako i vojnu industriju Ruske Federacije, kojoj teško može pomoći i najavljeno povećanje nacionalnog vojnog proračuna od 1,5 puta radi podmirivanja troškova tekućeg ratovanja u Ukrajini.

‘Krvavi paketi‘

Iako službeni ruski izvori ipak pršte od usiljenog optimizma, o pravom stanju stvari ponešto govore i međunarodni incidenti koji se po pitanju Ukrajine bilježe posljednjih dana. Sve je počelo u srijedu 30. studenoga, kad je na adresu ukrajinskog veleposlanstva u Madridu (Španjolska) stiglo pismo-bomba i ranilo jednog tamošnjeg zaposlenika. Lakše ozljede desne ruke te osobe pokazale su se kao dio širega plana – a paket naslovljen na veleposlanika Ukrajine osobno pokazao se samo dijelom serije od barem četiri takve bombe. Uz veleposlanstvo Ukrajine te španjolskog premijera Pedra Sancheza, na meti terorističkog napada našla se i španjolska privatna tvrtka Instalaza, koja proizvodi protuoklopno oružje koje se posebno isporučuje Ukrajini te baza španjolskog ratnog zrakoplovstva u Torrejon de Ardosu (dobro poznata i Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu). Konkretno, u ovoj španjolskoj vojnoj bazi meta je bio tamošnji “Satelitski centar Europske unije” (Satcen) koji zadnjih mjeseci Ukrajini pruža strateške informacije. Srećom, sve ostale bombe se izgleda uspjelo presresti prije dospijeća te su bile planski uništene, a njihovi dijelovi iskorišteni u istrazi ovog napada.

Dmitro Kuleba: “Uštedite novac za koverte i markice, vaša pisma neće nas uplašiti!”

Već sad se čulo da su sva ta pisma izgleda poslana iz same Španjolske, možda i od jedne te iste osobe – s obzirom na njihov usklađen sadržaj. No dok je brzo postalo jasno da Ukrajina za ove incidente odgovornom drži Rusiju, a da sve to Španjolsku nije pokolebalo u daljnjoj podršci Kijevu – već jučer se onda čulo kako pismo-bomba nije bila i jedina neugodna pošiljka koja je posljednjih dana stigla na adrese više ukrajinskih veleposlanstava. Te nejasne najave detaljnijih navoda dobile su svoj konkretniji obris danas, kad je objavljeno da su ovih dana ukrajinska veleposlanstva u Mađarskoj, Nizozemskoj, Poljskoj, Hrvatskoj i Italiji te generalni konzulati Ukrajine u Napulju i Krakovu, kao i konzulat u Brnu, primili “krvave pakete” natopljene krvlju i ispunjene životinjskim očima. Konačno, danas popodne se čulo kako je takav paket stigao i u ukrajinsko veleposlanstvo u Španjolskoj, paralelno pristizanju pisma-bombe, a očito će o svemu tome još biti dosta istraga – kako u inozemstvu, tako i u Hrvatskoj. Nadajmo se samo da – za razliku od hrvatske pomoći za Ukrajinu, ili misterije drona koji je početkom godine pao u Zagrebu – ova istraga ipak neće završiti vječno obavijena velom tajne, puna NATO klasificiranih podataka, te vojnih teorija u stilu aktualnog hrvatskog ministra obrane.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 2. prosinca 2022. pod nazivom “Neugodna izjava šefice EK o ukrajinskim gubicima, krvavi paketi i incidenti širom Europe” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/neugodna-izjava-sefice-ek-o-ukrajinskim-gubicima-krvavi-paketi-i-incidenti-sirom-europe-15282347

Dok Republika Hrvatska na petak 5. kolovoza obilježava 27. godišnjicu pobjede u VRO “Oluja” i sloma vojne agresije Srbije, Ukrajina broji 163. dan intenzivne obrane od napada Ruske Federacije. Iako Ukrajina nije pod sankcijama kakvima je međunarodna zajednica jednako pokrila i napadače i žrtve u Domovinskome ratu, ipak se suprotstavljanje ruskome agresoru teško može i zamisliti bez intenzivne pomoći brojnih saveznika Ukrajine. No to u prvome redu znači pomoć država NATO i Europske unije, dok se šira suzdržanost država svijeta dobro ocrtava i u činjenici da već u krugu država G20 njih oko pola baš i nisu za sankcioniranje Rusije ili beskompromisnu pomoć Ukrajini. Što se stanja na bojišnici tiče, i dalje se može govoriti o polaganom napredovanju snaga Ruske Federacije i njihovih marionetskih snaga s istoka Ukrajine. To napredovanje koncentrirano je na prostore oko gradova Bahmuta i Donjecka, dok su zone oko Harkiva na sjeveru, prostori od Izjuma do Siverska uz rijeku Siverski Donjec, te Zaporižje – nešto mirniji.

Posebno je pitanje stanja i razvoja događaja u Hersonskoj oblasti na jugozapadu ukrajinskoga bojišta, koja suštinski obuhvaća dva segmenta – prostor sjeverno od Krima, otprilike zapadno od linije Geničesk na Azovskom moru do Energodara na Dnjepru, i onda dio preko rijeke Dnjepar gdje je sam grad Herson pa sjeverno prema Krivome Rihu kojeg drže Ukrajinci. Kako izgleda, ondje su agresori krenuli ojačavati svoj borbeni postav zapadno od rijeke, iako su im do tamo logistički putevi itekako otežani i nesigurni. S druge strane, izgleda da su ponešto ojačali i svoje snage na istoku Dnjepra, valjda računajući kako bi im one mogle poslužiti bilo za priskakanje u pomoć preko Dnjepra, ili za pružanje pomoći na sjeveroistok – u slučaju da do potrebe dođe na bojištu u oblasti Zaporižje.

Ništa od Leoparda 2A4 za Ukrajinu

Što se međunarodne pomoći za Ukrajinu tiče, treba spomenuti kako izgleda neće biti ništa od slanja tenkova Leopard 2A4 iz Španjolske put Ukrajine. Iako se o slanju prvo 40, a onda samo 10 takvih tenkova pričalo već tjednima (a nagađalo se i kako za takav transfer prvo te osnovno nedostaju njemačka dozvola), sada se iz Madrida čulo nešto sasvim drugo. Naime, tamošnja ministrica obrane Margarita Robles je za novine El Mundo izjavila da je razlog španjolskog odustajanja od ovog transfera što oni “u Zaragosi već dugo godina nisu korišteni, zbog toga što su u apsolutno žalosnome stanju”. Navodno je testovima ustanovljeno da bi bili opasni i po korisnike. Što god da to značilo, ipak izgleda ostaje barem najava te iste Španjolske da će u Ukrajinu poslati 20 komada žestoko rabljenih oklopnih transportera M113 američke proizvodnje – koje je ionako Ukrajina već dobivala s više strana, tako da tu neće biti riječ o donaciji koja bi dodatno komplicirala zastrašujuće široku lepezu doniranih stranih vozila. Jednako tako, izgleda da će se u arsenal Oružanih snaga Ukrajine bez problema uklopiti i dodatna donacija o kojoj se priča u Makedoniji. Naime, nakon nešto tenkova T-72A, izgleda da iz Skopja za Kijev sada na put kreću i 4 komada Suhoja Su-25 Grač, aviona za blisku potporu kopnenim snagama. Riječ je o letjelicama – tri jednosjeda i dvosjed – koje je Makedonija od te iste Ukrajine kupila u lipnju 2001. godine, navodno za protuvrijednost od 4 milijuna eura. Oni nisu bili u službi od proljeća 2003. godine, nego su završili konzervirani te pripremljeni za prodaju – do koje nije došlo. Nego, eto, sada su te letjelice dio paketa koji za sada još uvijek najmlađa članica NATO saveza (budući da Švedska i Finska još skupljaju ratifikacije i sada su na 23 od 30, gdje su zadnje to odradile Sjedinjene Američke Države u srijedu 3. kolovoza) šalje kao svoju pomoć Ukrajini.

Blokada Njemačke

No, dok treba spomenuti kako je ostalo kompletno nejasno je li Španjolska za svoj propali transfer tenkova, u kojem god stanju oni bili, dobila potrebnu dozvolu iz Njemačke – ta ista Njemačka i dalje izgleda nastavlja blokirati već najavljenu EU makro-financijsku pomoć Ukrajini, te se nastavlja i nadalje sramotiti po pitanju vlastitih energetskih odnosa s Ruskom Federacijom. Naime, iako je još u svibnju bilo odlučeno da EU stavi na raspolaganje Ukrajini 9 milijardi eura za savladavanje groznih financijskih posljedica rata, ta država je do ovoga tjedna od te ukupne sume dobila tek 1 milijardu eura u dvije rate. Ostatak iznosa izgleda je završio blokiran trvenjem država članica oko načina plaćanja tog iznosa – gdje neki izgleda taj rashod tretiraju zajedničkim za Uniju, dok drugi (a među njima izgleda i Njemačka) nastoje postići da se dug izričito podijeli među individualnim državama – bez obzira što razaranja i troškovi vođenja rata Ukrajinu ostavljaju s 5 do 7 milijardi USD deficita mjesečno. Jednako jalov bio je i “turistički posjet” Moskvi bivšeg kancelara Gerharda Schrödera kao pregovarača s Vladimirom Putinom, a izgleda da se bez ikakvih promjena nabolje nastavlja i drama po pitanju turbina za plinovod “Sjeverni tok 1”. Riječ je o opremi koju se na remont poslalo u Kanadu, gdje su ostale zarobljene uvođenjem niza međunarodnih sankcija Rusiji, da bi ih tek njemački pritisak opet vratio u Europu. No, kako izgleda, sada ih Ruska Federacije zapravo izbjegava primiti iz Njemačke, dok njihov nedostatak ujedno koristi kao izvor za održavanje radikalno smanjenih kvota plina Njemačkoj. Te ruske mjere vjerojatno će pomoći vlastima u Berlinu u daljnjem rješavanju nacionalne ovisnosti o ruskome plinu (čiji je uvoz, po riječima ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock, zadnjih mjeseci smanjen s 55 na 26 posto).

Vješti Erdogan

Ponešto vještijim u međunarodnoj diplomaciji pokazuje se turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan. On ne samo da svjedoči uspjehu svog plana za otvaranje pomorskog izvoza žita i umjetnog gnojiva preko Crnoga mora, već je danas i osobno u posjeti ruskome Sočiju ne bi li ondje s Putinom diskutirao o stanju u Siriji, gdje Turska već godinama nastoji igrati samostalne vojno-političke igre. Što se otvaranja “žitne inicijative” tiče, nakon prolaska prvog broda s ukrajinskim žitom, koji je u Tursku stigao u utorak kasno navečer, te onda u srijedu 3. kolovoza bio i pregledan od zajedničkih inspektora te propušten u Mediteran – sada izgleda kreće i masovnija primjena ovoga mehanizma od kojeg se očekuje da razbije zastoj u opskrbi skoro trećinom svjetskoga žita. Kao prvo, riječ je tu o jutrošnjem isplovljavanju tri broda iz Ukrajine (dva iz luke Čornomorsk, i jedan iz Odese), koji su u karavani krenuli do turskih voda i tamošnje kontrole. Brodovi za prijevoz rasutog tereta NAVI STAR, ROJEN i POLARNET konačno su usmjereni prema tržištima Turske, Velike Britanije i Irske, a ukupno nose oko 57 tisuća tona ukrajinskog kukuruza. Za to vrijeme se primaju i prijave brodara za budući ukrcaj takvih tereta – gdje je danas izvršena i prva kontrola praznoga broda “FULMAR S” pod zastavom Barbadosa, koji bi se trebao uputiti u luku Čornomorsk po žito.

Žestoke borbe na istoku

Ruske snage sve su bliže Soledaru

Za to se vrijeme stanje na oko 1100 km bojišnice u Ukrajini ne smiruje, a posebno je žestoko zadnjih dana bilo oko gradova Bahmuta, koji je u ukrajinskim rukama, i Donjecka koji je centar separatističke tzv. “Donjecke Narodne Republike”, gdje je bojišnica na tek oko 4 km sjeverno i zapadno od ruba grada. Borbe se već duže vode sjeveroistočno od Bahmuta, uz cestu T1302 prema sada okupiranom Lisičansku, a ondje i dalje odolijevaju ukrajinski položaji od sela Spirne (oko 30 km od Bahmuta), preko Berestove (koje je prelazilo iz ruke u ruku) pa sve do Soledara, mjesta na oko 12 km sjeveroistočno od Bahmuta. Soledaru su se ruske snage primakle posljednjih dana, pa izgleda da se borbe vode na istočnim prilazima ovom utvrđenome mjestu koje ima i masivne podzemne komplekse u bivšim rudnicima soli, po kojima je grad i dobio ime. Nakon što je južno od Soledara u ruske ruke palo selo Pokrovske početkom ovoga tjedna, agresori su postupno uspjeli prići samom Bahmutu sa sjeveroistoka, gdje se sada također vode borbe. Na jugoistoku tog grada i dalje se izgleda drže pojedina naselja iz vanjskog obrambenog pojasa (Veršina, a možda i Kodema na oko 12 km jugoistočno), dok su južno izgleda u ruske ruke pala mala sela Travneve i Gladosove – čime je izravnata te skraćena linija obrane na oko 19 km južno od Bahmuta. Iako izgleda da se tu načelno radi o pokušajima prvo primicanja Bahmutu, pa onda i nekog budućeg zaokruživanja ovog ukrajinskog uporišta – agresorima do toga treba još itekako mnogo posla te uspjeha.

Slična je situacija i oko Donjecka, gdje snage lokalnih separatista zadnje vrijeme pojačano nastoje napredovati oko ukrajinskog uporišta Avdivka, smještenog oko 5 km sjeverno od grada, te kod ukrajinskog uporišta Piski (na oko 3 km zapadno od grada). Dok se oko Avdivke agresori polagano pomiču na sjeveru, iako tu još nema ni govora o nekom ozbiljnome zahvatu, zadnjih je dana do pomaka došlo i južno od Avdivke – gdje su branitelji izgubili kontrolu nad srušenim ostacima rudnika ugljena Butovka, na ravnici između Donjecka i Avdivke, tako da se fronta formalno primakla južnim krajevima same Avdivke. Što se tiče sela Piski, tu je stanje prilično nejasno. Ruski izvori ovo mjesto tijekom ovoga tjedna postupno proglašavaju sve temeljitije frontalnim napadima osvojenim ili “očišćenim”, no iako izgleda ondje borbe i dalje traju – nema konkretnih slikovnih dokaza napredovanju separatista. Dapače, ukrajinski izvori –koji priznaju stanovito napredovanje agresora – navode kako su određena pojačanja ondje stabilizirala stanje. Koja strana više govori istinu – vidjet će se nadolazećih dana.

Što se događa u oblasti Herson?

Antonivski most – postojana meta ukrajinskih HIMARS-a – štete od napada 27. srpnja

Jednako tako je nejasno i stanje na jugozapadu Hersonske oblasti, gdje već tjednima Ukrajina najavljuje nekakvu ofenzivu (od koje se ne vidi mnogo), a ruska je strana zadnjih dana izgleda odgovorila slanjem ovećih pojačanja u ljudstvu i tehnici. Naravno, pri tome izgleda da Ukrajinci i usprkos tom jačanju neprijatelja ondje prvo i osnovno uspijevaju držati svoje položaje – kako nedavno osvojena pojedina sela, tako i mostobran preko rijeke Ingulec (male pritoke na zapadu Dnjepra) koji je poseban trn u ruskome oku. No, svo to bojište je posljednjih mjesec dana temeljito u dometu preciznih višecijevnih lansera raketa M142 HIMARS, kojima se nastavlja uporno ukrajinsko gađanje kako lokalnih ruskih skladišta streljiva i goriva, tako i malog broja cestovnih i pružnih prijelaza preko velike rijeke Dnjepar – koji nužno prolazi sva logistika ruskih postrojbi, bilo u obrani ili kakvom budućem napadu. Iako je posljednjih dana zabilježeno aktivno popravljanje cestovnog mosta Antonivski kod Hersona, kraj kojeg voze dvije ruske motorne vojne skele – ipak se u međuvremenu čulo i o daljnjim raketnim napadima na istoimeni željeznički most, smješten samo 6 km uzvodno na Dnjepru.

Dakle, kakvi god bili ruski napori za osiguravanje prometnih prijelaza preko Dnjepra na tom bojištu – ipak izgleda kao puko pitanje trenutka kada će Ukrajina sve te veze temeljito prekinuti i napadače zaostale na zapadnoj obali Dnjepra dovesti u gotovo bezizlaznu logističku poziciju. Upravo zbog toga čitav ruski postav u Hersonskoj oblasti neki promatrači uspoređuju s nesretno ojačanim lijevim krilom rusko-austrijske vojske u bitci kod Austerlitza 1805. godine – kada je Napoleon iz čvrste obrane uspio prijeći u napad baš nakon što je protivnik promijenio težište svojih snaga u početku bitke i oslabio svoj centar. Time, široko gledano, onda fiksirano desno krilo Rusa i Austrijanaca kod Austerlitza odgovara aktualnim sukobljavanjima kod Donjecka, dok oslabljeni centar (uzvisine Pratzen) odgovaraju ponešto slabijem aktualnom odsjeku ukupnoga bojišta u Zaporiškoj oblasti.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 5. kolovoza 2022. pod nazivom “Žestoke borbe na istoku, Njemačka zagorčava život Kijevu, a avione im šalje Sj. Makedonija!” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/zestoke-borbe-na-istoku-njemacka-zagorcava-zivot-kijevu-a-avione-im-salje-sj-makedonija-15231881

Puna dva mjeseca kasnije od planiranog, 4. hrvatski AVPD tim konačno se jutros zaputio u EU operaciju „EU NAVFOR Somalia – ATALANTA“. Jutros u 9:10 avion Airbus A-310 španjolskog Ratnog zrakoplovstva poletio je iz Zračne luke Split prema Djiboutiju, gdje će se u tamošnjoj francuskoj vojnoj bazi 12 pripadnika hrvatskog AVPD tima ukrcati na trgovački brod iz UN-ovog programa WFP (World Food Programme). Tom će brodu hrvatski vojnici pružati zaštitu dok prevozi hranu za Somaliju i zemlje Roga Afrike.

Španjolski avion jučer je došao po hrvatske vojnike (Photo: Mario Marin)

Hrvatski AVPD tim pred polazak (Photo: HRM/D.Mišić, D.Dojkić)

Kako smo već pisali, 4. AVPD tim trebao je biti upućen u Somaliju početkom travnja, no zbog nemogućnosti prijevoza i složenosti funkcioniranja operacije „ATALANTA“ uslijed pandemije koronavirusa, hrvatsko sudjelovanje u operaciji stavljeno je na čekanje. „Po stabiliziranju epidemiološke situacije donesena je odluka o slanju tima u područje operacije“, kaže MORH u današnjem priopćenju, dodajući kako „su u sklopu priprema za upućivanje u operaciju provedene sve epidemiološke mjere“. To znači da je 12 pripadnika AVPD tima provelo 2 tjedna u obaveznoj izolaciji, baš kao i kapetan korvete Davor Gardun koji se upućuje u zapovjedništvo operacije u Roti (Španjolska), kamo je ono preseljeno nakon što je Ujedinjena Kraljevina izašla iz EU, pa Northwood u UK više nije mogao biti sjedište EU operacije.

4. hrvatski AVPD TIM (Photo: HRM/D.Mišić, D.Dojkić)

Prije odlaska, članove hrvatskog AVPD tima primio je zapovjednik HRM, kontraadmiral Ivo Raffanelli, zahvalivši im pritom na zalaganju koje su uložili tijekom priprema: „Pripreme su bile kvalitetne, znanje imate, sposobnosti su potvrđene, i nema sumnje da ćete misiju koja vam je dodijeljena odraditi na najbolji mogući način“. Četvrti AVPD tim svoju je osposobljenost na završnoj vježbi provedenoj 10. i 11. ožujka u splitskoj vojarni „Admiral flote Sveto Letica-Barba“, te u akvatoriju srednjeg Jadrana. Pred ocjenjivačkom komisijom Glavnog stožera OS RH članovi tima pokazali su vrhunsku obučenost i spremnost za izvršenje zadaće.

Stanje 2017. – jedni za remont, drugi za otpad, a treći na vječnom čekanju (Photo: Obris.org)

Inače, ovo je već drugi put da tijekom krize trpi transport hrvatskih vojnih snaga. U ožujku je kasnio povratak 11. HRVCON-a iz Afganistana, jer su zbog pandemije bolesti COVID-19 strateški saveznici bitno promijenili režim svojih vojnih prijevoza, pa je u pomoć priskočila hrvatska nacionalna kompanija Croatia Airlines. Slična se situacija ponovila i sada, prilikom odlaska hrvatskih vojnika u Somaliju. Pritom je potpuno nejasno zašto se prijevoz nije mogao dogovoriti s njemačkim Oružanim snagama, s kojima je Hrvatska još 2016. sklopila dogovor o prijevozu hrvatskog vojnog osoblja za potrebe EU operacije „ATALANTA“, a upravo su Nijemci svojim vojnim avionom u ožujku ove godine vratili pripadnike Vojske Srbije iz Somalije u Beograd.

Hrvatski vojni vrh na čelu s donedavnim načelnikom GS OS RH, generalom Mirkom Šundovom, do nedavno je tvrdio kako Hrvatska nema potrebe za nastavkom razvoja svoje vojne tranportne komponente jer dogovori sa strateškim saveznicima sasvim dobro funkcioniraju. No to „dobro funkcioniranje“ palo je u vodu s prvom većom krizom. Upravo temeljem iskustava u krizi, susjedna Slovenija odlučuje se za nabavu novog vojnog transportnog aviona. U Hrvatskoj se, međutim, odgovorni prave kao da je sve normalno, jer nama nikad ništa ne treba, a imamo i saveznike.

Uobičajenom domaćem proučavatelju Revolucionarnih i Napoleonskih ratova sudjelovanje britanske vojske rado promakne, s jasnom iznimkom finalne bitke kod Waterlooa. Uistinu, u množini Napoleonovih pohoda – primjerice talijanskih, egipatskih, protiv Austrije i Pruske, te konačno u Rusiji – svekoliki Poluotočni pohod nešto je poput sporednog ratišta. Jasno, za Britance je ova kampanja u središtu interesa.

To se odražava i u knjizi Wellingtonove vojske autora Phillipea J. Haythornthwaitea, premda je metodologija proučavanja ponešto drukčija od onih na koje smo navikli. Naime, u Anglosasa nije neuobičajeno izdvojiti nekog znamenitog vojskovođu – u ovom slučaju to je Arthur Wellesley, prvi vojvoda od Wellingtona – te ga pratiti kroz opise vojski kojima je zapovijedao, odnosno kroz pohode koje je poduzimao. Takva je i ova knjiga, s težištem na prikazu vojske, dok su kampanje opisane uzgred, podrazumijevajući da su čitatelju ionako uglavnom poznate.

Knjiga je podijeljena u 15 poglavlja. Prva dva bave se općenito položajem Britanije i vojnim sustavom. Sljedeća tri bave se novačenjem časnika i vojnika, te svakodnevnim životom u vojsci. Čak sedam poglavlja posvećeno je pojedinačnim rodovima: pješaštvu, konjaništvu topništvu i inženjeriji, opskrbništvu, sanitetu, strancima u britanskoj vojsci, te, naposljetku, zapovjedništvima i stožerima. Posljednja poglavlja posvećena su domovinskom frontu, doživljaju pohoda, te konačno i samim kampanjama. Poglavlja nose prikladne naslove, u pravilu temeljem suvremeničkih citata. Primjerice, ‘Vjerni i ljubljeni‘ odnosi se na časnike i na onodobni uvod ukaza kojim je netko proglašen časnikom, ili ‘Više nego što ih se možemo riješiti‘ odnosi se na Wellingtonovu primjedbu o njegovim stožernim časnicima.

Iz knjige se puno doznaje o onodobnom britanskom sustavu novačenja vojnika i časnika u malu profesionalnu vojsku (samim time, prilično arhaičnu po mjerilima Napoleonskih ratova). Bio je to sustav u kojemu su časnički činovi još uvijek bili na prodaju, a novačenje vojnika ponekad je poprimalo bizarne oblike. Tako saznajemo o sastavu skupina časnika i dočasnika koje su išle naokolo i vabile ljude, u pravilu u pratnji svirača, ali ponekad i patuljaka odbjeglih iz cirkusa (!) ili plemkinja koje bi novacima darivale poljupce (!). Jednom riječju, novačenje u pukovnije bilo je zahtjevan posao koji je tražio stamenu pojavu, slatkorječivost i lukavost. Sve to bilo je u oštroj opreci s prisilnim novačenjem u Kraljevsku mornaricu, gdje se skupljalo nasumične namjernike i pod bajunetama ih vodilo na brod. O mornarici je ipak ovisio opstanak zemlje, dok je vojska bila nešto bez čega se moglo.

Nadalje, puno doznajemo i o smještaju vojske u domovini i na pohodu, plaćama i sljedovanjima, disciplini i kaznama, naoružanju i ustroju, kao i o taktici rodova na bojištu. Primjerice, onodobna britanska vojska imala je razmjerno jako malo konjaništva i topništva. No, dok je konjaništvo jednostavno ‘galopiralo posvuda‘, topništvo je imalo svoj vlastiti sustav školovanja i unapređivanja časnika, a inventivnošću je nadoknađivalo malobrojnost, primjerice izumom te primjenom šrapnela i raketa.

Knjiga je opremljena vrlo korisnim dodacima, poput pregleda proračunskih troškova (ukratko danih i na početku), popisa postrojbi i jako dobrodošlog rječnika tadašnjih vojnih izraza. Uostalom, napisana je vrlo pitkim stilom, uz obilno citiranje onodobnih izvora, s posljedično ponekad neobičnim pravopisom. Zaključno, ovu knjigu možemo toplo preporučiti proučavateljima Revolucionarnih i Napoleonskih ratova koji se žele podrobnije uputiti u onodobnu britansku vojsku.

Podaci o knjizi:

THE ARMIES OF WELLINGTON, autor Philip J. Haythornthwaite., ilustrirano, 318 stranica s dodacima i indeksom, izdanje Brockhampton Press, UK, 1998.