Na Međunarodnoj vojnopomorskoj izložbi u Dohi, održanoj od 4. do 6. ožujka, naš suradnik oprobao je osnovne postupke pilota lovca Rafale i upoznao se s glavnim karakteristikama kokpita aviona koji će podići Hrvatsko ratno zrakoplovstvo na potpuno novu razinu.

Mjesec i pol prije očekivanog dolaska svenamjenskih lovačkih aviona Rafale u Hrvatsku, na trodnevnoj Međunarodnoj vojnopomorskoj izložbi u Dohi (DIMDEX 2024) u Kataru, dobio sam prigodu oprobati se i u simulatoru ovog ponosa francuske zrakoplovne industrije i njezine renomirane tvrtke Dassault Aviation. Nije bilo lako dobiti tu mogućnost, i moram zahvaliti ljudima iz Dassaulta i Katarskog emirskog ratnog zrakoplovstva što su imali razumijevanja pomoći mi i to omogućili.

Važno je da čitatelj zna da nisam pilot, nego strastveni „simer“, ljubitelj simulacija letenja, koje nam danas više od svega omogućuju da mi obični smrtnici dobijemo približan dojam kakav je to „ured“ u kojem borbeni piloti rade i upravljaju zrakoplovima, koji su sam tehnološki vrh u svijetu. Do sada sam se uspio oprobati tri puta u simulatoru švedskog lovca JAS-39C Gripen, dva puta u simulatoru američkog F-16V, te sada i u katarskom simulatoru „eurolovca“ EF Typhoon s najnovijim velikim touch-screen prikaznikom preko cijelog kokpita.

Izbacujuće sjedalo F16F tipa 0-0 na lovcu Rafale nagnuto je za 34 stupnja, što pilotu pruža udobnost pri velikim opterećenjima

Od komercijalnih simulacija letenja, koje poput zahtjevnijih igrica možete instalirati na svome osobnom kompjutoru, a na kojima imam iskustvo, vrijedne su spomena simulacije za lovce MiG-21bis u Digitalnoj borbenoj simulaciji (DCS), F-16C u Falconu BMS te F/A-18E Superbug, PC-9 i Rafale u Microsoftovom Simulatoru letenja 10 (FSX). To mi je olakšalo da već znam gdje su mi koji najvažniji prikaznici i prekidači u Rafaleu.

U otprilike pola sata koliko sam proveo u Dassaultovom simulatoru lovca Rafale imao sam prigodu upoznati se s osnovnim postupcima pokretanja motora, djelovanjem vođenim bombama HAMMER na ranije poznate ciljeve na tlu, obavio presretanje i let u formaciji, djelovanje raketama zrak-zrak MICA i slijetanje na najbliži aerodrom. Probao sam dakle, osnovne borbene postupke kojima će u početku biti zaokupljeni piloti 191. eskadrile lovačkih aviona „Vitezovi“ HRZ-a u zrakoplovnoj bazi na Plesu.

Pokretanje motora

Za početak, bilo mi je važno upoznati se s postupkom pokretanja motora, jer se u tome ogleda i sposobnost lovca-presretača da u tipičnoj zadaći nadzora i kontrole zračnog prostora (air policing) čim prije uzleti ka cilju u zraku, koji ne odgovara na upute kontrole letenja. Simulator Rafalea na DIMDEX-u nije imao sve prekidače namijenjene startanju stroja. No moj domaćin, koji je inače i sam pilot Rafalea u Zrakoplovnoj bazi BA 113 Saint-Dizier, objasnio mi je postupak „nasuho“, pokazujući na pozicije u kokpitu s kojima sam od ranije upoznat.

Dvomotorni Rafale pali se vrlo jednostavno, jer ima vlastitu pomoćnu jedinicu napajanja (APU). Kako mi je objašnjeno, potrebno je samo sklopku koja se nalazi na gornjem dijelu lijevog pulta, ispod ručice stajnog trapa, okrenuti na poziciju BATT, dolje desno, i pritisnuti dugme APU iznad nje. Glavni prikaznici se odmah upale.

Izložbeni štand Dassault Aviationa na sajmu u Dohi krasila je maketa Rafalea EQ u omjeru 1:5, u bojama katarskog ratnog zrakoplovstva

Ispod i desno od ručice gasa, koja više sliči džojstiku nego klasičnoj ručici gasa, Rafale za svaki od motora Safran M88 ima po dvije male ručice koje se nazivaju ‘mini-throttle’. Prvo se pali desni motor. Sklopka se s pozicije BATT okrene na R, gore desno, te se desni mini-throttle gurne iz pozicije STOP naprijed na IDLE. Kad se desni motor „digne“, načelno na 55 posto obrtaja, što se vidi na indikatorima motora na desnom prikazniku VTL 55 (VTLD), desni mini-throttle se gurne na poziciju NORM. Potom se pristupi paljenju lijevog motora. Sklopka se okrene na poziciju L, gore lijevo, i ponovi postupak, dok se i on ne „digne“ te lijeva ručica ne gurne s IDLE na NORM.

Ostali sustavi mogu se paliti u vožnji. Prekidači za svjetla i paljenje čeonog prikaznog stakla (HUD) su na lijevom pultu, ručna parking kočnica i prekidač za zatvaranje pokrova kabine na desnom, na kojem je vrlo mali broj prekidača. Moj domaćin veli mi da startanje motora traje samo 2 minuta te da uvježbane posade Rafalea u Francuskoj znaju poletjeti na zadaću već za 5 minuta (standard NATO-a za polijetanje iz pripravnosti je 15 minuta).

Gađanje HAMMER-ima

U simulatorima obično volim isprobati polijetanje i manevarske osobine aviona. No ovaj simulator nije bio konfiguriran za voženje po pisti i rulnicama te sam odmah dobio zadaću s avionom u zraku. Avion je bio natovaren s dva podvjesna tanka za gorivo i šest vođenih aviobombi HAMMER te je bio pretežak i trom za isprobavanje manevarskih osobina.

Za razliku od lovaca Gripen, Typhoon, F-15, F/A-18 ili Su-35S, lovac Rafale kao i F-16, F-22 i F-35 ima upravljačku palicu ne u sredini kokpita nego sa strane, na desnom pultu. Kod F-16 se palica po osima pomiče samo za simbolična 3 milimetra, pa čovjek ima osjećaj da se drži za bočni okvir kabine. Kod Rafalea, palica se pomjera nešto više od one u F-16, ali za onoga koji je, poput mene, više tradicionalan i navikao na onu u sredini, osjećaj je još uvijek neobičan i treba malo vremena navići se na nju. I nije toliko problem gdje je palica, nego što ona ne zahtjeva toliko otklon pri upravljanju, koliko intenzitet pritiska na nju, čime se ostvaruju letne evolucije. No, obuka i nalet čine pilota, tako da se uz nju stvara i nova navika. Ruke pilota na gasu i palici (HOTAS) imaju i naslone, što umanjuje zamor pilota pri letenju na visokim opterećenjima.

Kokpit lovca Rafale karakterizira veliki središnji prikaznik te bočne palice upravljanja i gasa.

Za zadaću zrak-zemlja Rafale se konfigurira jednostavnim dodirom na oznaku A/S na malom pomoćnom touch-screen prikazniku PDS, lijevo od glavnog lijevog VTL 55 (VTLG). Tu se inače bira i prikaz autopilota (APP), plana letenja (FPL), navigacijskih podataka (NAV), radio veze (COM), protuelektronskih mjera (EMC), raspoznavanje svojih od tuđih zrakoplova (IFF), radara (RDR) i slično. Podvjesni teret mogao sam provjeriti na grafici VTLG-a, a u podnožju HUD-a mi je prikazano šest kružnih oznaka s brojevima od 1 do 6 za svaku od bombi koje su mi natovarene. Dodirom oznake SIM ili REAL na grafici naoružanja VTLG-a može se odabrati vježbovno simuliranje djelovanja naoružanjem ili pravo „realno“.

Rafaleov HUD VEH 3022 je velik i na njemu je označeno sve bitno, čak i više od uobičajene simbologije na HUD-u aviona zapadnih zemalja. Ispod oznake brzine u čvorovima označen je i Mahov broj (brzina zvuka), a mala ikonica radara u podnožju HUD-a pokazivala mi je da me prate radari protivničke protuzračne obrane na tlu.

Tipkom na upravljačkoj palici odabrao sam crno-bijelu sliku s infra-crvenog senzora. Tipkom na palici mogao sam scrollati između prikaza cilja za svaku od bombi koja je bila zaključana na metu. U ovom slučaju to su bili niski objekti poput skladišta ili hangara. Na lijevom prikazniku mogao sam provjeriti unaprijed pohranjene koordinate za svaki od šest ciljeva. Pilot može dodirom odabrati kojom će bombom djelovati ili na koji cilj, a meni je moj domaćin konfigurirao sustav da mogu istovremeno odbaciti svih šest HAMMER-a na šest ciljeva. Pritiskom okidača na upravljačkoj palici bombe su odbačene. Na HUD-u su se pojavile crtice iznad ikona svake bombe, kako je koja nakon odbacivanja krenula ka cilju. Kružići s brojem svake bombe polako su nestajali s HUD-a, jer ih više nisam imao pod krilima. HAMMER-i idu sami na zadatu metu, dok avion može manevrirati i izaći iz opasne zone, ako je uopće i ulazio u nju (jer ove bombe omogućuju djelovanje i sa sigurne udaljenosti).

Presretanje i gađanje raketom MICA

Većinom sustava lovca Rafale upravlja se brojnim prekidačima s više funkcija na obje palice HOTAS-a u kabini

Maknuvši se iz zone, odabrao sam djelovanje za zadaću zrak-zrak dodirom na oznaku A/A na PDS-u. U traženju najbližeg cilja u zraku oslonio sam se na glavni središnji prikaznik TMC 2020, na kojem se iznad pilotažne karte očitavaju objedinjeni znakovni podaci sa svih senzora aviona, ali i s data-linka prijateljskih aviona ili središta na tlu. Rafale je jedinstven u svijetu lovačkih aviona po tome što mu je veliki središnji prikaznik isturen gotovo pred samo lice pilota, tako da ovaj ne mora spuštati glavu kada ga promatra, već samo obori pogled. Prikaz je čak kolimiran za beskonačnost, tako da pilot ne gubi nekad značajne milisekunde da mu se oči priviknu s gledanja kroz HUD na gledanje u glavni prikaznik i obratno. Iako su zemljovid i svi simboli praktički pred očima, čovjek ima osjećaj da gleda negdje u dubinu, kao u kakvu svjetleću staklenu kuglu (doduše četvrtastog oblika). Nisam probao i nisam imao dojam da je glavni prikaznik osjetljiv na dodir, poput lijevog i desnog, iako neke komercijalne simulacije Rafalea daju tu mogućnost (klikom kursora miša po ekranu).

Okrenuo sam avion prema oznaci letećih ciljeva i, kako mi je objasnio domaćin, tipkom na palici gasa pomjerio kursor ka najbližoj i zaključao cilj. Ovo sam već na sličan način svojevremeno isprobao u simulatoru F-16. Dodirom na oznaku IFF pilot bi sada mogao provjeriti radi li se o prijateljskom ili tuđem zrakoplovu. Kako nisam znao koliko još imam preostalog vremena za svoju simulatorsku seansu, samo sam se ustremio na kondenzirani trag najbližeg aviona iznad mene. Palicu gasa sam gurnuo dalje od graničnika i uključio forsaž – naknadno izgaranje motora.

Forsaž se na Rafaleu lako uključuje, bez dodatnog kompliciranja ručicom, kao kod nekih drugih lovaca. Kad dođete do graničnika onda ste na maksimalu, a preko toga ste na forsažu. Kroz više zona forsaža možete prolaziti tako što gurnete palicu gasa do kraja forsaža, a onda možete povući nazad i zaustaviti se na manjim zonama forsaža prije graničnika.

Kad sam presreo cilj, uspostavilo se da je to drugi Rafale. Letio sam s njim malo u formaciji, koristeći se često tipkom za kočnicu na palici gasa. Rafale nema klasičnu zračnu kočnicu, nego mu se kanardi i ostale aerodinamične površine na krilu konfiguriraju tako da avion pravi otpor zraka i smanjuje brzinu. Avionu se nisam približio u potpuno smaknuti poredak jer sam se bojao da ne udarim u njega i obustavim simulaciju. Nakon kraćeg zajedničkog leta pustio sam ga da se udalji, napravio puni zaokret za 360 stupnjeva, uveo cilj vizualno u središte HUD-a, gdje se moja raketa zrak-zrak MICA već zaključala za njega. Povukao sam okidač na upravljačkoj palici, dimni trag rakete je krenuo ka cilju, jedna od dvije oznake MICA je nestala s HUD-a, a nesretni Rafale se pretvorio u oblak eksplozije.

Ateriranje

Fotografiranje simulatora lovca Rafale našem je suradniku dopušteno tek pošto su glavni sustavi isključeni.

Procjenjujući da mi nije ostalo još puno vremena, zatražio sam slijetanje na najbliži aerodrom. Domaćin mi je sugerirao gdje da usmjerim avion i s par zaokreta pod visokim opterećenjem smanjim brzinu. Kad je pala ispod 250 čvorova, spustio sam stajni trap, a ikonica „velocity vectora“ na HUD-u je dobila „noge“, označavajući da mi je podvozje spušteno. Ta simbologija na HUD-u je karakteristična za francuske avione i ponešto se razlikuje od one na američkim. Lako je razumljiva i jednostavno je potrebno da pravokutne zagrade na HUD-u budu na željenoj točki dodira s pistom.

Domaćin iz Sain-Diziera me savjetovao da sletim s uključenom kočnicom, vjerojatno da budem stabilniji. Prema simulaciji, optimalna brzina slijetanja Rafalea je između 120 i 130 čvorova, ovisno od težine, s relativno visokim napadnim kutom čak i većem od 12 stupnjeva. U simulaciji letenja svakog aviona slijetanje mi je omiljena radnja, a za Rafale mogu reći da je u usporedbi s drugim lovcima i najlakša. Kombinacija jasne simbologije na HUD-u i slijetnih karakteristika aviona pruža pravo zadovoljstvo i bezbrižnost pri slijetanju. Zaključujem da se s Rafaleom najbolje slijeće! Sam sam sebi to dokazao besprijekornim i preciznim dodirom s pistom.

Kao da je samo to čekala, na vratima prostorije simulatora na štandu Dassaulta na sajmu u Dohi pojavila se cijela svita na čelu sa zapovjednikom katarskog ratnog zrakoplovstva, koji se došao također oprobati u simulatoru. Ostao je kraće od mene, ali za razliku od mene dobio na poklon kutiju s maketom Rafalea.

Sve u svemu, simulator Rafalea ukazuje da su Francuzi na originalne načine uspostavili vezu čovjeka i stroja, onom što se naziva man-machine interface (MMI). Dostupne informacije naprosto se nude pilotu, koji i prije letenja očigledno mora biti teorijski odlično upoznat s raznovrsnom simbologijom i pozicijama brojnih prekidača na HOTAS-u. Pilotu Rafalea na raspolaganju su i neke glasovne komande. No to nisam imao prigodu isprobati, a ne vjerujem da bi više od ovoga i smio objaviti.

Ono što u odnosu na Typhoon, Gripena, američke i ruske lovce može biti mana lovcu Rafale je to što Francuzi na njemu još nemaju operativnu kacigu s prikaznikom na viziru. U bliskoj zračnoj borbi, kad piloti traže protivnika i gledajući preko ramena, takva kaciga je iznimno korisna u praćenju parametara leta i usmjeravanju vođenog naoružanja. Nije ni čudo što katarski i indijski piloti Rafalea na raspolaganju imaju izraelsku kacigu Targo II, pa vjerujem da u HRZ-u trebaju razmotriti i tu mogućnost. Jer Francuzi tek uz varijantu Rafale F4 uvode kacigu varijante Scorpion s monoklom na jednom oku s kojim će moći usmjeravati djelovanje vođenih raketa.

Također, treba reći da su simulatori na sajmovima službeno „demonstratori kokpita“, kojeg tvrtke pokazuju pazeći da ne otkriju one najfinije tajne borbenih sustava i pilotskih kabina, kakve su dostupne samo u full-mission simulatorima, na kojima piloti danas uvježbavaju borbene postupke i procedure prije samog letenja na borbenu zadaću. No sajamski simulatori zasigurno jesu dobri da se dobije osnovni dojam i međusobno usporede pilotske kabine različitih borbenih aviona.

Potvrda tome može biti i činjenica da meni tajnoviti Francuzi nisu dopustili fotografirati kokpit dok god svi glavni sustavi nisu bili pogašeni. Kako god, ostaje mi nada da ću nakon ovoga možda dobiti prigodu i oprobati se u pravom full-mission simulatoru, kojeg će uz 12 Rafalea, naoružanje i prateću opremu, dobiti i ekipa „Vitezova“ na Plesu.

A što se tiče Katarskog emirskog ratnog zrakoplovstva, moram reći da su se njihovi pripadnici pokazali vrlo spremnima za suradnju te da sve više lete na međunarodnim vojnim vježbama. Valjalo bi da HRZ razmisli i o suradnji s njima te iskoristi i njihova iskustva s Rafaleima. Jer veze postoje. Primjerice, pilot Qatar Airwaysa na letu Doha-Zagreb bio je izvjesni Saša, koji nije krio svoje porijeklo, pozdravljajući putnike i na hrvatskom.

*Gost autor/foto: Antonio PRLENDA, vojni komentator

Temeljem narudžbe Ministarstva unutrašnjih poslova RH, zagrebačka tvrtka DOK-ING proizvela je tzv. „potresni edukativni kontejner“ ili skraćeno PEK-001. Radi se o inovativnom pristupu podizanju svijesti o potresima i pripremi građana za moguće katastrofe, što je za Civilnu zaštitu RH izgleda postalo zanimljivo nakon domaćih iskustava s razornim potresima u Zagrebu i Petrinji. Tihomir Mendek, vodeći inženjer projekta PEK-001 u DOK-ING-u, napominje kako ovaj simulator pruža višestruko iskustvo:

„Ovaj kontejner nije samo obična soba; njegova jedinstvena značajka proizlazi iz mogućnosti simulacije različitih intenziteta i uvjeta potresa te pružanja iskustva potresa na različitim visinama. Kontejner omogućuje simulaciju potresa na različitim etažama: prizemlje, peti, deseti, petnaesti i dvadeseti kat zgrade, dajući korisnicima mogućnost usporedbe učinaka potresa na različitim visinama”.

Autentičnosti iskustva navodno doprinosi i sposobnost sustava PEK-001 da replicira zvukove potresa, a kako bi realnost situacija bila što veća – pušta se i popratna video-snimka potresa. Primarni dio simulatora je sustav eMotion-1500 koji se široko koristi u brojnim industrijama kao što su automobilska industrija, zrakoplovstvo i željeznički sektor.

Kroz ovaj jedinstveni edukacijski pristup o potresima, DOK-ING i Civilna zaštita nadaju se podići svijest o važnosti spremnosti i brzog djelovanja u slučaju potresa, posebno u seizmički ugroženim mjestima poput Hrvatske. Prema njegovim proizvođačima, PEK-001 predstavlja korak naprijed u pružanju realističnih iskustava koja će građanima pomoći u boljem razumijevanju i prevladavanju izazova izazvanih potresima

DOK-ING-ov kontejner namijenjen je Civilnoj zaštiti, nabavljen je u sklopu projekta „Na putu smanjenja rizika od katastrofa“ i koristit će se kao ključno edukacijsko sredstvo. DOK-ING je svoj PEK-001 predao MUP-u 23. listopada, a prva javna prezentacija ovog simulatora potresa održana je u Zagrebu 6. studenog u sklopu nacionalne kampanje „Usvoji znanja da šteta bude manja“.

„Ovim projektom, vrijednim oko 2 milijuna eura, sufinanciranim kroz Operativni program konkurentnost i kohezija, napravljeno je puno u smislu podizanja svijesti javnosti, od izrade raznih edukacijskih materijala o smanjenju rizika, uključujući i priručnik za nastavnike, izrade promotivnih filmova prilagođenih dječjem uzrastu, kao i nabave edukacijskih modela za simulacije katastrofa“,

rekao  je tom prilikom Damir Trut, ravnatelj Ravnateljstva civilne zaštite.

Kampanjom „Usvoji znanja da šteta bude manja“, koja je dio projekta „Na putu smanjenja rizika od katastrofa“ i provodi se u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje, bit će obuhvaćen 21 grad u Hrvatskoj. Nakon Zagreba, simulator potresa predstavljen je i u Osijeku, Rijeci  i Splitu, dok su se u ostalim županijama i gradovima održale zanimljive prezentacije gdje su se djeca i mladi s pomoću edukacijskih modela poplave, potresa i erozije upoznala s prijetnjama i neočekivanim situacijama, a svi građani mogli su se informirati kako i sami mogu doprinijeti smanjenju rizika od katastrofa.

Projektom “Na putu smanjenja rizika od katastrofa” educira se djecu i javnost o mogućnostima smanjenja rizika od katastrofa i prilagodbe okolišnim izazovima te sposobnosti reagiranja kako bi se izbjegla stradanja ljudi i štete. Usvojenim znanjem i pripremljenošću, građani bi trebali utjecati na rizike te steći znanja potrebna za izbjegavanje i smanjivanje stradanja i šteta. Projekt je sufinancirala Europska unija iz Kohezijskog fonda, unutar Operativnog programa konkurentnost i kohezija, a vrijednost projekta je 1.925.406,64 EUR.

*Photo: DOK-ING i Ravnateljstvo civilne zaštite

Zagrebačka tvrtka Utilis razvila je simulator za pripremu osoblja za borbu protiv hakera pod nazivom Cyber Conflict Simulator (CCS) – radi se o prototipu interaktivnog sustava koji će obuku i testove znatno pojednostaviti i pojeftiniti, a simulacije kibernetičkih napada učiniti dostupnima svima zainteresiranima. Naime, Cyber Conflict Simulator (CCS) je softverski sustav namijenjen osobama zaduženima za upravljanje kibernetičkim incidentima u gospodarstvu, javnom i vojnom sektoru. Nastao je kao odgovor na potrebe pripremanja za obranu od kibernetičkih napada tvrtki i organizacija, te za postizanje usklađenosti sa zakonima i regulativama (uključivo sa Zakonom o kibernetičkoj sigurnosti operatora ključnih usluga i davatelja digitalnih usluga, te EU NIS i NIS2 direktivama).

Sustav omogućava definiranje virtualnog kibernetičkog okruženja sastavljenog od različitih objekata, dok okruženje predstavlja tvrtke i institucije, njihovu infrastrukturu (mrežnu opremu, servere, računala, softver…), poslovne servise i proizvodne kapacitete te ljude koji rade u njima. Prijetnju predstavljaju različiti napadači – države, kriminalne skupine ili pojedinci – svaki s različitim resursima na raspolaganju, što utječe na samu simulaciju napada. Nastalu štetu moguće je izraziti financijskim pokazateljima, nedostupnošću resursa, nemogućnošću pružanja usluga, gubitkom povjerenja i drugim parametrima.

Radom na CCS-u vježbenici stječu korisna iskustva u realističnom okruženju, pri čemu njihove tehničke vještine nisu presudne. Moguća je suradnja više skupina vježbenika koje sudjeluju u različitim ulogama (primjerice, ICT skupina i menadžerska skupina). Sve potrebno za provođenje vježbe može pripremiti tim stručnjaka Utilisa i FER-a, a organizacija koja će vježbu provoditi može definirati razinu vlastitog angažmana. „Kao primarne korisnike vidimo tvrtke i institucije koje se najčešće mete napada, primjerice banke i druge financijske institucije, tvrtke koje u poslovanju koriste IT sustave, operatere ključnih usluga na kritičnoj infrastrukturi poput energetike, prometa i zdravstva, državna upravu i vojsku“, rekao je Zdenko Ćorić, voditelj projekta.

CCS je djelo domaćih stručnjaka i rezultat uspješne Utilisove suradnje sa zagrebačkim Fakultetom elektrotehnike i računarstva (FER). U istraživanju i razvoju su sudjelovali doc. dr. Stjepan Groš, doc.dr. Ante Đerek i tim znanstvenih novaka.

Sustav je trenutno u fazi funkcionalnog prototipa s kojim je već proveden niz vježbi i demonstracija. Do kraja 2022. godine CCS će biti dodatno testiran u suradnji s partnerima.

Prezentacija u MORH-u 2017. godine

Dosadašnje ulaganje u ovaj istraživačko-razvojni projekt je 4.121.758,70 kuna. Oko 80 posto tog iznosa pristiglo je iz europskih strukturnih i investicijskih fondova (ESIF), dok je Utilis uložio znanje i 20 posto sredstava. CCS je kao projekt započeo u formi prijave na EDA natječaj za projekte dualne namjene koji bi mogli aplicirati za ESIF fondove. U natječaju se odabranim projektima nudila tehnička podrška za izradu dokumentacije potrebne za prijavu na ESIF natječaje. Taj natječaj je objavljen na nivou EU, i MORH je bio koordinator u izboru projekata koji su bili poslani iz Hrvatske – radna skupina MORH-a je na poziv Europske obrambene agencije 2015. godine provela natječaj na kojem je izabrano 8 projektnih prijedloga hrvatskih tvrtki, među kojima je bila i tvrtka Utilis.d.o.o.

Dvije godine kasnije, na EDA natječaju, projekt CCS je bio izabran među prvih 10 – tadašnji predsjednik Europske obrambene agencije Jorge Domecq istaknuo je kako je ovaj projekt od velikog značaja za europsku obranu i obrambenu industriju općenito, jer je po prvi put odobreno izravno ulaganje u EU projekt čiste obrambene namjene. Za razvoj projekta predviđeni troškovi iznosili su tada 600 tisuća eura, a kao primaran cilj projekta navodila se cyber-zaštita MORH-a, te simulacije prilikom provedbe međunarodni vojnih vježbi. Na poziv tadašnjeg ministra obrane i potpredsjednika Vlade RH Damira Krstičevića prezentacija projekta Cyber Conflict Simulator održana je 16. studenog 2017. godine u MORH-u. Kako je tom prilikom naglašeno – radi se o prvom projektu koji se odnosi na pružanje podrške obrambeno-sigurnosnom sektoru, a s odobrenim sufinanciranjem sredstvima Europske unije – iz ESI Fondova. To je financiranje bilo omogućeno putem Javnog poziva Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta – IRI (Poticanje ulaganja poslovnog sektora u aktivnosti istraživanja i razvoja a u cilju razvoja novih proizvoda i usluga). Tijekom razvoja CCS-a Utilis je bio uključen u pripremu vježbe „Kibernetički štit 2020“ koju je koordiniralo Ministarstvo obrane. CCS je bio uključen u vježbu kao alat za simulaciju i prezentaciju predviđenih scenarija. Održane su sve probe i testiranja za održavanje vježbe, no nažalost u zadnjem tjednu vježba je otkazana zbog korona krize u ožujku 2020. godine.

Po završetku projekta, u Ministarstvu obrane je bila održana demonstracija rada i sposobnosti CCS-a, nakon koje je brigadni general Ante Tolić, načelnik Uprave za komunikacijsko informacijske sustave GS OS RH, imao samo riječi pohvale: „Cyber Conflict Simulator je odličan alat koji može pridonijeti obuci osoblja Oružanih snaga RH. Glavna prednost CCS-a je što popunjava prazan prostor koji postoji u razvoju kibernetičkih sposobnosti između tehničke i upravne razine. Funkcionalnosti CCS-a omogućuju jedinstven pristup istodobnoj obuci širokog spektra osoblja svih razina. Veselimo se daljnjoj suradnji“.

Civilne uporabe sustava

Cyber Conflict Simulatorom jednako su zadovoljni i civilni korisnici, ponajprije oni iz bankarskog sektora koji je posljednjih godina, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, pod učestalim cyber-napadima. I oni su u svojim vježbama koristili CCS: „Provođenje vježbe bilo je izuzetno korisno. Sve funkcionalnosti su iznenađujuće dobro koncipirane. Imamo interes za periodičko provođenje vježbi različitih scenarija dinamikom jednom do dva puta godišnje. Kao najveće koristi od provođenja vježbe naveo bih stjecanje iskustva u upravljanju odgovorom na kibernetički incident, poput Flight simulatora. Ponovljenim vježbama postigli bi efikasan i optimalan odgovor za pojedine vrste cyber događaja“,  istaknuo je Srećko Bartol, voditelj sigurnosti informacijskog sustava Kentbank d.d. „Provedba vježbi ovog tipa znatno unapređuje sposobnosti tima za odgovor na kibernetičke incidente organizacije. Više puta sam sudjelovao u raznim tipovima vježbi odgovora na kibernetičke incidente. Nakon vježbe s CCS-om došlo je do unaprjeđenja komunikacije, potrebe izrade tehničkog popisa za provjeru u slučaju incidenta, potrebe daljnjeg vježbanja tima, važnost uloge uprave u rješavanju incidenta…“, naglasio je Dalibor Uremović, konzultant za informacijsku sigurnost u tvrtci Alterinfo d.o.o.

Utilisovi stručnjaci razvili su novi alat za cyber-defence

U Utilisu aktivno rade na unaprjeđivanju CCS-a, te planiraju sljedeću fazu razvoja iz prototipa u komercijalni proizvod namijenjen međunarodnom tržištu, što zahtijeva i zapošljavanje novih stručnjaka.

U Utilisu vjeruju kako će implementacija CCS-a dovesti do povećanja broja zaposlenih u konzultantskim tvrtkama koje će sudjelovati u implementaciji ili koristiti sustav za provedbu vježbi, kao i razvoj vlastitih usluga temeljem CCS-ovih značajki i mogućnosti.

„Za Hrvatsku je ovaj projekt dodatno značajan jer stvara temelj za daljnji razvoj i zapošljavanje stručnjaka u industriji s visokom dodanom vrijednošću“, rekao je Goran Polonji, tehnički direktor projekta, koji ujedno poziva i sve tvrtke te organizacije zainteresirane za testiranje CCS-om da se jave u Utilis.

*Photo: Utilis d.o.o. i OSRH/ Stjepan Brigljević

Tijekom ovoga tjedna, u Simulacijskom središtu Zapovjedništva za obuku i doktrinu „Fran Krsto Frankopan“ na Hrvatskom vojnom učilištu započela je računalno poduprta vježba pričuvnih postrojbi OS RH pod nazivom „Pričuva 21“. Vježba na simulacijskom sustavu JCATS (Joint Conflict and Tactical Simulation) počela je u ponedjeljak, 13. rujna, i završava u petak, 17. rujna 2021. Kako je priopćio MORH, pripadnici djelatnih jezgri sedam pričuvnih pukovnija uvježbavaju proces vojnog odlučivanja i rada u stožeru zapovjednog mjesta tijekom simuliranih ofenzivnih taktičkih aktivnosti. Inače, simulacijski sustav JCATS – „Joint Conflict and Tactical Simulation“ je softverski program koji simulira sukob na bojnom polju, i to na razini pojedinačnih vojnika i vozila.

Uporaba JCATS je široko rasprostranjena – od američke preko poljske i litavske vojske, pa do OS RH i VS

Časnik za provedbu vježbe je zamjenik zapovjednika Zapovjedništva za obuku i doktrinu brigadir Dražen Batrnek, a direktor vježbe je načelnik operativnog odjela Zapovjedništva za obuku i doktrinu brigadir Zlatko Radočaj. Upravljački element vježbe čine pripadnici Simulacijskog središta i zapovjedništva Zapovjedništva za obuku i doktrinu. Ključno osoblje 1. pješačke pukovnije, pod zapovijedanjem pukovnika Drage Ilića, u ulozi je primarne obučne skupine. Njima se u stožeru vježbe, kao sekundarna obučna skupina, priključuju pripadnici pet pješačkih i 2. topničko-raketne pukovnije.

Ovo je prva računalno poduprta vježba pričuvnih postrojbi OS RH, a s obzirom da se uvježbavaju sve postrojbe razvrstane pričuve – planski proces i priprema svih sudionika traju od veljače 2021. Kako stoji u Godišnjem izvješću o obrani u 2020. godini, „tijekom 2020. godine razvrstani pričuvnici nisu bili pozivani na planirano osposobljavanje zbog pandemije bolesti COVID-19“, pa je ovo jedna od rijetkih obučnih aktivnosti OS RH u tako pandemijski olabavljenim uvjetima.

Veleposlanstvo SAD-a u Hrvatskoj danas je na svojoj Facebook stranici objavilo poziv na sudjelovanje u vrlo zanimljivoj nagradnoj igri, u kojoj je glavna nagrada let na F-16 u simulatoru koji stiže u Republiku Hrvatsku za tjedan dana.

Da bi pogledali video i potom komentirali, potrebno je otići na Facebook stranicu Veleposlanstva SAD-a u RH: https://www.facebook.com/usembassycroatia/videos/388107855521452

Podsjetimo, SAD su na ponovljenom natječaju za nabavu VBA za potrebe HRZ-a ponudile novi F-16 Blok 70/72, i ovo zasigurno treba gledati baš u tom svjetlu. Kako je za idući tjedan aktualno najavljen i službeni posjet američkog državnog tajnika Mike Pompea Hrvatskoj, riječ će gotovo pa biti o „tjednu SAD-a u Zagrebu“, a zasigurno o intenzivnom valu politikog lobiranja i po pitanju borbenih aviona.

Podsjetimo da je jedan takav simulator proizvođač F-16, kompanija Lockheed Martin, pokazao i na prošlogodišnjem vojnom sajmu ASDA 2019 u Splitu. Interes za simulator tada je bio velik, kao što će – nesumnjivo – biti interes i za ovaj zanimljiv događaj sljedećeg tjedna na Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Ako se dvoumite – svakako se prijavite, let na simulatoru F-16 svakako nije težak, možda oborite i pokoji neprijateljski avion, a ovo je jedinstvena prilika da postanete pilot borbenog aviona na barem 5 minuta!

Lockheed Martinov simulator za F-16 na sajmu ASDA 2019 (Photo: Antonio Prlenda)

Ponedjeljak, 27. ožujka, u petrinjskoj vojarni “Pukovnik Predrag Matanović” bio je obilježen primopredajom u hrvatske ruke novoga sustava za taktičku obuku pješačkim oružjem. Riječ je o donaciji opreme Sjedinjenih Američkih Država, koju je u Petrinji novim korisnicima predala američka veleposlanica u Hrvatskoj Julieta Valls Noyes praćena vojnim atašeom i osobljem ureda za vojnu suradnju Veleposlanstva. Taj SATTS sustav (Small Arms Tactical Training System) vrijedan je oko milijun USD, a donacijski paket obuhvaća samo virtualno strelište s 10 paralelnih vježbovnih linija za pojedinačnu ili skupnu obuku, kao i osiguravanje pričuvnih dijelova te troškove obuke. Primanje američke donacije ovog simulacijskog sustava ministar obrane Damir Krstičević opisao je riječima:

“Meni je drago danas prisustvovati ovoj svečanoj primopredaji simulacijskog sustava za potrebe pješaštva. Još se jednom zahvaljujem SAD-u na ovoj donaciji opreme čija je cijena preko milijun američkih dolara. Mogu samo reći da vrijednost ove donacije višestruko nadilazi samu cijenu. Ovo je još jedna potvrda odličnih, prijateljskih, savezničkih odnosa između SAD-a i RH. Kao što znate, SAD su naš ključan saveznik u području obrane i sigurnosti, mislim da ovo je i potvrda tog savezništva. Vi znate da mi sudjelujemo i u zajedničkim vježbama, u zajedničkoj obuci, sudjelujemo u operacijama građenja mira u Afganistanu, na Kosovu, naravno tu je borba protiv ISIL-a, zatim narastajućeg radikalizma i ja vjerujem da je ovo jedan pravi put, da ovakvih primjera će biti još puno. S ovim Hrvatska vojska dobiva puno – dobiva nove sposobnosti koje su nam potrebne, vidjeli ste da je to jedno virtualno središte koje nam pomaže u jednoj realnoj situaciji da uvježbamo sve moguće scenarije, tako da… s ciljem da osnažimo Hrvatsku vojsku i da Hrvatska vojska bude u svakom trenutku spremna čvrsto, jako, snažno izvršiti sve one zadaće koje su postavljane pred njih. Još jednom, iskreno, zahvala SAD-u na ovoj vrijednoj donaciji“.

Ovaj sustav ima više modova rada – od onih jednostavnijih (“Course of fire” za četiri strijelca), ponešto naprednijih (“Skill Drills” za poboljšanje brzine, točnosti i vještine donošenja odluka strijelaca), pa do kompleksnih – virtualno programsko okružje VBS3 tvrtke Bohemia Interactive Simulations (BISim). Ovo virtualno okruženje služi za uvježbavanje taktičkih situacija, gdje timovi mogu koristiti raznoliko prilagođeno oružje ne bi li se upoznali s pravim ili simuliranim terenom, te vježbali zajedničko djelovanje u raznim vremenskim i lokacijskim uvjetima. Novi će sustav najviše koristiti pripadnici mehanizirane bojne “Tigrovi” i “Gromovi” iz sastava Gardijske mehanizirane brigade smještene u Petrinji, iako se razmatra i mogućnost suradnje na taktičkoj obuci pojedinog specijaliziranog osoblja i iz okvira Ministarstva unutarnjih poslova RH.

Oružje koje se trenutno koristi na virtualnom strelištu pripada prilagođenoj paleti naoružanja Oružanih snaga Sjedinjenih Američkih Država, čiji primjerci koriste školsko streljivo, a simuliraju i trzaj te zvukove opaljenja. U spomenuti je sustav uključeno ukupno 9 tipova oružja, i to pištolj Beretta M9, sačmarica Winchester M1200, snajper Remington Model 700, jurišne puške M16A2 i M4A1, puškostrojnice M240B i M249, automatski bacač granata MK 19, te protuoklopni bacač M136 AT4. Nakon što se i sam oprobao u virtualnome gađanju, ministar Krstičević je zaključio:

“Mislim da je dobar proizvod. To je jedan dobar alat u rukama hrvatskih vojnika. Mislim da nam može pomoći na ukupnoj spremnosti, uvježbanosti i nema potrebe sutra možda i otići na neko gađanje. Preko ovog gađanja možemo puno toga uvježbati tako da ne samo da dobivamo na spremnosti nego, s druge strane, da postavimo stvari puno racionalnije, da možda i uštedimo neko streljivo koje je potrebno, tako da… Mislim da idemo ukorak s trendovima u obučavanju koji su danas prisutni u svim modernim vojskama i meni je drago, i kroz ovaj primjer, da Hrvatska vojska prati sve te trendove i stavlja ih u funkciju“.

Stožerni narednik Krešimir Kraft

S druge strane, o novoj opremi nekoliko smo pitanja postavili i stožernom naredniku Krešimiru Kraftu, prvom dočasniku bojne Tigrovi. Po njemu:

“Cilj je obučiti što više naših pripadnika, kako iz Prve bojne, tako i iz Druge bojne, na ovom sustavu, što je ujedno i priprema ne samo za gađanja koja su stvarna, na strelištu, nego i za neki osjećaj bliske borbe“.

Dakle, oni koji će se na ovome obučavati moraju imati neko predznanje…

“Da, svakako, to su vojnici koji već imaju znanja iz rukovanja puškom i naoružanjem tako da im je ovo samo jedna nadogradnja, odnosno jedna bolja priprema za stvarne situacije“.

Koja je razlika između ovog sustava, ovog naoružanja i VHS-a kao standardnog naoružanja OS RH?

“Razlika je konstrukcijska, međutim drillovi da tako kažemo, znači neki postupci s kojima se na ovaj način dolazi u rutinu su jednaki, bez obzira na naoružanje. Tako da… Razmišljamo mi o postavljanju nekog VHS-sustava na ovo, ali pitanje je sad da li mi to možemo s obzirom na licencu, na firmu, i tako… To su neka naša razmišljanja…“

Kada se može očekivati početak obuke?

“Obuka se može očekivati idući tjedan, odmah“.

Koliko ljudi će proći takvu obuku?

“Ovo je sustav koji, ajmo reći, omogućava obučavanje usporedo skupine, eventualno desetine. Što znači da će se prvo ići na obuku desetina, zatim vodova, koji će se zajedno objedinjavati. To je neki maksimalni sustav obuke“.

Svi redom ili će prednost imati pripadnici OS RH koji idu u misije?

“U pravilu prednost imaju postrojbe koje su deklarirane snage ispred RH za odlazak kako u misiju, tako bilo gdje“.

Na koji način se ova vrsta obuke radila do dolaska ovog sustava?

“Mi to nazivamo ‘obuka na suho’. Znači, radilo se na strelištu prije gađanja, prilikom priprema za pravo gađanje. Ovo može predočiti neku realnu situaciju, odnosno pripremiti tog vojnika za neke refleksivne radnje koje inače nije obučen automatski odraditi“.

Švedski konzorcij Saab dobio je posao opskrbe Kopnenih snaga Sjedinjenih Američkih Država simulacijskom opremom za uvježbavanje snaga u interoperabilim terenskim situacijama. Konkretno, posao nabave kojeg je raspisao Izvršni programski ured za simulacije, uvježbavanje i instrumentalizaciju (Program Executive Office of Simulation, Training and Instrumentation – PEO STRI) Kopnenih snaga SAD – trebao bi pružiti sposobnost korištenja simulacijskog standarda OSAG 2.0 na interoperabilnoj razini.

Kao prvo, riječ je tu o Saabovom kompletu interoperabilne opreme za Deployable Instrumentation System, Europe (DISE), pri 7. zapovjedništvu za uvježbavanje Kopnenih snaga SAD (7th Army Training Command) – te, kao drugo, o sustavu Combat Vehicle Tactical Engagement Simulation System (CVTESS). Dakle, prema izvorima iz koncerna Saab, uz simulacijsku opremu za pješaštvo, paket prodane opreme za DISE sadržava još i CVTESS komplete za vozila M-1 Abrams, oklopnjake Bradley, te vozila koja bi simulirala protivničku stranu (OPFOR) u vježbama.

OSAG 2.0 je od koncerna Saab razvijeni programski sustav koji kod vježbovnog otvaranja vatre laserskim transmiterima simulira prave balističke učinke, kako oružja na vozilima, tako i protuoklopnog streljiva. Kupljena će oprema “omogućiti vojnicima da brzo konfiguriraju lasere svog vježbovnog sustava na djelovanje bilo putem MILES komunikacijskoga koda (MCC), kojeg se pretežito koristi u vježbovnim sredinama SAD, ili na OSAG 2.0 standard, korišten u većini europskih država, a za vježbovna događanja u svim uvjetima, i u sklopu multinacionalnih snaga“, kažu u švedskome Saabu.

“Ova sposobnost daje za US 7th ATC mogućnost stvarnog interoperabilnog uvježbavanja zajedno s europskim partnerima, koristeći opremu koja može biti konfigurirana za MILES ili OSAG 2.0“, izjavila je Cyndi Krisan, voditeljica odjela za  uvježbavanje i simuliranje pri Saab Defence and Security USA. Usput budi rečeno, sustavom MILES raspolažu i OS RH.

Spomenuti Deployable Instrumentation System, Europe (DISE), uspostavljen je 2001. godine, i predstavlja okvir za terensko uvježbavanje snaga do razine bojne. Sastoji se od sustava laserske opreme za simuliranje taktičkih djelovanja, sustava za kontrolu tijeka vježbi (EXCON), opreme za praćenje tijeka djelovanja i prikupljanje podataka, te sustava za brzu analizu učinaka vježbovnih djelovanja (After Action Review – AAR) na terenu. Originalno bazirana u Njemačkoj, na vojnome poligonu Grafenwöhr, ovakva unaprijeđena DISE bit će raspoređivana širom Europe, u podršci djelovanju Training Support Activity Europe (TSAE) za združene i multinacionalne snage.

Nakon izglasavanja neovisnosti Makedonije od SFRJ 08. rujna 1991. godine, u narednim mjesecima došlo je do povlačenja JNA, koja nije ostavila gotovo ništa od operativne tehnike koja bi mogla poslužiti novoformiranoj državi. Zrakoplovne jedinice s aerodroma Skopski Petrovac, kao i jedinice PZO, prebazirane su u Srbiju.

Makedonske zrakoplovne snage formirane su 10. lipnja 1992., a prvi zrakoplovi – jedan avion za vezu Utva-66 i 4 školske Utve-75 A21 – stigli su iz makedonskog Zrakoplovnog saveza. Prvi pravi vojni zrakoplovi nabavljeni u inozemstvu bili su srednji transportni helikopteri Mi-17-1V, 4 polovna su nabavljena iz Ukrajine u lipnju 1994. Zbog embarga na uvoz naoružanja koji su, nakon početka građanskog rata, uveli Ujedinjeni narodi svim novoformiranim državama nastalim raspadom SFRJ, makedonski Mi-17 bili su obojani u bijelo i nosili su civilne registracije. Tek nakon ukidanja embarga 1996. godine dobili su maskirnu shemu i vojne evidencijske brojeve. Dva helikoptera izgubljena su u nesrećama: jedan se srušio 17. ožujka 2001. tokom sukoba s albanskom tzv. Oslobodilačkom narodnom armijom, a drugi 12. siječnja 2008. vraćajući se iz misije EUFOR u BiH. Oba preostala helikoptera trenutno nisu operativna i čekaju remont.

Nakon nabave Mi-17 uslijedila je kupovina novih čeških školskih zrakoplova Zlin-242L 1995. godine, a 4 Zlina zamijenila su Utve-75. Jedan zrakoplov srušio se 07. travnja 1999., a 2003. su od Direkcije za civilno zrakoplovstvo, zajedno s jednim četverosjedom Zlin-143L, dobivena još 2 Z-242L. Danas 5 zrakoplova leti u sastavu Središta za obuku pilota, formiranom 2010., koji predstavlja privatno poduzeće s udjelom od 50% makedonske kompanije Elmak i 50% izraelskog Elbita. Vojska u slučaju potrebe uvijek može koristiti zrakoplove, a 8 godina nakon formiranja moći će u potpunosti preuzeti upravljanje centrom.

Ratno doba

U istom Središtu lete i 4 helikoptera Bell-206B-3 „Jet Ranger“, koji su rabljeni nabavljeni u razdoblju od 2012.-2013. godine. Najveću ekspanziju makedonske zrakoplovne snage doživjele su 2001. godine, kada su po izbijanju sukoba u naoružanje primili 22 zrakoplova, od toga 18 helikoptera i 4 aviona. Prvo su 20. ožujka od ukrajinskog kontingenta (detašmana) KFOR-a na aerodormu Skopski Petrovac dobivena 4 transportna helikoptera Mi-8MT. Gotovo istovremeno Grčka je iz svojih viškova donirala 2 višenamjenska helikoptera UH-1H „Huey“. Nekoliko dana kasnije iz Ukrajine su stigla 2 desantno-jurišna helikoptera Mi-24V, i to su bili prvi borbeni zrakoplovi makedonske vojske. Isporuke ovih helikoptera su nastavljene, pa je tako do početka rujna iste godine isporučeno čak 10 Mi-24. Naknadno su u prosincu stigla još 2 Mi-24, i to u varijanti za korekturu topničke vatre (Mi-24K).

Uz helikoptere je stigao i kompletni arsenal naoružanja, počevši od lansera nevođenih raketnih zrna UB-32-57 i B-8V-20 za NRZ 57 i 80 mm, preko kontejnera UPK-23-250 s dvocijevnim topovima GŠ-23 23 mm, različitih vrsti nevođenih bombi kalibra 50, 100 i 250 kg, pa sve do protuoklopnih raketa 9M113 „Šturm-V“ (AT-6 Spiral) dometa 6 km s poluautomatskim zapovjednim vođenjem uz upotrebu radio linka.

Borbena moć makedonskog vojnog zrakoplovstva drastično je ojačana 20. lipnja 2001. kada su, također iz Ukrajine, stigla 4 jurišna zrakoplova Su-25, od kojih jedan dvosjed Su-25UB, koji je prvi i sletio na Skopski Petrovac. Prethodno je 25 pilota i tehničara poslanu u Odesu na obuku, koja je provedena tijekom travnja i svibnja te godine. Zrakoplovi su stigli s respektabilnim naoružanjem, koje je uključivalo lansere UB-32M/57 i B-8M1 s NRZ S-5 i S-8 80 mm, lanseri B-13L nevođenih raketa S-13 kalibra 122 mm, nevođene rakete S-24 kalibra 240 mm, laserski samonavođene rakete zrak-zemlja H-25ML i H-29L, kontejnere SPPU-22-01 s dvocijevnim topom GŠ-23L 23 mm, različite vrste bombi kalibra 50, 100, 250 i 500 kg, a stigle su i infracrveno samonavođene rakete zrak-zrak R-60.

Prvi let makedonski Su-25 imao je već 23. lipnja, kada su poletjela dva aviona – u jednosjedu je bio makedonski pilot, a u dvosjedu, uz Makedonca, i jedan Ukrajinac. Izvršena je izviđačka misija iznad područja sela Aračinovo, u kojem su se vodile žestoke borbe. Najpoznatija upotreba zrakoplova Su-25 dogodila se 09. kolovoza, kada je u borbama na području Raduša makedonsko RV upotrijebilo sva 4 Su-25, kao i 6 do 7 Mi-24V i 4 Mi-8MT. Iako je tzv. Nacionalna oslobodilačka armija Albanaca tvrdila da ima lake prenosive raketne sustave PVO „Stinger“, do djelovanja istima nije došlo. Sasvim sigurno je imala protuavionske mitraljeze, kojima je u više navrata djelovala po ciljevima u zraku, ali makedonsko RV nije imalo gubitaka, dok je nekoliko helikoptera lakše oštećeno.

Sva borbena djelovanja prekinuta su 15. kolovoza 2001., a postignut je Ohridski sporazum kojim se poboljšana prava makedonskih Albanaca. Jurišnici Su-25 prizemljeni su 2004. i nikada više nisu poletjeli. Od tada se nalaze parkirani na skopskom aerodromu, prepušteni propadanju na otvorenom. Jedini vojni transportni avion kojim raspolaže makedonska vojska je laki transporter An-2R, koji je u lipnju 2003. dobiven od aero-kluba iz Kumanova. Ovaj zrakoplov remontiran je u razdoblju 2006.-2007. u bugarskom zavodu TEREM-Letec.

Kasnije modernizacije

Dio makedonske vojne helikopterske flote je moderniziran, počevši od prosinca 2003. godine, kada je s izraelskom kompanijom Elbit potpisan ugovor za modernizaciju 3 helikoptera Mi-17 i 2 Mi-24V. U projektu „Jasmin“ helikopteri su dobili NATO kompatibilnu opremu koja je obuhvaćala nove sustave VOR, DME, ILS, zatim sustav za noćno letenje na elektrooptičkom gornjem pokazivaču (HUD), GPS, elektronski umjetni horizont, kao i pokazivače na kacigi pilota. Helikopteri Mi-17 dobili su i bacače infracrvenih mamaca. Naknadno su na ovaj standard modificirana još 2 Mi-8MT i 2 Mi-24V. Iduća modernizacija obuhvatila je još 2 helikoptera Mi-24V, koji su dobili dodatni paket moderne elektronike u modifikaciji nazvanoj „Aleksandar“. Uz sve što je obuhvatio standard „Jasmin“, oni su dobili i dva višenamjenska donja pokazivača u boji (sa sustavom digitalnih mapa), UHV/VHF komunikacijsku opremu, identifikacijski sustav (IFF), digitalni video-snimač i signalizator radarskog ozračenja. Tu je zatim elektrooptička kupola CoMPASS („Compact Multi-purpose Advanced Stabilized System“), koji obuhvaća TV kameru, infracrveni sustav za promatranje prednje polusfere (FLIR), laserski daljinomjer i sustav za automatsko praćenje cilja, dok su upravljanje poboljšale i tzv. HOCAS komande.

Stanje operativne flote makedonskog RV danas nije dobro, ima mnogo letjelica koje čekaju remont. S vremenom se flota helikoptera Mi-24 smanjivala – prvo su 2006. godine iz upotrebe povučena 2 helikoptera Mi-24K, a zatim su prestala letjeti i 2 Mi-24V. Flota je spala na 4 aktivna helikoptera (po 2 „Jasmina“ i „Aleksandra“), dok su 4 ostavljena kao remontna rezerva (od toga 2 „Jasmina“). Nedavne informacije govore o tome da je gotovo cijeloj floti, koja je u posljednje vrijeme bila aktivna, potreban remont, a na slikama se mogu vidjeti i helikopteri bez krakova glavnog rotora, parkirani u hangarima. Dva helikoptera UH-1H ne lete već 5-6 godina, jedan je poslan u Grčku na remont, ali nije vraćen jer nije osiguran novac za plaćanje izvršenih radova. Jedine aktivne vojne helikoptere u Makedoniji trenutno predstavljaju dva srednja transportna Mi-8MT, koji se mogu naoružati. Premalo je to s obzirom na situaciju i na moguće buduće sigurnosne izazove s kojima se može suočiti država Makedonija.

Tekst autora Živojina Bankovića objavljen je na portalu Tango Six (http://tangosix.rs/) 14. svibnja ove godine, a u izvornom obliku može se naći na adresi: http://tangosix.rs/2015/14/05/analiza-sa-cime-raspolaze-makedonsko-ratno-vazduhoplovstvo-danas/

Inače, u spomenutom Središtu za obuku pilota obučavali su se i piloti HRZ-a. Temeljem sporazuma o Tehničkoj suradnji između MORH-a i Ministarstva obrane Republike Makedonije, hrvatski su stručnjaci pregledali i ispitivali helikoptere makedonskog zrakoplovstva, a hrvatska je strana zauzvrat dobila 32 sata leta na simulatoru za Mi-helikoptere u dotičnom središtu. Prema priopćenju OS RH, 9 pripadnika HRZ i PZO (pod vodstvom bojnika Rolanda Rajića iz 93. zrakoplovne baze HRZ i PZO) upućeni su 03. svibnja ove godine u Republiku Makedoniju na letačku obuku na simulatoru za helikopter Mi-17. Radi se o 6 pilota i 3 tehničara-letača, ukupno tri posade, pripadnika 91. i 93. zrakoplovne baze HRZ i PZO, koji lete na ovom tipu helikoptera u sastavu HRZ i PZO-a (Mi-171 Sh). U Središtu za obuku pilota u Skopju obuka na simulatoru za helikopter Mi-17 izvodi se po nekoliko “programa”, kao što su: osnovno letenje, IFR (letenje u instrumentalnim uvjetima), NVG (Night Vision Goggles – noćno letenje) – uz uporabu NVG-a, te izvanredni postupci.

Helikopterske posade HRZ i PZO-a u sklopu ove obuke uvježbavale su postupke u izvanrednim situacijama („Emergency Procedures Program“). Ovim su programom obuhvaćene sve izvanredne situacije koje se mogu dogoditi pri uporabi helikoptera Mi-17/171 i njime se posade uvježbavaju za postupke i procedure pri pojedinačnim otkazima sustava helikoptera i kombinaciju više otkaza zajedno. Tako se npr. uvježbavaju situacije otkaza jednog ili oba motora, slijetanja s jednim motorom u radu i bez motora u radu, slijetanja u režimu autorotacije, otkaza sustava komandi leta helikoptera, otkaza različitih sustava helikoptera – elektro sustava, hidrauličnog sustava, sustava auto-pilota, dalje požara motora, reduktora, požara drugih sustava helikoptera, djelomičnog ili potpunog otkaza repnog rotora, sve to u režimu lebdenja, potom i u letu, polijetanju i slijetanju – počevši s pojedinim otkazima i pri kraju obuke s kombinacijom nekoliko otkaza istovremeno. Cilj je uvježbavanje pravilnih procedura i postupaka posade i po mogućnosti izvršenje sigurnog slijetanja helikoptera u svim nastalim situacijama. Obuka na simulatoru za 9 pripadnika HRZ-a okončana je 09. svibnja ove godine.

Komandna ploča sustava 9K37 Buk

Povodom tragičnoga pada malezijskog zrakoplova Boeing 777 iznad istočne Ukrajine, 17. srpnja ove godine, posljednjih se dana mediji, ali i čitav niz drugih izvora, aktivno nadbijaju raznim bizarnostima po pitanju više ili manje modernih ruskih raketnih protuzračnih sustava – kakve ima gotovo pa svaka država koja je svojedobno izašla iz SSSR-a. Pri tome, čuju se i tvrdnje o nedokučivosti savladavanja vještine rukovanja ovakvim oružjima – zaboravljajući pri tome na činjenicu da su ruski protuzračni sustavi, kao uostalom i većina oružja bivšeg SSSR, namjerno rađena da budu rudimentarna, savladiva i ročnicima te ljudima nižih stupnjeva početne naobrazbe – ne bi li se time pomoglo funkcioniranju velike, narodne vojske, kakva je u mnogome bila Crvena armija.

Sustav 2K11 Krug

Dakle, riječ je o oružnim sustavima koji definitivno predstavljaju ozbiljno sredstvo za zaštitu pojedinog zračnoga prostora. Ujedno, to su oružja čije je upravljanje savladivo temeljem neke stare tehničke literature, a možda i temeljem neke davne vojne obuke. Ako vam to sve nije pri ruci – na raspolaganju vam ipak ostaje računalni simulator, komad specijaliziranog koda razvijenog svojedobno u Mađarskoj, u krugovima zaljubljenika u staru i egzotičnu vojnu opremu. Riječ je o programu koji je ujedno opremljen i detaljnim slikama komandnih ploha spomenutih oružnih sustava, animiranim na podnošljiv način – što, uz dodavanje određene razine dodatne realističnosti, ovome uratku zapravo diže i uporabljivost za potencijalne stvarne namjene.

Raketni sustav S-200VE Vega – posada zapovjednog vozila K-9 pri poslu.

Igrajući se, ali ujedno i učeći o korištenju velikog broja sovjetskih protuzračnih sustava (SA-75M Dvina, S-75M3 Volhov, S-125M1 Neva, 2K11-M1 KRUG-M1, S-200VE Vega-E, 9K33M2 OSA-AK, te ZSU-23-4V1 Šilka), ipak treba držati na umu da ni 19 otmičara američkih putničkih zrakoplova 11. rujna 2001. godine tijekom svoje pilotske obuke nisu posebnu pažnju posvećivali vježbanju slijetanja, već samo letenja – tako da je i nišanjenje te ispaljivanje ovakvih sustava sasvim dovoljna vještina, bez zamaranja svim ostalim što bi prava posada ovakvoga oružnog sustava morala i trebala znati. Upravo zbog aktualnosti i zanimljivosti ove teme – odlučili smo na portalu Obris.org prenijeti tekst pod nazivom “Mislite da ruski pobunjenici nisu mogli naučiti koristiti simulator protuzračne raketne obrane? Isprobajte onda ovaj simulator“, objavljen 20. srpnja ove godine od autora Roberta Beckhusena na internetskoj stranici “War is boring. We go so you don’t have to”.

Simulator za raketnu PZO

Evo morbidnog eksperimenta. Pogledajte – znate li i možete li ispaliti sovjetski protuzračni projektil!?

Kako ispada, to baš i nije tako jednostavno. Ali, to nije i potpuno nemoguće za “ne-specijaliste”, uz ponešto iskustva i vježbe. U SAD smatraju da su pro-ruski pobunjenici za ovo bili obučavani od ruskih savjetnika, ne bi li naučili upravljati raketnim sustavom 9K37 Buk, oružjem kojim je 17. srpnja uništen avion na letu 17 kompanije Malaysia Airlines.

Kako ispada, ljudi se i sami obučavaju u upravljanju sofisticiranim raketnim sustavima zemlja-zrak.

Nakon kolapsa Varšavskoga saveza, ljudi iz mađarske zajednice amatera po pitanjima projektila zemlja-zrak – da, i za tako nešto postoji organizirana zajednica – dokopali su se detaljne dokumentacije o tome kako se koriste razni rashodovani raketni protuzračni sustavi sovjetske proizvodnje, kojih je zaostalo u toj zemlji. Ti ljubitelji su onda stupili u kontakt i s nekima od nezaposlenih operatera ovakvih sustava, ne bi li se dovoljno približili samoj takvoj opremi da mogu fotografirati njihove ploče s instrumentima.

Kad to sve sastavite zajedno, rezultat je jedan slobodan, besplatan simulator – poznat kao SAM Simulator – koji zapravo prilično dobro aproksimira pravu stvar. Pri tome, u njemu nema i sustava Buk. Ali, dostupan je 2K11 Krug. A oni oba, i Buk i Krug, koriste polu-aktivno radarsko navođenje projektila.

Također, sovjetski protuzračni sustavi međusobno su više slični nego što su različiti. Sovjetske oružane snage nastojale su duplicirati svoje sustave kroz slijed generacije njihova razvoja, koliko su god mogli. To oružja čini jednostavnima za proizvodnju, te lakima za korištenje od ročnika.

Ta oružja nisu banalna i “otporna na idiote”, kao što su to usporedivi protuzračni sustavi za ispaljivanje s ramena (MANPADS). Njihova su uputstva kompleksnija, a prolaženje kroz slijedove koraka ostavlja pomalo neugodan osjećaj, posebno kada se zna za što su oni sposobni.

Kao što je pokazano prošloga tjedna – na strašan i kriminalan način – od Rusije pomagani pobunjenici na istoku Ukrajine znali su dovoljno za nišanjenje i ispaljivanje ovakvoga sustava, ali se ujedno nisu potrudili ili nisu bili u stanju korektno identificirati svoj cilj kao civilni putnički zrakoplov. Život je izgubilo 298 ljudi.

Grafika na simulatoru je rudimentarna, tek animirane fotografije stvarnih zaslona radara te komandnih ploča sustava. Sve je tu puno dugmadi, prekidača i brojčanika, raspoređenih oko ružnih ali funkcionalnih katodnih ekrana.

Paljenje plinske turbine vozila s radarom raketnoga sustava udaljeno je tek jedno prebacivanje prekidača. Kad ta turbina jednom dostigne dovoljnu brzinu, vidjet će se crveno svjetlo, što znači da je vrijeme za prebacivanje još jednog prekidača, ne bi li se aktiviralo ciljnički radar. Iduće, nekoliko poteza usklađuje antenu, s daljnjim uputama kako rotirati antenu, ne bi li se započelo tražiti ciljeve.

Najkompliciraniji dio čitavog procesa je naučiti kako pratiti i obilježavati ciljeve. I tu ćemo tek zaključiti: najbolje je pročitati upute.

Ono čega tu nema je zapravo sve ostalo. Pravi operateri protuzračnih raketnih sustava moraju znati i kako da održavaju i bazično popravljaju svoje oružje. Ondje su i upute kako resetirati sistem traženja na oružnome sustavu Krug, ali  nema uputa o operativnoj doktrini i načinima raspoređivanja ovakvih oružja – u simulatoru je to ostavljeno računalu, i njegovima raznim pred-programiranim scenarijima događanja.

Isto to vrijedi i za ispravno identificiranje meta. Zureći u monokromatske zaslone, operater nije u stanju razlikovati signal transpondera iz pojedinog zrakoplova. Kao što su istaknuli u MIT Technology Review, raketni lanseri sustava Buk ne mogu ih razlikovati ako sustav nije uvezan u lokalnu civilnu kontrolu leta. Bez toga, operater samo vidi udaljenost, brzinu i visinu cilja.

Ukratko, mogli biste biti neuvježbani, a da i dalje dokučite kako uspješno ispaliti jednu od tih stvari – ali, u isto vrijeme, i  vidljivo nedovoljno uvježbani da bi zapravo znali što se tu stvarno događa. Ako se takav sustav onda da u ruke gomile debelih, supijanih pobunjenika, nije teško vidjeti zašto bi to bila jedna katastrofalno neodgovorna ideja.

—————————-

2K11-M1 KRUG-M1 (SAM Simulator) vs. B-52 Stratofortress

—————————-

Ovaj je tekst objavljen 20. srpnja 2014. godine pod naslovom “Don’t Think Russian Rebels Can Learn How to Fire an Anti-Air Missile? Try This Simulator”, na internetskome portalu War is Boring. Njegov je autor Robert Beckhusen, a tekst je u originalu dostupan na adresi: https://medium.com/war-is-boring/dont-think-russian-rebels-can-learn-how-to-fire-an-anti-air-missile-try-this-simulator-8dd9e323ed12

Besplatan i beskrajno zabavan računalni program Springsharp NIJE igrica. Radi se simulatoru osnivanja ratnog broda, koji na temelju empirijski “podešenih” metoda matematičkog modeliranja omogućava korisniku simulirati nastanak projekta. Da se razumijemo – ciljana publika ovog simulatora nisu brodograditelji, već ponajprije hobisti koji se žele zabaviti simulirajući povijesne brodove, i to one koji su nastali – ili mogli nastati – u razdoblju od cca. 1860. do 1950. godine.

Alat ili igračka? Definitivno ne banalna igračka…

Program je nastao temeljem ranijeg simulatora Springstyle autora Ricka Robinsona, koji je napisao izvorni kod za potrebe ljubitelja povijesti i alternativne povijesti na raznim internetskim forumima poput Warships1. Novi kod napisali su programeri James Ross-Gowan i Ian Ross-Gowan. Posljednja iteracija programa, Beta inačica SpringSharp 3.0b3, objavljena je još 20. travnja 2008. godine, pa se čini kako je projekt zastao, možda i za trajno, što je zapravo prilična šteta. Ovo je ujedno inačica koju smo iskušali za potrebe prikaza.

Sam program ima nekoliko izbornika u koje korisnik upisuje podatke. Većinu podataka potrebno je upisivati ručno, dok neke program sam izračunava. Krenimo redom. Prvi izbornik traži odabir sustava mjera u kojem ćete raditi, te unos osnovnih izmjera broda i koeficijenta punoće. Budite oprezni, jer istisnina koju dobijete ostaje neizmijenjena do kraja “projektiranja” – jasno, ako je ne podesite naknadno! Slijedi određivanje visine nadvođa, o čemu ovise stabilitet i pomorstvene značajke, ali i cjelokupna čvrstoća trupa. U trećem izborniku možete se do mile volje igrati izborom topova koje brod nosi, i to u pet podizbornika za pet brodskih bitnica – od glavne do strojnica. Četvrti izbornik posvećen je različitom drugom naoružanju: torpedima, minama, podvodnim oružjima, a ovdje možete upisivati i razne druge nespecificirane težine poput (recimo) katapulta i aviona, koje ipak morate sami odrediti. U petom izborniku određuju se debljine oklopa, dok šesti služi izboru porivnih strojeva, uključujući vršnu brzinu i doplov pri ekonomičnoj brzini. Sedmi izbornik omogućava fino podešavanje stabiliteta i pomorstvenosti. Naposljetku, osmi izbornik daje sažeto izvješće o dovršenom “projektu”, dok je deveti naznaka o autorima i njihovim pravima.

A sada – TEST!

No, radi li SpringSharp uopće? Za potrebe testiranja uzeli smo krstaricu Dalmacija nekadašnje Kraljevine SHS (ex-SMS Niobe, kasnija Cattaro, kasnija ponovno Niobe), te kroz program protisnuli podatke kako ih navodi priručnik Weyer’s Taschenbuch der Kriegsflotten za 1939. godinu. Rezultati su ispali prilično dobri: primjerice, podatke koje korisnik ne upisuje ručno SpringSharp aproksimira iznenađujuće dobro. Recimo, kapacitet bunkera za ugljen “pogođen” je točnošću oko jedan posto, dok snaga strojeva odstupa oko dva i pol posto!

Program je testiran na krstarici Dalmacija nekadašnje Kraljevine SHS (ex-SMS Niobe, kasnija Cattaro, pa ponovno Niobe)

Jasno, pravi zaljubljenici će probati i nešto zahtjevnije od starog malog broda. Recimo, washingtonsku “limenjaču” standardne istisnine 10.000 tona s topovima 203 mm ili bojni brod prema ograničenjima Washingtonskog ili Londonskog ugovora o ograničenju pomorskog naoružanja. Time počinje prava zabava, te postaju jasnije teškoće s kojima su se projektanti susretali u razdoblju između dva svjetska rata. SpringSharp je tu nemilosrdan i praktički je nemoguće unutar nametnutih ograničenja sačiniti uravnoteženu borbenu plovnu jedinicu.

Povrh ranije inačice 2.1, moguće je skinuti i priručnik za uporabu, kao i primjere već simuliranih projekata (već sadržane u komprimiranoj datoteci inačice 3.0b3), no pri učitavanju ovih primjera treba ručno prebacivati decimalne točke u zareze, ukoliko se želi očitati ih u decimalnom sustavu mjera. Ukoliko bi se programu moglo štogod zamjeriti, to je (ipak) pretežita tekstualnost sučelja, kao i ograničenje na površinske ratne brodove. Naime, program ne podržava podmornice, a simuliranje nosača aviona zahtijevalo bi puno nagađanja na strani korisnika, pa to ne treba ni pokušavati. No, ljubitelji ratnih brodova iz razdoblja pare i čelika, te površinskih ratnih brodova iz razdoblja svjetskih ratova neće biti zakinuti u zabavi. Jednom riječju, SpringSharp se može preporučiti svim zaljubljenicima u povijest ratnog brodovlja.

Podaci o programu

SPRINGSHARP, 2001.-2008., James Ross-Gowan i Ian Ross-Gowan, besplatan program dostupan na adresi: http://www.springsharp.com/