Münchenska sigurnosna konferencija – forum stvoren tijekom Hladnog rata za diskutiranje sigurnosnih prijetnji i izazova – nikad nije bila priredba za plašljive, pa ipak raspoloženje na ovogodišnjem skupu, 55. po redu, najbolje bi se opisalo kao pogrebno.

Dugo vremena izlog za prikazivanje solidarnosti post-ratnog zapadnog savezništva i američke trajne predanosti europskoj sigurnosti, ovogodišnja konferencija više je ličila na transatlantski reality-show. „Ljudi ne razgovaraju međusobno, niti jedni mimo drugih, već govore jedni kroz druge“, kazala je Ana Palacio, bivša španjolska ministrica vanjskih poslova koja na ovu konferenciju redovito dolazi već više od 20 godina.

Nije tajna da se Europljani i Amerikanci (dakle, Trumpova adminstracija) razilaze po pitanju mnogih tema s dugačke liste koja uključuje iranski nuklearni sporazum, politiku očuvanja klime, trgovinu i obveze prema NATO savezu. Pa ipak, interakcija ove dvije strane u Münchenu – koja je graničila s otrovnim, i javno i iza zavjesa – ostavila je neke sudionike da upozoravaju kako otuđenje prijeti ugroziti i čitav transatlantski sigurnosni savez u vrijeme rastuće nestabilnosti.

James Stavridis, umirovljeni američki admiral koji je obnašao i dužnost vrhovnog zapovjednika NATO snaga do 2013. kaže da je paraliza Saveza bila najočitija ondje gdje si je to najteže dozvoliti: hibridno ratovanje, to područje oko kojeg se svi slažu da nosi najopasnije prijetnje stabilnosti demokratskih sustava. (Hibridno ratovanje uključuje kibernetičke napade i dezinformiranje, taktike za koje zapadne prijestolnice optužuju Rusiju da ih je koristila tijekom američkih predsjedničkih izbora 2016. i pred britanski referendum o Brexitu.)

„Po pitanju kibernetičke sigurnosti možda je najveća neravnoteža između razine prijetnji i razine spremnosti“, rekao je Stavridis.

Merkel vs. Pence

Podsjetnik na to koliko se zapravo proširio transatlantski jaz dan je u subotu, na dan koji predstavlja tradicionalni vrhunac ove konferencije, kada su se jedno za drugim publici obratili njemačka kancelarka Angela Merkel i američki potpredsjednik Mike Pence.

Merkel, koja je tu govorila prva, iznijela je strastvenu obranu svog pristupa vanjskoj politici, posebice svoje predanosti multilateralizmu, na pravu zasnovanom redu i diplomaciji. Također se izjasnila kako ne dolazi u obzir da Europa napusti sporazum s Iranom, kako je Pence zahtijevao.

Ali ono što je bilo posebno primjetno u njenom govoru bila je činjenica da je kancelarka odustala od svoje uobičajene pažljivosti ne bi li u vrlo jasnim pojmovima progovorila o napetostima sa Sjedinjenim Američkim Državama.

„Ako smo ozbiljno po pitanju transatlantskog partnerstva, za mene kao njemačku kancelarku nije jednostavno pročitati … da američko Ministarstvo trgovine očigledno smatra njemačke i europske automobile prijetnjom nacionalnoj sigurnosti SAD-a“, kazala je Merkel.

I dok je Ivanka Trump gledala iz publike, njemačka kancelarka je nastavila: „Gledajte, mi smo ponosni na naše automobile i treba nam biti dozvoljeno da i budemo. A ti automobili se proizvode u SAD-u. Najveća BMW tvornica je u South Carolini, a ne u Bavarskoj“.

Merkel, koja je također iznijela i detaljnu obranu njemačkih doprinosa NATO savezu, zaradila je glasne ovacije na kraju svog obraćanja, koje je čitavo imalo ton oproštajnog govora.

Za pretežito europsku publiku, kojoj se sviđa ovakva politika Merkel, i duboko je skeptična prema agresivnom pristupu vanjskoj politici kakvog prakticira Donald Trump, riječi njemačke kancelarke djelovale su kao melem, kojeg su neki proglasili i najboljim govorom kojeg je ona ikad održala. No taj govornički sjaj nije dugo potrajao.

„Činjenica je da mnogi od naših NATO saveznika još imaju mnogo za napraviti“, rekao je okupljenima Pence u prolasku kroz listu američkih prigovora svojim partnerima, dok je istodobno i uzdizao Savez. „Mi nećemo mirno stajati dok NATO saveznice kupuju oružje od naših protivnika“, kazao je, u očiglednom osvrtu na plan Turske da kupi ruski sustav S-400 za proturaketnu obranu. „Mi ne možemo jamčiti obranu Zapada ako naši saveznici postanu ovisni o Istoku“.

Iran u fokusu

Pence je dotakao i mračnije tonove, govoreći kako iranska retorika o Izraelu sa sobom nosi odjeke iz holokausta te prepričavajući svoj posjet Auschwitzu u petak.

„Kad autoritarni režimi iznose gadnu antisemitsku mržnju i prijetnje nasiljem moramo takve njihove riječi uzeti za ozbiljno“, kazao je Pence, u svojoj vrlo prozirno prikrivenoj kritici Europe koja nastavlja poslovati s Iranom, usprkos sankcijama SAD-a. Penceov govor, koji je završio s „Bog blagoslovio Sjedinjene Američke Države“, loše je sjeo publici.

„On je zvučao više kao da govori na nekom od Trumpovih skupova, a ne pred transatlanticistima u Europi“, primijetila je Amanda Sloat, starija članica američkog think-tanka Brookings Institution.

Pred ovu konferenciju Europljani su se nadali da bi s dolaskom dosad najveće delegacije iz SAD-a ovo okupljanje moglo predstavljati nekakvu prijelomnu točku. Ali čak i velika Kongresna delegacija, koja je uključivala mnoge demokrate, nije mogla sakriti činjenicu da vanjska politika SAD-a ostaje čvrsto u rukama Donalda Trumpa.

Ako je ovogodišnja tema – „Velika slagalica: tko će sakupiti komadiće?“ – bila pokušaj organizatora da ohrabri jedinstvo namjera, to nije uspjelo. „Ideja da se tu radi o pozivu na akciju – a što da se točno radi?“, pitala se Palacio. „Mi ne znamo što nam je raditi“.

*Gosti autori su Matthew Karnitschnig and David M. Herszenhorn, koji su 16. veljače 2019. godine na novinskom portalu „Politico EU“ (https://www.politico.eu/) objavili tekst „Munich Insecurity Conference“. Original ovog članka dostupan je na: https://www.politico.eu/article/munich-security-conference-angela-merkel-mike-pence/

Nakon višegodišnjeg nepostojanja Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija, Sabor bi napokon krajem ovoga tjedna trebao izglasati novi sastav tog tijela. Novi list pozabavio se problemom koji muči i druga tijela civilnog nadzora.

U Vladinom odabiru članova Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija pojavio se i Gordan Akrap, što je u dijelu stručne javnosti izazvalo i disonantne tonove, zbog njegove prošlosti, ali i činjenice da je do lani radio u SOA-i.  Sigurnosni analitičar portala Obris.org, Igor Tabak, smatra da se radi o nastavku devastiranja ovakvih civilnih nadzora, koji sve više samo postaje forma, bez stvarnog sadržaja.

“Kod konkretnog slučaja imenovanja u Građansko vijeće za nadzor obavještajnog sektora to je miješanje sadržaja ispalo posebno naglašeno, budući da je imenovana osoba koja u biografiji, čini se, ima i prošle incidente diplomatsko-obavještajne naravi. Pri tome, postoje indicije da se tu radilo baš o neodmjerenom radu u obavještajnoj sferi, čijim se suzbijanjem ovo nadzorno Vijeće inače sadržajno bavi. Nažalost, izgleda da to u RH danas i nije neki poseban problem ili prepreka – što samo po sebi zorno pokazuje dubinu problema u kojima se kao država nalazimo po pitanju civilnog nadzora sigurnosnog sektora“, pesimističan je Tabak.

Zdravko Mustač i Josip Perković (Photo: BETA)

Ovom izjavom se dira svojevrsnog skandala kad je Akrapu, tada aktivnom djelatniku sigurnosne službe, bio oduzet diplomatski status u Njemačkoj, jer je njemačka obavještajna služba, a jasno da je o tome obavjestila i političke sfere, držala da Akrap ne radi u potpunosti prema očekivanjima kad je ubojstvo imigranta Stjepana Đurekovića bilo obrađivano. Podsjetimo, na kraju su zbog tog kaznenog djela Njemačkoj izručeni Zdravko Mustač i Josip Perković, a njemačke sigurnosne službe imale su dojam, a o tome su neslužbeno izvješćivale i medije, kako Akrap nije bio koorperativan na slučaju, u najmanju ruku. S Perkovićem u službi ga je, prema pisanju medija iz tog vremena, vezala i suradnja u Operativnoj akciji Barakuda, s kraja devedesetih, koju je Akrap formalno vodio, a Perković nadgledao. Formalno se radilo o istrazi o odnosu kriminala, politike, pravosuđa i policije, dok su mediji nagađali da je služila i za obračun unutar tadašnjeg HDZ-a. Glavni izvor iz te akcije, agent “Mornar”, a radilo se o Veselinu Marinovu, na kraju je ubijen 2002. godine, sud će zaključiti da ga je Vinko Žuljević Klica ubio u samoobrani. Klicu će pak 2015. godine ubiti za sada nepoznati počinitelj.

Pomalo su i bizarne informacije koje neslužbeno dolaze iz izvršne vlasti. Naime, dio ljudi koji je bio za imenovanje Akrapa te je čak smatrao kako je to što je radio u SOA-i Akrapu zapravo prednost. Tek ih je upoznavanje s činjenicom da bi onda mogao doći u situaciju da nadzire i svoje operacije, kao i da građansko Vijeće nije stručno – jer stručni nadzor obavlja Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost – dovelo do toga da se propituju koliko im je odluka bila pametna. Inače, analitičar Igor Tabak ne smatra kako je ovo izdvojen slučaj, odnosno, uništavanje ovakvih institucija koje bi trebale biti svojevrsni civilni nadzor nad polugama vlasti i represije nije nešto što se događa od jučer.
“Nažalost, niz je tu problema. Kao prvo, već se neko vrijeme vidi kadrovsko popunjavanje većeg broja kontrolnih tijela ‘pro forma’ – da se navede sastav, a bez imalo brige za djelovanje takvih mehanizama. Dakle, u njih često dolaze ljudi koji ne razumiju, ili ne žele razumjeti, svrhu djelovanja takvih organa. Pri tome se ne vodi računa ni o statusu osoba koje se postavlja, pa nije čudo da u građanskome nadzoru obavještajnog sektora osvane sam taj sektor, kao što i u Ministarstvu obrane, na suštinskim civilnim dužnostima, osvanu djelatne vojne osobe. To je jedna razina problema – gdje se u ime jednostavnosti i efikasnosti postupanja, polagano žrtvuje smisao institucija“, pojašnjava Tabak razvoj situacije u ovoj bitnoj sferi društva.

* Ovaj tekst pod naslovom “Tabak: Civilni nadzor postaje forma bez stvarnog sadržaja”, autora Danka Radaljca, objavljen je u Novom listu (http://www.novilist.hr/Vijesti), u utorak, 10. srpnja. U svom originalnom obliku dostupan je na adresi http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Tabak-Civilni-nadzor-postaje-forma-bez-stvarnog-sadrzaja

Predsjednik SAD Donald Trump u subotu je potpisao predsjednički memorandum kojim je uklonio najviše vojne i obavještajne savjetnike iz kruga redovitih članova Užega odbora (Principals Committee) u okviru Vijeća za nacionalnu sigurnost (National Security Council), međuagencijskoga foruma koji se bavi političkim pitanjima koja oblikuju nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Američkih Država.

Ova predsjednička mjera ustanovila je mjesto za Stevea Bannona, Trumpovog glavnog političkog stratega, kao redovitog člana ovoga tijela, dok će načelnik Združenoga stožera OS SAD i ravnatelj Nacionalnih obavještajnih službi moći prisustvovati samo “kada će se raspravljati o temama vezanim uz njihove odgovornosti i struku“.

“To je neuobičajeno“, napisao je u subotu John Bellinger, pridruženi stručnjak za pravo međunarodne i nacionalne sigurnosti pri Vijeću za vanjske poslove, i bivši pravni savjetnik Vijeća za nacionalnu sigurnost SAD.

“Za vrijeme administracije predsjednika Busha, Karl Rove nije sudjelovao na sastancima NSC“, rekao je Bellinger. “Prema bivšem Predstojniku ureda Bijele kuće Joshu Boltenu, predsjednik Bush nije želio da izgleda, posebno ne u očima vojske, kao da uvodi unutarnju politiku u sustav odlučivanja na teme nacionalne sigurnosti“.

Sa svojim novim stalnim mjestom na sastancima Vijeća za nacionalnu sigurnost, Bannon se našao uzdignut iznad direktora CIA, Mikea Pompea, kome nije ponuđen takav širok pristup. “Direktora CIA-e se tipično poziva na NSC i na sastanke Užeg odbora“, rekao je Bellinger, iako je dodao i kako lista pozvanih na takve sastanke u doba predsjednika Baracka Obame nije uključivala direktora CIA-e.

Jim Sciutto, dopisnik specijaliziran za nacionalnu sigurnost pri televizijskoj mreži CNN, primijetio je u nedjelju kako je taj potez “zasigurno bez presedana“. “Time tu postavljate nekoga tko nije bio potvrđen od Senata, a izuzimate načelnika Združenoga stožera i ravnatelja Nacionalnih obavještajnih službi, koji moraju proći postupak senatske potvrde“, objasnio je Sciutto CNN-ovom Jakeu Tapperu. “To postavlja pitanja oko toga čiji će glasovi prevladavati pri donošenju ključnih odluka o nacionalnoj sigurnosti u državi“.

Bivši ministar obrane SAD Bob Gates je u nedjelju ujutro za televiziju ABC izjavio kako je potiskivanje na sporedni kolosijek ravnatelja Nacionalnih obavještajnih službi i načelnika Združenoga stožera “velika greška“.

“Dodavanje ljudi u sastav NSC me zapravo nikad nije posebno smetalo“, rekao je Gates po pitanju uvođenja nove uloge u Vijeću za Bannona. “Mene najviše brine što su, prema zakonu, službeno propisana samo dva stručna savjetnika Vijeća za nacionalnu sigurnost – ravnatelj Nacionalnih obavještajnih službi i načelnik Združenoga stožera“.

“Njihovo potiskivanje“, rekao je Gates, je “velika greška. Oni zajedno donose stručno gledište, prosudbu i iskustvo koje svaki predsjednik – sviđalo se to njemu ili ne – na kraju nalazi korisnim“.

Vijeće za nacionalnu sigurnost “iz sjene”

Steve Bannon je postao redovnim članom Užeg odbora Vijeća za nacionalnu sigurnost SAD

Josh Rogin, novinar lista Washington Post, objavio je još prije stupanja na dužnost predsjednika Trumpa kako su Bannon, Jared Kushner i Reince Priebus sačinjavali neformalno “Vijeće nacionalne sigurnosti u sjeni”, koje “stoji na čelu izvršnih odbora u okviru Trumpovoga tranzicijskog tima i ima konačnu riječ po pitanju kadrovskih postavljenja u okviru nacionalne sigurnosti“.

Jared Kushner je Trumpov zet i ključni savjetnik. Priebus je Trumpov predstojnik ureda.

“Bannon je radio na dugoročnoj strateškoj viziji koja će oblikovati čitav pristup vanjskoj politici Trumpove administracije“, izvijestio je Rogin, citirajući dužnosnike iz tranzicijskih krugova. On “je posvećen radu na mjerama jačanja oOužanih snaga, a zainteresiran je i za povezivanje Trumpovog upravnog aparata s vođama populističkih pokreta širom svijeta, posebice u Europi“.

Prije pridruživanja kampanji Donalda Trumpa, Bannon je bio izvršni direktor radikalno desne internetske stranice Breitbart News – stranici poznatoj po svojim usmjerenjima protiv ustaljenih političkih struktura i stavovima u okviru bjelačkog nacionalizma na teme kao što su to useljavanje i trgovina. U prvome tjednu predsjedničkoga mandata, Trump je već kao prioritete postavio brojne teme koje odražavaju Bannonove nacionalističke poglede, uključujući tu i pitanja graničnoga zida i postavljanja ograničenja na useljavanje i prijem izbjeglica. On je pronosio i Bannonove tvrdnje kako su zapravo “mediji – opozicijska stanka“.

Uloga Breitbarta u okvirima Trumpove Bijele kuće i dalje jača: Sebastian Gorka, urednik specijaliziran za pitanja nacionalne sigurnosti na Breitbartu, kojeg je Trumpova kampanja plaćala za političko savjetovanje, mogao bi također postati članom Vijeća nacionalne sigurnosti. Julia Hahn, autorica s Breitbarta poznata po vrlo tvrdim stavovima po pitanju useljavanja, pridružit će se administraciji kao posebna pomoćnica predsjednika.

Zasjedanjima Užeg odbora Vijeća za nacionalnu sigurnost SAD predsjedavat će bivši general pukovnik Michael Flynn, Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, i Tom Bossert, Trumpov savjetnik za domovinsku sigurnost. Ministar obrane James Mattis i Trumpov nominirani ministar vanjskih poslova Rex Tillerson imat će mjesto u Odboru, iako oni tu zapravo “započinju svoj rad s nepovoljne pozicije“, rekao je Rogin.

Oni će se tu “boriti za utjecaj s timom jakih osobnosti, koje užurbano prekrajaju po temama, stvarajući planove i hraneći već ionako bliske veze” s Trumpom, napisao je Rogin, referirajući se tu na Bannona, Kushnera i Priebusa.

Ministar energije, te direktor Ureda za upravljanje i proračun, također su skinuti s liste odborskih lista “redovitih članova”, a ni zamjenik ministra vanjskih poslova više neće biti pozivan na svaku sjednicu Odbora. Predsjedavajući Vijeća ekonomskih savjetnika neće biti pozivan čak ni “kada se teme o kojima će se raspravljati tiču njihovih odgovornosti i stručnih područja“.

Jednostrani potezi

Donald Trump s kćerkom Tiffany, i zetom kćerke Ivanke, Jaredom Kushnerom

Već izgleda kao da Trump marginalizira utjecaj karijernih službenika s opsežnim federalnim iskustvom u Ministarstvu domovinske sigurnosti (Departement of Homeland Security – DHS), u Ministarstvu vanjskih poslova, Ministarstvu obrane (Departement of Defense – DoD), te u Ministarstvu pravosuđa SAD.

U subotu je bivši gradonačelnik New Yorka Rudy Giuliani izjavio za  televiziju Fox kako je baš on Trumpu pomogao sastaviti predsjedničku uredbu o “ekstremnom provjeravanju”, nakon što ga je Trump zvao i pitao kako da provede “zabranu za Muslimane” na “zakonit način”. Nadležni službenici su za CNN izjavili kako je ta uredba bila jednostrani potez predsjednika.

Osoblju Ministarstva domovinske sigurnosti, kazali su dužnosnici, bilo je dozvoljeno vidjeti uredbu kojom se branilo ulazak izbjeglica u SAD tek nakon što ju je Trump potpisao. I američko Ministarstvo vanjskih poslova, kao i Ministarstvo obrane, bili su isključeni iz njegova stvaralačkog procesa, izvijestila je NBC.

Nakon što su vidjeli uredbu, u DHS je bilo protumačeno kako ona za nositelje “zelene karte” iz država obuhvaćenih zabranom – koji su već i ranije bili podvrgnuti intenzivnim provjerama – znači da će im biti dozvoljen ponovni ulaz u SAD nakon putovanja u inozemstvo. No, to je tumačenje preglasano odlukama iz Bijele kuće, koja je kasnije potvrdila kako će za nositelje “zelene karte” takav ulazak biti dozvoljen na bazi “od slučaja – do slučaja”.

“Politički tim u Bijeloj kući razvio je ove izvršne uredbe o izbjeglicama i vizama“, izvijestio je CNN, “i pri tome su uvelike zaobišli tradicionalni međuresorni postupak, koji bi omogućio Ministarstvu pravosuđa i agencijama zaduženim za domovinsku sigurnost da u njega dodaju svoj operativni doprinos“.

Kao rezultat toga postupanja dobivena je uredba bila neprecizna i otvorena za različita tumačenja – a onda i za pravno pobijanje.

Ta uredba “izgleda kao nešto što bi stažist sastavio tijekom pauze za ručak“, rekao je odvjetnik specijaliziran za pitanja imigracije Benjaminu Wittesu, glavnome uredniku internetske stranice Lawfare i višem stručnom suradniku specijaliziranom za proučavanje uprave pri Brookings Institution. “Moj je dojam da je ovo toliko loše napisano da je zapravo teško reći koji su sve mogući učinci“.

“Predsjednik je ovom uredbom stvorio okružje bogato razlozima za pokretanje pravnih sporova” napisao je Wittes.

U nekoliko prvih sati od njenog potpisivanja specijalizirani odvjetnici i organizacije za ljudska prava već su pravno osporili ustavnost ove zabrane, obrazlažući kako ta zabrana krši već i tzv. Početne izreke (Establishment clause) Prvog amandmana na Ustav SAD, time što “eksplicitno neodobrava jednu religiju, i implicitno preferira neke druge“.

Odvjetnici koji zastupaju dvojicu izbjeglica iz Iraka, zadržanih u Zračnoj luci John F. Kennedy u New Yorku, podnijeli su dokumente kojima pravno osporavaju tu uredbu, a jedna savezna sutkinja u Brooklynu je u subotu navečer tim temeljem objavila i izvanredno rješenje kojim je odgodila nastavak postupka deportacije za te putnike.

Ta sudska odluka, kojom je uspostavljeno pravo privremenog i izvanrednog ostanka, sada omogućava onima koji su sletjeli u SAD i imaju važeće vize da ostanu u zemlji. I drugi savezni suci u Virginiji, Massachusettsu i saveznoj državi Washington također su donijeli izvanredne odluke po pitanju različitih aspekata ove izvršne uredbe.

Autor ovoga teksta je novinarka Natasha Bertrand. Članak je napisan za Business Insider (http://www.businessinsider.com/), američki portal specijaliziran za vijesti, na kojem je objavljen 29. siječnja 2017. godine pod originalnim naslovom “Trump just made a sweeping, unprecedented change to the National Security Council”. U originalu je tekst dostupan na internetskoj adresi: http://www.businessinsider.com/trump-steve-bannon-national-security-council-2017-1

NAPOMENA: Objavom u službenom glasniku SAD (Federal Register) od 4. travnja, Stephen Bannon je izuzet iz Užega odbora Vijeća za nacionalnu sigurnost SAD. Ovom tihom odlukom, u javnosti uočenom 5. travnja, ojačana je pozicija umirovljenog generala H.R. McMastera, koji od 20. veljače 2017. godine obavlja dužnost predsjedničkog savjetnika za nacionalnu sigurnost. Poprilično klimavo službeno objašnjenje ove reorganizacije govori da Bannon više nije potreban u ovome tijelu, budući da se ondje našao prvenstveno kako bi “pazio na Flynna” (skandalima potresenog savjetnika Michaela Flynna, koji je sa svoje dužnosti sišao nakon samo 24 dana službe, 13. veljače 2017. godine). Uz to, u sastav Užeg odbora NSC-a vraćeni su ravnatelj Nacionalnih obavještajnih službi i načelnik Združenog stožera OS SAD, a dodan je i direktor CIA-e. 

Dok je već duže vidljiva napetost na Baltiku, manje je zamjetljivo bilo usporedivo događanje i na Crnome moru. O ovom drugom kriznom žarištu sada donosimo i ponešto više detalja.

Treba napomenuti da 6 obalnih država – Bugarska, Gruzija, Rumunjska, Ruska Federacija, Turska i Ukrajina – usprkos toga što dijele Crno more nemaju mnogo zajedničkoga. Bugarska i Rumunjska su članice Europske unije i zajedno s Turskom su u NATO savezu, dok Gruzija i Ukrajina kao odnedavno neovisne države teže ulasku u EU i NATO. Rusija stoji zasebno, i sebe doživljava kao hegemona na Crnome moru, te je spremna uzvratiti svim raspoloživim sredstvima (uključujući vojna) ne bi li spriječila gruzijske i ukrajinske korake prema ulasku u EU i NATO. Da li preostalih pet obalnih država stvari gledaju i ponešto drugačije potpuno je nevažno s moskovske točke gledišta. Drugim riječima, tih bi pet država trebalo slijediti političke smjernice iz Moskve i biti spremno na predaju svojih suverenih prava u ruske ruke. Primjer ruske aneksije Krima i danas je relevantan, kao što je to bio 18. ožujka 2014. godine.

Govoreći na Balkanskoj sigurnosnoj konferenciji u Istanbulu još tamo 11. svibnja 2016. godine predsjednik Recep Tayyip Erdoğan žalio se da je Crno more postalo „rusko jezero“. Erdoğan je dodao i: „Rekao sam Jensu Stoltenbergu, glavnom tajniku NATO saveza, da ste vi odsutni sa Crnoga mora i da je to razlog zašto je ono gotovo pa postalo rusko jezero. Mi bi trebali provesti naše dužnosti budući da predstavljamo zemlje s pristupom Crnome moru. Ako ništa ne poduzmemo, povijest nam to neće oprostiti.“

Erdoğan se tu naizgled referirao na rumunjski prijedlog o kreiranju svojevrsne NATO crnomorske flote, koji je dobio vjetar u leđa podrškom SAD-a u travnju.

Aleksandar Gruško, ruski stalni predstavnik pri NATO, rekao je u intervjuu za novine Rosiskaja Gazeta 31. svibnja da: „Danas NATO nastoji prenijeti konfrontacijske sheme ponašanja u vode Crnoga mora. NATO savršeno razumije da Crno more nikad neće biti NATO jezero, i mi radimo najviše što možemo ne bi li neutralizirali moguće prijetnje te pokušaje izvođenja pritisaka na Rusiju s juga“. To je još jedan primjer ruskoga pravila kojeg bi se trebale pridržavati 5 preostalih obalnih država.

Prvi državni čelnik koji je popustio pred igricama o suprotnosti „ruskog jezera“ nasuprot „NATO jezera“ bio je Bojko Borisov, premijer Bugarske. Borisov je rekao novinarima u Sofiji 16. lipnja, kako je to citirao Bloomberg, da: „Slanje ratnih brodova kao flote protiv ruskih brodova prelazi limite onoga što mi možemo dopustiti. Mogućnost raspoređivanja razarača, nosača zrakoplova kraj (turističkih centara) Bourgasa ili Varne tijekom turističke sezone je neprihvatljiva“.

Kao suprotnost i Erdoganovom ranijem spominjanju NATO crnomorske flote i Borisovljevim nedavnim izjavama, Klaus Iohannis, predsjednik Rumunjske, koji je Bugarsku posjetio 15. i 16 lipnja, te diskutirao o toj inicijativi s tamošnjim premijerom Borisovim i predsjednikom Rosenom Plevnelievim, izjavio je da: „Jedina svrha te inicijative je ‘praktična suradnja u zajedničkim vježbama’. Nitko tu ne želi stvarati NATO flotu. To je glupost. NATO nema ni sredstva ni želju za održavanjem crnomorske flote“.

Unatoč tome, sudionici na summitu u Varšavi 08. i 09. srpnja složili su se da će odluka o širenju NATO prisutnosti na Crnome moru biti donesena na idućem sastanku Saveza u listopadu ove godine. Pa ipak, tu postoji vidljiva razlika u gledanju između premijera Borisova, koji je predložio da se Crno more proglasi demilitariziranom zonom bez ikakvih vojnih prisustava, bez brodova i podmornica, te predsjednika Plevnelieva, koji je izjavio da: „NATO saveznici su se složili s bugarskim stavom da NATO prisutnost u regiji Crnoga mora treba biti proširena“. Ta proširena suradnja bi također trebala uključivati i Gruziju te Ukrajinu, iako te dvije države imaju prilično ograničene mornaričke sposobnosti.

Nakon posljednjeg tursko-ruskog pomirenja, i poruke koje dolaze iz Ankare su se suštinski promijenile. Mevlüt Çavuşoğlu, turski ministar vanjskih poslova, kazao je u ekskluzivnom intervjuu danom ruskim medijima: „Turska želi da regija Crnoga mora bude ‘centar stabilnosti i suradnje’ prije nego neko područje napetosti“. Time su ranije izjave predsjednika Erdoğana o tome da je Crno more postalo „rusko jezero“ sada zanemarene i zaboravljene.

Da zaključimo: dvije i pol godine nakon ruske aneksije Krima i ustrajne ruske militarizacije tog poluotoka, vojni balans u crnomorskoj regiji promijenio se u korist Rusije. Borisovljev prijedlog o demilitarizaciji Crnoga mora, te Çavuşoğluova ideja o pretvaranju Crnoga mora u „centar stabilnosti i suradnje“ ne samo da su naivne, već su i teze odljepljene od realnosti. Nadalje, tako dugo dok se članice NATO saveza ne usuglase i iznesu artikuliranu zajedničku politiku, te dok ostanu međusobno podijeljene po pitanju strateške vizije za regiju Crnoga mora – ta će regija ostati nesigurna i marginalizirana. Što se ruskih interesa ondje tiče, oni su kristalno jasni – naime, zadržati dominaciju i ne pustiti drugima da je ugroze.

* Gost autor je dr. Eugene Kogan, obrambeni i sigurnosni ekspert pri Gruzijskoj zakladi za strateške i međunarodne studije (Georgian Foundation for Strategic and International Studies – GFSIS).

* Ovaj je tekst priređen u sklopu suradnje “Udruge OBRIS – Obrana i sigurnost” s “Platformom za međunarodnu razvojnu suradnju Hrvatske – CROSOL”. Riječ je o aktivnosti koju podržava Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva kroz svoj program “Tematski fond – “Demokratizacija i razvoj civilnog društva 2.0”.

Od jutros su poznati savjetnici nove predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović. Prema priopćenju iz Ureda predsjednice, novi predstojnik Ureda je Domagoj Juričić, a dosadašnji predstojnik – Vito Turšić – dolazi na novouvedenu funkciju ravnatelja Savjetničkog vijeća Predsjednice. Sukladno dosadašnjim najavama, glasnogovornikom je imenovan u tom području neiskusni Luka Đurić, savjetnikom za unutarnju politiku – nekadašnji Glavašev kadar Mate Radeljić, savjetnikom za branitelje – Ante Deur (za kojeg se još jučer u medijima špekuliralo samo kao o voditelju tamošnjeg Savjeta za branitelje), savjetnikom za vanjsku i europsku politiku – Dario Mihelin, savjetnikom za društvene znanosti – Andro Krstulović Opara, dok je dosadašnji glasnogovornik predsjedničke kampanje – Mladen Pavić – postao savjetnik za europske fondove, poljoprivredu i ribarstvo. Iako je u kampanji puno pričala o pokretanju gospodarstva, Kolinda Grabar Kitarović nije imenovala savjetnika za to područje, dok je najveća promjena dopala resor obrane – teme kojoj je aktualna predsjednica RH posvetila itekako pažnje u kampanji.

Pri tome, na neugodno iznenađenje stručne javnosti, Kolinda Grabar Kitarović je spojila savjetničke resore obrane i nacionalne sigurnosti, te tako kreiran super-resor udijelila pod pasku Josipa Buljevića – osobe koja s tematikom obrane i nema relevantnih iskustava, a koja se i mimo toga pokazala glavnim izvorom javnih prijepora. Naime, riječ je o osobi koja je većinu karijere provela u civilnom obavještajnom sektoru, a koja zbog svojih postupanja ondje po mnogima uopće nije ni trebala doći blizu predsjedničkoga ureda. Imenovanja su uslijedila 2 dana nakon što je predsjednik na odlasku, Ivo Josipović, razriješio svoj savjetnički tim, što je bilo službeno objavljeno u Narodnim novinama od 18. veljače ove godine (NN 18/2015). Tom su prilikom, među ostalim, objavljene i odluke o razrješenju (1) savjetnika za obranu (Zlatka Gareljića), (2) savjetnika za nacionalnu sigurnost (Saše Perkovića), te (3) savjetnika za unutarnju politiku (Siniše Tatalovića).

Preslagivanje resora

Posljednjih su dana po pitanju rasporeda savjetničkih mjesta u Uredu predsjednika RH mediji špekulirali o nizu osoba, pri svemu ipak zadržavajući načelno na umu postojeću strukturu savjetničkih mjesta. Već rano u takvim intelektualnim igrama za mjesto savjetnika za obranu krenulo se baratati imenom Damira Krstičevića, generala u mirovini i predsjednika HDZ-ovog stranačkog Odbora za nacionalnu sigurnost, obranu i unutarnje poslove. No, ubrzo je tu došlo do promjene, te se na ovome mjestu pažnja svrnula na Ivicu Tolića, umirovljenog komodora Hrvatske ratne mornarice, osobu aktivnu u braniteljskim krugovima, koja je na nedavnim izborima za Europski parlament čak figurirala kao HDZ-ov “glas branitelja u EU parlamentu“. I upravo je ova kadrovska verzija izdržala sva pitanja tijekom posljednjih tjedana – da bi čovjeku još jučer neupućeni pojedinci upućivali čestitke na imenovanju putem socijalnih mreža. No, istina je ispala ponešto drugačija!

Naime, pomalo je iznenađujuće vidjeti kako je Predsjednica pribjegla ustrojbenom rješenju koje je svojedobno razmatrao i njen prethodnik Ivo Josipović, te ga pod pritiskom upućenih ipak odbacio kao neodgovarajuće. Riječ je tu o potezu kojim se u savjetničkome timu željelo spojiti područja obrane i nacionalne sigurnosti, i onda tako kreirani super-resor podvesti pod nadležnost Saše Perkovića, kao savjetnika za oba resora. Navodno je upravo temeljem pritisaka iz Josipovićeve tada još matične stranke, SDP-a, ta ideja ostavljena po strani – čime su ta dva resora ostavljena kao dva velika, zahtjevna i zasebna tematska područja, uz opstanak i dva savjetnička mjesta (formalno nestranačkog ali aferama načetog Saše Perkovića, te tihog i stranački ukotvljenog Zlatka Gareljića). Pri tom su planiranome potezu ipak dva elementa bila posebno sporna – kako prije nekoliko godina, a tako i danas.

Kao prvo, radi se o spajanju koje idejno ide kontra svih reformskih nastojanja iz posljednja gotovo dva desetljeća. Naime, pri svim reformama obrambenog i sigurnosnog sektor koje su poduzimane od kraja 1990-tih – tu se nastojalo očistiti pojedine državne strukture iz šireg područja sigurnosti, te ih posvetiti jasnim i određenim zbirkama poslova, sa što je moguće manje sadržajnih preklapanja, sivih zona i dupliranja poslova. Time se s jedne strane htjelo raščistiti njihove nadležnosti, povećati njihovu efikasnost i racionalnost, ali i spriječiti prelijevanje afera između pojedinih resora, pa bili oni možda na prvi pogled i blisko povezani. Sigurnosne agencije su se barem načelno krenule profilirati kao odvojene (da bi se posljednje vrijeme odvojeno smjenjivale kao izvor skandala, te istraga o zloporabama ovlasti i službenih sredstava), Ministarstvo obrane je svedeno prvenstveno na pitanja aktualne obrane RH (dok su branitelji izdvojeni u zaseban resor, kao i dobar dio kapaciteta za zaštitu i spašavanje, te reagiranje na krize), a Ministarstvo unutarnjih poslova se doživljavalo kao posljednji komad svojevoljnog i nenadziranog državnog područja u širem resoru sigurnosti – područja koje još čeka ozbiljno preispitivanje. Ovakve su se promjene pratile i u Uredu predsjednika RH, gdje su odvojeni savjetnici za obranu, nacionalnu sigurnost te unutarnju politiku bili dugogodišnja činjenica, ali i Hrvatski sabor, u kojem je 2008. upravo iz negdašnjeg šireg Odbora za nacionalnu sigurnosti i unutarnju politiku izdvojen resor obrane (negdašnji pododbor) u samostalni Odbor za obranu Hrvatskog sabora. Napomenimo još i da su te promjene izgledale i opravdanima, budući je ulaskom u NATO i EU opseg poslova vezanih uz obranu krenuo radikalno rasti – tako da su se nakon neposredne post-ratne stanke i osobe zabavljene obrambenim pitanjima našle preplavljenima u negdašnjim širokim radnim resorima.

Kao drugo, pitanje je tu i samog predsjedničkog odabira segmenta šireg sigurnosnog sektora iz kojeg takav novi, zajednički savjetnik dolazi. Naime, ako se načelno ujedinjuju resori obrane i ostatka nacionalne sigurnosti, vidljivo je da u toj novoj cjelini ipak obrana sačinjava pretežiti dio. Resor obrane je tu kadrovski bitno veći od zbroja dviju hrvatskih sigurnosnih agencija, njegov je proračun bitno masivniji od zbroja sredstava za sigurnosne agencije, a i opseg posla je radikalno različit. Ujedno, obrana je posljednjih godina strukturirana u skladu s NATO i EU standardima rada i transparentnosti – što znači da se tu radi vrlo otvoreno, javne nabave su prilično javne, kao i kadrovska politika, redovito se i izvještava građane o stanju u resoru, kojeg se ujedno i prilično transparentno planira za budućnost. Sve su to navike i prakse o kojima se u svijetu hrvatskih sigurnosnih agencija nije čulo ni u tragovima, što je i dovelo do pojave da se posljednjih godina upravo kadrovima iz obrane saniralo sigurnosne službe potresene skandalima. Upravo bi zato hrvatski resor obrane za osobe iz sigurnosnih sustava lako mogao predstavljati grubo iznenađenje, koje će ili izazvati dodatnih skandala sa “savjetnicima za tajne” ili – što je još bitno lošije – polagano će početi utjecati i na ponovno zatvaranje resora obrane, što bi predstavljalo civilizacijski korak unatrag.

Kao treće, na ovakvom temelju nije teško zaključiti ni da ovakvo spajanje struktura dva velika savjetnička resora u Uredu predsjednice RH nipošto ne predstavlja ni ikakvu uštedu – o čemu bi također moglo biti riječi. Naime, dok bi ovo kadrovsko rješenje na prvi pogled moglo izgledati kao tek ukidanje jednog savjetničkog mjesta – što se višekratno spominjalo kao racionalizacijski cilj tijekom predsjedničke kampanje – malo je onih koji su mogli predvidjeti ukidanje mjesta savjetnika za upravo jedan od masivnijih predsjedničkih resora, te područje glavnine predsjedničkih ovlasti. Posebno je to značajno ako na umu imamo i činjenicu da obrana u RH predstavlja područje obilježeno teškim i dugoročnim stručnim pitanjima – čije će rješavanje u doglednom vremenu očigledno tražiti i masivne državne investicije (spomenimo tu samo pitanja borbenih zrakoplova ili obnove mornarice). Takve su odluke financijski teške i obilježene oštrom konkurencijom divova međunarodne obrambene industrije, što je bilo izvorom mnogih iskušenja i za osobe legendarno čvrstoga karaktera, koje se pri tome nisu morale dodatno istodobno nositi s talogom naslijeđa iz hrvatskih sigurnosno-obavještajnih voda.

Na kraju, tu je i pitanje osobe!

Kao što smo već pisali na portalu Obris.org, u široj križaljci ovih kadrovskih pitanja, u kombinacijama za neka od savjetničkih mjesta pri Kolindi Grabar Kitarović spominjao se i Josip Buljević. Kako pišu mediji, on je “… još jedan rođeni Splićanin (43), dolazi s mjesta konzula u Los Angelesu, no bio je prije ravnatelj SOA-e, a kao obavještajac je prošao u 18 godina sve stepenice. Dok je Tomislav Karamarko bio ravnatelj SOA-e, Buljević je bio na funkciji glavnog operativca…“. Dakle, bio je istaknutiji obavještajni operativac baš u doba afere oko zloporaba ovlasti vezanih uz “aferu Puljiz”, koja je jedan od najtežih skandala sigurnosnog sektora posljednjih godina – što je država propustila na bilo koji način stegovno sankcionirati, usprkos činjenici da je novinarka Puljiz na kraju čak i u sudskome postupku protiv RH dobila potvrdu o tome da su njena osnovna građanska prava bila protupravno narušena. No, Buljevića to nije zasmetalo – on je naslijedio Karamarka na čelu Sigurnosno obavještajne agencije (ravnatelj SOA-e od 10. listopada 2008. do 10. listopada 2012. godine), da bi nakon toga završio sklonjen u diplomaciju – na spomenuto mjesto konzula u Los Angelesu, s kojeg se sada u Hrvatsku vraća kao novopečeni ekspert i za obrambene stvari.

Dakle, umjesto rješavanja odgovornosti za pitanja koja je pred državu postavila “afera Puljiz”, i umjesto pažnje da se na mjesto savjetnika za nacionalnu sigurnost konačno postavi osoba bez “mlinskog kamena” oko vrata (kakav je krasio Sašu Perkovića nakon ozbiljnog otvaranja teme sudske odgovornosti njegovog oca Josipa Perkovića) – sada su se svi dosadašnji problemi vezani uz mjesto predsjedničkoga savjetnika za nacionalnu sigurnost jednostavno kadrovski proširili i na dosadašnji djelokrug odvojenog savjetnika za obranu. Uz očekivano slabljenje pažnje kojom će se tu raditi poslovi iz skandalima bogatog sektora hrvatskih sigurnosnih agencija, sada je i obrana dobila privilegiju da ozbiljnu ulogu u njenim poslovima igra osoba koja s time ima malo ili nimalo konkretne veze i iskustva.

Dok nam u sjećaju još živo zvoni izjava Kolinde Grabar Kitarović s posljednjeg sučeljavanja u drugome krugu nedavnih predsjedničkih izbora (HTV1, 9. siječnja u 20 sati), koja je glasila “Ne uživaju naše službe preveliko povjerenje u međunarodnoj javnosti. Ne mogu konkretno o tome, čula sam iz više država“, tu ostaje za konstatirati kako će MORH očigledno morati raditi s Vrhovnom zapovjednicom koju, umjesto Ivice Tolića, iskusnog časnika koji se obrambenim temama bavio i nakon svog izlaska iz tog državnog sustava, stručno podupire osoba bez relevantnih profesionalnih iskustava, bez mnogo primjenjivih pouka iz dosadašnje profesionalne prakse, i sa sklonostima koje bi lagano mogle biti suprotne svim načelima kojima resor obrane u Hrvatskoj posljednjih desetljeća aktivno teži. Nazdravlje!

Od samog početka rada u ovome sazivu Hrvatskog sabora, inače sedmom po redu, saborski Odbor za obranu imao je problema sa svojim sastavom. Iako bi njegov puni sastav trebalo sačinjavati 13 saborskih zastupnika te “do 6 vanjskih članova”, tijekom prvih godinu dana njegova rada za vanjske članove nije bio ni raspisan natječaj, a kamoli da su oni izabrani ili krenuli radno sudjelovati u sjednicama ovoga tijela. No, to ni izbliza nisu bili svi kadrovski problemi ovoga tijela, budući se i okupljanje tih 13 potrebnih saborskih zastupnika pokazalo iznimno teškim problemom.

Početne kadrovske teškoće

Kada su rađena prva imenovanja u pojedina radna tijela Sabora, Odbor za obranu oformljen je s jednim članom manje – o čemu smo i pisali na portalu Obris.org – da bi broj bio upotpunjen tek 20. siječnja 2012. godine. Taj je njegov potpuni sastav postojao tek nešto više od mjesec dana, budući je nakon samo jedne sjednice ovoga tijela zastupnik Zvonimir Mrsić imenovan predsjednikom Uprave Podravke (24. veljače te godine). Kako je ta funkcija nespojiva sa saborskim mandatom, on je s 8. ožujkom 2012. svoj mandat stavio u mirovanje, čime se do daljenjeg povukao iz parlamenta, a time i iz parlamentarnog Odbora za obranu. Tek na svojoj sjednici od 15. lipnja 2012. godine, Hrvatski sabor donio je odluku o izboru Igora Dragovana na to upražnjeno mjesto u kvoti SDP-a. Time je Odbor ponovo formalno kompletiran – iako se zastupnik Dragovan, vjerojatno okupiran nekim drugim dužnostima, do danas zaista nije istaknuo svojim parlamentarnim doprinosima na polju obrane.

Kadrovski su se problemi nastavili na isti način 16. ožujka 2012. godine – imenovanjem prvih 12 hrvatskih političara na mjesta promatrača u Europskome parlamentu. Iz Odbora za obranu u ovu je kvotu ušao zastupnik HDZ-a i bivši ministar obrane Davor Božinović, čime se ponešto očekivano radikalno smanjilo i njegovo radno sudjelovanje na sjednicama Odbora za obranu, kao i ukupni boravak u Zagrebu. No to je stanje trajalo tek do prvih hrvatskih izbora za Europski parlament, provedenih 14. travnja ove godine – kada je izborom punopravnih europarlamentaraca mandat prestao dotadašnjim hrvatskim promatračima u ovome tijelu Europske unije.

Nakon što su krajem 2012. provedeni postupci izbora vanjskih članova radnih tijela Hrvatskog sabora (o čijim smo rezultatima pisali i na portalu Obris.org – čak u dva detaljna navrata), vanjski su članovi radnih tijela parlamenta i glasovanjem potvrđeni sredinom prosinca 2012. godine. Time je zatvorena velika rupa u parlamentarnome radu te praksi, koju si je sedmi saziv Hrvatskoga sabora dopustio poprilično neobjašnjivo. No kadrovski problemi s članovima Odbora za obranu iz redova saborskih zastupnika nastavili su se neometano.

Doba europskih izbora

Dok smo izborima za Europski parlament i na portalu Obris.org posvetili dužnu pažnju, spomenimo kako je iz Odbora za obranu na tu briselsku adresu otposlana samo Sandra Petrović Jakovina, opet iz kvote SDP-a. Već i prije odlaska ove mlade saborske zastupnice na novi posao, na Odboru za obranu otvorila se nova kadrovska rupa – kada je 3. svibnja 2013. preminuo Branko Vukelić, saborski zastupnik HDZ-a, te bivši ministar obrane. Smrt Vukelića – za kojeg se dugotrajno špekuliralo o teškoj bolesti, i koji praktično pa nije ni sudjelovao u radu Odbora za obranu u ovome sazivu Sabora – ipak je za oporbu u ovom tijelu predstavljala glas manje. No, kao ni njegova bolest, tako ni smrt zastupnika tu nije poslužila kao motivacija za brzo popunjavanje ovog upražnjenoga mjesta – budući se u tom trenutku već tjednima znalo da će ravnoteža barem privremeno opet biti uspostavljena skorim odlaskom Sandre Petrović Jakovine u Bruxelles (čiji je saborski mandat prestao s 1. srpnjom 2013. godine – NN 90/13).

Dok spomenuto stanje nikog nije uzbuđivalo, treba spomenuti kadrovsku akrobaciju izvedenu na sjednici Sabora od 21. lipnja 2013. (NN 83/13 od 1. srpnja 2013.) – kojom dotadašnji dopredsjednik Odbora za obranu Zdravko Ronko postaje tek član ovog radnog tijela, dok je njegova kolegica Dunja Špoljar postala novom potpredsjednicom ovoga tijela (što je mjesto i inače rezervirano za vladajuće). Ovu se promjenu tumači rezultatom lokalnih izbora, održanih 19. svibnja ove godine. Naime, kako je Ronko tada izgubio utrku za mjesto gradonačelnika Požege, od onih platno izdašnijih opcija preostala mu je tek profesionalizacija u Saboru, za što treba biti barem predsjednikom nekog od parlamentarnih radnih tijela. Kako je u Odboru za obranu on zauzimao tek potpredsjedničko mjesto (dok je pozicija predsjednika rezervirana za oporbu), vješti se Ronko snašao u Odboru za prostorno uređenje i graditeljstvo, čiji je dotadašnji predsjednik Zlatko Komadina svoj saborski mandat stavio u mirovanje s 3. lipnja 2013. godine, zbog preuzimanja na izborima osvojene dužnosti župana Primorsko-goranske županije.

Na upražnjeno mjesto Sandre Petrović tek je krajem rujna izabrana zastupnica Tanja Vrbat, donedavna SDP-ova promatračica u Europskome parlamentu i svojevrsni povratnik na Markov trg (NN 120/13 od 27. rujna 2013.godine). Nju je klub zastupnika SDP-a dopisom od 17. rujna 2013. predložio kao zamjenu u Bruxelles otposlane supruge ministra Tihomira Jakovine, da bi odluka o tome bila i prihvaćena na sjednici Sabora od 20. rujna ove godine. Novoizabrana članica Odbora za obranu je na 17. sjednicu ovoga tijela navratila tek na trenutak, da bi na 18. sjednici i stvarno sudjelovala bez uzimanja riječi.

Na to je popunjavanje kvote vladajućih konačno reagirala i glavna oporbena stranka – imenovanjem zamjene od svibnja pokojnog Branka Vukelića. HDZ je na upražnjeno mjesto predložio, a Sabor 25. listopada i izglasao, Ivana Šanteka (NN 131/13 od 30. listopada 2013.), saborskog zastupnika iz 6. izborne jedinice (jugoistočni dio Zagrebačke županije, Sisačko-moslavačku županiju i jugoistočni dio Grada Zagreba). Kako je spomenuti postupak imenovanja proveden krajem listopada, dakle nakon održavanja spomenute 18. sjednice Odbora za obranu – prvi radni nastup zastupnika Šanteka pred ovim tijelom tek iščekujemo krajem tekuće godine.

Anonimni zastupnici – sve manje utjecaja

Svim ovim promjenama samo se nastavlja i do sada vidljiv negativni kadrovski trend. Naime, kada usporedimo sastav Odbora za obranu u prošlom sazivu Hrvatskoga sabora (kada je Odbor za obranu bio po prvi puta uspostavljen kao zasebno radno tijelo ranga odbora) sa stanjem danas – jasno je vidljiva razlika u javnome profilu te političkom utjecaju zastupnika koje su stranke zadužile za područje obrane. Dok je u prošlome sazivu Sabora Odbor za obranu obuhvaćao čak tri bivša ministra obrane, sada u njemu sjedi tek jedan takav bivši dužnosnik (nakon smrti drugog, Branka Vukelića).

Još je i veća razlika ako uzmemo u obzir da je iz skupa političara koje je to tijelo okupljalo između 2008. i 2011. proizašlo čak 5 ministara (Tomislav Ivić, koji je 2009. iz Sabora preuzeo braniteljski resor, te 4 ministra aktualne vlade: Vesna Pusić, Arsen Bauk, Ante Kotromanović i Predrag Matić, koji je u Odboru za obranu bio u svojstvu vanjskoga člana) i kasniji predsjednik Hrvatskoga sabora Boris Šprem. Današnje stanje tu je bitno manje obećavajuće. Dok se za Igora Dragovana još i može primijetiti kako je ujedno i predsjednik Kluba zastupnika SDP-a, svi kasniji kadrovski dodaci Odboru za obranu sve su nepoznatiji i politički slabiji. Ovaj je trend nastavljen odlaskom Sandre Petrović Jakovina (koja je kakvu-takvu javnu prepoznatljivost dostigla “alternativnim putevima”), te njenim nadomještanjem u obrani sasvim neprepoznatljivom Tanjom Vrbat – dok se za posljednjeg novog člana Odbora iz redova HDZ-a može konstatirati tek da postoji u Saboru, i to već drugi uzastopni mandat.

Knjiga koju je autor Timothy Edmunds 2007. godine nazvao “Security sector reform in transforming societies: Croatia, Serbia and Montenegro” predstavlja kompleksan poduhvat predstavljanja tijeka reformi sigurnosnog sektora u ove dvije, tada susjedne države. Njihove su strukture sigurnosnih sustava predstavljene u povijesnoj perspektivi, a onda su prikazane i reforme provođene do trenutka pisanja djela, kao i problemi na koje su reformatori tijekom svoga rada naišli. Iako je od izlaska ove knjige prošlo ponešto godina, ova je knjiga na aktualnosti izgubila manje nego što bi se to na prvi pogled reklo.

Dok države pod nazivom “Srbija i Crna Gora” nema još od ljeta 2006. (3. lipnja 2006. Crna Gora je proglasila svoju neovisnost, 5. lipnja to je učinila i Srbija, da bi one onda lipnja 2006. i bile priznate kao neovisne države), problemi njenog nekad jedinstvenog sigurnosnog sustava razdijelili su se na dva segmenta, ostali su isti po svojoj srži, i rješavani su djelomično i nepotpuno. Stanje po pitanju Hrvatske tu je mnogo stabilnije. Iako je Hrvatska u međuvremenu ušla i u NATO i u Europsku uniju, reforme sigurnosnog sektora koje su nam predstojale 2007. godine uvelike su i do danas ostale neobavljene. Dok je donekle sređen sustav razmatranja vojnih pitanja u parlamentu (početkom 2008. ustanovljen je zaseban Odbor za obranu, gdje je ustanovljen i institut javnim natječajem biranih vanjskih članova), u brojnim drugim segmentima sigurnosnoga sektora reforme su stale. To se posljednje vrijeme jasno odražava i kroz probleme koje RH ima po pitanju civilnog nadzora sve neovisnijeg i snažnijeg sektora unutarnjih poslova, kao i po pitanju zbrke koju se vidi na području obavještajnih službi (gdje ni posljednje izmjene vodećih kadrova nisu dovele do ikakvog značajnijeg pomaka).

Knjiga “Security sector reform in transforming societies” daje čvrst i jasan okvir upravo za sustavno razumijevanje čitave ove tematike. Ona u svome uvodnom dijelu prvo postavlja i objašnjava osnovne pojmove te vezu sigurnosnih sustava (u najširem smislu ovog stručnog pojma) s društvima koje se promatra. Tu se definira i civilno-vojne odnose, prevagu civilnoga utjecaja u sektoru sigurnosti, te pojam depolitizacije, ali i djelovanje širokog kruga civilnih aktera na ovome polju (uz akademsku zajednicu i medije, i udruge građana) – kao zasebne i povezane elemente u ukupnim reformskim procesima. Kao drugo, slijedi definiranje metodologije kojom će se promatrana tematika razlagati – definira se pojam reformi sigurnosnog sektora i postavlja kostur usporednog promatranja dviju država uzetih za primjer. Kao treće, a na temelju odabrane metodologije, u tri se velika segmenta knjige čitavo pitanje reformi sigurnosnog sektora dijeli po aspektima – na političku razinu reformi, na organizacijsku razinu i na međunarodnu razinu reformskoga procesa. Kroz ova tri aspekta gledaju se promjene u sigurnosnim sektorima države Hrvatske, te države Srbije i Crne Gore od 2000. godine (uz poštovanje raznih utjecaja iz 1990-tih) pa sve do trenutka pisanja knjige. Time se dolazi u situaciju jako fino razlučiti pojedine dijelove ukupnih problema, njihove pojedinačne povijesne korijene – ali i različite utjecaje te motivacije, koji na pojedinim od tih razina oblikuju tijek stvari. Konačno, knjiga završava zaključnim poglavljem koje, na temelju usklađenog promatranja tri aspekta sigurnosnih reformi u Hrvatskoj i državi Srbiji i Crnoj Gori, donosi određene zajedničke zaključke i prijedloge za daljnji reformski rad.

Uz to, treba istaknuti da se na onoj osnovnoj, unutarnjoj razini reformi – koju autori zovu “politička razina” – kod svih zabilježenih ili planiranih promjena konzistentno razlikuju njihove dvije generacije. Prva generacija reformi kod svakog od reformskih zahvata obuhvaća njegov grubi začetak, zahvat kojim su one izvedene, kojim su izmjenjene pojedine strukture, ili postavljeni traženi mehanizmi – konkretno, to je formalno uspostavljanje osnovnog civilnog nadzora na svim razinama sigurnosnoga sektora. To je razina koja je u obje promatrane države više ili manje provođena, prilagođavajući čitav promatrani tematski horizont željenom budućem stanju stvari. Ono gdje su reforme išle bitno sporije i lošije – je druga generacija istih tih reformi. Ta druga generacija reformi zasniva se na promjenama koje su u pojedinim sigurnosnim sektorima izvedene u sklopu reformi prve generacije, no ovoga puta tu se ide za suštinskim konsolidiranjem reformi, a onda i za daljnjom demokratizacijom. Tu se pretpostavlja određeno unapređivanje dostignutih odnosa, njihovo razrađivanje, te zaokruživanje i u pojedinim detaljima, da kažemo “na fino” – a temeljem iskustava i uočenih problema iz faze promjena prve generacije. Upravo je to faza koja danas uopće ne stoji dobro ni u Hrvatskoj, a ni u zemljama sljednicama skupne “Srbije i Crne Gore”.

Dok se u Hrvatskoj već godinama vidi izostanak dovršetka početnih reformi sigurnosnoga sektora (po pitanju makar i elementarne uspostave građanskoga nadzora nad sustavom unutarnjih poslova) u prvoj generaciji, još je jasniji izostanak zaokružene druge generacije promjena – recimo po pitanju i stvarno efikasnoga građanskog nadzora nad obavještajnim službama, te ustaljivanju prakse planskog pristupanja sigurnosti (uz donošenje novih strateških dokumenata, gdje aktualna Strategija nacionalne sigurnosti RH ne bi u svome tekstu i danas spominjala državu Srbiju i Crnu Goru). Usporediva je situacija vidljiva i u Srbiji te Crnoj Gori, danas odvojenim državama. Dok Srbija muku muči s transparentnošću i političkim koncentriranjem ovlasti na samome vrhu države, Crna je Gora izdvojen mikroskopski sustav izložen inozemnim utjecajima i korupcijskim rizicima velikih razmjera, gdje su na mnogo mjesta i danas u tijeku spomenute normativno-političke promjene prve generacije. Sagledavanjem svega ovoga, potpuno je jasno zašto knjiga Timothya Edmundsa i toliko godina po svojoj objavi ipak nije izgubila svoju zanimljivost i relevantnost.

Predstavljano djelo nastalo je temeljem niza povezanih stipendija (IISS iz Londona, DCAF iz Ženeve, British Academy Small Research Grant, te University of Bristol Research Fellowship), te uz svesrdnu pomoć Miroslava Hadžića iz Beograda i Ozrena Žuneca iz Zagreba. Rezultat je to rada koji se dostojno uklapa u opus i inače vrlo aktivne skupine modernih vojno-sigurnosnih autora iz Velike Britanije. Jedini ozbiljan nedostatak promatrane knjige, koju smo pribavili u tvrdome uvezu, zapravo je njena cijena. Iako to ima tek donekle veze sa samim djelom, riječ je o knjizi koja je u 6 godina od svog izlaska u javnost s oko 90 USD (u Zagrebu oko 700 kuna) pala tek malo, na današnjih oko 70 USD. To je iznos koji će tek poneki pasionirani promatrač sigurnosnih tema u regiji izdvojiti za ovaj korisni i kvalitetno zgotovljen stručni uradak.

Podaci o knjizi:

Security sector reform in transforming societies: Croatia, Serbia and Montenegro, Timothy Edmunds, 267 stranica s indeksom, izdanje Manchester University Press, UK, Manchester, 2007. godine

Knjiga “SECDEF, The Nearly Impossible Job of Secretary of Defense” djelo je kojim Charles A. Stevenson daje jedan neuobičajen i vrlo zanimljiv pogled u unutrašnjost samoga vrha američkog obrambenog sustava. Riječ je tu o dubinskoj analizi osoba koje su u vladama Sjedinjenih Američkih Država zauzimale mjesto ministra obrane tijekom relativno dugog vremenskog perioda, od 1947. pa do 2004. godine – njihovog stila i rada, ali i učinaka koje su pri obavljanju svoje dužnosti postigli. Pri tome, dok ponešto manje upućenim čitateljima može loše sjesti metodologija koju je autor izabrao za svoju knjigu – umjesto kronološki, on američke ministre obrane gleda funkcionalno, podijeljeno prema naglasku pojedinih mandata – nedvojbeno je riječ o rijetkome djelu. Dok daje pregršt podataka, ova knjiga ujedno otvara i određene manje vidljive, a bitne stručne horizonte. Ujedno, čitajući djelo Charlesa A. Stevensona o američkim ministrima obrane iznimno se teško izmaknuti dojmu da rad ovoga tipa jako nedostaje i u ovim krajevima – sa svim rušenjima mitova te neugodnostima koje ozbiljan pogled na pojedinu tematiku sa sobom nosi.

Autor i djelo

Charles A. Stevenson tijekom medijskog nastupa povodom objave nove knjige, 2010. godine

Charles A. Stevenson, autor predstavljanoga djela, nakon predavanja na National War Collegeu duže je radio kao profesor na sveučilištu John Hopkins u Baltimoreu, savezna država Maryland – konkretno, u sklopu njihove Paul H. Nitze School of Advanced International Studies – SAIS (osnovno smještene u Washington DC, u kraj oko Dupont Circle-a). Ondje on predaje na teme vanjske politike i djelovanja američkog kongresa, dok aktivno objavljuje i na vojno-političke teme u medijima (recimo, specijalizirano glasilo Roll Call). Svoje je dugogodišnje iskustvo 2006. pretočio u u knjigu “SECDEF, The Nearly Impossible Job of Secretary of Defense”, relativno kratko djelo od tek 215 stranica teksta, 2 tablična priloga i 12 pažljivo odabranih protokolarnih slika – čije izdanje iz 2007. godine, u mekome uvezu, mi ovdje predstavljamo.

Sama je knjiga podjeljena u tri osnovna dijela. Na početku, ukratko se prikazuje povijest ujedinjenog mjesta ministra obrane SAD, te se ističu problemi s kojima se na poslu moraju susresti osobe koje pristanu tu dužnost obnašati. Tome slijedi osnovni dio knjige – prikaz pojedinih načelnih pravaca djelovanja kojima autor dijeli promatrane osobe na mjestu SECDEF-a. Pri tome, Stevenson smatra da se američke se ministre obrane načelno može podijeliti na “revolucionare”, “vatrogasce” i “timske igrače” – tri skupine za svaku od kojih je onda autor krenuo prikazati sa po tri tipične osobe. “Revolucionari” su tu oni koji su u svoj mandat ušli s idejama dubinskih promjena, ne bi li tijekom svog vremena u Pentagonu onda i više ili manje uspjeli zaokrenuti pravac kretanja tog velikog birokratskoga broda. Iz ove skupine Stevenson posebno ističe Roberta S. McNamaru, Jamesa R. Schlesingera i Caspara W. Weinbergera. “Vatrogascima” on smatra osobe čiji su mandat u obrani obilježile neke krize, bez obzira na ideje s kojima su oni zapravo krenuli na svoju državnu dužnost – i tu su svrstani Melvin R. Laird, Leslie Aspin Jr. te William S. Cohen. Konačno, “Timski igrači” su, prema Stevensonu, osobe koje su na dužnosti prvog čovjeka obrane SAD prvenstveno nastojale surađivati – s predsjednikom, u Vladi, unutar Ministarstva i u odnosu prema američkome Kongresu. Ako su imali problema, “timski igrači” se njima nisu dali omesti, a ako su imali inovativnih ideja – primjenjivali su ih dovoljno postupno da njima nisu naprezali i pretovarivali obrambeni sustav SAD. U ovoj skupini su promatrani Harold Brown, Richard B. Cheney i William J. Perry.

Donald Rumsfeld tijekom svog prvog mandata u Pentagonu, 1976. godine

Iako sadržajno smješteno u ovu posljednju skupinu osoba, s kraja knjige ponešto iskače poglavlje o Donaldu H. Rumsfeldu, ujedno najstarijem i najmlađem američkom ministru obrane – čiji je mandat još trajao u doba pisanja ovoga djela (podnio ostavku 18. prosinca 2006. godine). Dok Rumsfelda sadržajno smješta u “timske igrače”, autorov problem s ovom osobom vidljiv je već u samome načinu njegove obrade – rečeno poglavlje ima naslov “Rumsfeldove transformacije” i gotovo da govori o svemu osim o suradnji te uspješnome harmoniziranju sektora obrane s ostatkom sustava SAD kao države.

Posljednji, treći dio knjige posvećen je sažimanju osnovna 4 metodološka elementa, koja među ostalim nalazimo kod svih prikazanih osoba i kroz koje se te pojedine osobe i prikazuje – što onda omogućuje i njihovu puniju usporedbu, te izvlačenje i određenih lekcija iz čitavoga promatranja. Napomenuvši samo da su ti osnovni metodološki elementi: upravljanje Pentagonom, planiranje odgovora na krize i ratove, diplomatski rad i ponašanje promatranih osoba u okviru Nacionalnog vijeća sigurnosti (National Security Council – NSC), krenimo u ponešto detaljnije objašnjavanje sustava kojim Charles A. Stevenson prikazuje pojedine odabrane američke ministre obrane.

Metodologija prikaza osoba

Pri prikazivanju odabranih ministara obrane – obnašatelja dužnosti za koju u više navrata autor citira Schlesingera (“Lista ministarskih odgovornosti je toliko opsežna da je ni jedna pojedina osobnost ne može u cjelini ispuniti“), te Forrestala (“Ova će pozicija vjerojatno biti najveće ‘groblje velikih mačaka’ u povijesti“) – Charles A. Stevenson koristi vlastitu metodologiju. Njome on ujednačeno prikazuje sve odabrane osobe ministara – (1) kroz njihovu biografiju i profesionalno zaleđe, zatim (2) kroz njihove političke odnose s predsjednikom i ostatkom scene, (3) prikazom njihova operativnog stila u ministarstvu, (4) općim pogledom na njihove civilno-vojne odnose, (5) analizom odnosa ministra i Kongresa, (6) analizom postignutih rezultata u upravljanju Pentagonom, (7) opisom snalaženja u funkciji ‘planera ratova’, (8) pogledu na aktivnosti pojedinaca u američkoj vanjskoj politici, te (9) snalaženjem pojedinih ministara u ulozi člana Nacionalnog vijeća sigurnosti (National Security Council – NSC). Na temelju svih ovih aspekata, poglavlje posvećeno svakom pojedincu onda završava (10) pojedinačnom ocjenom uspješnosti i dosega pojedinih ministara obrane SAD. Imajući u vidu ovaj metodični pristup temi, opet ne čude i problemi koje je tu autor imao s Donaldom H. Rumsfeldom – osobi čiji je vrlo dinamični drugi mandat još itekako trajao tijekom pisanja knjige SECDEF.

Ukupno gledano, knjiga “SECDEF, The Nearly Impossible Job of Secretary of Defense” jedno je impresivno djelo. Iako kratka (tek malo više od 200 stranica teksta), riječ je o djelu koje otvara pogled na teme i probleme unutar američkog, ali i drugih obrambenih sustava – koje se inače, pod normalno, zapravo baš i ne vidi. Jednako tako, ona daje i poprilično jedinstven pogled na unutarnje djelovanje državnoga sustava SAD, kakav ni mnogo masivnije, popularnije i šire knjige obično niti ne zagrebu. Sve u svemu, jako za preporučiti!

Podaci o knjizi:

SECDEF, The Nearly Impossible Job of Secretary of Defense, Charles A. Stevenson, ilustrirano, ukupno 249 stranica s dva priloga, bilješkama, bibliografijom i indeksom, meki uvez, izdanje Potomac Books, USA, 2007. godine

Sve je po zakonu, ali ipak padaju smjene

 I dva dana nakon izvanredne konferencije za tisak koju su zajednički sazvali Ivo Josipović i Zoran Milanović, vrhovno odgovorne osobe za sigurnosno-obavještajni sustav u Hrvatskoj, stanje je službeno dobro. Saborski je Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, u skladu s premijerovim i predsjednikovim preporukama, ipak zatražio izviješća o stanju stvari koje su dovele do smjene Petra Miševića, čelnika Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost – iako, prema spomenutoj konferenciji za tisak, “Nije bilo kršenja zakona u primjeni određenih mjera koje zakon dopušta”. Dapače, mediji su uočili da je tijekom srijede i saborski zastupnik HDZ-a (i bivši šef SOA-e, što uopće nije nevažno) Tomislav Karamarko, u svome svojstvu člana nadležnog saborskog odbora, nakon potpisa na izjavu o čuvanju tajnosti dobio službeni uvid u sporno izvješće koje je Miševića koštalo pozicije. Time kao da postaje bespredmetnim pobliže proučavanje razine detalja koju su čak i novinari primijetili kod zastupnika Karamarka – uvida koji je on na stranačkoj konferenciji za tisak, održanoj tog istog 22. listopada, odbio komentirati uz lakonsko: “Pa ono što sam pročitao u izvjesnom dnevniku je vrlo, vrlo uvjerljivo. Otkuda imam svoje informacije, to je ipak moja stvar, znate!” Dakle, sve je u redu! 

Kakva je pozicija Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost u obavještajnom sustavu?

No, čak i uz opći red, u koji će se vjerojatno manje ili više uklopiti i sjednica Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, kad je njegov predsjednik Miroslav Tuđman jednom sazove, ostala je bosti oči nesuglasica u stavovima Predsjednika RH Ive Josipovića i predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića po pitanju odnosa čelnih ljudi sigurnosno-obavještajnoga sustava i organiziranoga kriminala. Radi se tu o trenutku sa samoga kraja press konferencije na Pantovčaku, o odgovoru na pitanje novinarke HTV-a, kojim je i okončano to zajedničko obraćanje javnosti Josipovića i Milanovića.

Konkretno, na pitanje: “Ako se znalo da neki ljudi iz vrha Sigurnosno-obavještajne agencije komuniciraju sa nekim, možda, pripadnicima krim-skupina… Zašto te smjene ranije nisu obavljene? Zašto se čekalo?”, prvo je riječ uzeo Predsjednik RH Ivo Josipović:

“Bit ću vrlo jednostavan. Okolnosti treba naravno vidjeti. To što su bili u komunikaciji ne znači da su dio kriminalnog miljea. Njihov je posao da imaju…imaju prodor i u taj milje. Prema tome, nemojmo olako zaključivati… Ne znači da je…da ljudi koji su u obavještajnome sustavu, koji imaju kontakte s različitim ljudima, samo zato kriminalci i pripadnici kriminalnog miljea. Za to postoje nadležne službe, cijeli će se slučaj ispitati i sa stanovišta politike, i sa zakonitosti, i ovaj slučaj je nešto na čemu ćemo mi pokazati da ova država – s jedne strane beskompromisno ide protiv kriminala, a s druge strane, da će se s velikom pozornošću, naglašavam, s velikom pozornošću, brinuti o zaštiti ljudskih prava. Ja osobno, kao izabrani predsjednik, ću na tome inzistirati, a siguran sam da to isto želi i Vlada”.

Na njega se nadovezao premjer Milanović, doduše temeljito različitim pogledom na stvari:

“Ja ne mogu komentirati je li bilo kontakta ili nije, ali da sam smatrao da ih ima, ja bih insistirao na smjeni. Prvog dana. Nisam znao, nisam smatrao, pretpostavljao sam da nema. Ja razlikujem operativce od čelnika. Čelnici obavještajnih agencija su državni dužnosnici. Oni ne bi ni rekreativno smjeli, trebali i mogli imati kontakte s ljudima koji su evidentno ili skoro evidentno s one strane zakona. To nije njihov posao. To je posao operativaca. Sama činjenica da devet mjeseci nismo poduzimali nikakve kadrovske promjene, govori vam da smo imali povjerenja. Što se stvarno dogodilo, to će utvrđivati netko drugi, a ne nas dvojica.”

Damir Lončarić postavio je nove "standarde" u odnosima obavještajaca i podzemlja

Zapravo se tu radi o dubokom i suštinskom razmimoilaženju. S njegove je jedne strane gledanje da su obavještajne službe gotovo pa neprekidno jednom nogom u kriminalnome okruženju, iako se pri tome “kao” zadržava neka distanca između obavještajaca i kriminalaca. To je gledanje bilo opći standard u doba SFRJ i tadašnjeg sigurnosnog sustava, koji je neprekidno za dio poslova koristio suradnike s onu stranu zakona. Jednako tako, to je i gledanje koje je obilježilo 1990-te godine u Republici Hrvatskoj, kada se švercom velikih razmjera naoružavalo državu, dostavljalo jugoslavensku valutu povučenu iz prometa u RH preko granica, u susjedne republike bivše SFRJ, a onda tako i vodilo dijelove Domovinskoga rata. Riječ je tu o sustavu u kojem je bilo normalno da Damir Lončarić, svojedobni ravnatelj HIS-a (od 2000. godine, nakon pada reformiste Ozrena Žuneca, pa do 2002.) i OA-e (2002. do 2004.), navodno bude u kumskome odnosu s Hrvojem Petračem, a da se mafija međusobno ubija usred Zagreba (Vjeko Sliško, 22. ožujka 2001. ili 23. siječnja 2003. Marko Sliško), dok dio tih istih krugova figurira kao društvena elita u zemlji. Toj kriminalno-obavještajnoj simbiozi odgovaraju čelnici fascinirani aktivnim mitom o tajnim službama iz filmova, koji ne smetaju dok sustav iole radi, ostavljajući otvorenom dilemu – koliko se dugo zapravo treba vrtjeti u nekome miljeu, prije negoli osoba u taj krug stvarno i počne spadati?

Uspješna tranzicija - jučer pripadnik podzemlja, danas ugledan poduzetnik

S druge je strane potpuno oprečan stav – stav da normalna država nije i ne može biti isto što i mafija. Da ako netko s kriminalnim krugovima i kontaktira – da to nije posao ni čelnika obavještajnih službi, ali ni čelnika države. To je stav da politika, gospodarstvo i društvo nisu isto što i kriminal, te da tu preklapanja i pri obavljanju pojedinih specifičnih poslova ne može biti u mjeri većoj od one u kojoj se tijekom normalnog radnoga dana preklope sudac u kaznenim predmetima i osobe kojima on presuđuje za počinjena kaznena djela. I tu je Zoran Milanović temeljito u pravu, a Ivo Josipović temeljito u krivu. Pa dok stvarno ostaje za vidjeti je li oko ove posljednje afere doista i bilo nekih zloporaba zakona – što će biti predmetom još mnogo istraživanja, pred Saborom ili drugdje – nije dopustivo da u hrvatskoj državi i društvu prevlada stav kojeg je danas u jednom utjecajnome tjedniku iznio viđeni zagrebački odvjetnik riječima:

“Milanovićeva tvrdnja nema podloge u zakonu. Čelnici službi nisu političari, nego državni dužnosnici u specifičnoj službi. U nekim velikim akcijama šefovi službi i osobno sudjeluju. Mislim da je predsjednik Josipović u pravu. Šef službe ima iste ovlasti kao operativac, i ako ima potrebu da osobno sudjeluje u akciji, ili kontaktira sa sumnjivim osobama, to ne znači da krši zakon.”

Dok stoji da takva ponašanja danas u Hrvatskoj ne krše zakon, ne stoji da baš sve što nije moralno i društveno prihvatljivo ujedno predstavlja i  povredu zakona. Upravo je zato posebno bitno da čelnici države tu naprave razliku – pa da takva djelatnost, iako ne protuzakonita, ipak nestane s repertoara. A da je na tom istome repertoaru zamijeni odgovornost – pojedinačna, osobna, moralna ili politička i nezaobilazna.   

Izvanredna konferencija za tisak, na Pantovčaku 22. listopada 2012. godine, o curenju informacija i smjenama u obavještajno-sigurnosnom sektoru

Nakon što smo počeli detaljnije promatrati aferu oko neovlaštenog prisluškivanja, kojom su nenamjerno (uslijed nekontroliranog curenja podataka u javnost) Ured vijeća nacionalne sigurnosti, policijski USKOK i Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) posljednjih dana uveseljavali hrvatske građane, učinilo nam se da je problem dublji no što bi se to na prvi pogled moglo činiti. Posebice se to pokazalo na izvanrednoj konferenciji za tisak koju su 22. listopada u 14 sati zajednički sazvali Predsjednik RH Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović po pitanju stanja i kadrovskih promjena u sigurnosno-obavještajnome sektoru RH. Dok će to zanimljivo događanje još biti predmetom detaljnije analize na portalu obris.org, za sada smo smatrali potrebnim tek ukazati da ti problemi u Hrvatskoj nisu novi – dapače, da se ove svježe incidente može promatrati i u svijetlu višegodišnjeg problematičnog odnosa vrha vlasti prema jednom nedovoljno duboko reformiranome dijelu države.

Tekst koji slijedi pisan je početkom 2010. godine, u jeku predizborne kampanje za izbor Predsjednika RH. U njemu je promatran odnos dvojice glavnih takmaca za tu prestižnu funkciju po pitanjima obrane i nacionalne sigurnosti. Dok je obrambena strana danas posve ista, kao i u siječnju te 2010. godine – sa svim istim problemima, ali sa gotovo tri godine više na leđima – problemi koji su se tada nazirali u pogledu nacionalne sigurnosti kao da su posljednjih dana procvali u svoj svojoj očekivanoj ružnoći.

————————————

Ovaj je pregled pisan za web-portal zaklade Heinrich Böll Stiftung Hrvatska – gdje je i objavljen 7. siječnja 2010. godine, tri dana prije drugoga kruga glasovnja. Tekst je i danas dostupan, pod nazivom “Dossier: Predsjednik s generalima ili bez njih ?”, na adresi: http://www.hr.boell.org/web/index-276.html.

————————————

Franjo Tuđman tijekom prisege 1997. godine

Republika Hrvatska (RH) do sada je četiri puta birala predsjednika. U prva dva navrata, 1992., te nakon kraja rata 1997. godine, pobjedu je u prvome krugu odnio Franjo Tuđman. Nakon njegove smrti, u siječnju 2000. i kasnije, 2005. godine – za predsjednika je biran Stjepan Mesić. U prva dva izborna navrata nije bilo drugoga kruga, dok se ta faza izbora udomaćila od 2000. godine na ovamo. Dok je prvi predsjednik umro tijekom svog posljednjeg mandata, Stjepan Mesić prvi je predsjednik koji nakon završetka drugoga mandata odlazi u mirovinu. Sada, krajem 2009. i početkom 2010. godine, Hrvatska bira predsjednika po peti put. Na osobnoj razini, traži se treći predsjednik.

Ne smije se zaboraviti velika razlika u ovlastima koju je tijekom čitavog tog perioda sa sobom nosila funkcija Predsjednika RH. Tijekom 1990-tih, u doba Franje Tuđmana, državni ustroj bio je usmjeren na osobu i ovlasti Predsjednika – Hrvatska je odgovarala ustrojbenome modelu polupredsjedničke republike. Nakon 2000. godine, a za trajanja prvoga mandata Stjepana Mesića, provedene su ustavne promjene koje su bitno suzile ovlasti predsjednika, te državu više usmjerile u smjeru parlamentarnoga ustroja, doduše kancelarskoga tipa, stavljanjem dodatne težine uz poziciju predsjednika Vlade RH.

Predsjedničke ovlasti

Ovlasti Predsjednika bazično definira Ustav RH, modificiran državno-političkim promjenama krajem 2000. te početkom 2001. godine, ali i niz zakona. Ustavne ovlasti Predsjednika RH su brojne, ali i pretežito ograničene potrebom supotpisa predsjednika Vlade.

Područja u kojima je Predsjednik Republike ponešto samostalniji sadržavaju članci 93. (predstavljanje RH u inozemstvu, briga za redovito djelovanje te stabilnost vlasti, obrana neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države), 98. (sudjelovanje u provođenju vanjske politike, sudjelovanje u osnivanju diplomatskih misija i njihovom kadrovskom popunjavanju, primanje vjerodajnica i opozivnih pisama stranih diplomata), 99. (Predsjednik kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga koji u skladu s zakonom imenuje i razrješava vojne zapovjednike, objavljuje rat i sklapa mir, a uz supotpis predsjednika Vlade može narediti uporabu Oružanih snaga i van ratnoga stanja) te 102. (Predsjednik RH i Vlada zajedno usmjeravaju rad sigurnosnih službi te supotpisuju imenovanja njihovih čelnika).

U svome radu Predsjednik ima pravo samostalnoga izbora savjetnika, koji djeluju u sklopu Ureda predsjednika i čija imenovanja ne bi smjela kršiti trodiobu vlasti u državi (članak 106. Ustava).

Ovlasti Predsjednika RH u području obrane pobliže su definirane nizom zakona čiji je pun popis dostupan na internetskim stranicama Ureda predsjednika RH Stjepana Mesića. Pretežito se tu radi o osiguravanju funkcioniranja sustava obrane (sadašnjeg i budućeg), njegovom kadroviranju i nagrađivanju zaslužnih. Osnovno ograničenje je i ovdje nužnost usuglašavanja s Vladom ili potvrde Hrvatskoga sabora, bilo većine zastupnika ili nadležnog saborskog odbora. Drugu vrstu ograničenja ovlasti predstavlja činjenica da konkretne dokumente koje se donosi, odobrava ili na koje se daje suglasnost, u pravilu izrađuju tijela upravne vlasti nad kojima Predsjednik i nema konkretnih ovlasti – pretežito Ministarstvo obrane i Oružane snage RH. Time Predsjednik RH, njegovi savjetnici i Ured, na obranu više utječu negativnim djelovanjem – odbijanjem i blokiranjem, a manje afirmativno. Praktična suradnja Predsjednika i njegovih ljudi oko izrade pojedinih dokumenata predstavlja nadogradnju ovlasti danih propisima. Ona pomaže pri usuglašavanju, ali sama nije nužno zadana.

Kampanja 2009. godine

Obuhvativši dvanaest predsjedničkih kandidata, predizborna kampanja 2009. godine trajala je neuobičajeno dugo. Započela je 19. studenog i trajala do 25. prosinca uključno, da bi 27. prosinca bio održan i prvi krug izbora. On nije donio pobjednika većinom glasova izašlih birača, pa su u drugi krug izbora ušli nezavisni kandidat Milan Bandić i kandidat SDP-a Ivo Josipović.

Od 12 predsjedničkih kandidata iz prvoga kruga, njih je 8 bilo smatrano ozbiljnima

Kampanja za drugi krug izbora započela je praktično odmah nakon objave prvih službenih rezultata prvoga kruga, u ranim satima 28. prosinca 2009. godine. Kampanja za drugi krug, obilježena brojnim sučeljavanjima dvojice protukandidata, traje do 8. siječnja 2010. godine. Predsjednički izbori kulminiraju drugim krugom glasovanja, 10. siječnja 2010.

Prvi krug kampanje obilježilo je temeljito nesnalaženje pojedinih kandidata u opsegu ovlasti konkretne dužnosti za koju se natječu. Pretežito se pričalo o načelnim stavovima, o gospodarstvu i nizu tema koje baš i nisu u domeni Predsjednika RH. Pitanja iz domene sigurnosti i obrane praktično nisu dirana – osim površnih referenci na hrvatske snage u Afganistanu, vojne nekretnine i status ratne luke Lora. Drugi se krug izbora koncentrira na samo dva kandidata, a više sati njihovih javnih sučeljavanja dalo je bolji uvid u poražavajuću upućenost budućeg predsjednika u pitanja sigurnosti i obrane zemlje.

Stavovi kandidata o pitanjima sigurnosti i obrane

TV-duel na RTL televiziji 3. siječnja 2010. godine

Prilikom javnih sučeljavanja kandidata (tekstom su obuhvaćena sučeljavanja kandidata Bandića i Josipovića na HTV1 i NovaTV 30. prosinca 2009. godine, te RTL Duel 3. siječnja 2010.), na vidjelo je izišlo njihovo opće nesnalaženje. Oba kandidata kao da se natječu za mjesto predsjednika RH iz doba od prije ustavnih promjena, budući da svoju ulogu doživljavaju vrlo akcijski.

Zastrašuje volja da se sigurnosne službe koriste za istragu sumnji u kriminalna ili korupcijska djelovanja – gdje su kandidati istakli kako bi im tako dobiveni materijali služili kao podloga za kasnije angažiranje policije, državnoga odvjetništva ili USKOK-a. Kada bi to i bilo u opsegu ovlasti Predsjednika, ostaje činjenica da u Hrvatskoj, s mnogo loših iskustava oko djelovanja sigurnosnih službi u široj zajednici, takve inicijative treba gledati s iznimnim oprezom. Uz to, zanimljivo je da se ni jedan od kandidata nije izjasnio o problemima ustroja sigurnosnih službi koje bi tako rado koristili. Naime, iako propisi RH govore o samo dvije sigurnosne službe u državi, u praksi nije jasno riješen status namjenske uprave (tzv. VII. uprava) Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, koja ponekad figurira kao treća služba.

Tadašnji načelnik Glavnog stožera OS RH Josip Lucić bio je enigma za predsjedničke kandidate Bandića i Josipovića

Što se sektora obrane tiče, ni jedan od dvojice kandidata nije do kraja siguran tko su točno konkretne osobe koje ondje obnašaju visoke dužnosti. Dok g. Josipović smatra gen. Lucića zapovjednikom Hrvatske kopnene vojske, g. Bandić o pravoj osobi zapovjednika HKoV zna sve osim njegova imena i prezimena. Jednako tako, kadrovska se pitanja u obrani promatraju potpuno politički. Dok bi g. Bandić načelnika Glavnog stožera OS RH postavljao i smjenjivao po volji (dok opravdano zamjera sadašnjem predsjedniku Mesiću pokušaje kadrovskih zahvata u zadnjim danima mandata), g. Josipović bi pričekao kraj mandata sadašnjeg načelnika Lucića. Kandidatima se ni u jednom momentu nije postavilo pitanje ni mogućih razloga za preranu smjenu, niti opravdanosti takvih kadrovskih poteza, kao ni mogućih koristi ili šteta od takve promjene na vrhu Oružanih snaga. Ipak, dok g. Josipović u pitanjima materijalne obnove oružanih snaga nalazi za shodno istaknuti njihovu utemeljenost na strateškim dokumentima RH (pitanje nabave borbenih zrakoplova), njegov protukandidat ne pokazuje tu razinu upućenosti. On se zadržava na nejasnome pojmu „NATO standarda“ koje Hrvatska navodno mora održavati, pa i materijalnim nabavama.

Dok oba predsjednička kandidata podupiru uvođenje dodatnog odličja „Heroj domovinskoga rata“, ni jedan od njih nije se osvrnuo na kriterije po kojima bi se praktično 15 godina nakon kraja rata ono dodjeljivalo. Sve to, kao da u Hrvatskoj i danas vlada manjak propisanih odličja, a ne višak ljudi za koje nije sigurno kako su već dodijeljena im odličja zapravo zaslužili.

Jednaka zbunjenost vlada i oko izbora predsjedničkih savjetnika za obranu. Oba kandidata kao da predmnijevaju da to mjesto mora biti popunjeno umirovljenim visokim časnikom – dakle, bivšom djelatnom vojnom osobom, dok g. Bandić smatra da ona ujedno treba biti i „Heroj domovinskoga rata“. Pri tome, praksa dosadašnjega predsjednika postupno se okretala korištenju civilnih osoba – koje uz stručna znanja mogu donijeti i određenu fleksibilnost.

Dok je sam izbor savjetnika jedno od rijetkih samostalnih prava Predsjednika RH, tu su na vidjelo izašle i dodatne nedoumice. Naime, pitanje izbora savjetnika za obranu povezalo se s problemom odnosa prema skupini generala koje je predsjednik Mesić umirovio u jesen 2000. godine. Kandidat Josipović njihovo umirovljenje smatra opravdanim te konačnim, ispravno pri tome ukazujući na njihovo teško kršenje i vojničke stege i zakonskih propisa kao razlog prijevremenoga umirovljenja čitave skupine. On time, iako ne izričito, jača načelo civilnoga nadzora nad oružanim snagama – princip koji je 2001. godine unesen i u Ustav RH. Za razliku od toga, g. Bandić ne vidi ništa sporno u imenovanju takvih osoba na savjetničke dužnosti, a ne isključuje ni njihov povratak u aktivnu vojnu službu. Bez obzira na stručne kvalifikacije pojedinih umirovljenih generala te javno mnijenje dijela političke javnosti u RH, radi se tu o teškome propustu predsjedničkoga kandidata Bandića – propustu u tumačenju predsjedničkih ovlasti te Ustava RH, ali i pravila djelovanja obrambenoga sustava u demokratskome okružju općenito.

Zaključak

Oba protukandidata u drugome krugu izbora za Predsjednika tek su nakon 40. dana ukupne kampanje započela iznositi konkretne naznake svojih namjera na novom radnome mjestu. No, budući da kandidati ni sada nisu pokazali iole dublje poznavanje sektora nacionalne sigurnosti te obrane ili ljudi koji u njemu obnašaju najviše dužnosti, slobodno se može reći da će izbor pojedinih stručnih savjetnika za novog Predsjednika biti posebno važan.

Tek treba pomiriti aktivne ali površne predizborne ideje s realnim stanjem stvari. Velik dio raznih reformi nije dovršen, a vojna aktivnost Hrvatske u doba krize i pred Vrhovnog zapovjednika načelno stavlja problem mirenjem rasta obveza s padajućim proračunskim stavkama. Jednako tako, krajnji je rok za donošenje niza novih strateških dokumenata – u obrani, zaštiti i spašavanju, te pitanjima borbe protiv terorizma. A to su samo naznake nekih pitanja na kojima će doprinos Predsjednika i njegovih ljudi biti ključan.