Nepunih godinu i pol dana nakon napada na Markovom trgu, pri čemu je ranjen jedan od policajaca iz osiguranja Vlade RH, ta je tema došla na red i na nadležnom saborskom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Novi predsjednik tog Odbora, SDP-ov Siniša Hajdaš Dončić, za jutros je sazvao sjednicu s dvije točke dnevnog reda: (1) „Napad na Banske dvore 12. listopada 2020. – razmatranje izvješća Ministarstva unutarnjih poslova, Sigurnosno-obavještajne agencije i Državnog odvjetništva Republike Hrvatske”, te (2) „Uhićenja građana zbog objava na društvenim mrežama – razmatranje izvješća Ministarstva unutarnjih poslova”. Iako je sjednica – prema najavi – trebala biti djelomično zatvorena za javnost, ispalo je da je bila cjelokupno zatvorena, pa je javnost trebala biti informirana tek putem izjava nakon njenog završetka. Ipak, na kraju je ispalo da se ponešto detalja čulo i tijekom same sjednice, kako bi pojedini njeni sudionici samostalno izlazili iz prostorije i selektivno se u hodu obraćali javnosti.

Posebno tu treba istaknuti izlazak pred novinare premijera Andreja Plenkovića, zbog kojeg je sjednica više-manje i sazvana. Naime, i nakon što je u srpnju prošle godine Županijsko državno odvjetništvo okončalo slučaj, zaključivši da je napadač Danijel Bezuk djelovao sam, a ne kao „dio neke nasilne mreže organiziranih političkih ekstremista“, premijer Plenković u više je navrata izražavao nezadovoljstvo tim zaključkom. Tako je na press-konferenciji od 23. prosinca prošle godine, sumirajući rad Vlade u 2021. godini, izjavio:

„Mi smo imali teroristički napad na Banske dvore, ne na Pantovčak, to je činjenica. To se nije dogodilo slučajno ni spontano, netko je mladića koji ima 21 ili 22 godine, koji je nažalost počinio samoubojstvo, nagnao da takvo nešto napravi. Da biste se odlučili na tako nešto, morate biti izloženi takvoj vrsti informacija, huškanja, difamiranja, koje nadilaze sve što bi bilo racionalno i normalno. To sigurno nije mogao taj mladić sam od sebe. Tu se zbiva nešto što nadležni trebaju do kraja razotkriti. Ja smatram da nije do kraja razotkriveno, nije napravljen dovoljan napor. Previše je sijanja mržnje i huškanja u hrvatskom društvu, previše je laganja, difamiranja, izmišljanja, etiketiranja pa su onda ljudi u stanju i ovakve korake napraviti. To je ozbiljan problem”.

Plenković je tada rekao da ni policija, ni DORH, ni SOA nisu napravili dovoljno:

„Nisam ja u pitanju, nego država. To sam im više puta rekao direktno, da nije napravljeno dovoljno. To je činjenica jasna kao dan. (…) Nebitno je što piše u izvješću, bitno je da ovakav slučaj kakav smo imali, a nismo ga imali nikada do sada, treba najozbiljnije istražiti i dobro razmisliti odakle to dolazi, priče o izoliranim pojedincima su priče za malu djecu. Očekujem da se taj posao ozbiljnije napravi, nije to nikakav pritisak, nego vrlo ozbiljna konstatacija gdje se treba napraviti puno ozbiljniji i veći napor od te tri institucije. Dugoročno radi sigurnosti u Republici Hrvatskoj. To nije personalna stvar”.

Kako je proteklih mjeseci premijer Plenković u više navrata izrazio sumnju u rad ovih institucija kada je u pitanju istraga napada na Markovom trgu, Siniša Hajdaš Dončić na jutrošnju je sjednicu saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost pozvao i premijera, ali i ravnatelja policije Nikolu Milinu, ravnatelja SOA-e Danijela Markića, te šeficu DORH-a Zlatu Hrvoj Šipek, kako bi predočili izvješća i raspravili neke eventualno sporne detalje. „Sazvao sam sjednicu Odbora za nacionalnu sigurnost, gdje sam htio da se raspravi o tome, da li zapravo institucije, koje su temelj demokracije u svakom društvu, pa tako i u Hrvatskoj, imaju generalno… reći ću… povjerenje gospodina Plenkovića, kao premijera Hrvatske”, objasnio je kasnije Siniša Hajdaš Dončić svoje razloge za sazivanje

Otprilike 3 sata od početka sjednice, pred novinare je izašao Andrej Plenković. „Svi se slažu da je riječ o terorističkom činu, da je riječ o neprihvatljivom činu, a ono što smo još razgovarali je kako kreirati ozračje u društvu koje će smanjiti govor mržnje koji kada evoluira, nažalost, može dovesti i do ovakvih slučajeva”, rekao je Plenković. No ubrzo potom se ispostavilo da premijer, pozicija i opozicija ne dišu baš tako unisono:

„Mi smo razgovarali o tome što je bit ove stvari, a bit ove stvari je da posao i Državnog odvjetništva i policije na tom konkretnom slučaju počinjenja terorističkoga čina traje i dalje. (…) Ja sam rekao i na Odboru sljedeće: dakle, trebalo je otprilike malo više od godinu i pol dana da DORH izađe s onim priopćenjem što je izašlo ovo ljeto, nakon toga… Dakle, do tog trenutka, što se mene tiče, niti smo pitali na koji način DORH, policija i SOA rade na tom slučaju, niti smo utjecali ili dali bilo kakav stav, pritisak ili ne-daj-bože smjer vođenja istražnih radnji. Nakon što su oni to objavili, ja sam zatražio izvješća da vidim o čemu se radi. Kad sam vidio ta izvješća, bilo je niz otvorenih pitanja koja iz čitanja tih dokumenata za mene nisu bila odgovorena i to sam rekao još ovoga ljeta i glavnoj državnoj odvjetnici i ravnatelju policije. Oni to znaju… I ministru unutarnjih poslova… I što se toga tiče, ono što su oni danas pojasnili da oni na tom slučaju rasvjetljavanja svih okolnosti rade i dalje. Što je dobro!”.

Ta neka konkretna pitanja Plenković je postavio i na današnjoj sjednici Odbora za unutarnju politiku, no odgovora, tvrdi, nema.

„To je slučaj bez presedana. Imate teroristički čin mladog čovjeka, 22 godine, ciljan… usmjeren… izaziva strah, užas, koristi nasilje i silu, i i ima politički karakter. To su vam elementi terorističkoga akta. On se dogodio… On zahtijeva da se fenomenom govora mržnje i onih koji indoktriniraju nekoga u tako mladoj dobi, sa tako malo životnoga iskustva, temeljito ispitaju i na tome svemu institucije rade,” kazao je Plenković, a na novinarsko pitanje tko je to indoktrinirao Bezuka, premijer je odgovorio: “Pa ima u izvješću jako puno toga. Vrlo korisno i indikativno. (…) Nema potrebe da ja vama sad prepričavam sastanak o tome, mislim das u stvari sasvim prepoznatljive”.

U nekoliko je navrata premijer tvrdio da je prava meta napada bio upravo on, a na današnje pitanje da li je o tome rađena neka analiza, te da li ju je radio njegov posebni savjetnik za nacionalnu sigurnost Robert Kopal (u čijoj je pratnji premijer Plenković stigao na jutrošnju sjednicu saborskog Odbora), premijer je odgovorio negativno.

A ostali sudionici Odbora?

Nakon što je sjednica Odbora za unutarnju politiku u potpunosti završila, izjavu je dao i njegov predsjednik Siniša Hajdaš Dončić.

„Ja ću reć’ da sam ja zadovoljan sa izvješćem i SOA-e, prije svega, a isto tako i MUP-a i DORH-a… o cjelokupnoj… da tako kažemo, toj problematici napada na Banske dvore. I mislim da je zapravo pitanje političke sigurnosti krucijalno pitanje jednog normalnog društva. Iz toga proizlazi i ekonomska sigurnost, i socijalna sigurnost, i država koja nema političku stabilnost, i koja nema protočne institucije, zapravo nije dobro društvo”,

rekao je inicijator današnje sjednice, dodajući kako je njegov dojam da je napad na Markovom trgu bio „akt pojedinca. Točka!”. Međutim, policija ni dalje ne zna npr. gdje je i kako Bezuk nabavio oružje. Odgovor na to pitanje Hajdaš Dončić očekuje naći u izvješću o radu policije u 2020. godini, koje bi uskoro trebalo biti na saborskom dnevnom redu.

Napomenimo da je nakon prve točke dnevnoga reda sjednicu Odbora napustio Željko Sačić, član Odbora iz redova Hrvatskih suverenista. Kako je naknadno rekao novinarima, Sačić se nije složio s jednom točkom zaključka koji je pokušao progurati predsjednik Odbora Hajdaš Dončić bez prethodne konzultacije s ostatkom opozicije:

„Revoltiran i nezadovoljan napustio sam tu sjednicu po prvoj točci iz razloga što se jedan suludi teroristički… kriminalan čin kojim se ugrožavalo živote i sigurnost ljudi i imovine ovdje na Markovom trgu željelo, po Siniši Hajdašu Dončiću, predsjedniku Odbora, ogrnut u ruho nekakve desnice… desničarskog radikalizma. Nakon svega što imamo u Hrvatskoj, dakle, oni su našli da je to razlog, povod ili ne-daj-bože neka motivacija id a treba cijelu jednu političku scenu na taj način zagadit, ogadit, na taj način ju kod hrvatske javnosti stavit kvazi odgovornom za jedno takvo osuđujuće kriminalno djelo, i to je za mene neshvatljivo”.

To tumačenje, tvrdi Hajdaš Dončić, naprosto ne stoji:

„Ne. Dakle, to nije točno. Dakle, nije to čin nikakve radikalne desnice, nego smo mi govorili o desnom ekstremizmu. Dakle, što nema nikakve veze sa desnim političkim strankama jer, koliko je meni poznato, a vjerujem i vama… sve političke stranke, koje su čak i desnog spektra, a koje djeluju u Hrvatskom saboru, a isto tako i klubovi zastupnika… ja nisam kod ni jednih od tih klubova zastupnika, dakle, vidio… ne znam, poziv na oružane pobune ili na nekakav, da tako kažem, ekstremizam. Ali, u društvu postoji desni ekstremizam. Dakle, toga ljudi moraju biti svjesni. A, osobito u vidu činjenice da mi, na žalost svih nas… Dakle, ulazimo u ekonomsku krizu… da je 23,5 posto stanovništva Hrvatske zapravo izloženo riziku siromaštva, a povijest nas je dobro naučila da kada ste izloženi riziku siromaštva, da zapravo vam cvjetaju radikalizmi”.

I sam predsjednik Odbora, Hajdaš Dončić, najavio je da će on i njegov stranački kolega Mišel Jakšić imati izdvojeno mišljenje, jer se djelomično ne slažu sa zaključcima HDZ-ove većine u Odboru.

Jasno je, dakle, da je došlo do otvorenih razlika u stavu pozicije i opozicije, gdje je izgleda opozicija uglavnom zauzela stajalište „institucija”, odnosno DORH-a, MUP-a i SOA-e, dok je pozicija (na čelu s potpredsjednikom Odbora, HDZ-ovim Marijom Kapulicom) branila stav premijera. Upravo je Kapulica kasnije pročitao zaključke odborske većine – tako Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost poziva „saborske zastupnike, državna tijela i sve druge aktere društva na jasnu i bezuvjetnu osudu svakog oblika radikalizma, govora mržnje ili nasilja u hrvatskom društvu”. Također se – „uz poštivanje neovisnost nadležnih institucija – poziva MUP da u koordinaciji s nadležnim državnim odvjetništvom nastavi provoditi izvide i kriminalističko istraživanje u cilju razjašnjenja svih okolnosti počinjenja kaznenog djela, posebice utvrđivanja postojanja eventualnih poticatelja i pomagača Danijela Bezuka u počinjenju kaznenog djela ‘terorizam’ iz članka Kaznenog zakona i/ili kaznenih djela povezanih s terorističkim aktivnostima”. Poziva se i SOA da u svome radu posebno „obrati pozornost na potencijalne sigurnosne prijetnje i terorističke ugroze koje predstavljaju pojedinci samoradikalizirani propagandnim ekstremističkim objavama i govorom mržnje te na pojavu radikaliziranih grupa koje djeluju kao dodatni akcelerator radikalizacije”.

Od tada do danas…

Zbog slučaja Bezuk i njegovog napada na Markovom trgu, jedna od prvih uvedenih mjera je zatvaranje trga i to iz sigurnosnih razloga. Ta će mjera, sudeći po današnjoj premijerovoj izjavi, ostati do daljnjega jer, kako je rekao Plenković, „nigdje u Europi ne postoji tako ‘light’ pristup institucijama”.  Pogleda li se, međutim, pristup slovenskom ili austrijskom parlamentu, lako se može ustanoviti da to jednostavno ne stoji. Potom je Vlada zadužila potpredsjednika Tomu Medveda kao šefa Koordinacije domovinske sigurnosti da to tijelo predloži „mjere za sveobuhvatan, sustavan i učinkovit pristup sprječavanju radikalizacije”. Koje su to mjere, i što se uopće napravilo po tom pitanju – do danas nije jasno, osim povremenih policijskih posjeta osobama koje su na društvenim mrežama vrijeđale premijera (o čemu je valjda danas u svojoj drugoj točki dnevnog reda raspravljao i već spomenuti saborski Odbor za unutarnju politiku). No Vlada i premijer istovremeno su otklonili Milanovićev poziv za sazivanje sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost kako bi se na najvišoj političkoj razini raspravljalo o utjecaju radikalizacije na hrvatsko društvo. U više navrata premijer se žalio kako je i ljevica i desnica umanjivala i relativizirala sam Bezukov napad, a dao je izrijekom naznačiti i da „mržnju, netrpeljivost i nesnošljivost” potiču pojedini akteri s desnog političkog spektra, poimence prozvavši Ivana Penavu te Karolinu Vidović Krišto. Penava je, naime, komentirao da je Bezukov napad „izraz bunta”, što su onda podržali i njegovi kolege iz Domovinskog pokreta.

Ipak, Plenkovićevo ustrajno inzistiranje, od tada pa sve do danas, na tezi kako je baš politička desnica inspirirala taj teroristički čin – unatoč izvješćima DORH-a, MUP-a i SOA-e – posebno je opasno, (1) jer predstavlja difamiranje političkih oponenata koji, prema takvom tumačenju, iako otvoreno te zakonito djeluju u Saboru ipak do ostvarenja svojih političkih ciljeva žele doći i nasilnim, oružanim te nadasve kriminalnim načinom. Tu je, dodatno, i (2) pritisak na „institucije” koje vidljivo „rade svoj posao” – nezadovoljstvo na najvišoj političkoj razini zbog očito sličnih zaključaka MUP-a, SOA-e i DORH-a nije ništa drugo nego politički pritisak na, kako to volimo reći, neovisna tijela. Već ubrzo nakon samog napada u listopadu 2020. godine, predsjednik RH Zoran Milanović prozvao je premijera Plenkovića za pokušaj utjecanja na DORH, zbog sastanka premijera s ministrom unutarnjih poslova, ravnateljem SOA-e, glavnim ravnateljem policije i županijskim državnim odvjetnikom samo koji dan nakon Bezukovog napada. Premijer je naknadno priznao da se taj sastanak zaista i dogodio, ali prvenstveno zbog dogovora treba li ili ne objaviti snimku nadzornih kamera Vlade, Sabora i Ustavnog suda kako bi se javnosti pokazao sam čin napada. Nema sumnje da je u ocjenama napada na Markov trg bilo i politikantskih izjava te politički motiviranih aktivnosti, no koristiti taj nemili čin u dnevno političke svrhe jednako je opasno kao i poticati na njega.

Četiri dana je trebalo da državni dužnosnici od „ne damo ugovor trećoj strani“ dođu do „dat ćemo ugovor, on (Milanović, op.a.) ima pravo na to“. Sve je počelo u ponedjeljak, kada je Zoran Milanović podsjetio da su njegova traženja ugovora o kupovini Rafalea kod Plenkovića naišla na gluhi telefon, a da je Franko Vidović, predsjednik saborskog Odbora za obranu, prošao tek malo bolje. Naime, Vidović je na svoj zahtjev s kraja prosinca od ministra Banožića dobio odgovor kako se ugovor ne može davati na uvid „trećoj strani“, te – još gore – da će MORH pitati Francuze smije li dati uvid u ugovor matično nadležnom saborskom odboru.

To je postalo temom i saborskog Aktualnog prijepodneva u srijedu, 19. siječnja. Tom prilikom je SDP-ov zastupnik Siniša Hajdaš Dončić pitao premijera Andreja Plenkovića:

„Francuski predsjednik je došao u Zagreb, avioni su preletjeli… reći ću, Markov Trg. Popili ste, nadam se, pjenušac, a ne šampanjac. I, zapravo, ostalo je pitanje, negdje, visiti u zraku, koliko zapravo taj posao Republiku Hrvatsku košta? Dakle, prvo se spominjao iznos od 999 milijuna eura, pa je on porastao na 100 milijuna eura više. Na kraju smo došli do iznosa od milijardu i 200 milijuna eura, po zadnjim podacima koji su bili dostupni. E, sad… što mene zanima. Pošto ste vi i predsjednik stranke koja je, reći ću, osuđena za jedan dio, za političku korupciju, i pošto se spominjalo u medijima, i što je istražilo francusko povjerenstvo, reći ću… ili komisija, ili agencija za suzbijanje korupcije… također, neku nabavu aviona, od strane Indije, i nekakve fakture koje su išle, Francuska-Indija… dakle, javno objavljen podatak… Mene vam zanima jedna stvar. Zašto vi taj ugovor, dakle, ne objavite hrvatskim građanima, da oni znaju koliko zapravo je novaca potrošeno, za što je taj novac potrošen… Mislim, ja to govorim zbog vas, zbog transparentnosti, zbog vas samih. Pa vam postavljam pitanje, da li ćete vi taj ugovor objaviti, ili nećete?“.

Premijer Plenković – koji je prema Poslovniku Hrvatskog sabora za odgovor imao pune 4 minute – većinu vremena potrošio je na svoje opservacije o SDP-u, Peđi Grbinu i Mireli Ahmetović, a tek u zadnjoj minuti dotaknuo se i prave teme – Hajdaš-Dončićevog pitanja:

„Zamislite! Pazite vi vašega ‘researcha’ na Google-u… Indija-Francuska, Sarkozy… Neka, neka istraga! Vi, gospodine Hajdaš Dončić, sada idete direktnom aluzijom na koruptivne radnje između predsjednika hrvatske Vlade… da, da, da, nemojte kimat glavom… i Predsjednika Francuske. Dakle, bivši suspendirani potpredsjednik SDP-a optužuje francuskog predsjednika, koji je sad tamo u izbornoj kampanji, valjda… da je došao ovdje, dati… recimo, meni mito, a ja sam ga onda primio, i onda smo mi napravili ‘deal’… pustili dva Rafalea da lete. I onda smo mi dignuli šampanjac, i to je to. Pa, jeste vi normalni? Da li vi znate, gospodine Hajdaš Dončić, što je sadržaj tih ugovora? Jeste li bili na Odboru za obranu kad je ta tema prezentirana svima? Ne znam jeste li bili. Možda niste. Da ste bili, vi bi kao gospodin Vidović bili sretni, i ‘za’. Ja ću predložit ministru Banožiću da vas pozove sve, u Ministarstvo obrane, da pogledate to… Pa da onda, sukladno vašem nahođenju, puštate na portale tipove naoružanja koje će svaka država u našem ozračju rado saznat, što u ugovoru piše“.

Plenkovićevo izbjegavanje odgovora toliko je iziritiralo zastupnike SDP-a i zeleno-lijeve koalicije da je tek nakon tri prigovora o povredi poslovnika na red došlo i negodovanje Siniše Hajdaša Dončića.

„Ajmo sad ovako… Dakle, vaša Vlada skriva, zapravo, po tome, na što se troše milijarde. I vaš prijatelj, kojeg sad nema… zapravo, prijatelj od vaše prijateljice Gabrijele, trenutno je otišao ovdje… u jednom čudnom odgovoru, dakle, odbija pokazati ugovore Saboru… Čak ne građanima… Pozivajući se na to… Pazite na što! Da je Sabor ‘treća strana’! Koja je vaša strana, gospodine Plenkoviću? Vjerojatno prva strana, to je Francuska… zbog vaših daljnjih međunarodnih ambicija, i tako dalje… Dakle, molim vas, i pismeno tražim, da dostavite ugovore Saboru. Dakle, zbog hrvatske javnosti, zbog hrvatskih građana“,

uzvratio je Hajdaš Dončić na Plenkovićev odgovor.

S obzirom na neočekivani i iznenađujući odgovor Ministarstva obrane i ministra Marija Banožića o Saboru kao „trećoj strani“, Siniša Hajdaš Dončić o tome je za portal Obris.org rekao:

Tko je kome treća strana?

„Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Hrvatskoj. Hrvatski sabor bira Vladu, bira premijera, a ne obrnuto, što znači da je Hrvatski sabor PRVA strana, a ne treća strana što je, po meni, u dosadašnjoj parlamentarnoj praksi jednostavno NE-DO-PUSTIVO! Jer je ministar obrane odgovorio da neće dati podatke Saboru jer je Hrvatski sabor treća strana. Kakva, pobogu, treća strana?! Dakle, ljudi moraju znati – i saborski zastupnici i javnost – da vide što je u tim ugovorima, imaju pravo znati što se financira, osobito iz razloga – da vas podsjetim – jer prvo, kao što znate, cijena borbenih aviona bila je 999 milijuna pa je onda povećana za 100 milijuna, a na kraju je došlo do 1,2 milijarde eura. Upravo me zato i zanima – zbog minimuma poštovanja prema hrvatskim građanima – da se objavi koliko će na kraju hrvatski građani platiti avione, što točno plaćaju i što smo mi zapravo kupili novcem građana. To znači da je apsolutno nedopustivo da se parlament, u povijesti parlamentarizma, stavlja kao treća strana. To može biti sramota i gospodina Plenkovića, a još veća sramota Banožića“.

Čini se kako je barem jedan od ove dvojice prozvanih shvatio da ugovor o kupovini borbenih aviona ne može biti tajan za baš sve u državi osim za Zvonimira Frku-Petešića i još par ljudi u njegovom timu koji su „brusili“ taj dokument. Naime, na jučerašnjoj izjavi za medije, jedno od pitanja za premijera Andreja Plenkovića bilo je i hoće li Vlada dostaviti predsjedniku RH Zoranu Milanoviću ugovor o kupovini Rafalea. Premijer Plenković je rezolutno odgovorio: „Hoće!“, te dodao:

„Apsolutno, da. Ima svo pravo na to, on je predsjednik države… Da l’ mi imamo prostora za suradnju ili ne – nebitno, ali ima pravo na ugovore, dobit će ih, koji su naravno isto tajni“.

Time očito Plenković sanira dio štete koja je kulminirala odgovorom o „trećoj strani“. No kako je Milanović najavio da će pričekati par dana prije nego što i o tome kaže koju, vidjet ćemo što će na kraju biti prije – nova Milanovićeva izjava, ili Vladina ekspres-pošiljka dokumenata adresirana na Pantovčak.

Da se kampanja za predstojeće parlamentarne izbore u Hrvatskoj zahuktala pokazuju svakodnevna međusobna blaćenja političara i političkih stranaka, nerealna obećanja o ekonomskom preporodu i budućem blagostanju, deskripcije željenih stanja bez ikakve razrađene ideje o tome kako te ciljeve postići. Ovo je slika koja se može vidjeti u svakoj parlamentarnoj izbornoj kampanji u Hrvatskoj mada je intenzitet slanja poruka pojačan zbog rastućeg nepovoljnog unutarnjeg i vanjskog okruženja, što je posljedica tekuće pandemije virusa Covid-19 te njezinih političkih, ekonomskih, socijalnih i sigurnosnih posljedica.

I u ovim parlamentarnim izborima, kao i u prethodnima, postoji još jedna osobina koja se ponavlja – pitanja povezana sa problematikom nacionalne sigurnosti ponovno su potisnuta na margine. Umjesto sveobuhvatne rasprave o svim aspektima nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske u kampanji se spominju samo parcijalne teme – pitanje nabave novih borbenih zrakoplova, spajanje Ministarstva branitelja s Ministarstvom obrane, stare priče o zaštiti suvereniteta Republike Hrvatske, uspostava helikopterske medicinske službe… Jedina novina je nešto veće spominjanje sustava upravljanja u krizama i adekvatnosti njegovog djelovanja u tekućoj pandemiji.

Koji je razlog ovakve marginalizacije pojava i procesa na području nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske? Uzroci zanemarivanja područja nacionalne sigurnosti u Republici Hrvatskoj rezultat su dugotrajnih procesa, i ne mogu se sagledati samo kroz analizu ispunjenja ili neispunjenja ovogodišnjih i prethodnih izbornih manifesta političkih stranaka.

U daljem tekstu autor koristi izraz “manifest” umjesto “program” jer se u hrvatskoj javnosti ova dva pojma često pogrešno izjednačuju. Politički program određene stranke samo općenito razrađuje pitanja koja se detaljno prikazuju u izbornim manifestima. Izborni manifesti imaju tri uloge u izbornim kampanjama: (1) oni predstavljaju kompendij stavova i planova političke stranke u danom trenutku, (2) daju strategiju vođenje izborne kampanje i (3) predstavljaju glavni izvor materijala za kampanju (jasno definiraju prioritete i ciljeve, ne samo na razini općenitih izjava već kroz obaveze koje predstavljaju temelj djelovanja u slučaju pobjede na izborima, i koje u razvijenim demokracijama birači nagrađuju ili kažnjavaju). Izborni manifest može imati presudan utjecaj na pobjedu ili poraz stranke.

Kako je počelo?

Kada govorimo o stavovima povezanima s područjem nacionalne sigurnosti u izbornim manifestima hrvatskih političkih stranaka, potrebno je kratko se osvrnuti na formiranje stavova i mišljenja ne samo političkih stranaka već i hrvatske javnosti o ovom području u zadnja tri desetljeća. Na prvim višestranačkim parlamentarnim izborima održanim u proljeće 1990. godine bez obzira na izuzetno veliki broj političkih stranaka (33 stranke i 16 udruženja) problematiku nacionalne sigurnosti obrađivao je samo danas zaboravljen Autonomni demokratski savez Hrvatske (Darinko Kosor i Ben Perasović), koji je u svom programu naveo da se u procesu konfederalizacije bivše Jugoslavije treba demilitarizirati i depolitizirati sigurnosno-obrambeni sustav bivše države. Ostale stranke nisu rekle ni riječi o ovom pitanju. To je bilo razumljivo s obzirom na tadašnje okolnosti – Hrvatska je još bila u sastavu Jugoslavije, i svako razrađivanje ovog područja mogle su savezne institucije u Beogradu iskoristiti za opravdavanje intervencije usmjerene na rušenje demokratski izabrane nove vlade.

Početak velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku i razdoblje obrambenog domovinskog rata je u razdoblju do 1995. godine definitivno povezalo percepciju nacionalne sigurnosti s klasičnom paradigmom sigurnosti u kojoj prevladava državna sigurnost, odnosno potreba zaštite novostvorene države pod svaku cijenu. To je bila posljedica izgradnje obrambenog sustava Republike Hrvatske u uvjetima agresije, a vojna pobjeda postignuta u ljeto 1995. godine učvrstila je ovakvu percepciju sigurnosti. Ključna obilježja klasične paradigme sigurnosti su:

(1) Cilj djelovanja je zaštita nacionalne nezavisnosti, teritorijalnog integriteta i državnog suvereniteta.

(2) Glavni subjekt sigurnosti je država.

(3) Glavni izvori ugrožavanja su djelovanja drugih država.

(4) Primani instrumenti u odgovoru na sigurnosne prijetnje i ugroze su vojni i diplomatski.

Može se konstatirati da u Hrvatskoj i nije bilo uvjeta za širenje drugačije paradigme sigurnosti od klasične, državno-centrične orijentacije. Iako su u akademskim i stručnim krugovima, pa i u okviru javnih institucija, teorijski razmatrane drugačije mogućnosti sigurnosnog organiziranja države i društva, u praksi situacija se nije mijenjala. Pripreme za članstvo u NATO-u su u proteklom desetljeću u sigurnosno-obrambenom sustavu tek poticale dalju primjenu klasične paradigme sigurnosti.

Dodatni udarac došao je izbijanjem globalne financijske krize 2008. godine, koja se u Hrvatskoj osjetila punom snagom tri godine kasnije. Prioritet je postao provođenje politike štednje što je snažno pogodilo obrambeni sustav, a u uvjetima nemogućnosti daljeg razvijanja komponenti sigurnosnog sektora nije bilo ni uvjeta za bilo kakvo poduzimanje teorijskih i praktičnih koraka za definiranje i provođenje drugačije sigurnosne paradigme. Tome je pomoglo i prekidanje svakog organiziranog oblika obrazovanja za potrebe nacionalne sigurnosti u Hrvatskoj u 90-im godinama prošlog stoljeća. Tu je i percepcija među političkim elitama i populacijom da je ulaskom u NATO osigurana sigurnost Republike Hrvatske, te sada kada imamo vanjskog jamca naše sigurnosti ne moramo više značajno ulagati sredstva u vlastite sposobnosti. Konačni rezultat svih ovih činilaca je ustrajavanje na klasičnoj paradigmi državne sigurnosti u kojoj glavno mjesto ima obrambeni sustav, uz istovremeno zanemarivanje njegovog razvoja i rastuću nezainteresiranost hrvatskog stanovništva za samo područje nacionalne sigurnosti.

Parlamentarni izbori 2020. godine

U svjetlu navedenih činjenica pogledajmo izborne manifeste političkih stanaka koje sudjeluju na ovogodišnjim parlamentarnim izborima. Analizirani su manifesti političkih stranaka koje su ih i objavile (HDZ, SDP, Domovinski pokret, Most, HNS, koalicija Možemo). Druge stranke do trenutka pisanja ovog teksta nisu objavile izborni manifest iako su ga predstavljale u javnosti (to je slučaj sa koalicijom Stranka s imenom i prezimenom, Pametno i Fokus) ili je njihov program samo gomila želja (MB 365), ili ga nema (svi ostali).

U analizi će se, umjesto pukog navođenja stavki manifesta svake stranke koje se bave područjem nacionalne sigurnosti, navedeni sadržaj pokušati rasporediti u nekoliko kategorija – opći koncept sigurnosti, vanjska i sigurnosna politika, obrambeni sustav, unutarnji poslovi, obavještajna zajednica i upravljanje u kriznim situacijama. Iako se u sigurnosni sektor ubraja i pravosuđe, ono neće biti uključeno u ovu analizu. Razlog leži u činjenici da sve političke stranke konstatiraju potrebu reforme pravosuđa, ali se ni jedna ne bavi specifičnostima pravosudnog djelovanja povezanog sa područjem nacionalne sigurnosti.

(1) Opći koncept sigurnosti

Ovo bi trebao biti koncept koji definira razvoj svih komponenti sigurnosnog sektora, te sigurnosnu organizaciju cijelog društva (a ne samo državnih institucija). On proizlazi iz niza činilaca (nacionalni strateški ciljevi i načini za njihovo postizanje koji se definiraju velikom strategijom određene zemlje, njezino vanjsko sigurnosno okruženje, unutarnja situacija, dostupni materijalni i financijski resursi, obrasci nacionalne strateške kulture te drugi činioci). Pogledaju li se izborni manifesti svih stranaka, samo su koalicija Možemo i SDP naznačili nešto što bi se moglo podvesti pod ovu kategoriju.

Koalicija Možemo navodi primjenu koncepta “ljudske sigurnosti” (Human Security). Problem je u činjenici da je stavljena samo opća konstatacija o tome što je ljudska sigurnost, bez ikakve naznake kako pomiriti zahtjeve ljudske sigurnosti s konceptom sigurnosti države. Drugi problem je u činjenici da navedena opća definicija gleda samo područje unutarnje sigurnosti, a potpuno zanemaruje vanjsko sigurnosno djelovanje.

SDP je tu još općenitiji. I njihov manifest spominje u točki 7 koncept “ljudske sigurnosti” (“Mir i sigurnost shvaćamo šire od tradicionalnoga poimanja odsustva oružanih sukoba, te pod njima podrazumijevamo i suvremenu, demokratsku koncepciju ljudske sigurnosti kojoj je u središtu pozornosti pojedinac sa svim svojim slobodama i pravima“) ali kroz jednu toliko općenitu definiciju da se kroz nju zapravo ništa ne kaže o tome kako bi SDP djelovao na sigurnosnom području.

Sve ostale političke stranke nisu ni pokušale navesti nešto što bi ulazilo u okvir općeg koncepta sigurnosti, što znači da prihvaćaju klasičnu paradigmu sigurnosti i ne razmišljaju o drugačijim mogućim oblicima sigurnosnog organiziranja države i društva.

(2) Vanjska i sigurnosna politika

Ako je prethodna kategorija gotovo nepostojeća, po ovom pitanju svaka stranka je nešto napisala.

HDZ je kratko konstatirao kako “ćemo odlučno učvršćivati suverenitet Hrvatske kroz članstvo u Europskoj uniji i NATO-u te koristiti sve dostupne mehanizme za osnaživanje globalnog utjecaja Hrvatske, jačanja njene prepoznatljivosti i promicanja nacionalnih interesa“. I to je sve – nema ničega o preciznim ciljevima i načinima djelovanja za postizanje navedenog u obje ove međunarodne institucije.

SDP je bio nešto detaljniji. U točki 7 njihovog manifesta navodi se kako će SDP razvijati relevantnu vanjsku i europsku politiku (a što je sa ostatkom svijeta?) kako bi pozicionirao Hrvatsku kao odgovornu i vjerodostojnu članicu šire međunarodne zajednice čije se djelovanje temelji na demokratskim načelima. Zatim se veliki dio teksta posvećuje održivom razvoju i očuvanju okoliša (klimatske promjene, UN, Pariški sporazum). Međunarodni poredak je obrađen u samo jednoj rečenici (podržavanje međunarodnog poretka zasnovanog na međunarodnom pravu i multilateralizmu). U regionalnoj suradnji daje se naglasak na suradnju sa državama srednje Europe, jugoistočne Europe i Mediterana. Onda je dana zanimljiva tvrdnja: “nacionalne diplomatske kapacitete jačat ćemo u savezništvu u okviru EU-a i NATO-a, te razvijanjem strateških partnerstava s onim zemljama s kojima dijelimo iste vrijednosti“. Vrlo zanimljiva tvrdnja, jer normalno svaka država samostalno razvija svoje diplomatske i druge sposobnosti kako bi njima dala potporu provođenju vlastitih ciljeva, bez obzira s kime je trenutno u prijateljskim i savezničkim odnosima. Zadnji dio je jedan galimatijaš svega i svačega – jačanja partnerstva sa nevladinim organizacijama i građanskim inicijativama (podupiranje njihovog međunarodnog angažmana), vraćanja ljudskih prava u središte vanjske politike, međunarodna zaštita ženskih prava i borba protiv svih oblika diskriminacije, te na kraju rad na reformi službe vanjskih i europskih poslova (modernizacija i usklađivanje s prioritetima vanjske i europske politike – ponovno se postavlja pitanje što je sa ostatkom svijeta…). Konačna ocjena SDP-ovog programa – gomila fraza bez jasnih naznaka praktičnog djelovanja.

Domovinski pokret je dao samo jednu rečenicu: “Zalažemo se za Europsku uniju kao konfederalnu zajednicu suverenih država, a ne kao nadnacionalnu, federalnu i u perspektivi unitarnu državu“. To je jasno deklariranje protiv dalje političke i ekonomske integracije u okviru EU, ali nema ni riječi što bi u takvom procesu bili hrvatski ciljevi, što je prihvatljiva razina integracije, te da li bi ostvarivanje ovog cilja tražilo povratak na pred-maachstritsko razdoblje. Također, nema ni riječi o tome kakve bi bile posljedice takvog stanja za Hrvatsku.

HNS u svom manifestu daje kratki tekst u kome traži snažnu obnovu europskog projekta, pomirenje posebnosti članica sa zahtjevima prema snažnijoj integraciji u okviru EU (ali ni  riječi o tome kako bi se ovaj cilj postigao), te jačanju zajedništva unutar Unije na svim područjima uključujući i obranu (bez definiranja što bi to zajedništvo konkretno značilo na određenom području).

Most nezavisnih lista zalaže se za maksimalnu zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa u okviru savezništva i članstva kojima je Hrvatska smještena “u sferu europskog i sjevernoatlanskog demokratskog civilizacijskog kruga” (čudna fraza koja zapravo sugerira razbijanje jedinstvenog prostora euroatlantskih institucija i transatlantskih odnosa). Most se protivi svakoj daljoj integraciji u okviru EU (traži se precizno definiranje nadležnosti između EU i članica) i svođenje suradnje država članica na minimum o kome bi se mogao postići zajednički stav članica, što bi pridonijelo izbjegavanju sporova i davanju uvida građanima članica u procese donošenja odluka te kontrolu izabranih i neizabranih donositelja odluka. Pri tome se ni ne pokušava objasniti kako će minimum zajedništva dati uvid građanima u proces donošenja odluka unutar Unije i tu kontrolu ovog procesa. Problem demokratskog deficita unutar EU postoji desetljećima i znatno je složeniji od ovakvih simplicističkih objašnjenja, a njegovo rješavanje zapravo zahtjeva veću integraciju članica – potpuno suprotni proces od onog za što se zalaže Most.

Koalicija Možemo ima najopširniji dio o vanjskoj politici. Na početku se daje konstatacija o dosadašnjoj neartikuliranoj vanjskoj politici Hrvatske, a dalji tekst se nakon toga fokusira isključivo na razvojno i zeleno vanjskopolitički orijentirano djelovanje, te reformu EU zasnovanu na odbacivanju neoliberalnih ideja, solidarnosti članica (posebno po pitanju migracija), daljoj fiskalnoj integraciji, povezivanju korištenja fondova sa kvalitetom vladavine prava, te zelenim programima. Što se tiče međunarodne sigurnosti, samo se kratko konstatira da je potrebno provoditi politiku izgradnje mira (to je utjecaj koncepta ljudske sigurnosti) kroz politike solidarnosti, ljudskih prava, prevencije i razrješenja sukoba u okviru međunarodnih organizacija kao što su UN i Vijeće Europe. Glavni problem sa programom koalicije Možemo je u slijepom fokusiranju na odabrano usko područje vanjskopolitičkog djelovanja, uz zanemarivanje svih drugih aspekata vanjskopolitičkog djelovanja.

I to je zapravo problem sa svim navedenim izbornim manifestima. Svaka stranka fokusira se na određeno područje i daje samo opće fraze bez naznaka kako bi se praktično provele njihove ideje, a još manje na posljedice koje bi proizašle za Hrvatsku. Također, ni jedna stranka ne obrazlaže što bi bili ciljevi hrvatske sigurnosne politike.

(3) Obrambeni sustav

BOV Patria u vojarni “Pk Predrag Matanović” u Petrinji

HDZ u svom izbornom manifestu, nakon navođenja niza dvojbenih uspjeha na obrambenom području u mandatu sadašnje vlade, navodi samo kako će u roku od šest mjeseci završiti kapitalne infrastrukturne projekte (HVU, vojarne u Vukovaru i Petrinji). To je vrlo hrabra izjava s obzirom da nitko ne zna kakvo će biti stanje hrvatske ekonomije krajem ove godine, te da se neki projekti (Petrinja) vuku već dva desetljeća. Dalje, navodi se da će do kraja 2021. godine biti dovršeno opremanje oružanih snaga oklopnim vozilima Bradley, iako proces njihove nabave nije službeno još ni počeo (a nije ni jasan razlog nabave Bradleya kad su već nabavljena oklopna vozila Patria). Zatim se navodi da će do kraja mandata biti izabran i kupljen novi višenamjenski borbeni avion, da će se nastaviti program modernizacije (obalni ophodni brod, višenamjenski helikopter BH-UH 60M), te nastaviti ulaganje u hrvatskog vojnika. Nigdje se ne navodi definiranje prioriteta u procesu nabave, kao ni objašnjenje zašto bi određene sposobnosti trebalo nabaviti (za to bi trebalo imati jasno definirane ciljeve korištenja vojnog instrumenta u ostvarivanju nacionalnih ciljeva i interesa, na temelju toga donijeti novu vojnu strategiju, a na temelju nje opću i granske vojne doktrine).

SDP se u točki 8 svog manifesta bavi isključivo upravljanjem obranom (Defense Management) – preciznije, zalaže se za temeljitu rekonstrukciju obrambenog sustava, pri čemu se fokusira samo na Ministarstvo obrane, ali ništa ne kaže o reorganizaciji aktivne komponente (Oružane snage RH). Ovdje se pojavljuju zanimljive konstatacije. Primjer je prva rečenica: “Osigurat ćemo snažan, transparentan i upravljiv obrambeni sustav te kvalitetno opremljene, primjereno ustrojene oružane snage RH spremne za ispunjenje svojih misija i zadaća, uz jačanje decentralizacije odlučivanja te unapređenje sustava školovanja.” Što su autori mislili pod izrazom “decentralizacija odlučivanja” u zadnjem dijelu rečenice? U obrambenom sustavu nema rasprave o donesenim odlukama, to nije debatni klub već organizacija sa snažno naglašenom hijerarhijom. Autori su ovo vjerojatno pomiješali sa stilom zapovijedanja (zapovijedanje usmjereno na misiju, Mission Command, u operativnom vojnom djelovanju kod kojeg postoji samostalno odlučivanje zapovjednika postrojbe o načinu na koji će izvršiti odluku nadređenog zapovjedništva, ovisno o situaciji na bojištu), što ukazuje na nerazumijevanje nekih osnovnih koncepata djelovanja obrambenog sustava i vojne organizacije. Slični previdi vidljivi su i u nastavku teksta. Tako navode kako će se proces obrambenog planiranja revidirati i “uskladiti ga s NATO standardima“. Ovo je nonsens jer je proces hrvatskog obrambenog planiranja od početka zasnovan na NATO standardima (od ulaska u PfP 2000. godine; drugo je pitanje koliko je uspješan). A što konkretno znači izjava “I dalje ćemo se zalagati za predanost NATO-u i kolektivnoj sigurnosti“? Ostatak teksta je mješavina želja o razvoju veza sa vojnom industrijom i znanstveno-istraživačkim institucijama, dizanju obrambenog proračuna na 2 % BNP i udjela za modernizaciju u obrambenom proračunu na 20-25 % (bez ikakve jasne naznake koji bi bili prioriteti i koje bi se sposobnosti razvijale), preispitivanjem procesa nabave novog borbenog zrakoplova (bez konkretnog stava treba li ovaj borbeni sustav Hrvatskoj ili ne), te preispitivanjem sinergije i učinkovitosti Obalne straže i HRM-a u cjelini. Ukratko, nemušto nabacivanje izjava iz kojih se vidi slabo razumijevanje biti obrambenog sustava i mjesta vojne organizacije u njemu.

Domovinski pokret odlučio je izbjeći sve zamke po pitanju razvoja obrambenog sustava tako da mu je u točci 13. njihovog manifesta posvetio samo kratku rečenicu kojom se zalaže “za daljnji razvoj vlastitog programa proizvodnje oružja, borbenih vozila i plovila za potrebe Hrvatske vojske i jačanje gospodarskih i izvoznih potencijala“, koja je toliko općenita da zapravo ništa ne govori. To je prilično čudno, jer upravo desne stranke s naglašenom suverenističkom orijentacijom veliku pažnju posvećuju nacionalnoj sigurnosti te posebno obrambenom sustavu. Kao primjer može se navesti izborni manifest Nacionalnog fronta na francuskim predsjedničkim i parlamentarnim izborima 2017. godine – u njemu se traži povećanje obrambenog proračuna, napuštanje integriranog vojnog zapovjedništva NATO-a, veliko jačanje policijskih snaga, širenje zatvorskog sustava, te aktivne protu-migrantske politike.

Helikopteri UH-60M – posljednja velika kupovina za HRZ

Most nezavisnih lista u svom manifestu navodi potrebu promjene načina modernizacije oružanih snaga koja je po mišljenju autora teksta – stihijska. Pri tome se, kao i u slučaju SDP-ovog manifesta, javlja niz vrlo zanimljivih konstatacija. Na primjer, na kraju prvog pasusa navodi se kako su dosadašnji sustavi (valjda se misli na borbene sustave) nabavljani stihijski, pri čemu se nije vodilo računa “i o realnim potrebama sigurnosnog okruženja u kojem se Republika Hrvatska nalazi“. Što bi se zapravo trebalo modernizirati – hrvatski obrambeni sustav ili sigurnosno okruženje naše zemlje? Aautori su vjerojatno mislili da pri nabavi oružanih sustava treba voditi računa i o situaciji u hrvatskom okruženju ali nisu bili sposobni to pretočiti u koherentnu rečenicu. Pa se u idućoj rečenici govori o stvaranju učinkovite obrane “koja se temelji na odvraćanju i spremnosti za suočavanje s objektivnim prijetnjama” – odvraćanju čega? I što autori misle pod pojmom objektivne prijetnje? Jesu li to samo stvarne i jasno vidljive prijetnje? Da li su onda subjektivne prijetnje – potencijalne prijetnje koje ne postoje sada ali bi mogle postojati u budućnosti? Ako autori tako misle, prave istu grešku u obrambenom planiranju koju je napravila Francuska između dva svjetska rata. Ostatak teksta je nabrajanje želja za nabavom borbenih sustava (protuzračna obrana, bespilotni sustavi, nadzvučni borbeni zrakoplovi, jačanje sposobnosti HRM-a, jačanje sposobnosti kopnene vojske) bez ikakvih pokušaja određivanja prioriteta nabave, te uz gomilu čudnih konstatacija i krivu upotrebu pojmova.

Koalicija Možemo obrambenom sustavu posvećuje samo nekoliko rečenica – traži se povećanje životnog standarda vojnika i drugog osoblja, razvoj oružanih snaga utemeljen na realnim mogućnostima proračuna i realnim procjenama sigurnosnog okruženja, sprječavanje korištenja oružanih snaga za militarizaciju društva i transparentnost nabave. Ni za jednu kategoriju nema elaboracije, a posebno nema objašnjenja što bi to bila militarizacija društva.

U svim navedenim primjerima nema sustavnog promišljanja daljeg razvoja hrvatskog obrambenog sustava.

(4) Unutarnji poslovi

HDZ ovo područje svodi samo na pitanje jačanja tehnoloških sposobnosti za nadzor granice, bez ikakvog osvrta na sadašnje stanje organizacije policije u Hrvatskoj, kao ni problema koje treba riješiti u daljem razvoju policije.

Most nezavisnih lista navodi samo problem politizacije policije te potrebu jačanja nadzora istočne granice Hrvatske (prema BiH i Srbiji) što bi uključilo i moguću upotrebu vojnih snaga. Opet nema nikakve elaboracije iznesenih stavova.

Koalicija Možemo samo kratko navodi potrebu zaustavljanja nasilja nad migrantima i izbjeglicama, depolitizaciju policije i jačanje neovisnog nadzora. Kao i kod HDZ-a nema nikakvog osvrta na stanje policijske organizacije i njezine probleme – koji su dublji od pitanja politizacije.

(5) Obavještajna zajednica

Zanimljivo je kako sve političke stranke u svojim manifestima izbjegavaju spomenuti djelovanje obavještajnih službi. Izuzetak je samo koalicija Možemo, ali i njihov manifest navodi u dijelu o policiji samo potrebu depolitizacije i nezavisnog nadzora službi.

(6) Upravljanje u kriznim situacijama

Očekivalo bi se da nakon brojnih nedostataka uočenih u djelovanju improviziranog sustava upravljanja u kriznim situacijama u Hrvatskoj tijekom krize izazvane pandemijom virusa Covid-19 (koja je pokazala i neučinkovitost sustava Domovinske sigurnosti) ovom pitanju u izbornim manifestima bude posvećena posebna pažnja. Umjesto toga, svi se usredotočuju samo na segment civilne zaštite, umjesto razmišljanja o razvoju integriranog sustava odgovora na krizne situacije.

HDZ se u poglavlju “Osnažena državnost” (str. 94) bavi samo mjerama razvoja civilne zaštite, čime se posredno priznaje neuspjeh koncepta Domovinske sigurnosti i odustajanje od razvoja integriranog sustava djelovanja u kriznim situacijama.

SDP daje samo jednu rečenicu (“Smatramo da je nužno transformirati postojeći, u velikoj mjeri improvizirani i nepovezani sustav domovinske sigurnosti u funkcionalan i učinkovit sustav“) koja je toliko općenita da ne govori ništa.

Koalicija Možemo samo navodi potrebu obnavljanja devastiranog sustava civilne zaštite, koji bi se bavio odgovorom na ugroze nastale samo klimatskim promjenama.

Zaključno

U zaključku se može reći kako manifesti svih političkih stranaka po pitanju nacionalne sigurnosti i dalje pokazuju kako ovo područje za njih ne predstavlja prioritet u djelovanju. U tome je najdalje otišao HNS za koga (ako se gleda njihov izborni manifest) nacionalna sigurnost uopće ne postoji. Čak se i koalicija Možemo, koja nastoji odbaciti klasičnu paradigmu sigurnosti (koju i dalje prihvaćaju ostale stranke), u razradi koncepta sigurnosti zasnovanog na ljudskoj sigurnosti ne odmiče dalje od općenite deskripcije.

Ovu analizu najlakše bi bilo završiti gore navedenom konstatacijom o zanemarivanju područja nacionalne sigurnosti od strane hrvatskih političkih stranaka. No stvarna kritička analiza uz opis dosadašnjeg stanja uvijek ukazuje i na pitanje što i kako treba promijeniti u određenom području. Što se zapravo događa na području nacionalne sigurnosti u Hrvatskoj i šire, i kako bi trebalo reagirati na sve kompleksniju sigurnosnu situaciju unutar i izvan Hrvatske, biti će predmet drugog dijela ove analize.

* Gost autor je doc. dr. sc. Robert Barić s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Saborska rasprava o Interpelaciji o radu Vlade radi postupanja Vlade RH vezane uz nabavku eskadrile borbenih aviona, koja je počela u četvrtak 14. veljače 2019. godine u 15 sati, protegla se do duboko u noć – tek je negdje oko 23:15 sati konačno proglašen njen kraj. Načelno, nije tu bilo puno iznenađenja – opozicija protiv vladajućih, poluprazna i na trenutku vrlo prazna sabornica, te niz rasprava ni o čemu. No, ipak je bilo i određenih odstupanja od uobičajene šprance – Vladin stav iznosio je premijer Andrej Plenković, a ne – kako se očekivalo – potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević. Štoviše, Krstičević je primijenio drugu taktiku – biti neprimjetan i tih, pa je progovorio tek nakon gotovo 4 sata rasprave, i to u okviru 5-minutnog odgovora. S druge strane, glavnu riječ kod predlagatelja nije imao predsjednik SDP-a Davor Bernardić, već staloženi Peđa Grbin.

Grbin je na početku same rasprave u ime predlagatelja, a to je 16 zastupnika SDP-a, iznio neke nelogičnosti koje su pratile ovaj proces nabave aviona F-16 Barak iz Izraela, postavio je određena pitanja za koja misli da bi MORH i Vlada nužno trebali dati odgovor, te je iznio prijedloge o minimumu promjena koje bi trebale biti implementirane u neku buduću mega-nabavu vojne opreme, bez obzira radi li se o avionima ili nekoj drugoj vrijednoj robi. Za početak, Grbin je naveo da je zbog ovog postupka neuspjele kupovine izraelskih aviona Republika Hrvatska izgubila 2 dragocjene godine, kao i znatna novčana sredstva – no u kojem obimu ne zna se, jer „Vlada te podatke krije kao zmija noge“, te su dovedena u pitanje hrvatska savezništva (dosegnuta razina suradnje sa SAD-om kao najvažnijim partnerom RH u obrambenim pitanjima). Kao najvažniju u ovoj cijeloj priči, Grbin je istaknuo činjenicu da je

„… ova nabava pokazala da Ministarstvo obrane, dok mu je na čelu političar gospodin Krstičević, nije sposobno i nema znanja potrebnih za provođenje ovako opsežnih nabava. Ministarstvo obrane na čelu s gospodinom Krstičevićem nije kompetentno na adekvatan i transparentan način provesti nabavu koja se od njega očekuje“.

Potom je Grbin podsjetio da je tijekom dvije godine od početka procesa, a posebno u zadnjih nekoliko mjeseci, od strane MORH-a i političara Krstičevića iznesen niz nelogičnosti i neistina – od tvrdnji da je sve dogovoreno sa SAD-om i Izraelom, preko negiranja postojanja određenih dokumenata, pa na kraju osobnim puštanjem u medije nekih drugih dokumenata. Pritom je, smatra Grbin, vrlo vjerojatno prekršen zakon jer se radi o povjerljivim dokumentima, vojnim tajnama, te je „njihovim puštanjem, političar, gospodin Krstičević, doživio spektakularan neuspjeh – ti su dokumenti samo još jednom potvrdili ono što znamo od početka, a to je da nabava na način kako ju je gospodin Krstičević vodio od prvog dana bila osuđena na propast“. Kao uvod u kronologiju postupka nabave borbenih aviona, SDP-ov zastupnik Grbin pozvao se na DPR OS RH iz 2014. godine kojim je

„… utvrđeno da je životni vijek remontiranih MiG-ova otprilike negdje do 2024. godine i da je do kraja 2016. godine potrebno donijeti odluku i utvrditi koje su mogućnosti i modaliteti najbolji za razvoj HRZ-a i zaštite zračnog prostora RH. Postavlja se pitanje, i vrlo ozbiljno, koji su sve modaliteti analizirani, i što su te analize pokazale? Da li su te analize, recimo cost benefit analiza, pokazale da je upravo nabava eskadrile višenamjenskih borbenih aviona za Hrvatsku najbolja? Mislim da je to pitanje na koje nismo dobili odgovor, a vjerujem da mi kao zastupnici u Hrvatskom saboru, čitava hrvatska javnost, na to pitanje treba dobiti odgovor“.

U zahtjevu za ponudama iz 2017. godine MORH je pomiješao kruške i jabuke, novo i staro, Hrvatska je od svih ponuđenih aviona izabrala upravo izraelske, dijagnozirao je Grbin, ponavljajući nekoliko puta tijekom višesatne saborske rasprave pitanje – zašto baš ti i takvi avioni. Važan je detalj, smatra Grbin, da bez obzira što Hrvatska te avione kupuje od Izraela, „oni nisu izraelski po svojoj proizvodnji. Oni su američki, proizvedeni su u SAD, SAD su nositelj tehnologije, nositelj su intelektualnog prava na toj tehnologiji, i niti jedan transfer tih aviona u treće zemlje – a Hrvatska je u ovom slučaju bila treća zemlja – ne možete provesti bez suglasnosti SAD-a“. Kako suglasnost nije dana, tako ni avioni nisu kupljeni. Naizgled jednostavna priča, kaže predstavnik predlagatelja Interpelacije, počinje se komplicirati negiranjem hrvatskih dužnosnika da upozorenja SAD-a uopće postoje, ignoriranjem medijskih pitanja, te nespominjanjem problema čak i pred saborskim Odborom za obranu kao tijelom parlamentarnog nadzora.

„Što je najgore, povlače nas za nos i danas, kada je sve gotovo, kada je sve propalo, kada je sve iscurilo u javnost i kada je svakome jasno s kolikom je dozom bahatosti i arogancije Vlada RH pristupila ovom poslu. U modernoj, uređenoj i demokratskoj državi, koja je prihvatila koncept civilne kontrole oružanih snaga, u kojem je ministar svjestan da više nije general ni ratnik, da gospodine Krstičeviću – vi ste danas političar, u kojoj ministar mora raditi svoj posao za koji je plaćen, za koji je uostalom i izabran od strane nas, zastupnika u Hrvatskom saboru, postupak nabave vojne opreme mora biti transparentan. Ovaj to nije bio“,

zaključio je Grbin. Govoreći u ime predlagatelja, dakle 16 zastupnika SDP-a, Peđa Grbin je najavio da očekuje da se iza ove rasprave usvoji niz zaključaka kako bi se utvrdilo što je sve u ovom poslu pošlo krivo, te kako bi se osiguralo da se u svim budućim nabavama – pogotovo kada se radi o vrijednosti nabave koja teži nekoliko milijardi kuna – stvore kontrolni mehanizmi koji će spriječiti fijasko kakav smo doživjeli s izraelskim F-16-icama.

„Zbog toga insistiramo, kao minimum, da se u svim budućim nabavkama poštuje Zakon o obrani i da se sukladno čl. 6. st.2. toga Zakona traži prethodna suglasnost Odbora za obranu Hrvatskog sabora, ali isto tako tražimo da se razmotri potreba uvođenja jačeg parlamentarnog nadzora po uzoru na druge zemlje nad skupim postupcima nabave vojne opreme, jer je očito da sadašnji sustav ne predstavlja dovoljne kočnice amaterizmu i diletantizmu kojem smo svjedočili“,

zaključio je Peđa Grbin svoju uvodnu riječ.

Odgovor Vlade Republike Hrvatske

Šef SDP-a Davor Bernardić bio je u nastavku uvodne riječi zadužen za kronologiju odnosa sa SAD-om u ovom propalom poslu, da bi potom, nakon nekoliko replika, riječ u ime Vlade RH uzeo premijer Andrej Plenković. On je odmah na početku naglasio:

„Vlada Republike Hrvatske odbacuje sve navode iz Interpelacije kao neosnovane, neutemeljene i netočne te predlaže Hrvatskome saboru da odbije prijedloge zaključaka iz Interpelacije“.

Spomenuo je Plenković i da je odluka o pokretanju postupka nabave borbenih aviona „zasigurno jedna od najsloženijih strateških odluka o obrambenom resoru nakon završetka Domovinskog rata“, te da je jedan od razloga za pokretanje tog postupka bio i „neuspjeli remont aviona MiG-21 2013. godine, o čemu, koliko se sjećam, nije bio pokrenut postupak interpelacije iako je ovaj posao predmet kaznenih postupaka u Hrvatskoj i u Ukrajini“. Upravo je kasnije remont MiG-ova iz ministarskog mandata Ante Kotromanovića bio jedan od najčešćih protuargumenata zastupnika HDZ-a zastupnicima opozicije.

Plenković je potpisnike Interpelacije optužio da ne iznose valjane argumente, već se služe površnim ocjenama proizašlim iz nepoznavanja materije i vlastitog političkog oportunizma. U obranu Vlade je istaknuo: „Odgovorno tvrdim da su sve radnje u postupku nabave aviona provedene transparentno, u skladu sa zakonom, uz najbolju moguću vjeru i uz potrebnu dužnu pažnju“. Od nekoliko elemenata vezanih za postupak nabave borbenih aviona, Plenković je izdvojio razloge pristupa Government-to-Government (za kojeg su se, navodno, odlučili zbog prijašnjih iskustava u remontu MiG-ova, kao i zbog složenosti nabave), odgovornost Izraela za pokretanje postupka i dobivanje TPT-a, te uvjeravanje pojedinih dužnosnika SAD-a (konkretno – zamjenika ministra vanjskih poslova SAD) da će „SAD podržati bilo koji odabir“, te da „dobivanje odobrenja za TPT, ukoliko je riječ o izraelskoj ponudi, nije političko pitanje, odnosno nije upitno“. Pozitivan odgovor u smislu podrške kompanije za projekt nabave izraelskih F-16, rekao je Plenković, dobio je i ministar Krstičević od izvršne direktorice Lockheed Martina. Svi su ovi sastanci zatraženi prije nego je Hrvatska donijela konačnu odluku o odabiru, a održani nakon zaprimanja tzv. non-papera. „Dokument predviđa da Hrvatska donese odluku o odabiru platforme F-16 čime bi se iz postupka u tom trenutku isključila Kraljevinu Švedsku i prekršila odredba postupka nabave, jasno definirane zahtjevom za ponudu“, rekao je Plenković, dodavši i da je hrvatska javnost bila o svakom koraku u procesu nabave pravodobno izvještavanja, pa tako i o poteškoćama vezanima za ishođenje TPT-a, o čemu je Izrael izvijestio MORH 15. studenog 2018. Pritom je premijer Plenković iznio očitu neistinu, jer je upravo on 29. studenog 2018. pred saborskim zastupnicima tvrdio da ugovora s Izraelom nema jer se još uvijek na njemu radi, ali sve ostaje „kako je“.

Iako su i Plenković i Krstičević u nekoliko navrata do sada tvrdili kako se pripremaju za saborsku raspravu u kojoj će iznijeti sve relevantne činjenice, jučer se od obojice čulo malo toga novoga, s previše već dobro poznatih i učestalo ponavljanih fraza. Jedino konkretno novo bilo je detaljnije objašnjenje premijera Plenkovića o tome zašto je izraelska ponuda bila financijski najisplativija:

„Vezano za navode iz Interpelacije koji se odnose na cijenu, ponavljam da je vrijednost izraelske ponude iznosila 475 milijuna američkih dolara. Deset jednosjeda košta svaki 20 milijuna i 825 tisuća dolara. Dva dvosjeda koštaju 24 milijuna i 925 tisuća dolara. Ukupno 258 milijuna i 100 tisuća dolara. Simulator košta 25 milijuna i 400 tisuća dolara. Logistička potpora za letenje u Hrvatskoj, pričuvni dijelovi, uključujući tri pričuvna motora, potrošni materijal, dokumentacija, zemaljska oprema za letenje, paket za pregled svakog motora košta 64 milijuna dolara.

Usluge održavanja, popravaka i potpore letenja uključujući izraelsko osoblje u Hrvatskoj košta 43 milijuna i 100 tisuća dolara. Naoružanje i prateća oprema, rakete, bombe, topničke granate, nosači, maljci, vanjski spremnici za gorivo, naočale za noćno letenje koštaju 11 milijuna i 200 tisuća dolara. Obuka osoblja u Izraelu 17 milijuna i 800 tisuća dolara, pilotska oprema 18 kompleta i oprema za planiranje i analizu letenja 3 milijuna i 100 tisuća dolara. Izgradnja infrastrukture i prilagodba objekata 14 milijuna i 300 tisuća dolara. Trošak odgođenog plaćanja, sjećate se da je to bilo desetgodišnje razdoblje, 38 milijuna dolara. Sve zajedno 475 milijuna dolara. Ogromna razlika od knjigovodstvene cijene aviona iz 1988. godine, tako da imate sliku o onome što ste pitali.  
 
Za razliku od grčke, švedske i američke, izraelska ponuda jedina je ispunjavala sve zahtjeve iz natječaja – bila je potpuna, najkvalitetnija te financijski najisplativija“.

Plenković se osvrnuo i na vanjsko-politički aspekt afere „Barak“, tvrdnjom da je „netočan navod iz Interpelacije kojim se tvrdi da je zbog provedbe ovog procesa narušen međunarodni ugled Hrvatske“. Na kraju svog izlaganja, Plenković je ponovio da će se iz ovog postupka izvući određene pouke, „no odlučni smo kao Vlada da moderniziramo Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, a na temelju odgovarajućih analiza i priprema krenut ćemo u nove aktivnosti. Vlada stoji iza potpredsjednika Vlade i ministra Damira Krstičevića!“. Ubrzo nakon toga Plenković je napustio Hrvatski sabor, vjerojatno u sklopu priprema za Minhensku sigurnosnu konferenciju na kojoj su za petak 15. veljače uz njega najavljeni i ministrica vanjskih poslova Pejčinović Burić i ministar obrane Krstičević.

A upravo tijekom 8-satne rasprave izuzetno malo se moglo čuti ministra Krstičevića, koji je tek pred kraj imao i svoj odgovor na interpelaciju kada je, među ostalim, zastupniku SDP-a Gordanu Marasu rekao: „Ostavku sigurno neću podnijeti jer ti to tražiš“.

Završna riječ predlagatelja

Iako je svjestan da u petak neće dovoljno zastupnika dići ruku za SDP-ove zahtjeve iz Interpelacije, Peđa Grbin se u svojoj završnoj riječi osvrnuo upravo na neodgovorena pitanja i nelogične tvrdnje koje su se mogle čuti tijekom 8-satne rasprave.

Prvo se Grbin osvrnuo na brojne HDZ-ove tvrdnje o skandaloznom remontu MiG-ova, pa je pitao: (1) „Pa, kad vas pitam, zašto je taj remont bio toliko loš? Zašto toliko imate protiv njega? Dajete mi onda objasnite, zašto ste čovjeka koji je vodio remont MiG-ova uzeli u povjerenstvo za nabavku F-16? Pa, ako je sve zabrljao, zašto ga i dalje koristite? Po svemu ovome što smo imali prilike danas čuti iz redova HDZ-a, taj čovjek je zaslužio najstrože zatvorske kazne – jer, kako stvari stoje, u toj nabavci nije ništa valjalo,“ te (2) „Dajte mi sad onda objasnite, ako ti avioni nemaju plovnu dozvolu, zbog čega je Ministarstvo obrane RH dopustilo… Ne samo dopustilo, nego danas najavilo da će ti avioni letjeti nad Slavonijom? I najavilo mogućnost probijanja zvučnog zida? Ako nemaju plovnu dozvolu, odakle pravo Ministarstvu obrane da to dozvoli i ne poduzme mjere kako bi to spriječilo, i osiguralo sigurnost naših pilota?“ Potom se osvrnuo na proračunska sredstva namijenjena avionima: „Jesmo ih nabavili 2018.? Nismo. Hoćemo li ih nabaviti 2019.? Nećemo. Pa u čemu je onda problem, uvažene kolegice i kolege, kada ja tražim da se novac koji je namijenjen za nešto što se neće iskoristiti preusmjeri, primjerice, u pulsku bolnicu ili pulsko sveučilište?“

Onda se Grbin dohvatio konkretne priče s nabavom F-16 Barak, pitavši nadležnog ministra obrane: „Ako je nabava aviona pokrenuta odlukom iz srpnja 2017., ako je odluka o izboru najpovoljnijeg aviona donijeta u ožujku 2018. … Pa, kako je moguće da se ministar Krstičević u ožujku 2017. – godinu dana prije donošenja odluke, pola godine prije početka postupka nabavke aviona već bio izjasnio da je izraelska ponuda aviona ono što nam treba?“ Osvrnuo se i na prezentaciju šefa Stručnog tima, brigadira Davora Tretinjaka, održanu 28. ožujka prošle godine, odnosno na dio o kriterijima za izbor najpovoljnije ponude, prema kojima je „strateško i vojno partnerstvo“ imalo 33% veću vrijednost od financijske domene (32%), domene sposobnosti (25%) i domene investicije (10%). U domeni „strateško i vojno partnerstvo“ najlošije je ocijenjena Grčka, a najviše – Izrael, što Peđi Grbinu nikako nije jasno: „Molim vas, objasnite mi, jer ja to ne mogu shvatiti… U kojem svemiru za Hrvatsku može biti važnije strateško i vojno partnerstvo sa Izraelom, nego sa Sjedinjenim Američkim Državama? U kojem svemiru? Da li itko ovdje, koji gleda i sluša, može zamisliti da je za Hrvatsku važnije strateško i vojno partnerstvo sa Izraelom od onog sa Sjedinjenim Državama? Vjerujem da ne može. Međutim, za Ministarstvo obrane RH, za gospodina Krstičevića, to je partnerstvo bilo važnije. I Izrael je dobio više bodova od Sjedinjenih Američkih Država u domeni ‘Strateško i vojno partnerstvo’“.

Ponovio je i pitanje polovično iskazanih troškova: „Prvo ste tvrdili da ovaj postupak nije stvorio nikakve troškove. Onda ste rekli 395 tisuća kuna za putovanja u Izrael. Kasnije ste se korigirali, jer ste se sjetili da ste naručili i platili Deloitte-ovu studiju, pa je to bilo još 195 tisuća. A di su putovanja u SAD? Di su putovanja u Mađarsku, Poljsku, Švedsku, Koreju? Sva putovanja koja su bila vezana uz ovu nabavu. A di su silni radni sati svih onih zaposlenika MORH-a, koji su radili na ovom propalom projektu, umjesto da rade neke druge stvari, koje bi možda bile daleko korisnije za RH“. Osim troškova, Grbina je zanimao i nikad objavljeni sastav MORH-ovog Stručnog povjerenstva, kao i vanjskih, pridodanih članova: „Odgovornost je vidljiva i u cijelom nizu popratnih radnji koje je gospodin Krstičević napravio, i koje pokazuju da sve one tlapnje o transparentnosti nisu ništa osim tlapnji. Jer da to nisu tlapnje, ne bi mediji morali svakoga dana slati upite, i tražiti podatke o tome tko je činio radnu skupinu. Da to nisu tlapnje o transparentnosti, ne bi se dogodilo da Ministarstvo tvrdi da su u radnoj skupini sudjelovali samo zaposlenici MORH-a, a onda na sjednicu Odbora za obranu dolazi čovjek koji u MORH-u ne radi. Ne radi“.

Glasovanje o SDP-ovoj Interpelaciji bit će danas, u  petak 15. veljače, no ne očekuje se nikakvo iznenađenje. Zbog sasvim jasne političke polarizacije na „mi“ i „oni“ prilično je izvjesno da će Interpelacija propasti, a nakon 8-satne rasprave sigurno je i da će neodgovorena pitanja nadalje ostati – neodgovorena.

Danas u 15 sati u Hrvatskom saboru započela je rasprava o Interpelaciji o radu Vlade RH radi postupanja Vlade RH vezane uz nabavku eskadrile višenamjenskih borbenih aviona. Interpelaciju je 25. siječnja podnijelo potrebnih 16 zastupnika, redom članova SDP-a. Potom je Vlada RH na prošlotjednoj 142. sjednici usvojila odgovor na Interpelaciju.

Kao uvod u popodnevnu raspravu, jutros su predsjednik  SDP-a Davor Bernardić i predsjednik Kluba zastupnika SDP-a Arsen Bauk održali press-konferenciju, na kojoj su ukratko iznijeli razloge zašto su se odlučili za interpelaciju i što traže od Vlade RH i Hrvatskog sabora. Tako je Bernardić u par minuta rekao:

„Što želimo? Prvo: želimo utvrditi istinu oko postupka nabave eskadrile i utvrditi odgovornost ministra obrane i same Vlade. Drugo: želimo osigurati da se u budućnosti postupci nabave vojne opreme – a pogotovo kada ta vrijednost nabavke, kao u ovom slučaju, prelazi milijardu kuna – osiguraju da se provode transparentno i zakonito. sukladno odredbama Zakona o javnoj nabavi, a ne direktnom pogodbom i bez javnog natječaja.

Što tražimo? Tražimo da Hrvatski sabor utvrdi činjenice, prije svega da postupak nabavke višenamjenskih borbenih aviona nije proveden na transparentan način, te da je njime ugrožena i obrambena sposobnost zemlje, ali s druge strane – i vanjskopolitički ugled i pozicija naše zemlje. Tražimo također da u roku od 15 dana Vlada obavijesti Sabor i dostavi svu dokumentaciju u vezi s nabavkom borbenih zrakoplova, uključujući i dokument upozorenja koji je i sam američki veleposlanik osobno odnio premijeru, tzv. non-paper. I tražimo da se u slučaju pokretanja novog postupka nabave dobije prethodna suglasnost Odbora za obranu, sukladno odredbi čl. 4 st. 2 Zakona o obrani, da se ovakva sramota više nikada ne bi ponovila.

Isto tako, jedno od najvažnijih pitanja, na koje posebno moram skrenuti pozornost danas je pitanje tko je i zašto puštao u medije tajne i klasificirane dokumente vezane uz obranu i nacionalnu sigurnost? To se nije događalo u zadnjih 27 godina. Gdje je Vojna obavještajna agencija? Tražimo hitnu istragu oko ‘dilanja’ dokumenata! No jedna stvar je u cijeloj priči intrigantna, a u najmanju ruku čudna i sumnjiva, jer kako drugačije protumačiti činjenicu da su unatoč upozorenjima i ministar Krstičević i Plenković i cijela Vlada insistirali na kupnji baš tih aviona!? Nije li možda razlog što je Krstičevićeva bivša firma trebala dobiti posao servisiranja i održavanja baš tih istih aviona?!

No nakon što je cijela priča propala, otišli su toliko daleko da su lagali da nisu dobili papir upozorenja od američkog Veleposlanstva, a američki veleposlanik osobno je rekao da je osobno uručio papir samom premijeru. Dakle, dobili su papir upozorenja. A potom, nakon toga, su se pokušali oprati tako što su puštali, odnosno netko je puštao, tajne informacije o nacionalnoj sigurnosti u medije. Nedopustivo i skandalozno! Očito su spremni na sve zbog privatnih interesa i kako bi sačuvali svoje fotelje“.

Dok je interpelaciju u ime SDP-a predstavio dvojac Peđa Grbin i Davor Bernardić, u ime Vlade RH u raspravi sudjeluju premijer Andrej Plenković i potpredsjednik te ministar obrane Damir Krstičević – iako je ovdje uloga ministra obrane tijekom prvih sati diskusije ispala više statirajuća.

O detaljima tijeka ove saborske rasprave, pisat ćemo na portalu Obris.org…

Iako se nagađalo da bi vladajući mogli otezati sa stavljanjem SDP-ove Interpelacije o propasti nabave Višenamjenskog borbenog aviona (VBA) na dnevni red Sabora, to se ipak nije dogodilo. Prema današnjem rasporedu događanja u Hrvatskom saboru za ovaj tjedan, Interpelacija je uvrštena u saborsku raspravu u četvrtak, 14. veljače, kao 4. točka dnevnoga reda za taj dan. Prethodit će joj (1) Prijedlog Zakona o izboru vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, (2) Izvješće o Uredbi koju je Vlada RH donijela na temelju zakonske ovlasti, te (3) Prijedlog godišnjeg provedbenog plana statističkih aktivnosti RH 2019. godine. Bez obzira što dnevni red za četvrtak nije pretjerano atraktivan, malo je vjerojatno da se temu Interpelacije o VBA počne raspravljati još prije podne.

Podsjetimo – Interpelaciju o radu Vlade RH radi postupanja Vlade RH vezane uz nabavku eskadrile višenamjenskih borbenih aviona podnijelo je 16 zastupnika SDP-a 25. siječnja ove godine. Vlada je na ovo odgovorila dokumentom usvojenim na prošlotjednoj sjednici, a prema najavama – neke adute čuva i za saborsku raspravu.

Krstičević: „Volim dobiti najbolje za Hrvatsku“

Saborska rasprava o Interpelaciji je vjerojatno i nepisani uvjet za nastavak procesa nabave VBA. Do sada se najavljivala najprije temeljita analiza propalog postupka nabave F-16 Barak od Izraela, a potom razmišljanje o nekom novom modelu nabave. Korak po korak – najavio je ponovno i ministar obrane Damir Krstičević prilikom prošlotjedne prezentacije Plana javne nabave u 2019. godini, gdje je projekt VBA ponovo označen kao jedan od ključnih projekata HRZ-a, i u ovoj, 2019. godini.

„Idemo sada, čeka nas saborska rasprava – Interpelacija – idemo dati hrvatskoj javnosti sva potrebna… sve potrebne odgovore. Radimo sada temeljitu analizu ovog cijelog procesa. Iza toga, kad napravimo temeljitu, sustavnu analizu cijelog procesa onda ćemo vrlo odgovorno pristupiti izboru višenamjenskog borbenog aviona“,

ponovio je Krstičević, istaknuvši da je najbitnija analiza cijelog, inače vrlo složenog procesa.

Saborski Odbor za obranu – MORH-ov smokvin list

Nakon analize, ministar obrane opet očekuje nacionalni konsenzus: „Trebamo iza toga vidjeti kako tu priču koja je strateški bitna za hrvatsku sigurnost, za budućnost, kako je riješiti. Jasno je da bi u svemu tome volili imati nadstranačku priču i odgovornost i oporbe i svih nas za taj proces, koji je ključan za Hrvatsku, da dođe“. Ministar Krstičević je istaknuo i kako nitko ne govori o promjeni tima za neku buduću najavu, a o premijerovim izjavama o većem međuresornom sudjelovanju je rekao: „Vi znate i u ovom procesu da smo mi koristili i druga ministarstva. Bilo je Ministarstvo vanjskih poslova, bilo je Ministarstvo gospodarstva, bili su i ostali državni elementi uključeni. Vi znate da je proces donošenja odluke bio vrlo temeljit – od našeg matičnog i saborskog Odbora za obranu, preko Vijeća za obranu i na kraju treći korak u donošenju odluke bila je Vlada. Ali kažem još jednom – vidimo da je složena priča, i smatram da trebamo uključiti i širu priču, sve ono što Hrvatska ima, jer vidimo da je ta operacija vrlo složena, da iz drugog koraka dođemo do cilja“. No priželjkuje li i nadalje da se iz drugog pokušaja nabavi novi američki avion, ministar nije odgovorio, već je rekao tek:

„Pa prije svega, idemo… Kad napravimo analizu, kad se odlučimo… ova Vlada… na koji način će to rješavati, onda ćemo vidjeti u kom pravcu ić’. Uvijek volim dobiti ono što je najbolje za Hrvatsku i da to bude odlična stvar, a s druge strane – moramo mi svi skupa u procesu imati odgovornost za novce poreznih obaveznika, odnosno da je opet taj avion priuštiv za Hrvatsku. I u toj odluci da gledamo kako je našem seljaku, kako je našem učitelju, kako je našoj teti u vrtiću. Prema tome, moramo vrlo odgovorno povezati i poravnati mogućnosti Hrvatske“.

Nadajmo se da će u četvrtak posred sabornice ipak biti više govora o detaljima propalog posla kupovine F-16 Barak, a manje labavo vezanih izleta u priče o seljacima, učiteljima, tetama u vrtićima, Drugom svjetskom ratu i svim onim ostalim stvarima koje posljednjih godina redovito guše gotovo svako saborsko diskutiranje ičeg ozbiljnog. Ili, kao što je danas rekao ministar Krstičević: „Prije svega, u četvrtak u Saboru očekujem argumentiranu raspravu, koja će biti u kontekst Hrvatske vojske“.

U petak, 25. siječnja 2019. godine, Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP) je Hrvatskom saboru podnijela interpelaciju o radu Vlade RH, radi postupanja Vlade Republike Hrvatske vezanih uz nabavku eskadrile višenamjenskih borbenih aviona (VBA). Kako donosi Tportal, riječ je o dokumentu ukupne duljine 12 stranica, kojim se traži posebno preispitivanje političke odgovornosti Vlade, odnosno ministara Damira Krstičevića, budući je Ministarstvo obrane bilo temeljno u nedavno propalom poslu kupovine borbenih aviona.

Inače, interpelacija kao parlamentarni alat predstavlja poseban oblik pitanja što ga određeni broj zastupnika u pisanom obliku postavlja predsjedniku vlade ili pojedinom ministru, o kojem se onda vodi i posebna parlamentarna rasprava. Ovisno o tipu interpelacije, ova rasprava može završiti i glasovanjem o povjerenju Vladi ili ministru – što u ovom konkretnom primjeru neće biti slučaj, budući da se njome samo predlaže niz od tri konkretna zaključka. Interpelaciju je Hrvatski sabor ponovno uveo 2000. godine, podnosi je najmanje jedna desetina (u ovome slučaju 16) zastupnika, dok se za jači oblik interpelacije (onaj s uključenim glasanjem o povjerenju Vladi i ministru) traži pokretanje od najmanje 31 zastupnika. Nakon zaprimanja valjane interpelacije, predsjednik Sabora je u roku od 15 dana dostavlja Vladi, koja onda ima 15 dana za izradu svog mišljenja – koje se dostavlja zastupnicima u roku od 15 dana od primitka u Saboru, da bi onda bilo uvršteno u dnevni red. Dakle, o ovoj interpelaciji teško da može biti riječi prije kraja veljače 2019. godine – iako se iz oporbe čulo kako bi vladajući tu mogli požuriti, ako zaista smatraju da je tema jasna, manje bitna i neprijeporna.

Što sadrži VBA interpelacija

Obrazloženje interpelacije koju je SDP podnio Hrvatskom saboru ukupno se sastoji od 5 segmenata – 4 sadržajna odjeljka i prijedloga saborskih zaključaka. Sadržajni odjeljci započinju navođenjem (1) Osnovnih polazišta, Ustava i saborskog poslovnika, da bi se onda navela (2) kronologija propalog posla pribavljanja borbenih zrakoplova – što je ujedno i najdulji dio dokumenta, s više od 6 stranica teksta. Zatim se iznosi (3) Ocjena stanja, na gotovo 2 stranice, te (4) zaključne opaske. Na kraju (5) predlažu se ukupno tri zaključka, koja bi Hrvatski sabor po mišljenju SDP-a trebao usvojiti.

Drugi segment, nazvan “Kronologija nabavke eskadrile višenamjenskih borbenih aviona”, započinje 29. prosinca 2016. godine, i obuhvaća događanja do 18. siječnja 2019. godine. Ova se kronologija zasniva na kombinaciji službenih podataka i medijskih napisa, citirajući Jerusalem Post, Ynet, Axios, ali i Index.hr, Jutarnji list, te portal Obris.org. Zanimljivo je da u navedenoj kronologiji nema spomena prvoj tematskoj sjednici saborskog Odbora za obranu na temu kupovine borbenih aviona (koja je u zatvorenom obliku bila održana 14. prosinca 2017. godine, uz opće pohvale projektu) – već se spominje tek druga takva sjednica, od 13. prosinca 2018. godine – kad je već itekako bilo jasno da posao visi o niti. No, pri navođenju problema koji more posao kupovine rabljenih izraelskih aviona F-16 Barak, SDP se poziva tek na tekstove američkog portala Axios, koji je 6. prosinca 2018. na međunarodnoj sceni otvorio pitanje ovog posla, potpuno zanemarujući prethodne domaće naznake baš istih takvih problema – o kojima se moglo čitati još krajem listopada 2018. godine, u doba velike vježbe OS RH “Velebit 18”. Jednako tako, dok je naveden spomen spornih vijesti o odabiru izraelske opcije prije službene odluke Vlade RH – kojeg je nakon objave u izraelskim medijima izričito demantirao premijer Andrej Plenković – u kronologiji nema spomena izraelskim službenim navodima i bitno višoj ukupnoj cijeni posla s Hrvatskom iz srpnja 2018. godine, iako se spominje problematika procjene vrijednosti kupoprodaje s gledišta Kongresa SAD s kraja prosinca 2018. godine.

U navođenju problematike oko propale kupoprodaje SDP citira portal Obris.org po pitanju američkog no-paper dokumenta, te u nastavku navodi i tematske emailove koje je objavio portal Index.hr – kojima se iz američkih krugova taj dokument dostavilo u MORH. Kronologija završava navodima Jutarnjeg lista od 18. siječnja o sastancima koje je američka strana imala povodom uručivanja ovog dokumenta na pojedine službene adrese u Republici Hrvatskoj – navodeći tu, doduše pogrešno, očitovanje MORH-a na novinarske upite Jutarnjeg lista i Telegrama kao službeno priopćenje MORH (čiji tekst ipak citiraju u cijelosti). Iako svoj odgovor MORH završava rečenicom “Zaključno ističemo kako je ovaj proces za MORH završen“, podnositelji interpelacije se s tim stajalištem ne slažu.

Nažalost, u čitavoj kronologiji uopće nije spomenut problem izostanka postavljanja garancije za valjanost ponude (u zahtjevima za podnošenje ponuda iz srpnja 2017. godine). Jednako tako nije problematizirano ni Stručno povjerenstvo MORH – način njegova formiranja (navodno različit od uobičajenoga), njegov sastav, ali ni njegove procjene rizika posla, gdje postoje naznake da je sama mogućnost nedobivanja dozvole SAD smatrana toliko nemogućom, da uopće nije sagledavana među rizicima posla. No, već i ovako je tu naveden niz tema za predstojeću saborsku raspravu koja zasigurno neće biti dosadna.

U trećem segmentu “Ocjena stanja” oni kroz 3 točke iznose svoj pogled na stvari. Kao prvo, upozoravaju na gubitak vremena u trajanju od dvije godine, te ističu kako su nadležni morali znati za probleme i naglašavajući kao primjer izostanka dužne pažnje da primjedbe SAD nisu uzete u obzir ozbiljno. Kao drugo, osvrću se na prikrivanje stanja i manjak transparentnosti u komuniciranju s javnošću MORH i ministra Krstičevića, kao primjer dovođenja u pitanje i načela civilnog nadzora nad oružanim snagama – uz narušavanje i javnog ugleda RH, te odnosa države sa njenim najvećim strateškim partnerom. Kao treće, SDP tu obrazlaže i svoje pokretanje interpelacije – zbog osiguravanja istine o postupku, odgovornosti nadležnih, ali i transparentnosti u budućim postupcima javne nabave za potrebe OS RH i MORH.

U četvrtom segmentu, nazvanom “Zaključno”, SDP tvrdi kako MORH i ministar obrane nisu postupali “transparentno niti s dužnom pažnjom prilikom postupka nabavke eskadrile VBA“, dok tom prilikom nije ni “vođeno računa o ukupnim interesima Republike Hrvatske, kao niti o stavovima treće strane (SAD-a)“. Takav je postupak, po mišljenju podnositelja interpelacije, “doveo do propasti nabavke eskadrile VBA, čime je s jedne strane ugrožena dugoročna stabilnost i održivost Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, a s druge strane narušen vanjsko-politički položaj Republike Hrvatske” – radi čega su oni predložili usvajanje ukupno tri saborska zaključka:

“1. Hrvatski sabor utvrđuje da postupak nabavke eskadrile višenamjenskih borbenih aviona nije proveden na transparentan način te je njime ugrožena sigurnost Republike Hrvatske i njen vanjsko-politički položaj.
2. Vlada Republike Hrvatske dužna je u roku od petnaest dana obavijestiti Hrvatski sabor o postupku nabavke eskadrile višenamjenskih borbenih aviona, a posebno o upozorenjima i uputama koje je davala Vlada Sjedinjenih Američkih Država (tzv. non-paper).
3. Prije pokretanja novog postupka nabavke eskadrile višenamjenskih borbenih aviona, Ministarstvo obrane dužno je dobiti prethodnu suglasnost Odbora za obranu Hrvatskog sabora, sukladno odredbi članka 6. stavka 2. Zakona o obrani“.

Rasprava koja bi se pred plenarnom sjednicom Hrvatskog sabora trebala održati povodom ovih stavova zacijelo će biti zanimljiva – dokazujući još jednom da veliki i skupi poslovi javnih nabava za potrebe OS RH moraju biti vođeni maksimalno transparento i jasno, budući je tu riječ o tipu poslova koji i u Hrvatskoj redovito izaziva velike posljedice. Ako je to nekome promaklo u slučaju “afere kamioni” i ministra Berislava Rončevića, to će vjerojatno postati jasno u slučaju “debakl F-16 Barak” i vezanih neugodnosti za ministra obrane Damira Krstičevića.

Nakon što je jutros tijekom saborske sjednice zatražio stanku kako bi govorio o aktualnom postupku nabave borbenih aviona, SDP-ov saborski zastupnik te predsjednik SDP-ove Koordinacije za obranu i unutarnje poslove Franko Vidović sazvao je oko podneva i konferenciju za medije na kojoj je također govorio o problemima pri ovom velikom obrambenom poslu. Podsjećajući na izjave dužnosnika, prije svega ministra obrane, o tome kako će odluka o odabiru novih aviona biti donesena do kraja prošle godine, Vidović je naglasio da je SDP zabrinut zbog neprekidnog odgađanja donošenja odluke, ali i zbog netransparentnosti cijelog postupka nabave:

„Do nas dopiru jasni signali da je odluka već donesena i da je treba samo formalizirati, međutim ne postoji tijelo koje stoji iza tih odluka. Vjerujem da su iste informacije došle i do predsjednice RH, koja je vrlo jasno rekla da prvo Vlada treba donijeti odluku o kupnji, pa će onda ona sazvati Vijeće za obranu. To u naravi znači samo jedno – ne želi takvu odgovornost na sebe. A onaj tko bi trebao biti odgovoran – a to su u prvom redu ministar obrane i premijer – očito su se previše zaletjeli obećavajući hrvatskoj javnosti odluku do kraja godine“.

Hrvatska javnost trebala bi, prema Franku Vidoviću, zahtijevati odgovore na sljedeća pitanja: (1) Zašto je objavljen pozivni natječaj za kupnju borbene eskadrile a da nije bilo poznato koliko je novca Hrvatska sposobna izdvojiti za tu svrhu?, (2) Zašto je bio zajednički natječaj za nove i stare avione?, (3) Zašto je natječaj vrijedan 3,5 milijarde kuna trajao samo 3 mjeseca?, (4) Zašto je Odbor za obranu imao zatvorenu sjednicu kad se raspravljalo o ponudama za kupnju aviona, i to na traženje MORH-a?, (5) Zašto MORH ne informira napokon javnost o postupku i odabiru, već neprekidno idu u javnost s vrlo šturim podacima, odnosno isključivo s podacima koji idu u prilog ministru Krstičeviću?, (6) Da li je uvjet u natječaju bio da su avioni NATO kompatibilni, i da li su svi ponuđeni avioni NATO kompatibilni?, te (7) Kako će se nabavka aviona odraziti na gospodarstvo u Hrvatskoj?

Na neka od pitanja sam Vidović je dao određene odgovore i smjernice – tako je, što se financijskih sredstava tiče, podsjetio da „Tek u 11. mjesecu 2017., odnosno krajem tog 11. mjeseca, u projekciji proračuna za MORH se vidjela visina sredstava – 2018. će Hrvatska izdvojiti 350 milijuna kuna, 2019. 360 milijuna kuna, i 2020. je planirano 370 milijuna kuna. Uobičajeni je postupak inače da se prvo planiraju i osiguraju sredstva, a tek onda se obavljaju natječaji kad znate s čime raspolažete“. Natječaj je, kaže dalje SDP-ov saborski zastupnik, trebalo razdvojiti na natječaj za nove i rabljene/polovne avione, jer „jedni ne mogu konkurirati drugima. Jasno je da su novi avioni skuplji, ali je jasno i da oni imaju bolju tehnologiju, da mogu duže vremena biti u eksploataciju od polovnih aviona“. Niti jedan natječaj nije trajao ovako kratko kao ovaj hrvatski, smatra Vidović, a „neke države u okruženju su takve natječaje provodile kroz duži niz godina – 2 godine, 3 godine, 5 godina“.

Ostaje, međutim, nejasno zašto sva ova pitanja Franko Vidović nije postavio na sjednici saborskog Odbora za obranu, čiji je također član. Iako smo na portalu Obris.org uoči sjednice na kojoj je prezentiran tijek nabave borbenih aviona upozoravali na nekoliko problematičnih točaka, ministar obrane Damir Krstičević u nekoliko se navrata pohvalio da je ta sjednica prošla u najboljem mogućem tonu s jednoglasnom podrškom svih prisutnih članova MORH-ovom poslu kupovine novih aviona.

Dio ovih pitanja Franko Vidović je postavio i jutros na sjednici Sabora, a zanimalo ga je i zašto su izraelski mediji najavili završen posao, te zašto na to njegovo pitanje nije do danas odgovoreno? Prozvanim se osjetio HDZ-ovac Josip Đakić, također član saborskog Odbora za obranu, koji mu je poručio da je cijeli postupak nabave borbenih aviona transparentan od samoga početka: „I u Saboru su jasno prikazane sve ponude koje su pristigle, na Vladi je sada da donese odluku, i ugovor se sklapa između vlada koje su ponudile svoje zrakoplove i nas koji kupujemo, dakle to je ugovor ‘goverment to goverment’“. Pritom je Đakić dodao i da bi oni koji danas pozivaju na transparentnost trebali šutjeti jer očito brane one koji su sudjelovali u remontu MIG-ova u Ukrajini i koji vjerojatno imaju najveću odgovornost. „Što reći kada danas čujemo prozivke onih koji bi trebali šutjeti. Hrvatska eskadrila je bitno oslabljena remontom u Ukrajini, dogodili su se propusti u kontroli, ugovornim formama, provodi se istraga i jedan od aktera u istrazi priznao je primanje mita“, kazao je Đakić.

Franko Vidović je na press-konferenciji u ime SDP-a pozvao ministra obrane Damira Krstičevića da u potpunosti otvori postupak i učini ga maksimalno transparentnim, kako bi javnost imala uvida u bitne elemente natječaja. „SDP je podržao nabavu zrakoplova, ali ne nabavu koja se odvija na ovakav način“, rekao je Vidović, dodajući da će „SDP će podržati daljnji postupak samo ako postupak bude posve transparentan“.

Da netransparentnošću i brzopletim ponašanjem možemo uspješno sami sebe dovesti u probleme, vidi se i na aktualnom remontu Mi-171Sh, podsjetio je Vidović: „Prvo su helikopteri koji su nam nužno potrebni, posebice u požarnoj sezoni, 2 godine tavorili na pisti jer nisu smjeli poletjeti zbog neobavljenog servisa. Pa je MORH krenuo putem natječaja tražiti tko će servisirati te helikoptere i uključio u cijelu priču Zrakoplovno-tehnički centar u Velikoj Gorici, i upravo odatle su stigli prvi signali da taj posao ne štima. Ono što je apostrofirano kao problem jest certifikat tvrtke Ruski helikopteri za obavljanje generalnog servisa na helikopterima, koji navedena tvrtka ne posjeduje. Nakon toga su krenule priče o navodnoj korupciji i slično“.

Ministar obrane najavio promjene u ZTC (Photo: MORH/M.Čobanović)

Inače, ministar obrane Damir Krstičević upravo je jutros posjetio velikogorički ZTC, gdje je najavio da je MORH predložio strukturne promjene i nove članove uprave u Zrakoplovno-tehničkom centru d.d. – „Navedenim promjenama pospješuju se procesi upravljanja, pojačava suradnja s Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom i unaprjeđuju sposobnosti u ovoj ključnoj tvrtci koja se bavi deficitarnom djelatnošću i koja bi nakon certificiranja sposobnosti bila spremna ponuditi svoje usluge na međunarodnom tržištu kroz NATO i EU agencije“, navodi MORH u svom priopćenju.

Na jučerašnjoj sjednice Vlade nije razriješena stara niti postavljena nova uprava, pa je to očito tema koja će se naći na dnevnom redu u skorijoj budućnosti.

U manje od godinu dana hrvatski će birači izaći na nove parlamentarne izbore. Kao i prije 10 mjeseci, portal Obris.org proveo je anketu među najjačim političkim strankama. No sada smo zatražili od njih da se izjasne o konkretnim obrambenim temama, koje će nužno morati riješiti tijekom narednog, nadamo se 4-godišnjeg mandata. Ovoga puta ispitanike za anketu sveli smo na tri političke stranke koje će, prema ispitivanjima javnog mišljenja, biti u prilici formirati vlast – HDZ, SDP i Most nezavisnih lista. Također, političkim strankama smo za određenu problematiku ponudili da se odluče za jednu od mogućih varijanti odgovora. Određenu opciju trebalo je odabrati, referirati se na nju, navesti kako bi oni riješili određeni problem, ali i objasnili što bi ta opcija značila za OS RH.

Kao i u prošlogodišnoj izbornoj anketi, prvi je odgovore poslao HDZ, što ipak govori o ozbiljnosti kojom ta stranka pristupa vojno-sigurnosnom sektoru. Na pitanja iz ankete odgovarao je umirovljeni general-bojnik Damir Krstičević, ratni zapovjednik 4. gardijske brigade, koji je u više navrata istican kao kandidat HDZ-a za ministra obrane. Eventualno, kao alternativno rješenje za HDZ-ovog ministra obrane mediji su posljednjih dana spekulirali o Davoru Božinoviću, koji je nakratko već obavljao tu funkciju.

Ništa manje ažurni nisu bili niti u Mostu nezavisnih lista. Na anketna pitanja odgovorili su vrlo promptno i vrlo konkretno, i to iz pera Miroslava Šimića, donedavnog saborskog zastupnika i kandidata Mosta na predstojećim izborima. Iako se Most do sada nije precizno izjašnjavao o kandidaturama, posljednjih dana počelo se ipak kalkulirati kako bi Most mjesto ministra obrane povjerio dosadašnjoj saborskoj zastupnici Ines Strenji Linić.

SDP-u smo anketna pitanja poslali isti dan kao i ostalim političkim strankama, no i uz opetovane požurnice – odgovore iz te stranke nismo dobili. Slično je bilo i prije godinu dana, kada je SDP jedva našao vremena odgovoriti na naš upit. „Ne stignemo odgovarati na sve, ljudi su na terenu“, poručila nam je glasnogovornica SDP-a Danica Juričić Spasović nakon što smo je upozorili da ili pošalju odgovore ili ćemo objaviti da SDP nije želio odgovoriti na anketna pitanja. U SDP-u su se nakon toga samo  pozvali na poglavlje 15 programa Narodne koalicije koje, tvrdi glasnogovornica, govori o obrani i zanemarili bilo kakva druga pitanja. Jučer smo već konstatirali kako u tom poglavlju nema ni „o“ od obrane, a danas možemo samo dodatno utvrditi da SDP  ovakvim pristupom (1) ne poštuje birače, (2) ne poštuje ni nasljeđe vlastitog ministra obrane i njegovog tima, (3) pokazuje kako mu nisu važne teme na kojima se ne dobivaju izbori, i (4) nema među svojim članstvom političara koji bi se makar prigodno bavili temama obrane i sigurnosti. Dok je s jedne strane jasno da bivši ministar Kotromanović nije ponovno zainteresiran za isti ministarski posao, s druge strane – čini se da ni SDP ozbiljno ne razmišlja o jedinom dobrovoljcu za posao ministra obrane, samokandidiranom Predragu Fredu Matiću.

Evo što će, prema našem mišljenju, biti ozbiljni problemi u obrambenom sektoru u mandatu naredne vlasti, i kako HDZ i Most vide potencijalna rješenja.

Obris.org:  Proračun Ministarstva obrane RH za 2016. godinu iznosi 4.022.609.178 kuna, ili 1,17% BDP-a. Godinu dana ranije proračunska izdvajanja za obranu kretala su se oko 1,32% BDP-a, dok preporuka NATO-a govori o 2% BDP-a. U narednom razdoblju, proračun Ministarstva obrane trebao bi: (1) nastaviti padati, jer postoje drugi proračunski prioriteti, (2) ostati na postojećoj razini od 1,17% BDP-a, (3) početi rasti u skladu s Dugoročnim planom razvoja OS RH kako bi se pri kraju narednog 4-godišnjeg mandata počeo približavati željenom iznosu od 2% BDP-a.

Damir Krstičević, kandidat za HDZ-ovog ministra obrane

HDZ/Krstičević:

„Odlučno se zalažem za rast obrambenog proračuna, kako bi osigurali osnovu za daljnji razvoj obrambenih sposobnosti Oružanih snaga Republike Hrvatske. Tu ne mislim samo na modernizaciju i opremanje, već prije svega na najvrjedniji resurs obrambenog sustava, vojnike koji posjeduje znanje i koji to znanje primjenjuju na dobrobit društva u cjelini. Ulaganje u kontinuirano usavršavanje vojnika, dočasnika i časnika te prilagođavanje suvremenim sigurnosnim izazovima ključni su izazovi današnjih oružanih snaga.

Razmišljajući o modernizaciji i opremanju Oružanih snaga, neprestano imam na umu uključivanje potencijala hrvatske obrambene industrije, jačanje njene promocije u svijetu, ali najvažnije od svega stavljanje jačeg naglaska na istraživanje i razvoj u funkciji daljnjeg razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske. Uloga Ministarstva obrane u tome je od presudne važnosti i uvjeravam vas da ćemo uskoro i u Hrvatskoj svjedočiti državnim inicijativama i ulaganjima u primijenjena istraživanja unutar hrvatske obrambene industrije. Svjestan sam i podržavam zaključke NATO summita u Walesu (2014.) koji govore o zaustavljanju smanjivanja obrambenih proračuna NATO zemalja te o postupnom dostizanju granice izdvajanja za obranu od 2% BDP-a te ulaganja u opremanje i modernizaciju oružanih snaga na razini 20% obrambenog proračuna.

No, svjestan sam i ograničenih gospodarskih potencijala koji nam onemogućuju snažniji zaokret obrambenog proračuna. U takvim uvjetima važan je razum, mudrost, ali prije svega jasna strategija razvoja uz prepoznavanje nacionalnih prioriteta. Ne zaboravimo pri tome da je nacionalna sigurnost preduvjet razvoja gospodarstva, a snažno gospodarstvo temelj razvoja cjelokupnog društva.“

Mostov Miroslav Šimić do sada nije previše istupao o obrani

Most/Šimić:

„U narednom razdoblju, proračun Ministarstva obrane trebao bi prestati padati i u par sljedećih godina vratiti na 1,32% BDP-a. Oporavkom gospodarstva i rastom BDP-a, u skladu s procedurama Europske unije koje se odnose na prekomjerni deficit, stvorile bi se pretpostavke rast  izdvajanja za obranu u iznosu do 2% BDP-a. Ta opcija bi za OSRH značila stabilan razvoj u skladu sa Dugoročnim planom razvoja OSRH za razdoblje od 2015-2024 godine.

Tek rastom proračuna prema željenoj razini koju preporuča NATO OSRH će biti sposobne provesti svoje tri misije:

• Obrana teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti te obrana saveznika
• Doprinos međunarodnoj sigurnosti
• Potpora civilnim institucijama

Tada bi se OSRH mogle razviti u dobro obučene, opremljene i vođene odnosno sposobne i spremne izvršavati utvrđene misije i zadaće. Kako oružane snage nisu samo instrument za provedbu misija i zadaća, već i jedan od ključnih elemenata i pokazatelja identiteta države i društva, sa visokim društvenim ugledom one moraju činiti jedan od temeljnih oslonaca sigurnosti, stabilnosti i razvoja društva.
Razvoj Oružanih snaga ne temelji se isključivo na novom naoružanju i vojnoj opremi, već i na ljudima. Neophodno je ulaganje u ljude, u njihovo obrazovanje i cjelovitu skrb za poboljšanje radnih i životnih uvjeta. Također, veoma je važno, dok je još vrijeme, redefinirati i dati novi značaj ulozi pričuvnog sastava što u ovom trenutku predstavlja jedno od najvažnijih pitanja iz domene nacionalne sigurnosti.“

Obris.org: Do kraja ove, 2016. godine, treba se donijeti konačna odluka o mogućnostima i modelu održavanja sposobnosti borbenog zrakoplovstva. Da li je uopće moguće donijeti tu odluku do kraja 2016., te u kojem najkraćem roku je namjeravate donijeti?

U narednom 4-godišnjem mandatu najizglednije je: (1) ugasiti nadzvučno zrakoplovstvo i jačati ostale dijelove Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, (2) predati nadzor zračnog prostora nekom od NATO-saveznika, (3) nabaviti nove borbene zrakoplove i njima zamijeniti postojeće MiG-ove?

HDZ/Krstičević:

„Odlučno se zalažem za zadržavanje sposobnosti nadzora i zaštite zračnog prostora Republike Hrvatske, a u tom smislu za nabavku novih borbenih zrakoplova kojima treba osigurati te sposobnosti. Važno je naglasiti da bez borbene komponente HRZ i PZO ne možemo ostvariti potpunu suverenost u našem zračnom prostoru.

Ukoliko bi govorili o ratnim uvjetima, tada je nužna sposobnost ostvarenja potrebnog stupnja prevlasti u vlastitom zračnom prostoru i sposobnost zrakoplovne potpore kopnenoj vojsci i mornarici. U mirnodopskim uvjetima nezamislivo je komercijalno korištenje zračnog prostora bez njegovog nadzora i zaštite, što je i jedna od preuzetih međunarodnih obveza Republike Hrvatske. Stoga smatram nužnim zadržati sposobnosti nadzora i zaštite našeg zračnog prostora, kao što smatram nužnim, kroz potencijalni aranžman nabavke borbenih zrakoplova, osigurati značajnija ulaganja u hrvatsko gospodarstvo, i to kroz transfer tehnologije, offset programe, strateška poslovna partnerstva i sl.“

Most/Šimić:

„HRZ i PZO mora razvijati, između ostalih, i sposobnosti nadzora i zaštite zračnog prostora Republike Hrvatske u sklopu NATO integriranog sustava protuzračne obrane (NATINADS).

Jedan od prioriteta je pronalaženje trajnog rješenja zaštite zračnog prostora. Moguće rješenje za zaštitu zračnog prostora je u razvoju multinacionalnog pristupa temeljenoga na načelima suradnje, dijeljenja resursa i sposobnosti sa saveznicima i partnerima odnosno u okviru sustava NATINAMDS. Takvo rješenje nije dobro iz dva razloga:

Pristajanjem na takvo rješenje odrekli bismo se ustavne odredbe o suverenosti i  time nadzor i kontrolu vlastitog zračnog prostora prepustili strancima, što nam ne garantira sigurnost jer se ovo čuvanje temelji na drugim motivima a ne prvenstveno domoljublju. Ovaj model puno košta a malo donosi. Time smo i nepovratno izgubili jednu borbenu sposobnost. Osim toga, odustajanjem od vlastitih borbenih zrakoplova, automatski se odričemo i mogućnosti usvajanja visokih i novih tehnologija koje prate razvoj sofisticiranih zrakoplova
Osim toga, u slučaju promjene sigurnosnog okruženja i ostajanja bez ove vrste zaštite, Ako se jednog dana pogoršaju odnosi s našim susjedima i ostanemo bez takve vrste zaštite, moguće je kupiti zrakoplove ali ne i pilote čije je obrazovanje dugogodišnji i skupi proces.
Drugo, bolje rješenje je nabavka višenamjenskog borbenog zrakoplova kao zamjena za MIG-21 kojem su istekli resursi.  Ulaganje u vlastito borbeno zrakoplovstvo je na prvi pogled skupo, ali je opravdano, potrebno i nužno. Riječ je o investiciji  kojom se rješava pitanje ratnog zrakoplovstva za idućih 25 – 30 godina. Tu su i tzv. offset programi koji bi u određenim postocima omogućili hrvatskim tvrtkama nove poslove, a time i usvajanje naprednih tehnologija. Kako se radi o strateškoj odluci sa dugoročnim reperkusijama na cjelukupni položaj zemlje u međunarodnom okruženju odluka o novom se mora donijeti promišljeno ali brzo- do kraja 2016.godine.“

Obris.org: Tijekom narednog 4-godišnjeg razdoblja isteći će ugovori za dio profesionalne vojske, odnosno za prve profesionalne vojnike koji su bili u OS RH temeljem 3 ugovora o službi, a do isteka posljednjeg, 3. ugovora nisu ušli u sustav napredovanja i nemaju uvjete za umirovljenje.

Tijekom svog mandata, namjeravate pronaći način: (1) da se te ljude zadrži u obrambenom sustavu, (2) da ih se prijevremeno umirovi, (3) da im se priznaju kvalifikacije i vještine stečene u OS RH i tako olakša pronalaženje posla u civilstvu?

HDZ/Krstičević:

„Kada govorimo o izdvajanju unutar obrambenog sustava, moramo biti svjesni da govorimo o čitavom spektru vojnih specijalnosti neophodnih za nesmetano funkcioniranje obrambenog sustava. Ne zaboravimo da ne možemo preko noći stvoriti pirotehničare, tenkiste, mornare, sve one specijalnosti koje inače razvijamo samo u oružanim snagama uz uvažavanje značajne vremenske dimenzije. Ne zaboravimo isto tako da ovdje govorimo većinom o ljudima koji u slučaju izdvajanja neće ispuniti uvjete za umirovljenje, što bi moglo rezultirati time da budu izdvojeni iz sustava bez prava na mirovinu.

Stoga se zalažem da se dio tih ljudi zadrži u obrambenom sustavu, posebice oni koji mogu zadovoljiti standarde profesionalnog razvoja. No, primarno je potrebno razmišljati o prilagodbi dinamike izdvajanja spomenutih kategorija djelatnog vojnog osoblja stvarnim potrebama Oružanih snaga Republike Hrvatske, odnosno usklađenje s financijskim, obučnim i drugim mogućnostima zanavljanja potrebnog osoblja, posebno onog deficitarnih vojno-stručnih specijalnosti. Smatram to nužnim, jer pridonosi stabilnosti našeg obrambenog sustava, a svima onima koji bi se postepeno izdvajali iz obrambenog sustava mora se osigurati dokvalifikacija, odnosno prekvalifikacija kroz Program tranzicije djelatnih vojnih osoba i priprema za drugu karijeru.“

Most/Šimić:

„Tijekom svog mandata, namjeravamo pronaći način da im se priznaju kvalifikacije i vještine stečene u OS RH i tako olakša pronalaženje posla u civilstvu. To sigurno neće biti lako provesti sa ovom generacijom profesionalnih vojnika, no većina njih je srednjoškolskog obrazovanja i sa vještinama stečenim kao profesionalni vojnici sigurno su konkurentni na tržištu rada.  Ono što u slijedećem periodu treba napraviti je omogućiti profesionalnim vojnicima školovanje i stjecanje diploma visokog obrazovanja, i na taj način njihovo pripremanje za “drugu karijeru”. Taj model postoji u profesionalnim vojskama zapadnih zemalja. Omogućavanje besplatnog školovanja za vrijeme karijere profesionalnog vojnika je jedan od gore navedenih načina da se podigne opći i osobni standard vojnika. Osim toga, profesionalni vojnici koji steknu visokoškolsko obrazovanje mogu po prestanku profesionalne službe biti prevedeni u činove pričuvnih časnika  na taj način ostati u sustavu obrane RH.“

Obris.org: Sredinom svibnja ove godine Hrvatski je sabor dopunio Zakon o obrani i Zakon o nadzoru državne granice odredbama o mogućnostima angažmana vojske na granici. Pri tome ostaje činjenica da OS RH nisu uvježbane za suzbijanje nemira ili obavljanje policijskih poslova, nemaju za to adekvatnu opremu, a nemaju ni ovlasti na terenu primjenjivati policijske ovlasti, kao ni standardne operativne procedure za ispunjavanje naloga pridruženih policajaca.

Mislite li tijekom svog mandata: (1) ne slati OS RH na granicu, (2) slati vojsku na granicu prema aktualnim propisima i uz aktualno stanje opreme, (3) prije slanja samo dodatnim zakonodavnim zahvatima pročistiti sustav ovakvih djelovanja, (4) prije slanja dopuniti propise te investirati u opremanje i odgovarajuću obuku pripadnika OS RH za taj tip zadaća?

HDZ/Krstičević:

„Republika Hrvatska mora zaštititi svoje granice, ali i vanjske granice Europske unije. Uspostava potpunog i odlučnog nadzora hrvatskih državnih granica podrazumijeva pojačanu kontrolu granica dodatnim snagama, za što je otvorena mogućnost pružanja potpore policiji u zaštiti državne granice te otklanjanju moguće ugroze suvereniteta Republike Hrvatske. A upravo moguće ugroze suvereniteta Republike Hrvatske ukazuju na potrebu za drugačijim pristupom sigurnosnim pitanjima hrvatske države i društva danas.

Nedvosmisleno se zalažem za transformaciju sigurnosnog sustava u jedinstven sustav domovinske sigurnosti sa svrhom poboljšanja koordinacije i upravljanja svim elementima sigurnosnog sustava, a prije svega transformaciju sigurnosnog sustava u proaktivni sustav koji djeluje na predviđanju, prepoznavanju i smanjivanju sigurnosnih rizika.“

Most/Šimić:

„Vojska i ne treba biti upotrebljena za obavljanje policijskih poslova. Osnovna zadaća vojske u ovakvim slučajevima je potpora policijskim snagama, od obavještajne potpore, osiguranja komunikacija i veza, smještaja, transporta, medicinske skrbi i slično. Ovdje je posebno vidljiva moguća uporaba pričuvnog sastava (koji tek treba formirati i obučiti) pa bi se na taj način znatno smanjili troškovi uporabe vojske a profesionalni vojnici bi bili upotrebljavani za namjenske zadaće.“

Obrana nije u fokusu

I dok su gospodarstvo i razne financijske olakšice za građane bili središnja tema svih predizbornih skupova, zanimljivo je primijetiti da se niti jedna od spomenutih stranaka na svojim predstavljanjima i sučeljavanjima nije pretjerano dotakla pitanja obrane, nacionalne sigurnosti, oružanih snaga… S obzirom na interes javnosti za pojedine dijelove programa, političke bi stranke trebale prestati skrivati konkretna rješenja za određenu problematiku, baš kao i konkretna imena za pojedine funkcije. HDZ-u su koncept domovinske sigurnosti te modernizacija OS RH jedno od značajnih strateških pitanja, ali ipak nedovoljno istaknuti u predizbornoj kampanji. Međutim, u proteklih nepunih godinu dana pokazalo se da je teorija jedno, a praksa nešto sasvim drugo.

*Gost autor je Snježana Dukić, slobodna novinarka iz Zagreba, s dugogodišnjim iskustvom u praćenju tema obrane, unutarnjih poslova i sigurnosti općenito

Još nekoliko dana traje kampanja pred aktualne parlamentarne izbore raspisane 16. srpnja ove godine za nedjelju, 11. rujna. Od mnoštva izbornih lista koje su bile predane Državnom izbornom povjerenstvu do 13. kolovoza u ponoć, i koje su 15. kolovoza bile i javno objavljene, ispitivanja javnoga mnijenja ozbiljno u obzir za formiranje vlasti u Republici Hrvatskoj uzimaju njih tri – (1) listu predvođenu Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ), (2) listu Narodne koalicije predvođene Socijaldemokratskom partijom Hrvatske (SDP), i (3) listu Mosta nezavisnih lista (MOST). Pogledamo li detaljnije glavne sastavnice ove tri političke grupacije, zamijetit ćemo da su sve tri u predizbornu kampanju koja je službeno započela 16. kolovoza (traje 25 dana, do 24 sata u petak 10. rujna i početka izborne šutnje) ušle s tekstovima zasebnih predizbornih programa.

Tri programska teksta

Svoj je program prva predstavila “Narodna koalicija”, 1. kolovoza ove godine u Samoboru, pod nazivom “Siguran smjer za Hrvatsku”. Drugi po redu su sa svojim predizbornim programom u javnost izašli iz Mosta, u Osijeku na prvi dan kampanje, u utorak 16. kolovoza. Konačno, nakon što je na prvi dan kampanje već održala i svoj prvi predizborni skup u Hvaru, dan kasnije (17. kolovoza) svoj je predizborni program javnosti predstavila i Hrvatska demokratska zajednica. Pri tome, treba napomenuti kako je u vrijeme samoga početka spomenute izborne kampanje na internetskim stranicama HDZ-a vladala svojevrsna pomutnja, budući se ondje pod stavkom “Predizborni program” još moglo zateći stranački programski tekst iz jeseni 2015. godine (Program 5+ Hrvatska, javno predstavljen 1. listopada 2015. godine), usporedno i s “Programom Andreja Plenkovića”, predstavljenog javnosti 8. srpnja ove godine povodom internih izbora za predsjednika stranke – koji su onda i održani 17. srpnja ove godine. Ipak, kako je bilo rečeno pri predstavljanju ovog osobnog programa za čelno mjesto HDZ-a, taj je dokument predstavljao “smjernice odborima HDZ-a koji rade na velikom izbornom programu” – valjda ovoga predstavljenog javnosti 17. kolovoza.

Što se samih dokumenata o kojima govorimo tiče, oni su relativno masivni – program “Narodna koalicija – Siguran smjer za Hrvatsku” obuhvaća ukupno 74 stranice s naslovnicom, program Mosta “Promjena – Izborni program 2016” ima 105 stranica s naslovnicom, dok HDZ-ov “Gospodarski rast, nova radna mjesta i društvena pravednost – Vjerodostojno” obuhvaća 108 stranica s koricama. Pri tome, sva tri spomenuta dokumenta u svom se sadržaju dotiču obrane i sigurnosti, doduše na ponešto različite načine. Program Narodne koalicije to čini u svom 15. i posljednjem poglavlju (naslovljenom “Siguran smjer za nacionalnu sigurnost i vanjsku politiku”), program Mosta također u svom 15. poglavlju (naslovljenom “Obrana i branitelji”) od njih ukupno 26, a HDZ u predzadnjem, 11. poglavlju (naslovljenom “Nacionalna sigurnost i obrana”), nakon kojeg dokument završava dijelom o vanjskoj i europskoj politici Hrvatske. Pri tome, gledajući po dužini teksta, najduži je tematski odjeljak Narodne koalicije (oko 12.000 znakova na ukupno 3,5 stranica, od 71. do 74. stranice dokumenta), zatim slijedi Most (oko 9.500 znakova na ukupno 5 stranica, od 58. do 62. stranice dokumenta), dok je u izričaju najkraći HDZ (oko 6.300 znakova na ukupno 3 stranice, od 101. do 103. strance dokumenta).

Iako je već po numeraciji pojedinih poglavlja jasno da spomenute teme nisu u glavnome fokusu ukupnih dokumenata, tu se vidi i prva velika razlika u promatranju ovih tema – nacionalne sigurnosti, obrane, vanjske politike i pitanja branitelja. SDP tako obranu svrstava pod širu temu nacionalne sigurnosti i tome onda dodaje vanjsku politiku – u stilu gledanja Europske unije, koja obrambene teme svrstava pod širi nazivnik “Zajedničke vanjske i sigurnosne politike”. Pri tome je vidljivo da je čitav odjeljak i rađen isključivo s pozicije vanjskoposlovnoga resora, uz minimalno ulaznih informacija ikakvih stručnjaka baš specijaliziranih za obranu, dok se tematiku branitelja svrstava prvenstveno u dio o socijalnoj politici i zdravstvu. Za razliku od toga, HDZ ove teme gleda klasično, svrstavajući nacionalnu sigurnost i obranu odvojeno od vanjske politike, dok se branitelje promatra u okviru tematskog odjeljka o kulturi. S treće strane, Most zajedno stavlja obranu i branitelje, nacionalnom sigurnošću se na grubo bavi tek unutar obrane, a vanjsku politiku uopće ni ne spominje u programu. No, sve to ćemo sad pogledati i detaljnije.

1. Narodna koalicija – Siguran smjer za Hrvatsku

Posljednje poglavlje ovog programatskog dokumenta, nazvano “Siguran smjer za nacionalnu sigurnost i vanjsku politiku”, svoju temu razmatra u tri sadržajna odjeljka. Prvi od njih, pod nazivom “15.1. Za sigurnu državu”, uspostavlja odnos nacionalne sigurnosti te ljudskih i građanskih prava u Hrvatskoj, te ustanovljava da će se RH s klasičnim popisom raznolikih modernih izazova suočavati oslonjena na saveznike (NATO i EU) u sustavu kolektivne sigurnosti.

Drugi odjeljak (pod nazivom “15.2. Nacionalna sigurnost 2020”) bavi se podrobnije temom nacionalne sigurnosti. Uz općenitu najavu jačanja institucija i kadrova, spominje se i transparentnost, te povezivanje s civilnim društvom pri jačanju vladavine prava, zakonitog postupanja i izbjegavanja širenja mržnje ili isključivosti. Sustav nacionalne sigurnosti trebalo bi naprednije međuinstitucionalno koordinirati, uz naglasak na sustav upravljanja krizama – pravno uređen, jedinstven i integriran – uz djelovanje na prevenciji, te obrazovanju građana za teme iz ovog područja. Uz zagovaranje djelovanja kroz EU i NATO, kao i širenje ovih međunarodnih integracija, spominje se i djelovanje RH na regionalnoj razini. Tu se zagovara stabilnost, uz naglasak na jačanju kvalitete života u RH, promicanje interesa Hrvatske i Hrvata u susjednim zemljama, te zaštitu hrvatskog nacionalnog identiteta. U globalnim djelovanjima opet se spominje zagovaranje stabilnosti i mira – kroz organizaciju UN, NATO, EU, OESS i sudjelovanje u njihovim međunarodnim mirovnim operacijama.

Treći odjeljak (nazvan “15.3. Za uspješnu i prepoznatu vanjsku politiku”) bavi se podrobnije vanjskom politikom Republike Hrvatske, i sadržajno je detaljniji te bolje strukturiran od protekla dva odjeljka. U njemu se prvo određuje položaj države u susjedstvu i međunarodnim političkim organizacijama (EU, NATO, UN). Zatim se ističe i gospodarska diplomacija (prošlih godina posebno polje interesa tadašnje ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić) i “Povjerenstvo Vlade za internacionalizaciju gospodarstva” u ulozi jačanja izvoza, jednako kao jačanje odnosa (zemlje Srednje Europe, NATO), te hrvatskih investicija i trgovine kao bitnih faktora jačanja općeg položaja i utjecaja RH. U svrhu daljnjeg jačanja ovih aktivnosti najavljuje se i reformiranje hrvatske diplomacije, bez ikakvih podrobnosti ovih reformskih promjena. Ipak, zaštitu državljana i interesa u inozemstvu misli se raditi vlastitom diplomacijom, suradnjom s partnerima iz EU i NATO, te jačanjem mreže počasnih konzula. Narodna koalicija tu najavljuje i jačanje odnosa sa susjedima, te poticanje i pomaganje njihove integracije u euro-atlantske integracije – uz prijenos hrvatskih iskustava i spoznaja. Spominje se i rješavanje otvorenih sporova, uz zaštitu hrvatske nacionalne manjine u susjednim zemljama (posebno BiH), jednako kao i poticanje zapošljavanja hrvatskih građana u međunarodnim organizacijama (posebno tijelima Europske komisije). Nastojat će se i na aktivnom djelovanju Hrvatske u EU i NATO, čime bi trebalo doprinijeti miru i ostvarivanju koncepta “ljudske sigurnosti“, uz naglasak na razvoj ljudskih prava, postkonfliktni razvoj, energetsku i gospodarsku sigurnost, te odgovaranje na “meke sigurnosne prijetnje“.

Kako se vidi, u ovom dokumentu zapravo nema ni riječi o sektoru obrane, njegovim problemima ili odgovorima na izazove koje to polje stavlja pred stranke Narodne koalicije, ako baš one pobijede na predstojećim izborima. Iako se spominju pojedine prijetnje na koje se pod normalno očekuje reakcija obrambenog sustava RH, samo se spominje da će ti izazovi biti riješeni, bez ulaska u to tko će ih zapravo riješiti ili kako. Uz to, čitav je promatrani tekst pisan plinovito, po stilu više na način međunarodnog dokumenta ili iznimno općenitog strateškog plana – gdje je više naglasak na pobrojavanju nekih ključnih riječi ili popularnih pojmova, nego na iznošenju ikakvih konkretnijih radnih namjera za vrijeme poslije izbora. Pri tome, dio o vanjskoj politici je bino jasnije strukturiran od onog o nacionalnoj sigurnosti, čime se odmah i vidi iz koji su voda tu došli glavni autorski doprinosi programa. Nažalost, tu opet na vidjelo dolazi i činjenica da iako EU vanjske poslove i sigurnost gleda zajednički, u Hrvatskoj to jedinstvo ide izričito u korist vanjskih poslova, na račun nacionalne sigurnosti – gdje nema ni traga razlikovanju pojedinih segmenata unutar tog šireg područja djelatnosti (obrana, službe, unutarnji poslovi).

2. Hrvatska demokratska zajednica

Aktualni predizborni program Hrvatske demokratske zajednice teško je promatrati samostalno – bez prethodnog osvrta na dva druga već spomenuta dokumenta. Prvi od njih je prošlogodišnji predizborni program “Program 5+Hrvatska”, koji je pri svom kraju imao odjeljak “Za sigurnu Hrvatsku, proaktivnu zaštitu domovine”. U tom kratkom tekstu spomenuta je načelno “domovinska sigurnost” kao skupno uključivanje svih relevantnih institucija u koordinirano jačanje sigurnosti i stabilnosti društva – dan je bio i rok od 1 godine za institucionalno te organizacijsko transformiranje postojećeg sigurnosnog sustava, radi postizanja “Sustava domovinske sigurnosti“. Ujedno je najavljena i izrada nove Strategije nacionalne sigurnosti, na kojoj će počivati i spomenuti Sustav domovinske sigurnosti, kao i jačanje obrambenih sposobnosti RH kroz pojačano ulaganje u obranu te modernizaciju OS RH. Tada se najavljivao i odgovor na “lokalne sigurnosne ugroze“, uspostava sustava civilne zaštite i jačanje položaja Republike Hrvatske – vertikalno, suradnjom sa zemljama Višegradske skupine, i horizontalno, kroz suradnju s zemljama zapadno i istočno od Hrvatske. Spominjalo se i podršku širenju NATO saveza i EU u jugoistočnoj Europi – uz strogo pridržavanje pristupnih kriterija.

Na ovaj se dokument onda sadržajno nadovezao još i “Program Andreja Plenkovića”, koji je u srpnju 2016. godine definirao 10 tzv. “Glavnih elemenata za program Hrvatske demokratske zajednice” – gdje su zadnja dva kratka segmenta “Sigurnost” i “Europska Hrvatska i vanjski poslovi”. U poglavlju “Sigurnost” i budući predsjednik HDZ-a založio se za koordiniran i proaktivan rad državnih institucija,  te za “koncept domovinske sigurnosti” u kojeg je on podrazumijevao i donošenje nove Strategije nacionalne sigurnosti. Uz suzbijanje kriminaliteta i korupcije, spomenut je terorizam kao ugroza za Europu i Hrvatsku – koja traži koordinaciju obavještajnih i sigurnosnih službi, posebno pri nadilaženju problema “povratnika” s dalekih ratišta u Siriji. Uz naglasak na “sigurnost građana“, izričito se spominje i modernizacija OS RH, te nastavak sudjelovanja u mirovnim operacijama u inozemstvu. Migracijska kriza traži poseban naglasak i na kontrolu granica – gdje je posebno istaknuta uloga policije, DUZS-a, hrvatskog Crvenog križa “i ostalih nevladinih organizacija“, kako pri zbrinjavanju migranata, tako i u postupanju kod prirodnih katastrofa. Usporedivo kratko poglavlje o vanjskim poslovima naglašava ulogu Hrvatske u EU, jedinstvenu kombinaciju dunavske i mediteranske dimenzije RH, te potrebu nastavka dobrih odnosa u Srednjoj Europi i sa saveznicima (posebno SAD). Naglašena je i BiH, kao i položaj Hrvata (kao konstitutivnog naroda) – gdje je briga o hrvatskim manjinama naglašena kao strateška zadaća hrvatske politike i diplomacije, koju treba rješavati dijalogom, jednako kao i postojeće posljedice agresije Srbije na RH u Domovinskome ratu.

Novi predizborni program HDZ-a, predstavljen u Zagrebu 17. kolovoza ove godine, predstavlja donekle modificiran i proširen spoj ova dva već prikazana programatska dokumenta te stranke. Temom obrane se tu bavi njegovo pretposljednje, 11. poglavlje, koje je sada ponešto raspisano i imenovano “Nacionalna sigurnost i obrana” – nakon kojeg slijedi zadnje poglavlje nazvano “Europska Hrvatska i vanjska politika”. Pri tome, poglavlje o nacionalnoj sigurnosti i obrani je unutar sebe podnaslovima razdijeljeno na uvod i još 6 manjih dijelova, koji sadržajno ipak slijede nit vodilju iz prethodno spomenutih dokumenata. Uvodno je, kao i 2015. godine, istaknut “koordiniran i proaktivan pristup” kao sredstvo smanjivanja ranjivosti društva i put ostvarivanja “koncepta domovinske sigurnosti” – u kojem se opet naglašava potreba za novom Strategijom nacionalne sigurnosti. Naglašava se i potreba za suradnjom obavještajnih i sigurnosnih službi, te boljim nadzorom državne granice (kao oblikom zaštite i od terorističkih prijetnji). Uz to, spominje se i modernizacija OS RH, uspostava boljeg sustava civilne zaštite i nastavak razminiranja Hrvatske – da bi sve ove natuknice onda bile i kratko razrađene u nastavku.

Prvo, HDZ kratko definira cilj svog “koncepta domovinske sigurnosti“, kao “koordinirano aktiviranje svih elemenata i odrednica nacionalne moći” u svrhu “promicanja interesa i ciljeva nacionalne sigurnosti Hrvatske“. U taj bi sustav trebale biti uključene sve institucije RH, ali i građani, gospodarstvo, civilno društvo – što će tražiti opsežno institucionalno i organizacijsko transformiranje. Kao drugo, takav novi sustav počiva na novoj Strategiji nacionalne sigurnosti i drugim strateškim dokumentima, koje treba izraditi i usvojiti. Tim dokumentima bi se pobliže definirali ciljevi “domovinske sigurnosti“, sredstva za njihovo ostvarivanje i pojedine zadaće za dostizanje tih ciljeva. Kao treće, terorizam je definiran kao prijetnja za EU i RH, kojoj se treba suprotstaviti širokom suradnjom, uz usmjeravanje posebne pažnje na borce što se vraćaju iz Sirije. Ponovljeno je i da, uz sav senzibilitet za izbjeglice i migrante, treba osigurati primjenu propisa RH, EU te međunarodnih normi – a u kontroli granice opet je istaknuta uloga koju imaju policija, DUZS, Crveni križa “i ostale nevladine organizacije“. Kao četvrto, najavljeno je podizanje sposobnosti OS RH, koje su definirane kao jamac slobode, samostalnosti i suverenosti. “Ulaganjem u njihovo opremanje i modernizaciju” podizat će se obrambene sposobnosti – naravno, “u skladu s dugoročnim planovima preuzetih međunarodnih obveza, sudjelovanjem u kolektivnim obrambenim mehanizmima te realnim gospodarskim i financijskim potencijalom države“, što je do sada zapravo još neviđen opseg raznih ograda na ovu bolnu temu. Najavljeno je i daljnje organizacijsko i doktrinarno prilagođavanje obrambenog sustava, za osiguranje prepoznavanja i suočavanja s novim rizicima i prijetnjama. Uz sve to, nastojat će se i da modernizacija te opremanje pomažu hrvatsku obrambenu industriju i nacionalno gospodarstvo uopće. Kao peto, ponovo su spomenute i “lokalne sigurnosne prijetnje“, koje će se rješavati i poboljšanim odnosom “policije i drugih sigurnosnih institucija” s građanima. Konačno, kao šesto, najavljen je i rad na uspostavi “jedinstvenog i učinkovitog sustava odgovora na krize i elementarne nepogode“, uz kojeg bi trebalo raditi i na prevenciji takvih pojava. Ujedno, spomenut je i nastavak razminiranja, kao sredstva jačanja sigurnosti građana i osiguranja gospodarskog razvoja.

S jedne strane, predizborni program HDZ-a je bitno konkretniji od onog Narodne koalicije, a u njemu se izričito obrađuju i teme nacionalne sigurnosti te obrane. S druge strane, aktualni program je vidljivo naslonjen na prethodna dva stranačka programa, toliko da se ponekad i doslovno ponavljaju pojedini izrazi i fraze. Ujedno, i dalje se inzistira na “konceptu domovinske sigurnosti“, bez da je u više od godinu dana spominjanja ovaj pojam iole detaljnije pojašnjen – a kamoli da je javnost s njime upoznata na neki ozbiljniji ili detaljniji način. Time se zapravo biračima opet nudi svojevrsna “crna kutija” ili “mačak u vreći”, za kojeg je izvjesno da će tražiti razna institucionalna preslagivanja o kojima nije rečeno ništa detaljnije. Time “domovinska sigurnost” iz HDZ-ovog programa zapravo ostaje jednako loše definirana kao i “reformiranje hrvatske diplomacije” koje spominje Narodna koalicija. Uz to, svo spominjanje modernizacije OS RH, kao i ulaganje u jačanje obrambenih sposobnosti, tu je okićeno s više ograda nego ikad – što postaje dodatno problematično ako uzmemo u obzir da je to još jedno obećanje preneseno iz doba prošlih izbora, od kojeg je donedavna Vlada RH radikalno odstupila pri donošenju proračuna za 2016. u ožujku ove godine.

3. Most nezavisnih lista – Most

Most u svom predizbornom programu razlama poglavlje “15. Obrana i branitelji” na tri sastavna djela – (1) “Obrana”, (2) “Konkretne mjere”, i (3) “Branitelji”. Prije svega, treba napomenuti da ovi segmenti imaju određenih sadržajnih, terminoloških i pravopisnih problema kakve u dva prethodno prikazana programa nismo susretali – što bi lako moglo ukazivati na brzinu u pripremi materijala, te uzak krug konzultiranih stručnjaka.

(1) Prvi dio poglavlja, segment “Obrana”, u sebi sadrži tri podnaslova koji definiraju i ondje razmatrani sadržaj – “Nacionalna strategija sigurnosti”, “Izrada strategija obrane”, i “Osuvremenjivanje oružnih sustava i ravoj ratnog zrakoplovstva”. Već prvi podnaslov ovdje donosi sa sobom i prve probleme, budući da usprkos naslovu “Nacionalna strategija sigurnosti“, ono što se traži je ipak uobičajena “Strategija nacionalne sigurnosti” – strateški dokument kojeg Most vidi ključnim za očuvanje integriteta RH “u nadolazećem desetljeću“, i čiju potrebu donošenja obrazlaže ponešto detaljnije. No onda kreće definiranje razloga koju su tu trebali potaknuti pisanje nove takve strategije (što su aktivno pokušavale izvesti zadnje četiri Vlade RH) – navodeći tu kornatsku tragediju, ali i ledenu kišu u Gorskom kotaru između 30. siječnja do 6. veljače 2014. (ne 2014/2015, kako je navedeno u programu), katastrofalne poplave iz 2014. (a ne 2015. kako navodi Most), te migrantsku krizu (koja nije “aktualna“, budući je trajala od rujna 2015. do ožujka 2016. godine).

Temeljem ovog nepreciznog nabrajanja kriza te elementarnih nepogoda, tema čitave druge polovice ovog odjeljka najednom skreće na pitanje pričuve OS RH, čiji se izostanak konstatira – praćeno opsežnim citiranjem regulative o ovom segmentu Oružanih snaga iz postojećih strateških dokumenata. Drugi podnaslov “Izrada strategija obrane” zapravo govori o samo jednom dokumentu – Strategija obrane – za čije se osmišljavanje Most vjerojatno zalaže temeljem Strategije nacionalne sigurnosti. Ovo “vjerojatno” posljedica je bizarne logičke greške budući da konkretna rečenica koja to izriče glasi:  “Odmah nakon donošenja Strategije obrane, nužno je osmisliti Strategiju obrane” – što je glupost koju se ponovilo i u obliku istaknutog citata na grafici kojom započinje čitavo promatrano poglavlje ovog stranačkog programa. Treći podnaslov “Osuvremenjivanje oružnih sustava i ravoj ratnog zrakoplovstva”, uz pravopisnu pogrešku u naslovu, donosi tek jednu rečenicu u kojoj se Most zalaže za opstanak Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, uz modernizaciju s osloncem na saveznike. Nakon toga, i ovaj odjeljak neobjašnjivo klizi u priču o pričuvi OS RH, budući se u njemu navodi svojevrsni prijedlog da treba “iskoristiti ogroman neiskorišteni potencijal ‘nerazvrstane’ pričuve” – spominjući i moguću ulogu raznih vrsta pričuve kao potpore sastavu OS RH u kriznim situacijama.

(2) Drugi dio poglavlja, segment “Konkretne mjere”, kompletno se opet bavi pričuvom OS RH i daje neke smjernice načina na koji MOST vidi ovu temu – prvo kroz 4 numerirane točke, koje predlažu naziv “domobranstvo“, decentralizirano financiranje ovog sustava, ustroj sustava za to pri OS RH i MORH i podjelu takve pričuve na županije, u svrhu potpore policiji, tijelima zaštite i spašavanja, te civilnog društva. Uz to, spomenuti se sustav i dalje razrađuje, kroz još 9 točaka označenih slovima od “a” do “i”, koje opet razmatraju nazive pojedinih postrojbi, njihovo opremanje (ali ne i izvore financiranja takvog opremanja), njihov zapovjedni lanac u kojem bi se preklapali civili (lokalni dužnosnici) i vojnici, uključivanje raznih dragovoljnih udruga u takav sustav i dodatne ceremonijalne uporabe takvih postrojbi na lokalnoj razini (među ostalim i pri braniteljskim sprovodima). No, dok bi o uporabi ovih postrojbi odlučivali razni, njihovu bi obuku valjda radile OS RH, budući bi se za odnose u ovoj organizaciji tražile daljnje dopune Zakona o službi u OS RH. Ujedno, i tu je pronađena i neka posebna svrha za Hrvatski časnički zbor, kao “udrugu od posebne važnosti” – kao savjetodavno tijelo pri OS RH u obuci takve pričuve, i pri lokalnoj upravi oko planiranja odgovora u slučajevima kriza.

(3) Treći dio poglavlja, segment “Branitelji”, traži reintegraciju braniteljske populacije na tržište rada i poduzetništvo – doduše, bez ikakve naznake kako bi to MOST želio postići. Posebno se navodi mogućnosti zamrzavanja mirovine radi ponovnog ulaska u radnu sferu, uz mogućnost ponovnog aktiviranja povlaštene mirovine u slučaju poslovnoga neuspjeha. Uz to, spominju se “mnoge firme i institucije” kao mogući partneri braniteljskih projekata i inicijativa – uz istodobno konstatiranje uloge i javno-privatnih partnerstava, kao da i do sada većina takvih inicijativa nije podrazumijevala javnu ulogu (budući da čisto privatni poduhvati ne trpe neuspjehe i ne toleriraju išta što svoj uspjeh ne zasniva na tržištu). Uz to se navodi i da bi niz ministarstva trebao “pospješiti” pružanje “mogućnosti i pomoći” teško bolesnim braniteljima i invalidima – opet bez ikakvog definiranja o čemu je tu zapravo riječ.

Kako se vidi, Most neovisnih lista (Most) je u svom predizbornom programu tek okrznuo tematiku obnove strateških dokumenata i materijalne modernizacije OS RH – bez jasnog uvida u dosadašnja nastojanja na ovome polju ili probleme zbog kojih je niz takvih dosadašnjih aktivnosti propao u praksi. Nakon toga, iz nekog razloga se natpolovični dio njihova predizbornog programa koncentrirao na pitanje pričuve, gdje su izneseni i neki konkretni prijedlozi, koji doduše opet imaju svojih problema, budući da nisu ni načelno usklađeni sa stvarnim stanjem ove teme u Republici Hrvatskoj. Dio ovih ideja o pričuvi – kako dobrih, tako i loših – mogao se u travnju 2014. godine čuti na okruglom stolu udruge Hrvatski časnički zbor u Rijeci, od kuda je izgleda i crpljen pretežiti udio ideja koje sada, gotovo dvije i pol godine kasnije, Most predstavlja kao svoju izbornu platformu. Nažalost, po pitanju razlučivanja dobrog od lošeg, na tu realistično sporednu temu današnjeg obrambenog sustava RH, može se vidjeti jednako površan pristup Mosta kao i po pitanju pravopisa i formiranja strukture teksta 16. kolovoza javnosti predstavljenog predizbornog programa. Usprkos pokazanoj dobroj volji, to je iznimno težak “kamen oko vrata” ovog predizbornog nastojanja stranke koja bi lako mogla ponovno igrati ulogu jezičca na vagi između dvije velike političke opcije u Hrvatskoj.

Zaključak

Sva tri promatrana predizborna programa temeljito su različita. S jedne strane, onaj predstavljen od Narodne koalicije temelji se na vanjskoj politici, nacionalnu sigurnost samo dodiruje, a s obranom uopće nema veze. To je prilično začudno u situaciji kada je upravo SDP-ovo upravljanje resorom obrane između 2011. i 2015. predstavljalo vjerojatno najbolji dio rada tadašnje Vlade RH, gdje se spretnim poslovanjem uspjelo nadomjestiti velike gubitke proračunskih novaca i pri tome zadržati rast, te dinamiku aktivnosti u sektoru.

Za razliku od toga, program HDZ-a je na prvi pogled bitno sadržajniji. On prilično konzervativno pristupa razlaganju planova na području nacionalne sigurnosti i obrane – iako zapravo najavljuje goleme promjene i sustavno nedefinirane strukturne reforme. Za razliku od 2015., više se ne zadaje ikakav rok za postizanje željenih promjena, dok se upitnim pokazuje najavljeno sektorsko alociranje financijskih sredstava – kako ovih za redovito poslovanje, tako i onih za preslagivanja ili reforme. Pri tome, HDZ velik značaj pridaje već urađenim studijama planiranih reformi – koje nisu javno objavljene, a čije su činjenične temelje ozbiljno narušili i nedavni radikalni proračunski rezovi baš u režiji vlade HDZ-Most.

Za kraj, program Mosta teško je komentirati ozbiljno. Uz jedinstveno spajanje obrane i branitelja (koje nema nikakvog uporišta u aktualnoj državnoj praksi RH), oni zapravo većinu svog programa koncentriraju na pitanje sustava pričuve. Pri tome, predložene dorade bi lako bile izuzetno skupe, teške za kontrolu, i zapovjedno te ustrojbeno izmiješane na način koji skoro pa garantira nedjelotvornost svojstvenu većini postojećih sustava upravljanja krizama u RH (čije se istodobno poboljšavanje ili ukidanje ne spominje). Time se idejni problemi Mostova predizbornog programa tu samo nadovezuju na brojne uočene pravopisne i strukturne probleme, čineći ovo prilično problematičnim uratkom upitne praktične uporabljivosti.