Na Vijeću ministara unutarnjih poslova EU u četvrtak, 12. prosinca, donijeta je odluka kojom od 1.1.2025. Bugarska i Rumunjska ukidaju granične kontrole na svojim unutarnjim kopnenim granicama  i tako ulaze u jedinstveno Schengensko područje. Članstvo u “Schengenu” Bugarske i Rumunjske zasigurno će doprinijeti većoj sigurnosti, boljoj zaštiti vanjskih granica Europske unije i otklanjanju sigurnosnih prijetnji te boljem upravljanju migracijama, priopćilo je naše Ministarstvo unutarnjih poslova uz čestitku Bugarskoj i Rumunjskoj.

“Bugarska i Rumunjska su još prije 13 godina krenule u pregovore za ispunjavanje kriterija za pristupanje Schengenu te su uspješno implementirale sve tražene schengenske standarde, uključujući i u području nadzora vanjske granice. Iznimno nam je drago što je konačno i sasvim zasluženo donesena odluka o njihovom pristupanju jer jači Schengen znači jača Europa”,

ističe MUP.

Podsjetit ćemo da je Vijeće prije godinu dana, dakle  u prosincu 2023. donijelo odluku kojom su za Bugarsku i Rumunjsku ukinuti nadzori na zračnim i morskim graničnim prijelazima (31. ožujka 2024.). “Ovo je povijesni trenutak za Bugarsku i Rumunjsku, ali i za čitavu Europsku uniju. Hrvatska je uvijek podržavala pristupanje Bugarske i Rumunjske Schengenu. Žao nam je što takva odluka nije donesena i 8. prosinca 2022. kada je za Hrvatsku donesena odluka o pristupanju, međutim raduje nas što su danas i sve one države članice koje su do sada imale zadršku, prepoznale važnost Bugarske i Rumunjske za sigurnost čitavog Schengena i što je Vijeće ministara unutarnjih poslova donijelo jednoglasnu odluku“, navodi MUP.

Inače, ove dvije su zemlje u ožujku ove godine djelomično ušle u schengenski prostor kada su ukinute kontrole u morskim i zračnim lukama. S nove dvije članice, schengenski prostor broji 29 članica, među njima i četiri države koje nisu članice EU-a. Njihovo članstvo u Schengenskom prostoru, tj. njihovo pridruživanje nije bilo bez ozbiljnih problema. Dugo ih je blokirala Austrija, pravdajući svoj veto ilegalnim migracijama, nedovoljnom borbom protiv korupcije i organiziranog kriminala u tim zemljama, kao i vladavinom prava općenito. Tek je prošli mjesec na sastanku u Budimpešti ona odustala od blokade. Jedan od razloga za blokadu bilo je i to što se ulaskom tih dviju zemalja uspostavlja neprekinuta veza bez graničnih kontrola od grčko-turske granice do ostatka EU-a. A upravo preko grčko-turske granice ulazi veliki broj migranata. Bugarska i Rumunjska ulaze u schengenski prostor dvije godine nakon Hrvatske, iako su u EU ušle sedam godina prije nje.

Kako će izgledati Schengensko područje od 01.01.2025.

Zadnji ovogodišnji sastanak Vijeća za pravosuđe i unutarnje poslove (Justice and Home Affairs – JHA) okupio je u Bruxellesu 8. i 9. prosinca sve ministre unutarnjih poslova i pravosuđa država Europske unije. Prvi dan skupa bio je posvećen unutarnjim poslovima, a pod predsjedanjem češkog ministra unutarnjih poslova Víta Rakušana planiralo se raspraviti pet osnovnih tema (pitanja Schengenske zone, azil i migracije, rusku agresiju na Ukrajinu, seksualno zlostavljanje djece, te otpornost kritične infrastrukture) od kojih je za javnost Republike Hrvatske najzanimljivija bila ova prva. Naime, nakon što se u prosincu 2021. godine ustanovilo kako Hrvatska ispunjava sve preduvjete za ulazak u Schengensku zonu – sada se na dnevnome redu našlo i pitanje konkretnog ulaska RH u tu zonu. Za postizanje te odluke tražio se  konsenzus svih država članica, a još nedavno je izgledalo da će Hrvatska u zonu ući paketno, zajedno s Rumunjskom i Bugarskom, koje to čekaju već godinama. Naime, ta zona danas obuhvaća sve EU države osim Bugarske, Hrvatske, Irske, Rumunjske te Cipra, ali još i Island, Liechtenstein, Norvešku te Švicarsku.

Hrvatska je podršku Europskog parlamenta za ulazak dobila 10. studenog ove godine, kada se od izvjestitelja Paula Rangela čulo: “Hrvatska je prošla najtemeljitiju procjenu za članstvo u schengenskoj zoni od svih EU zemalja do sada. Ispunila je 281 preporuku u 8 područja schengenskih propisa. Komisija i Vijeće su potvrdili spremnost države za punu primjenu schengenskih pravila. S time se Europski parlament u potpunosti slaže: do ukidanja unutarnjih granica treba doći do kraja ove godine!” – što je bilo potvrđeno i rezultatom glasovanja: 534 “Za”, 53 “Protiv” i 25 zastupnika “Suzdržani”. Iako se sličan status Bugarske i Rumunjske u Europskom parlamentu podržalo još sredinom listopada ove godine, već u vrijeme donošenja takve odluke o Hrvatskoj postalo je jasno da će s ovogodišnjim usvajanjem čitavog tog paketa ipak biti problema.

Naime, uz dotad već poznatu nesklonost Nizozemske i Švedske ulasku Rumunjske i Bugarske, 18. studenog su dodatno odjeknuli i stavovi Austrije po ovom pitanju, kada je za austrijske medije tamošnji ministar unutarnjih poslova Gerhard Karner objasnio da “taj sustav je disfunkcionalan. Situacija u Europi pokazuje vrlo jasno da je zaštita vanjskih granica zatajila“, a tim temeljem onda – “ako sustav ne radi, ne može ga se ni širiti“. Kako se onda saznalo, bila je to službena reakcija Austrije na činjenicu da se u kolovozu ove godine u toj državi uočilo 90.000 migranata, od kojih njih oko 77.500 nije ranije bilo registrirano ni u jednoj drugoj EU državi. Te su brojke bile za 11.000 veće od onih u srpnju, a njima su ujedno dosegnuti i vrhunci migracijskih brojeva iz 2015. te 2016. godine, koje su za službeni Beč bile izvorom izuzetnih skonkretnih te političkih problema. No, niti punih tjedan dana kasnije, tijekom posjete Zagrebu austrijskog kancelara Karla Nehammera, uspostavilo se da Austrija zapravo nema ništa protiv ulaska Hrvatske u Schengen, ali se zapravo protivi da to pravo dobiju i Rumunjska te Bugarska. Naime, kako je ustvrdio Nehammer – za razliku od ove preostale dvije države, Hrvatska je “očigledno ispunila sve svoje obveze po pitanju sprečavanja ilegalnih migracija” – čime se Austrija zapravo opredijelila za individualno odlučivanje o ulasku država u Schengensku zonu, te najavila razbijanje dotadašnjih nastojanja o paketnom prijemu sve tri spomenute države.

“(…) naravno da je potrebno malo sile kada provodite pushback (…)” (2:17 – 2:20 u video-prilogu SRF

Ovakva se situacija nije izmijenila ni tijekom nadolazećih tjedana, kada je postalo jasno da po pitanju ulaska Republike Hrvatske u Schengensku zonu postoji konsenzus, dok ga za Bugarsku i Rumunjsku nema. Dobro je to ilustrirao i stav Nizozemske, koja nije imala problema sa schengenskim članstvom Hrvatske i Rumunjske, dok se njihov pogled na stanje spremnosti Bugarske najbolje vidio iz izjave premijera Marka Ruttea dane mediju NOS (Nederlandse Omroep Stichting) 2. prosinca ove godine – o tome kako upitna spremnost Bugarske “teoretski, riskira započinjanje migranskoga puta kroz takvu zemlju“, tako da Nizozemska zapravo želi spriječiti da se granica Turske i Bugarske ilegalno prelazi plaćanjem “novčanicom od 50 eura“. Iako su ti stavovi odmah naišli na niz izuzetno žestokih osuda i kritika u Bugarskoj, bilo je jasno postojanje dubokih dvojbi oko spremnosti te države da se i na svojim granicama suprotstave široko rasprostranjenoj korupciji – dok se o Hrvatskoj već duže čuju sasvim suprotne stvari, posebice po pitanju izuzetno oštrog čuvanja granice te navodne masovne provedbe “push-back” postupaka, kojima se migrante ponekad i grubo potiskuje od granične crte (praksa koju je 9.srpnja 2019. čak i javno potvrdila tadašnja predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović riječima “(…) of course, when you are pushing people back, there is a little bit of force (…)“, u okviru svoje izjave za Schweizer Radio und Fernsehen – SRF). Zato na kraju nije ni začudila odluka koju je danas donijelo Europsko vijeće – zaključak koje je dobro opisao češki predsjedavatelj današnjeg sastanka, ministar Vít Rakušan:

“Iznimno mi je drago da je tijekom češkog predsjedanja Hrvatska mogla ostvariti dva važna koraka u okviru svoje europske integracije, kroz priključivanje eurozoni te schengenskom području. Siguran sam da će ovi uspjesi učvrstiti put za ostale države članice koje ispunjavaju preduvjete da i one poduzmu svoje iduće korake na njihovin europskim putevima, a moji kolege i ja ćemo nastaviti raditi ustrajno na osiguravanju da i Bugarsku te Rumunjsku možemo pozdraviti unutar schengenske obitelji u skorijoj budućnosti“.

Naime, nakon današnjeg neuspjeha, možda će članstvo Bugarske i Rumunjske u Schengenu biti temom i summita šefova država ili vlada EU zakazanom za 15. i 16. prosinca u Bruxellesu, budući da Češka intenzivno nastoji do kraja svog predsjedanja ipak naći neki način da ove dvije države dobiju makar uvjetno zeleno svjetlo za svoja dugogodišnja nastojanja. Ako ne, nagađa se da bi se tom temom moglo ponovo baviti u ožujku iduće godine, pod EU predsjedanjem Švedske, jedne od država koje su posljednjih godina ipak omekšale svoje protivljenje schengenskom članstvu Bugarske i Rumunjske.

Ovakav razvoj situacije je hrvatski premijer Andrej Plenković pozdravio na društvenoj mreži Twitter danas oko 14:30 objavom:

“Hrvatska je dobila jednoglasnu podršku Vijeća za unutarnje poslove i pravosuđe – 1. siječnja 2023. postajemo članica #Schengen! U godini isporuke ostvarili smo strateške ciljeve @VladaRH, od kojih će najveću korist imati hrvatski građani i gospodarstvo!“,

dok se o tome samo desetak minuta kasnije na društvenoj mreži Facebook oglasio i hrvatski ministar unutarnjih poslova Davor Božinović objavom:

“Hrvatska je u Schengenu! Na našem europskom putu više nema granica. Ispunili smo sve uvjete, prošli dug i zahtjevan proces te je na Vijeću za unutarnje poslove odluka donesena u potpunom suglasju. S Hrvatskom u Schengenu na dobitku su svi – građani, gospodarstvo, Hrvatska i EU“.

Konkretno, temeljem današnjih odluka Republika Hrvatska će 27. članicom schengenskog prostora postati od 1. siječnja 2023. godine. Tog dana ukidaju se granične kontrole na kopnenim i pomorskim graničnim prijelazima, dok će takve promjene od 26. ožujka 2023. vrijediti i u zračnim lukama – budući da ondje treba računa voditi i o promjeni zimskih te ljetnih IATA (International Air Transport Association) rasporeda. Ujedno, od 1. siječnja iduće godine hrvatske granice prema Srbiji, BiH, te Crnoj Gori postaju ujedno i vanjske granice Europske unije. No, na njima neće biti bitnih promjena graničnog režima budući da su sve te države već duže u režimu liberalizacije viznoga režima EU. Ipak, od prvog dana iduće godine RH će biti ovlaštena i za izdavanje vlastitih schengenskih viza, kao i za puno korištenje Schengenskog informacijskog sustava (SIS).

Jutros je na Policijskoj akademiji u Zagrebu održana svečana primopredaja osam kompleta vozila i prikolica s termovizijskim kamerama. Radi se o drugoj po redu isporuci mobilnih termovizija na prikolicama s terenskim vozilima, koja će MUP RH koristiti u zaštiti državne granice, te time ojačati svoje sposobnosti u sprečavanju prekograničnog kriminala, odnosno učinkovitijoj i kvalitetnijoj zaštiti najduže kopnene vanjske granice Europske unije. Prilikom primopredaje, potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova dr. sc Davor Božinović je istaknuo:

„Mobilne termovizije nam omogućavaju mobilnost i preciznost rada jer se mogu u vrlo kratkom vremenu prebaciti tamo gdje se ima naznaka da bi moglo doći do povećanog kretanja ilegalnih migranata. Međutim, sva ova tehnika koju uvodimo u sustav nema puno šanse za uspjeh bez motiviranih i dobro obučenih policijskih službenica i službenika“.

Glavni ravnatelj policije Nikola Milina naznačio je i kamo će se ove mobilne termovizijske kamere razmjestiti:

„Ova vozila će dodatno unaprijediti i poboljšati rad hrvatske granične policije na poslovima zaštite državne granice, a posebice u suzbijanju nezakonitih migracija. Ova oprema služiti će nam prvenstveno u onim područjima gdje temeljem analize rizika imamo povećanu ugroženost državne granice“.

Tako će se sustavi mobilne termovizije koristiti u Policijskim upravama vukovarsko-srijemskoj,  brodsko-posavskoj, sisačko-moslavačkoj, splitsko-dalmatinskoj i dubrovačko-neretvanskoj.

Temeljem ugovora potpisanog 30. prosinca 2020. godine, sustave je za Ministarstvo unutarnjih poslova napravila zajednica ponuditelja ERICSSON NIKOLA TESLA d.d., SECURITAS HRVATSKA d.o.o., HIDRAULIKA PROMET d.o.o. i HIDRAULIKA KURELJA d.o.o..

Sustav termovizijske kamere na prikolici s terenskim vozilom može raditi autonomno na terenu do šest mjeseci bez potrebe za dodatnim napajanjima električnom energijom, s obzirom da je u prikolicu ugrađen sustav vlastitih baterija, agregata s gorivim ćelijama, te solarni paneli. Kameru je moguće podići na stup visine do osam metara, a postoji i mogućnost rada sustava do 12 sati bez prikolice na način da se postavi na teško dostupnom terenu na tronožac visine do tri metra. Prijenos slike se obavlja putem WIFI sustava, a prikaz je vidljiv na radnoj konzoli (tabletu) u vozilu ako je prikolica ili tronožac na području gdje nema GSM signala. Na lokacijama gdje postoji zadovoljavajući GSM signal slika se može prenositi u lokalni koordinacijski centar (LCC), kao i dalje u nacionalni koordinacijski centar u Zagrebu (NCC).

Ukupna vrijednost nabavljenih sustava mobilne termovizije na prikolici s terenskim vozilima (bez policijskih obilježja) iznosi 23.913.300,00 kuna s PDV-om, od čega je 90%  financirano iz projekta ISF „Tehnička oprema za sigurnost i kontrolu vanjske granice EU“, a 10% iz nacionalnog proračuna.

Inače, u studenom 2019. godine isporučeno je bilo prvih 17 mobilnih termovizijskih kamera na prikolici s terenskim vozilima, koja je izradila ista zajednica ponuditelja, a u završnoj je fazi i projekt postavljanja osam stacionarnih termovizijskih sustava. Tako će tijekom ovog i idućeg  mjeseca uz vanjsku granicu biti postavljeno ukupno 28 stacionarnih termovizijskih kamera.

*Photo/Video: MUP RH

Od jučer, 27. lipnja 2017. godine, hrvatska policija i sigurnosne službe imaju puni pristup Schengenskom informacijskom sustavu (SIS). Taj je novi zahvat u granične podatke Europske unije jučer i svečano predstavljen hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću i ministru unutarnjih poslova Davoru Božinoviću tijekom njihovog posjeta policijskoj postaji granične policije na Bregani. Riječ je o značajnom koraku u ispunjavanju kriterija za ulazak Hrvatske u schengenski sustav, za kojeg je i premijer Plenković ustvrdio da će povećati učinkovitost i vjerodostojnost hrvatske policije te sigurnosnih službi umreženih s partnerskim zemljama.

Ova nova ovlast omogućuje hrvatskoj policiji pristup glavnom alatu za suradnju policija schengenskog prostora – sustavu pomoću kojeg se registrira osobe koje imaju zabranu ulaska u EU-u, osobe za kojima se traga, kao i ukradene automobile i slično. Njegovom se primjenom godišnje pronađe preko dvjesto tisuća traženih osoba, vozila, isprava i predmeta, a ta kompleksna informatička mreža sadrži više od 70,9 milijuna podataka, među kojima države s pravom pristupa izvedu preko 3,9 milijardi provjera godišnje. Provedba otvaranja pristupa ovom velikom EU informatičkom sustavu za Hrvatsku vrijedna je skoro pet milijuna eura, i navodno je većinom bila financirana sredstvima iz europskih fondova.

Dok je Davor Božinović, ministar unutarnjih poslova RH, tek opisao ulazak Hrvatske u SIS kao korak na podizanju razine ukupne sigurnosti, te važan doprinos zaštiti hrvatskih građana i posjetitelja, premijer Andrej Plenković istaknuo je i da ulazak Hrvatske u taj sustav znači dokaz dobrog vrednovanja rada na cjelovitom uključivanju Hrvatske u EU schengenski prostor, dodavši: „Činjenica da će naše službe, policija, diplomatski predstavnici, moći provjeravati i tražiti podatke povećat će učinkovitost hrvatske policije i sigurnosnih službi i na taj način nam dati cjelovitiji uvid u sve ono što postoji na razini Europske unije“. U praksi to znači da će se prilikom skeniranja svake putne isprave, osim iz dosadašnjih nacionalnih baza, automatski dobivati i podaci iz Schengenskog informacijskog sustava.

Sam ulazak u Schengenski informacijski sustav bi trebao, među ostalim, nadležnim tijelima poslužiti i kao korak u aktivnom radu na ispunjavanju svih kriterija za cjelokupni ulazak RH u Schengen. Naime, u rujnu ove godine očekuje se evaluacija SIS-a, koja će biti dio procesa otvorenog dijaloga sa službama Europske komisije. Dodatna izvješća očekuju se krajem godine, a nakon toga će uslijediti i daljnje političko-diplomatske akcije po pitanju ulaska RH u puni okvir Schengenskoga sustava, ne bi li Hrvatska dokazala sposobnost zaštite svojih vanjskih granica i statusa pouzdanog partnera za druge EU igrače.

Na Bregani razdvojeni granični prijelazi

Osim što Hrvatska od jučer ima pristup Schengenskom informacijskom sustavu, ovih je dana u praksu provedena i odluka o razdvajanju do sada zajedničkih kontrola na najvećem i najprometnijem graničnom prelazu između Hrvatske i Slovenije, Bregana/Obrežje. Ova mjera, o čijem je provođenju Hrvatska obavijestila Sloveniju krajem svibnja, znači da se hrvatska policija s dosadašnjih zajedničkih „one-stop“ kontrolnih mjesta od 27. lipnja pa sve do 1. listopada ove godine seli u svoje postojeće stare prostore na hrvatskoj strani granice. Time bi se trebao omogućiti dodatni manevar za veću protočnost vozila i putnika tijekom udarnih trenutaka turističke sezone – gdje će pojedina strana moći otvoriti veći broj ulazno-izlaznih traka, olakšavajući time protočnost prometa u kritičnim trenucima. Do ovog je dogovora policija dviju država došlo proteklih tjedana, u okviru paketa mjera koje su načelno usuglašene u dijalogu pokrenutom trilateralnim susretom Andreja Plenkovića, slovenskog premijera Mire Cerara i predsjednika Europske komisije Jeana Claudea Junckera 29. travnja ove godine.

Glavna tema spomenutog sastanka bila su „uska grla“ uočena u prekograničnom prometu između Hrvatske i Slovenije nakon stupanja na snagu revidiranog schengenskog zakonika 7. travnja ove godine, s njegovom obvezom dosljedne primjene sustavnih kontrola svih prelaznika granica. Prema Plenkoviću – „Tada smo, uočivši uska grla koja su se stvorila nakon 7. travnja i stupanja na snagu revidiranog Schengenskog zakonika s dosljednom primjenom sustavnih kontrola, odmah osjetili opasnost za stvaranje velikih prometnih čepova, kolona i neugodnosti za putnike, a na taj način i ugrozu za interese hrvatskoga gospodarstva i Hrvatske kao turističke destinacije“. Naime, već za ovogodišnji Uskrs (16. travnja) bili su registrirani veliki prometni zastoji, za koje se pretpostavljalo kako će samo narasti s dolaskom turističke sezone i visokog intenziteta cestovnog prometa koji ona sa sobom nosi. Njihovom savladavanju će svoj obol dati i već spomenuti ulazak RH u Schengenski informacijski sustav, budući da ta činjenica slovenskoj policiji omogućuje provođenje općih i ujednačenih kontrola samo pri ulasku putnika iz Hrvatske u Sloveniju (dok se državljane EU koji izlaze iz države zapravo već kontroliralo pri ulasku u Sloveniju na preostalim nacionalnim granicama).

Uz stručnu i pravnu suradnju Europske komisije 29. travnja je načelno bio dogovoren režim koji zadovoljava zahtjeve za kontrolom i sigurnošću, te koji se oslanja na iskustvo policajaca da vrlo brzo prepoznaju vozila koja mogu ići u sustav ciljane kontrole uz bržu protočnost, i razdvoje ih od onih za dodatne provjere. Naime, tada je dogovoreno tzv. „pravilo 15 minuta“, prema kojem bi se u vrijeme gužvi na granici i čekanja duljeg od 15 minuta (uz uvažavanje sigurnosnih procjena) prelazilo sa sustavne na ciljanu kontrolu putnika, bez skeniranja svakog putnog dokumenta – uz obvezu da se takva promjena graničnog režima svaki put posebno prijavljuje Europskoj komisiji (u skladu s odredbama Zakonika o schengenskim granicama). Za takav fleksibilni kontrolni režim založio se i ministar Božinović, zaključivši kako ga je efikasnije provoditi na odvojenim kontrolnim točkama, na kojima se bolje uočava i pojava zastoja u prekograničnom prometu. Zato je on pozdravio stavljanje u pogon privremene granične postaje Bregana, uz napomenu da se već po donošenju uredbe o pojačanoj kontroli graničnih prijelaza pokazalo kako korištenje ujedinjenog sustava kontrole prijelaza zapravo onemogućava kvalitetnu kontrolu i održavanje protočnosti prometa na granici.

Uz to, po uvidu u stanje na terenu premijer Plenković je ustanovio i da zapravo nema neposredne veze između pojave višesatnih čekanja u kolonama na granicama te terorističkih napada širom EU: „Ta vrsta refleksa ne postoji, međutim terorizam je realnost, a mi na to moramo imati vrlo ozbiljan odgovor koji dajemo u zajedničkom djelovanju s drugim članicama EU, a istodobno voditi računa o nacionalnim i ekonomskim interesima, odnosno da zemlja na bitnom geoprometnom položaju osigura protočnost prema istoku Europe i omogući jednostavan priljev turista u Hrvatsku“.

Andrej Plenković, predsjednik hrvatske Vlade, prošloga je tjedna, 22. i 23. lipnja, sudjelovao na sastanku Europskoga vijeća, gotovo pa jubilarnom, 80. po redu. Iako je ta dva dana za domaće medije premijer Plenković komentirao niz tema – od arbitraže sa Slovenijom do domaćinstva nad Europskom agencijom za lijekove – vrlo malo se čulo o samim temama EU-sastanka, među kojima su dominirale obrana i sigurnost, migracije, te rast i zapošljavanje. Većina tema s područja obrane i sigurnosti raspravljala se već prvoga dana, 22. lipnja, kojom prilikom je materija bila podijeljena na par podtema – prva se ticala unutarnje sigurnosti EU, odnosno borbe protiv terorizma i radikalnih islamista, dok je druga bila o vanjskoj sigurnosti i obrani EU, pri čemu se djelomično govorilo i o temama raspravljanim na sastanku EU Vijeća za vanjske poslove (FAC) u formatu ministara obrane, održanom 18. svibnja.

Unutarnja sigurnost i borba protiv terorizma

Sastanak premijera i predsjednika država-članica EU održan je pod vrlo svježim dojmovima nakon nedavnog niza terorističkih napada (uglavnom slabog intenziteta) u Belgiji, Francuskoj i Velikoj Britaniji. To ih je, prije svega, potaknulo da ponovno potvrde svoju predanost suradnji na razini EU u borbi protiv „online“ radikalizacije, na koordinaciji prevencije i borbe protiv nasilnog ekstremizma, pri detektiranju i sprečavanju financiranja terorizma, te na poboljšanju razmjene informacija i interoperabilnosti baza podataka.

U borbi protiv terorizma i zločina na Internetu, Europljani očekuju veću odgovornost i od same IT i srodnih industrija. Temeljem rada na Internetskom forumu EU, Europsko vijeće očekuje od spomenutih industrija da oforme Industrijski forum, te da razviju nove tehnologije i alate koji će poboljšati automatsko otkrivanje i uklanjanje sadržaja koji potiču na teroristička djela. To se prije svega tiče raznih sustava koji omogućavaju teroristima i potencijalnim teroristima da komuniciraju na način kojem nadležna EU tijela ne mogu pristupiti, uključujući tu i tzv. „end-to-end“ enkripciju. No tu se, barem načelno, poziva i na očuvanje nekih prednosti koje takvi sustavi omogućavaju, prvenstveno na zaštitu privatnosti podataka i komunikacije. Pomiriti ove dvije suprotnosti bit će priličan izazov, za kojeg je pitanje jesu li ga u Bruxellesu potpuno svjesni.

Kad je u pitanju jačanje vanjskih granica i unutarnje sigurnosti EU, očekuje se skoro donošenje sporazuma o sustavu „Ulaz/Izlaz“ (Entry-Exit System – EES) i finalizacija Europskog sustava za informacije o putovanjima i njihovu odobrenju („European Travel Information and Authorisation System“ – ETIAS) do kraja ove godine. Sustav „Ulaz/izlaz“ trenutno je u fazi pregovora, koje je u ožujku ove godine Odbor za stalne predstavnike Europskoga vijeća (COREPER) dogovorio s Europskim parlamentom. Riječ je o sustavu koji će registrirati informacije o ulasku, izlasku i nedopuštanje ulaska državljanima stranih zemalja koji dolaze na vanjske granice schengenske zone. S druge strane, ETIAS, o kojem se vrlo ozbiljno razgovaralo i na sastanku Europskog vijeća na Malti početkom lipnja ove godine, trebao bi omogućiti tri osnovne stvari. Kao prvo, preventivne provjere podataka koje unaprijed dostave putem internetske aplikacije sami putnici iz zemalja koji ne trebaju vizu za put u zonu Schengena. Kao drugo, automatiziranu obradu svih prijava podnesenih putem internetske stranice ili mobilne aplikacije, i njihovu usporedbu s podacima iz drugih informacijskih sustava EU. Kao treće, temeljem provjera i provedbu izdavanja odobrenja za putovanje, a u slučaju potrebe i uskraćivanje prava putovanja sumnjivim osobama. Prošloga je tjedna dogovoreno da se pri implementaciji ETIAS-a uzmu u obzir specifične situacije država-članica koje još u potpunosti ne ispunjavaju schengenski acquis (među kojima je i Hrvatska), zbog čega je Europsko vijeće pozvalo Europsku komisiju da u najkraćem mogućem roku pripremi odgovarajući nacrt zakonskih dokumenata.

Napadači na redakciju “Charlie Hebdo”

Posljednji usvojeni zaključak odnosi se na ubrzanje kolektivnih napora oko razmjene saznanja o stranim terorističkim borcima, kao i o radikaliziranim individualcima u samim zemljama EU, kako bi se poduzele političke i pravne mjere za rješavanje ovih prijetnji. Upravo se nakon terorističkih napada u EU tijekom posljednjih godinu do godinu i pol pokazalo da su počinitelji često domaći radikalni islamisti, punopravni građani zemalja-članica EU, koji uglavnom do sada nisu registrirani kao potencijalno iznimno opasni teroristi.

Vanjska sigurnost i obrana

Potpisivanje Memoranduma o osnivanju Europskog centra izvrsnosti za borbu protiv hibridnih prijetnji

Čelnici-članovi Europskog vijeća izuzetno su zadovoljni napretkom u implementiranju Globalne strategije EU na području obrane i sigurnosti, te Zajedničkom deklaracijom potpisanom u Varšavi od strane EU i NATO čelnika. Pritom je posebno izdvojeno zadovoljstvo uspostavom Europskog centra izvrsnosti za borbu protiv hibridnih prijetnji (European Centre of Excellence for Countering Hybrid Threats) sa sjedištem u Helsinkiju, u travnju ove godine. Devet je zemalja osnivačica ovog centra: Finska, Švedska, Ujedinjena Kraljevina, Latvija, Litva, Poljska, Francuska, Njemačka i SAD, dok će se u srpnju ove godine, nakon što se okonča nacionalni proces donošenja odluke o pristupanju, Centru pridružiti još nekoliko zemalja. Godišnji proračun Centra u ovoj incijalnoj fazi je oko 1,5 milijuna eura, od čega će se oko 700.000 eura namaknuti iz članarine zemalja-članica, a ostatak će dati zemlja-domaćin, tj. Finska.

Pohvaljeni su i napori Europske komisije oko formiranja Europskog obrambenog fonda, te je zatražen i brzi dogovor o prijedlogu te implementaciji Europskog programa razvoja obrambene industrije (European Defence Industrial Development Programme), kako bi se u određenom srednjoročnom razdoblju predvidjeli željeni sveobuhvatni programi. Zato Europsko vijeće poziva države-članice da identificiraju prikladne projekte za Europski obrambeni fond i za Europski program razvoja obrambene industrije, kao i na daljnji razvoj opcija za zajedničku nabavu sposobnosti unutar Europskog obrambenog fonda. Cilj je osiguranje sposobnosti, ali i osiguranje konkurentne, inovativne i uravnotežene osnove europske obrambene industrije, uključujući i prekograničnu suradnju, te jače sudjelovanje malih i srednjih poduzeća. Europski razvoj obrambene industrije će također zahtijevati i EU-podršku za mala i srednja poduzeća, kao i za srednje velika ulaganja na području obrane i sigurnosti. U tom kontekstu, Europsko vijeće zatražilo je od Europske investicijske banke da poduzme potrebne korake za podršku investicijama na području obrambenih istraživanja i razvojnih aktivnosti.

Prošloga se tjedna ponovno razgovaralo i o uspostavi Stalne strukturirane suradnje (PESCO). Tijekom naredna 3 mjeseca zemlje-članice EU trebale bi dogovoriti zajednički popis kriterija i obvezujućih obveza, s preciznim rokovima i specifičnim mehanizmima ocjenjivanja, kako bi se omogućilo zainteresiranim zemljama-članicama da izjasne svoju namjeru sudjelovanja bez odgode. Sudjelovanje i rad u PESCO mora biti u skladu s planovima nacionalne obrane pojedinih zemalja-članica, i obvezama dogovorenim u okviru NATO i UN.

Za kraj, ponovno je dotaknuto i neugodno pitanje budućnosti borbenih skupina EU. Nakon što su u svibnju ove godine EU-čelnici donijeli odluku o zajedničkom financiranju aktivnosti borbenih skupina, prošloga su se tjedna složili da se troškovi raspoređivanja borbenih skupina trebaju financirati na trajnoj osnovi kao zajednički trošak kroz tzv. „Atenski mehanizam“ (putem kojeg se financiraju EU vojne operacije utemeljene na EU Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici, kao što je npr. EUFOR ALTHEA u BiH, ili EU NAVFOR Somalia – ATALANTA na Rogu Afrike).

Svjedoci smo u najmanju ruku nekorektnog istupa službene i na najvišoj razini slovenske državne politike na sastanku EU na Malti (03. veljače 2017.) u pokušaju izazivanja sumnje kako Republika Hrvatska nije u stanju nadzirati svoje more, zbog čega se onda uspostavlja migrantska ruta morskim putem preko Istre, te se na taj način ugrožava schengenska granica EU, i Sloveniju kao njenog odgovornog čuvara. Pritom nije jasno misli li se na pomorsku rutu iz Italije ili pak preko Otranta „otvorenim“ ili hrvatskim teritorijalnim morem do Slovenije. Ako se misli kako ruta ide sa zapadne obale Jadranskog mora, trebali bi prije svih upozoriti Italiju. Ta varijanta čini se nevjerojatna do apsurda, jer ako je netko ušao u „elitni“ schengenski prostor zašto bi iz njega izlazio te preko Hrvatske ponovo u njega ulazio?!

Vjerojatni je cilj slovenskih „prijatelja“ napraviti sve kako bi Hrvatsku još neko vrijeme držali izvan schengenskog prostora i na taj način joj nastavili zagorčavati život komplicirajući prelazak granice sukladno već čuvenoj najavi aktualnog ministra vanjskih poslova. Zanimljiv je i bez stida njihov stav glede arbitraže koju su sami kompromitirali i želje da na svaki način prisile Hrvatsku na nastavak iste, uzdajući se u rješenje  koje nema nikakvog utemeljena u međunarodnom pravu i naročito u Konvenciji UN o pravu mora. Republika Hrvatska definitivno u pregovore treba vratiti stavove iz razdoblja 1991. do 1993. godine.

Sigurno je kako Hrvatska ratna mornarica, Obalna straža RH, te ostala tijela za zaštitu prava i interesa RH na moru, s postojećim snagama mogu nadzirati i održavati mirnodopsku sigurnost na Jadranskom moru, uključujući i nadzor migracija preko dijela mora za koji Republika Hrvatska odgovara (ima suverenitet i  suverena prava). Također, Obalna straža treba biti valjan član u sustavu regionalne i globalne pomorske sigurnosti.

Istina, organizacija je traljava i preskupa, a većina brodova stara i nenamjenska za takve zadaće. Obalna straža (ili organizacija/e koja/e obavlja/ju zadaće obalne straže) u najširem poimanju moraju biti tamo gdje treba, kada treba, i s potrebnim snagama te sposobnostima. Znači vrijeme, prostor, snage i sposobnost su temelji na kojima se Obalna straža zasniva i bez kojih ona nema smisla. U suprotnom to je neefikasan, neracionalan, te u konačnici skup i nepotreban potrošač novca. Neprihvatljivo je, čak sramotno, da otočanima u potrebi, prije svega rodiljama i bolesnicima, po lošem vremenu u pomoć isplovljavaju trajekti, a ne brodovi Obalne straže. Krupniji,  snažniji i brodovi s boljim  pomorskim  sposobnostima  trebaju biti razmješteni više prema jugu, te s ostalim državama  na Jadranskom moru nadzirati i Otrantska vrata.

Hrvatska na moru mora napraviti reorganizaciju sustava zaštite prava i interesa s jasnom svrhom: povećanje učinkovitosti i izgradnja sustava ravnog najboljima na svijetu. To naše more i zaslužuje, jer bez njega bili bi neprepoznatljivi, baš kao i neki u našem okruženju. Upravo te neke zemlje bespomoćnost i osjećaj hendikepiranosti tjera na sulude ideje. Treba se sjetiti orkestriranog nastupa i tvrdnji susjeda sa zapada i istoka kako u bivšoj državi more nije bilo razdijeljeno po republikama – pa bi ga trebalo podijeliti. Za takve ne vrijedi međunarodna norma da more pripada kopnu na koje se naslanja. Bili smo svjedoci svakakvim pokušajima i iskrivljivanjina stanja u “bitkama“ za ostvarenje ambicija frustriranog susjeda. Navesti ću samo dva o kojima mogu govoriti iz prve ruke.

Prvi primjer

Jednom prilikom, u vremenu blokade ulaska RH u punopravno članstvo EU, ophodni brod kao dio namjenski organiziranih snaga za zadaće obalne straže (Obalna straža još nije postojala) patrolirao je u morskom prostoru Istre do visine Umaga. Iako smo imali i imamo pravo ploviti do crte sredine u Savudrijskoj vali/Piranskome zaljevu, to nismo činili kako ne bi izazivali neracionalne reakcije „dobrog“ susjeda. Ipak oni su to problematizirali na sastanku ministara obrane u Beču.

Bilo je mučno crtati karte i objašnjavati svom ministru kako nisu u pravu. Naš se ministar ponašao kao da ta Savudrijska vala, pa i sama Savudrija, nisu naše. Nakon slanja precizno ucrtane karte susjedi su i dalje inzistirali na tome da smo mi učinili provokaciju i da ne govorimo istinu. Naša posada i odgovorni časnici na brodu i u zapovjedništvu osjećali su se jako napušteno. Istina, podržao nas je Predsjednik, rekavši:  „… u čemu je problem – to je naše more i imamo pravo i obvezu biti tamo…“ To nam je svakako puno značilo. Na kraju je dilemu riješio zajednički saveznik, pokazavši satelitsku snimku gdje je to bio naš brod. Snimka je pokazala podudarnost s našom kartom. Ipak, i nakon toga susjedski ministar se odbio ispričati, a naš nam nije pružio zasluženu zadovoljštinu.

Drugi primjer

Na putu za Tursku (sastanak zapovjednika ratnih mornarica), u Beču se našoj delegaciji pridružio i slovenski predstavnik (zapovjednik mornaričkog odreda). U jednom trenutku, nakon vidljivog oklijevanja, pa moglo bi se reći i neugode, uljudno ali ipak reče: „Gospodine admirale, pa zašto nam ne bi prepustili dio mora, vi ga ionako imate previše (autor članka: ne dosta nego previše!), a mi smo frustrirani što smo ovako zatvoreni i što nemamo izlaz na otvoreno more…“. Pogledao sam ga i  shvatio kako to nije njegovo slobodno mišljenje, već odrađivanje  nečijeg naloga. Malo sam zastao i rekao mu otprilike ovako (ne bih se usudio citirati samog sebe, prošlo je pun vremena): „Nema problema, ljudi smo, možemo se dogovoriti. Ja vas potpuno razumijem i uvjeren sam kako je more najveća prirodna i svakako gospodarska vrijednost, ali shvatite i vi nas, i mi smo frustrirani što nemamo dio sunčane strane Alpa i što nemamo neprekinutu teritorijalnu vez s našom starom Carevinom. Mi vama koridor preko našeg teritorijalnog mora do otvorenog mora, a vi nama koridor od Bregane do Austrije.“ Primjetno je „pozelenio“, ostavši bez riječi.

Za sve dane u Turskoj tako nešto više nije ni spomenuo. Ipak, kad smo se vratili nakon nekoliko dana, tadašnji slovenski ministar vanjskih poslova izjavio je kako Hrvatska želi biti gospodar Jadranskog mora.

Što to znači?

Osobno mislim kako Hrvatska nema razloga svoj stav jasno ne artikulirati, naravno što se tiče onog dijela Jadranskog mora koje nam, sukladno Konvenciji UN o pravu mora, i pripada. Neovisno što misle i što rade naši susjedi ili bilo tko drugi, RH je zemljopisno pomorska država, a hoće li to biti i u najširem društvenom kontekstu, uz isticanje svoje geostrateške prednosti, ovisi isključivo o našem shvaćanju važnosti mora. Svoje mjesto i pomorsku važnost, pored korištenja mora kroz održivo gospodarenje u svim sadržajima njegovog bogatog potencijala, nužno je naglasiti i izgradnjom pomorskih snaga za uvjerljivu projekciju pomorske moći u svrhu zaštite prava i interesa u miru te obrane mora, otoka, obale i dijela kopna (uski pojas na jugu Hrvatske od iznimne je važnosti) u ratu.

Respektabilne pomorske snage garancija su očuvanja hrvatskog mora, otoka i obale. Pomorske snage za zadaće obalne straže (jedna od njih je svakako i zaštita schengenske granice na Jadranskom moru) nemaju što raditi u pomorskoj bazi Lora, osim kada su na odmoru i to samo dok se ne uspostave punktovi stalnog baziranja na vanjskim otocima. To nije pitanje usko gledane obrane i nacionalne sigurnosti, to treba biti i dio projekta kvalitetno osmišljene pronatalitetne politike koja pretvara naše otoke u poželjne destinacije za naseljavanje i zasnivanja obitelji. Mnogi elementi postojeće infrastrukture mogu se iskoristiti za baziranje brodova, a zemljište u državnom vlasništvu za izgradnju kuća i stanova za posade. Nekad izgrađene objekte obrambene infrastrukture nužno je zadržati u državnom vlasništvu, što nije u suprotnosti s privođenjem nekih od njih u komercijalnu uporabu.

Obalna straža – kako dalje

Dvije institucije trebaju imati isključivu ili gotovo isključivu ulogu u zaštiti prava i interesa RH u miru, te obrani RH u ratu, a to su: Hrvatska mornarica (Hrvatska ratna mornarica) i Obalna straža Republike Hrvatske. Obalna straža treba biti dio šireg sustava – Granične i Obalne straže RH, a što bi bilo usklađenje s europskim stremljenjima i osnivanjem Europske granične i obalne straže. Također, tako organizirana zaštita granice na kopnu i moru, te interesa RH na moru, bio bi važan segment koncepta nacionalne te domovinske sigurnosti.

Obalna stražu treba integrirati: ono što sad nazivamo Obalnom stražom (a nije obalna straža i nalazi se u HRM), graničnu pomorsku policiju (osim lučke i policije na pomorskim graničnim prijelazima), lučke kapetanije, instituciju za održavanje plovnih putova (PLOVPUT), komercijalne senzorske mreže na moru neovisno gdje su sad, sve državne inspekcije koje se po bilo kojem poslu bave zaštitom i nadzorom mora i njegovih resursa. Pored policijskih i carinskih ovlasti, pripadnici obalne straže moraju ovladati i mornaričkim znanjima i umijećima, jer kad i ako to zatreba trebaju moći postati kvalitetan dio obrambenog sustava u sklopu pomorskih/mornaričkih snaga. Isto tako granična policija treba ovladati vojnim znanjima i umijećima kako bi mogla postati kvalitetan dio kopnenih snaga. Oni bi bili naši oružnici (negdje se to: žandari, karabinjeri).

Ako u predviđanju damo prednost optimizmu, s vremenom bi se granična straža smanjivala (preseljenjem schengenskih granica dalje od RH), a njeni pripadnici bi se integrirali u kopnenu vojsku. Što se tiče obalne straže, neovisno hoće li biti samostalna, dio Granične i obalne straže RH ili će pak mornarica preuzeti dio zadaća obalne straže, ona se neće bitno smanjivati, a zbog migracija može se i povećavati – jer je teško za vjerovati da bi Jadransko more moglo postati u cjelini unutarnje more EU, bez dijela mora gdje je plovidba slobodna, čak i ako taj dio u međuvremenu postane isključivi gospodarski pojas obalnih države Jadranskog mora. Kvalitetno osmišljena i uspostavljena organizacija je pola posla. U dizajniranju organizacije za zaštitu prava i interesa RH na moru te nadzor vanjskih i schengenskih granica nužno je u prvi plan staviti nacionalne interese i potisnuti do sad favorizirane partikularne, čiji su nositelji mnogobrojna ministarstva. Od prejakih ministarstava proisteklih iz podjele političke moći ne vidimo Vladu, ni jasne državne i nacionalne interese na moru. Takva organizacija mora biti samostalna u radu, stručno nadzirana od resornog ministarstva iz čije nadležnosti provodi zakone, te odgovorna Vladi, odnosno u ime Vlade posebnom tijelu (u Norveškoj: odbor, u Švedskoj: komitet) na čijem čelu treba biti potpredsjednik Vlade za nacionalnu sigurnost.

Takva obalna straža može administrativno biti samostalna ili djelovati u sklopu nekog od ministarstava (obrane, unutarnjih poslova, pravosuđa, prometa… ), te slobodno koristiti državne i lokalne infrastrukturne kapacitete. Treba je prestati sputavati, i za početak joj dati slobodu postupanja po važećem Zakonu o Obalnoj straži Republike Hrvatske, tumačeći ga maksimalno široko sve dok se isti ne promijeni. Mijenjati ga definitivno treba kako bi postao jednostavniji i bez namjerno ugrađenih nejasnoća i smetnji, a što se svjesno ili nesvjesno danas koristi za njeno sputavanje, čineći je neučinkovitom. Kakav je to Zakon za čiju cjelovitu primjenu Vlada treba donijeti  dvije uredbe i kad ih donese nikomu nije stalo da li se uopće primjenjuju, tri pravilnika i jednu odluku (donosi ministar obrane), kao i jedanaest pravilnika (donosi ministar obrane uz suglasnost ostalih ministara). Kao što se nije vodilo računa  o eksplicitnosti, jednostavnosti i razumljivosti Zakona, još se manje vodilo računa o donošenju podzakonskih akata s kojima su često pojedinci nastojali pojačati svoje mjesto u sustavu ugrađujući, na primjer, u Pravilnik o unutarnjem redu Obalne straže pravo na zapovijedanje iako je to ustavna i zakonska kategorija. Sve to u konačnici je protiv najširih nacionalnih interesa.

Potrebno je ukazati na sputavanje i neprimjenu Zakona a što je dovelo do kompromitacije jedne nadasve dobre ideje – da se Obalna straža RH ustroji radi zaštite prava i interesa RH na moru.

Neki aktualni problemi

Iako je u Zakonu sve jasno, raznim smicalicama, neznalačkim i tendencioznim tumačenjem istoga, te često onemogućavanjem rada zapovjedništvu i „nasilnim“ preuzimanjem prava zapovijedanja preko Pravilnika o unutarnjem redu, Obalnoj straži RH onemogućeno je zakonom predviđeno pozicioniranje, ali i mogućnost povlačenja sredstava iz EU. Iako je Ustav u članku 7. nedvosmislen – citat: „Obrambeno ustrojstvo, zapovijedanje, upravljanje i demokratski nadzor nad oružanim snagama Republike Hrvatske uređuje se Ustavom i zakonom“, to nije bila zapreka samovolji.

Brodovi Obalne straže nisu prevedeni u hrvatske javne brodove, iako je to zakonska obveza. Oni i dalje umjesto zastave Obalne straže viju zastavu ratnih brodova. Samim time, iako im zakon daje puno šire ovlasti, prema regulativi Konvencije UN o pravu mora – oni imaju ograničenja sukladna pravima ratnog broda. Republika Hrvatska ima pravo svojim ratnim brodovima dati i redarstvene ovlasti, ali ih nije dala.

Ratni brodovi kao dio oružanih snaga imaju i ustavno ograničenje napuštanja  teritorija RH. Mi smo vjerojatno jedina zemlja na svijetu koja je svojim ratnim brodovima uskratila međunarodno pravo slobodne plovidbe izvan teritorijalnog morem. No, hrvatski nacionalni interesi protežu se daleko izvan teritorijalnog mora, i mora gdje RH ima suverena ili jurisdikcijska prava. Ona se, suglasno Konvenciji UN o pravu mora, šire i dalje na najudaljenije prostore otvorenog mora i Zone.

Bez stabilnog financiranja niti jedna organizacija, pa ni obalna straža, ne može biti uspješna. Iako je to u Zakonu o obalnoj straži jasno i eksplicitno napisano, „moćnici“, zaljubljenici u svoj lik i djelo to nisu dopustili. Išlo se tako daleko da zakonsko pravo uopće nije konzumirano i po cijenu gubljenja dijela novca, jer Obalna straža RH ne smije biti ono što se od nje očekuje i izaći iz „smrtnog“ zagrljaja HRM i OS RH. Vjerojatno se pritom ne shvaća da će takvim odnosom, u tom „smrtnom zagrljaju“ nastradati prije svega HRM i da će zadaće obalne straže u dobroj mjeri obavljati druge službe. Što se tiče poštivanja Zakona o Obalnoj straži Republike Hrvatske kao da smo ostali u vremenu u kojem je bila poznata pokuda „drži se zakona kao pijan plota“. Iako je ustrojena obalna straža koja je dobila po Zakonu važne zadaće, u konačnici se proračun za HRM i Obalnu stražu značajno smanjio. Obalna straža trebala bi surađivati na najširoj bazi s drugim tijelima u zemlji i u inozemstvu, ali ni to ne ide bez novca i vrhunskog kadra.

Koliko se očekivalo od sustava  za zaštitu prava i interesa RH na moru, a koji nije postao sustav, zorno svjedoči članak 8. Zakona o Obalnoj straži RH.

Može li se itko u ovoj našoj državi pogledati u zrcalo i reći kako Obalna straža i ostala tijela provode državnu politiku na moru?! Teško, jer te politike naprosto nema pa sustav nije mogao ni biti uspostavljen na kvalitetan način. Jasno je kao dan da je puno lakše izgovoriti velike riječi kao „državna politika“, ali i puno teže izgovoreno provesti u djelo. Pored promjene Zakona treba pristupiti izgradnji cjelovite Obalne straže, njene pomorske, zrakoplovne i zemaljske infrastrukture, a naročito i njenog kvalitetnog kadra.

Kako se to radi drugdje?

U svjetskim okvirima postoji skoro pa konsenzus o zadaćama obalnih straža u miru i ratu. Sukladno  prepoznatim  glavnim zadaćama obalnih straža u miru i ratu grade se specifični brodovi, nabavljaju zrakoplovi, osigurava infrastruktura  i svakako – zbog širokog dijapazona djelovanja – školuju polivalentni kadrovi s izuzetno širokim područjima stručnog osposobljavanja, te provođenja propisa iz različitih oblasti.

Dobar primjer  je Talijanska obalna straža. Svjedoci smo stanja na Mediteranu u čijem nadzoru i smanjenju posljedica glavnu riječ vodi upravo Talijanska obalna straža. Talijanska obalna straža u sastavu ima 2 broda dužine 94,5m, deplasmana 3600 tona, brzine 18 uzla; jedan brod dužine 62,51 i deplasmana 2153 tone, brzine 18,4 uzla; četiri broda dužine nešto preko 50 metara, deplasmana oko 400 tona brzine do 40 uzlova (nakon raspada Jugoslavije projekt ratnog brod prilagođen za obalnu stražu – poznati projekt Seattia);  devet brodova deplasmana od 135-246 tona, dužine 29,5- 34,6 metar i brzine od 17-22 uzla; 276 motornih brodica deplasmana od 6-57 tona,  dužine od 9,6 – 25 metara, brzine od 20-45 uzlova, te 212 gumenih brodica s čvrstim dnom, deplasmana 4,1 tonu, dužine 9,20 metara i brzine 38 uzlova.

Iz ovog primjera je jasno da su brodovi nabavljeni prema potrebama, a ne kao naš surogat, OB-43, koji u konačnici nije optimiziran niti kao ratni brod niti kao brod za zadaće obalne straže. Cijela flota Talijanske obalne straže ne košta ni približno kao jedna fregata klase FREMM. Brodovi i brodice Talijanske obalne straže raspoređeni su  u skoro svim talijanskim lukama i lučicama (po nekim dostupnim podacima u 112) i težišno (mali brodovi isključivo) djeluju u ograničenom prostoru oko luke baziranja. Na taj su način  stalno tamo gdje treba i kada treba biti uz veliko smanjenje troškova. Sredstva obalne straže (plovila, zrakoplovi, te zemaljska infrastruktura) nisu nerazumno skupi i uz malo pameti mogli bi biti sufinancirani iz EU.

Ono što je skupo, a moramo imati, je borbena flota. Svakako nam trebaju površinski borbeni brodovi klase korveta i mali raketni brodovi. Trebaju nam i podmornice, ali je pitanje možemo li ih si priuštiti. Možda uz pametno postupanje i jasno osmišljenu obrambenu i sigurnosnu politiku na nacionalnoj razini, te na razini EU i NATO.  Ako je i jedno ratno sredstvo skupo, pa čak i preskupo, zbog čega bi podlijegalo načelima „pametne obrane“ i „podjele obrambenih sposobnosti“ uz zajedničku nabavu, to su sigurno podmornice.

Republika Hrvatska mora imati rješenje u slučajevima redefiniranja EU i NATO, ne isključujući i njihov nestanak. Ne smijemo odustati od pomorske orijentacije i primjerenih pomorskih snaga. Hrvatska bez mora i pomorstva nije ispunjena i ne bi bila ono za što su se borile generacije prije nas od stoljeća sedmog (642., Hrvati su brodovima prešli na drugu stranu Jadranskog mora, istina ne s časnim namjerama). Moramo se ne samo nadati, nego i sve poduzeti kako bi ostali  gospodari na svome moru (bez njegovog daljnjeg smanjivanja) još mnogo stoljeća. Takvom zalogu te ojačanju temelja može i mora doprinijeti i naša generacija. Za takvu mediteransku i srednjoeuropsku Hrvatsku moramo se boriti, jer kao što reče njemački književnik Bertolt Brecht: „Tko se bori može izgubiti, a tko se ne bori već je izgubio”.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Baš kada se činilo da je MUP nakon početnih nesnalaženja počeo uspješno kontrolirati i regulirati rijeku migranata kroz Hrvatsku, eto opet nove nevolje – najave otvaranja nove rute na jugu Hrvatske. Ruta preko Prevlake navodno bi se mogla otvoriti uz more, s dolaskom hladnijeg vremena, ne bi li, prema jednima skrenula odmah u BiH, dok bi, prema drugoj verziji, preko Dubrovnika vodila do Metkovića ili Neuma, pa tek onda opet skrenula u BiH. O mogućem otvaranju te „južne bojišnice“ među prvima je progovorio najpoznatiji domaći teoretičar zavjere Davor Domazet Lošo, prognozirajući da bi izbjegličko-migrantski val do Dubrovnika došao preko Italije (?!?), što je potom podržao i politički analitičar Anđelko Milardović. Zatim su, 10-ak dana kasnije, o tome progovorili i pojedini lokalni dužnosnici. Njih je puno više brinulo hoće li im eventualna navala migranata uništiti turizam, a tu su priču onda prihvatili i vodeći političari iz najjače opozicijske stranke.

Premijer Milanović preko vikenda je garantirao da nema ni govora o otvaranju tamo neke „južne ruke“, kao ni o navodnim pripremama za uspostavljanje prihvatnog centra na Prevlaci, da bi te izjave dodatno podcrtao i u ponedjeljak, 28. rujna:

„To je podvala onih koji šire paniku u Hrvatskoj. Namjerno to rade i vidimo koji su to ljudi, i kako su koordinirani pred izbore. Oni, u stvari, priželjkuju da se tako nešto dogodi. A moja poruka, prije svega UNHCR-a koji ipak vodi te ljude, jest da to ne rade. Jer to bi, u tom slučaju, bilo mrcvarenje tih ljudi. Morali bi prijeći više granica, preko planina, a Hrvatska ima pravo reći: naša vrata su otvorena, ali tamo gdje mi kažemo. To je na sjeveru. Dolje, u Dubrovnik, neka se ne dolazi.“

Ako laže koza – ne laže rog

No to bi možda i držalo vodu da se na Prevlaci, nakon provjera uvjeta za smještaj, krajem prošloga tjedna nisu počeli uređivati bivši vojni objekti kao potencijalni prihvatni centar za 3 do 5 tisuća migranata dnevno. To je u petak, 25. rujna, potvrdilo više ljudi – tako je Dubrovački list prenio izjavu Marija Maguda, zapovjednika JVP Konavle, kako je njegova postrojba na terenu i uređuje područje za mogući prihvat migranata: „Možete misliti kakvo je stanje na terenu kad nitko godinama tu nije kročio“.

Međutim, Dubrovački list navodi i da su sve pripremne radnje organizirane samoinicijativno, jer iz MUP-a RH, koji vodi nacionalnu akciju, nije došla niti jedna službena uputa, ali je zato na sastanku održanom dan ranije (četvrtak, 24. rujna) sudjelovao i ravnatelj DUZS-a Jadran Perinić koji je nazočne upoznao s načinom života i životnim navikama migranata. Tada se čulo da je uređenje, navodno, započeto na nalog Grada Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije, koji su aktivirali djelatnike Hrvatskih cesta, Elektrojuga i Vodovoda, a sve to trebala platiti država. Čini se kako se u međuvremenu aktivirao i MUP, jer ministar unutarnjih poslova i šef Stožera za koordiniranje aktivnosti oko migranata Ranko Ostojić u nedjelju, 27. rujna, u središnjem Dnevniku HTV-a izjavljuje:

„Prije 5 dana smo zapravo počeli s pripremama za to bez obzira što nemamo nikoga u ovom trenutku na jugu, ali upravo da nam se ne bi dogodilo da budemo razvučeni na dvije strane  to je odrađeno. To znači prihvatni centar na Prevlaci će biti spreman za tu operaciju.“

U istoj emisiji Goran Cvjetinović, glasnogovornik županijskog Stožera za zaštitu i spašavanje, izjavljuje da se razmišlja i o rezervnoj lokaciji:

„Prema informacijama kojima raspolažu nadležni, zapravo mogu doći i u Metković dole, dakle mogu zaobići dubrovačko područje i spustiti se u dolinu Neretve, dakle i tamo treba biti spreman jedan objekt. Mi smo cijelu županiju pogledali, sve kapacitete koji bi nama bili na raspolaganju.“

Tko je ovdje lud?

Iako je možda takva akcija tipa „Ništa nas ne smije iznenaditi“ za svaku pohvalu, izgleda da se ona premijeru ipak nije svidjela. Nakon što je Milanović u ponedjeljak rezolutno zagarantirao da „prihvatnog centra na Prevlaci nema, niti će ga biti“, prvi se opet javio upravo Goran Cvjetinović, ponovivši za HTV izjavu kako se na Prevlaci, po nalogu ravnatelja DUZS-a iz Zagreba, priprema prihvatni centar za izbjeglice.

„Do radova je došlo nakon što je prvo održan sastanak na temu eventualnog prolaska izbjeglica kroz našu županiju na inicijativu Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, a potom je održan sastanak Stožera gdje smo razmatrali sve aspekte. Već dan nakon došao je Jadran Perinić i s predstavnicima nadležnih institucija obišao Prevlaku. Potom je uslijedio nalog DUZS-a i radovi su počeli prošli petak“,

pojasnio je Cvjetinović premijeru.

Potom su počela izmotavanja i posipanja pepelom. Prvi je to učinio baš prozvani ravnatelj DUZS-a Jadran Perinić. On je u izjavi za HINU rekao kako je Državna uprava za zaštitu i spašavanje (a ne on osobno) naložila da se „državni kapaciteti na Prevlaci dovedu u osnovnu komunalnu pripremu za slučaj potrebe“, ali je za svaki slučaj dodao i da ti prostori ne moraju nužno biti pripremljeni kao prihvatni centar za potrebe zbrinjavanja izbjeglica. Kao svojevrsni šlag na tortu, Perinić je još dodao i da osobno uopće ne poznaje glasnogovornika Stožera za zaštitu i spašavanje Dubrovačko-neretvanske županije Gorana Cvjetinovića, s kojim se ponešto razišao u tumačenju situacije.

Loša koordinacija između MUP-a i DUZS-a dovela je do toga da samo nekoliko desetaka minuta kasnije, na službenoj press-konferenciji održanoj u Opatovcu 28. rujna, svu odgovornost na ovu temu preuzme osobno ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić.

Ostojić je tako u ponedjeljak predvečer iz Opatovca poručio da „Hrvatska neće dopustiti da se za ulazak izbjeglica u Hrvatsku otvore dvije fronte“, te da se vojni objekti na Prevlaci ne uređuju za smještaj izbjeglica, već – policije!

„Moj nalog bio je jasan: uredite, očistite, sredite hangare. Najbolja stvar koju sam mogao napraviti je da taj prostor bude pripremljen. Ukoliko bude potrebno, sada imamo prostor za dovoljno ljudi da se obrani južna granica“,

rekao je Ostojić borbeno na press-konferenciji u Opatovcu.

Maknite Ostojića i Perinića, postavite Kotromanovića!

Baš kao što je uoči mega-krize tvrdio da Vlada „ima plan, ali ga javnost ne treba znati“, tako je Ostojić jučer na pitanje novinara koliko je do sada Hrvatsku koštalo zbrinjavanje izbjeglica, odgovorio: „Jako puno“. Ali si, valjda, javnost tim detaljem ne treba razbijati svoje lijepe glavice!

Usput se Ostojić još zahvalio ministru obrane Anti Kotromanoviću koji ga je preko vikenda mijenjao na dužnosti šefa Stožera. Kako je pak do te zamjene došlo, valjda samo Ostojić zna, budući da ministar obrane nije čak ni najobičniji član nedavno osnovanog Stožera za koordinaciju aktivnosti povodom dolaska migranata u RH. Vlada je to tijelo osnovala na svojoj 253. sjednici, održanoj 17. rujna, a osim Ostojića, ravnatelja DUZS-a Perinića, te direktora GS OS RH (Roberta Hranja), u njemu sve vrvi raznim pomoćnicima ministara. Misterija je kako Ostojić među svima njima nije našao svog vikend-zamjenika, kao i po kojim je to babama i stričevima ta dužnost zapala baš Kotromanovića. No njegovo prisustvo u Opatovcu nije prošlo uzalud. Naime, vojska je ondje odmah, u dobroj staroj tradiciji Rojsove 66. inženjerijske pukovnije, na ulazu u Prihvatni centar počela s izgradnjom kružnog toka, ne bi li se ubrzao tamošnji autobusni promet. Budući da, naravno, svu propisnu dokumentaciju za ovaj zahvat vjerojatno trebati ponešto pričekati, taj bi detalj jednoga dana lako mogao zakomplicirati i bilo kakvo legalno stavljanje u promet ovog čuda vojno-građevinskoga pregalaštva. A da su baš to bili neki od osnovnih problema i s gradnjama spomenute 66. pukovnije HV, već su ionako svi zaboravili!

Crna Gora – i stožer, i plan!

Upravo u vrijeme dok se krenulo raščišćavati raslinje i ponovno uvoditi struja u vojne objekte na Prevlaci, Vlada susjedne Crne Gore usvojila je Informaciju o postupanju nadležnih organa i institucija u slučaju većeg priliva migranata i izbjeglica u Crnu Goru. Na sjednici održanoj u četvrtak, 24. rujna, prihvaćen je dokument u kojem se konstatira da „postoji mogućnost da dođe do preusmjeravanja trenutnih migracijskih tokova i samim time da se CG suoči sa sličnim scenarijem poput zemalja u regiji“.

Crnogorske vlasti očekuju da bi najveći broj migranata mogao doći iz pravca Albanije, Kosova i Srbije, i to na području graničnih prijelaza Božaj, Kula, Sukobin, Dobrakovo, Jabuka i Dračenovac. Zato se pripremaju kapaciteti za priljev oko 2000 ljudi dnevno, za što su postojeći kapaciteti više nego premali. Trenutno Centar za tražitelje azila raspolaže s 80 mjesta, Prihvatilište za strance – s 50 mjesta, i JU „Ljubović“ s 25 mjesta, ili ukupno – 155 raspoloživih mjesta. Zbog toga se priprema adaptacija objekata policije Krenza (Podgorica) i Zoganje (Ulcinj) s ukupnom mogućnošću prihvata oko 650 ljudi, te se planira ad hoc postavljanje šatorskih naselja na različitim lokacijama diljem Crne Gore, sukladno procjeni trenutne situacije. Sukladno analizi rizika i procjenama, Operativni tim za koordiniranje rada državnih organa vrši detaljne pripreme na dijelu granice Crne Gore i Albanije u zoni odgovornosti Odjela granične sigurnosti, konkretno na dijelu Nikine uvale (u neposrednoj blizini graničnog prijelaza Bižaj), koja je u dosadašnjem razdoblju korištena za prelazak migranata i izbjeglica iz Albanije u Crnu Goru u većem broju.

U prošlotjednom prihvaćenom dokumentu, Vlada kroz 14 točaka zadužuje razna ministarstva za određene zadaće kako bi se ublažio eventualni migrantski val u Crnoj Gori. Uz sve to, ovaj plan djelovanja je javan, i nitko iz CG Vlade tamošnjoj javnosti nije poručio da ona zapravo nema potrebe da s njime bude upoznata! No, to je samo Crna Gora…

U četvrtak 17. rujna do 22 sata u Hrvatsku su ušle 11.103 izbjeglice, priopćilo je Ministarstvo unutarnjih poslova, srušivši tako sva predviđanja od samo dan ranije. Štoviše, već tijekom noći sa srijede na četvrtak bilo je jasno da su se početni sramežljivi dolasci od po nekoliko desetaka ili stotina ljudi pretvorili u rijeku koju će biti teško kontrolirati. Već u prva 3 jutarnja sata četvrtka, 17. rujna, u Hrvatsku je ušlo oko 5.650 migranata, da bi do 10:50 ta brojka narasla na 6.200. U četvrtak točno u podne u Hrvatskoj ih je bilo već 7.300, a do 17 sati – 8.900. Naredna 2 sata zabilježen je prilično manji dolazak – do 19 sati u RH ušlo je ukupno oko 9.200 migranata, pa se priljev opet malo ubrzao da bi u 22 sata brojno stanje bilo već spomenutih 11.103 osobe. Broj dolazaka nije se nimalo smanjio tijekom noći s četvrtka na petak, štoviše – ukupan broj migranata narastao je za dodatne 3.000 ljudi, pa je u RH do petka 18. rujna u 8 sati ujutro ušlo oko 13.300 migranata, a samo sat kasnije, dakle do 9 sati ujutro, bilo ih je već 14.052. Tijekom dana taj se broj dalje povećavao, pa je danas do 15 sati u RH ušlo ukupno 15.400 ljudi, a do 19 sati – njih 17.089.

Zatvaranje granice i prijemni centri

Tu nije pomoglo ni zatvaranje 7 od ukupno 8 graničnih prijelaza između Hrvatske i Srbije. Baš kako je ranije i najavio ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, MUP je u četvrtak, 17. rujna, oko 22:30 sati, zatvorio manje granične prijelaze Tovarnik, Ilok i Ilok 2, Principovac i Principovac 2, Batina i Erdut. No granična crta, ili tzv. zelena granica, ostala je otvorena za sve migrante koji su odustali od forsiranja prelaska srpsko-mađarske granice, ili pak onih koji su tijekom protekloga dana iz Makedonije došli u Srbiju. Ostao je otvoren i trenutno jedini službeni granični prijelaz Bajakovo, u kojem je kolona motornih vozila tijekom dana bila duga i do 6 kilometara.

Zagrebački Glavni kolodvor, petak poslije podne

Tijekom četvrtka u RH je otvoreno nekoliko priručnih prihvatnih centara – osim u Ježevu i zagrebačkom Porinu, MUP je migrante krenuo raspoređivati u Sisku, Čepinu i Belom Manastiru, dok su u Kutinu premješteni tražitelji azila koji su do tada bili smješteni u hotelu Porin. Grad Zagreb je uredio svoj prihvatni centar za 2000 ljudi u nekoliko paviljona Zagrebačkog Velesajma, no on je u prvome trenutku dobrim dijelom ostao prazan. Naime, budući da migrantima Hrvatska nije prihvatljiva kao iole trajnije odredište, nego je tek put do boljih zemalja Europske unije, oni te lokalne prihvatne centre shvaćaju tek kao mjesto kratkotrajne okrjepe, mjesta pogodna za kraći odmor, te obnovu zalihe hrane i vode. To se najbolje vidjelo u hotelu Porin i prihvatilištu Ježevo, gdje je već tijekom jutra u četvrtak došlo do pobune nesuđenih novih stanara koji nisu željeli ostati unutar „žice“, okruženi policijom, već su tražili da ih se pusti dalje, na put prema Sloveniji. To se u konačnici i dogodilo u poslijepodnevnim satima četvrtka 16. rujna, kada su prvi migranti iz Porina krenuli prema centru Zagreba, točnije, prema Glavnom kolodvoru, da bi se ondje na kraju i ukrcali na međunarodni vlak Beograd-Zürich.

Prvi migranti u Sloveniji

Vlak s prvom grupom migranata iz Hrvatske stigao je na granični prijelaz Dobova u četvrtak, 17. rujna, u 19:10 sati. Anton Štubljar, voditelj Odjela za državnu granicu i strance pri PU Novo mesto, izjavio je da je u vlaku od ukupno 300 putnika njih 150 bilo bez potrebnih dokumenata, odnosno bez putovnice, vize ili dozvole boravka, za koje je odmah pokrenut postupak vraćanja u Hrvatsku. No umjesto u RH, grupa od 150 ilegalnih putnika ipak je nakon više sati službenih premišljanja privremeno završila u Centru za strance u Postojni. Dio kompozicije s putnicima s valjanim dokumentima prikopčan je oko 21:00 sati na vlak za Frankfurt, s kojim su otišli dalje prema Švicarskoj. Iako je u Zagrebu na Glavnom kolodvoru čekao drugi večernji vlak prema Sloveniji, s novom grupom migranata, Slovenske su željeznice, u dogovoru sa slovenskom i hrvatskom policijom, prekinule putnički promet kroz granični prijelaz Dobova, a putnici koji su se našli na tom potezu premješteni su u autobuse.

No migranti koji su se u Zagrebu ukrcali na spomenuti vlak prema Sloveniji nisu ujedno bili i prvi ilegalci u Deželi. U noći sa srijede na četvrtak nedaleko Lendave slovenska je policija uhitila skupinu od 14 osoba. Oni su ilegalno prešli granicu s Mađarskom, ali ih Slovenija nije uspjela tamo i vratiti, jer mađarski policajci nisu „dobili dokaze da je grupa u Sloveniju zaista došla iz Mađarske“. Zato su smješteni u Centru za strance u Postojni, gdje su u četvrtak 16. rujna zatražili međunarodnu zaštitu. No postupak je prilično otežan, budući da svih 14 uhićenih migranata tvrdi da su iz Sirije, iako slovenski policajci sumnjaju da su zapravo iz Iraka, što je za sada nemoguće utvrditi jer nitko od njih nema baš nikakvog dokumenta.

Prva grupa nedvojbeno stigla u Sloveniju iz Hrvatske pristigla je tijekom četvrtka preko betonskog mosta u industrijskoj zoni, nedaleko graničnog prijelaza Slovenska vas. Tu su i uhićeni istoga dana oko 20 sati, da bi ih slovenska policija tijekom slijedećeg jutra vratila u Hrvatsku. Hrvatska granična policija tijekom četvrtka poslijepodne zaustavila je u blizini bivšeg graničnog prijelaza Obrežje dva taksija s 12 migranata, i vratila ih u unutrašnjost zemlje, vjerojatno u Zagreb.

Centar za strance u Postojni

Ministarstvo unutarnjih poslova Slovenije spremno je uspostaviti dva prihvatna centra, jedan u Brežicama, a drugi u Črnomelju. Od tamo bi, prema planu, migrante prebacivali dalje u unutrašnjost Slovenije, a sve one koji ne bi ispunjavali uvjete – u roku od 48 sati vratili bi u Hrvatsku. U noćas uspostavljenom prihvatnom centru u Brežicama danas do 14 sati registrirana je ukupno 251 osoba, uhićena uglavnom u blizini graničnih prijelaza Obrežje i Rigonce. Uglavnom se radi o državljanima Sirije, Iraka i Afganistana, a zajedničko im je to da niti jedan od njih nije zatražio međunarodnu zaštitu u Sloveniji. Danas do 18 sati njihov je broj ponešto pao, te je u Brežicama bilo 178 migranata, i to prvenstveno zato što je policije samo sat vremena ranije odvezla 100 ljudi u Centar u Postojni. Slovenija je hrvatskoj policiji (policijskim postajama u Zaprešiću i Samoboru) najavila povrat 201 stranca, zatečenog u ilegalnom prelasku državne granice, no hrvatska ih je policija, tvrdi Delo, odbila prihvatiti. Uz to, danas poslije podne na području Policijske uprave Maribor uhićene su i tri manje skupine migranata, redom Sirijaca, koje su iz Hrvatske ušle u Sloveniju u blizini graničnog prijelaza Gruškovje, u naselju Medribnik u Središču od Dravi.

Slovenija danas ima spremne kapacitete za oko 1000 migranata, pa je Boštjan Šefic, državni sekretar unutarnjih poslova, uvjeren da će se bez problema moći prihvaćati 500 migranata dnevno, i tako punih 10 dana. Isto su mislile i hrvatske vlasti, no taj je plan propao već prvoga dana migrantskog vala. Za svaki slučaj, slovensko Ministarstvo unutarnjih poslova angažiralo je i pomoćnu policiju, zaduženo za prijevoz i pomoć u prihvatnim centrima.

Tko ulazi u RH?

Mjesto okupljanja – Glavni kolodvor Zagreb

Dok se još u srijedu 16. rujna iz službenih javnih obavijesti MUP-a RH moglo saznati spolnu strukturu odraslih migranata i broj u Hrvatskoj zaprimljene djece, ovi su podatci izostali s daljnjim porastom broja pristiglih osoba. Iz zadnjih takvih podataka (ukupno 1.191 osoba do 20:50 u srijedu 16. rujna – od toga 818 muškaraca, 189 žena i 184 djece), kao i iz svega što se moglo čuti s terenu i iz medija, čini se da u ukupnome broju pristiglih ima primjetno više muškaraca nego žena i djece, što u potpunosti prati i dosada poznatu strukturu migranata koji Mediteranom dolaze u Italiju i Grčku. Naime, i na brodovima je više muških nego ženskih osoba, čak nerijetko i više djece nego žena.

Za sada nije poznato ni koje su nacionalnosti migranti koji su u posljednja dva dana došli u Hrvatsku. Iako je vrlo popularno sve ih svrstati među Sirijce, jer Sirijci su automatski izbjeglice (barem prema naivnom shvaćanju svekolike javnosti), ni to baš u potpunosti ne drži vodu. Osim Sirijaca – za koje se, prema dosadašnjim drugim pokazateljima, može pretpostaviti da ih je najviše – ima tu još Iračana, Iranaca, Afganistanaca, Pakistanaca… Razlog ovakvoj šarolikosti je jednostavan – od početka izbjegličkog vala na ovim prostorima, spojile su se dvije izbjegličke rute – (1) ona pomorsko/kopnena, tzv. Istočno-mediteranska, i druga (2) kopnena, tzv. Balkanska ruta. Istočno-mediteranskom rutom, preko Turske i Grčke, te djelomično Bugarske, samo u prvih 8 mjeseci ove godine prošlo je 228.967 ljudi – od toga 150.831 Sirijac, 48.087 Afganistanaca, i 8.658 Pakistanaca. Balkanskom rutom, ili zapadno-balkanskom rutom, u Europsku se uniju dolazi preko Makedonije i Srbije (donedavno u Mađarsku, a danas u Hrvatsku) – od siječnja do kolovoza ove godine tim je putem prošlo 155.120 migranata, od čega opet najviše Sirijaca (56.306), potom Afganistanaca (41.068), te Kosovara (23.416).

Uz sve to, još prije 2 godine, dakle 2013., Mađarska je bilježila oko 130 ilegalnih prelazaka granice dnevno, da bi posljednje vrijeme te brojke jednostavno eksplodirale. Pa ipak, ova paleta nacionalnosti ne ide u prilog tvrdnjama kako Hrvatskom prolaze izbjeglice, očito je da među njima ima i dosta ekonomskih migranata koji, kako se čini, koriste izbjeglički val ne bi li brže ušli u neku od željenih europskih zemalja.

Najveća kriza od 2. Svjetskog rata

Iako je ovakva navala za Hrvatsku potpuna novost, što se ponovno vidjelo i na nizu nesnalaženja te nespretnosti u postupanju prema migrantima, statistike govore da ovo što se trenutno događa na našem prostoru nije nikakva iznimka, štoviše. Tako je 15. rujna FRONTEX objavio da je granice Europske unije u prvih 8 mjeseci ove godine prešlo više od pola milijuna migranata, dok je za cijelu 2014. ta brojka iznosila 280.000. FRONTEX se tu ipak malo ograđuje, uz napomenu da su neki ljudi možda brojani dvaput – jednom na grčko-turskoj, a drugi put na srpsko-mađarskoj granici.

Gužva u Grčkoj

Rekord je bio u kolovozu, kada je granice EU prešlo 156.000 ljudi. Međutim, za razliku od ovog našeg dojma, koji se temelji na makedonsko-srpsko-mađarskoj gužvi, FRONTEX je utvrdio da su najveći navalu u kolovozu imali grčki otoci (prije svega Kos i Lesbos), na koje je dospjelo oko 88.000 migranata, što je čak 11 puta više nego lanjskoga kolovoza. Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije (IOM), ove je godine u Grčku došlo oko 310.000 ljudi, a u Italiju – 121.000. Ovi podaci potvrđuju da se polako smanjuje pritisak na središnjoj mediteranskoj ruti – FRONTEX je objavio da je na toj ruti od početka godine spašeno ukupno 106.000 migranata, što je 6% manje nego u istom razdoblju prošle godine. Većina spašavanja odvijala se bliže libijskoj obali, a dalje od morskih granica Europske unije.

Preko cijelog Sredozemlja, tj. na sve tri rute (zapadnoj, središnjoj i istočnoj) prema boljem životu u Europu otišlo više od 430.000 ljudi, pri čemu je zabilježeno oko 2.700 poginulo, tvrdi IOM. UNHCR raspolaže s nešto skromnijom brojkom – ova specijalizirana UN-ova agencija očekuje da će do kraja ove godine Sredozemlje prijeći ukupno 400.000 ljudi, dok sljedeće godine očekuje još najmanje 450.000 migranata.

Najviše izbjeglica, prema UNHCR-u, dolazi iz Sirije – do sada je iz nje otišlo više od 4 milijuna ljudi, a više milijuna Sirijaca raseljeno je unutar države. Ostale izbjeglice i migranti, kojima je glavno odredište Europa, uglavnom su državljani Afganistana, Iraka, Nigerije, Eritreje i Somalije, te – Albanije i Kosova. Pritom je zanimljivo da, opet unatoč dojmu, u Italiju morskim putem pristiže najviše ljudi iz Eritreje i niza subsaharskih zemalja, koji se s afričkih obala na put otisnu iz Libije – iako se u posljednje vrijeme povećava i broj onih koji iz tih krajeva prvo potegnu do Turske, pa tek onda krenu dalje prema Europi.

S ovakvom migracijskom navalom procvalo je i krijumčarenje i trgovina ljudima. Prema podacima Europola, u Europi je aktivno više od 30.000 švercera ljudima, a FRONTEX drži da ta djelatnost u Europi trenutno ima veću zaradu nego trgovina oružjem ili narkoticima. Migranti koji dolaze u Tursku svjedoče o sve agresivnijim i okrutnijim krijumčarima, koji sve češće ignoriraju pogoršanje vremenskih uvjeta i tjeraju migrante da prepune brodove ne bi li zaradili što više novaca po svakom prevoženju.

Ima li kraja?

Bez obzira na sve mjere i pokrenute operacije, humanitarne i vojne – sve mjerodavne institucije, i europske i one Ujedinjenih naroda, procjenjuju da će se ovaj trend nastaviti i sljedeće godine. Dapače, ukazuje se i na mogućnost laganog povećanja broja migranata. Rješenja koja se nude u pravilu su parcijalna i kratkoročna, usprkos činjenice da će promjene koje se upravo događaju na granicama Europe vjerojatno imati dugoročne posljedice. Riječ je o razvoju stvari koji bi lako mogao dovesti i do jedne potpuno nove etničke karte svijeta. Očito je da Europska unije nema odgovor na ove nove izazove, baš kao i što je na aktualnim primjerima postalo jasno na koliko klimavim nogama počivaju slogani Europske unije „Ujedinjeni u različitosti“ i „Europa bez granica“.

No, može li migracijska kriza urušiti Europsku uniju? Sve je više onih koji vjeruju da bi za taj državotvorni eksperiment upravo ovo pitanje moglo predstavljati početak kraja.

Posljednjih dana trebalo je biti jako smeten ili okupiran nekim privatnim problemima, a da se ne uoči problem vala izbjeglica koji već tjednima zapljuskuje susjedstvo Hrvatske. Mađarska je tjednima bila izložena dolasku mase ljudi, ljudskome mlazu kojeg se 10. rujna načelno procijenilo na oko 3.221 registriranog prolaznika dnevno, da bi se u subotu, 12. rujna, stiglo i do 4.300 ljudi u danu s tendencijom daljeg rasta. Pri tome, pravi brojevi – oni što obuhvaćaju legalno registrirane, ali i one službeno neregistrirane osobe u prolasku Mađarskom, vjerojatno su bili i veći. Glavnina je to vala kojeg se od početka godine pa do sredine rujna procjenjivalo na između 155.000 i preko 200.000 ljudi u prostoru Mađarske – do koje se stizalo nakon puta poprijeko Srbije, koja je na svojem južnome kraju, u prostoru Preševa, posljednje vrijeme brojila oko 2.000 prolaznika dnevno (da bi se tome broju onda postupno pribrojili i ljudi koji su istim smjerom stizali preko Bugarske i Albanije).

Nepopularna ograda ipak je obavila svoj posao

To je ljudska rijeka koja posljednjih dana udara u mađarski granični zid – građevinu čiji tek načelni dovršetak krajem kolovoza nije riješio migracijski problem, ali je mandata koštao mađarskog ministra obrane Csabu Hendea. U posljednjih tjedan dana zid se krenulo ojačavati, uz oko 2000 mađarskih policajaca koji ga čuvaju krenulo se razmještati i vojsku, a sve oštriji tretman migranata koji pokušavaju preko granice Srbije i Mađarske tek je postupno doveo do promjene migrantske rute. Naime, nakon nastavka porasta broja migranata na granici, Mađarska je jučer proglasila izvanredno stanje u županijama Bačko-kiškunskoj i Čongradskoj (čija područja graniče sa Srbijom), a Budimpešta je najavila i uređenje građevinskih preduvjeta za postavljanje pogranične ograde i prema Rumunjskoj, u prostoru nedaleko tromeđe Mađarska-Srbija-Rumunjska. Sve je to opravdano i financijskim razlozima – gdje je mađarska vlada u utorak, 15. rujna popodne, objavila kako je njihovo nacionalno hrvanje s valom migranata službenu Budimpeštu ostavilo s troškom od oko 200 milijuna eura (oko 62 milijarde HUF), dok je doprinos Europske unije u tu svrhu do sada dostigao tek iznos od ukupno 7 milijuna eura.

Jučerašnji sukobi na zatvorenoj granici Mađarske i Srbije

Novi sigurnosni režim brzo je dao rezultate – unutar jednog dana doveo je do načelnog preusmjeravanja migracijske rute prema Hrvatskoj, a na samoj granici Mađarske i Srbije doveo je do nasilnih sukobljavanja mađarskih graničara s velikim brojem osoba koje su se pokušale silom probiti kroz ograde graničnog prijelaza “Horgoš 2”. Ove sukobe je navodno kataliziralo i nekoliko odvojenih incidenata – brzo terensko odbijanje pismenih zahtjeva za azil predanih ondje od niza Sirijaca, kao i brzo suđenje jednog Iračana, kojem se na teret stavilo novo kazneno djelo ilegalnog prelaska granične ograde, posljednjih dana svježe uvedeno u mađarski kaznenopravni sustav.

Hrvatska na putu migranata

Deutschland or bust !

Dok se u zadnjih 24 sata prvo čulo o posebnim lecima kojima su migranti već na granici Makedonije i Srbije bili usmjeravani na novi put “u Njemačku” preko Hrvatske, tijekom srijede, 16. rujna, prve veće skupine migranata krenule su pristizati na istočnu granicu Hrvatske. Nakon jutarnjeg prihvaćanja prvih desetaka izbjeglica (koji su prepraćeni u Tovarnik, da bi ih se onda krenulo prebacivati put centra Ježevo), na granicu Hrvatske i Srbije stali su pristizati autobusi koji migrante organizirano prevoze s juga Srbije. Prema informacijama Ministarstva unutarnjih poslova RH, stanje jučer iza 19 sati bilo je sljedeće: “PU vukovarsko-srijemska i dalje u nadzoru državne granice zatiče osobe u nezakonitom prelasku državne granice. Do 19 sati u Republiku Hrvatsku ušlo je 892 migranta, od toga 360 ih je upućeno u registracijski centar u Ježevu“, dok mediji iz sata u sat na granici snimaju nove i nove autobuse s migrantima u dolasku. Ovi su podaci nadopunjeni oko 21:15 obaviješću: “Do 20.50 sati Republika Hrvatska prihvatila je ukupno 1191 osobu. Od tog broja 818 je muškaraca, 189 žena te 184 djece. U registracijskom centru u Ježevu trenutno se nalaze 303 osobe“, dok se tijekom noći očekuje daljnje intenziviranje ovog ilegalnog prometa na granicama RH.

Prema informacijama iz sustava MUP-a RH, u uporabi je niz suštinski manjih objekata, koji su većinom u posljednje vrijeme bili korišteni pri radu sustava prihvata te obrade migranata i tražitelja azila. Riječ je tu prije svega o Prihvatnome centru za strance Ježevo, gdje je oformljen i privremeni registracijski punkt, zatim o Prihvatilištu za tražitelje azila u Zagrebu (hotel Porin, koji će od danas biti isključivo u svrsi registracije te smještaja ranjivih skupina osoba iz migracijske krize i potencijalnih novih tražitelja azila), Prihvatilište za tražitelje azila u Kutini, te jedan objekt u okviru Policijske uprave sisačko moslavačke. Tijekom dana moglo se čuti i da su u pripremi neki novi objekti za registraciju te smještaj migranata, smješteni na području PU osječko- baranjske te drugih policijskih uprava – u čijem su interventnom sređivanju navodno sudjelovali i ljudi Državne uprave za zaštitu i spašavanje.

Kretanje broja migranata registriranih u Mađarskoj tijekom posljednjih mjesec dana

Pri tome, određenu zbunjenost tu su proizvodile izjave nadležnih, gdje se od ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića danas moglo čuti da u Hrvatskoj nadležni “još nisu aktivirali ostale kapacitete koje imamo pripremljene“, vjerojatno šatorska naselja, te da “Hrvatska može izdržati prvi val, do 1.500 ljudi dnevno, a Hrvatska u idućih nekoliko dana očekuje priljev 4.000 izbjeglica“. Dok smo o načelno pripremljenim kapacitetima prihvata u Hrvatskoj već pisali na portalu Obris.org, zanimljivo je da će izdrživi ritam dnevnoga priljeva od 4 tisuće ljudi, kojeg spominje ministar Ostojić, vjerojatno biti dosegnut još do kraja današnjega dana – i prije nego se na Hrvatsku sruči punina ljudskoga vala kojeg je proteklih tjedana podnosila Mađarska. Uz malo loše sreće, ukupan priljev kojeg MUP očekuje tijekom idućih dana mogao bi biti dostignut sutra, posebice ako se kolonama autobusa s makedonske granice pridruže i ljudi koji su posljednjih dana bezuspješno pokušavali iz Srbije silom prodrijeti kroz mađarsku ogradu i zatvorene granične prijelaze.

U večernjim vijestima HTV1 ove je službene stavove dodatno dopunila i Vesna Pusić, ministrica vanjskih poslova RH te prva potpredsjednica Vlade:

“… Nisu svi Sirijci. Dakle, očito je jednim dijelom to i zaista ekonomska migracija. Dakle, ljudi bježe od siromaštva. A jednim dijelom su ljudi koji bježe od rata, i traže azil. Kao što je već rečeno, oni će biti svi obrađeni i smješteni, i naravno… liječnička pomoć, i nahranjeni. Dok čekaju odluku, oni su slobodni, nisu u zatvoru. Dakle, kreću se slobodno u tom razdoblju. I to je to razdoblje u kojem većina njih – jer su svi rekli da im je krajnji cilj Njemačka – većina njih zapravo pokušava nastaviti…

Idite preko Hrvatske!

Pa zapravo, Hrvatska je prva zemlja na tom putu… ako hoćete, od Grčke prema ovamo, koja faktički administrativno poduzima sve što treba. Uključujući i registraciju, i selekcioniranje ljudi. I, s druge strane, pružamo im svu pomoć koja im je potrebna, ali ne možete nikog prisilno zaustaviti negdje. Ti ljudi nisu došli u Hrvatsku da tu ostanu. Oni Hrvatsku vide kao tranzitnu zemlju. Mi ćemo apsolutno postupati u skladu sa svim pravilima i nastojat ćemo na ovaj dio Europe vratiti neko pristojno lice. Ali, naravno, ne možemo ljude hapsiti. To sigurno nećemo.

Pa, što se tiče zadržavanja… Jedan dio ljudi sigurno se ne kvalificira za azil. A oni koji se kvalificiraju, mogu ga dobit ovdje, a mogu naravno ga tražiti i negdje drugdje. Ukoliko ti brojevi pređu tisuće… mi sada možemo sa tisućama se nositi… Ali sa desecima tisuća, naprosto ne možemo. Nemamo kapaciteta. Dakle, razgovaram već sa nekim zemljama o mogućnosti – ako ti brojevi budu veći… Čini se da prije zime neće biti veći, ali ako budu veći – razgovaramo s nekim zemljama da nam pomognu… i europskim, i izvan europskim”.

Time smo dobili i gornju granicu hrvatskih kapaciteta – koja bi ritmom od 3 do 4 tisuće ljudi dnevno mogla biti dostignuta i prije idućeg tjedna, te novog izvanrednog sastanka ministara unutarnjih poslova EU, zakazanog za utorak, 22. rujna u Bruxellesu.

No, ovdje treba napomenuti kako se preko Mađarske, a sad i Hrvatske, valja tek sićušan odvojak ukupnog broja izbjeglica i migranata koji s Bliskoga istoka žele put bogatih zemalja centralnog prostora EU. Kao što je prije nekoliko dana grafički zgodno prikazao New York Times, ovo je samo dio od oko 550.000 migranata u kretanju rutama preko Italije, te Grčke i onda Mađarske – gdje se do kraja godine očekuje da baš ta brojka ljudi u aktivnome kretanju prema EU dostigne oko 1.300.000 ljudi (više kopnom, budući da s jeseni dolazi do pogoršanja vremenskih uvjeta za plovidbu preko Mediterana). Tih je opet 1,3 milijuna migranata u kretanju (ipak pripadnika mješavine velikog broja naroda) tek oko trećina broja samo izbjeglica iz Sirije smještenih u zemljama susjedima te međunarodne krizne točke – gdje se broj Sirijaca izbjeglih iz Sirije i zainteresiranih za azil u inozemstvu aktualno procjenjuje na oko 4,7 milijuna u Turskoj, Libanonu i Jordanu. Dakle, val koji se sada aktivno okreće prema Hrvatskoj neće biti kratkotrajan, i teško da će biti manjeg intenziteta nego dosad – dok vrijeme zadržavanja tih ljudi u Hrvatskoj uvelike ovisi o daljnjem ponašanju Mađarske i Slovenije, zemalja s kojima RH graniči, a koje prema Lijepoj našoj održavaju kontrolni režim u okviru schengenskog graničnog sustava.

Odnos zemalja Schengena prema valu došljaka

Dok smo situaciju na međunarodnim granicama Mađarske već ponešto podrobnije opisali, manje je jasno kako će se tijekom ovog i predstojećih dana prema novim imigracijskim izazovima postaviti Republika Slovenija – koja s Mađarskom dijeli činjenicu pripadanja Schengenskoj zoni.

Migranti su početno naišli na srdačan doček u Njemačkoj

No zatvaranje granica posljednjih tjedana nije rezervirano samo za države na vanjskim granicama Schengenske zone. Nakon što je 27. kolovoza u Austriji pronađen kamion s teretnim prostorom u kojem se ugušio 71 ilegalni imigrant – Austrija je 30. kolovoza na granici prema Mađarskoj kod Gradišća uvela privremene dodatne granične kontrole. Dok je službeni Beč svoje mjere opravdavao kao dopuštene sporazumom iz Schengena, austrijsko je ponašanje ipak uskoro postalo receptom za događaje koji su uslijedili.

Danske peripetije s putnicima na ruti za Švedsku

Kada je Mađarska 4. rujna otvorila branu, te otposlala niz vlakova punih imigranata prema Njemačkoj, njihov je doček u Bavarskoj bio srdačan. No to nije potrajalo. Prvo je 10. rujna osvanula zatvorena željeznička komunikacija između Njemačke i Danske, gdje su uvedene dodatne kontrole putovnica – nakon što dio putnika nije želio sići s vlakova i biti registriran u Danskoj, nego samo nastaviti direktno prema Švedskoj (još jednom od navodnih idealnih EU mjesta za život daleko od ratišta te kriza). Kada su ogorčeni migranti na tu mjeru reagirali pješačkim maršem prema Švedskoj, Danska je slično zatvorila i cestovne komunikacije prema Njemačkoj – ne bi li spriječila da se k dotad pridošlih oko 3000 migranata pridruži još “putnika u Švedsku”. Istoga dana je i Austrija ograničila prekogranični željeznički promet s Mađarskom, budući su s te strane u zemlju krenule ilegalno pristizati tisuće ljudi, koristeći slobodan prolaz unutar Schengenske zone. U petak, 11. rujna, su onda zatvorene i cestovne veze Austrije s Mađarskom, ne bi li se usporio prolaz mase od oko 20 tisuća ljudi u kretanju prema Njemačkoj – što je sve Austriju najednom koštalo oko milijarde eura gospodarskih šteta i propuštene dobiti.

Migranti preplavili glavnu željezničku stanicu u Muenchenu

Na sve to je u noći na 14. rujna i službeni Berlin ocijenio kako više ne može trpjeti masovni val pridošlica kojem se našao izložen, pa su i vanjske granice Njemačke osvanule ponovo čuvane. Istim je potezom prekinut i željeznički promet prema Austriji – kojim je u Njemačku stizala glavnina pridošlica. Time je najednom u Austriji ostao nasukan jedan oveći broj “putnika za Njemačku”, koji su onda svoj put nastavili pješice, otežavajući posao svježe raspoređenim čuvarima granice.

Jučer, 16. rujna točno u ponoć, i Austrija je prema Mađarskoj uvela nacionalni sustav nadzora granice sličan onom Njemačkom, s početkom primjene od jučer u 7 ujutro. Istim je navratom iz Beča bilo najavljeno da bi taj režim mogao osvanuti i na granicama prema Sloveniji – iako im s te južne strane još nisu krenuli pristizati migranti. Do uvođenja kontrola na granici prema Sloveniji došlo je još istoga dana, 16 rujna, s početkom primjene u 19 sati, a za zatvaranje granice prema Sloveniji navodno su bile dovoljne “informacije iz Srbije, da više tisuća ljudi ondje čeka započinjanje preko granica Hrvatske u područje EU”. Sve to je austrijska ministrica unutarnjih poslova Johanna Mikl-Leitner komentirala riječima: “Ove bi granične kontrole trebale biti važan signal svijetu… Nije moguć granicama neograničen tijek migranata“. Napomenimo još i da je Austrija ujedno za kontrolu svojih granica odlučila rabiti i vojsku, kojoj je povjeren nadzor tzv. “zelenih granica” države.

Uvođenje graničnih kontrola prema Mađarskoj jučer popodne je u Radencima najavio i predsjednik slovenske Vlade Miro Cerar. Slovenija je o ovoj odluci obavijestila Europsku komisiju, a njena je odluka stupila na snagu s ponoći, odnosno s nastupanjem četvrtka 17. rujna. Za očekivati je da će Slovenija i prema Hrvatskoj tijekom idućih dana poduzeti mjere ograničavanja neometanog prolaska ilegalnih migranata, budući je ona članica EU na vanjskome rubu Schengenske zone, sada već i sama ponešto izolirana po samoj pomisli o mogućem prolasku vala ilegalaca s istoka. No, dok Slovenija još razmišlja, bitno je jasniji jučer bio mađarski premijer Viktor Orban, u odgovoru na pitanje novinara austrijskog lista Die Presse o rutama koje za kretanje biraju migranti:

“Krijumčari definiraju rute, a ne ti ljudi. Cilj je jasan: Njemačka ili Skandinavija. Austrija tek ponekad igra neku ulogu na karti svijeta koju doživljavaju Afganistanci. Očigledno je da ruta kretanje sada više ne teče preko mađarsko-srpske granice. Oni će ići nekuda drugdje. Zato smo se odlučili i na granici s Rumunjskom sagraditi ogradu. Ogradu ćemo postaviti i na određenim točkama hrvatske granice. O tome sam danas razgovarao s mađarskim ministrom unutarnjih poslova. Za to već postoje planovi“.

U tom kontekstu posebno je zanimljiva izjava hrvatskog premijera Zorana Milanovića, koji je na saborskom Aktualnom satu izjavio: “Spremni smo prihvatiti i usmjeriti te ljude tamo gdje oni očito žele otići, a to su Njemačka, Skandinavija i tih nekoliko zemalja“, kazao je Milanović, dodavši da „kroz Hrvatsku će moći proći, mi na tome intenzivno radimo i spremamo se za takvu mogućnost“. Koliko smo (ne)spremni, pokazuje i banalan podatak da tek danas ujutro, kada će se broj u Hrvatsku ušlih migranata približiti brojci od 2.000 (ako je neće i premašiti), Vlada osniva “Stožer za koordinaciju aktivnosti povodom dolaska migranata u RH”, s ministrom Rankom Ostojićem na čelu. Isto tako, na prijedlog predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, tek će se u petak poslije podne održati sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost na temu migranata. Zanimljivo kako nas takve neke stvari uvijek iznenade i zaskoče!

Posljednjih se dana u fokusu javnosti našla tema migrantskoga vala koji tzv. “Balkanskom rutom” zapljuskuje Mađarsku, ne bi li se onda dalje odlio prema Austriji, Njemačkoj, Švedskoj i kojim god to zemljama za koje si mase umišljaju da su Eldorado. Pri tome, malo je koga u Hrvatskoj zainteresirala samo tema mađarske gradnje zida prema susjednoj Srbiji – sve do trenutka kada je 18. kolovoza ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić na pitanje novinara o utjecajima te ograde na smjerove kretanja migranata odvratio da bi se njihova matica mogla preseliti i na Hrvatsku. Tu je onda, nakon dugo vremena izričitog izostanka interesa za ovu bitnu temu, i u Lijepoj našoj najednom krenula moda ponešto podrobnijeg promatranja toka te migrantske rijeke. I do čega se u tom promatranju došlo?

Kojeg je to opsega izbjeglička kriza u Siriji?

Kao prvo, stekao se dojam da je tu riječ o novom fenomenu, kao da je rijeka ljudi koji se preko Grčke pokušavaju preliti u Europu potekla nedavno. Na portalu Obris.org smo o ovoj migrantskoj ruti pisali još 2012. godine, s time da se stanje u toj zemlji tijekom posljednjih godina definitivno pogoršalo. S jedne je strane tu riječ o posljedicama gospodarske krize, dok je određenog utjecaja imalo i svojevrsno odustajanje Turske od pridruživanje Europskoj uniji – čime je ova zemlja izgubila interes za obranu EU od navale migranata. Naravno, ovaj problem ilegalnih migracija dodatno je modificirao negdašnji profil putnika na “Balkanskoj ruti”, a na njega se nije dobro odrazilo ni stanje kaosa u Libiji, kao niti zaoštravanje internih sukoba u Jemenu i Somaliji, koje sve gledamo posljednjih godina.

Otkud ide tko?

Mediteranske rute migracija, s prometom i brojem žrtava na svakoj pojedinačnoj

Pri tome, postupno varira popularnost pojedinih od dva jasno vidljiva načelna pravca aktualnih migracija u Europu – onog pomorskog, iz Libije preko Mediterana u Italiju, i onog kopnenog, preko Turske i Grčke, u Makedoniju i Srbiju, pa u prostor EU Schengenske zone u Mađarskoj. Dok je prije koju godinu bila popularnija pomorska ruta, nakon brojnih havarija i utapanja putnika, taj je put pomalo izgubio na snazi. Tome je doprinijela i njegova čvršća mornarička kontrola, u kojoj posljednjih tjedana aktivno sudjeluje i jedan brod hrvatske Obalne straže. Za to je vrijeme jačao pritisak na kopnenoj ruti, “Balkanskim smjerom”, gdje će promet vjerojatno u dogledno vrijeme biti i gušći, s nastupom jačih jesenskih oluja na središnjem Mediteranu.

Načelni migracijski putevi u širem okolišu Europske unije, Reuters, 2. rujna

Što se podrijetla izbjeglica tiče, za medije je stvar jasna – to su Sirijci! U Siriji je rat, ljudi bježe, tjera ih okrutna Islamska država o kojoj se posljednjih tjedana isto ponešto više čulo, a za njom ne zaostaje ni režim Bashara al Assada u Damasku. Nažalost, ta naoko koherentna priča ima nekoliko elemenata koji je dovode u pitanje. Kao prvo, prilično je jasno da migrantskim putevima u EU ne idu samo ratne izbjeglice, nego je tu i ponešto klasičnih ekonomskih migranata (radi kojih je Njemačka čak prijetila da će navala Sirijaca značiti obustavu primanja samih Balkanaca – gdje je Albanaca, Kosovara i Crnogoraca 2014. u Njemačkoj azil tražilo čak 515 posto više nego u 2013. godini). Pri tome, u masi migranata ima i Afganistanaca, Kurda, Sudanaca, Somalaca, Eritrejaca, kao i građana niza država podsaharske Afrike – sve zemalja u kojima negdje bjesni rat, negdje se loše živi, a negdje ikakve sređene države zapravo i nema već desetljećima. Naravno, ikakva točnija identifikacija svih ovih ljudi tek je uvjetno moguća, budući da oni u pravilu ne nose dokumente, a nisu ni spremni službeno potvrditi podrijetlo radi straha od vraćanja na samo polazište svoje putne epopeje.

Porast broja izbjeglica u susjedstvu Sirije nastavljen je i tijekom ove godine

Kako bilo da bilo, koncentriranjem migrantske priče samo na Siriju, nije ujedno pojačano i praćenje stanja na tom bojištu kompleksnog građanskog rata. Naime, prilično je jasno da ondje teče neprekinuti rat više načelnih političkih blokova, podijeljenih vjerom, etničkom pripadnošću i političkim uvjerenjima. Dok se međunarodna koalicija svojom borbom protiv organizacije Islamska država u Siriji bavi više teorijski, ti isti radikalni islamisti postigli su posljednjih mjeseci određene pomake na bojištu – kako protiv režima u Damasku (zauzimanje grada Palmira oko 20. svibnja ove godine), tako i protiv ostatka oporbe (zauzimanje mjesta Habal posljednjih dana, i jačanje opsade mjesta Marea – kraja smještenog usred nesuđene turske “sigurnosne zone” uz sjeverozapadne granice Sirije). Jednako tako, moglo se registrirati i propast primirja koje su proteklih tjedana dogovarali režim u Damasku i oporba okupljena oko koalicije Jaish al-Fatah oko mjesta Zabadani, Kefraya i Foua. No, nema dvojbe da u posljednjih nekoliko mjeseci na svim tim bojištima nije došlo do nekakvih preokreta koji bi sami po sebi bili okidač vala ilegalnih migranata koje posljednjih tjedana mediji podrobno prate od Makedonije do Austrije.

Broj izbjeglica iz Sirije u registru UNHCR skokovito je porastao samo tijekom borbi za Kobane, u siječnju 2015.

Naravno, ovakvo traženje nekog neposrednog povoda za rečenu migraciju iz vida gubi činjenicu kako ovo nije novi proces – iako bi lako moglo biti da se on u zadnje vrijeme intenzivirao u Hrvatskoj bliskim krajevima. Pri tome treba imati na umu i ogroman broj izbjeglica iz Sirije koji su proteklih godina pribježište našli u Siriji susjednim zemljama – gdje je posebice strelovito rastao njihov broj u Libanonu (koji je najednom postao zemlja s najviše stranih izbjeglica po glavi stanovnika), i Turskoj (u kojoj na velike brojeve s početka ove godine treba dodati još i val Kurda kojeg su pokrenule osvajačke operacije Islamske države na sjeveru Sirije). Time prema podacima UNHCR-a (Syria Regional Refugee Response) krajem kolovoza ove godine dolazimo do brojki od 1.938.999 sirijskih izbjeglica u Turskoj, njih 1.113.941 u Libanonu, 629.266 u Jordanu, 249.463 u Iraku, 132.375 u Egiptu, te još 24.055 u ostatku Sjeverne Afrike. Sve to su bazeni izbjeglica iz kojih oni postupno teku dalje prema boljem životu – dakle, prvenstveno prema Europskoj uniji. Upravo ta postupnost kretanja i dinamika prelijevanja vala izbjeglica donekle i dovodi u pitanje sam njihov status ratnih izbjeglica, budući da se do njihovog biometrijskog registriranja na prilazima Europskoj uniji nerijetko radi o ljudima koji su prethodno prošli čitav niz više ili manje mirnih država, često i uz određeno zadržavanje u svakoj od njih.

Primanje došljaka

Države tzv. “Višegradske skupine” skeptične su prema otvaranju svojih granica

Dok ta rijeka ljudi na putu u Europsku uniju dosad uvelike zaobilazi Hrvatsku, ni ova država nije ostala izvan EU-diskusija o tome da li primati te ljude, i ako da – koliko, kako i gdje. Za razliku od zemalja Višegradske skupine, te još nekih EU-članice, Hrvatska je od samoga početka jasno otvorena za primanje određenog broja izbjeglica, iako više načelno. O kvotama tih ljudi diskutiralo se posljednjih mjeseci – od prijedloga Europske komisije u svibnju, gdje se raspodjeljivalo ukupno oko 54.760 ljudi, a Hrvatskoj se namjeravalo dodijeliti njih oko 1,73 posto ili 1062 čovjeka (747 sirijskih i eritrejskih izbjeglica, koji se sada nalaze u Italiji i Grčkoj, te još 315 ljudi koji su sada izvan EU-a), gdje je onda Vlada RH odlukom iz sredine srpnja stigla do broja od 550 migranata (njih 400 iz Grčke i Italije, a još 150 iz izbjegličkih logora u trećim državama koje graniče sa Sirijom). Sada, tri i pol mjeseca kasnije, došlo je do zaoštravanje migracijske situacije u Mađarskoj, i Europska je komisija očigledno pribjegla potpuno istoj metodi proračunavanja nacionalnih kvota kao i u svibnju.

Kontroverzni EU prijedlog kojeg je 3. rujna objavio britanski Daily Mail

Naime, prema podacima koje je 3. rujna objavio britanski Daily Mail (a koji su se pokazali ispravnim curenjem stavova Komisije), novi EU sustav bi dijelio ukupno 160.000 ljudi, a Hrvatskoj je opet bilo namijenjeno 1,73 posto od tog broja, odnosno 3.200 ljudi za primanje. Dok aktualni pregovori o ovoj temi još itekako traju, na tematskome sastanku ministara vanjskih poslova u Luxembourgu isplivao je i nešto manji prijedlog – 120.000 ljudi za diobu, od toga Hrvatsku bi dopalo 0,89 posto ili 1.064 osobe iz ukupno tri zemlje koje su suočene s najvećim izbjegličkim teretom (od ukupno 15.600 iz Italije RH bi prihvatila njih 138, od njih 50.400 iz Grčke u RH bi završilo 447, a od 54.000 prolaznika kroz Mađarsku mi bi trebali primiti njih 479). Dakle, to bi završilo taman u onim okvirima koje smo po pregovorima uspjeli odbiti ljetos – a trebali bi biti sretni što se ipak govori samo o svibanjskih oko 1000 ljudi, a ne o 3.200 kako je prije samo koji dan neslužbeno bilo bačeno na stol.

Naravno, o službenom stavu RH još nema nedvojbenih informacija, a tek je zabilježena jučerašnja izjava ministrice Vesne Pusić za RTL televiziju, o tematskim razgovorima u Luxembourgu:

“Nije bilo riječi o kvotama. To su različiti prijedlozi. Međutim, u ovom trenutku još nije dovršen onaj prvi plan po kojem je Hrvatska trebala primiti 550 ljudi jer nije definiran kriterij na koji način bi se odredili koji su to ljudi koji bi došli u Hrvatsku. Te brojke su čista špekulacija. Ono što je jasno je da Europa mora definirati zajedničku politiku jer veliki dio tih ljudi su zaista izbjeglice. Nema migranata iz Kobanea ili ratne zone iz Sirije“.

Novi izazovi i novi problemi

Pri tome, koliko god da ljudi Hrvatska na kraju primi, nedvojbeno je da će njih dobar dio ovdje ostati samo kratko. Naime, u toj je populaciji jasno vidljiva nesmanjena magnetska privlačnost Njemačke i Švedske, zemalja koje ti putnici konzistentno smatraju svojim pravim ciljevima putovanja. No, ako se po tom pitanju stvari promijene – lako je za predvidjeti i čitav niz do sada nezabilježenih novih pitanja koja bi mogao otvoriti ovakav pritok novih državljana Lijepe naše. Naime, barem na papiru, Hrvatska za svoje državljane osigurava oveći raspon manjinskih prava. Pri tome, neke od manjina u RH i nisu velike. Prema popisu stanovništva iz 2001. tu je bilo ukupno 12 Vlaha, 247 Austrijanaca, 300 Turaka, 331 Bugar, 475 Rumunja, 567 Poljaka, 576 Židova, 906 Rusa, 1.977 Ukrajinaca, 2.237 Rusina, 2.902 Nijemca, 9.463 Roma – a ovo nabrajanje je važno, jer tih 19.993 hrvatskih građana imaju osigurano jedno zajedničko manjinsko mjesto u Hrvatskome saboru.

Dok je jasno da neočekivano intenzivan priljev Sirijaca, Libijaca ili Afganistanaca ipak neće brojem novih građana odmah dostići neke od većih manjinskih zajednica u Hrvatskoj, već bi i omanje njihovo primanje u državljanstvo moglo izazvati zanimljive političke promjene u formiranju ovakvih skupnih mandata saborskih zastupnika manjinskih zajednica. Naravno, sve to ujedno nosi i osnivanje političkih stranaka takvih grupacija, za koje ne bi bilo čudno da krenu nastupati s jasno izraženim stavovima o načinu na koji oni žele da se Hrvatska postavi po pitanju odnosa prema njihovim bivšim domovinama i tamošnjim političkim stanjima – što uopće ne bi čudilo imamo li u vidu koliko su na trenutke bile aktivne i postojeće zajednice ljudi u Hrvatskoj, podrijetlom iz takvih kriznih područja. Sve su to pitanja koja tek dolaze na dnevni red, a za koja bi bilo pametno da ih politička klasa u Hrvatskoj otvori zajedno s aktualnim raspravama oko otvaranja državnih granica za migrante, izbjeglice, potencijalne azilante, te ostale zamislive kategorije pridošlica iz dalekih kriznih krajeva svijeta.