Vlada Velike Britanije prestala je odobravati prodaju oružja koje bi se moglo koristiti u Jemenu, nakon što su suci te  postupke proglasili nezakonitima. Liam Fox, donedavni ministar međunarodne trgovine, izjavio je kako će vlada osporavati presudu Žalbenog suda, ali je u međuvremenu ipak suspendirala nove izvozne dozvole za Saudijsku Arabiju i njezine partnere u krvavom ratu. Obraćajući se zastupnicima u parlamentu, kazao je kako je britanska vlada primijenila „rigorozan i čvrst višeslojni proces“ u skladu s mjerilima Ujedinjene Kraljevine i EU. „Pažljivo razmatramo implikacije ove presude za proces donošenja odluka“, dodao je Fox. „Dok to radimo, nećemo odobriti nikakve nove dozvole za izvoze u Saudijsku Arabiju i njenim koalicijskim partnerima za sredstva koja bi se moglo koristiti u sukobu u Jemenu“. Rekao je i da presuda „nije narušila opći okvir Ujedinjene Kraljevine za kontrolu izvoza“ i da postojeće izvozne dozole neće biti obustavljene. „Ovi su kriteriji izdržali test vremena i dijele ih zemlje članice EU“, kazao je Fox. „Sudska presuda govori o tome kako su odluke donošene u odnosu na jedan element jednog od ovih kriterija, u specifičnom kontekstu“.

U četvrtak, 20. lipnja, Žalbeni sud presudio je u korist boraca protiv trgovine oružjem u posljednjoj fazi njihove pravne bitke protiv Vlade UK po pitanju sukoba u Jemenu. Kampanja protiv trgovine oružjem (CAAT) tvrdila je da se britanski borbeni zrakoplovi i bombe koriste za ubijanje civila i kršenje međunarodnog prava. Iako je Visoki sud prvobitno odlučio u korist Vlade, smatrajući da ona ima „racionalno pravo“ zaključiti kako koalicija pod vodstvom Saudijske Arabije nije namjerno ciljala civile i kako je istraživala prijavljene incidente. CAAT je osporio presudu iz 2017. i podnio nove dokaze iz sukoba u Jemenu Žalbenom sudu, koji je ranije ove godine pregledavao i klasificirane materijale na zatvorenim ročištima. Vrhovni sudac (Master of the Rolls), Sir Terence Etherton, prizivni sudac (Lord Justice) Irwin i prizivni sudac Singh zaključili su da je „iracionalno i stoga protuzakonito“ da je ministar zadužen za međunarodnu trgovinu odobrio izvoz naoružanja bez procjene o tome jesu li prošli incidenti prekršili međunarodno pravo i postoji li „jasan rizik” budućih kršenja.

U presudi se napominje: „Treba se suočiti s pitanjem je li postojao povijesni obrazac kršenja međunarodnog humanitarnog prava od strane koalicije [pod vodstvom Saudijske Arabije]“. „Čak i ako se na njega ne može odgovoriti s razumnom pouzdanošću za svaki zabrinjavajući događaj (…) nama je jasno da se na njega može odgovoriti u vezi s mnogim takvim incidentima, uključujući i većinu, ako ne i sve one koji su bili posebno isticani u raspravi. To se mora barem pokušati“. Suci su istaknuli kako Vlada UK „nije donijela konačnu ocjenu o tome je li koalicija pod vodstvom Saudijske Arabije u prošlosti, tijekom sukoba u Jemenu, prekršila međunarodno humanitarno pravo, odnosno da to nije ni pokušala ocijeniti“. Naglasili su da sud tu nije odlučivao o opravdanosti prodaje naoružanja Saudijskoj Arabiji, već o zakonitosti postupka kojim Vlada odobrava izvoz. Suci su utvrdili da, iako je Ujedinjena Kraljevina „usko surađivala“ sa službenim Rijadom u pokušaju minimiziranja civilnih žrtava u Jemenu, to ipak nije zadovoljilo zakonsku obvezu procjene rizika od ratnih zločina. Sir Terence je kazao kako presuda ne zahtijeva obustavu izvoza naoružanja u Saudijsku Arabiju, ali da Vlada „mora ponovno razmotriti situaciju“ i procijeniti sve buduće rizike.

Andrew Smith iz Kampanje protiv trgovine oružjem (CAAT) rekao je: „Pozdravljamo ovu presudu, ali nije trebao biti nužan sudski postupak, kojeg su potaknuli aktivisti, kako bi se Vladu prisililo da slijedi svoja vlastita pravila. Režim Saudijske Arabije jedan je od najbrutalnijih i najrepresivnijih u svijetu, pa ipak, baš on je već desetljećima najveći kupac oružja proizvedenog u Ujedinjenoj Kraljevini“. Dodao je i kako „bez obzira na zločine koje je počinio, saudijski režim je mogao računati na nekritičnu političku i vojnu potporu UK“. Naime, „bombardiranje je stvorilo najgoru humanitarnu krizu na svijetu. Britanske tvrtke koje se bave oružjem tu su profitirale na svakom koraku. Takva prodaja oružja mora odmah prestati“. Vlada Velike Britanije je priopćila kako će tražiti dopuštenje za podnošenje žalbe na ovu presudu, što znači da bi taj predmet mogao završiti na Vrhovnom sudu. „Ova se presuda ne odnosi na to jesu li same odluke bile ispravne ili pogrešne, nego – je li proces donošenja tih odluka bio ispravan“, dodao je glasnogovornik. „Ne slažemo se s tom presudom“.

Parlamentarni zastupnik iz redova Laburističke stranke Lloyd Russell-Moyle, član parlamentarnog odbora nadležnog za kontrolu izvoza naoružanja, optužio je Vladu UK za „traćenje vremena“ podnošenjem žalbe. Pozvao je na sudačku istragu šire teme prodaje oružja, uključujući i prema drugim državama uključenima u koaliciju pod vodstvom Saudijske Arabije. „Želim potpuni prestanak prodaje Saudijskoj Arabiji i njezinim partnerima“, dodao je, dok su aktivisti slavili ispred kompleksa Royal Courts of Justice. „Vlada mora preispitati sve slučajeve (…) Ova presuda predstavlja optužnicu po pitanju činjenice da parlamentarni zastupnici nisu to već ranije zaustavili“. Odjel za međunarodnu trgovinu odgovoran je za promicanje vojnog izvoza, Organizacija za kontrolu izvoza izdaje izvozne dozvole, Ministarstvo obrane UK nudi tehničke savjete, a Ministarstvo vanjskih poslova razmatra vanjskopolitički utjecaj i implikacije prodaje naoružanja na ljudska prava. Zastupnik Russell-Moyle objašnjava kako je aktualni konzervativni vođa Boris Johnson bio ministar vanjskih poslova baš tijekom razdoblja koje se razmatra presudom, dodajući: „On je potpisao ove dozvole i trebao bi biti osobno odgovoran“. Poziv na javnu istragu poduprla je laburistička ministrica vanjskih poslova iz sjene, Emily Thornberry, koja je Vladu UK optužila i za „namjerno zanemarivanje“ dokaza o saudijskim ratnim zločinima. Ona je izjavila da će laburisti provesti korjenitu reformu sustava pravila o izvozu naoružanja iz Ujedinjene Kraljevine. Čelnik laburista Jeremy Corbyn pozvao je Vladu Velike Britanije da odmah obustavi prodaju oružja Saudijskoj Arabiji. „Savjeti Ujedinjene Kraljevine, pomoć i opskrba oružjem saudijskog rata u Jemenu predstavljaju moralne mrlje na našoj zemlji“, napisao je vođa laburista na Twitteru. „Prodaja oružja Saudijskoj Arabiji mora odmah prestati“.

Saudijska Arabija predvodi koaliciju koja izvodi zračne napade u Jemenu od 2015. godine, kao podršku predsjedniku Abedrabbu Mansouru Hadiju protiv pobunjenih hutista i drugih protivnika. Ujedinjena Kraljevina je od početka rata u Jemenu odobrila gotovo 5 milijardi GBP vrijedan izvoz naoružanja u Saudijsku Arabiju. CAAT je ustvrdio da su tisuće ljudi ubijene u bombardiranjima pod vodstvom Saudijske Arabije, i još mnogo više njih kao posljedica humanitarne „katastrofe“, koja je uključila i epidemiju kolere i masovno izgladnjivanje. Organizacija Amnesty International, koja je intervenirala u tom slučaju, pozdravila je ovu sudsku presudu kao „veliki korak prema sprečavanju nastavka krvoprolića“.

Kada su ga ispitivali u parlamentu, donedavni ministar međunarodne trgovine Liam Fox branio je bliske odnose Ujedinjene Kraljevine sa Saudijskom Arabijom. Tvrdio je kako je ta zemlja važan obavještajni izvor i „vrijedan partner u našoj zajedničkoj borbi protiv globalnog terorizma, te je pomogla da mnogi građani UK ostanu sigurni“. Konzervativac Julian Lewis izjavio je kako je od napada 11. rujna, kojeg su izvršili uglavnom saudijski teroristi, „postajalo sve teže i teže opravdati bliskost naših odnosa“ s tom državom iz Perzijskog zaljeva. Njegov kolega torijevac Andrew Mitchell optužio je britanske i saudijske vlasti da su „propustile odraditi svoju domaću zadaću“ po pitanju optužbi za ratne zločine. Barry Gardiner, laburistički ministar u sjeni zadužen za međunarodnu trgovinu, izjavio je da čitav ovaj slučaj predstavlja „tešku optužnicu po pitanju vladinog upravljanja dozvolama za izvoz naoružanja u Saudijsku Arabiju“. „Obustava [izdavanja dozvola] nije dovoljna“, izjavio je on u Donjem Domu parlamenta. „Mi držimo da bi trebala postojati neovisna istraga o sukobu u Jemenu, i sramota je da Vlada pokušava uložiti žalbu na današnju presudu“. Zastupnik Gardiner je upozorio da bi već izdane dozvole za izvoz naoružanje mogle biti korištene za „zaobilaženje“ aktualnog zamrzavanja izvoza, ali je tadašnji ministar Fox osporio tu mogućnost.

Odluka suda od 20. lipnja donesena je samo dan nakon što je UN-ova istraga utvrdila kako postoje „vjerodostojni dokazi“ za istragu saudijskog princa Mohammeda bin Salmana zbog ubojstva novinara Jamala Khashoggija. Jo Swinson, glasnogovornica liberalnih demokrata za pitanja vanjskih poslova, kazala je kako se takva situacija „ne može nastaviti“. „Saudijska Arabija je neprijatelj britanskih vrijednosti, uključujući ljudska prava i vladavinu zakona“, dodala je. “Njihova ponovljena kršenja i nepoštivanja ljudskih prava trebala su odavno biti dovoljnim razlogom da ih se isključi iz kruga partnera u trgovini naoružanjem“. Po njoj, „ova je presuda monumentalna. Sada je jasno da svi mogu vidjeti: prodaja oružja Ujedinjene Kraljevine saudijskom režimu je nezakonita“. Stewart Hosie, glasnogovornik SNP-a (Scottish National Party) zadužen za pitanja trgovine, optužio je vladu da je svojom žalbom „uložila dobar novac za lošu stvar“, poručivši članovima parlamenta: „Koliko razumijem, dosadašnji se pravni troškovi kreću negdje iznad 100.000 funti“.

*Autorica ovog članka je Lizzie Dearden, koja je svoj tekst objavila 20. lipnja 2019. godine na portalu medijske kuće Independent (https://www.independent.co.uk/) pod naslovom “Government freezes new arms licences for Saudi Arabia after court rules them unlawful amid war crime allegations“. Original je dostupan na adresi: https://www.independent.co.uk/news/uk/home-news/saudi-arabia-new-weapons-export-license-war-crime-liam-fox-freeze-a8967086.html

Već više od četiri godine brutalna saudijska zračna operacija provodi bombardiranje Jemena, ubijeni su deseci tisuća ljudi, ranjene stotine tisuća i raseljeni milijuna – stvorivši najgoru humanitarnu krizu u svijetu. Veliki dio ubijanja izvodi se britanskim oružjem. Svakog dana Jemen pogađaju britanske bombe – bacane iz britanskih aviona kojima upravljaju u Britaniji obučeni piloti, a koje unutar Saudijske Arabije održavaju i za letenje pripremaju tisuće Britanaca pod ugovorom. Saudijska vojna koalicija, koja uključuje UAE, Bahrein i Kuvajt, „ciljala je civile… na rasprostranjen i sustavan način“, prema navodima UN-a – bacanjem bombi na bolnice, škole, vjenčanja, sahrane, pa čak i kampove za raseljene osobe koje su bježale od bombardiranja.

Saudijska Arabija je zapravo SAD-u i Velikoj Britaniji pod ugovor stavila suštinske dijelove svog rata protiv pokreta hutista u Jemenu. Britanija ne samo da isporučuje oružje za ovaj rat: ona osigurava i osoblje, te stručna znanja potrebna za odvijanje ovog rata. Britanska vlada rasporedila je osoblje RAF-a da rade kao inženjeri, i da izvode obuku saudijskih pilota te ciljatelja, dok još veću ulogu imaju BAE Systems, najveća britanska tvrtka za naoružanje, kojoj je vlada ugovorom prepustila isporuku oružja, održavanja i specijalnih kadrova u Saudijsku Arabiju. „Saudijski šefovi apsolutno ovise o BAE Systems“, rekao mi je John Deverell, bivši „mandarin“ u Ministarstvu obrane, te vojni izaslanik u Saudijskoj Arabiji i Jemenu. „Oni to nisu mogli izvesti bez nas“, nedavno je objasnio jedan zaposlenik BAE, u emisiji Dispatches na televiziji Channel 4: „Da nismo bili ondje, za sedam do 14 dana ne bi bilo ni jednog mlažnjaka na nebu“.

Naoružanje i usluge za Saudijsku Arabiju

Britanske bombe koje padaju na Jemen proizvode se u tri grada: Glenrothes u Škotskoj, te Harlow i Stevenage u jugoistočnoj Engleskoj. Bombe tu silaze s proizvodnih linija tvrtki Raytheon UK i BAE Systems, poduzeća s kojima je Vlada ugovorila proizvodnju bombi Paveway (22.000 GBP po komadu) i Brimstone (105.000 GBP po komadu), te krstarećih projektila Storm Shadow (790.000 GBP po komadu) za saudijske Kraljevske zračne snage. BAE, prema ugovoru s vladom, u hangarima izvan sela Warton, Lancashire, također i sastavlja borbene avione koji te bombe bacaju. Kada svo to oružje stigne u Saudijsku Arabiju, još je daleko od kraja britanske uključenosti. Saudijskoj vojsci nedostaje stručnosti za korištenje tog oružja u vođenju dugotrajnog zračnog rata – tako da BAE, prema još jednom ugovoru s britanskom vladom, pruža ono što je poznato kao „in-country“ usluge. U praksi, to znači da je oko 6.300 Britanaca stacionirano u operativnim bazama širom Saudijske Arabije. Oni ondje obučavaju saudijske pilote, te danju i noću provode osnovno održavanje aviona istrošenih od letenja tisućama kilometara nad pustinjama Arapskog poluotoka do ciljeva u Jemenu. Oni također nadziru i saudijske vojnike pri tovarenju bombi u zrakoplove, kao i pri postavljanju njihovih upaljača za napade na planirane ciljeve. U Saudijskoj Arabiji radi oko 80 djelatnih pripadnika britanskog RAF-a. Oni ponekad rade za BAE kako bi pomogli u održavanju i pripremi zrakoplova. U drugim slučajevima oni rade kao revizori, ne bi li osigurali da BAE ispunjava svoje ugovore prema britanskome Ministarstvu obrane. Dodatni RAF-ovi „časnici za vezu“ rade u centru za zapovjedanje i nadzor, gdje se biraju ciljevi u Jemenu. Nigdje i nikad nisu samo zrakoplovi uspjeli pobijedili gerilsku pobunu. Unatoč zločinima koje su hutisti počinili na terenu, bijes zbog dugogodišnjeg saudijskog bombardiranja samo je ojačao lokalnu potporu toj pobunjeničkoj skupini. Suočivši se s tom stvarnošću, Saudijska Arabija je prošle godine odlučila preko granice rasporediti značajne kopnene snage – i ovdje su se, također, Britanci pridružili poduhvatu. U svibnju 2018. nepoznati je broj britanskih vojnika poslan u Jemen, ne bi li pomogli saudijskim kopnenim snagama. Od tada je više novina objavilo izvješća o pripadnicima britanskih specijalnih snaga ranjenih u borbama na teritoriju pod kontrolom hutista.

Prema britanskim propisima, protuzakonito je odobriti izvoz naoružanja ako bi ono namjerno ili nemarom moglo biti korišteno protiv civila – ili pravnim rječnikom, za kršenje međunarodnog humanitarnog prava. Postoji ogroman broj dokaza da to Saudijci očigledno krše, pa ipak kada se u Parlamentu postavljaju pitanja o ulozi Velike Britanije u zločinima koji se događaju u Jemenu – konzervativni ministri obično se ograničavaju na tri dobrano otrcana odgovora. Kao prvo, oni tvrde da Britanija ima „jedan od najstrožih režima izvoza oružja u svijetu“. Kao drugo, kažu da dok Britanija i naoružava Saudijsku Arabiju, ona ne bira ciljeve u Jemenu. Kao treće, oni kažu da koalicija pod vodstvom Saudijske Arabije već i sama istražuje vlastite navodne povrede međunarodnog humanitarnog prava. Ove odgovore odavno je pregazila krvava stvarnost rata u Jemenu. Točnije, kako se sukob nastavio, ubijanje civila se zapravo i ubrzalo. Prema Larryju Lewisu, bivšem dužnosniku američkog State Departmenta koji je 2015. godine bio poslan u Saudijsku Arabiju u pokušaju smanjenja civilnih žrtava, udio napada na civile od strane saudijskih snaga gotovo se udvostručio između 2017. i 2018. godine. Argument Vlade Velike Britanije da ona ne bira ciljeve u Jemenu ponajprije sliči logici američkih zagovornika ručnog naoružanja s njihovom zloglasnom tvrdnjom kako ljude ne ubija oružje već ljudi koji ga koriste. Od 2016. godine mnoge su zemlje okončale ili suspendirale prodaju oružja Saudijskoj Arabiji – uključujući Austriju, Belgiju, Njemačku, Finsku, Nizozemsku, Norvešku, Švedsku i Švicarsku. Međutim, Britanija i SAD, čiji zrakoplovi sačinjavaju okosnicu borbene zračne flote Saudijske Arabije, još se uvijek suzdržavaju od tog koraka. No, ovo bi se uskoro moglo i promijeniti.

Civilne žrtve i pravni problemi

Naime, troje najiskusnijih britanskih sudaca sada razmatra da li je bilo legalno vladino dozvoljavanje milijardi funti vrijednog izvoza oružja saudijskom Kraljevskom Ratnom Zrakoplovstvu. Presuda žalbenog suda, koju se dugo očekivalo, mogla bi prisiliti Vladu da suspendira dozvole koje omogućuju nesmetan pritok bombi i rezervnih dijelova put Saudijske Arabije, što bi za samo nekoliko tjedana prizemljilo gotovo pola zračne flote Saudijske Arabije. Sudstvo sada može odlučiti da ograniči britansku sposobnost podržavanja tog nesretnog i razornog zračnog rata Saudijske Arabije. Britanska i saudijska vlada također mogu odlučiti o slanju više pomoći za 24 milijuna stanovnika Jemena koji sada ovise o nedovoljno financiranom UN-ovom fondu za pomoć. No, generacija Jemenaca koja je izgubila svoje obitelji, svoje domove, obrazovanje i sredstva za život neće sve to moći vratiti. Na putovanju u Jemen 2016. godine konzervativni parlamentarni zastupnik Andrew Mitchell posjetio je školu u tamošnjem glavnom gradu. Izgrađena je, rekao je, s britanskom pomoći – da bi, po svemu sudeći, bila i uništena britanskom bombom. „Pitao sam svog domaćina što to djeca skandiraju“, prisjetio se on u svom uredu u Westminsteru. Njegov domaćin mu je preveo: „’Smrt Saudijcima’, ‘Smrt Amerikancima’ – a iz  poštovanja prema vašem današnjem posjetu, izostavili su svoj treći uobičajeni povik“.

27. ožujka 2015. godine, samo dan nakon što su prve bombe pale na Jemen, ministar vanjskih poslova UK Philip Hammond izjavio je novinarima kako će Britanija „poduprijeti Saudijce na svaki praktičan način, osim samog angažiranja u borbi“. To će se pokazati kao netočna izjava. Uz to, proizvodne linije BAE-a i Raytheona u Britaniji ubrzale su proizvodnju kako bi pratile saudijsko bombardiranje. Nemoguće je reći koliko je bombi Velika Britanija poslala put Jemena, jer je britanska Vlada 2013. i 2014. dodijelila tvrtki BAE tri posebne dozvole za izvoz oružja, koje dopuštaju prodaju neograničenog broja bombi u Saudijsku Arabiju bez potrebe za objavljivanjem koliko ih je prodano. Kao rezultat toga, cijeli opseg programa saudijskog naoružavanja iz Ujedinjene Kraljevine ostao je skriven. Čak i zanemarujući tu tajnu trgovinu, britanski se vojni izvoz u Rijad povećao za gotovo 35 puta u samo jednoj godini, s 83 milijuna GBP u 2014. na 2,9 milijardi GBP u 2015. godini. Saudijska Arabija, najveći svjetski izvoznik nafte, može si priuštiti kupnju tog oružja, ali joj tradicionalno nedostaje znanja i ljudi za njihovo korištenje. Jedan umirovljeni američki vojni dužnosnik našalio se kako su u prošlosti svi piloti saudijske kraljevine bili probrani iz kraljeve najbliže obitelji – jer „samo njima se moglo vjerovati da neće baciti bombu na njegovu palaču“. Britansko osoblje odigralo je glavnu ulogu u dostizanju naraslih potreba. Osoblje pod vladinim ugovorima obavlja oko 95 posto zadataka potrebnih za vođenje zračnog rata, izjavio je jedan bivši zaposlenik BAE u emisiji Dispatches televizije Channel 4 – tu procjenu mu ​​je potvrdio i jedan bivši visoki britanski dužnosnik koji je radio u Saudijskoj Arabiji tijekom zračnog rata. Unutar saudijskih operativnih baza, tisuće britanskih zaposlenika rade na tome da se ratni stroj održi u pokretu. Britanski zaposlenici koordiniraju distribuciju bombi i rezervnih dijelova za zrakoplove. Oni upravljaju klimatiziranim oružarnicama i rade u smjenama kako bi osigurali pravovremenu otpremu bombi za potrebe novih napada. Uz osoblje RAF-a, britanski zaposlenici obučavaju saudijske pilote za obavljanje opasnih zračnih bombardiranja u sjevernim brdima i po gradovima Jemena. Oni također rješavaju pitanja avionike i upravljaju sustavima radara kako bi osigurali da saudijski avioni mogu doći do svojih ciljeva i vratiti se nakon napada, te provode više razine održavanja zrakoplova koje su neophodne da bi oni mogli održati svoje kruženje iznad Jemena.

Britanska vlada želi naglasiti da nema nikakvu ulogu u odabiru ciljeva i tvrdi kako samo Saudijska Arabija odabire što će bombardirati u Jemenu. No ne može se osporiti činjenica da britanski zaposlenici omogućavaju Saudijskoj Arabiji pogađanje njenih ciljeve – i da je Britanija svjesna prirode tih ciljeva. Michael Knights, vojni stručnjak za Zaljev u washingtonskom Institutu za politiku Bliskog istoka, dva puta od početka rata posjetio je saudijsku zračnu bazu u Khamis Mushaytu, u blizini granice s Jemenom. Avioni iz ove baze, rekao mi je, izveli su „out-and-out agresivnu zračnu kampanju“ sastavljenu od „terorističkog bombardiranja“ nad gradom Saada tijekom 2015. i 2016. „Niste ni mogli pogoditi više civilnih ciljeva“, rekao je. Saudijski vojni zapovjednici „odradili su napade prema popisu svih nacionalnih infrastrukturnih ciljeva, kao što smo to činili i mi (kad su SAD i Velika Britanija bombardirale Irak tijekom Zaljevskog rata) 1991. godine… to je značilo sve: dizalice, mostove, ministarstva… postrojenja za obradu vode“. Skupine za ljudska prava kritizirale su koaliciju pod vodstvom Saudijske Arabije za korištenje takozvanih napada „double-tap“ – u kojima se druga bomba ispušta nekoliko minuta nakon prve, ciljajući na civile i osoblje hitne pomoći koje se okupilo na mjestu prve eksplozije. Jedan takav višefazni napad 8. listopada 2016. pogodio je sprovod u Sani, pobivši 155 ožalošćenih i ranivši najmanje 525 ljudi. Drugi takav napad pogodio je svadbu u zabačenom selu Al-Wahijah 28. rujna 2015. godine, pobivši 131 civila. „Leševi su bili razbacani među stablima“, rekao je otac mladoženje, Mohammed Busaibis, jemenskoj grupi za ljudska prava Mwatana, dodajući da je saznao da je i njegova majka umrla kad je vidio njen poznati ožiljak na nozi otrgnutoj od tijela. „Zašto su nas napali? Ovdje nema ničega. Nema vojnih baza, čak ni policijske postaje“. Bivši visoki britanski dužnosnik rekao mi je da je užasnut nemarnošću saudijskog ciljanja. „To bi se redovito događalo“, rekao mi je. „Sjedali bismo za ručak, a Jemenac (iz vlade u egzilu) dobio bi poruku na WhatsApp s koordinatama na Google Maps i porukom da će ondje biti hutisti. Na temelju toga provedeno je jako puno odabira ciljeva, bez ikakvih dodatnih provjera“.

Problemi s odabirom ciljeva

Larry Lewis, savjetnik State Departmenta za zaštitu civila, opisao mi je saudijski odabir ciljeva kao „nevjerojatno labav“. „U SAD-u i Velikoj Britaniji“, objasnio je, „imamo vrlo formalne procese“ za zračne napade, ali „ta koalicija ih ne koristi… a kada zabrljate, događaju se loše stvari“. Lewis kaže da je u rujnu 2016. – nekoliko tjedana prije napada na pogrebnu povorku – izrazio svoju zabrinutost načelniku Saudijskih oružanih sila. „Izložio sam sve vrlo djelotvorne stvari koje bi mogao učiniti kako bi smanjio štetu po civile“, rekao mi je. „Načelnik nije izgledao jako zainteresiran… jednostavno nije odgovorio“. Prošlog je srpnja prestolonasljednik Mohammed bin Salman (MBS), arhitekt zračnog rata, izdao kraljevski dekret „oprostivši vojne i disciplinske kazne svom vojnom osoblju koje je sudjelovalo u operaciji Vraćanje nade (Operation Restoring Hope)“. Nakon što je Saudijska Arabija shvatila da ne može pobijediti hutiste samo zračnim napadima, pokrenula je kopnenu operaciju u sjevernom Jemenu, koja uključuje tisuće saudijskih vojnika, širok izbor jemenskih i stranih boraca, kao i britanske specijalne snage. Prisutnost britanskih specijalnih snaga u Jemenu nije službeno priznata, ali je postala javna tajna u obrambenim krugovima. Visoki britanski diplomatski izvor mi je rekao da je odluka o odobravanju vojne pomoći Saudijskoj Arabiji proizašla iz sastanka britanskih ministara i Bin Salmana u Londonu, tijekom njegovog državničkog posjeta Velikoj Britaniji u ožujku 2018. – kada se sastao s Kraljicom i potpisao memorandum o namjeri kupovine još 48 borbenih aviona vrijednih 10 milijardi funti ne bi li nadogradio svoju ratom istrošenu flotu. Dva mjeseca kasnije, 23. svibnja 2018. godine, Boris Johnson, tadašnji ministar vanjskih poslova, objavio je pažljivo formuliranu izjavu kojom obvezuje neobjavljeni broj britanskih vojnika da pruže „informacije, savjete i pomoć“ kako bi „ublažili“ prijetnju Saudijskoj Arabiji od raketa hutista. Britanska vlada odbija bilo potvrditi bilo poreći da je rasporedila svoje vojnike u Jemenu. U travnju, kada su ga u parlamentu pitali o navodima objavljenim u novinama Mail on Sunday, da se britanske specijalne snage bore u Jemenu zajedno s djecom-vojnicima na strani Saudijske Arabije, ministar vanjskih poslova Mark Field zatražio je istragu, dok je istodobno odbio potvrditi jesu li britanske trupe uopće u zemlji. U ožujku ove godine, ministar vanjskih poslova Jeremy Hunt obilježio je četvrtu godišnjicu intervencije Saudijske Arabije u Jemenu odvažnom obranom britanske uloge u tom konfliktu. U kolumni za Politico, Hunt je inzistirao na tome da bi napuštanje Saudijaca predstavljalo „moralni bankrot“, s kontraintuitivnim argumentom da britansko zauzimanje za mir u Jemenu zahtijeva od Vlade da nastavi prodavati oružje jednoj od zaraćenih strana. Inače bi se, upozorio je, „odrekli svojeg utjecaja i učinili se nevažnima za tijek događaja u Jemenu“.

Ukratko, prodaja oružja Velikoj Britaniji kupuje utjecaj u Saudijskoj Arabiji; utjecaj koji ona može iskoristiti i u nastojanju za postizanje mira. Hunt se neizravno poziva na „iskrene razgovore“ o ljudskim pravima sa svojim saudijskim kolegama, dok je Vlada na sudu branila prodaju oružja navodeći „opsežnu britansku obuku“ za saudijske pilote i ciljatelje, kako bi se smanjile štete po civilno stanovništvo, uz prisutnost časnika za vezu RAF-a u saudijskom opertivnom centru za vođenje zračnih operacija kako bi „poduprli saudijsko pridržavanje međunarodnog humanitarnog prava“. Ali utisak da Britanija ima blagotvorni utjecaj na vođenje zračnog rata poništen je očitom činjenicom da je broj civilnih napada porastao tijekom rata, prema izvješću koje analizira podatke o zračnim napadima, kojeg je napisao Larry Lewis za think-tank poduprt od Vlade SAD i koji je objavljen u svibnju. Drugi britanski dužnosnici s iskustvom iz prve ruke u saudijskim vojnim operacijama odbacuju tvrdnje da britanska uloga na terenu u Saudijskoj Arabiji čini ikakvu razliku. „Sranje“, rekao je bivši visoki britanski dužnosnik koji je radio u Saudijskoj Arabiji. „S MBS-om naš je utjecaj nestao. Bio je u žurbi i okružio se ljudima koji nisu spremni preispitati njegove prosudbe“. „Oružane snage su poput luka. U samom središtu se donose konačne odluke o izboru ciljeva… ali mi smo imali pristup samo do četvrtog ili petog sloja“, rekao mi je. „Mi uopće nismo imali pristup Saudijcima koji su odabirali ciljeve. Nisu to imali ni Jemenci“, rekao je – misleći na članove jemenske vlade u egzilu, u čije se ime taj rat navodno vodi. Suradnja na višim razinama, podsjetio je dužnosnik, sastojala se tek od podsjećanja Saudijaca kako je Britanija „zabrinuta“ zbog smrti civila. „Rekli bi: ‘Moja vlada želi da naglasim koliko je važno da se pridržavate međunarodnog humanitarnog prava’ – a ako ne razumijete, ovdje je to i napisano na arapskom. To bi bilo to“. „Mi Britanci smo skloni okolišanju, unatoč tome što imamo značajan utjecaj na Saudijce“, rekao mi je John Deverell, bivši ravnatelj zadužen za vojnu diplomaciju u Ministarstvu obrane, koji je bio i vojni izaslanik u Saudijskoj Arabiji te Jemenu između 2001. i 2003. godine. Ako Britanija nije voljna „iskoristiti prijetnju obustave prodaje oružja i slanja osoblja povezanog s ratom u Jemenu“, dodao je Deverell, svi će znakovi zabrinutosti biti neučinkoviti. „Zabrinuti smo da ćemo, budemo li govorili istinu moćnicima, ugroziti trgovačke veze“.

Izvozni ugovor stoljeća

Upravo te trgovačke veze drže Britaniju čvrsto zapetljanom u ratu u Jemenu. Temelj toga je „government-to-government“ ugovor o prodaji oružja zvan al-Yamamah, potpisan 1985. godine u vrijednosti od više milijardi GBP. On jamči britansko održavanje, obuku i ponovno naoružavanje bilo kojeg britanskog zrakoplova prodanog Saudijskoj Arabiji, u ratu ili miru. Taj posao je bez ugovorenog roka trajanja, što znači da njegovi uvjeti, koji su se 1980-ih primjenjivali na zrakoplove Tornado, sada pokrivaju izvoz novih BAE-ovih borbenih aviona Typhon. Kao odgovor na nedavno parlamentarno pitanje, britanska Vlada odbila je otkriti ukupan prihod od al-Yamamah ugovora, jer bi to „moglo štetiti odnosima s jednom stranom državom“ – ali je bivši direktor BAE-a Mike Turner taj prihod u 2005. procijenio na više od 40 milijardi GBP. Nick Gilby, istraživač koji je napisao knjigu o tom ugovoru, procjenjuje aktualnu vrijednost prodaje na „konzervativno utvrđeno, 60 milijardi GBP“, temeljem izjava iz BAE, te godišnjih izvješća o poslovnju. Prema uvjetima sporazuma, Saudijska Arabija nadoknađuje britanskom Ministarstvu obrane troškove BAE-a za naoružavanje i održavanje saudijskog zrakoplovstva, plus 2 posto naknade za rad državnih službenike koji vode ovaj posao. Opstanak BAE ovisi o tom državnom ugovoru, ali im to također daje i ogroman utjecaj na vladu kao glavnom izvršitelju ovog posla vrijednog više milijardi USD. (Bivši ministar vanjskih poslova Robin Cook jednom je opisao tu tvrtku kao vlasnika „ključa vrtnih vrata za br. 10“.)

Iako al-Yamamah ugovor sam po sebi ne stvara nikakav prihod za britansku državnu riznicu, on je temelj dubljeg financijskog odnosa između Londona i Rijada. Kuća Saud koristi naftne prihode za kupnju britanskih dionica, obveznica i luksuzne imovine; u 2017. potrošila je 93 milijarde GBP u Britaniji. David Wearing, stručnjak za britansko-saudijske odnose pri sveučilištu Royal Holloway University, procjenjuje da se petina britanskog deficita tekućeg proračuna pokriva saudijskim novcem koji „stabilizira sve ranjiviju funtu“. Bivši konzervativni ministar mi je rekao da je neposredno prije nego što je Saudijska Arabija počela bombardirati Jemen 2015. godine, Rijad privatno priopćio da će financijski stisnuti Britaniju ako se njena Vlada pokoleba po pitanju ove vojne suradnje. „Na samom početku nam je imperativno preneseno da oni na britansku potporu svom ratu gledaju kao na ključni test“, prisjetio se ministar. „Ako ga ne prođete, vi ste vani, što se tiče komercijalnih mogućnosti i utjecaja u budućnosti“.

Temelj za sporazum al-Yamamah postavljen je u vrijeme britanske imperijalne ere. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, kuća Saud je financirala svoj neslužbeni rat protiv egipatskih trupa koje su okupirale Jemen, prijeteći kako samoj saudijskoj vlasti tako i britanskoj koloniji u Adenu. David Stirling, osnivač SAS-a, iskoristio je svoj utjecaj kod saudijskog kralja da za njegovu kraljevinu dogovori ugovor o kupnji britanskih borbenih aviona Lightning i radarskih sustava, te pripadajućih usluga lokalnog održavanja opreme. Deset godina kasnije, događaji su još više zbližili Saudijsku Arabiju i Britaniju. Vjerski fanatici su 1979. godine zauzeli Veliku džamiju u Meki kako bi ondje zahtijevali rušenje saudijskog monarha – samo koji mjesec nakon što je iranska revolucija srušila Šaha i uspostavila Islamsku Republiku koja je otvoreno u pitanje dovodila Kuću Sauda. U međuvremenu, Britanija je bila u financijskom neredu. Nije si mogla priuštiti kupovinu borbenih aviona Tornado koje je razvila u suradnji s Italijom i Njemačkom. Ako je Britanija željela neovisno posjedovati sredstva zračnog odvraćanja, bio joj je potreban bogat inozemni kupac koji bi ujedno subvencionirao i troškove njene vlastite flote. Nesigurna kraljevska obitelj koja sjedi na najvećim svjetskim rezervama nafte bila je savršen takav kupac.

Saudijska Arabija je htjela najbolji avion koji se za novce može dobiti: američki F-16. Iran je imao idući avion s te liste, F-14, ali se Izrael žestoko protivio mogućnosti da neka arapska zemlja nabavi avione usporedive s njihovim F-16. SAD su pronašle zaobilazno rješenje. Pod okvirom NATO-a, podržale bi izvoz britanskog Tornada u ruke Kuće Saud, ​​što bi Sovjete zadržalo izvan Zaljeva i smanjilo troškove Britanije za nadogradnju vlastite flote. Rezultat je bio posao nazvan al-Yamamah. To je bio najveći ugovor o prodaji naoružanja na svijetu – i ujedno put za spas proizvodnje naoružanja u Britaniji. U „tajnom i osobnom“ pismu američkom predsjedniku Ronaldu Reaganu 1988. godine – čiji sadržaj do sada nije bio objavljen – Thatcher se povjerila da je Saudijska Arabija pružila jamstva da britansko oružje neće agresivno koristiti protiv drugih država. Prema izvješću Mikea Lewisa, bivšeg inspektora UN-a za naoružanje, vlada M. Thatcher preglasala je dužnosnike britanskog Ministarstva vanjskih poslova koji su savjetovali protiv preuzimanja obveze stavkom tog ugovora, da se Velika Britanija obvezuje iznova naoružati Saudijsku Arabiju u slučaju njenog ulaska u rat. To bi, kazali su, izložilo zemlju optužbama za umiješanost u „nezakonite vojne avanture“.

Pravda spora ali dostižna?

U ožujku sam prisustvovao konvenciji koju je organizirala vlada u Farnboroughu za tvrtke koje se bave oružjem i žele se probiti na unosna izvozna tržišta. Rukovoditelji su s vladinim dužnosnicima razgovarali o trgovini u „Zoni rasta izvoza“ uz sendviče s paprikom i piletinom. Gledali smo „SAS motivacijskog govornika“ kako veliča važnost pozitivnog mentalnog stava. Na konvenciji je prikazana prezentacija o pojedinostima propisa o kontroli naoružanja od strane visokog dužnosnika iz britanske vladine agencije za izvozne dozvole. „Neznanje nije isprika za kršenje zakona“, rekao je službenik prisutnima. Nakon toga sam pitao službenika kako je moguće da je njegov vlastiti odjel – Zajednička jedinica za kontrolu izvoza (Export Control Joint Unit – ECJU) – izdao tako široka odobrenja za izvoz oružja prema Jemenu. „Ne znam, ali moguće je“, odgovorio je. „Radim ono što mi se kaže i radim svoj posao“, dodao je. „Ali sam neugodno svjestan da je Adolf Eichmann govorio baš to isto“. Čelnik ECJU-a, Edward Bell, također je izrazio nelagodu zbog obnove naoružanja saudijskih zračnih snaga. „Savjest mi govori da bismo trebali obustaviti (izvoz u Saudijsku Arabiju)“, napisao je 2016. u elektroničkoj pošti Sajidu Javidu, tadašnjem ministru nadležnom za licenciranje izvoza oružja. Javid je ignorirao Bellov savjet.

Kraljevsko saudijsko ratno zrakoplovstvo

Vince Cable, Javidov prethodnik, odgodio je 2015. godine izvoz pošiljke Paveway bombi u Saudijsku Arabiju nakon izvješća koja su tvrdila da su zračni napadi gađali bolnice u Jemenu. No, Cable mi je rekao da se brzo našao pod pritiskom tadašnjeg britanskog ministra obrane Michaela Fallona i premijera Davida Camerona da dozvoli pošiljku. Tijekom ranih faza zračnog rata, britanska Vlada je odgovarala kritičarima svoje uključenosti u rat objašnjavajući da je provodila istrage navoda o napadima Saudijske Arabije na civile u Jemenu. Međutim, u 2016. godini – navodeći „nespretnosti izražavanja“ – Vlada se preokrenula i revidirala ranije ministarske izjave u kojima se navodilo da su provođene istrage. Umjesto toga, nakon što se našla pritisnuta pitanjima o korištenju britanskog oružja u navodnim ratnim zločinima u Jemenu, Vlada je istaknula da koalicija pod vodstvom Saudijske Arabije sama sebe istražuje. Ovaj posao obavlja „Zajednički tim za procjenu incidenata“ (Joint Incident Assessment Team – JIAT), tijelo sastavljeno od oko 20 časnika iz Saudijske Arabije i UAE, koje je zaduženo za istragu prijava civilnih žrtava u Jemenu. Larry Lewis, američki dužnosnik koji je pozvao Saudijce da osnuju JIAT, rekao mi je da tim nema istraživače na terenu u Jemenu, pa se mora osloniti na Saudijsko kraljevsko zrakoplovstvo u pogledu pružanja informacija. „Oni bi povremeno odlazili u Jemen kako bi istražili incidente visoke javne vidljivosti“, rekao je. Lewis je također rekao da je JIAT „osmišljen kako bi se smanjila učestalost običnih grešaka“, kao što su to gađanja ciljeva koji su uneseni na „zabranjenu listu“ – bunari, bolnice, škole. Isto tako, taj je mehanizam trebao smanjiti šanse da saudijske snage „ne primijene taktičko strpljenje“ – na primjer, da bombardiraju borce hutista kada se oni zaustave na tržnici umjesto da čekaju njihov odlazak kako bi se smanjile civilne žrtve. No, Lewis sada kaže da je djelovanje JIAT propalo i prema svojim vlastitim mjerilima, jer ga je saudijsko Ministarstvo obrane jednostavno ignoriralo.

Za britansku vladu, međutim, JIAT pruža prikladnu izliku (smokvin list) za nastavak odobravanja izvoza naoružanja u Rijad. Istraživači open-source istražne agencije Bellingcat optužili su koaliciju za neiskrenost pri „velikoj većini procjena JIAT-a“. Rawan Shaif, koji je na čelu njihovog projekta Jemen, rekao mi je da „informacije na koje se (Ujedinjena Kraljevina) oslanja“ dolaze od „partnera kojeg se izravno podupire u sukobu, i koji laže o većini napada“. U slučaju dva posebno smrtonosna napada, u svibnju i srpnju 2015. godine – u kojima je više od 100 ljudi ubijeno zračnim napadima na tržnicama u gradu Zabidu i Fayoushu (koji je predgrađe Adena) – procjena JIAT-a jednostavno je tvrdila da koalicija nije bombardirala niti jedno od tih mjesta, unatoč izvješćima UN-a, BBC-a, Human Rights Watch-a i Amnesty-a, kao i snimkama kamera s pametnih telefona na mjestima događaja, na kojima je bilo jasno da se radilo o zračnim napadima. U drugim situacijama JIAT je opravdao napade, jednostavno tvrdeći da su ciljevi bili vojni. Nakon izvješća o civilnim žrtvama prilikom zračnog napada u provinciji al-Jawf, u rujnu 2016. godine, JIAT je objavio izjavu u kojoj se tvrdilo da je koalicija pogodila „zapovjednike hutista“ koji su putovali u kamionetu. Ali kada su UN i jemenska udruga za ljudska prava Mwatana samostalno posjetili lokalitet, otkrili su da su žrtve bile žena koja se vozila sa svoje dvije šogorice i njihovih 12 djece.

Pred parlamentom i sudom

Parlamentarni nadzor poštivanja britanskih propisa o kontroli izvoza naoružanja u nadležnosti je Odbora za kontrolu izvoza naoružanja (Committees for Arms Export Controls – CAEC). Tom međustranačkom grupom, sastavljenom od 18 parlamentarnih zastupnika, predsjeda Graham Jones, zastupnik laburista koji je kritizirao „nepoštenje“ nevladinih organizacija što izvještavaju o kršenjima ljudskih prava u Jemenu. On je i pisao u potporu Bin Salmanu te koaliciji pod vodstvom Saudijske Arabije, naglašavajući „vitalnu ulogu“ BAE-a u zapošljavanju i gospodarstvu njegove izborne jedinice u Lancashireu. Doktor Anna Stavrianakis, nastavnica na Sveučilištu u Sussexu koja istražuje odobravanje izvoza naoružanja, i koja je redovito svjedočila pred CAEC, optužila je Jonesa da Jemen ne uvrštava na dnevni red odbora. „Vlada namjerno stvara sumnju i dvosmislenosti kada su u pitanju kršenja međunarodnog humanitarnog prava u Jemenu“, rekla mi je. „A predsjedavajući djeluje kao potpora vladinoj politici, a ne djeluje nepristrano kako bi je kritički nadzirao“. U elektroničkoj pošti poslanoj Guardianu Jones je odgovorio da su njegovi kritičari „radikalno lijevi marksisti koji podržavaju nasilnu, rasističku, islamsku fašističku miliciju“ u Jemenu i rekao da je on sam bio „u prvim redovima rasprava o jemenskim pitanjima“.

Odluka žalbenog suda, koju se očekivalo krajem lipnja, rješava pitanje da li politička volja britanske Vlade za naoružavanje Saudijske Arabije krši britanske zakone. Slučaj, koji je pokrenula nevladina udruga Kampanja protiv trgovine oružjem (Campaign Against the Arms Trade – CAAT), saslušan je pred trojicom sudaca 9. travnja. Rezultat ovisi o tumačenju dviju riječi: „jasan rizik“. Britanski propisi zabranjuju izdavanje odobrenja za izvoz naoružanja ako postoji „jasan rizik“ da bi ono moglo biti korišteno pri „ozbiljnom kršenju međunarodnog humanitarnog prava“. Na ta tri suca je odluka o tome je li Vlada prekršila ovaj propis. „Teško mi je sjetiti se slučaja u kojem su dokazi bili tako jednoznačni i uvjerljivi kao u ovome“, rekla je Rosa Curling iz Leigh Daya, pravne tvrtke koja je zastupala CAAT. „Ako se oružje može legalno izvesti u ovom scenariju, kada se onda ne bi moglo?“. Vlada je tvrdila kako ima informacije koje je u tajnosti podijelila sa sucima, koje joj pružaju uvjerenje o tome kako nema „jasnog rizika“ da Saudijska Arabija nepotrebno ubija civile. Odvjetnici CAAT-a uzvratili su tvrdnjama da u javnoj domeni postoji više nego dovoljno dokaza za dokazivanje da je ovaj rizik stvaran. CAAT je izgubio svoj prvi slučaj 2017. godine, kada je visoki sud presudio u korist Vlade nakon što je u tajnosti čuo dijelove njene obrane. Krunski savjetnik (Queen’s Counsel – QC) Philippe Sands, koji nije uključen u ovaj slučaj, kaže da bi ministri trebali biti osobno zabrinuti zbog mogućnosti suočavanja s kaznenim prijavama vezanim za njihovu ulogu u naoružavanju Saudijske Arabije. „Ako Ujedinjena Kraljevina isporučuje oružje koje se koristi za počinjenje kaznenih djela, tada se ne može isključiti mogućnost da ministar koji to znajući ipak potpiše prodaju ubuduće može biti izveden pred sud, nacionalni ili međunarodni“, rekao mi je.

Britanska sudska praksa jasno kaže da svjesno snabdijevanje oružjem koje se koristi za počinjenje kaznenog djela može značiti da je i dobavljač oružja odgovoran za taj zločin. „Koalicija tvrdi da su joj cilj samo hutisti i da se jako trudi izbjeći civilne žrtve, ali dokazi upućuju na suprotno“, rekla je Dearbhla Minogue iz organizacije Global Legal Action Network, koji s Bellingcatom radi na istraživanju da li su pojedini zračni napadi u Jemenu prekršili međunarodno pravo. „Državljani Velike Britanije koji su u takvoj situaciji uključeni u prijenos naoružanja, trebali bi time biti zabrinuti“, rekla je. Prema krunskom savjetniku Wayneu Jordashu, vladini dužnosnici bili bi suočeni s većim rizikom progona ako je Britanija „strana u sukobu“, što je jedna neupadljiva pravna fraza kojom su se itekako bavili britanski državni službenici dok su se gomilali dokazi o civilnim žrtvama. „Mnogo se energije troši na dokazivanje kako nismo strana u sukobu“, primijetio mi je jedan službenik Whitehalla u travnju. Prema međunarodnom pravu, biti strana u sukobu znači pružanje vojne, financijske ili logističke potpore koja izravno degradira vojnu sposobnost druge zaraćene strane i slabi njezinu sposobnost održavanja stanja neprijateljstva. Glasnogovornik Međunarodnog odbora Crvenog križa mi je rekao da je odlučeno je li Britanija strana u sukobu u Jemenu – ali nije mogao javno objaviti tu prosudbu jer oni još uvijek posreduju u pregovorima zaraćenih strana i ne bi htio riskirati ikakvo prejudiciranje odnosa. Ministri redovito govore parlamentu da Britanija nije strana u sukobu. „Dopustite mi da jasno stavim do znanja kako nismo strana u ovome sukobu… To nije situacija u kojoj bi se nalazila Ujedinjena Kraljevina“, rekao je tadašnji ministar vanjskih poslova Alister Burt parlamentu u siječnju, a tu tvrdnju mi ​​je ponovio u intervjuu u travnju. Ministar vanjskih poslova Mark Field također je u ožujku izjavio parlamentu: „Još uvijek držimo čvrsto stajalište da nismo strana u tom sukobu“.

Međutim, visoki britanski diplomatski izvor, pozivajući se na interno pravno mišljenje iz Ministarstva vanjskih poslova, rekao mi je da „svatko tko to kaže, govori krivo“. Vlada je prošle godine odlučila pružiti „vojnu pomoć“ Saudijskoj Arabiji, kazao je, pozivajući se na raspoređivanje specijalnih snaga, „i time smo postali strana u sukobu“. Izvijanja britanske Vlade kako bi se prikrilo njezino sudjelovanje u ratu u Jemenu nije ništa drugo do akrobatska. Vlada je vezala Britaniju, njenu vojsku i njeno gospodarstvo s najbogatijom nacijom u arapskom svijetu pri njenom zlostavljanju najsiromašnijih. Procjenjuje se da je Saudijska Arabija na svoj neuspjeli rat potrošila 60-70 milijardi USD po godini, što je gotovo četiri puta veći iznos od trenutnog BDP-a Jemena i dovoljno novca da osigura egzistenciju čitave jedne generacije Jemenaca. Farea Al-Muslimi, sin jemenskog farmera koji sada radi u  Chatham House, vodećem britanskom vanjskopolitičkom think-tanku, opisao mi je cijenu koju za rat plaća njegova zemlja. „Sutra ćete završiti s mrtvim tijelom zvanim Jemen“, rekao mi je. „I nitko ga neće htjeti očistiti ili pokopati – a Saudijci, hutisti, Britanci će shvatiti da se bore za nešto što ne postoji“.

*Autor ovog članka je Arron Merat, koji je svoj tekst objavio 18. lipnja 2019. godine na portalu medijske kuće Guardian (https://www.theguardian.com/international) pod naslovom “The Saudis couldn’t do it without us’: the UK’s true role in Yemen’s deadly war”. Original je dostupan na adresi: https://www.theguardian.com/world/2019/jun/18/the-saudis-couldnt-do-it-without-us-the-uks-true-role-in-yemens-deadly-war

Saudijska Arabija i njezini koalicijski partneri predali su oružje američke proizvodnje borcima povezanima s Al-Qaedom, tvrdolinijaškim salafističkim milicijama i drugim frakcijama koje ratuju u Jemenu, a što prema istraživanju CNN-a  predstavlja kršenje njihovih sporazuma sa SAD. To oružje je također došlo i u ruke pobunjenika pod okriljem Irana, koji se protiv koalicije bore za kontrolu te zemlje, razotkrivajući Tehranu neke od osjetljivih američkih vojnih tehnologija i potencijalno ugrožavajući živote američkih postrojbi u drugim zonama sukoba.

Prema navodima lokalnih zapovjednika na terenu i analitičara koji su razgovarali sa CNN-om, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, njezin glavni partner u ratu, upotrijebili su oružje proizvedeno u SAD-u kao vrstu valute za kupovanje lojalnosti pojedinih milicija ili plemena, podupiranje odabranih naoružanih sudionika, te utjecanje na tamošnji složeni politički krajolik. Predajući ovu vojnu opremu trećim stranama, koalicija pod vodstvom Saudijske Arabije krši uvjete prema kojima je kupila oružja od SAD-a, priopćilo je američko Ministarstvo obrane. Nakon što je CNN predstavio svoje nalaze, službenik američkog obrambenog sustava potvrdio je postojanje aktivne istrage o tom pitanju.

Ova su otkrića otvorila nova pitanja o tome jesu li SAD izgubile kontrolu nad ključnim saveznikom koji vodi jedan od najstrašnijih ratova proteklog desetljeća, te je li Saudijska Arabija dovoljno odgovorna da joj se dopusti daljnje kupovanje sofisticirane vojne opreme i naoružanja. Prethodna CNN-ova istraživanja utvrdila su da je oružje proizvedeno u SAD-u bilo korišteno u nizu smrtonosnih napada saudijske koalicije u kojima je ubijeno više desetaka civila, od kojih su mnogi bili djeca. To se dogodilo u trenutku kada Kongres, ogorčen nad službenim Rijadom zbog prošlogodišnjeg ubojstva novinara Jamala Khashoggia, razmatra da li će prisiliti Trumpovu administraciju na prekid podrške saudijskoj koaliciji koja se za vođenje rata oslanja na američko oružje.

Rijad je 2015. pokrenuo koaliciju kako bi iz glavnog grada Jemena protjerao Houthi-pobunjenike potpomognute od Irana, i na vlast vratio međunarodno priznatu vladu predsjednika Abdu Rabu Mansour Hadija. Rat je zemlju podijelio na dva dijela, a s njime je došlo i oružje – ne samo puške, nego i protuoklopne rakete, oklopna vozila, laserski senzori i topništvo – sve se to slilo u bezvlađe ove kompleksne države. Od tada je nešto od američke „prekrasne vojne opreme“, kako je jednom bila nazvana od američkog predsjednika Donalda Trumpa, bilo predano, prodano, ukradeno ili napušteno u jemenskome kaosu, gdje mutni savezi i razlomljene politike pružaju malo nade bilo kakvom sustavu odgovornosti ili praćenja.

Neke su se terorističke grupe okoristile priljevom američkog oružja, a barijera koja je priječila unos naprednog naoružanja sada je smanjena pred pritiskom zakona ponude i potražnje. Vođe milicija imale su dovoljno prilika da dobiju vojnu opremu u zamjenu za ljudstvo potrebno u borbi protiv Houthi-milicija. Posao dilera oružjem je cvjetao, a trgovci su najboljem ponuđaču nudili kupnju ili prodaju bilo čega, od puške proizvedene u SAD-u do tenka. I snage koje podržava Iran zarobile su američko oružje, upotrebljivo za napade na pojedine ranjive točke, ili iskoristivo za uzorke u svrhu unapređivanja svoje domaće proizvodnje.

Imate li ovdje američkih pušaka?

U uskim, trošnim ulicama povijesnog središta Taiza trgovine oružjem nalaze se stisnute među dućanima sa ženskom odjećom. Tržnice oružja su u Jemenu ilegalne, ali ih to ne sprečava da otvoreno rade u ovom velikom planinskom gradu na jugozapadu države. Na jednoj strani vise velovi, abaje i šarene haljine za prodaju; na drugoj strani su pištolji, ručne bombe i američke jurišne puške dostupne po posebnoj narudžbi. Na jednoj tržnici oružja slatkiši su bili izloženi među streljivom. „Imate li ovdje američkih pušaka?“ pitao je CNN. „Američke su puške skupe i tražene“, odgovorio je trgovac oružjem u razgovoru zabilježenom skrivenom kamerom CNN-a. Na jednoj drugoj gradskoj tržnici, dječak vrlo mladenačkog izgleda rukovao je oružjem poput eksperta. Muškarci su se šalili i žvakali khat, ondje uobičajenu drogu, a atmosfera je bila opuštena. No, te trgovine ne uzimaju samo pojedinačne narudžbe, već one mogu opskrbljivati i pojedine milicije – i upravo to, ne baš skriveno crno tržište, djelomično potiče potražnju za visoko tehnološkim američkim naoružanjem, te održava ciklus nasilja u Jemenu.

Nekoć intelektualno središte zemlje, Taiz je sada bačva baruta koja je prošle godine pokrenula rat unutar rata, kada su razne milicije podržane koalicijom pod vodstvom Saudijske Arabije okrenule svoje oružje jedne na druge. Usred kaosa šireg rata, i „Al-Qaeda na Arapskom poluotoku“ (AQAP) je 2015. godine izašla na linije fronte u Taizu, stvarajući povoljne saveze s pojedinim pro-saudijskim milicijama s kojima se borila rame uz rame. Jedna od tih postrojbi povezanih s AQAP-om, „Brigada Abu Abbasa“, sada posjeduje oklopna vozila poduzeća Oshkosh iz SAD-a, kojima je 2015. paradirala kroz grad u prikazu svoje vojne snage. Sam Abu Abbas, njen osnivač, proglašen je od SAD-a teroristom 2017. godine, ali skupina i dalje uživa potporu saudijske koalicije i prihvaćena je u sastav 35. brigade jemenske vojske koju ta koalicija podupire. „Oshkosh Defense strogo slijedi sve američke zakone i propise koji se odnose na kontrolu izvoza“, izjavila je tvrtka za CNN.

Postoje i smrtonosniji oblici naoružanja koji su dospjeli u taj grad. U listopadu 2015. godine hvalile su se vojne snage lojalne vladi medijima koje podupiru Saudijska Arabija i UAE, da su Saudijci iz aviona bacili američke TOW protuoklopne rakete baš na isto područje fronte na kojem je bilo poznato da u to vrijeme djeluje AQAP. Lokalni dužnosnici potvrdili su da je došlo do takve zračne isporuke, ali su pokušaji CNN-a da provede daljnje razgovore bili blokirani, i lokalna je uprava zaplašila novinarsku ekipu. Lokalni aktivist se našalio kako je oružje vjerojatno prodano dalje.

Groblje američke vojne opreme

Na groblju odbačene američke vojne opreme nedaleko lučkog grada Hodeidah, postaje jasno da je „Alwiyat al Amalqa“ – Brigada orijaša (Giants Brigade), milicija pretežno salafi ili ultra-konzervativnih sunita, baš ona omiljena frakcija isporučitelja. Skoro pola tuceta ondje ostavljenih MRAP vozila većinom nose naljepnice Brigade orijaša. Jedno vozilo na sebi čak ima i izvoznu oznaku koja pokazuje da je poslano iz Beaumonta (savezna država Texas) u Abu Dhabi, u UAE, prije nego je završilo u rukama ove milicije. Serijski broj drugog MRAP-a otkriva da ga je proizveo Navistar, najveći isporučitelj oklopnih vozila za američke Oružane snage. Oklopna terenska vozila izgrađena su kako bi izdržala paljbu iz vatrenog oružje, eksplozije mina i improvizirane eksplozivne naprave (IED). „To je vozilo koje želi svaka postrojba kada je na terenu“, kaže Navistar-ova web-stranica. Tvrtka je odbila komentirati ovo izvješće.

Primatelji američkog naoružanja zakonski su dužni pridržavati se uvjeta o krajnjim korisnicima, koji zabranjuju prijenos bilo koje opreme trećim strankama bez prethodnog odobrenja Vlade SAD-a. To odobrenje nikada nije dobiveno. Saudijska koalicija nije odgovorila na višestruke zahtjeve za komentarom. Visoki dužnosnik UAE zanijekao je „na vrlo jasan način da ni na koji način ne kršimo propise o krajnjim korisnicima“.

Brigada orijaša predstavlja „dio jemenskih snaga“, rekao je taj dužnosnik CNN-u, dodajući da je ta skupina bila pod izravnim nadzorom UAE-a, te da je oprema time zapravo bila u „kolektivnom posjedu“ koalicije. Američko Ministarstvo obrane, konkretno upitano o Brigadi orijaša, izjavilo je da Saudijskoj Arabiji ili UAE-u nije dalo dozvolu za predaju američkog naoružanja drugim frakcijama na terenu. „Sjedinjene Države nisu odobrile Kraljevini Saudijskoj Arabiji ili Ujedinjenim Arapskim Emiratima re-transfer bilo kakve opreme entitetima u Jemenu“, izjavio je za CNN glasnogovornik Pentagona Johnny Michael. „Vlada SAD ne može komentirati bilo kakve tekuće istrage vezane uz tvrdnje o kršenju odredbi o krajnjim korisnicima obrambenih sredstava i usluga prenesenih našim saveznicima te partnerima“.

Iran „temeljito procjenjuje američku vojnu tehnologiju“

Budući da je većina smrtnih slučajeva američkih vojnika u Afganistanu i Iraku uzrokovana improviziranim eksplozivnim napravama (IED), kritično je da znanje o ranjivostima MRAP vozila ne padne u ruke neprijatelja. No, za to je već prekasno.

U rujnu 2017. godine, jedna od televizija bliska Houthi-frakciji emitirala je slike Mohammeda Ali al-Houthija, de facto vođe pobunjenika, kako ponosno sjedi za volanom zarobljenog američkog MRAP vozila u glavnom gradu Sani, dok je gomila u pozadini zazivala „smrt Americi“. CNN je pribavio sliku koja prikazuje serijske brojeve jednog drugog američkog MRAP vozila u rukama još jednog visokog Houthi dužnosnika, prošle godine u Hodeidahu. Fotografiju je prvi objavio jemenski novinar Hussain al Bukhaiti, brat tog dužnosnika. To vozilo je bilo dio 2,5 milijarde USD vrijedne prodaje za UAE tijekom 2014. godine. Dokument o prodaji, koji je vidio CNN, potvrđuje da je „donesena prosudba kako zemlja primateljica može pružiti istu razinu zaštite osjetljivih tehnologija“ kao i same Sjedinjene Američke Države.

Ovakva MRAP vozila, zarobljena na bojištu, ispitivana su od iranske obavještajne službe, prema podacima dobivenim od člana tajne Houthi-postrojbe koju podržava Iran, poznate kao „Preventivne sigurnosne snage“. Ta postrojba nadgleda transfer vojne tehnologije u Tehran i iz njega. Njen pripadnik, koji je iz straha za svoju sigurnost za CNN govorio anonimno, otkrio je da su se savjetnici iz Irana i Hezbollaha već dokopali oklopnih vozila i druge američke vojne opreme. „Iranske obavještajne službe vrlo temeljito procjenjuju američku vojnu tehnologiju“, rekao je taj izvor u intervjuu iz Sane. „Slušajte, nema ni jednog američkog oružja za koje oni ne pokušavaju saznati detaljne podatke, od čega je napravljeno, kako radi“.

Improvizirane eksplozivne naprave sada se masovno proizvode u Jemenu od Houthi snaga u opsegu kojeg je prethodno postigla samo ISIL, navodi se u izvješću organizacije Conflict Armament Research. Oni prate oružje i njegove opskrbne lance u zonama sukoba, te su u Jemenu pronašli IED-ove koji sadrže iranske komponente.

Hizam Al Assad, član Houthi Političkog vijeća, potvrdio je za CNN da su MRAP vozila još uvijek u rukama Houthija, ali je opovrgnuo postojanje jedinice „Preventivne sigurnosne snage“. Iran nije odgovorio na zahtjev CNN-a da komentiraju.

Ljudske žrtve sukoba

Poplava američkog naoružanja potiče sukob koji je pobio desetke tisuća ljudi – među njima i djecu u školskim autobusima i obitelji koje su bježale od nasilja – i natjerao još milijune na rub gladi. Dvogodišnja Rehab je tako ozbiljno pothranjena da su joj se prsa duboko upustila u središtu njezinog sićušnog tijela. Procjenjuje se postojanje oko 200 slučajeva pothranjenosti poput njezine u selu Tohta, područja na bojištu okruženog topničkim i minobacačkim položajima na obali Crvenog mora u blizini luke Hodeidah. Prije nekoliko mjeseci, lokalna klinika je zatvorena zbog političkih nesuglasica oko financiranja. Ali dr. Fatma Ibrahim neće odustati. Svakog tjedna ona provodi kućne posjete, a čim uđe u ulicu, zabrinuti roditelji pohrle k njoj. „Gledajte, gledajte“, zahtijeva jedan otac dok pokazuje doktorici svoju 14-mjesečnu djevojčicu Roulu, mršavu poput kostura. Ibrahim je nježno pregledava, ali uskoro je vrijeme da krene s pregledom idućeg djeteta.

Za mladog muškarca, pristupanje kakvoj borbenoj frakciji jedno je od rijetkih načina pronalaženja zaposlenja u siromašnoj zemlji s malo infrastrukture i jedva postojećom ekonomijom. U isto vrijeme, previše moćnih političkih figura i ključnih oružanih aktera u regiji uvelike su profitirali iz sukoba i, kao rezultat toga, nedostaje im poticaja za pristanak na mirovni proces koji bi ugrozio njihovu financijsku korist.

Sjedinjene Američke Države su daleko najveći dobavljač oružja i Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a njihova potpora ključna je za nastavak rata Saudijske koalicije u Jemenu. Američki zakonodavci pokušavaju donijeti rezoluciju kojom se ukida potpora Trumpove administracije ovoj koaliciji. Demokratski senator Chris Murphy opisao je istragu CNN-a kao „bombu“ koja bi trebala poslužiti kao poziv na buđenje ne bi li se „izvukli iz rata u Jemenu koji je krenuo užasno ukrivo“. Međutim, general Joseph Votel, glavni američki zapovjednik na Bliskom Istoku, izjavio je na saslušanju u Senatu da dok će vojska „podrobnije razmotriti navode“ iz izvješća CNN-a – povlačenje potpore saudijskoj koaliciji moglo bi dodatno ugroziti Amerikance u regiji.

Malo je dokaza da Bijela kuća želi odstupiti od svog sadašnjeg pristupa, unatoč dokazima da djelovanje ključnog američkog saveznika možda čini Amerikance manje sigurnima. Nakon ubojstva novinara Jamala Khashoggija prošle godine, Trump je rekao kako bi bilo glupo da SAD otkažu više milijardi USD vrijedne ugovore o prodaji oružja Saudijcima. „Ne želim izgubiti svo to ulaganje u našu zemlju“, kazao je.

*Autori ovog članka su Nima Elbagir, Salma Abdelaziz, Mohamed Abo El Gheit and Laura Smith-Spark, koji su svoj tekst objavili u veljači 2019. godine na portalu medijske kuće CNN (https://edition.cnn.com/) pod naslovom “Sold to an ally, lost to an enemy“. Original je dostupan na adresi: https://edition.cnn.com/interactive/2019/02/middleeast/yemen-lost-us-arms/?fbclid=IwAR0yX-vPB8ooUXv7FXUAxRUSOPK5_YcpjockEV6YtYBMYCn3_HFfRT2YSFU

Posljednjih dana ponovno se u hrvatskim medijima moglo čitati o navodnom izvozu oružja i vojne opreme na krizna žarišta svijeta. Za razliku od veljače ove godine, kada je bila riječ o otkrićima istraživačkim novinarima BIRN-a i OCCRP-a po pitanju hrvatskog prometa oružja u 2016. godini, sada je riječ o otkrićima bugarskih novina Trud o usporedivim poslovima od 2015. do svibnja ove godine. One su na svojoj internetskoj stranici 2. srpnja objavile tekst u kojem se novinarka Dilyana Gaytandzhieva poziva na dokumente objavljene na Twitteru od “Anonymous Bulgaria” i opisuje sustav diplomatskih letova državne azerbajdžanjske kompanije “Silk Way Airlines”, kojima se smanjenim sustavom tranzitnih kontrola dostavljalo oružje i vojnu opremu u niz kriznih žarišta svijeta.

Preko 350 takvih diplomatskih letova preko niza država (među ostalim i Bugarska, Srbija, Rumunjska, Češka, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Mađarska, Slovačka, Poljska, Turska, Njemačka, Grčka, UK, Izrael) prebacivalo je uz djelovanje više posrednika iz Sjedinjenih Američkih Država za vlasti Azerbajdžana vojne terete na tržišta Iraka, Afganistana, Pakistana, Konga, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Sudana, Burkine Faso i Saudijske Arabije. Pri tome, posebno je apostrofirana Saudijska Arabija kao financijer i posrednik u nizu poslova kojima se implicira naoružavanje brojnih skupina raznih boraca u Siriji i Jemenu. U bugarskom tekstu Hrvatska se spominje samo jednom – povodom prijevoza 282 tone tereta putem ukupno 10 diplomatskih letova na ruti Baku-Rijeka-Baku u travnju i svibnju ove godine – u sklopu posla s Ministarstvom obrane Azerbajdžana i američkim poduzećem Culmen International LLC. Ovom tematikom su se posljednjih dana srpnja pozabavili novinari hrvatskog dnevnika 24sata – koji su uz fotografije spomenutih letova te utovara roba na prostoru zrakoplovne luke Rijeka pokušali dobiti i tematska očitovanja nadležnih državnih tijela u Hrvatskoj. Rezultat – MORH je upit o diplomatskim letovima prebacio na Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVEP), koje se onda ispričalo i izbjeglo svaki odgovor.

Saudijska Arabija na sudu

Istini za volju, ovakvi izvozni poslovi na prvi pogled izgledaju potpuno legalni. Kada se temu pogleda detaljnije, tu se otvaraju pitanja poštovanja UN sporazuma o trgovini naoružanjem i određenih preporuka EU o prometu roba vojne namjene – budući da postoji sumnja kako će barem dio ove vojne tehnike biti korišten za kršenje ljudskih prava na poprištima građanskih ratova i međunarodnih sukoba. Upravo se ova pitanja posljednjih godina učestalo postavljaju u slučaju Saudijske Arabije, države kojoj je i Hrvatska 2016. izvozila vojnu robu. No to nisu dileme koje bi mučile samo Hrvatsku, o čemu dobro svjedoči sudski postupak trenutno u tijeku u Velikoj Britaniji – posebno važan u ovom kontekstu, a praktično nevidljiv u raspravi koja se na istu temu ponekad vodi u Hrvatskoj.

Naime, u Velikoj Britaniji je početkom 2016. godine organizacija Kampanja protiv trgovine naoružanjem (Campaign Against Arms Trade – CAAT) pokrenula sudski postupak protiv države (konkretno, protiv državnog tajnika zaduženog za međunarodnu trgovinu) kojim se osporava dozvoljivost izdavanja dozvola za izvoz vojne opreme i naoružanja iz Ujedinjene Kraljevine u Saudijsku Arabiju. Kao razlog osporavanja navodi se kako Saudijska Arabija svojim ponašanjem u Jemenu (gdje sudjeluje u građanskome ratu) krši britanski propis kojim je u pravni sustav UK unesen sadržaj europskih pravila o prometu naoružanja i vojne opreme (među ostalim i EU preporuke 2008/944/CFSP, “The Common Rules Governing the Control of Exports of Military Technology and Equipment”), kao i UN Sporazuma o trgovini naoružanjem (UN Arms Trade Treaty). Pri tome se glavnina rasprave svela na drugi od ukupno 8 navedenih kriterija koji moraju biti zadovoljeni za izdavanje spomenutih izvoznih dozvola – kriterij koji ograničava izdavanje takvih dozvola u slučaju postojanja jasnog rizika da bi roba mogla poslužiti za počinjenje ozbiljnih kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Nevladinoj organizaciji CAAT su se u postupku protiv nadležnih državnih struktura Velike Britanije pridružile još i organizacije Amnesty International, Human Rights Watch, Rights Watch (UK) i Oxfam, ne bi li zaustavile izvozne poslove koji su tijekom posljednje dvije godine u UK donijeli oko 3,3 milijarde GBP prihoda.

Pripremne faze ovog sudskog postupka potrajale su većinu 2016. godine, da bi početkom 2017. godine britanski High Court of Justice pokrenuo tzv. “Judicial Review” – postupak preispitivanja legalnosti osporavanih djelovanja državnog sustava UK, zaduženog za izdavanje dozvola za promet naoružanja i vojne opreme. U veljači je sud održao niz tematskih saslušanja svih stranaka postupka (u otvorenoj i zatvorenoj formi), na kojima se preispitivalo britansko zakonodavstvo, 72 podnesena slučaja za koja se tvrdilo kako predstavljaju kršenja međunarodnog humanitarnog prava, kao i mehanizme kojima vlasti Velike Britanije osiguravaju pridržavanje propisa koji reguliraju izvoz tako ograničenih roba. Temeljem spomenutih uvida i materijala, do srpnja ove godine donesena je i presuda, koja je objavljena 10. srpnja 2017. godine. U njoj je spomenuti High Court of Justice odlučio da nema osnove za (1) suspendiranje izvoznih dozvola za Saudijsku Arabiju po pitanju opreme vezane uz sukob u Jemenu, kao ni za (2) obustavu daljnjeg izdavanja takvih izvoznih dozvola.

U osnovi, sud je zaključio da (1) snage Koalicije u Jemenu ne ciljaju civile namjerno, (2) da je Saudijska Arabija uspostavila procedure za osiguravanje pridržavanja normi međunarodnog humanitarnog prava, (3) da je Koalicija istraživala kontroverzne incidente, (4) da se Saudijska Arabija upustila u dijalog s predstavnicima Velike Britanije oko upitnih incidenata i procedura postupanja u takvim situacijama, (5) da je Saudijska Arabija posvećena pridržavanju međunarodnog humanitarnog prava, i (6) da nema “jasnog rizika” za počinjenje “ozbiljnih povreda” međunarodnog humanitarnog prava (u njegovim raznolikim manifestacijama) – koji bi činio nužnim suspendiranje ili otkazivanje prodaje vojne robe iz Velike Britanije u Saudijsku Arabiju temeljem kriterija 2c na koji su se pozivale nevladine udruge.

Ovakve su odluke dočekane s popriličnim negodovanjem u krugovima velikih nevladinih udruga umiješanih u ovaj postupak, a Kampanja protiv trgovine naoružanjem odmah je najavila i ulaganje žalbe nadležnom prizivnom sudu. Pa ipak, ovakva je sudska odluka zanimljiva i izvan Velike Britanije iz najmanje dva razloga. Kao prvo, ona jasno demonstrira kompleksnost ove teme, koja posljednjih godina muči čitav niz europskih država, uključujući tu i Republiku Hrvatsku. Kao drugo, u javno dostupnim materijalima iz ovog sudskog postupka jasno se vidi i mehanizam preispitivanja opravdanosti izdavanja izvoznih dozvola za vojne robu u Velikoj Britaniji – sklop više ministarstava i njihovih specijaliziranih radnih skupina, čiji se rad na registriranju i ocjenjivanju incidenata na terenu mogao predstaviti sudu, u okviru obrazlaganja ispravnosti rada državnog sustava izdavanja odluka za izvoz naoružanja i vojne opreme.

Kako se sve ovo odnosi na RH?

Budući je Hrvatska članica EU kao i Velika Britanija, a kao država je ratificirala i UN Sporazum o trgovini naoružanjem – raspon obveza i djelovanja nadležnih državnih tijela RH i UK je usporediv, usprkos jasno vidljivim razlikama u veličini i snazi država, kao i opsegu pojedinih nacionalnih vojnih industrija. No, dok se u slučaju Velike Britanije jasno vidi opsežna državna infrastruktura koja prati događanja u svijetu i onda donosi ocjene o opravdanosti izdavanja izvoznih dozvola za vojne robe temeljem takvog specijalističkog uvida – u Hrvatskoj je situacija na prvi pogled slična, a ipak temeljito različita. Naime, kao i u UK – gdje takve dozvole donosi državni tajnik zadužen za međunarodnu trgovinu, uz aktivnu suradnju Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva obrane – u Hrvatskoj je to načelno posao Ministarstva gospodarstva, uz suradnju vanjskoposlovnog i obrambenog resora.

Pa ipak, u Hrvatskoj je jasno vidljivo (za razliku od Velike Britanije) da ta suradnja zapravo u praksi ne radi. Naime, nadležna ministarstva u RH načelno više rade na skrivanju podataka o procesu izdavanja izvoznih dozvola za robe vojne namjene, nego što su spremna takve podatke podastrijeti javnosti čak i u slučaju ustrajnih problema, skandala, te propitkivanja. Osim toga, nedostatak suradnje jasno se vidi i u potpunom izostanku međusobne koordinacije nadležnih dijelova države po ovim pitanjima – što se dobro vidjelo u veljači ove godine, kada su temeljem istraživanja medija o jednim te istim izvoznim poslovima iz Ministarstva gospodarstva, Ministarstva financija i Državne uprave za statistiku izašli u javnost temeljito različiti podaci, o čemu smo pisali i na portalu Obris.org.

Da to nije slučajno, pokazali su i upiti nevladine organizacije Centar za mirovne studije iz Zagreba, koja je 22. lipnja ove godine objavila rezultate svoje tematske prepiske s Ministarstvom gospodarstva, poduzetništva i obrta po pitanju zahtjeva za pristup informacijama oko hrvatskog izvoza oružja u Saudijsku Arabiju tijekom 2014., 2015. i 2016. godine. Tom se prilikom pokušalo doznati više o specijaliziranim procjenama rizika vezanog uz izvoz naoružanja u tu državu – što je posao kojeg je resor gospodarstva pokušao prebaciti na vanjske poslove (koji su se oglušili na očitovanje temeljem upita po pravu na pristup informacijama, jednako kao što su se prije koji dan oglušili i na novinarske upite iz redakcije 24sata).

No, ono što je ipak postalo jasno usred takvog oglušivanja (u dijelovima prepiske koje su članovi CMS stavili na internet krajem lipnja) – je činjenica da Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta od Ministarstva vanjskih poslova nije dobilo nikakvu vezanu “procjenu” stanja u Saudijskoj Arabiji, koju bi onda iskoristili u svom procesu donošenja odluka o izdavanju ili uskrati izvoznih dozvola za trgovačke poslove iz RH u Saudijsku Arabiju. Umjesto toga, iz Ministarstva vanjskih poslova se sredinom ožujka 2017. godine čulo tek da u okviru svoje suradnje po pitanju spomenutih izvoznih dozvola od zemlje u koju se misli izvoziti pribavljaju “… jamstvo da predmetna roba neće biti prenesena na bilo koju drugu pravnu ili fizičku osobu za poslovne aktivnosti na području te države, ili se ponovno izvoziti, posuđivati ili iznajmiti bez pisanog odobrenja nadležnih tijela Republike Hrvatske“. Dakle, umjesto da samostalno naprave analizu rizika, oni su tek od zemlje potencijalnog odredišta robe tražili obećanje da neće biti daljnje distribucije bez suglasnosti iz Zagreba.

Ono što tu nije napravljeno i dostavljeno u hrvatsko Ministarstvo gospodarstva – izravno bi odgovaralo “savjetu o Konsolidiranim kriterijima”, koje britanski vanjski poslovi sastavljaju kroz suradnju svog Tima za politiku izvoza naoružanja, britanskih diplomata i resornih stručnjaka za pojedine regije te države, a u svrhu potpore nadležnom resoru za izvozne dozvole u UK. Primjera radi, britanski resor vanjskih poslova je od prosinca 2015. godine do ljeta 2017. godine po pitanju Saudijske Arabije i Jemena sastavio 10 takvih preporuka, prateći razvoj rata i situaciju na terenu. U Hrvatskoj izgleda da unutar okvira postupka ocjene zahtjeva za izdavanje izvoznih dozvola za robe vojne namjene nema ni traga usporedivom postupanju nadležnih državnih tijela – ili barem do sada periodični skandali nisu bili dovoljni poticaj da nadležni takav svoj posao objave, opet za razliku od Velike Britanije (ako ništa drugo, a ono u nedavnom sudskom potupku). Uglavnom, nedvojbeno je da mehanizam procjene rizika pri izvozu oružja i vojne opreme iz RH pod hitno traži ponešto ozbiljnog koordiniranja, ako ne i dublju reformu!

Dok smo na portalu Obris.org još u utorak prenijeli tekst Balkanske istraživačke regionalne mreže (BIRN) i Mreže za istraživanje organiziranog kriminala i korupcije (OCCRP) o izvozu vojne robe iz Hrvatske u Saudijsku Arabiju – iz službenih izvora Republike Hrvatske moglo se itekako naslutiti suzdržanost, ne samo prema kvaliteti spomenutog novinarskog rada, nego i prema točnosti podataka kojima se tu barata. Pri tome, istraživački novinari su se u svom radu izrijekom pozivali na podatke vidljive iz internet stranice UN Comtrade koji objavljuje detaljnu međunarodnu statistiku o trgovini dobrima iz navodno oko 99 različitih kategorija, uključujući tu i naoružanje te streljivo.

Prema tim podacima UN-a, vidjelo se da je Hrvatska izvezla preko 2.600 tona streljiva inače moderno opremljenoj vojsci Saudijske Arabije između veljače i rujna 2016. Konkretno, bila je tu riječ o tri odvojena posla koja su prijavljena toj međunarodnoj organizaciji: (1) u veljači 2016. godine, u vrijednosti 23.665.934 USD (965.430 kg), (2) u lipnju 2016. godine, u vrijednosti 43.493.369 USD (1.311.544 kg), te (3) u rujnu 2016. godine, u vrijednosti od 14.608.539 USD (334.927 kg). Dakle, tijekom 2016. riječ je o realiziranim poslovima ukupne vrijednosti 81.767.842 US (odnosno oko 574,08 milijuna kuna, prema tečaju od 7,020831 kuna za USD), i o isporuci robe ukupne mase 2.611.901 kilograma.

Pri tome, o vrsti izvezene robe moglo se ponešto zaključiti i prema oznakama koje su podnesene, i koje su u skladu s međunarodnim Harmoniziranim sustavom carinskih tarifa (Harmonized Commodity Description and Coding System). Naime, spomenute robe koje su izvožene iz Hrvatske put Saudijske Arabije tijekom 2016. godine bile su deklarirane pod oznakom 93 (“Arms and ammunition, parts and accessories thereof”), te pod oznakom 9306 (“Bombs, grenades, mines, missiles, amunition, etc“) – da bi same isporuke bile knjižene baš pod ovu drugu oznaku. To nam govori ponešto više i o tipu tereta koji je bio predmetom prijavljivanih poslova.

Različito o istome

No, usprkos činjenici da tu govorimo o podacima iz ozbiljnog i javnog međunarodnog izvora, tematski podaci koje je u Hrvatskoj na novinarske upite dobila Hrvatska televizija 23. veljače nisu se poklopili s ovim navodima. Kao prvo, tu je bilo Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta RH – institucija koja u nas prati promet naoružanja i vojne opreme, te o tome sastavlja i godišnje izvješće poprilično problematičnog javnog obuhvata. Iz ove institucije su HRT-u za 2016. spomenuli izvoz od tek oko 7,5 milijuna eura, odnosno oko 55,9 milijuna kuna – temeljem izdanih dozvola za takve poslove. Uz to su još izjavili:

“Izvješće za 2016. godinu je u izradi, no u ovom trenutku možemo reći da Ministarstvo gospodarstva u 2016. godini nije izdalo niti jednu dozvolu za izvoz oružja u Saudijsku Arabiju“.

Ove navode o prometu tijekom prošle godine su za HRT onda dodatno pobili i iz Državnog zavoda za statistiku (DZS), zasnovani na hrvatskim carinskim podacima. Prema navodima HRT-a, tijekom 2016. godine je put Saudijske Arabije izvezeno streljiva “za oko 78 milijun eura, tj. ostvarili smo dobit veću od 590 milijuna kuna, a pretprošle puno manje – oko 43 milijuna kuna“. Konkretne brojke navedene u grafičkome prikazu govore o iznosu od 591.427.409 kuna u 2016. godini – dakle, radikalno više od takvih izvoznih 43.095.952 kuna proknjiženih tu za Saudijsku Arabiju u 2015. godini.

Na istu temu HRT je upitao i Agenciju Alan d.o.o. – trgovačko društvo pod kontrolom i u vlasništvu države, koje je svrstano i u red poslovnih subjekata od strateškog i posebnog interesa za Republiku Hrvatsku. Od tamo su novinarima odgovorili vrlo suzdržano, navodeći kako je izvoz tijekom 2016. godine ostvaren temeljem dozvola iz 2015. godine, dok su detaljne podatke o tim izvoznim poslovima pridržali objaviti, pozivajući se na status poslovne tajne. O tome se HRT-u obratio Ivica Nekić, predsjednik uprave Agencije Alan, objasnivši da “Detalji svakog pojedinog posla su poslovna tajna svugdje u svijetu. U Saudijsku Arabiju izvoze SAD, Engleska, Njemačka i još najmanje deset europskih država“. Nadalje, Nekić je izjavio i:

“Odgovorno tvrdimo da nije izvezeno niti u jednu zemlju pod embargom i niti u jednu zemlju koja nije navedena u priloženom popisu. Isto tako odgovorno tvrdimo da nije izvezeno niti u jednu zemlju gdje ne prodaju zemlje članice EU-a i NATO-a“.

No, ovdje se zapravo radi o strogo državnoj stvari, i nema praktično nikakve šanse da je riječ o ikakvom samostalnom poslovanju ove inače vrlo pažljivo vođene državne tvrtke. Posebno ograničenu poslovnu samostalnost ove državne agencije ustrojene u oblik trgovačkoga društva (koja uopće nije dobra za samo to poduzeće Agencija Alan d.o.o.) dobro je ilustrirala i 22. sjednica Vlade Republike Hrvatske od 11. svibnja 2016. godine – kada je pod predsjedanjem tadašnjeg premijera Tihomira Oreškovića bilo govora o povlačenju novaca iz pojedinih državnih poduzeća u državni proračun, ne bi li se smanjilo “prekomjerni proračunski manjak“. Tom je prilikom u okviru 13. točke dnevnoga reda tadašnji i sadašnji ministar financija Zdravko Marić iznio jasne upute za postupanje članova nadzornih odbora i članova skupština koji zastupaju RH u trgovačkim društvima od strateškog i posebnog interesa za RH, uz jedan poseban izuzetak:

“Članovi nadzornih odbora obvezuju se poduzeti sve pripremne radnje pri održavanju redovitih skupština trgovačkih društava temeljem kojih će se omogućiti provedba mjera sukladno ovoj odluci. Nakon donošenja odgovarajućih odluka, trgovačka društva će u državni proračun uplatiti 60 posto sredstava s osnove dobiti nakon oporezivanja za 2015. godinu. Postoji samo nekoliko iznimaka – dakle, iznimno, trgovačko društvo Agencija Alan d.o.o. će uplatiti 100 posto sredstava s osnove dobiti nakon oporezivanja, u državni proračun za 2016. godinu. Ta sredstva će biti namjenski korištena za potrebe modernizacije djelovanja Oružanih snaga RH“.

A o kojem opsegu dodatnih sredstava “za potrebe modernizacije djelovanja OS RH” tu ukupno govorimo, dobro ilustrira i uvid u državni proračun za 2017. godinu. Naime, u njemu se uz strogo izdvajanja države za obranu planira da MORH pribavlja novce i iz tzv. “drugog izvora” – koji predstavlja sredstva namaknuta prodajom neperspektivnih vojnih nekretnina, opreme i zaliha, te drugim oblicima vlastitog zarađivanja. Dok je bilo planirano da takvih dodatnih, vlastitih prihoda za 2016. bude 208,9 milijuna kuna, planirano je da ti izvori krenu strelovito rasti u nadolazećem vremenu – na 223,6 milijuna u 2017. godini, pa 390 milijuna u 2018. i onda prilično spektakularnih 470 milijuna u 2019. godini. U svemu tome će vjerojatno ozbiljno sudjelovati i prihodi od državne prodaje neperspektivnog streljiva i naoružanja.

U čemu je problem?

I tako, dok više nije dvojbeno da je RH izvozila, ovim ili onim državnim putem ili posrednikom – osnovnim problemima ostaju (1) pitanje općenite državne iskrenosti u postupanju, (2) pitanje transparentnosti prikaza podataka, i (3) pitanje mogućeg kršenja europskih i međunarodnih propisa koje je RH i sama prihvatila. Dok su ovi problemi postali aktualni tijekom vlasti Zorana Milanovića, izgleda da smjena vlasti na kraju 2015. godine tu i nije mnogo promijenila na stvari – što zorno pokazuju problemi oko hrvatskoga izvoza u Saudijsku Arabiju od veljače do rujna 2016. godine, dakle, u nesretnome mandatu Tihomira Oreškovića i njegovog ministra obrane Josipa Buljevića.

(1) Nažalost, Republika Hrvatska se proteklih godina općenito ne ponaša iskreno po pitanju svojih aktivnosti na Bliskome Istoku. Ovaj je problem do sada eskalirao u nekoliko navrata – prvo po pitanju izvoza naoružanja (prije koju godinu u Jordan, a sada u Saudijsku Arabiju, uz argumentirane pretpostavke da zapravo sve ide u Siriju), ali i tijekom 2014. godine oko hrvatske podrške Iraku i tamošnjoj međunarodnoj borbi protiv islamista. Ovo tajenje nacionalnih aktivnosti pred vlastitim stanovništvu ujedno prati i bitno veća razina otvorenosti prema inozemnim stranama, što onda čitavu temu čini tragikomičnom – posebno kada zainteresirani promatrač na stranim jezicima može naletjeti baš na sve ono što se u samoj RH nije htjelo objaviti.

(2) Transparentnost je upitna već činjenicom kako se posljednjih dana po pitanju izvoza streljiva u Saudijsku Arabiju zapravo barata s tri seta različitih podataka o jednoj te istoj stvari (iz UN-a oko 574,1 milijuna, iz Državnog zavoda za statistiku RH oko 591,4 milijuna, te iz Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta oko 55,9 milijuna kuna) – gdje su za neke sporni podaci UN-a ispali su još i manji od onih koje je za HTV javnosti podastro Državni zavod za statistiku RH. Nažalost, najspornijima su se tu pokazali upravo podaci iz nadležnog državnog ministarstva (resor gospodarstva, poduzetništva i obrta), koje ionako posljednjih godina ima ustrajnih problema s neopravdanom tajnošću baš po ovim pitanjima. Pri tome, riječ je o temi koja je dovoljno ozbiljna i aktualna da zanima regionalne i međunarodne medije, kao i da se o njoj tematski ispituje hrvatske predstavnike pred Odborom za ljudska prava Organizacije UN.

(3) Za kraj, otvoreno je pitanje i da li se ovakvim postupanjima pri izvozu vojnih roba krši i ponešto međunarodnih propisa kojih se Republika Hrvatska sama prihvatila pridržavati. Tu se prvenstveno misli na 3. stavak 6. članka UN-ovog “Sporazuma o trgovini naoružanjem” (UN Arms Trade Treaty, koji je RH potpisala 3. lipnja 2013. godine i ratificirala 2. travnja 2014. godine, da bi on onda stupio na snagu 24. prosinca 2014.), ali i na odredbe pravne stečevine Europske unije, prvenstveno “Zajedničkog stajališta EU o kontroli izvoza naoružanja” (2008/944/CFSP) – čijih 8 kriterija jasno postavljaju granice takvih izvoza u situacijama kad inozemno korištenje prodanih vojnih roba može voditi do prepoznatljivih rizika kršenja ljudskih prava.

Hrvatska je drastično povećala prodaju streljiva iz jugoslavenskog i ratnog razdoblja prema Saudijskoj Arabiji u 2016. godini, unatoč upozorenjima organizacija za ljudska prava o ilegalnom preusmjeravanju pošiljki u ratna područja, što predstavlja kršenje EU i međunarodnih zakona. U prvih devet mjeseci prošle godine, Zagreb je prodao streljiva, mina i raketnih bacača u vrijednosti od 83 milijuna eura (88 milijuna dolara), kako otkrivaju BIRN, Balkanska istraživačka regionalna mreža, i OCCRP, Mreža za istraživanje organiziranog kriminala i korupcije. Cifre iz razdoblja između listopada i prosinca tek trebaju biti objavljene.

Video snimke i fotografije iz Sirije pružaju uvjerljive dokaze o prisustvu streljiva i oružja hrvatske proizvodnje u ovoj državi. Hrvatska je jedna od prvih država koja je isporučila oružje sirijskim pobunjenicima, oslobađajući se na taj način zaliha streljiva tijekom zime 2012. godine. Oprema je usmjerena preko Jordana – plaćena od strane Saudijske Arabije uz koordinaciju CIA-e – duž puta kojim je od tada iz Srednje i Istočne Europe preneseno oružja u vrijednosti preko milijardu eura. Od trenutka kada su te prve isporuke razotkrivene, Hrvatska je uložila maksimalne napore kako detalji ove trgovine ne bi dospjeli u medije, uklanjanjem ključnih informacija – kao što je konačno odredište – iz službenih izvještaja.

Borac islamističke grupe sa Kavkaza s hrvatskim RBG-6 bacačem granata, koji se bori u Siriji. Photo: Twitter @BM21_Grad

Novinari su, međutim, našli način da zaobiđu tajnost, korištenjem malo poznatih UN-ovih podataka o trgovini, koji su otkrili kako je Hrvatska izvezla preko 2.600 tona desetljećima starog streljiva (koje je Hrvatska vojska proglasila viškom) moderno opremljenoj vojsci Saudijske Arabije između veljače i rujna 2016. Od prosinca 2012. godine i početka rata u Siriji, Hrvatska je izvezla oružje i streljivo vrijedno 126 milijuna eura (134 milijuna dolara) Saudijskoj Arabiji i 44 milijuna eura (47 milijuna dolara) Jordanu, prema podacima s internet stranice UN Comtrade koji objavljuje detaljnu međunarodnu statistiku o trgovini dobrima iz 99 različitih kategorija, uključujući streljivo. Prije ovoga, trgovina oružjem i streljivom bila je praktično nepostojeća u Hrvatskoj. Hrvatska je ukupno isporučila preko 6.000 tona streljiva za ručno i lako oružje – koja je vjerojatno podrazumijevala naboje, minobacačke projektile, rakete, granate – samo zaljevskom kraljevstvu. Ovo je jednako težini 750 milijuna naboja za AK-47 Kalašnjikov.

Nakon 2012. godine počinje prodaja

Nour al-Din al-Zenki pokret, dio Slobodne vojske Sirije, koristi RAK -12 proizveden u Hrvatskoj travnja 2016.

Kako otkriva istraživanje BIRN-a i OCCRP-a objavljeno prošloga srpnja, između 2012. i 2014. godine Hrvatska je odobrila izvozne licence vrijedne 302 milijuna eura Saudijskoj Arabiji, Jordanu, Turskoj i Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE) za četiri ključna dobavljača sirijske opozicije. Brojke, posljednje dostupne, uglavnom su zasnovane na izvještajima Europske komisije. UN podaci o trgovini pokazuju kako je prije 2012. godine Hrvatska izvezla manje od milijun eura streljiva godišnje, ali ovo je poraslo s početkom sirijskog građanskog rata, i to: na 4,7 miljuna eura (5 milijuna dolara) 2012. godine; 30 milijuna eura (32 milijuna dolara) 2013. godine; 35 milijuna eura (37 milijuna dolara) 2014. godine; 6,6 milijuna eura (7 milijuna dolara) 2015. godine i 77 milijuna eura (82 milijuna dolara) 2016. godine.

Hrvatska nema veću aktivnu proizvodnju streljiva i u prethodnim je godinama uvezla manje količine oružja, što ukazuje kako ovi izvozi potječu od velikih zaliha Ministarstva obrane Republike Hrvatske, MORH, koje datiraju iz Jugoslavije i ratova za neovisnost iz ranih devedesetih. Vojni i sigurnosni stručnjak iz Hrvatske, Igor Tabak, analitičar internet portala o obrani i sigurnosti, Obris.org, zapaža kako Hrvatska trenutno nema tvornice za proizvodnju streljiva, tako da za prodaju mora uzimati od zaliha. „Vrlo je vjerojatno kako ovi izvozi potječu od starog streljiva, vjerojatno s zaliha bivše Jugoslavije i proizvodnje Istočnog bloka“, kaže on.

Hrvatska dosljedno odbija priznati kako ostvaruje ogromnu dobit od likvidacije svojih zaliha na ratištima na Bliskom istoku, ali dokumenti koje je objavila organizacija pod imenom Regionalni pristup smanjenju zaliha pokazuje velik porast prodaje zagrebačkih zaliha koji se poklapa s početkom građanskog rata u Siriji. Niz dokumenata koji je predan regionalnom forumu od strane MORH-a detaljno pokazuje kako je Hrvatska vojska prodala barem 5.000 tona viška streljiva 2013. i 2014. godine – a tolika količina je prethodno prodana u razdoblju od deset godina – sa zaliha od otprilike 18.000 tona. Porast prodaje se dogodio odmah nakon što je Hrvatska ponudila svoje oružje Washingtonu za upotrebu u Siriji i početka velikog zračnog prijevoza oružja i streljiva u Jordan – operacije o kojoj je prvo izvještavao New York Times u veljači 2013. godine, a koja je potvrđena BIRN-u i OCCRP-u od strane bivšeg američkog veleposlanika u Damasku, Roberta Forda, u intervjuu prošle godine.

Raketa RAK -12 s oznakom KS (za koju se pretpostavlja kako označava nekadašnju tvornicu Končar u Hrvatskoj) proizvedena 1993. Video je objavila Russia Today prosinca 28, 2016, pokazujući ruske snage kako razvlače arsenal pobunjenika u Alepu.

Od 2012. godine sva prodaja streljiva, izuzevši nekoliko stotina tisuća dolara, išla je u Jordan ili Saudijsku Arabiju. Pošiljke u veljači, lipnju i rujnu 2016. godine – najvrijednije do sada – sadržale su skoro 2.600 tona naboja, mina za minobacače ili raketa, vrijednih 77 milijuna eura (82 milijuna dolara). Dodatnih 122 tona bacača raketa ili granata prevezeno je u ožujku i kolovozu 2016. godine u Saudijsku Arabiju, u skladu s UN-ovim podacima o međunarodnoj trgovini. Hrvatska proizvodi male količine bacača granata, ali do danas u Siriji je viđeno samo oružje jugoslavenske proizvodnje i sa zaliha. Glasnogovornik Ministarstva gospodarstva je prvo rekao novinarima BIRN-a i OCCRP-a kako nije bilo izvoza bacača raketa ili granata Saudijskoj Arabiji tijekom 2016. godine, a nakon što su ga novinari suočili sa službenim brojkama iz UN-a i Hrvatskog zavoda za statistiku, koje govore suprotno, on nije imao komentara.

Pada u pogrešne ruke

Malo je vjerojatno da vojska Saudijske Arabije, jedna od najbolje opremljenih na svijetu, može biti konačno odredište za ove hrvatske otpatke. Vojni stručnjaci su rekli BIRN-u i OCCRP-u kako su vjerojatni krajnji korisnici takvog materijala grupe koje su saveznici zaljevskog kraljevstva u Siriji i Jemenu. Iako su stručnjaci prethodno istaknuli video i fotografske dokaze RBG-6 bacača granata i RAK-12 višecijevnih raketnih sustava hrvatske proizvodnje u Siriji, hrvatski dužnosnici osporili su njihovo porijeklo, ističući kako se slično oružje proizvodi i na drugim mestima.

Borac islamističke grupe Imarat Kavkaz sa Kavkaza s hrvatskim RBG-6 bacačem granata, koji se bori u Siriji. Fotografije je objavio @BM21_Grad, 7. ožujka 2016.

Međutim, nova analiza profila na društvenim mrežama jedinica koje se bore u Siriji, koju su proveli BIRN i OCCRP, kao i online entuzijasti koji prate upotrebu oružja, pruža jasne dokaze kako su ova oružja proizvedena u Hrvatskoj. Tri fotografije podijeljene na Twitteru 2015. godine i 2016. godine pokazuju bacače granata „RBG-6“ u upotrebi ili na prodaju u Siriji. Ovaj model se proizvodi isključivo u Hrvatskoj. Dva video snimka također pokazuju Prvu armiju i Pokret Nour al-Din al-Zenki, umjerenu frakciju u Siriji koju podržava SAD, kako koriste bacače raketa s vidljivim znakom „RAK“ sa strane, čime se potvrđuje hrvatsko porijeklo. Hrvatska je bila jedini proizvođač RAK-12 bacača.

Druge video snimke objavljeni 2015. i 2016. godine od strane različitih frakcija također pokazuju rakete hrvatske proizvodnje u Siriji. Obilježja na njima pokazuju kako su napravljene sredinom devedesetih, nakon što se Hrvatska odcijepila od Jugoslavije. Mine za minobacače proizvedene u Hrvatskoj tijekom 1990-tih također su identificirane u velikim količinama na sirijskim ratištima na osnovi serijskih brojeva vidljivih na objavama na društvenim mrežama.

Svježe isporuke streljiva navodno su nastavile stizati u Siriju. Dvije video snimke pobunjeničkih skladišta oružja zaplijenjenih od strane sirijskih državnih trupa, snimljene u prosincu 2016. godine od strane Russia Today, otkrivaju neiskorištene mine za minobacače i rakete. One su vjerojatno isporučene prethodnih mjeseci s obzirom na potrebu za stalnim obnavljanjem zaliha u ratnoj zoni.

RAK-12 rakete sa oznakom “AL” u videu koje je postavila brigada Sword of al-Sham u svibnju 2016.

Takozvane umjerene pobunjeničke grupe u Siriji nisu jedine vojne formacije koje su nabavile hrvatsko oružje, prema riječima organizacija za ljudska prava. ISIS i Jabhat al-Nusra su nabavili bacače hrvatske i jugoslavenske proizvodnje još 2014. godine, u skladu s izvješćima organizacija kao što je Amnesty International. Ivica Nekić, predsjednik uprave Agencije Alan, hrvatskog državnog trgovca oružjem, koji prodaje artikle kao što su RAK-12, RBG-6 i zalihe mina za minobacače, rekao je BIRN-u i OCCRP-u kako agencija „nema ništa“ s bilo kojim artiklom nađenim u Siriji. Dodao je kako je oružje možda zapljenjeno na ratištu ili kako je došlo iz Iraka, koji kupuje oružje iz Srednje i Istočne Europe desetljećima.

Na pitanje o širenju oružja hrvatske proizvodnje u Siriji, Eliot Higgins, londonski istraživač, čija su specijalnost istraživanja preko javno dostupnih podataka (open-source), kaže: „Vidjeli smo grupe kao što su ISIS i Jabhat al-Nusra kako koriste ovo oružje, iako je nejasno kako su ih nabavili. Ovo oružje je moglo biti ukradeno od drugih grupa, prodano između grupa, ili osigurano direktno“. Higgins je među prvima identificirao balkansko naoružanje u upotrebi u sirijskom ratu.

Neprovjeravanje gde oružje završava

Kutija s RAK – 12 raketama s oznakom KS (za koju se pretpostavlja kako označava nekadašnju tvornicu Končar u Hrvatskoj) 18. lipnja 2016.

Darko Kihalić, rukovoditelj Odjela za oruže i dozvole pri Ministarstvu gospodarstva RH, rekao je BIRN-u i OCCRP-u u intervjuu tijekom prošlog ljeta da Zagreb nema problem s prodajom oružja Saudijskoj Arabiji sve dok ona dostavlja odgovarajuću dokumentaciju. „Kako ćete zaustaviti nekog da izvozi negdje gdje nema ograničenja, kada će to utjecati na nečije prihode i dobit?“, pitao je on. U odgovoru na pitanja novinara BIRN-a i OCCRP-a o novijim prodajama, glasnogovornik Ministarstva je prošloga tjedna naveo kako je izvoz u 2016. godine posljedica realizacije dozvola koje su odobrene 2015. godine i koje se mogu iskoristiti godinu dana nakon izdavanja.

Dodao je kako su neke dozvole za Saudijsku Arabiju bile odbijene u 2015. i 2016. godini, a nijedne odobrene, što je u suprotnosti s onim što je Kihalić izjavio tijekom intervjua. Glasnogovornik nije detaljnije objasnio ove razlike, kako je izvoz bio odbijen, niti je pojasnio kako je izvoz kasnije bio omogućen u 2016. godini dok je Ministarstvo odbijalo izdati dozvole za Saudijsku Arabiju. Nakon toga u 2016 godini. nisu izdane dozvole, naveo je glasnogovornik, iako nije odgovorio na pitanje o 2017. godini.

U travnja 2016. Vojska Alobabil postavila je video sa 120mm minobacačkom minom, proizvedenom u Hrvatskoj u tvornici “Marko Orešković” u Ličkom Osiku 1990. godine

Kada smo ga upitali da li je svjestan kako se hrvatsko oružje koje kupuje Saudijska Arabija pojavljuje u Siriji, Kihalić je rekao: „Mi nemamo što više provjeravati, s obzirom da na [izvoznom] dokumentu piše kako će njihovo Ministarstvo obrane ili policijske snage [Saudijske Arabije] koristiti to [oružje] i kako ga neće preprodavati ili izvoziti“. On kaže kako ovaj pristup znači da je Hrvatska ispunila svoje međunarodne obaveze uključujući Zajednički stav EU o izvozu oružja, za koji ima obavezu ispunjavanja od priključenja Europskoj uniji 2013. godine, kao i obavezu poštovanja Sporazuma o trgovini oružjem UN-a iz 2014. godine. Organizacije za ljudskih prava osporavaju Kihalićev stav.

Prema izvješću Conflict armament research, organizacije koja prati oružje koje se pojavljuje u ratnim zonama, u lipnju 2014. Kurdska narodna obrana zaplijenila je dvije jugoslavenske M79 “OSE” 90mm rakete od snaga Islamske države u Tal Khinzir-u. Za njih se vjeruje da su dio hrvatskog izvoza za Jordan 2013.

Patrick Wilcken, istraživač za oružje za Amensty International, kaže da je Hrvatska obavezna ne samo provjeravati dokumente, već i spriječiti preusmjeravanje oružja prema drugoj zemlji, kao što je i zabranjeno stjecanje koristi u teškim kršenjima ljudskih prava. Ukoliko se to ne radi, objašnjava on, to je kršenje međunarodnog prava. “Imajući u vidu brdo dokaza o sistematskim preusmeravanjima isporuka oružja iz Saudijske Arabije prema oružanim grupama u Siriji, nedostatak detaljnog ispitivanja radi sprečavanja daljnjih diverzija – može doći do kršenja Zajedničkog stava EU i Sporazuma o trgovini oružjem”, dodaje on. Amnesty International je upozorila kako su oružja prodata Saudijskoj Arabiji završila kod oružanih grupa koje su počinitelji ratnih zločina, uključujući indirektno i Islamsku državu, ISIS. Ministarstvo vanjskih poslova Saudijske Arabije nije se odazvalo na brojna postavljena pitanja.

Nizozemska je već obustavila izvoz oružja u Saudijsku Arabiju nakon izvješća da se oružja koriste za ratne zločine u Jemenu. Ujedinjena Kraljevina i Njemačka sve se više pozivaju da naprave isto. Bodil Valero, zastupnica Europske stranke Zeleni iz Švedske i izvjestiteljica Europskog parlamenta o oružju, kritizirala je Hrvatsku i pozvala EU da pooštri mjere kontrole izvoza oružja među svojim članicama. „Hrvatska je koristila Saudijsku Arabiju s obzirom da nije dozvoljeno izvoziti u Siriju, a oružje završava u rukama ISIS-a i Kurda. Moramo napraviti mnogo više“, kaže ona.

„Alarmantan pad“ u transparentnosti Hrvatske

U objavi na Twitteru @CT_operative, 2. prosinca 2016., pokazan je dio iz izvještaja Russia Today s EKT 120mm minobacačem (proizveden u Elmech tvornici iz Krapinskih Toplica, Hrvatska) koji je zaplijenila sirijska vojska nakon povlačenja pobunjenika.

Hrvatsko Ministarstvo gospodarstva naglo je prestalo objavljivati detaljne podatke o izvozu oružja 2013. godine. Odluka se poklopila s naletom neugodnih izvješća o ulozi Zagreba u opskrbi sirijskih pobunjenika oružjem i streljivom preko Saudijske Arabije i Jordana. Od tada Hrvatska je uklonila sve detalje o odredištu svog izvoza oružja od svog izvještaja za 2013, 2014. i 2015. godinu. Ministarstvo gospodarstva je odgovorilo BIRN-u i OCCRP-u kako Zakon o zaštiti osobnih podataka, usvojen 2012. godine, sprječava izdavanje ove informacije – iako hrvatska Agencija za zaštitu osobnih podataka osporava ovo, navodeći u svojoj izjavi kako se ovaj zakon primenjuje samo na pojedince, a ne na tvrtke i države.

Izvještaj pet NGO-a o Hrvatskoj, podnijet panelu za ljudska prava pri UN-u i objavljen u ožujku 2015. godine, opisuje „alarmantan pad transparentnosti“. Hrvatski vojni ekspert Tabak, čija organizacija je među onima koje podnose izvještaje UN-u, kaže da je odluka da se smanji transparentnost motivirana „neugodnošću“ nastalom kada je postalo javno poznato 2013. kako je hrvatski izvoz u Jordan završio u Siriji.

*Autori Lawrence Marzouk, Ivan Angelovski i Jelena Svirčić (uz dodatno izvještavanje Jelene Ćosić) napisali su ovaj tekst, kojeg je 21. veljače 2017. godine objavio portal “Balkan Insight” (www.balkaninsight.com), pod originalnim nazivom “Hrvatska zarađuje milijune eura od rata u Siriji”. Članak je u originalu dostupan na adresi: http://www.balkaninsight.com/en/article/hrvatska-zara%C4%91uje-milijune-eura-od-rata-u-siriji-02-20-2017

U noći 28. studenog 2015. godine, teretni zrakoplov Iljušin Il-76 bjeloruske kompanije Ruby Star poletio je sa piste beogradske zračne luke Nikola Tesla u pravcu grada Jeddah u Saudijskoj Arabiji. Trup aviona bio je prepun oružja. Bio je to samo jedan od najmanje 68 letova koji su u proteklih 13 mjeseci prebacivali oružje iz središnje i istočne Europe prema Bliskom istoku i Turskoj koje su zatim oružje preusmjerile ka građanskim ratovima u Siriji i Jemenu, otkrivaju Balkanska istraživačka mreža (BIRN) i Mreža za istraživanje organiziranog kriminala i korupcije (OCCRP).

Ti letovi predstavljaju samo mali dio od 1,2 milijarde eura vrijednih poslova ugovorenih za kupovinu oružja od 2012. godine do danas. Istovremeno, tijekom prethodne dvije godine, dok je na tisuće tona oružja letjelo na jug, stotine tisuća izbjeglica s Bliskog istoka krenulo je ka sjeveru, bježeći od sukoba u kojima je nastradalo preko 400 hiljada ljudi. Dok se Europa trudi zatvoriti izbjegličku rutu, put trgovine naoružanjem vrijedan preko milijardu eura ostaje otvoren – i veoma unosan.

„Sve ukazuje na sustavno preusmjeravanje oružja prema naoružanim grupama optuženim za ozbiljna kršenja ljudskih prava. Ako je to točno, ovi poslovi su nezakoniti prema ATT-u (Sporazum UN o trgovini naoružanjem) te drugim međunarodnim propisima, i morali bi odmah biti prekinuti”, kaže Patrick Wilcken, ekspert za oružje pri organizaciji Amnesty International koji je imao uvid u dokaze koje su pribavili novinari.

S obzirom na veliku zaradu i činjenicu da im tvornice naoružanja rade prekovremeno, zemlje koje su ušle u trgovinu s Bliskim istokom imaju prilično snažan motiv nastaviti s ovim poslom, pa se, unatoč brojnim dokazima da se oružje preusmjerava sirijskim i drugim naoružanim grupama optuženim za teške zločine, dozvole za izvoz naoružanja nastavljaju izdavati. Čitavu trgovinu, prema riječima Roberta Stephena Forda, bivšeg američkog ambasadora u Siriji, koordiniraju američka Centralna obavještajna agencija (CIA), Turska i zemlje Zaljeva kroz centre u Jordanu i Turskoj. U praksi, dosta oružja prođe i ispod radara službi ovih zemalja.

Utovar na beogradskom aerodromu

Novinari BIRN-a i OCCRP-a su, tijekom jednogodišnjeg istraživanja, pregledali brojne informacije o izvozu oružja, izvještaje UN, podatke o letovima i ugovore o trgovini oružjem koji otkrivaju kako se na Bliski istok transportira tisuće automatskih pušaka, minobacačkih mina, raketnih bacača, protutenkovskog naoružanja i teških mitraljeza iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Bugarske, Češke, Rumunjske i Slovačke. Od početka rata u Siriji, 2012. godine, ovih osam zemalja odobrilo je isporuke naoružanja za Saudijsku Arabiju, Jordan, Ujedinjene Arapske Emirate i Tursku u vrijednosti od najmanje 1,2 milijardi eura.

Stvarna brojka je vjerojatno daleko veća, s obzirom na to da većina zemalja još uvijek nije objavila izvještaje o izvozu oružja za 2015. i 2016. godinu. Četiri zemlje koje se pojavljuju kao kupci opskrbljuju oružjem naoružane grupe u Siriji i Jemenu. Te zemlje prije 2012. godine gotovo da uopće nisu nabavljale oružje u središnjoj i istočnoj Europi. Oružje i streljivo iz središnje i istočne Europe, koje se prepoznaje na snimcima i fotografijama s ratišta u Siriji i Jemenu, koriste jedinice Slobodne sirijske vojske koju podržava Zapad, ali i borci islamističkih grupa poput Ansar al-Shama, Jabhat al-Nusrae (koja je dio al-Qaedae), zatim borci Islamske države (ISIS), pripadnici frakcija koje se bore na strani sirijskog predsjednika Bashara al Assada, kao i postrojbe sunitskih boraca u Jemenu. Sudeći po oznakama na pojedinim komadima oružja, značajna količina vojnih sredstava koja se koriste u Siriji i Jemenu proizvedena je nedavno – čak i 2015. godine. Od oružja u vrijednosti oko 1,2 milijarde eura, koliko je dobilo dozvolu za izvoz, dosadašnje isporuke su vrijedile oko 500 miliona eura, pokazuju nacionalni izvještaji o trgovini naoružanjem, kao i relevantni izvještaji UN.

Učestalost i broj kargo letova, od kojih su BIRN i OCCRP ispratili najmanje 68 za nešto više od godinu dana, pokazuju da je transport oružja sa srednjeeuropskih i istočnoeuropskih aerodroma ka vojnim bazama na Bliskom istoku – stabilan i konstantan. Avion koji se najčešće koristi za transport, Iljušin IL-76, može nositi oko 50 tona tereta, odnosno oko 16 tisuća kalašnjikova ili oko tri milijuna metaka. Ostali avioni, koje su uočili novinari BIRN-a i OCCRP-a, poput Boinga 747, mogu ponijeti i duplo više tereta. Naoružanje se, međutim, ne transportira samo zrakom. Od prosinca 2015. naovamo, novinari su identificirali i najmanje tri pošiljke američke vojske iz luka u Crnom moru do luka u Crvenom moru, s oko 4.700 tona oružja i streljiva.

Bodil Valero, poslanica u Europskom parlamentu iz Švedske, koja je radila na zadnjem izvještaju o izvozu naoružanja iz EU, ovu trgovinu oružjem naziva sramnom. “Možda se one (Bugarska, Slovačka i Hrvatska) ne srame, ali ja mislim da bi trebale”, rekla je Bodil u izjavi za BIRN i OCCRP. “Zemlje koje prodaju oružje Saudijskoj Arabiji ili Bliskom istoku i Sjevernoj Africi ne obavljaju dobre procjene rizika i time krše pravila EU, kao i domaće zakone”, dodala je Valero. Gotovo svi odgovori predstavnika vlasti Hrvatske, Crne Gore, Srbije i Slovačke na pitanja BIRN-a i OCCRP-a su identični i svi tvrde da poštuju međunarodne obaveze. Neki navode da Saudijska Arabija nije na crnoj listi zemalja za izvoz oružja, dok drugi smatraju da njihove zemlje nisu odgovorne ukoliko oružje završi u trećim zemljama.

Saudijska Arabija – kraljevstvo oružja

Kanal opskrbe oružjem iz središnje i istočne Europe prema Bliskom istoku za potrebe aktualnih ratova može se pratiti od zime 2012. godine, kada su na desetine teretnih aviona natovarenih oružjem i streljivom iz vremena bivše Jugoslavije počele polijetati iz Zagreba u pravcu Jordana. Kupac je bila Kraljevina Saudijska Arabija. Nedugo zatim pojavile su se prve snimke hrvatskog oružja na ratištu u Siriji.

New York Times je u veljači 2013. godine objavio da je jedan visoki hrvatski dužnosnik tijekom posjete Washingtonu u ljeto 2012. godine ponudio hrvatske zalihe jugoslavenskog oružja za potrebe Sirije. Nešto kasnije Zagreb je povezan sa Saudijcima koji su financirali kupovine, pri čemu je CIA pomagala oko logistike za zračni transport koji je počeo krajem te godine. Dok su hrvatske vlasti uporno negirale bilo kakvu ulogu u slanju naoružanja Siriji, bivši američki ambasador u Siriji potvrdio je za BIRN i OCCRP navode New York Timesa zasnovane na anonimnom izvoru o tome kako je posao sklopljen. On je izjavio i da nije u poziciji da o tom poslu detaljnije govori. Ovo je bio samo početak nezapamćene trgovine naoružanjem iz središnje i istočne Europe s Bliskim istokom, budući se kanal opskrbe proširio kako bi obuhvatio robu iz još sedam zemalja. Lokalni trgovci naoružanjem osiguravali su oružje i streljivo iz svojih zemalja i posredovali u prodaji streljiva iz Ukrajine i Bjelorusije, čak su pokušavali osigurati i sovjetske protutenkovske sustave kupljene od Velike Britanije.

Do Arapskog proljeća 2011. godine, trgovina oružjem između istočne Europe i Saudijske Arabije, Jordana, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Turske, četiri ključna oslonca sirijske razjedinjene opozicije, gotovo da nije ni postojala, pokazuje analiza podataka o izvozu oružja. Ovo se, međutim, promijenilo nakon 2012. godine. Prema nacionalnim i EU-izvještajima o izvozu oružja , kao i prema tvrdnjama izvora iz vlasti, od tada pa do 2016. godine osam istočnoeuropskih zemalja odobrilo je izvoz oružja i streljiva za Saudijsku Arabiju u vrijednosti od najmanje 829 milijuna eura. Počevši 2012. godine, Jordan je osigurao izvozne dozvole u vrijednosti od 155 milijuna eura, Ujedinjeni Arapski Emirati – 135 milijuna, a Turska – 87 milijuna, čime ukupan iznos dostiže 1,2 milijarde eura. Katar, još jedan od glavnih opskrbljivača sirijske opozicije, ne pojavljuje se u dokumentacijama o izvozu oružja iz zemalja Središnje i Istočne Europe.

Slobodna sirijska vojska priprema minobacačku vatru

Jeremy Binnie, stručnjak za bliskoistočno naoružanje koji radi za Jane’s Defense Weekly, publikaciju koja se smatra najboljim izvorom informacija s područja obrane i sigurnosti, kaže da je veći deo oružja koje se izvozi iz istočne Europe vrlo vjerojatno namijenjen Siriji, i, u manjoj mjeri, Jemenu i Libiji. „S malim izuzecima, vojske Saudijske Arabije, Jordana, UAE i Turske koriste zapadno pješačko naoružanje i streljivo, prije nego sovjetsko”, rekao je Binnie. „Čini se vjerojatnim da su ove pošiljke naoružanja namijenjene njihovim saveznicima u Siriji, Jemenu i Libiji”.

BIRN i OCCRP došli su do klasificirane dokumentacije iz srpskog Ministarstva obrane i zapisnika s niza međuresornih sastanaka iz 2013. godine. Ovi dokumenti pokazuju da su pojedinci u Ministarstvu obrane Republike Srbije bili zabrinuti da bi isporuke Saudijskoj Arabiji mogle biti preusmjerene u Siriju, naglašavajući da Saudijci ne koriste oružje iz središnje i istočne Europe, kao i da su poznati po tome da opskrbljuju oružjem sirijsku opoziciju. Odlučujući o zahtjevu jednog od trgovaca naoružanjem, Ministarstvo obrane Srbije odbilo je njegov zahtjev za izvoznu dozvolu u Saudijsku Arabiju, da bi nakon samo godinu dana odobrilo nove isporuke oružja pravdajući to nacionalnim interesima.

Vojska Saudijske Arabije pretežno koristi “zapadno” oružje, ali koristi i određenu količinu opreme iz središnje i istočne Europe – vojne kamione češke proizvodnje i nešto automatskih pušaka proizvedenih u Rumunjskoj. Međutim, imajući u vidu umiješanost Saudijske Arabije u sukob u Jemenu, čak se i izvoz oružja namijenjenog njihovim snagama smatra kontroverznim. Zbog civilnih žrtava u građanskom ratu u Jemenu, Nizozemska je postala prva zemlja Europske unije koja je obustavila izvoz oružja u Saudijsku Arabiju, a Europski parlament pozvao je na uvođenje embarga na izvoz oružja na zajedničkoj razini EU.

Logistika opskrbe: teretni letovi i izbacivanje tereta iz zraka

Oružje iz centralne i istočne Evrope prevozi se na Bliski istok teretnim avionima i brodovima. Identifikacijom konkretnih prevoznih sredstava novinari su mogli pratiti transport oružja u realnom vremenu. Detaljnom analizom redova letenja na pojedinim aerodromima, istraživanjem povijesti ruta različitih zrakoplovnih kompanija, praćenjem letova i suradnjom s izvorima iz pojedinih europskih kontrola leta, novinari su uspjeli precizno identificirati 68 letova koji su u proteklih 13 mjeseci prenosili oružje prema Bliskom istoku.

Aerodromi u Beogradu, Sofiji i Bratislavi glavni su centri za transport oružja, pri čemu je najviše letova bilo iz Beograda, glavnog grada Srbije. Mnogi od ovih letova usput su imali i još po jednu stanicu, što znači da su najvjerojatnije preuzimali dodatne količine oružja i streljiva, prije odlaska na konačno odredište. Prema statistici letova EU, od ljeta 2014. godine do danas, avioni iz Bugarske i Slovačke isporučili su 2.268 tona tereta istim vojnim bazama u Saudijskoj Arabiji i UAE.

Distribucija oružja

Oružje koje za potrebe naoružanih grupa u Siriji kupuju Saudijska Arabija, Turska, Jordan i Ujedinjeni Arapski Emirati transportira se preko dva tajna zapovjedna centra u Jordanu i Turskoj, tvrdi Ford, bivši američki veleposlanik u Siriji. Zapovjedništva, kojima rukovode sigurnosni i vojni dužnosnici iz Zaljeva, Turske,  Jordana i SAD – koordiniraju raspodjelu oružja provjerenim sirijskim opozicionim grupama, pokazuju podaci Carter Centera iz Atlante, ekspertne organizacije čiji tim prati rat u Siriji. „Svaka od zemalja koje su sudjelovale u pomaganju oružanoj opoziciji zadržala je pravo konačnog odlučivanja o tome koje grupe u Siriji dobivaju ovu pomoć”, rekao je Ford.

Borci Jabhat al-Nusrae pred ofanzivu kod Ariha u Siriji, svibanj 2015. godine

Dokumentacija iz jedne od kargo kompanija do koje su došli novinari BIRN-a i OCCRP-a pokazuje da je u ljeto 2015. godine moldavska kompanija AeroTransCargo obavila šest letova kojima je preneseno najmanje 250 tona streljiva između vojnih baza u Saudijskoj Arabiji i međunarodnog aerodroma Esenboga u Ankari, glavnom gradu Turske – dolazne točke za oružje i streljivo namijenjeno sirijskim pobunjenicima. Pieter Wezeman iz stockholmskog Međunarodnog instituta za mirovna istraživanja (SIPRI), vodeće organizacije za praćenje izvoza oružja, rekao je da sluti kako su ovi letovi dio logističke operacije opskrbe sirijskih pobunjenika streljivom. Oružje se zatim iz vojno-operativnih centara ili kopnenim putem prevozi do sirijske granice, ili ga vojni avioni izbacuju iz zraka. Zapovjednik Slobodne sirijske vojske iz Aleppa, koji je zbog svoje sigurnosti ustrajao na anonimnosti, rekao je za BIRN i OCCRP da se ovo oružje raspoređuje iz središnjeg stožera u Siriji. „Nas ne zanima zemlja podrijetla, mi samo znamo da je ono iz istočne Europe”, izjavio je on.

Saudijci i Turci oružjem opskrbljuju i islamističke grupe koje nemaju podršku SAD, i koje su u pojedinim slučajevima u sukobu s frakcijama koje podržavaju Vojno-operativni centri, dodao je Ford. Prema njegovim riječima, iako nije osobno bio uključen u pregovore sa Srbijom, Bugarskom i Rumunjskom oko dostavljanja oružja Siriji, on vjeruje da je CIA imala ulogu u ovom procesu. „Kada su u pitanju operacije ove vrste teško mi je da zamislim da nije postojala neka usaglašenost između obavještajnih službi, ali je sve moglo biti strogo ograničeno na obavještajne kanale”, rekao je Ford.

Zaliha streljiva pred ofanzivu kod Manbija, 19. travnja 2016. godine, Rmelan u Zapadnom Kurdistanu

Sjedinjene Države nisu imale samo logističku ulogu u isporučivanju oružja sirijskim pobunjenicima. Preko svog Zapovjedništva za specijalne operacije (SOCOM) pri Ministarstvu obrane SAD su kupovale i isporučivale sirijskoj opoziciji ogromne količine vojnog materijala iz istočne Europe, a u sklopu američkog programa za obuku i opremanje vrijednog 450 milijuna eura (500 milijuna USD). Od prosinca 2015. godine SOCOM je angažirao tri teretna broda za prijevoz 4.700 tona naoružanja iz luke Constanţa u Rumunjskoj i bugarske luke Burgas do Bliskog istoka, najverovatnije u sklopu tajnog opskrbljivanja Sirije oružjem. Prema američkim dokumentima o nabavi, isporuke su obuhvatile strojnice, raketne nosače i protutenkovsko oružje – kao i metke, minobacačke mine, granate, rakete i eksploziv. Podrijetlo oružja koje je SOCOM poslao je nepoznato, a roba pobrojana u transportnim dokumentima dostupna je na zalihama širom središnjee i istočne Europe.

Nedugo nakon jedne od isporuka, kurdske grupe koje podržava SOCOM objavile su na Twitteru i Facebooku fotografiju skladišta u sjevernoj Siriji krcatog sanducima streljiva, tvrdeći da su dobile isporuku oružja u čijoj su nabavci posredovale Sjedinjene Američke Države. SOCOM nije želeo ni potvrditi ni negirati da su isporuke išle za Siriju. Američki dokumenti o nabavci takođe otkrivaju da je, za potrebe tajnih operacija, SOCOM od 2014. do 2016. godine osigurao sirijskim pobunjenicima bugarsko oružje i streljivo u vrijednosti od najmanje 25 milijuna eura, kao i srpsko streljivo u vrijednosti od 11 milijuna eura.

Posao koji cvate

Patrick Wilcken, ekspert za oružje pri organizaciji Amnesty International, kaže da su središnja i istočna Europa u odličnoj poziciji da zarade na nevjerojatnom porastu potražnje za oružjem nakon Arapskog proljeća. „Geografska blizina i manjak kontrole izvoza osigurali su nekim balkanskim zemljama vodeću poziciju u ovoj trgovini, u nekim slučajevima čak i uz prikrivenu podršku SAD”, dodao je. „Istočna Europa obnavlja industrije naoružanja iz vremena Hladnog rata, koje se šire i ponovo postaju profitabilne”.

Srpski premijer Aleksandar Vučić nedavno se hvalio da bi Srbija mogla proizvoditi pet puta više naoružanja, a da i dalje ne bi mogla zadovoljiti potražnju. „Nažalost, u drugim dijelovima svijeta se itekako ratuje, više nego ikad, i sve što proizvedete, kako god da okrenete, na bilo kojoj strani svijeta možete prodati”, rekao je Vučić. Proizvođači oružja u Bosni i Hercegovini te Srbiji rade punim kapacitetom, neki uvode dodatne smjene, a neki su već prestali primate nove narudžbe.
—————-

—————-
Najviši saudijski dužnosnici, naviknuti na pregovore sa zapadnim gigantima oko poslova s borbenim zrakoplovima vrijednih milijarde eura, sada moraju raditi s malim istočnoeuropskim posrednicima koji imaju pristup jednostavnom oružju bivšeg sovjetskog bloka. Posrednici poput srpskog CPR Impex-a i slovačkog Eldon-a tu sada igraju ključnu ulogu u opskrbi Bliskog istoka oružjem i streljivom. Sadržaj isporuka je obično nepoznat zahvaljujući tajnosti koja obavija poslove s oružjem, ali dvije potvrde o krajnjem korisniku i jedna izvozna dozvola koje su pribavili BIRN i OCCRP otkrivaju nevjerojatan opseg otkupa za sirijske korisnike.

Na primjer, saudijsko Ministarstvo obrane izrazilo je interes za kupovinu od srpskog trgovca oružjem, CPR Impex-a, veće količine oružja, uključujući i stotine zastarjelih tenkova T-55 i T-72, milijune komada streljiva, višecjevnih raketnih sustava i raketnih bacača. Navedeno oružje i streljivo proizvedeni su u bivšoj Jugoslaviji, Belorusiji, Ukrajni i Češkoj Republici. Izvozna dozvola izdata u siječnju 2015. malo poznatoj slovačkoj firmi Eldon odobrila je ovoj kompaniji pravo prijevoza u Saudijsku Arabiju tisuća istočnoeuropskih raketnih bacača, strojnica i skoro milijuna metaka u ukupnoj vrijednosti od 32 milijuna eura.

Analiza društvenih medija koju su priredili BIRN i OCCRP pokazuje da je čehoslovačko, jugoslavensko, srpsko, hrvatsko i bugarsko oružje prisutno na ratištima u Siriji i Jemenu. Dok stručnjaci smatraju kako države istočne i središnje Europe pokušavaju umanjiti vlastitu odgovornost, oružje iz ovih zemalja samo dodatno rasplamsava konflikte koji su već odnijeli ogroman broj života i izazvali nezapamćenu patnju. “Prodaja ovih količina naoružanja prouzročila je neizreciva ljudska stradanja u toj regiji, ogroman broj raseljenih i dovela do toga da zaraćene strane ozbiljno krše ljudska prava, čineći otmice, pogubljenja, mučenja i silovanja”, kaže Wilcken.

* gosti autori su Lorens Marzouk, Ivan Angelovski i Miranda Patručić, koji su s nizom suradnika objavili ove rezultate dužeg novinarskog istraživanja. Članak pod originalnim naslovom “Krvavi poslovi: Put oružja vredan 1.2 milijarde evra” objavljen je 27. srpnja ove godine na portalu Javno (http://javno.rs/). On je s više zanimljivih priloga dostupan na internetskoj adresi: http://javno.rs/istrazivanja/krvavi-poslovi-put-oruzja-vredan-1-2-milijarde-evra-

U četvrtak, 21. travnja kasno navečer, u sarajevsku zračnu luku sletio je transportni zrakoplov Boeing C-17A Globemaster III, noseći u javnosti nenajavljen posjet Johna Owena Brennana susjednoj nam Bosni i Hercegovini . Ovaj obavještajni profesionalac, od ožujka 2013. godine čelnik američke Središnje obavještajne agencije (Central Intelligence Agency – CIA), u Sarajevu je izgleda boravio manje od 48 sati, tijekom kojih je obavio i niz sastanaka s kompletnom sigurnosno-obavještajnom vrhuškom države domaćina. Ovaj se radni posjet dogodio na povratku Brennana iz Saudijske Arabije, gdje je na rubovima državničkog posjeta Baracka Obame Rijadu imao i tematske sastanke s višim sigurnosnim dužnosnicima šest arapskih država Perzijskoga zaljeva – koji su izgleda bili dio nacionalnih delegacija na tamošnjem zasjedanju Zaljevskoga vijeća za suradnju (Gulf Cooperation Council – GCC). Među ostalim, navodna tema sigurnosne komponente ovoga sijela u Rijadu bila je i obavještajna koordinacija povodom djelovanja na ratištima Sirije, Iraka i Jemena.

Što se tiče sadržaja službenog boravka Johna Brennana u Sarajevu, javno je zabilježeno njegovo odsjedanje u hotelu Marriott na Skenderiji, gdje je boravio do danas popodne. Iako su mediji proteklih dana spekulirali o nenajavljenoj prirodi posjeta, danas se iz BiH izvora ipak moglo čuti kako je ovaj dolazak bio pripreman zadnjih mjesec dana, a da je do njega došlo temeljem poziva kojeg je direktor OSA-e Osman Mehmedagić uputio za svog boravka u SAD-u početkom tekuće godine. Nekoliko je radnih sastanaka gosta iz SAD ipak bilo objavljeno javnosti. Kao prvo, u petak 22. travnja Brennan je održao radni ručak sa čelnicima policijskih i sigurnosnih agencija, te resornim ministrima u Golf klubu Betanija – gdje mediji u BiH spominju i skup s tzv. “Udarnom grupom odgovornom za borbu protiv terorizma u BiH”. Riječ je tu o skupu kojeg trenutno sačinjavaju Perica Stanić, direktor Agencije za istrage i zaštitu (SIPA), državni odvjetnik iz Tužilaštva BiH Dubravko Čampara, direktor Direkcije za koordinaciju policijskih tijela u BiH Mirsad Vilić, policijski komesar MUP-a Kantona Sarajevo Vahid Ćosić, ministar unutarnjih poslova u Vladi FBiH Aljoša Čampara, direktor Federalne uprave policije Dragan Lukač, ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić i (još jedan) Dragan Lukač, ministar unutarnjih poslova Republike Srpske. Spomenuta “Grupa za borbu protiv terorizma i jačanje sposobnosti za borbu protiv terorizma (Udarna grupa)” osnovana je 2004. godine odlukom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, a radi pod vodstvom Tužilaštva Bosne i Hercegovine i pod nadzorom Ministarstva sigurnosti BiH. Nakon toga, jučer u ranim popodnevnim satima, održan je i sastanak direktora CIA-e sa članovima Predsjedništva BiH u zgradi Predsjedništva BiH.

John Brennan na izlasku iz zgrade Predsjedništva BiH

Danas kasno prijepodne John Brennan u Sarajevu se sastao i s Osmanom Mehmedagićem, direktorom Obavještajno sigurnosne agencije BiH (OSA), u njegovom sjedištu u centru Sarajeva (Ulica Mehmeda Spahe). Kao i tijekom čitavog ostataka ovog posjeta, i ovaj je sastanak bio popraćen iznimno jakim policijskim osiguranjem, koje je obuhvaćalo i današnje raspoređivanje policije oko čitavog kvarta u kojem se nalazi sjedište OSA-e, od ranoga jutra pa sve do kraja ovog navodno jednosatnog sastanka. Iako o tome nije bilo ni spomena, ne bi čudilo ni da su tijekom boravka visokog dužnosnika SAD u Sarajevu bili dogovoreni te održani i radni sastanci sa sigurnosnim čelnicima pojedinih BiH susjednih država.

Tko o čemu?

Naravno, pažnju javnosti je ovim povodom plijenila tematika spomenutih skupova. Iako se moglo čuti da su glavne teme sastanka bile (1) sigurnosna situacija u BiH, (2) borba protiv terorizma, te (3) mogućnosti kojima BiH raspolaže u kontroliranju i održavanju sigurnosne situacije u zemlji i njenome susjedstvu – brojni su mediji tu krenuli i u dodatna nagađanja.

Sigurnosna situacija u BiH

Već se neko vrijeme u medijima čuju naznake nezadovoljstva SAD pojedinim segmentima kadrovske politike koju Bosna i Hercegovina vodi u svom sigurnosnome sektoru. Ovdje se tako spominjalo pismo koje je prije godinu dana baš John Brennan slao Mladenu Ivaniću, tadašnjem predsjedavajućem Predsjedništva BiH, povodom imenovanja čelnika Obavještajno sigurnosne agencije BiH (OSA). Naime, iako se tada spominjalo američku izjavu da “to ne bi trebao biti islamista, nego neka pouzdana osoba“, na to je mjesto navodnom intervencijom Bakira Izetbegovića došao baš spomenuti Osman Mehmedagić Osmica (među ostalim i ratni osobni čuvar Alije Izetbegovića). Kako spominje analitičar Dževad Galijašević, riječ je tu o osobi “koja je prošla obavještajne specijalne obuke u okviru posebnog NATO programa, ali u Turskoj, i koja je bila povezana i s tajnom policijom AID u ratu, i ima vrlo negativno učešće u nekim zločinima“.

Uz to, navodno postoje i problemi oko provedbe zakona kojim su strogo sankcionirani odlasci građana BiH na strana ratišta. Iako taj propis određuje kaznu i do deset godina zatvora, Galijašević je napomenuo slučajeve Abdulaha Fatiha Hasanovića te Emina Hodžića, koji su za te stvari bili optuženi, ali im je dosuđena tek novčana kazna, bez dana zatvora. Ova blagost, koja smeta brojne promatrače, navodno je dio šireg procesa, gdje se spominje i pregovore koje navodno s vlastima BiH vode pojedinci iz Sirije i Iraka. Oni bi se navodno željeli vratiti u BiH, dok bi prijeteću zatvorsku kaznu željeli zamijenili nečim blažim, u zamjenu za suradnju.

Iako se tu temu nije spominjalo u kontekstu radnog posjeta Johna Brennana Sarajevu, ovdje treba spomenuti i danas objavljen sadržaj sjednice Sabora Islamske zajednice BiH u Sarajevu. Naime, Rijaset Islamske zajednice u BiH je tijekom 2015. pa sve do 25. ožujka ove godine vodio razgovore s pojedinim vjernicima koji nisu u evidenciji članova Islamske zajednice u BiH, odnosno sa skupinama koje nisu uključene u sustav džemata Zajednice na teritoriji BiH. Od ukupno 38 takvih skupina, paradžemata (Zeničko muftijsko 13, Sarajevsko 12, Tuzlansko 7, Bihaćko 3, Mostarsko 2, Travničko 1), uključenje u Islamsku zajednicu prihvatilo je njih 14. Predstavnici 22 skupine nisu potpisali Protokol (Stijena, Brezičani, Hodžići-Kakanj, Pobjeda-Feth, Briješće Brdo 2, Kasindolska, Gornja Mahala, Kuljani, Bara, Ošve, Kaloševići, Strnokos – Zenica, Liješnica, Kotorsko Donje, Gornja Maoča, Gornji Rahić/Dizdaruša, Čehaje 1, Selo Gračanica, Stara Željeznička stanica Bihać, Kula-Tuzla , Dubnica i Delići-Hukići), a konstatirano je i da “postoje tekije u kojima se obavljaju aktivnosti, a da one nisu u sistemu Tarikatskog centra. Postojke džemati koji su se odvojili od Zajednice i tako djeluju nelegalno. To su Stranjani i Klokot”. Ovo je dobar primjer podjela koje prožimaju Islamsku zajednicu u BiH, što je pojava koja se barem dijelom odražava i na korijene terorizma u državi, kao i na borbu protiv ove pojave.

Borba protiv terorizma

Nije sporno kako se Bosna i Hercegovina već dugo nalazi u prvome redu međunarodne borbe protiv terorizma. To potvrđuje i izjava Vlade Azinovića, stručnjaka i z Sarajeva, za Radio Slobodna Europa: “BiH je dio međunarodne koalicije koja se bori protiv ovog fenomena i suočava se s nesrazmjernim fenomenom odlazaka na strana ratišta u odnosu na broj stanovnika, opasnosti od radikalizacijom društva, ali i sigurnosnim prijetnjama koje se povezuje s povratkom ljudi sa stranih ratišta. Tužilaštvo BiH ojačano je sa osam novih tužilaca koji će se baviti isključivo pitanjem terorizma i primaju poduku od američkog Ministarstva pravosuđa. BiH je predvodnica u borbi protiv ovog fenomena, jer mu je i najviše izložena“.

Dok Combating Terrorism Center u West Pointu procjenjuje da se oko 600 ljudi pridružilo redovima ISIS-a sa šireg prostora Balkana od 2012. godine naovamo, američki Congressional Research Service spominje oko 330 boraca iz Bosne i Hercegovine, 100 do 150 s Kosova, 90 iz Albanije, 50 do 70 iz Srbije, te još desetak iz Makedonije. Ponešto su manje brojke s kojima u javnost izlazi državno tužilaštvo BiH. Po izjavi Gorana Salihovića, glavnog tužitelja Tužilaštva Bosne i Hercegovine, do sada su izrečene ukupno 72 godine zatvora za neko od krivičnih dijela terorizma, i do sada je osumnjičeno oko 70 osoba. Iz BiH se 124 osobe nalaze kao borci na stranim ratištima (4 u Ukrajini, i 120 pri ISIS), a od 49 osoba koje su se vratile u BiH – pola je procesuirano. Pri tome, Vlado Azinović dodaje: “U posljednje vrijeme nemamo odlazaka u Siriju, a u 2015. nemamo povrataka, tako da bi se moglo reći da je ovaj fenomen prigušen ili zaustavljen. To ne znači da ne postoje napori koji se ulažu u to da se ljudi regrutiraju i šalju, ali očito je da je zbog spleta okolnosti na koje smo uticali, a na neke i nismo, taj trend odlazaka opao“.

Ovdje ne treba zaboraviti ni navode američkog dnevnika The Washington Times, koji na ovu temu spominje i da se još krajem prošle godine moglo čuti kako obavještajni podaci ukazuju na jačanje interesa skupine ISIS za jugoistočnu Europu kao potencijalng prostora širenja nakon Bliskoga istoka i Sjeverne Afrike. Po njima, tada se moglo čuti i da su upravo obavještajne službe Republike Hrvatske identificirale potencijalnog vođu ekstremista, koji se smjestio na prostoru Kosova te Bosne i Hercegovine – ne bi li od tamo organizirao borce koji se u te krajeve vraćaju s ratišta u Siriji i Iraku, na kojima su bili u redovima ISIS ili al-Qaedi bliske organizacije al-Nusra.

Sigurnost BiH i regije

Zanimljivo je da su pojedini mediji iz Republike Srbije u vezu s radnom posjetom Johna Brennana Bosni i Hercegovini doveli i nedavna vanjskopolitička postupanja Turske. Tako se spominju informacije koje je SAD dobila u Saudijskoj Arabiji o nastojanjima Turske da ojača svoju prisutnost u Bosni i Hercegovini, kako raspoređivanjem dodatnog ljudstva u okvir operacije EUFOR Althea (kao “non-EU Troop Contributing Nation” – TCN), ali i obavještajno. Sve bi to trebalo ojačati tursku poziciju i njihovu mogućnost pritiska na Europu, o čemu citiraju Dževada Galijaševića koji kaže: “Očigledno je turska namjera – o čemu postoje podaci i u Rijadu – da pritisne Europu izbjegličkim valom, i učini ju nestabilnom, da bi iznudila povlastice koje želi dobiti u pregovorima s Njemačkom“.

Dio oružja zaplijenjenog u akciji “Balkan Trigger”, širom 6 zemalja regije između 17. i 19 travnja ove godine

Uz to se još spominje i navodnu opskrbu BiH oružjem islamističkih ekstremista širom zapadne Europe, gdje se opet citira Galijaševića koji kaže: “Rezultati akcije Interpola, u kojoj je angažirano do 5.000 policajaca, mada veoma skromni, su značajni – jer je riječ o oružju koje je bilo u prometu, i koje se kretalo prema Zapadnoj Evropi“. Pri tome on napominje i da je zaplijenjeno oružje iz BiH direktno išlo prema punktovima “Islamske države” u Zapadnoj Evropi – čemu doduše proturječe navodi koji su oružje korišteno pri nedavnim terorističkim napadima u Parizu vezali direktno za Republiku Srbiju, o čemu smo pisali i na stranicama portala Obris.org.

No, o tome da je razgovora s Brennanom na ovu temu ipak bilo svjedoči i jučerašnja izjava Aljoše Čampare, ministra unutarnjih poslova FBiH i člana Udarne grupe za borbu protiv terorizma BiH: “Direktora CIA-e upoznali smo i s problemom viška naoružanja koje se može prokrijumčariti i koristiti u terorističke svrhe. Kratko smo razgovarali i o organiziranom kriminalu, borbi protiv korupcije, vladavini prava i zakona. U suštini, imali smo konstruktivan razgovor“.

Iz Rijada u Sarajevo

Barack Obama i čelnici zemalja Zaljevskog vijeća za suradnju

Za kraj, osvrnimo se kratko i na već spomenutu dvodnevnu posjetu (od srijede, 20. travnja, do četvrtka 21. travnja) Baracka Obame, predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Saudijskoj Arabiji. Tih je dana Rijad bio mjestom održavanja četiri politička skupa: (1) sastanka visokih predstavnika SAD i Saudijske Arabije, (2) sastanka predstavnika zemalja Perzijskog zaljeva i Maroka, (3) susreta američkog predsjednika Obame s vođama Zaljevskog vijeća za suradnju (Gulf Cooperation Council – GCC), te (4) susreta marokanskog kralja Mohammeda VII s vođama spomenutog Zaljevskog vijeća za suradnju. Dok su se domaćini trudili ostaviti dojam političkoga centra regije, od početka je bilo jasno da gosta iz SAD ondje čeka težak posao i donedavno nezamislive napetosti u odnosima SAD i kuće al-Saud.

Neugodnosti su krenule već po dolasku u zračnu luku

Neugodnosti su tu počele već na prvome koraku kada je domaćin, saudijski kralj Salman Bin Abd al-Aziz, odlučio prisustvovati službenome primanju za goste iz susjedstva, dok je Obamu u zračnoj luci dočekao tek guverner Rijada, princ Faisal Bin Bandar Bin Abd al-Aziz (dužnosnik relativno niske razine). Jednako tako, po prvi put u dugo vremena, dolazak predsjednika SAD u Saudijsku Arabiju nije bio prenošen ni na državnoj televiziji – kao što su tom prilikom bili popraćeni dolasci vlastodržaca s područja Perzijskoga zaljeva na paralelne skupove u Rijadu.

Ni tijekom susreta koji su uslijedili Barack Obama nije mogao sakriti da su odnosi SAD i Saudijske Arabije u ozbiljnoj krizi. Kao prvo, riječ je tu bila o inicijativi u Kongresu SAD, koja bi dopustila žrtvama terorističkih napada 11. rujna da naknade šteta od tog napada sudski traže od Saudijske Arabije, radi njene makar i posredne umiješanosti u taj teški teroristički napad. Uz to, odnosima nije pomoglo ni pitanje Irana – države koja je glavni regionalni takmac Saudijske Arabije za prevlast u području Bliskoga Istoka. Dogovor oko legalizacije iranskog nuklearnog programa, koji je zalaganjem SAD postignut između međunarodne zajednice i Irana, na putu je toj zemlji ukloniti teret brojnih sankcija – što će zasigurno imati i bitnog utjecaja na regionalne odnose moći. Konačno, i po pitanju bojišta Sirije i Iraka SAD i Saudijska Arabija temeljito su se razišle u interesima i djelovanju. Dok su SAD odbile dublje uvlačenje u tamošnji rat, Saudijska Arabija – uz slanje pomoći pojedinim frakcijama – itekako razmišlja i o direktnom uključivanju u borbe – iako bi to radije izvela kao dio neke međunarodne koalicije, kojoj bi po mogućnosti dio bile i SAD. No, dok su se ovi problemi tek tiho provlačili kroz službene teme sastanaka Obame i saudijskoga kralja (bilateralni odnosi, terorizam i teme s područja Bliskoga istoka), stvari su bile bitno jasnije na sastanku američkog ministra obrane Ashtona Cartera s krunskim princom Mohammedom bin Salmanom, drugim zamjenikom premijera i ministrom obrane. Naime, ondje su teme razgovora bile terorizam, nestabilne države regije i “imperijalistička agenda Irana“, dok su se tim povodom mogli čuti i pozivi za zaustavljanje pomorskih pošiljki oružja u Jemen, državu gdje se već mjesecima sukobljavaju saudijske trupe i lokalni saveznici Irana.

Saudijska vojna intervencija u Jemenu, započeta u rano jutro 26. ožujka, ušla je u svoj 19 dan. Usprkos brojnim nagađanjima, operacije protiv šijitskih boraca iz skupine Ansar Allah (poznatije pod nazivom al-Houthi – hutisti, prema prezimenu svojih vjerskih i političkih vođa), te postrojbi vjernih bivšem dugogodišnjem autokratskom predsjedniku Jemena Ali Abdullahu Salehu (svrgnutom s vlasti u Arapskome proljeću) i dalje su prvenstveno ograničene na zračne udare popraćene s ponešto borbenih djelovanja s pojedinih koalicijskih brodova, dok još nema ozbiljnijih kopnenih operacija. Prema službenim objavama, do subote 11. travnja u tom je okviru izvedeno oko 1200 zračnih udara, a uz više stotina civilnih žrtava, u pograničnim su sukobima navodno registrirana i stradavanja oko 500 boraca hutista.

Pri tome, na terenu u Jemenu s jedne strane djeluje koalicija koju je okupila Saudijska Arabija, sastavljena od glavnine država članica Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council – GCC), uz izričit izuzetak Omana, te još niza velikih arapskih zemalja. Bahrein, Egipat, Jordan, Katar, Kuvajt, Maroko, Saudijska Arabija, Sudan i Ujedinjeni Arapski Emirati na raspolaganje su dali svoje vojne efektive. Somalija je otvorila svoj zračni prostor i teritorijalne vode, a dala je na raspolaganje i svoje dvije zračne baze (Berbera i Bosaso), a Pakistan (kojeg se početno brojilo i najavljivalo, i od kojeg se očekivalo ljudstvo, brodove i borbene zrakoplove) ipak je nakon dužeg promišljanja u petak, 10. travnja, odlučio ostati neutralan. Na margini su u operacije uključene i Sjedinjene Američke Države, koje su odlučile pomoći obavještajnom suradnjom (uspostava zajedničke radne ćelije za planiranje i planiranje) i logistikom (isporuke naoružanja i streljiva, dopuna koalicijskih borbenih zrakoplova gorivom u letu od 8. travnja). Uz to, mediji spominju kako je u području operacija uz obale Jemena usidrena i poprilična flota američkih kapitalnih plovnih jedinica – nuklearni nosači zrakoplova USS Theodore Roosevelt (CVN 71) i USS Carl Vinson (CVN 70), kao i desantni nosač USS Iwo Jima (LHD 7) s marincima kao rezervom za slučaj potrebe.

Hutisti na prosvjednome skupu protiv saudijskog bombardiranja krajem ožujka u Sani

S druge strane su im suprotstavljene snage hutista, koje prema grubim procjenama broje oko 100.000 boraca, te ponešto boraca vjernih bivšem predsjedniku Salehu – na čiju je stranu u borbama prešlo barem nekoliko brigada jemenske regularne vojske (33., 35. i 201. oklopna brigada, 15. i 117. pješačka brigada, a onda i 21. brigada mehaniziranog pješaštva). Pri tome, treba napomenuti kako je do ljeta 2012. godine osnovnu aktivnu vojnu strukturu u Jemenu sačinjavala tzv. Republikanska garda, postrojba ranga korpusa prvotno sastavljena od oko 20 raznolikih brigada. Taj sklop postrojbi brojio je između 30 i 100 tisuća ljudi pod oružjem, te je bio čvrsto pod utjecajem bivšeg vlastodršca Saleha, čiji je sin Ahmed ujedno i zapovijedao. U pokušaju smanjivanja utjecaja obitelji Saleh, predsjednik Abd Rabu Mansour Hadi je u rujnu 2012. ustrojio tzv. Predsjedničku gardu – postrojbu sastavljenu od ukupno 4 brigade, po dvije iz segmenta vojske vjernog Salehi i dvije iz segmenta vjernog njegovu rođaku i protivniku Ali Mohsenu Salehu al-Ahmaru. Ujedno, sredinom prosinca 2012. su sa svojih vojnih funkcija smijenjeni Ahmed Saleh i Ali Mohsen Saleh al-Ahmar, što je ostalo mrtvo slovo na papiru, budući su oni putem svojih političkih veza nastavili kontrolirati sebi vjerne vojne postrojbe. Ipak, do kraja 2014. iskristaliziralo se da je ta nova Predsjednička garda navodno ostala i jedina postrojba još uvijek vjerna međunarodno priznatome predsjedniku Jemena – dok se prilično loše definirani ostatak Oružanih snaga Jemena ili pridružio klanu Saleh, ili ostao neutralan (birajući strane u nekom kasnijem momentu krize).

Upravo je Predsjednička garda jedina pružila i oružani otpor između 19. i 21. siječnja ove godine, kada su snage koalicije al-Houthi i Saleh zauzele predsjedničku rezidenciju u Sani (što je predstavljalo okidač niza događanja koji su konačno završili u međunarodnoj vojnoj intervenciji u Jemenu 26. ožujka 2015. godine). Napomenimo još i prilično bitnu činjenicu kako se za jemenske postrojbe nazvane brigadama pretpostavlja da pri punoj snazi broje oko 1500 ljudi, dok se za mnoge od njih moglo čuti i da su u praksi zapravo bitno slabije.

Raspoređene snage i njihova djelovanja

Saudijski tenkovi raspoređeni uz granicu s Jemenom, 9. travnja 2015. godine

Što se inozemnih vojnih efektiva tiče, čitava operacija nazvana “Odlučujuća oluja” (Decisive Storm) obuhvatila je prvenstveno saudijske snage (oko 100 borbenih zrakoplova, 150.000 vojnika i nešto vojnih brodova), i još do 115 koalicijskih zrakoplova (15 iz Bahreina, 15 iz Maroka (po nekim izvorima 6), 15 iz Jordana (po nekim izvorima 6), 15 iz Sudana (po nekim izvorima samo 3 ili 4), te njih 15 iz Kuvajta, 10 iz Katara i 30 iz Ujedinjenih Arapskih Emirata). Dok se Pakistan u početku brojio u koaliciju, ali bez specificiranja doprinosa, za Egipat se čulo kako je pred obale Jemena otposlao 4 vojna broda i nešto zrakoplova za podršku operacijama. Ovi su efektivi iskorišteni da bi se od 26. ožujka zatvorio zračni prostor nad Jemenom, a onda koji dan kasnije i uspostavila pomorska blokada jemenskih luka (prvenstveno Adena). Na te je vojne aktivnosti 8. travnja simbolički odgovorio i Iran, koji je objavio da pred obale Jemena šalje jedan razarač (F-72 Alborz, plovilo klase Alvand) i jedan logistički brod (A-422 Bushehr, klase Bandar Abbas), formalno da na prostoru tjesnaca Bab al-Mandab sudjeluju u operacijama protiv tamošnjih pirata – što je protumačeno kao akt podrške jemenskim šijitima, te pokazivanje snage u regiji.

Napad na ciljeve u Sani, glavnome gradu Jemena, 8. travnja 2015. godine

Među primarnim ciljevima operacije našli su se položaji protuzračne obrane oko grada Sane (jedan položaj sustava S-125 “Neva”, tri položaja sustava S-75 “Dvina” i dva položaja sustava 2K12 “Kub”), a onda i niz drugih vojnih objekata u središnjim dijelima Jemena, te na prilazima Adenu. Dok su snage hutista i klana Saleh protiv međunarodnih zračnih snaga koristile još primjeraka navedenih protuzračnih sustava (čak i uz poneki zabilježeni uspjeh), jasno je da su njihove mobilne snage bile dodatno naoružane i lakim protuzračnim oružjem – mobilnim sustavima 9K31 Strela-1, te velikom količinom prijenosnih raketnih oružja 9K32 Strela-2 i 9K34 Strela-3. Uz to, moglo se čuti i o relativno brzome uništenju glavnine jemenskih zračnih snaga (oko 20 borbenih zrakoplova MiG-29/SMT/UBM (9-12/9-18/9-53), oko 50 lovaca-presretača MiG-21MF/bis/UM, desetak lovaca F-5B/E, oko 30 jurišnih aviona Su-22M4/UM-3K, oko 20 školsko-borbenih aviona L-39C, kao i s desetak desantno-jurišnih helikoptera Mi-24D i Mi-35) – što je snagama Kraljevskog zrakoplovstva Saudijske Arabije omogućilo brzu objavu stanje kompletne zračne nadmoći nad prostorom Jemena.

Žestoke su ulične borbe potresale Aden 13. travnja 2015. godine

Nakon prve faze operacije, pretežno izvođene iz zraka, u nedjelju 12. travnja počelo se pričati i o tzv. drugoj fazi operacije – koja bi navodno trebala obuhvatiti  i ulazak kopnenih snaga u borbe u Jemenu. U tu je svrhu za početak Egipat put Saudijske Arabije otposlao oko 5000 vojnika – koji bi na jugu Kraljevine trebali uspostaviti dvije egipatske vojne baze (kod mjesta Gizan i Nagran), gdje bi se postupno moglo okupiti ukupno do 48.000 egipatskih vojnika. Uz njih se govori i o neposrednom angažiranju još oko 80.000 vojnika iz Saudijske Arabije (iako se u početku spominjalo tih famoznih 150 tisuća saudijskih vojnika) te 16.000 vojnika iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Jordan, Maroko i Sudan još nisu potvrdili svoje sudjelovanje u kopnenim operacijama.

Stanje u kopnenome ratu

Za razliku od međunarodne vojne akcije “Odlučujuća oluja”, koja je do sada obuhvaćala pretežito zračna i mornarička djelovanja, razvoj stanja na kopnenim bojištima u Jemenu u stvari odražava domaći karakter nedavnih događanja. Kriza je zapravo započela 9. rujna 2014. godine, otpočinjanjem oružanih sukoba između vojnim snaga šijitskih hutista u Sani (gdje su oni sudjelovali u protestima protiv ukidanja državnih subvencija za gorivo) i državnih sigurnosnih snaga predvođenih članovima pro-saudijske sunitske i konzervativne političke stranka al-Islah, te njoj bliskih vojnih postrojbi generala Ali Mohsena Saleha al-Ahmara. Tom su prilikom nakon 5 dana borbi hutisti na kraju zauzeli grad Sanu, još uvijek ostavljajući dojam da se stvari barem donekle odvijaju u okvirima poretka – no, srušena je vlada dotadašnjeg premijera Mohammeda Basindawae, stranka al-Islah je bitno oslabljena te je njen vojni čelnik al-Ahmar potjeran u inozemno izbjeglištvo (Saudijska Arabija ili Katar). Već se tu naziralo da hutisti rade u koordinaciji sa snagama bliskim klanu oko bivšeg predsjednika Saleha.

Abd Rabbuh Mansur Hadi, predsjednik Jemena

Do kraja siječnja 2015. godine postupno je jačao pritisak hutista na ostatke sustava državne vlasti u zauzetoj Sani, da bi stvari kulminirale 20. siječnja, zauzimanjem kompleksa predsjedničke palaču u Sani i stavljanjem u kućni pritvor predsjednika Abd-Rabbu Mansour Hadija 21. siječnja 2015. godine. Dok su tu već krenule eskalirati podjele na sjever Jemena i zauzeti glavni grad, te jug države koji se krenuo oglušivati na odluke iz Sane, pobjedu hutista i navodni silazak s vlasti zatočenog predsjednika i vlade Jemena (na mjesec dana nadomještenih tijelom nazvanim Revolucionarni komitet) dovodi u pitanje bijeg Abd Rabu Mansoura Hadija iz Sane 21. veljače 2015. godine.

Nakon pristizanja Hadija u Aden (gdje se  sklonio i veći broj bivših parlamentaraca i raznih dužnosnika pobjeglih iz Sane), on se ondje ponovo proglašava legitimnim predsjednikom država. Idući su dani donijeli niz sukoba hutista i političkih pristalica Vlade Jemena širom provincija na osovini Sana-Aden, da bi Abd Rabu Mansour Hadi Aden 21. ožujka proglasio privremenim glavnim gradom Jemena – najavivši ujedno i ponovno zauzimanje Sane. Te su najave pokrenule vojnu operacija hutista i njihovih saveznika vjernih klanu Saleh – koji su većom vojnom silom krenuli prema Adenu, u kojem se već počela odvijati i pobuna dijela vojske nezadovoljne potezima nove “sve-državne” vlasti (komandosi Specijalnih snaga sigurnosti oko međunarodne zračne luke Aden).

Hutisti su 22. ožujka zauzeli Taiz, treći po veličini grad Jemena, smješten na pola puta od Sane na jug prema Adenu, da bi u isto vrijeme njihove snage (1) na zapadu Jemena izbile i na obalu Crvenog mora sjeverno od strateški bitnog tjesnaca Bab al-Mandeb, (2) došle do sjevernih predgrađa Adena (oko međunarodnog aerodroma), te (3) u smjeru obala Adenskoga zaljeva oko 200 km istočno od Taiza, u predjelima južno od grada Lawdera (gdje je došlo do šireg sukobljavanja vojnih jedinica sklonih Salehu i predsjedniku Hadiju). Time se načelno krenulo s tri strane napredovati prema Adenu – u kojem se koncentrirao ostatak organizirane opozicije sklopu hutista i snaga odanih klanu Saleh – da bi centralni krak ove operacije do 25. ožujka i stigao pred Aden te zauzeo tamošnju međunarodnu zračnu luku. Ovo je bio sklop okolnosti koji je u noči od 25. na 26. ožujak doveo do ulaska Saudijske Arabije i njenih saveznika na bojišta Jemena.

Spomenimo da je idućih dvadesetak dana intervencije tek usporilo zauzimanje Adena od snaga hutista i klana Saleh. Dok je prvih nekoliko dana bombardiranja dalo određeni predah snagama vjernim predsjedniku Hadiju, te ih spasilo od brzog poraza – ta se prednost krenula topiti početkom travnja, kada su se hutisti i njihovi saveznici pribrali. Do 10. travnja oni su zauzeli dobar dio grada Adena, većinu lučkih postrojenja, kao i novi kompleks predsjedničke palače, dok je sam Abd Rabu Mansour Hadi još 26. ožujka osvanuo u izbjeglištvu u Saudijskoj Arabiji. U unutrašnjosti Jemena borbe su se koncentrirale na prekidanje logističkog lanca koji je od Sane vodio prema adenskome bojištu (gdje je 6. travnja uništen i ključni most na ruti Taiz-Aden), dok su hutisti pokušali i ojačati svoj već spomenuti otežani istočni smjer prodora prema Adenskome zaljevu. Uglavnom, brojni zračni udari Saudijske Arabije i njihovih saveznika imali su tek posredan utjecaj na tijek kopnenih vojnih operacija, uništili su doduše ponešto vojnih objekata, baza i skladišta u rukama hutista i klana Saleh, ali su ujedno donijeli i oko 400 civilnih žrtava – pruživši priliku režimu u Sani i Iranu za spomen genocida u Jemenu.

Neki dodatni aspekti operacija

Oružje iz američkih donacija Jemenu

Aktualna kriza te onda i građanski rat u Jemenu je na svjetlo dana donio i neke aspekte vojno-političkih djelovanja Sjedinjenih Američkih Država u toj zemlji. Naime, od 2007. godine do danas, SAD su Jemenu dostavile oko 500 milijuna USD vrijednosti naoružanja i vojne opreme. Nakon povlačenja tamošnjeg veleposlanstva SAD iz Sane 11. veljače ove godine, nakon kojeg je u ruke hutista palo 20 vozila kojima je izvedena evakuacija do tamošnje međunarodne zračne luke, postupno je u kaosu nestala i spomenuta vojna oprema američkog podrijetla. Dok mediji napominju kako je riječ o oko 200 kompleta ručnog naoružanja i vojne opreme (pištolji Glock, jurišne puške M-4, oko 1,25 milijuna komada raznog streljiva, pancirni prsluci, te oprema za noćno gledanje), tu je obuhvaćeno i oko 160 vozila HMMWV, 4 helikoptera Bell Huey II, 4 bespilotne letjelice AeroVironment RQ-11 Raven, 2 zrakoplova Cessna 208 Caravan, jedan transportni zrakoplov CASA CN-235, te dva obalna patrolna plovila. No, kako je to samo oprema vidljivo odaslana od američkih resora obrane i vanjskih poslova, vjerojatno je u Jemenu nestalo i više, budući su i Pentagon i CIA ondje djelovali i brojnim tajnim projektima.

Zračna baza Al Anad u Jemenu

Upravo o dijelu takvih aktivnosti se saznalo 21. ožujka 2015. godine, kada je objavljena vijest o evakuaciji jemenske zračne baze Al Anad, smještena oko 50 km sjeverno od Adena, u pojasu gdje brdoviti teren prelazi u obalne ravnice. Riječ je bila o instalaciji koja se profilirala kao centar američkih operacija protiv islamističkog terorizma na jugu Jemena, te mjesto od kuda se kretalo u prikupljanje obavještajnih podataka potrebnih za provođenje takvih operacija. Dok se iz nje krajem ožujka povuklo posljednjih stotinjak pripadnika specijalnih postrojbi SAD, njihovo je dotadašnje sjedište samo dan kasnije zaposjela bivšem predsjedniku Salehu vjerna 201. oklopna brigada jemenske vojske, u sklopu svog kretanja prema Adenu. To je samo dio događanja koja su doprinijela velikome širenju prostora djelovanja za snage radikalno islamističke organizacije Al-Qaeda na Arapskome poluotoku (Al-Qaeda in the Arabian Peninsula – AQAP), grupe koja je danas u Jemenu suočena s najmanje neprijateljskih djelovanja u dugo vremena, budući su praktično svi njeni neprijatelji ili otišli iz zemlje (SAD) ili su zabavljeni žestokim međusobnim sukobljavanjima.

Analiza – Naftna tržišta su ovih dana dobila grub podsjetnik kako geopolitički izazovi još uvijek utječu na cijenu nafte. Ovoga puta radi se o Saudijskoj Arabiji i drugim arapskim državama te njihovim igrama u Jemenu, piše za The Foreign Policy Keith Johnson.

Cijena nafte u New Yorku i Londonu skočila je čak šest postotaka zbog potencijalnih zabrinutosti oko širenja sukoba na Arapski poluotok, no i zbog zabrinutosti oko proizvodnje i transporta nafte u okruženju. “Izgleda kako se pozornost tržišta ponovno okreće geopolitici” izjavio je burzovni energetski analitičar Richard Mallinson te dodao kako “postoji mnogo potencijalnih rizika, pogotovu po opskrbu, u današnjem svijetu”.

Saudijski vojni angažman u Jemenu, uključujući i zračne napade protiv pobunjenika, trebao bi ojačati položaj aktualnog predsjednika Abd-Rabbu Mansour Hadija, koji se sakrio u Omanu. Saudijski je režim osnovao koaliciju s Egiptom i Jordanom kako bi spriječio iransku težnju utjecaja nad pobunjeničkim procesima. Reakcija tržišta na situaciju u Jemenu naglašava važnost te regije za proizvodnju i trgovinu naftom. Dok je Jemen liliputanac glede proizvodnje nafte, Saudijska Arabija je najveći svjetski proizvođač.

Načelna karta zemljopisnih regija Jemena

U tjesnacu kojeg kontrolira Jemen, na području Bab el-Mandeba, nalazi se jedan od najvažnijih punktova za svjetsku opskrbu naftom. U tom se području kreće preko 4 milijuna barela nafte tjedno. Susjedi su već gotovo godinu dana zabrinuti kako bi sukob u Jemenu mogao zaustaviti promet na tom području. Jemenski je vojni dužnosnik ovih dana izjavio kako pobunjenici nastoje preuzeti kontrolu nad punktom. Nervoza je tim veća ako znamo kako u prošloj godini gotovo i nije bilo geopolitičkih rizika po opskrbu naftom, zapravo ih nije bilo još od zveckanja oružjem u Hormuškome tjesnacu i bombaških napada u Bejrutu.

Ako tome pridodamo i obračun Rusije i Zapada oko opskrbe plinom na teritoriju Ukrajine, te nikada raspetljani sukob Izraela i Palestine, bit će jasna nervoza investitora. Iranski je, pak, izvoz nafte snažno pritisnut sankcijama, a budućnost izvoza sirove nafte teško se može bezbolno obnoviti nakon godina zanemarivanja. Islamska država ugrožava opskrbu u Iraku i Siriji, a Kurdi kontroliraju veći dio iračke nafte na sjeveru zemlje. Sirija je još uvijek usred stravičnog građanskog rata, a Libija je raskomadana. Nigerija je u stalnom strahu od islamista iz Boko Harama i krađe nafte u njenom južnom dijelu, a opskrba u ratom pogođenim državama Sudan i Južni Sudan gotovo ne postoji osim za krijumčare. Venezuela je pak disfunkcionalna proizvođačica nafte kojoj taj resurs služi za kupovanje socijalnog mira za vladajuću socijalističku kastu.

Kada postoji višak zaliha ovakvi događaji nikoga ne plaše, te je ovoga ljeta cijena nafte pala za više od 50 posto. Ipak, ukoliko će opskrba zapadati u rizike i cijena nafte će doživljavati izazove – što nas vodi u začarani krug geopolitičkih vibracija. Doista, u drugoj polovini ove godine, kada se potražnja za naftom oporavi, geopolitika će postati ključna za poslovne energetske analize, kaže Mallinson.

Politička karta Jemena

Briga više za Saudijce u Jemenu je i često inatljiva šijitska regija na sjeveru zemlje, te bojazan kako bi se sukob mogao preliti i na saudijski teritorij. Gomilanje vojske na granici to bi trebalo spriječiti. Egipat je, pak, zabrinutiji za situaciju na moru te je poslao četiri ratna broda u Adenski zaljev ne bi li pokušao osigurati Bab el-Mandeb. Zabrinuti su i za sigurnost prometa Sueskim kanalom, koji im donosi pet milijardi dolara godišnjega prihoda. Planirana investicija al-Sisija glede proširenja kanala, koja bi trebala vrijediti osam milijardi dolara, samo ide u prilog takvim brigama. Egipatsko gospodarstvo ovisi o opskrbi Sueskim kanalom te je njegova sigurnost prioritet Egipta.

Prema tome, novi izazovi na tržištu nafte, možda po prvi puta, ovisniji su o punktovima i trasama opskrbe nego li o proizvodnji i zalihama.

————————-

*Prema analizi The Foreign Policya preveo, prilagodio i obradio Ivan Brodić. Na hrvatskom objavljeno 31. ožujka 2015. na portalu www.energypress.net, te preneseno uz manje izmjene. Original je dostupan na adresi: http://www.energypress.net/energetika/richard-mallinson-geopolitika-opskrbe-postat-ce-kljucna-za-energertske-analize/