Situacija kad defanzivno oružje postane ofanzivno

Ovdje nije pitanje hoće li doći do obračuna izraelskih snaga sa sirijskim (čitaj ruskim) sustavom S-300, već kada će se to dogoditi. Pokušavajući procijeniti trenutnu situaciju na terenu nemoguće se oteti zaključku kako je rušenje ruskog zrakoplova iznad Sirije – sirijskom raketom ruske/sovjetske proizvodnje – izgovor, ali ne i valjan  povod za raspored sustava S-300 u Siriju. U geopolitičkom i geostrateškom nadmetanju, Rusi su Izraelcima, Amerikancima ali i Europljanima, postavili stupicu sa smišljenim uzmakom ukoliko se situacija razvije nepovoljno po S-300. Uzmak i pokušaj očuvanja mita o nenadmašivosti ruskog oružja bit će na prebacivanju krivnje za neuspjeh na „sirijske“ poslužitelje – jer sve bi zasigurno bilo drugačije da su sustavom upravljali Rusi. Slika broj 1

U slučaju neuspjeha F-35, ni Izraelci a ni Amerikanci neće imati takvu mogućnost. Naime, odavno je jasno kako se Izraelci  smatraju – i to zasluženo – ponajboljim u izvlačenju maksimuma iz opreme kojom raspolažu. Konačni rezultat odmjeravanja bit će teško proglasiti neodlučnim, a ulozi su veliki. Gledajući čisto s tehničko-tehnološkog stajališta, jedan od ta dva nadasve vrijedna i kvalitetna sustava (F-35 i S-300) mogao bi doživjeti procvat i postati izvorom velikih te unosnih poslova diljem svijeta, a dugi istovremeno postati ne-perspektivan, ili u najboljem slučaju s ispodprosječnom zainteresiranosti potencijalnih kupaca.

Dio raketnih sustava za obranu zračnog prostora

Na simboličnoj razini to će biti sukob jednog od najskupljih, ali još ne u potpunosti zrelog zrakoplova, i jednog od najboljih zrelih raketnih sustava protuzrakoplovne i proturaketne obrane na svijetu. U stvarnosti, to će biti „laboratorijski“ obračun zračnih i protuzračnih, konvencionalnih sposobnosti na najvišoj razini s jedne i duge strane, za prevlast u zračnom prostoru, i ne samo to. Kada se pogleda brojnost i raznolikost raketnih sustava, sirijska zračna obrana izgleda zaista fascinantno. Tome treba dodati zrakoplovstvo i trupnu protuzrakoplovnu obranu. Druga strana također raspolaže s fascinantnim snagama na moru i u podmorju, na kopnu, te posebno vrhunskim zrakoplovstvom dizajniranim za vlastite potrebe s jedinstvenom maštovitošću uporabe.

Dio raketnog arsenala za zračnu obranu Sirije

Sirijska obrana je dosta kompleksna, a dodatnu širinu joj daje šarolikost sustava od dosta starih, neosjetljivih ili malo osjetljivih na kibernetička djelovanja, do najmodernijih – od malog  dosega  „Pancir S-1“, preko srednjeg dosega „Buk M-2“ do najnovije inačice „S-300“ koja je na granici prijelaza u „S-400“. Na drugoj strani su zrakoplovi F-35, F-15 i F-16, te cijeli spektar bespilotnih letjelica – od malih dronova do skoro pa bespilotnih zrakoplova. Također postoji dugačka ruka i za djelovanje s kopna, ali i s podmornica te brodova.

Sa sigurnošću se može tvrditi da će i jedni i drugi na raspolaganju imati „oči“ iz svemira, iako je moguće i da za kratko vrijeme u svemiru netko tu bude „slijep“. Za očekivati je maksimalne napore na planu destrukcije i obmane protivnika maskiranjem, klasičnim elektroničkim ometanjima, ali i kibernetičkim upadima na najosjetljivija mjesta na kopnu, u zraku ali i u svemiru. Ne treba se zamarati sa činjenicom kako u ovom slučaju jedna strana nema baš sve te sposobnosti, jer tu je onaj tko ih ima. Ovisno o razvoju događaja, s obzirom na mogućnosti, nije za isključiti i tajnovito „tvrdo“ djelovanje prijatelja.

Mogući nositelji i oružja udara s mora i iz podmorja

Pored velike gospodarske štete ili koristi, veliki i još veći potresi mogli bi se desiti u geopolitičkom i geostrateškom pomicanju moćnih figura na važnom bliskoistočnom i okolnim prostorima, ali i preko Libije do Gibraltara. Vješto se koristi pomicanje težišta američkog angažmana na Pacifik i Indijski ocean, a uskoro i na sjever u područje Sjevernog ledenog mora i Arktika. Nesnalaženje, neodgovornost ali i nemoć EU je zapanjujuća. Ovo je vrijeme kad se naočigled poduzimaju mjere za izbacivanje „zapada“ ne samo iz sjeverne već iz cijele Afrike. Konačno EU mora napraviti više za snažniji utjecaj u vlastitom okruženju u svim segmentima društvenog života – uključujući prije svega artikuliranu vanjsku i koordiniranu unutarnju politiku, snažniju diplomaciju, zaštitu vlastitog identiteta, te svakako u području obrane i sigurnosti (jačajuću oružane snage u cijelosti, te svoju obalnu i graničnu stražu). Ako se već desetljećima za nosač zrakoplova simbolično zna reći (posebno u Rusiji) – „Kada oni negdje u svijetu imaju problem pošalju njegovo veličanstvo nosač zrakoplova i riješe problem“. Druga strana polaže najveću nadu u svoje „veličanstvene rakete“, jer u biti na njima temelji vlastitu ratnu moć („военная сила“).

Sredstva udara s kopna

Gdje je tu zamka i kako iz nje izići bez posljedica ili bar bez značajnijih gubitaka?! Zamka je u činjenici kako je S-300 po svojoj temeljnoj naravi defanzivno oružje ako je raspoređeno na za to primjerenom prostoru, što u ovom slučaju nije. Iz središnje Siriji doseg je do Jeruzalema, a ako se pomaknu južno – još i dalje. Pod izgovorom zaštite sirijskog zračnog prostora, ispod takvog kišobrana odvijaju se za židovsku država veoma opasne aktivnosti raznih militantnih pokreta i snaga nekih stranih zemalja raspoređenih u Siriji. Upravo zbog tih razloga Izrael je primoran djelovati u toj, od drugih dizajniranoj situaciji, bez mogućnosti velikog iznenađenja. Ipak, pri donošenju odluke stratezi Izraelskih obrambenih snaga (Israel Defense Forces – IDF) imaju važne alate u  rukama. To se prije svega odnosi na sljedeće: s čim, kako i kada će pokušati razoriti postavljenu zamku, te svakako motivirano i izuzetno obučeno provedbeno ljudstvo. Ostanak u stupici ugrožava opstanak, i u konačnici može dovesti do nestanka Izraela kakvog poznajemo, i ne samo Izraela. Znamo kako stupica djeluje u prirodi. Što bi to značilo za židovski narod u svijetu i mogu li oni prihvatiti još jednu kataklizmu?

Nositelji zračnog udara

Ako pokušamo odgovoriti sa čim, vidimo kako postoje vrhunski sustavi za to u svim sastavnicama IDF. Vrhunski profesionalci će sigurno obaviti na najvišoj razini obavještajne pripreme, hraneći donosioca odluke preciznim i pouzdanim podacima. Specijalne snage će biti tamo gdje treba, kada treba i učinit će što treba. Ove sastavnice su u svakoj državi obavijene velom tajnosti i o njihovim sposobnostima najčešće nemamo informacija, a sudove možemo stvarati tek nakon provedene akcije. Puno je lakše voditi raspravu o tehničko-tehnološkoj komponenti, a u Izraelu o tome imaju što reći sve tri temeljne grane IDF.

• Kopnene snage raspolažu s dovoljno dugačkom rukom i mogu doseći željene točke.
• Mornarica također ima mogućnost djelovati i ostvariti najveće iznenađenje. Izrael raspolaže s izvrsnim podmornicama (Dolphin 1 i 2) koje mogu nositi rakete i upotrijebiti ih protiv kopnenih ciljeva.
• Zrakoplovstvo je najpozvanije za ovu zadaću i raspolaže respektabilnim arsenalom mogućnosti.

Vjerojatno oružje prvog udara iz zraka

Sirijska zračna obrana raspolaže s  više od 10 različitih protuzrakoplovnih i proturaketnih, raketnih sustava, od starijih iz sovjetskog vremena do najnovijih, ruskog dizajna (S-300, Buk M2 i Pancir). Pokrivene su sve daljine i visine koje mogu biti i to na trenutno jako visokoj tehničkoj i tehnološkoj razini. Nedostatak je teško povezivanje u jedinstveni sustav tako velike tehnološke raznolikosti. Problem je i kvalitetna identifikacija ciljeva, čak i po kriteriju „svoj-tuđi“, a što je potvrđeno rušenjem ruskog izvidničkog zrakoplova. Na prvu bi se loptu moglo po načelu „halo efekta“ zaključiti o problemu osposobljenosti za najnovije sustave, ali to jamačno neće biti slučaj. Kada se želi i ima dovoljno novca te interesa uvijek se nađu oni koji znaju, mogu i hoće. Ako se upustimo u moguće scenarije izlažemo se riziku pogreške, ali to je cijena predviđanja koje podrazumijeva znanje, lucidnost i hrabrost. Naime, slikovito rečeno – treba vidjeti kroz brdo ili iza brda, i to dovoljno jasno. To ne znači da si smijemo pripisivati osobine grčkog boga Aresa. Ne treba se oslanjati na vidovitost već na analitičnost zasnovanu na logici, oslobođenoj od navijačkih strasti i predrasuda.

Moguće inačice rješenja (ili pokušaja) problema:

1. Izrael prihvaća i ostaje u postavljenoj stupici. Uvjeren sam u NE.
2. Rusi povlače sustav S-300. Odgovor bi bio NE, bar u razumnom vremenu, posebice ako su ga Sirijci već platili.
3. Rusi i Sirijci „očiste“ prostor ispod kišobrana od militantnih skupina i stranih oružanih formacija pa nema potrebe za sukobom. Malo vjerojatno, da su imali želje i snage to su već mogli učiniti.
4. Rusi (a po ruskom nalogu i Sirijci) dopuštaju IDF da se obračuna s militantnim skupinama i stranim trupama ispod kišobrana. Ovo bi, uz pritisak značajnih međunarodnih čimbenika i izraelskih prijatelja, mogao bit ostvariv scenarij.
5. IDF napada sustav S-300 s ciljem razbijanja stupice i omogućavanje „normalnog“ disanja vlastitoj državi i narodu. Ovaj scenarij držim realnim bar kao i prethodni pod brojem četiri.

Mediteran od Bliskog istoka do Gibraltara

Ulozi su izuzetno veliki (za Izrael čak i vitalni) na obrambenom, političkom, geopolitičkom i geostrateškom planu. Postavlja se logičko pitanje. Može li IDF razbiti postavljenu zamku? Uvjeren sam s više od 50% da može, a presudnu ulogu odigrati će ljudski faktor. Sigurno se  neće ponoviti dolina Beka, iz 1973. godine. Ipak, bilo bi puno bolje da se nađe prihvatljivo mirno rješenje.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Još od započinjanja ruskih zračnih operaciju u Siriji namjere Ruske Federacije po pitanju te države bile su jasne i nedvojbene: štititi vlastite interese u toj regiji, odnosno zadržati svoje osnovne vojne baze u Siriji, i time – kroz tu projekciju sile, očuvati u Damasku režim vjeran Moskvi; zadržati punopravno pravo glasa u svjetskim događanjima; i konačno – pokazati i partnerima, jednako kao i protivnicima, da nitko ne bi trebao podcjenjivati rusku vojnu snagu. Također, važno je naglasiti i činjenicu da – ako se ruski saveznik, kakav je na primjer Sirija, nađe u problemima – tu Rusija neće imati zadrški u njegovoj obrani. Na današnjem Bliskom istoku ovo je gesta koja itekako odjekuje.

Pa ipak, treba istaknuti i kolika je tu vidljiva mjera Putinovog pragmatizma. Usprkos lojalnosti koju je prema Putinu pokazao režim Bashara al-Assada, njega samoga se može žrtvovati kao pijuna u regionalnoj igri, ako to bude potrebno, da bi se njegovom režimu osiguralo najbolje šanse za preživljavanje i pobjedu. A upravo je to i glavni cilj Putinova djelovanja u Siriji. Šest mjeseci po otpočinjanju ruskih zračnih djelovanja, Moskva je uvelike ostvarila svoje ciljeve – očuvanje i jačanje uzdrmanog al-Assadovog režima.

Kao posljedica toga, 14. ožujka 2016. godine Putin je izdao zapovijed o povlačenju ruskih snaga iz Sirije. Zapadni diplomatski izvori su bili ujedno i suzdržani i iznenađeni tim Putinovim nenadanim potezom, budući su očekivali da će se ruske vojne snage ondje vjerojatno naći uvučene u dugotrajni sukob, kroz svojevrsno ponavljanje priče iz Afganistana. Međutim, Putin je iz proših grešaka ponešto naučio. Ipak, nekoliko je ograda na koje treba podsjetiti kad se spominje to rusko povlačenje. Budući da Zapadu načelno i nije bilo službeno priopćeno kolike su to snage uopće i bile odaslane u Siriju, tom istom Zapadu je onda teško i procijeniti koliko će trupa sada na kraju i ostati u toj zemlji. Nadalje, nije objavljen ikakav rok do kojeg bi se provelo potpuno povlačenje s bojišta. Drugim riječima, Putin je jedini koji odlučuje o broju trupa koje ostaju na terenu i u pripravnosti u Siriji. A što se potpunog povlačenja tiče, ta tema Putinu uopće i nije bila na pameti.

Dok je ruska državna televizija pratila to povlačenje s posebnom pompom, Nikolaj Pankov, zamjenik ministra obrane Ruske Federacije, naznačio je kako kampanja bombardiranja nije gotova. Na ceremoniji kojom je obilježeno povlačenje, on je rekao: “ruske letjelice koje ostaju u Siriji će nastaviti izvođenje misije“, i to ne isključivo na prostoru same Sirije. Ovdje je bilo posebno zanimljivo da su početkom lipnja, dugo nakon takozvanog povlačenja, u Siriji zamijećeni zrakoplovi Tu-142 ASW, koji su imali zadaću praćenja NATO brodovlja na Mediteranu. Time je za Ruske zračne snage dodan još jedan razlog za ostanak, uklopljen u opći plan zadržavanja pozicija i održavanja pripravnosti. Što je još i bitnije, protuzračni sustavi S-400 i Pancir-S1 su također ostali ondje. Iako su se planeri ruskog djelovanja ondje pretežito koncentrirali na povlačenje efektiva pogodnih za djelovanja iz zraka po ciljevima na kopnu, kakvi su Su 24/25/34 (oko 30 letjelica), oni u isto vrijeme jačaju i svoje helikopterske resurse na terenu. Uz to, treba držati na umu i činjenicu da se već povučene efektive može vrlo brzo ponovo rasporediti na područja djelovanja, ako se za to ukaže potreba.

Pri tome, postojeća ruska zračna baza u Hmeymimu, u sirijskoj obalnoj pokrajini Latakia, kao i pomorske instalacije u sirijskoj luci Tartus, ostati će aktivne dokle god to bude potrebno. Putin je rekao: “obje se ove instalacije treba štititi s kopna, iz zraka i s mora“, a to traži određeni ostanak određenog kontingenta pripadnika Oružanih snaga Ruske Federacije. Po pitanju tog ostanka ruskih vojnih efektiva u Siriji, i Frants Klintsevich, prvi dopredsjednik ruskog Odbora za obranu i sigurnost, napomenuo je 11. kolovoza ove godine: “Nakon što se postigne sporazum o pravnome statusu Hmeymima, to će postati puna baza ruskih Oružanih snaga, sa svom potrebnom infrastrukturom“. Koliko je autoru poznato, taj pravni status do sada još nije utanačen.

Zaključno, treba istaknuti da Putin nije namjeravao iz Sirije povući sve ruske vojne snage, nego samo one od kojih više nema neposredne koristi – sa zadržavanjem mogućnosti da se i te sve snage zapravo može brzo vratiti u prostor djelovanja. Putinova dugoročna strategija bila je, a i nadalje je – zadržavanje ruskih baza u Siriji, bez obzira na razvoj događaja. Pri tome, te će baze biti dobro zaštićene, uz sposobnost čvrstog odgovora svima koji bi ih se usudili napasti.

* Gost autor je dr. Eugene Kogan, obrambeni i sigurnosni ekspert pri Gruzijskoj zakladi za strateške i međunarodne studije (Georgian Foundation for Strategic and International Studies – GFSIS).

* Ovaj je tekst priređen u sklopu suradnje “Udruge OBRIS – Obrana i sigurnost” s “Platformom za međunarodnu razvojnu suradnju Hrvatske – CROSOL”. Riječ je o aktivnosti koju podržava Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva kroz svoj program “Tematski fond – “Demokratizacija i razvoj civilnog društva 2.0”.