Radi sagledavanja ozbiljnosti incidenta čini mi se najvažnijim razjasniti dilemu i shvatiti bit događaja. Ako razjasnimo dilemu shvatiti ćemo bit i postaviti se na pravi način. Prva dilema traži odgovor na pitanje: Je li raketa pogodila Poljsku ili je pala na Poljsku? Nakon toga ima smisla pitanje – čija je raketa, ili preciznije tko ju je lansirao?

Kako bismo riješili prvu dilemu potrebno se podsjetiti kakva i koja je to raketa, koliki joj je doseg, kolika joj je masa bojne glave, je li namijenjena za gađanje ciljeva na kopnu… Naravno, jako je važno shvatiti motiv zašto bi netko gađao (ako je gađao) neki zemaljski cilj raketom prvenstveno namijenjenom za uništavanje ciljeva u zraku.

Prije početka potrebno je komunikaciju očistiti od šumova. Raketa nije od onog tko ju je proizveo, već od onog tko ju je upotrijebio – što se posebno odnosi na poljske tvrdnje kako je riječ o “ruskoj raketi”, misleći navodno na njenu originalno rusku proizvodnju. To načelo treba vrijediti u ovom slučaju kao i u svim ostalim slučajevima. Sjećamo se kako su neki Barjaktar kojeg su koristili Ukrajinci nazivali turskim dronom, a Turska ga je dizajnirala i proizvela, ali ne i upotrijebila. Tako ni ovom slučaju nije od presudne važnosti gdje je raketa proizvedena, osim eventualno ako su u nedavnoj prošlosti izvršene neke modifikacije kako bi se povećala preciznost gađanja ciljeva, posebno na zemlji, a što bi moglo pomoći u prosuđivanju tko je ima i tko bi je mogao lansirati.

Ostaci projektila u Przewodowu zbog kojih se sumnja na S-300

Kako izgleda iz javnosti dostupnih podataka, radi se o raketama sustava S-300 čija je prvenstvena zadaća uništavanje ciljeva u zraku – zrakoplova, krilatih i balističkih raketa, a neke manjeg dosega i bojne glave s manjom masom (9M96E1 i 9M96E2) vjerojatno bi se mogle ograničeno uporabiti i protiv većih dronova. Pri identifikaciji raketa za napad na kopnene ciljeve veliku važnost ima masa bojne glave. U ovom slučaju to su rakete s bojnom glavom od 100 do 180 kilograma. Poznato je da Rusi skoro sve rakete za PZO predviđaju i za uporabu protiv ciljeva na kopnu. To je naslijeđe iz Sovjetskog Saveza.

Prema The EurAsian Tims (autor Tanmay Kadam) od 17. srpnja 2022. godine, PZ raketni sustav S-300 je osposobljen za gađanje ciljeva na kopnu, što je dobro poznato. Zadnja poznata provjera sustava za gađanje ciljeva na kopnu prije invazije na Ukrajinu bila je 2017. godine u ruskom Istočnom vojnom okrugu. Cilj je imitirao oklopno vozilo (prema Ria Novostima). Na više ciljeva na kopnu sustav je isproban u kolovozu 2011. Oko dva mjeseca kasnije, bjeloruski medij (Novine) objavio je da su programeri ugradili inicijalne sposobnosti za gađanje ciljeva na kopnu sustavom S-300 koji je u uporabi od 1979. godine. U to vrijeme (2011.) Bjelorusija je raspolagala sustavom S-300PS koji je u uporabi od polovice 1980-tih. Taj sustav je uključivao i rakete 5V55R dosega protiv ciljeva u zraku od 90 km s bojnom glavom mase 133 kg. Prema istom mediju, doseg navedene rakete protiv ciljeva na kopnu je 120 km. Kako se vidi, doseg za kopnene ciljeve je veći za jednu trećinu u odnosu na doseg protiv ciljeva u zraku. Sposobnost za gađanje ciljeva na kopnu zadržana je i kod sustava S-400. Sustavi S-300 u većem broju su modernizirani i mogu koristiti nove rakete namijenjene sustavu S-400, a neke od njih namijenjene su i sustavu S-500. Ako bi pokušali analogijom oslonjenom na raketu 5V55R, doseg rakete 40N6E za ciljeve na kopnu mogao bi biti veći od 530 km. Držim da ove najmodernije rakete ruska strana ne bi uporabila iz više razloga, a oni su: cijena, sposobnost protiv najmodernijih zrakoplova i zrakoplova sa smanjenom zamjetljivosti (STEALTH). Osim toga, ruska strana ima jako puno starijih raketa, i konačno – ne prijeti im neka veća opasnost od bitno smanjenih mogućnosti ukrajinskih zračnih snaga.

Ako uzmemo da su starije rakete one koje su prvi put uvedene 25 do 30 godina, vidljivo je iz tablice da tu ima raketa dosega i do 200 km po ciljevima u zraku, a što bi po navedenoj analogiji značilo da takva raketa ima doseg veći od 260-270 km po ciljevima na kopnu. Sve ili neke takve rakete imaju i Rusija, i Ukrajina, i Bjelorusija. Također treba imati na umu da te sustave i te rakete Rusija ima raspoređene u Bjelorusiji. Ni jedna od tih zemalja ne bi trebala bez dobre analize biti proglašena krivom, ali ni oslobođena od sumnje. Udaljenost između Harkova i Lavova je 1.018 km, a između Dnjepra i Lavova je 817 km. Udaljenosti bi trebale amnestirati Rusiju od napada na Poljsku iz Rusije ili s okupiranih područja Ukrajine, ali ne i s teritorija svog saveznika Bjelorusije. Također nije isključeno da u tome ima prste sama Bjelorusija. Svakako, pogranično područje Poljske je dostižno iz Ukrajine.

Ono što bi moglo dodatno unijeti svjetla u razjašnjavanju dileme je li udar bio posljedica namjernog gađanja ili tek slučajni pad je poznavanje uporabe raketa za protuzračnu (PZ) i proturaketnu (PR) obranu. Za ovo treba imati odgovarajuća znanja. pa i određena operativna iskustva. Naime. kod svih ili skoro svih PZ/PR raketa postoji sigurnosni mehanizam protiv nanošenja kolateralne štete u prvom redu zbog svojih snaga, svog stanovništva i vlastitog teritorija. U raketu je ugrađen samo-likvidator. On se načelno aktivira nakon promašaja, nekoliko sekundi od preleta daljine krajnjeg efikasnog dosega. U tom slučaju na površini ne bi trebali biti tragovi fragmenata bojne glave. Ipak, mogli bi pasti dijelovi rakete i nanijeti značajnu štetu i ubiti ljude. Ako se namjerno gađa cilj na površini (zemlji), onda je cilj aktivirati bojnu glavu neposredno iznad cilja kako bi se fragmenti usmjerili poradi najvećeg učinka i nanošenja maksimalne štete. Samo-likvidator bi se trebao moći isključiti. Radi se o velikim raketama s velikim dosegom i velikom visinom efikasnog djelovanja, koje istovremeno imaju značajna ograničenja na malim visinama i malim daljinama. U slučaju gađanja niskoletećih ciljeva može doći do problema i degradacije putanje leta raketa velikog dosega iz sustava S-300/S-400. Ne bi trebao biti problem da eksperti koji istražuju slučaj utvrde jesu li štetu nanijeli fragmenti bojne glave ili dijelovi rakete svojom kinetičkom energijom.

Sad kad smo se poigrali tehničkim karakteristikama i dijelom operativno-taktičkom situacijom, moramo biti ozbiljni i odlučni uhvatiti se u koštac s problemom motiva ili pak za incident okriviti tehničku pogrešku. Ruski motiv mogao bi biti pokazati Poljacima (kao osloncu ukrajinskog naroda) da su i oni u dometu i da mogu skupo platiti svrstavanje na pravu stranu. Naravno, ako je ugrožena Poljska – ugrožen je veći dio Europe. Takvim postupanjem udara se na temelje NATO saveza. S druge strane, nije u interesu Rusije da zaoštri odnose i udari na temelje NATO, ali ni NATO savezu da za ovaj slučaj – koji je nažalost oduzeo ni kriva ni dužna dva ljudska života – aktivira članak 5. Washingtonskog sporazuma, i uđe u rat. Bjelorusija nema neki pravi interes za lansiranje rakete na Poljsku, ali imajući u vidu odnos Lukašenka i Putina ne smije se ni ta mogućnost isključiti. Važno je razumijeti i mikro situaciju kada se dogodio incident. Prema svemu sudeći, nebo je tada bilo dobro zasićeno raketnim napadima na zapadnu Ukrajinu pa se među sve te krilate i balističke rakete mogla umiješati i poneka raketa iz sustava S-300/S-400.

Što bi mogao biti motiv Ukrajine, a nadam se da nije? Mogla bi biti želja da se dobije veća pomoć sa Zapada, koju svakako zaslužuju, ali je ne dobivaju u mjeri u kojoj bi željeli. Ako su se zaigrali – to je velika pogreška. S druge strane, ako je raketa lansirana s ukrajinskih položaja u želji i nakani odbijanja zločinačkih ruskih raketnih napada, onda je to slučaj koji se događa i treba priznati nesretni slučaj. Istraga još nije završena i moguće je da se nađe neki elektronski trag na radarskim ili drugim ekranima sustava motrenja i nadzora zračnog prostora sa zemlje, zrakoplova ili pak svemira. Bila bi velika šteta, i to ne samo za Ukrajinu, ako ovaj incident izazove nepovjerenje između kolektivnog Zapada i Ukrajine. Korist od toga imao bi samo nemilosrdni ruski agresor. Uglavnom, treba spustiti loptu i u miru riješiti slučaj, te ukupno postupiti na najracionalniji način.

* gost  autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini

Četiri je dana prošlo od pada najprije neidentificiranog, a onda postupno identificiranog letećeg objekta na Zagreb. Do sada je već postalo jasno da se radi o bespilotnoj letjelici ili dronu iz sovjetskog vremena. To je velika letjelica pogonjena turbomlaznim motorom, Tumanski KR-17A. Prvenstvena joj je svrha izviđanje i pohrana podataka pribavljenih u raznim spektrima elektromagnetskog zračenja. Letjelica je namijenjena da se vrati u prostor pod vlastitom kontrolom kako bi vlasnik dobio prikupljene podatke operativnog i taktičkog izviđanja, a temeljem kojih se mogu donijeti kvalitetne odluke za uporabu snaga ili poduzimanje drugih mjera.

Letjelica je dovoljno velika da se u nju mogu ugraditi i moderni sustavi upravljanja letom, kao i mogućnost slanja podataka u realnom vremenu. Već pri uvođenju u uporabu na programiranu putanju leta moglo se utjecati pomoću radio veze. Bitno je znati poziciju letjelice. (1) Mogla se pratiti radarski  i – ako se utvrde odstupanja – s udaljenog mjesta za upravljanje letom mogao se poslati korigirajući signal na izvršne kormilarske mehanizme za upravljanje letom. (2) Drugi način – ujedno i mnogo suptilniji i tajniji je da u vremenskim diskontinuitetima letjelica šalje svoju poziciju koja se prima na udaljenom mjestu upravljanja te, ako ima potrebe, a na većim udaljenostima često ima, vrši korekcija. Češća su bočna odstupanja zbog pomicanja tijela letjelice bez promjene kuta. Promjenu kuta i brzinu promjene kuta mjere žiroskopi, a promjenu paralelnog pomicanja integrirajući mehanizmi. Za mjerenje brzine i posredno održavanje iste koristi se Pitot-cijev. Do promjene u brzini leta može doći zbog promjene u strujanju zraka. Naravno, meteorološka priprema se podrazumijeva. Isti sustavi su se koristili na raketama P-3 „Schedok“. Načelno su se isti  sustavi koristili na raketama porodice „P“ (P-15, P-20, P21,22) osim korigiranja putanje radio putem, a za što nije bilo ni potrebe zbog relativno male udaljenosti gađanja. Moguće odstupanje se kompenziralo širinom snopa radarske glave za samonavođenje. Kormilarski motori upravljaju s kormilima po pravcu visine, te po uzdužnoj osi pomoću elerona. Ako se ima veza s letjelicom, nema nikakvih problema istu srušiti u bilo kojem trenutku, zakrećući kormila visine prema dolje. Kao što znamo, to je velika letjelica i nije je problem opremiti različitim teretima, pa i ubojnim. Iako ne brojna, bila je to dosta rasprostranjena letjelica – osim u SSSR bila je u upotrebi i u drugim zemljama VU (Varšavskog ugovora), ali i mnogim SSSR-u prijateljskim državama, pa i na Bliskom istoku. Vjerojatno ih je najviše ostalo u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji jer su težišno bile usmjerene prema prostoru NATO.

Ono što je sigurno je činjenica da ni jedna država lako održivo „staro“ oružje ne uništava (osim, naravno, Hrvatske) – nego ga skladišti, minimalno održava i čuva za „zlu ne trebalo“. Vjerujem da tog oružja ima u mnogim skladištima, pa i u skladištima Rusije. Naravno, Rusija ima i mnogo savršenije dronove, ali eto vidimo da i ovaj „zastarjeli“ bez problema prolazi pored toliko hvaljene proturaketne i protuzrakoplovne obrane NATO kao saveza, ali i zemalja članica NATO te njihovih sustava „domovinske sigurnosti“.

Kamo je nestao hrvatski PZO?

Ono iz naslova „Car je gol“ odnosi se na našu, i ne samo na našu, PR/PZO. Ipak, ovdje nas prvenstveno zanima naša nacionalna obrana od ugroze iz zračnog prostora. Mi nemamo ništa za obranu visina preko nekih 3.000 m, a i ispod 3.000 m je zaštita gotovo nikakva. Neću spominjati što imamo iz, nadam se, razumljivih razloga. Nismo trebali biti nemoćni bar u miru jer imali smo ne baš mali broj PZO raketa 9M33M iz sustava „OSA-M“ (SA-N-4). Taj sustav bio je na brodovima klase VPBR-31 i 33. Rakete smo dobili zauzimanjem raketne baze u Žrnovnici. Iste rakete još i sada koristi više zemalja u sustavu SA-8 „Gecko“ koji su instalirani na 3-osovinskim vozilima i koriste se za PZO teritorija kao obrana PZO sustava većeg dosega, poput S-300, te za trupnu PZO. Ovaj raketni sustav još se koristi u ruskim i ukrajinskim oružanim snagama. Prikladnih vozila bilo je na stotine i za „bagatelu“ u zemljama Varšavskog ugovora i bivšeg SSSR, ali eto – mi smo još 1991/92. htjeli MIM-104 PATRIOT.

Sustav Patriot se u RH vidjelo tek u svibnju 2021. na kratko, tijekom NATO vježbe

Predlagao sam da nabavimo ta vozila, a imali smo i nekoliko obučenih posada, ali „odabrani“ mladi poručnik to ne prihvaća iako se suglasio da su nam PZO sustavi trebali jučer. Pošteni pokojni doktor Abduli (bio je na čelu projekta SUZA) nemoćno je slijegao ramenima. Ako ništa drugo, a ono smo mogli sačuvati raketne PZO sposobnosti i jednog dana lakše usvojiti neki sustav napredniji od SA-8 „Gecko“, koji bi ovu letjelicu  rušio bez probleme. Tko ne zna – brodski PZ sustav SA-N-4 bio je najnapredniji takav sustav u OS SFRJ. Stari sustavi se – dok god imaju borbenu sposobnost – ne uništavaju i ne otpisuju. Oni se ispisuju iz djelatnog sastava i čuvaju na primjerenom mjestu. Koliko SAD ima u konzerviranom stanju brodova i posebno u pustinji zrakoplova, tenkova oklopnih transportera i koječega još?!? U ratu nitko nema dovoljno najmodernijeg oružja. Nitko nema toliko novaca, a i ne može toliko ljudi osposobiti. Jednostavno, nove tehnologije prate novi ljudi, a tek rijetki iz stare garde se uzdignu i prate nove tehnologije. Nažalost, konačno, u Republici Hrvatskoj našli su se ljudi na odgovornim funkcijama, vojnim i civilnim, koji su s guštom uništavali ispravne rakete RZ-13 na Crvenoj zemlji.

Što je bilo s hvaljenim radarima Lockheed Martin AN/FPS-117? Je li problem u njima ili u nama  (organizacija, ljudi, obučenost…)? Zašto nisu dignuti MiG-ovi? Ako su avioni osposobljeni, a piloti obučeni, ne bi trebao biti problem. Ipak, je li problem u tome što je bila noć? Ne mogu se složiti s galamom stručnjaka opće prakse koji prozivaju sadašnjeg ministra obrane, načelnika GS OS RH i ravnatelja Civilne zaštite. Pa ljudi, zar nisu barem prvi i treći od njih kompetentni kao doktori znanosti?! Istina, neki su toliko zaslužni da će se na dužnosti fosilizirati.

Drago Lovrić i Robert Hranj – trebaju li načelnici GS biti ujedno i glavni vojni savjetnici?

Odgovornost je svakako dužeg vijeka i ima puno širi obuhvat. Tu su, naravno, sve Vlade od rata na ovamo, svi sazivi Sabora, ali i Vrhovni zapovjednici. Sigurno su najmanje odgovorni načelnici GS OS RH kao vojnici, ali imaju veliku odgovornost kao glavni savjetnici Vrhovnog zapovjednika/Predsjednika države i ministra obrane. Jasno je kako su zapravo apsolutno nespojive dužnosti načelnika GS – koji zapovijeda OS, ali je i savjetnik sebi nadređenima. Budući da to implicira kako on treba otići kod Predsjednika te ministra i reći im što će mu zapovjediti. Vidim, neki okrivljuju HDZ, a aboliraju druge. Sve Vlade su krive, a ako gradiramo onda su krive više one koje su bile duže na vlasti, žrtvujući se za sebe u ime naroda. E moj narode! Sabor ovakav kakav se bira niti je niti će ikad biti kompetentan za donošenje velikih odluka i vođenje države suglasno ustavnoj dužnosti. Pretvorio se u glasačku mašineriju i pokrivalo Vladinih stidnih dijelova. Neka se netko prisjeti kad je Predsjednik smišljeno i kvalitetno u Saboru i hrvatskoj javnosti inicirao pitanje obrane i izgradnje OS RH?! Stanje nije dobro u sustavu obrane, pa tako ni u OS. Važno je da su se neki naučili skrivati iza uzvišenog plagijata iz SAD – sustava domovinske sigurnost. Što je to, gospodo? Tko s tim upravlja i tko je zapravo odgovoran za njegovo funkcioniranje?

Tužna istina

Ovo što se dogodilo možda je slučajno, a možda i nije, ali je nedvojbeno pokazalo svu nesposobnost državnih struktura i zanemarivanje vitalnih dijelova OS RH. Vidimo kako nam je slaba obrana od napada iz zraka. Ako je to neka dvojka, onda nam je nadzor mora i posebno podmorja duboko ispod nule. Isti novinari koji sad prozivaju koliko jučer bili su protiv ulaganja u OS. Uvijek se na obranu gledalo kao na teret, a ne kao jedan od temeljnih uvjeta opstanka naroda, nacije i države. I od onog malog dijela proračuna na kontu MORH-a najlakše se uzimalo i popunjavalo rupe, a i od onog što je ostalo radije se koristilo za privilegije nego za, primjerice, sonar za podmornicu. Što bi bilo da smo imali Rafale? Isto! Avionima se ne može uspostaviti PR/PZO obrana države, a posebno ne ako ih bude 12. Avioni imaju svoju ulogu, ali su glavna snaga PR/PZ raketne, topničke i sve više druge snage. Dobra je nabava aviona (da li baš ovih?), ali ima boljih i u konačnici jeftinijih rješenje.

Je li slučajno? Moglo bi biti i zato apeliram na prijateljsku Ukrajinu da kaže istinu. Nadam se da znaju – ako je letjelica njihova – kuda im je odletjela. Može biti slučajno, jer slučajno se može ostvariti i ono čija vjerojatnost događanja teži nuli ali nije nula, znači nije nemoguće. Ako je tako – onda smo imali sreće jer se dron nije zabio u neku zgradu. Nije teško izračunati kinetičku energiju i procijeniti učinak. A neki bi trebali znati da mi ipak nismo Božji narod ni više ni manje od drugih naroda. Valjda neki ne misle da se možemo mjeriti s „izabranim“, Rusima i Srbima?

Je li namjerno? Moguće! Ako je namjerno, vjerojatno nije iz Ukrajine. Moglo bi biti upozorenje, i to ne samo nama. To bi bilo upozorenje i EU i NATO te jasno iskazana sposobnost djelovanja ne samo na Zapadnom Balkanu nego i puno dalje. Postoje krilate rakete dosega i više tisuća kilometara, a neke mogu biti naoružane i nuklearnim bojnim glavama. Naravno, strah je nagori saveznik u donošenju razboritih odluka. Isto tako političari bi trebali znati što se može, a što ne može reći. Nekad je pomoć puno korisnija ako se o njoj ne govori.

Je li netko zamijenio zagrebački Jarun za Jarun u Žitomirskoj oblasti u Ukrajini?

Zašto Jarun? Ne vjerujem da je Jarun zamijenjen s nekim drugim mjestom sličnog imena. Ako je ime sličnu nisu (φ i λ). Iako se čini slučajno, često to nije tako. Možda je Jarun jer su se željele izbjeći žrtve a poslati jasna poruka, možda jer su tamo u svoje vrijeme prodefilirali lanseri S-300, a evo ovih dana taj isti raketni sustav s nama povezuju umirovljeni generali strane države, strateškog partnera. Nije teško zaključiti gdje bi to Hrvatska trebala poslati, kako oni kažu, moćni PR/PZ sustav S-300. A gdje je taj sustav iz novostvorene priče? Treba biti ponosan, odgovoran i principijelan, ali ne i glup. Na žalost, za glupe i nerazumne poteze na visokoj razini najmanje odgovaraju glupi. Ministre i drugi, neke stvari su korisnije ako se o njima ne govori jer naša pomoć u oružju neće odnijeti prevagu!

Ako su naši sjeverni susjedi pratili inkriminiranu letjelicu zašto je nisu rušili? Ovo su sad sve spinovi jer NATO, EU i pojedinačne države ne žele prihvatiti očitu sramotu. Gospodo, vi koji ste plaćeni preko svake razumne mjere, koji živite udobno od praznih riječi, koji spavate na lovorikama od kraja Hladnog rata, probudite se, ili se možda probudite kao sirotinja ako se uopće probudite. Tko prvi trepne mogao bi loše završiti…

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Vojska Srbije dobit će raketni sustav protuzračne obrane FK-3 kineske proizvodnje, saznaje Balkanska bezbednosna mreža. Nabava je ugovorena i plaćena, i na to ukazuje pažljivo čitanje godišnjeg izveštaja o poslovanju javnog poduzeća Jugoimport-SDPR za prošlu godinu.

Jugoimport-SDPR u 2019. godini – 163 uvozna ugovora zaključena s 31 zemljom

U jednom pasusu navedeno je da su zaključeni uvozni ugovori u vrijednosti 620,3 milijuna USD. Jedan od najvećih poslova među njima je nabava “PZO sustava FK-3“. Ostali ugovori s vrha liste po vrijednosti su: modernizacija MiG-29, što se odnosi na integraciju dodatne avionike uključujući modifikacije radara i novih raketa zrak-zrak i zrak-zemlja, zatim nabava francuskih lakih prijenosnih PZO sustava Mistral 3 i raketa za njega, te kineskih bespilotnih letjelica CH-92A koje su već stigle i bile predstavljene javno 4. srpnja na aerodromu Batajnica. Ostali poslovi su u realizaciji.

Prvi razgovori o kupovini vjerojatno su obavljeni za posjete vojne delegacije Kini 2018. godine (Ministarstvo obrane RS)

Kineski raketni PZO sustav FK-3 prije dvije godine u medijima se spominjao kao sredstvo kojeg će se nabaviti za modernizaciju teritorijalne protuzračne obrane Republike Srbije. Informacije o tome sasvim sigurno su stigle iz državnog vrha Srbije jer nema indicija u sadržaju članaka koji spominju FK-3 a da su na neki način iscurili iz nacionalnog sustava obrane Srbije. Nabava FK-3 uvijek se u tim člancima dovodi u direktnu vezu sa susretima predsjednika Xi Jinpinga i Aleksandra Vučića. Jedan od primjera za ovakvo otvaranje teme bio je u srpnju 2018. – kada je delegacija Ministarstva obrane Srbije posjetila vojno poduzeće u Pekingu i vidjela sustave FK-3 i FM-3000. U izvještajima iz srbijanskih tabloida Informer i Alo o Vučićevoj posjeti Kini tijekom travnja 2019. navodi se precizno da je jedna od tema sastanaka dva predsjednika bio i PZO raketni sustav FK-3. Recentni članci u medijima i dalje pišu o nabavci FK-3 kao o budućem potezu, koji će tek biti temom pregovora. No, izvještaj Jugoimport-SDPR za 2019. jasno kaže kako postoji čvrsti ugovor.

Napredak u kvaliteti

Obilježavanje kraja združene taktičke vježbe „Slavenski štit 2019“, 28. listopada 2019. godine (Ministarstvo obrane RS)

Prvi raketni PZO sustavi u SFRJ nabavljeni su u prvoj polovici 1960-tih godina i bivši SSSR tada je bio jedini izvor raketne tehnike za uništavanje ciljeva u zračnom prostoru. Sada Vojska Srbije koristi sustave naslijeđene iz jugoslavenske ere i obranu Beograda čine divizijuni raketnih PZO sustava Neva-M sa zonom uništavanja po daljini do 25 km i po visini do 18 km. Ratovi na prostoru Jugoslavije odložili su nabavke nove tehnike iako je bilo puno glasina tijekom burnih 1990-tih o pokušajima i ponudama za ruski raketni sustav S-300. Javno mnijenje u Srbiji do danas je ostalo fascinirano ruskim sustavima, starim S-300 i novim S-400. Kada mediji u naslovima spomenu te rakete odmah se očekuje izuzetnu razinu interesa čitatelja. Od 2012. u javnom prostoru često se najavljivalo da predstoji nabava novih ruskih sustava koji će efikasno zaštititi zračni prostor Srbije, čak i djelovanjem po ciljevima koji su daleko u prekograničnom području. Kulminacija tog proruskog vala u Srbiji bila je za vrijeme vježbe “Slavenski štit 2019” u listopadu prošle godine, kada su na aerodromu Batajnica na vatrene položaje bila postavljena dva samohodna lansirna vozila PZO sustava S-400. Mit o tome da su rakete ostale u Srbiji održavao se mjesecima, a već u to vrijeme bilo je sigurno da se Srbija odlučila za nabavu raketnog PZO naoružanja iz Kine.

Taktičko-tehničke karakteristike FK-3 su misteriozne jer se radi o izvoznom sustavu koji do narudžbe za Srbiju i nije imao stranih korisnika. Kinezi su na izložbama naoružanja do sada navodili samo šture informacije, po kojima se radi o sustavu sa zonom uništavanja do 100 km po daljini i do 27 km po visini. U domaćim izvorima stalno se spominju tri sustava i možemo pretpostaviti, s obzirom da se radi o informaciji iz državnog vrha, da je točna i da su to tri bitnice. Kod sustava FK-3 jednu bitnicu čine vozilo s radarom i tri lansirna vozila, od kojih svako ima četiri rakete s radio-komandnim i radarskim poluaktivnim navođenjem. Jedna bitnica može istovremeno djelovati s 12 raketa po 6 ciljeva. Navodno je za Kinesku narodnooslobodilačku armiju izrađena i varijanta HQ-22 koja ima dio zajedničkih elemenata s osnovnom, ali ima rakete sa zonom uništavanja do 170 km.

Temeljem priloga kineske TV iz 2014. zaključuje se da je HQ-22 u tamošnjem naoružanju od 2014. godine, ali se prema tome mora zadržati rezerva jer kineska vojna industrija vrlo često koristi agresivni marketing i sustave u raznim fazama razvoja prikazuje kao gotove. Zbog uvjerljivosti se često snimke s testova prikazuju kao obuka u postrojbama kineske armije. Svježije slike kineske TV iz studenog 2019. predstavile su gađanje s HQ-22 u jednoj brigadi PZO za koju se po terenu i atmosferi može pretpostaviti da je realna borbena postrojba, a ne tek “prerušeni” poligon za testove. U međuvremenu je pokrenuto i prenaoružavanje kineske PZO na HQ-22, koji je zamjena za HQ-2 (što je kineska oznaka za davno zastarjeli raketni PZO sustav sovjetskog podrijetla Dvina, koji je svoj vrhunac slave imao prije četrdesetak i više godina u Vijetnamskom ratu).

Novi sustavi HQ-22 i FK-3, kojeg će se uskoro videti u Srbiji, indirektno su ostvarenje želje dobrog dijela tamošnje javnosti da se nabavi S-300. Naime, Kinezi su ove rakete projektirali na bazi tehnologije ruskih raketa raznih varijanti koje su 1990-tih godina dobili sa sustavom S-300. Za kinesku vojnu industriju je izvoz ovakvog raketnog PZO naoružanja u Srbiju izuzetno vrijedan prodor na potpuno novo tržište, jer su do sada korisnici kineskih PZO sustava srednjeg i velikog dometa bili samo kineski saveznici iz Azije.

* ovaj je tekst autor Aleksandar Radić objavio 2. kolovoza 2020. na portalu Balkanska bezbednosna mreža (https://www.balkansec.net/). Original pod naslovom “Vojska Srbije dobija kineski sistem PVO FK-3” dostupan je na adresi:  https://www.balkansec.net/post/vojska-srbije-dobija-kineski-sistem-pvo-fk-3

Situacija kad defanzivno oružje postane ofanzivno

Ovdje nije pitanje hoće li doći do obračuna izraelskih snaga sa sirijskim (čitaj ruskim) sustavom S-300, već kada će se to dogoditi. Pokušavajući procijeniti trenutnu situaciju na terenu nemoguće se oteti zaključku kako je rušenje ruskog zrakoplova iznad Sirije – sirijskom raketom ruske/sovjetske proizvodnje – izgovor, ali ne i valjan  povod za raspored sustava S-300 u Siriju. U geopolitičkom i geostrateškom nadmetanju, Rusi su Izraelcima, Amerikancima ali i Europljanima, postavili stupicu sa smišljenim uzmakom ukoliko se situacija razvije nepovoljno po S-300. Uzmak i pokušaj očuvanja mita o nenadmašivosti ruskog oružja bit će na prebacivanju krivnje za neuspjeh na „sirijske“ poslužitelje – jer sve bi zasigurno bilo drugačije da su sustavom upravljali Rusi. Slika broj 1

U slučaju neuspjeha F-35, ni Izraelci a ni Amerikanci neće imati takvu mogućnost. Naime, odavno je jasno kako se Izraelci  smatraju – i to zasluženo – ponajboljim u izvlačenju maksimuma iz opreme kojom raspolažu. Konačni rezultat odmjeravanja bit će teško proglasiti neodlučnim, a ulozi su veliki. Gledajući čisto s tehničko-tehnološkog stajališta, jedan od ta dva nadasve vrijedna i kvalitetna sustava (F-35 i S-300) mogao bi doživjeti procvat i postati izvorom velikih te unosnih poslova diljem svijeta, a dugi istovremeno postati ne-perspektivan, ili u najboljem slučaju s ispodprosječnom zainteresiranosti potencijalnih kupaca.

Dio raketnih sustava za obranu zračnog prostora

Na simboličnoj razini to će biti sukob jednog od najskupljih, ali još ne u potpunosti zrelog zrakoplova, i jednog od najboljih zrelih raketnih sustava protuzrakoplovne i proturaketne obrane na svijetu. U stvarnosti, to će biti „laboratorijski“ obračun zračnih i protuzračnih, konvencionalnih sposobnosti na najvišoj razini s jedne i duge strane, za prevlast u zračnom prostoru, i ne samo to. Kada se pogleda brojnost i raznolikost raketnih sustava, sirijska zračna obrana izgleda zaista fascinantno. Tome treba dodati zrakoplovstvo i trupnu protuzrakoplovnu obranu. Druga strana također raspolaže s fascinantnim snagama na moru i u podmorju, na kopnu, te posebno vrhunskim zrakoplovstvom dizajniranim za vlastite potrebe s jedinstvenom maštovitošću uporabe.

Dio raketnog arsenala za zračnu obranu Sirije

Sirijska obrana je dosta kompleksna, a dodatnu širinu joj daje šarolikost sustava od dosta starih, neosjetljivih ili malo osjetljivih na kibernetička djelovanja, do najmodernijih – od malog  dosega  „Pancir S-1“, preko srednjeg dosega „Buk M-2“ do najnovije inačice „S-300“ koja je na granici prijelaza u „S-400“. Na drugoj strani su zrakoplovi F-35, F-15 i F-16, te cijeli spektar bespilotnih letjelica – od malih dronova do skoro pa bespilotnih zrakoplova. Također postoji dugačka ruka i za djelovanje s kopna, ali i s podmornica te brodova.

Sa sigurnošću se može tvrditi da će i jedni i drugi na raspolaganju imati „oči“ iz svemira, iako je moguće i da za kratko vrijeme u svemiru netko tu bude „slijep“. Za očekivati je maksimalne napore na planu destrukcije i obmane protivnika maskiranjem, klasičnim elektroničkim ometanjima, ali i kibernetičkim upadima na najosjetljivija mjesta na kopnu, u zraku ali i u svemiru. Ne treba se zamarati sa činjenicom kako u ovom slučaju jedna strana nema baš sve te sposobnosti, jer tu je onaj tko ih ima. Ovisno o razvoju događaja, s obzirom na mogućnosti, nije za isključiti i tajnovito „tvrdo“ djelovanje prijatelja.

Mogući nositelji i oružja udara s mora i iz podmorja

Pored velike gospodarske štete ili koristi, veliki i još veći potresi mogli bi se desiti u geopolitičkom i geostrateškom pomicanju moćnih figura na važnom bliskoistočnom i okolnim prostorima, ali i preko Libije do Gibraltara. Vješto se koristi pomicanje težišta američkog angažmana na Pacifik i Indijski ocean, a uskoro i na sjever u područje Sjevernog ledenog mora i Arktika. Nesnalaženje, neodgovornost ali i nemoć EU je zapanjujuća. Ovo je vrijeme kad se naočigled poduzimaju mjere za izbacivanje „zapada“ ne samo iz sjeverne već iz cijele Afrike. Konačno EU mora napraviti više za snažniji utjecaj u vlastitom okruženju u svim segmentima društvenog života – uključujući prije svega artikuliranu vanjsku i koordiniranu unutarnju politiku, snažniju diplomaciju, zaštitu vlastitog identiteta, te svakako u području obrane i sigurnosti (jačajuću oružane snage u cijelosti, te svoju obalnu i graničnu stražu). Ako se već desetljećima za nosač zrakoplova simbolično zna reći (posebno u Rusiji) – „Kada oni negdje u svijetu imaju problem pošalju njegovo veličanstvo nosač zrakoplova i riješe problem“. Druga strana polaže najveću nadu u svoje „veličanstvene rakete“, jer u biti na njima temelji vlastitu ratnu moć („военная сила“).

Sredstva udara s kopna

Gdje je tu zamka i kako iz nje izići bez posljedica ili bar bez značajnijih gubitaka?! Zamka je u činjenici kako je S-300 po svojoj temeljnoj naravi defanzivno oružje ako je raspoređeno na za to primjerenom prostoru, što u ovom slučaju nije. Iz središnje Siriji doseg je do Jeruzalema, a ako se pomaknu južno – još i dalje. Pod izgovorom zaštite sirijskog zračnog prostora, ispod takvog kišobrana odvijaju se za židovsku država veoma opasne aktivnosti raznih militantnih pokreta i snaga nekih stranih zemalja raspoređenih u Siriji. Upravo zbog tih razloga Izrael je primoran djelovati u toj, od drugih dizajniranoj situaciji, bez mogućnosti velikog iznenađenja. Ipak, pri donošenju odluke stratezi Izraelskih obrambenih snaga (Israel Defense Forces – IDF) imaju važne alate u  rukama. To se prije svega odnosi na sljedeće: s čim, kako i kada će pokušati razoriti postavljenu zamku, te svakako motivirano i izuzetno obučeno provedbeno ljudstvo. Ostanak u stupici ugrožava opstanak, i u konačnici može dovesti do nestanka Izraela kakvog poznajemo, i ne samo Izraela. Znamo kako stupica djeluje u prirodi. Što bi to značilo za židovski narod u svijetu i mogu li oni prihvatiti još jednu kataklizmu?

Nositelji zračnog udara

Ako pokušamo odgovoriti sa čim, vidimo kako postoje vrhunski sustavi za to u svim sastavnicama IDF. Vrhunski profesionalci će sigurno obaviti na najvišoj razini obavještajne pripreme, hraneći donosioca odluke preciznim i pouzdanim podacima. Specijalne snage će biti tamo gdje treba, kada treba i učinit će što treba. Ove sastavnice su u svakoj državi obavijene velom tajnosti i o njihovim sposobnostima najčešće nemamo informacija, a sudove možemo stvarati tek nakon provedene akcije. Puno je lakše voditi raspravu o tehničko-tehnološkoj komponenti, a u Izraelu o tome imaju što reći sve tri temeljne grane IDF.

• Kopnene snage raspolažu s dovoljno dugačkom rukom i mogu doseći željene točke.
• Mornarica također ima mogućnost djelovati i ostvariti najveće iznenađenje. Izrael raspolaže s izvrsnim podmornicama (Dolphin 1 i 2) koje mogu nositi rakete i upotrijebiti ih protiv kopnenih ciljeva.
• Zrakoplovstvo je najpozvanije za ovu zadaću i raspolaže respektabilnim arsenalom mogućnosti.

Vjerojatno oružje prvog udara iz zraka

Sirijska zračna obrana raspolaže s  više od 10 različitih protuzrakoplovnih i proturaketnih, raketnih sustava, od starijih iz sovjetskog vremena do najnovijih, ruskog dizajna (S-300, Buk M2 i Pancir). Pokrivene su sve daljine i visine koje mogu biti i to na trenutno jako visokoj tehničkoj i tehnološkoj razini. Nedostatak je teško povezivanje u jedinstveni sustav tako velike tehnološke raznolikosti. Problem je i kvalitetna identifikacija ciljeva, čak i po kriteriju „svoj-tuđi“, a što je potvrđeno rušenjem ruskog izvidničkog zrakoplova. Na prvu bi se loptu moglo po načelu „halo efekta“ zaključiti o problemu osposobljenosti za najnovije sustave, ali to jamačno neće biti slučaj. Kada se želi i ima dovoljno novca te interesa uvijek se nađu oni koji znaju, mogu i hoće. Ako se upustimo u moguće scenarije izlažemo se riziku pogreške, ali to je cijena predviđanja koje podrazumijeva znanje, lucidnost i hrabrost. Naime, slikovito rečeno – treba vidjeti kroz brdo ili iza brda, i to dovoljno jasno. To ne znači da si smijemo pripisivati osobine grčkog boga Aresa. Ne treba se oslanjati na vidovitost već na analitičnost zasnovanu na logici, oslobođenoj od navijačkih strasti i predrasuda.

Moguće inačice rješenja (ili pokušaja) problema:

1. Izrael prihvaća i ostaje u postavljenoj stupici. Uvjeren sam u NE.
2. Rusi povlače sustav S-300. Odgovor bi bio NE, bar u razumnom vremenu, posebice ako su ga Sirijci već platili.
3. Rusi i Sirijci „očiste“ prostor ispod kišobrana od militantnih skupina i stranih oružanih formacija pa nema potrebe za sukobom. Malo vjerojatno, da su imali želje i snage to su već mogli učiniti.
4. Rusi (a po ruskom nalogu i Sirijci) dopuštaju IDF da se obračuna s militantnim skupinama i stranim trupama ispod kišobrana. Ovo bi, uz pritisak značajnih međunarodnih čimbenika i izraelskih prijatelja, mogao bit ostvariv scenarij.
5. IDF napada sustav S-300 s ciljem razbijanja stupice i omogućavanje „normalnog“ disanja vlastitoj državi i narodu. Ovaj scenarij držim realnim bar kao i prethodni pod brojem četiri.

Mediteran od Bliskog istoka do Gibraltara

Ulozi su izuzetno veliki (za Izrael čak i vitalni) na obrambenom, političkom, geopolitičkom i geostrateškom planu. Postavlja se logičko pitanje. Može li IDF razbiti postavljenu zamku? Uvjeren sam s više od 50% da može, a presudnu ulogu odigrati će ljudski faktor. Sigurno se  neće ponoviti dolina Beka, iz 1973. godine. Ipak, bilo bi puno bolje da se nađe prihvatljivo mirno rješenje.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Dok se tema utrke u naoružanju u Hrvatskoj donekle ispuhala od petka navečer, i odgovora Ministarstva obrane RH, prije svega ministra Kotromanovića, na tvrdnje Ministarstva vanjskih poslova Republike Srbije – posljednji su dani u Beogradu samo doprinijeli kipljenju kako u medijima, tako i u sferi državne politike. No, pitanje navodne regionalne utrke u naoružanju Hrvatske i Srbije dobilo je ondje jučer i jasnu međunarodnu razinu, budući se u Srbiji u višednevnom posjetu zatekao i Dmitrij Rogozin, potpredsjednik Vlade Ruske Federacije. Iako se njegov višednevni posjet Srbiji formalno vrti oko dvodnevnog zasjedanja srpsko-ruskog Međuvladinog komiteta za trgovinu, ekonomsku i naučno-tehničku suradnju, pod predsjedanjem ministra vanjskih poslova Srbije Ivice Dačića, našlo se tamo vremena za još ponešto – među ostalim, i za najave razgovora o modernizaciji Vojske Srbije na marginama programa.

Nedjeljni boravak u Srbiji Rogozin je započeo razgledom Vojnog muzeja na Kalemegdanu, da bi ga u nastavku dana domaćini prebacili u Pančevo, gdje je posjetio ondje baziranu Specijalnu brigadu Vojske Srbije (istu onu koju je krajem listopada 2013. godine posjetio i hrvatski ministar obrane Ante Kotromanović). Po razgledu tehnike, Rogozin se i osobno okušao u gađanju pištoljem na tamošnjoj streljani u okviru vojnoga poligona Ministarstva obrane RS. Drugi dan njegovog posjeta ispao je bitno ozbiljniji – ruski se gost susreo s predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem, da bi onda održao i zajedničku konferenciju za tisak s Aleksandrom Vučićem, premijerom Republike Srbije. I već tog prvog pravog radnog dana posjeta, prethodno spominjane vojne teme su s margine skočile u samu sredinu događanja.

Kod predsjednika Srbije Tomislava Nikolića Hrvatska je bila početna tema u priopćenju sa sastanka, gdje je zabilježena Nikolićeva izjava: “Srbija nеćе tražiti ustupkе, iako možе s pravom mnogo toga očеkivati od Rusijе”, kao i čuđеnjе povodom navodnih hrvatskih prеgovora s Norvеškom o nabavi rakеtnog sustava NASAMS, s obzirom na to da da nеćе biti oružanog sukoba u rеgiji. “Mi sigurno nеćеmo ratovati protiv Hrvatskе, a pogotovo bi bio bеsmislеn rat Srbijе protiv NATO. Srbija nеćе uložiti ogroman novac na rakеtе kojima bismo gađali Hrvatsku“, uz izraze zahvalnosti za brigu Rusije o sigurnosti Srbije. Na tu je temu onda itekako bilo govora i prilikom zajedničkog obraćanja javnosti Rogozina te premijera RS Vučića, gdje je komunikacija s javnošću započela na temama plina, industrijske suradnje, i turizma, da bi onda polagano stvari skliznule prema vojno-tehničkoj suradnji, obračunu premijera Vučića s domaćim analitičarima, a onda i na “slučaj Hrvatska”. Tako se od Vučića moglo čuti:

“Kao što znate, Srbija je za mir, punu stabilnost u regiji. Srbija je za najbolje moguće odnose sa svim svojim susjedima, sa svim ljudima. Srbija nikada nikoga neće napasti. Srbija jedino što radi – da uvijek, i u svakom trenutku, može zaštititi svoj teritorij, svoju zemlju i svoj narod. Dakle, mi prijetnje nekih drugih, i to što šute, i to što ne odustaju od nabavljanja veoma snažnog i ofanzivnog oružja… mi i na to šutimo. Ne radimo ništa. Gledamo da se sami snađemo, koliko možemo – a tamo gdje ne možemo, tamo ćemo učestvovati na tržištu i pokušati nabaviti ono što nam je potrebno. I to je sve. Ja mislim da je to fer odnos, da za nas mir i stabilnost u regiji su najvažniji, i očekujemo od naših ruskih kolega da nam priopće što je to što oni misle po tom pitanju. Oni će tek krenuti u ozbiljnije analize, i da vidimo kako i na koji način možemo naše probleme riješiti. U svakom slučaju, i po tom pitanju, kao i po svim drugim pitanjima, mi ćemo našu suradnju nastaviti – potpuno uvjereni da prijateljstvo Srbije i Rusije može biti unaprijeđeno još konkretnijom i ekonomskom i svakom drugom vrstom suradnje. I mislim da je Srbija pokazala da se ponaša kao neovisna, suverena zemlja, i zahvalni smo i Ruskoj Federaciji što to opredjeljenje Republike Srbije – da bude i neovisna, i suverena, i vojno neutralna zemlja – poštuje“.

Na to je Dmitrij Rogozin ipak istaknuo da njegov posjet predstavlja nastavak kontakata započetih prošlogodišnjim posjetima srpskih dužnosnika Moskvi, i da će po pitanju vojno-tehničke suradnje biti razmotrene molbe pristigle iz Srbije, iz Ministarstva obrane Republike Srbije. Tada je Aleksandru Vučiću na poklon uručena i maketa raketnog protuzračnog sustava S-300, “model sustava kojeg proizvodimo, kojeg koriste, i koji uživa veliku popularnost u Rusiji“.

“Ruska strana će napraviti sve što je neophodno da bi osigurali za našeg saveznika na Balkanu neophodnu podršku“, napomenuo je Rogozin, nastavljajući o presudnoj ulozi ruske vojno-tehničke komisije u ovoj međunarodnoj suradnji, u skladu s ekonomskom situacijom i Srbije i Rusije. Pri tome je specificirao i ulogu Rusije, napomenuvši: “Kako Srbija procjenjuje svoju sigurnosnu situaciju je njeno osobno pitanje, mi samo razmatramo tehničke detalje“.

Naglasak na tvrdnji da u današnje vrijeme ne treba toliko povijesne romantike, koliko ekonomske stvarnosti, Rogozin je potcrtao i tvrdnjom: “Kada bih slikao odnose Srbije i Rusije, naslikao bih veliko srce s, nažalost, ne tako jakim mišićima. Rusi iskreno osjećaju ljubav prema srpskom narodu, ali privredni odnosi zaostaju“. Pri tome, kombinacija međunarodnih sankcija prema Rusiji, niskih cijena nafte na međunarodnom tržištu (i do 33 USD za barel), te posebno sankcija koje je Moskva uvela prema Turskoj (nakon rušenja ruskog vojnog zrakoplova u Siriji 24. studenog 2015. godine), otvorila je velike gospodarske mogućnosti za Srbiju – koja se usprkos kandidaturi za članstvo u Europskoj uniji nije pridružila sankcijama EU. U proizvodnji dijelova za rusku auto-industriju (posebno marke KAMAZ i AUTOVAZ), gdje su poslove izgubili Turci, Rogozin je izrazio vjeru da Srbija može preuzeti poslove.

“Jedan naš interes predstavlja i uspostava helikopterskog servisnog centra na području Srbije, gdje su sada naši stručnjaci posjetili vezane proizvodne sposobnosti Srbije, i vi znate da na prostoru država istočne i središnje Europe postoji nekoliko stotina helikoptera sovjetske i ruske proizvodnje. Oni su vrlo popularni. Ja sam do sudjelovanja u Vladi bio predstavnik Rusije pri NATO-u… i među državama NATO-a je bio formiran zaseban fond za helikoptere tipa Mil… helikoptere Mi-8 pretežito… od država NATO-a s tom vrstom ruskih helikoptera. Međutim, u uvjetima kada su sankcije prema Rusiji podržale redom države centralne i istočne Europe, a Srbija te sankcije nije podržala, mi bi mogli taj servisni centar napraviti u Srbiji,  a ne u tim državama koje su podržale sankcije prema Rusiji“

– što je ideja koja je posljednjih mjeseci u samoj Srbiji bila dočekana s poprilično skepse.

Na temu naoružavanja Srbije, Aleksandar Vučić prvo se osvrnuo na domaće kapacitete, kako proizvodnje, tako i njemu politički te stručno suprotstavljene vojne analitike:

“Mi razvijamo svoje oružje, govorim o Republici Srbiji. A onima koji bi… koji toliko ne vole svoju zemlju da bi voljeli da uvijek bude najzaostalija, i da bude nesposobna da bilo što izgradi, napravi i učini, mogu samo poručiti – da su valjda autoprojekcijom, odnosno polazeći od sebe, i od onih koje su podržavali, došli do takvog zaključka – da mi nemamo nikakve mogućnosti. Da, mi imamo svojih mogućnosti, i radimo na tome, unapređujemo svakoga dana – i uskoro ću vas voditi, za manje od 6 mjeseci, vidjet ćete neke od tih sustava, uključene u vojne efektive Vojske Srbije. To su naši proizvodi“.

Nakon toga, na red je došla Hrvatska i navodne, nesuđene hrvatske “balističke rakete” i njihove “lansirne rampe” koje premijera Republike Srbije tako tište posljednjih dana…

“Što se tiče razgovora s našim ruskim prijateljima, mi imamo više drugih zahtjeva. Svaka zemlja, kako je rekao i gospodin Diković, razmišlja o sebi… ali mi imamo određena pravila, znate, i po Daytonskom sporazumu, i po sporazumu s OESS-om, i mnogim drugim sporazumima – 5.2.2 sustave, i sve drugo – koje očigledno neki ne poštuju, zato što nam kažu: ‘Pa vi ste nervozni!’. Pa kako da ne budete nervozni kad netko nabavlja balističke rakete. Ja ne mislim da sam nervozan, samo sam zabrinut. Ako netko nabavlja lansirne rampe za balističke rakete… a nemojte me tražiti da vam pričam kako te rakete imaju domet 300-350 km… i da možete, zamalo iz Zagreba, a da ne kažem i iz bilo kojeg drugog mjesta gađati bilo koje… gotovo svako mjesto na teritoriju centralne Srbije i Vojvodine. Jednostavno se onda postavlja pitanje – čemu to sve, ako su sve druge zemlje u NATO-u, u okruženju, a jedino smo mi vojno neutralni? Za koga se to netko priprema? Zato smo mi molili naše američke kolege… uputili smo, rekao bi, takve molbe i našim hrvatskim prijateljima – da to ne rade, zato što mi smatramo da su mir i stabilnost nešto što je najvažnije i najpotrebnije za cijelu ovu regiju. Ali, Srbija neće biti žrtva bilo čije agresije, to je stvar koju mogu reći. Mi – kao što je to nekada pokojni Broz govorio – živimo kao da će sto godina biti mir, a pripremamo se kao da će sutra netko nas napasti. Mi nikoga nećemo – to je sasvim sigurno“.

Pa je onda u istome tonu Aleksandar Vučić nastavio i o naznakama tih priprema Republike Srbije, “kao da će ih sutra netko napasti“…

“Što se tiče S-300… Ovo je maketa, znate. To je previše skupo za nas. Nemamo mi te novce, u ovome trenutku. Ali, želim zahvaliti gospodinu Rogozinu, jer je on osobno, i njegova vlada, i njegov predsjednik – izrazili su želju da srpskoj stranu kroz određene aranžmane pomognu. To je sve što vam mogu reći u ovome trenutku. Dakle, Srbija nikome, i ni za koga, nikada više neće biti laka meta“.

“To mi najviše ulažemo u vlastitu proizvodnju, i to ćemo i nastaviti. To financiramo iz izvora koje naše kompanije imaju. Dakle, prije svega Yugoimport SDPR, i druge naše kompanije. Yugoimport je napravio tvornicu u Plani, u kojoj se sklapaju složeni borbeni sustavi – onamo sam vas već vodio dva ili tri puta. Vodit ću vas uskoro ponovno, jer ja mislim da ondje uskoro počinje serijska proizvodnja upravo ovih oružja o kojima smo govorili – a to su NORA-e i Lazar-i. Uskoro će dobiti MUP RS 20 novih borbenih oklopnih vozila, a Vojska će dobiti 4 nova borbena oklopna vozila. Dobit će i čamce, dobit ćemo još nešto… Od streljiva, gotovo je sve na raspolaganju, od 5.55 do 155 milimetara, apsolutno sve… Apsolutno sve što nismo imali, a nismo imali ni 12,7 – tako da ćemo sve mi proizvoditi, ovdje u Srbiji. To je iz naših sredstava, i za to su sredstva osigurana“.

“Da, postoje i značajna sredstva koja Srbija ne proizvodi – govorimo o oružju koje Srbija ne proizvodi, a koje Ruska Federacija proizvodi – i mi smo o tome razgovarali sa našim kolegama, s našim prijateljima iz Rusije. Naravno, o tome ne možemo govoriti javno, dok ni oni sami ne pogledaju, kakve su njihove mogućnosti. Mi nemamo novaca da platimo punu ili najvišu cijenu. Za neke male količine, za određene vrste oružja to možemo platiti, i to si možemo priuštiti, za nešto više ne možemo. Ali sam zahvalan ruskoj strani što su zaista bili i vrlo korektni, i konkretni – što su ponudili neusporedivo bolje uvjete no za bilo koga drugoga, pri nabavci oružja. to je sve što vam u ovom trenutku mogu reći. Pred nama su mjeseci i godine razgovora o tome. To ne ide za jedan dan“.

Za kraj, Vučić se osvrnuo i na tvrdnje koje posljednjih dana govore o hrvatskome naoružavanju kao sredstvu kojim bi se Srbiju pritiskalo u NATO ili EU, na koje je pomalo patetično odgovorio…

“Ja nisam osjetio tu vrstu pritiska. Mene nitko ne poziva telefonom. Vodim vladu koja je neovisna i suverena, a Republika Srbija je u ranijem periodu – u vrijeme nekih drugih skupštinskih većina – donijela deklaraciju o vojnoj neutralnosti… To je za nas obvezujući akt. Mi smo vojno neutralni, ne idemo ni u jedan vojni savez, čuvamo ljubomorno svoju slobodu, svoju neovisnost. Nikome ne želimo ništa loše – samo nam nemojte govoriti da je naša prijetnja to što govorimo da ćemo zaštititi svoju zemlju. Budući da, kad nekome kažete da ćete štititi svoju zemlju – to je naša ustavna obveza, a ne naša prijetnja. I to moraju svi znati. I to je velika razlika prema onima, koji iz samo njima znanih razloga žele imati lansirne rampe i balističke rakete. Jer netko nam mora objasniti – čemu to? Za što to služi? Protiv koga će to biti uporabljeno? Ne uzimate to za muzeje“.

Povijesne reference

Reklamu svojeg naprednog oružja Rogozin je uklopio i u određene povijesne okolnosti, napomenuvši: “Što se tiče ovakvih igračaka, kao što je S-300… da je takav sustav bio kod vas 1999. godine, ja na putu ovamo ne bi vidio srušene zgrade srpskog generalštaba“.

U tom svjetlu su i gledanja Dmitrija Rogozina, koji jе predsjеdnika Nikolića uvjeravao da se neće ponoviti ta 1999. godina, kada Rusija zbog svojih slabosti nijе bila u stanju pomoći Srbiji: „Mi pažljivo pratimo situaciju u rеgiji. Sada sе osjеćamo mnogo sigurnijе nеgo prijе, a to jе zato što nam jе porasla vojna moć. Mislim da jе i Srbiji potrеbna vojna snaga“. Prema Rogozinu, posebno jе to bitno po pitanju Kosova – gdje je on ustvrdio da su i pravda i Rusija na strani Srbijе, a Beograd bi se trebao naoružati strpljеnjеm, te nе priznavati njegovu nеovisnost, što navodno ni sama Rusija nikada nеćе učiniti.

Gledajući neracionalne vrhunce koje posljednjih dana dosežu nategnute priče o utrci u naoružanju Srbije i Hrvatske, i nama tek ostaje naoružati se strpljenjem, u nadi da će ova bura u čaši vode ipak prije ili kasnije prestati biti primarna zabava lokalnih političara željnih izbjegavanja onih stvarno bitnih te težih društvenih tema, i u Hrvatskoj i u Srbiji.