Drugi dan 59. godišnjeg zasjedanja Parlamentarne skupštine NATO-a, koje se upravo održava u Fubrovniku, protekao je radno, i završio u sumrak letačkim programom akro-grupe HRZ i PZO Krila Oluje i pjevačkim nastupom klape HRM-a „Sveti Juraj“. Politički odbor Parlamentarne skupštine jutros je otvorila hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, izlaganjem na temu „Prioriteti regionalne sigurnosne politike – hrvatska perspektiva“. Za novinare je poslije ukratko rekla: 

„Tema mog izlaganja bila je „NATO i regionalna sigurnost iz hrvatske perspektive“, odnosno iz perspektive naše regije. Govorila sam o naročito političkoj dimenziji NATO-a, pa i vojnom segmentu u funkciji političke prevencije konflikta. Puno se raspravlja o pitanju financiranja NATO-a, vojnoj komponenti, jačanju NATO-a, smanjivanju proračuna za obranu – to se praktički događa u svim europskim zemljama, i kroz to onda i financiranje za NATO. S tog stanovišta je i pitanje političkog utjecaja NATO-a – u kojoj mjeri se ono temelji na tome da NATO bude ozbiljno uziman od strane ne samo, i mislim da nije sad niti ključna tema sigurno što se tiče ove regije, bilo kakav sukob, nego trajna stabilnost – dakle, vidljiva trajna stabilnost institucija i stabilnost država, i uloga NATO-a i članica u NATO-u, i ne samo članstva u NATO-u nego naročito reformi koje su za to potrebne – i sigurnosnog sustava, odnosno vojske, i odnosa između vojske i civilne vlasti.

Govorili smo i o tome da li članstvo u NATO-u treba vidjeti kao neku vrstu postizanja cilja ili nagrade, ili je to de facto jedna vrsta instrumenta za reforme koje doprinose stabilnosti zemalja. Govorili smo o spremnosti pojedinih zemalja u regiji za članstvo, u prvom redu Crne Gore koja je, po mojoj ocjeni, spremna za članstvo, i BiH gdje smatramo da bi bilo neobično važno da se onaj suspendirani akcijski plan za članstvo aktivira. To zahtijeva ispunjavanje određenih uvjeta od strane BiH, ali mislim da smo vrlo blizu i da bi mi kao susjedi i zemlje-članice NATO-a tu trebale zauzeti jedan proaktivni stav u komunikaciji s vlastima u BiH. Onda je bio niz pitanja vezan na regionalnu suradnju, čak jedno koje mi se činilo vrlo zanimljivim vezano na mogućnost oživljavanja regionalne suradnje nakon sukoba koje je došlo iz područja Kavkaza, dakle u kojoj mjeri se može ta vrsta postepenog izlaska iz sukoba i oporavka od sukoba koristiti u drugim dijelovima Europe.“

Postavljeno je i pitanje o ulasku „problematičnih“ zemalja u NATO-o – da li im je NATO nagrada ili sredstvo pomoću kojeg rješavaju probleme unutar svoja 4 zida, te da li te zemlje na određeni način oslabljuju NATO uvozeći u njega vlastite poteškoće. Po tom pitanju ministrica Pusić bila je diplomatski pozitivna:

„Moja teza je bila da, ako se misli da jugoistočna Europa ili Balkan predstavlja importiranje, uvoz u NATO određenih specifičnih problema vezanih na naš dio Europe – da je za tu brigu prekasno jer već su ih uveli članstvom drugih balkanskih zemalja, kao što smo mi, kao što je Rumunjska, Bugarska, Grčka i Slovenija. Prema tome, pokazalo se da je to plus, a ne minus, i mislim da je tako i u drugim slučajevima.“

Ostatak je dana na Političkom odboru prošao u znaku regije MENA (Bliski istok – sjeverna Afrika) i aktualne sirijske krize.

“Krila Oluje” okončala su današnji radni dan u Dubrovniku

Danas je u Dubrovniku počelo 59. godišnje zasjedanje Parlamentarne skupštine NATO-a. Na četverodnevnom skupu, koji se po prvi puta održava u Hrvatskoj, predstavnici parlamenata iz 28 zemalja-članica NATO saveza razgovarat će o različitim sigurnosnim pitanjima, od onih koji se tiču gospodarstva pa do onih s područja obrane i zajedničke suradnje na kriznim područjima poput Sirije, Malija i Afganistana. Porazgovarat će se i o potrebi za poboljšanjem savezničkih obrambenih kapaciteta, naročito u svjetlu dugoročnih proračunskih rezova vojnih potreba. Skupština bi, među ostalim, trebala donijeti i rezoluciju kojom će se obvezati vojni sustav na osiguranje veće energetske učinkovitosti i smanjenje troškova goriva, što predstavlja sve veće opterećenje u obrambenim proračunima.

Predsjednik Parlamentarne skupštine NATO-a Hugh Bayley otvara zasjedanje

Dok je za sutra previđen početka ozbiljnog rada po odborima, pri čemu će rasprav na Političkom odboru otvoriti hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić s temom „Prioriteti politike regionalne sigurnosti – hrvatska perspektiva“, te na Odboru za obranu i sigurnost hrvatsko-slovensko izlaganje o „pametnoj obrani“ u izvedbi dvojice obrambenih ministara Ante Kotromanovića i Romana Jakiča, današnji je dan prošao u protokolu i bilateralnim susretima. Tako su prije službenog početka 59. godišnjeg zasjedanja Parlamentarne skupštine NATO-a predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko i glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen porazgovarali o politici proširenja Saveza na jugoistok Europe. Dok je Leko posebno istaknuo da je Hrvatska državama zainteresiranima za ulazak u NATO-dvorište ponudila svoja iskustva i pomoć u ispunjavanju uvjeta za članstvo u NATO-u i Europskoj uniji, Rasmussen je pohvalio upravo Lijepu našu kao uspješan primjer ispunjenja uvjeta, što trebaju napraviti i ostale države u regiji.

Godišnju skupštinu u Dubrovniku otvorio je predsjednik Parlamentarne skupštine NATO-a Hugh Bayley, prokomentiravši i današnju odluku o dodjeli Nobelove nagrade za mir Organizaciji za zabranu kemijskog oružja (OPCW):

“Osobno smatram da treba staviti snažniji naglasak na potpunu eliminaciju kemijskog oružja, a ako je tijelo nadležno za taj zadatak dobilo priznanje na ovako visokoj razini, vjerujem da će im to pomoći u izvršavanju njihovog zadatka, a to je zadatak koji bi imao neizmjernu korist za čitavo čovječanstvo“.

Bayley je nedavno posjetio sirijske izbjegličke logore u Jordanu, pa je i to jedan od razloga što će tema Sirije dominirati dijelom rasprava. Očekuje se da će Parlamentarna skupština u Dubrovniku usvojiti nacrt rezolucije o Siriji, kojom će se potaknuti zemlje-članice NATO-a da „osiguraju potpunu provedbu Konvencije o zabrani razvoja, proizvodnje, skladištenja i upotrebe kemijskog oružja i njegovom uništavanju od strane sirijskog režima“, te da „pružaju pomoć umjerenim snagama sirijske opozicije u prevladavanju postojećih podjela, podupiranju međuetničke i međusektaške pomirbe, obuzdavanju utjecaja ekstremističkih skupina i okončavanju kršenja ljudskih prava i kruga odmazdi“.

Boris Blažeković i Hugh Bayley

Kao što smo već pisali u nekoliko navrata, Boris Blažeković, voditelj izaslanstva Hrvatskog sabora u Parlamentarnoj skupštini NATO-a, te ujedno i domaćin zasjedanja, do sada je redovito izvještavao o aktivnostima u organizaciji ovoga skupa. Iako je još prije 3 mjeseca očekivao dolazak izaslanstava iz 31 zemlje, taj je broj ipak ponešto manji – prema službenim podacima Hrvatskog sabora, u Dubrovnik su došle delegacije iz 28 zemalja, s ukupno 340 ljudi. Zasjedanje Parlamentarne skupštine u Hrvatskoj dogovoreno je još u proljeće 2011. godine, a financ-ministar Linić Hrvatskom je saboru za tu svrhu namijenio 4 milijuna kuna.

Zamislite ovo: turistička vas je radoznalost dovela u Zagreb. Prethodno ste se, naravno, informirali što vrijedi posjetiti, pa vam je tako za oko zapela preporuka zagrebačkog turističkog centra o neizostavnom posjetu nekadašnjim vojnim objektima, prije svega tajanstvenoj vojarni Croatia kroz koju je prošlo nekoliko vojski, i svaka je ostavila traga. Dolaskom u Zagreb uplatite razgledavanje – malo vojnog turizma začinit će doživljaj aktivnog odmora. Vodič vas provede kroz vojarnu, pokaže prostoriju u kojoj je jednom davno sjedio ministar, pa onda drugu u kojoj je stolovao šef stožera. Za uspomenu ponesete tek koju fotografiju, jer je ekipa prije vas već ogulila sve što se iz vojarne oguliti dalo. Pa ipak, uspijete našarati na zidu “Ante was here“, prije nego što sretni i i olakšani za koju stoticu odete u nove avanture. No nova avantura dočeka vas već na izlazu, gdje vam vojni policajac nimalo ljubazno „objasni“ da neovlašteno bazate po aktivnom vojnom objektu, koji je u funkciji obrane države, zbog čega vam prijeti višegodišnji zatvor. Ako imate sreće, nitko se neće dosjetiti da u optužnici spominje i špijunažu, ali… nikad se ne zna.

Karikaturalnost situacije na stranu, ali više-manje takva situacija već puna dva desetljeća događa se na Visu, u vojarni Vela glava. Jedina je razlika što vojnih policajaca nema, a turističkih vodiča i putnika-radoznalaca ima daleko više nego u ovoj našoj priči.

Riječ je o nekadašnjem jugo-kompleksu, tzv. Zapovjednom centru jugo-mornarice, odnosno Atomskoj ratnoj komandi Vis (ARK Vis) – najvećem tunelskom kompleksu na Visu. Godinama je pust, zarastao u makiju i korov, na meti vandala i lopova, te u posljednje vrijeme i nešto češćih turista. No u nedavno prezentiranom Planu humanitarnog razminiranja za 2013. godinu, u dijelu koji se odnosi na razminiranje vojnih objekata, piše da Ministarstvo obrane RH i OS RH tijekom ove godine na području vojarne Vela glava planiraju provesti pirotehnički izvid i pripremiti dokumentaciju za razminiranje. U međuvremenu nam je MORH potvrdio da je pirotehnički izvid već obavljen, i da je u tijeku priprema dokumentacije za razminiranje vojarne Vela glava.

U čemu je problem? U tome da se na web-stranicama Vlade RH i dan-danas može pronaći dokument pod nazivom „Izvješće o evidenciji nekretnina u svrhu poduzetničkog upravljanja“. To Izvješće pripremili su u listopadu 2004. godine tadašnji Središnji državni ured za upravljanje državnom imovinom i Hrvatski fond za privatizaciju – Sektor nekretnina za 56. sjednicu tadašnje Sanaderove Vlade, održane u prosincu 2004. U tom su Izvješću, među ostalim, naizgled detaljno popisane nekretnine koje više nisu u funkciji Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova, ali i poslovni prostori koje ta dva ministarstva zadržavaju (barem u tom trenutku) za svoje potrebe. Jasno je vidljivo da tada ukupno 9 vojnih nekretnina na otoku Visu više nije u funkciji Ministarstva obrane – to su: kompleks „Kut“ (2.036,00 m²), livade „Donja poljica“ (12.579,00 m²), „Draškovac“ (16.813,99 m²) i „Radino Brdo“ (10.504,00 m²), rezervoar za vodu „Glavica“ u Podselju (1.860,00 m²), vojarne „Nova pošta“ (206.780,00 m²), „Starine“ (10.022,00 m²), „Vela glava“ (15.031,00 m²) i „Velo polje“ (1.147,00 m²). Zato nam je bilo više nego čudno da MORH, o svoj račun, priprema za razminiranje nekadašnju vojarnu koja gotovo 10 godina nije u funkciji obrane. Odgovor iz MORH-a bio je prilično iznenađujući:

„Predmetni vojni objekt u funkciji je isključivo kao objekt uređenja prostora, što znači da služi za potrebe obrane, a u skladu s DPR-om. Za OS RH to je perspektivan vojni objekt koji je u županijsko prostorno-planskoj dokumentaciji i planovima nižeg reda zaštićen kao zona posebne namjene, te ima definirane zaštitne i sigurnosne zone u skladu s Pravilnikom o zaštitnim i sigurnosnim zonama vojnih objekata (NN 175/03). Slijedom navedenog, budući da je predmetni objekt u nadležnosti MORH-a, proveden je pirotehnički izvid i izrađuje se projektna dokumentacija za razminiranje. Vojni objekt nikada nije bio izdvojen iz upravljanja Ministarstva obrane, odnosno Oružanih snaga RH.“

No u DPR-u, barem ovom aktualnom, nema ni spomena vojarni na Visu, pa ostaje nada da se „Vela glava“ spominje u novom nacrtu DPR-a na kojem se upravo radi. Onaj tko u Ministarstvo obrane brine (ako itko brine) o “perspektivnoj” vojarni Vela Glava – tamo očito nije bio posljednjih 20 godina. Jer da je bio, vidio bi da, osim ogromnog podzemnog kompleksa, na nadzemnom dijelu nema ama baš nikakvog objekta, osim omanjeg i prikrivenog ulaza u sam ARK, oko kojeg povremeno pasu ovce, a ograda je zadnji put stavljena negdje početkom ’90-ih, pa je se sada može vidjeti tek u tragovima. Kroz nadzemni dio Vele Glave ide i planinarska i biciklistička staza Hum-Žena Glava-Vela Glava. Daleko je to od Pravilnika o zaštitnim i sigurnosnim zonama vojnih objekata.

U odgovoru koji potpisuje Samostalna služba za odnose s javnošću i izdavaštvo MORH-a kaže se još i to da je „vojni objekt ‘Vela glava’ na Visu vlasništvo RH, a odlukom Vlade RH od 22. rujna 1992. dodijeljen je na upravljanje Ministarstvu obrane. Istom tom odlukom od 22. rujna ’92. Ministarstvo obrane dobilo je na upravljanje i ostale nekretnine bivše JNA na otoku Visu, od čega je 1993. godine MORH izdvojio iz vojnog sustava 15 neperspektivnih viških nekretnina i predao u posjed civilnim vlastima“. Od tada, odnosno od „osnivanja Ureda za državnu imovinu i Povjerenstva Vlade RH za upravljanje imovinom u vlasništvu RH 2000. godine, Ministarstvo obrane izgubilo je nadležnost upravljanja nad predanim nekretninama u vlasništvu RH na otoku Visu“. Niti jedan predani objekt, bez obzira što ga lokalne vlasti nisu stavile u funkciju, nikada nije vraćen na upravljanje MORH-u i stavljen u funkciju nacionalne obrane.

Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) i istoimena Agencija (AUDIO, koja je upravo u postupku gašenja) – Sektor nekretnina (dakle, isti oni koji su sastavili Izvješće o nekretninama iz 2004. godine) o vojarni „Vela glava“ ima malo drugačiju priču. Da, i za njih je to vojarna koja je u funkciji Ministarstva obrane, ali: „Navedena nekretnina našla se na popisu neperspektivne imovine koju je sastavio MORH, ali do službene primopredaje objekta i dokumentacije nikada nije došlo. MORH i dalje koristi navedenu nekretninu za svoje potrebe“. Tim se tumačenjem i Ministarstvo obrane odjednom našlo u neprilici – nije da je nije proglasilo neperspektivnom, nego se očito za vojarnu „Vela glava“ u međuvremenu predomislilo. S obzirom na protek godina, a sada je puna 21 godina otkako je „Vela glava“ predana MORH-u na upravljanje, i na stupanj zapuštenosti i raspada tog prilično velikog objekta, Ministarstvo obrane puna dva desetljeća nije se moglo dosjetiti što će mu vojarna i pripadajući podzemni objekt na Visu.

Sudeći po turističkoj ponudi Visa, tamošnja lokalna uprava vojarnu „Vela glava“ očito ne drži i nadalje vojnom nekretninom. Turističke zajednice i Visa i Komiže kao atrakciju Visa i zanimljivu turističku ponudu navode vojni turizam, odnosno obilazak bivših vojnih objekata. Pri tome TZ Vis izričito preporuča: „Obilazak bivših vojnih zona – još jedan kopneni izlet koji uključuje posjet tajanstvenoj Veloj glavi, bivšoj vojarni smještenoj u geometrijskom središtu otoka, zatim penjanje po topovskim utvrdama na rtu Stupišće, te šetnju morskim tunelom u uvali Parja“.

TZ Komiže, uz preporuku da se među brojnim bivšim vojnim objektima svakako ode pogledati i Zapovjedni centar Vela glava, daje i važan savjet: „Postoji opasnost da se u blizini vojnih objekata i dandanas nalaze mine, budući da ih je ex. JNA pri svom povlačenju s Visa 1993. godine nemilo razasula oko svojih objekata, o čemu ne postoje nikakvi minski zapisi. Iz tog se razloga ne preporučuje samostalno posjećivanje tih objekata već samo u pratnji iskusnih vodiča“.

Zašto je baš sada, 2013. godine, nađena svrha tom objektu – ostaje za sada u zraku. Možda se i Ministarstvo obrane dosjetilo istome čemu su se i iskusni vodiči dosjetili prije više godina – dodatnoj zaradi od vojnoga turizma. Pa bi ubuduće i Pleter, osim vojnih hotela, restorana i brijačnice, mogao organizirati „adventure tour“ za mnogobrojne znatiželjne turiste, s posebnom ponudom – „vikend novačenje, ili život vojnika u zapuštenoj ali perspektivnoj vojarni“. Ako se nađe znatiželjnika koji su spremni platiti za jedan dan u gulagu, onda će se sigurno naći i za boravak u vojarni Vela glava na Visu.

*This material has been produced with the assistance of the European Union. The contents of this material  are the sole responsibility of Center for Peace Studies and can in no way be taken to reflect the views of the European Union.

Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije. Za sadržaj je isključivo odgovoran Centar za mirovne studije i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije*

Nakon tragične pogibije dragovoljnoga ročnika Marka Zalovića, inače pripadnika 11. naraštaja dragovoljnih ročnika u Hrvatskoj, odlučili smo ponovo baciti ponešto detaljniji pogled na sustav dragovoljnog služenja vojnoga roka u RH. Naime, po posljednji put smo se ovom temom na portalu Obris.org pozabavili u svibnju 2012. godine, u doba svečanoga polaganja prisege 8. naraštaja dragovoljnih ročnika.

Već tada su u ovome sustavu bili vidljivi neki od negativnih trendova, karakterističnih i za obrambeni sustav u cjelini. Naime, od ulaznoga broja dragovoljnih ročnika, njih je sve manje zaista i završavalo u redovima hrvatske profesionalne vojske. Nakon prva četiri naraštaja (do prve polovice 2010. godine), koji su prema službenim podacima većinski potpisali profesionalne ugovore, udio dragovoljnih ročnika koji su prolazili u redove profesionalaca postupno je pao – s oko 80 posto prema oko 60 posto, krajem 2011. godine. Budući da MORH od početka 2012. više nije objavljivao službenih podataka o takvome sklapanju profesionalnih ugovora, moguće je da je taj put jačanja profesionalnog vojnoga sastava tijekom zadnjih godinu i pol zapravo u potpunosti presušio.

Prvi naraštaj dragovoljnih ročnika

Jednako tako, u ovom posljednjem periodu – od početka 2012. do danas – smanjena je i naknada za dragovoljno služenje vojnoga roka (sa 2.660 kuna na 1.200 kuna mjesečno), čime je ovaj sustav u Hrvatskoj postao na mjesečnoj bazi lošije plaćen od famoznih “pripravništava”, kojima se jača brojke zapošljavanja, ali je ujedno ta naknada postala primjetno manjom i od usporedivih iznosa koje plaćaju druge države u regiji. Naravno, s obzirom na opseg ekonomske krize u RH, ovo se još nije značajno odrazilo i na interes kandidata za dragovoljno služenje u Hrvatskoj – iako je to problem s kojim će se sustav definitivno susresti čim spomenuta kriza iole popusti.

No ovo, nažalost, ni izbliza nisu svi problemi sustava dragovoljnog služenja vojnoga roka u Hrvatskoj – što zorno pokazuje i elementarni uvid u nepotpune podatke koje je tijekom proteklih godinu i osam mjeseci o tom tipu vojne aktivnosti objavilo Ministarstvo obrane RH.

Žestoka obuka ili eliminacija svim sredstvima

Osnovni izvor podataka o dragovoljnom služenju vojnoga roka u RH redovita su priopćenja MORH na tu temu. Dok se do početka 2012. godine moglo redovito čuti o počecima obuka pojedinih naraštaja dragovoljnih ročnika, a onda i o njihovim okončanjima, ta je praksa prestala s nastupanjem 8. naraštaja dragovoljnih ročnika. Od tada se više nije redovito javljalo o njihovom okončanju obuka i uspješnosti provođenja istih, a javnost je obavještavana tek o svečanim prisegama nadolazećih naraštaja.

Iako smo zamijetili ovu promjenu prakse informiranja javnosti – to samo za sebe nije bilo razlog za zabrinutost. No više su tu briga mogli prouzročiti rezultati  koje se u tim povremenim javljanjima moglo iščitati o ukupnosti broja ljudi koji su posljednje vrijeme uspješno dovršavali obuku za dragovoljne ročnike u OS RH. Naime, dok je u prvih sedam naraštaja obuku dovršavala većina osoba koje su je i započele, takvi su podaci u potpunosti izostali za 8. naraštaj, koji je dragovoljno služio u proljeće 2012. godine (budući da uz izostanak priopćavanja o uspjehu konkretnog naraštaja, ni Godišnje izvješće za 2012. godinu tu ne daje nikakvih detaljnijih ili segmentiranih podataka). Time je za praćenje broja ljudi koji bi u pojedinim naraštajima dovršili obuku preostalo tek promatranje kretanja ukupnoga broja ljudi koji su dovršili obuku u cjelokupnome sustavu dragovoljnog služenja – što je skupni podatak koji je MORH nastavio objavljivati u sklopu prigodnih priopćenja.

Od 9. naraštaja – koji je služio u jesen 2012. godine – postala je vidljiva velika promjena dotadašnjega trenda po pitanju ukupnoga broja osoba koje su dovršile započetu dragovoljnu obuku, budući da je tada po prvi put započetu obuku dovršilo tek 75 posto osoba koje su ušle u obučni ciklus. Pri tome, ženska kvota nastavila se kretati bez promjena, dok su zato u muškome udjelu dragovoljnih ročnika promjene ispale poprilično spektakularnije – u 9. naraštaju obuku je dovršilo svih 28 žena koje su ušle u ciklus, dok je od 260 muškaraca obuku izgleda dovršilo njih tek 188 (prolaznost od 100 posto za žene i 72,31 posto za muškarce).

Izvor podataka: priopćenje “U Požegi 8. naraštaj dragovoljnih ročnika” od 27.4.2012. (ukupan broj ljudi), priopćenje “Prisegnuo 8. naraštaj dragovoljnih ročnika” od 12.5.2012. (izračun broja odustalih), priopćenje “Deveti naraštaj ročnika na dragovoljnom služenju vojnog roka” od 24.9.2012. (ukupan broj ljudi), priopćenje “Prisegnuo deveti naraštaj dragovoljnih ročnika” od 6.10.2012. (izračun broja odustalih i broj ukupno obučenih), priopćenje “Održana svečana prisega desetog naraštaja dragovoljnih ročnika” od 18.5.2013. (stanje na prisezi i broj ukupno obučenih), priopćenje “Završena prisega 11. naraštaja dragovoljnih ročnika” od 22.7.2013. (stanje na prisezi i broj ukupno obučenih).

Ovaj je trend radikalno zaoštren u 2013. godini. Naime, u 10. naraštaju dragovoljnih ročnika (koji su obuku započeli početkom svibnja ove godine), od 39 žena koje su položile prisegu – njih svih 39 dovršilo je obuku; za razliku od muškaraca, kojih je od 346 s početka obuke okončanje iste dočekalo njih tek 90. Osim što je ove godine, a po prvi puta od uspostave sustava dragovoljnog služenja vojne obveze, promijenjen ritam pozivanja dviju godišnjih grupa ročnika – od proljeća i jeseni, na proljeće i ljeto – provedena je i određena promjena u organizaciji same terenske obuke. O tome se moglo čuti ponešto pri svečanome polaganju prisege 10. naraštaja dragovoljnih ročnika, u Požegi 18. svibnja ove godine. Tada se prisutnima obratio general bojnik Dragutin Repinc, zapovjednik Hrvatske Kopnene Vojske, a ujedno i izaslanik ministra obrane RH te načelnika Glavnog stožera OS RH, o čemu priopćenje MORH kazuje:

“Čestitajući dragovoljnim ročnicima na položenoj prisezi, izaslanik ministra obrane RH, general Repinc u svom je obraćanju istaknuo kako su se  današnjom prisegom zavjetovali hrvatskoj Domovini baš kao i brojni hrvatski  branitelji koji su postajući junacima položili za nju i svoje živote u  Domovinskom ratu. Također dodao je, da će tijekom osmotjedne obuke usvojiti  znanja, vještine i sposobnosti koje će biti temelj za one koje se odluče svoj  život posvetiti vojnom pozivu. U svom govoru je upoznao sve nazočne i kako će  ove godine po prvi puta većina obuke biti provedena na vojnom poligonu Gašinci, u terenskim uvjetima što bi im trebalo dati uvid u život i rad pripadnika OS RH  u realnim uvjetima te stvoriti temelje za kvalitetnu obuku kroz koju će dostići  potrebne standarde obučenosti koji se od njih zahtijevaju“.

11. naraštaj dragovoljaca uskoro završava obuku

Za prvu silu, rezultati svih ovih promjena bili su vidljivi u sumarnome pregledu rezultata 10. naraštaja dragovoljnih ročnika – ukupna prolaznost od tek 33,51 posto dragovoljnih ročnika, odnosno, 26,01 posto za muškarce nasuprot 100 posto prolaznosti za žene. Kako ne treba sumnjati da se išta bitnoga promijenilo od kraja 10. naraštaja do samo koji tjedan kasnijeg početka obuke 11. naraštaja (u kojem je bio i nastradali ročnik Zalović), vjerojatno je i ova posljednja skupina dragovoljnih ročnika na poligonu Gašinci bila podvrgnuta iznimno aktivnom i napornom programu obuke.

Promjene ovoga tipa, u režimu i metodama obuke, načelno se moglo i očekivati, budući je riječ o dijelu obrambenoga sustava na kojeg je usmjerena posebna pažnja aktualnog ministra obrane Ante Kotromanovića. Ovo se stavljanje naglaska na obuku vidjelo i u financiranju čitavog hrvatskog obrambenog sustava, kako tijekom 2012. godine, tako i u tekućoj 2013. godini. Ipak, sasvim je drugo pitanje koliko je taj novi utjecaj na sveukupne vojno-obučne aktivnosti imao udjela i u širim okolnostima odvijanja samog incidenta u kojem je ročnik Zalović nastradao – a, to je još jedno od pitanja na koje će odgovor morati dati istraga konkretnoga incidenta u Gašincima.

Pogibija dobrovoljnog ročnika na vojnom poligonu Gašinci druga je nesreća sa smrtnim ishodom koja je pogodila OS RH u nepunih mjesec i pol dana. U srpnju, točnije 10. srpnja, prilikom čišćenja terena bivšeg vojnog skladišta u Pađenima kod Knina smrtno je stradao skupnik Marko Odžak. Dok se okolnosti današnje nesreće tek ispituju, podsjetit ćemo na neke veće nesreće u protekla 2 desetljeća.

Od 1994. do 2000. – 19 poginulih

Eksplozija skladišta Duboki Jarak, travanj 1994. godine

Tijekom ’90-ih godina, ne računajući ratna stradanja, pri izvođenju vojnih vježbi ili u vojnim objektima OS RH, ili u civilnim postrojenjima vojne namjene, poginulo je čak 19 osoba, od toga 15 vojnika.

(1) Pritom se najviše pamti nesreća u skladištu streljiva u Dubokom Jarku kod Sesveta, 8. travnja 1994. godine, prilikom koje je poginulo 6 vojnika, dok je ranjeno 17 građana. Istraga povjerenstva MORH-a i RH ustanovila je da je do eksplozije došlo prilikom zavarivanja ograde otvorenim plamenom, zbog čega su s dužnosti suspendirana 4 časnika HV-a. U eksploziji brojnih ubojnih sredstava tada je bilo oštećeno oko 600 stambenih objekata, uglavnom u okolici sesvetskog skladišta, a šteta je procijenjena na pola milijuna tadašnjih njemačkih maraka.

Eksplozija u skladištu Kukuzovac, lipanj 1994.

(2) Mjesec dana nakon nesreće u Dubokom Jarku, 3. lipnja 1994. dogodila se eksplozija u skladištu Kukuzovac kod Sinja. Poginula su 2 pripadnika 4. gardijske brigade HV-a, a 1 je ranjen. Do nesreće je došlo ispred skladišta, kada je prilikom prenošenja ispala protuoklopna ručna kumulativna mina. Pritom je došlo do oštećenja i eksplozije 20-ak drugih mina.

(3) 21. travnja 1995. smrtno je stradao pilot HRZ-a Zlatko Mejaški, tijekom izvođenja vojne vježbe na nebu iznad Đakova, kada se srušio zrakoplov tipa MiG-21 BIS. Kao mogući razlog pada spominjalo se zapinjanje letjelice o drvo.

(4) 26. srpnja 1996. došlo je do požara i 9 eksplozija u slavonskobrodskoj tvornici Đuro Đaković, u kojoj su se u to vrijeme proizvodili tenkovi M-84. Poginuo je 1 radnik, a ranjeno je 18 radnika i pripadnika MUP-a.

(5) Prilikom rastavljanja granata u tvornici granata Rapid u Virovitici poginula su 2 radnika, dok je 1 teško ozlijeđen.

(6) Prilikom redovitog leta iznad Velike Gorica 14. kolovoza 1996. srušio se MiG-21, a pilot Ivan Bosnar je poginuo.

Skladište Banjščina 1997. godine

(7) U eksploziji u skladištu Banjščina na Varaždin Bregu, koja se dogodila 21. studenog 1997. godine, poginula su 4 vojnika, a jedan vojnik i zapovjednik skladišta, poručnik Emil Slunjski, su ranjeni. Do nesreće je došlo tijekom redovite kontrole ubojnih sredstava.

(8) 12. veljače 1998. godine, u selu Polača kod Zadra, tijekom školskog leta pao je helikopter Bell 206-B. Pilot instruktor neodobreno je spustio zrakoplov na njivu da bi se pozdravio s poznanikom, a prilikom ponovnog uzlijetanja počeo je nekontrolirano ponirati te je pao na zemlju. Poginuo je pilotov poznanik, a 2 člana posade lakše su ozlijeđena.

(9) Prilikom izvođenja taktičke vježbe na vojnom poligonu „Eugen Kvaternik“ u Slunju, 14. rujna 1998. godine, teško su ozlijeđena trojica, a lakše 6 vojnika.

(10) 23. listopada 2000. godine tijekom padobranske vježbe u pulskoj luci poginuo je pripadnik 350. obavještajne brigade HV-a. Nesreća se dogodila kod otoka Sveta Katarina i vojarne Monumenti, a nesretni padobranac nakon iskakanja iz helikoptera pao je u plićak i zadobio smrtonosne teške ozljede glave.

U Ogulinu je ranjen velik broj ročnika 2000. godine

(11) Niti mjesece dana kasnije, 16. studenog 2000., dogodila se eksplozija u ogulinskoj vojarni „Sveti Petar“, prilikom koje je teže ozlijeđeno 5 ročnika, a 16 lakše. Uzrok nesreće bilo je nestručno rukovanje eksplozivnom napravom. Načelnik GS-a OS RH general Petar Stipetić suspendirao je cijelu zapovjednu liniju od zapovjednika vojarne do neposrednog voditelja obuke, a ministar obrane Jozo Radoš ponudio je ostavku, koja potom nije prihvaćena. Optužnica je podignuta protiv jednog od ranjenih ročnika, te 5 časnika i dočasnika zbog „neosiguranja na vojnim vježbama i nepoduzimanju mjera za zaštitu vojne postrojbe“.

Nesreće od 2001. do 2013. godine: manje poginulih

(12) U Kandaharu na jugu Afganistana 24. studenog 2006. godine lakše je ranjen prvi vojnik iz hrvatskog kontingenta u misiji ISAF. Ranjen je krhotinama ručnog bacača (RPG-7) prilikom redovne ophodnje na području Kandahara.

Pad Mi-8 u krugu vojarne vukovarske 204. brigade. srpanj 2007.

(13) 09. srpnja 2007. godine u Vukovaru je prilikom polijetanja pao helikopter Mi-8 MTV-1. U helikopteru su se nalazili visoki dužnosnici MORH-a i OS RH, koji su se vraćali s pokopa vukovarskog branitelja Marka Babića. Poginula su 3 pripadnika OS RH, a ozlijeđeno je 8 osoba, što civilnih što vojnih. Općinsko državno odvjetništvu Vukovaru podignulo je optužnicu protiv 4 osobe, zaposlenika ZTC-a, za kazneno djelo protiv opće sigurnosti. Sudska trakavica traje još i danas.

(14) Nedaleko kampa „Shaheen“ u blizini grada Mazar-e-Sharif na sjeveru Afganistana 30. prosinca 2009. lakše je ranjen hrvatski vojnik Ivica Husar, pripadnik 2. MN CS OMLT-a (Operativno mentorski tim za vezu). Ranjen je u lijevu butinu, prilikom priprema za zadaću bojnog gađanja podvjesnim bacačima granata od 40 mm.

(15) Tijekom uništavanja minsko-eksplozivnih sredstava na vojnom pligonu „Eugen Kvaternik“ kod Slunja, 29. lipnja 2010. godine, smrtno je stradao dočasnik Zapovjedništva za potporu. Poginuo je uništavajući minsko-eksplozivna srdestva u Oštarijskim Dolovima, predjelu slunjskog poligona.

Detalj službenog izvješća o sudaru zrakoplova MiG-21, rujan 2010. kod Slunja

(16) 23. rujna 2010. tijekom izvođenja vježbe na nebu iznad Slunja došlo je do „bliskog kontakta“ dva vojna zrakoplova MiG-21. Oba su se srušila u selu Latin u općini Plaški, piloti su se uspješno katapultirali, a krhotinama stakla i ostacima aviona teže je ozlijeđena starica koja se u trenutku nesreće nalazila na polju.

(17) 16. lipnja 2011. 2 hrvatska vojnika, pripadnika misije ISAF, lakše su ranjena u prevrtanju afganistanskog vojnog helikoptera. U helikopteru koji je letio iz Kabula u Jalalabad nalazilo se 5 ISAF-ovih vojnika, 3 vojnika Afganistanske nacionalne vojske i prevoditelj.

(18) Samo 4 dana kasnije, 20. lipnja 2011., pripadnik 17. hrvatskog kontingenta u misiji ISAF (vojni liječnik stacioniran u kampu „Marmal“ u Mazar-e-Sharifu ) ranio se uslijed neopreznog rukovanja pištoljem tijekom njegovog čišćenja. Zadobio je prostrijelnu ranu lijeve potkoljenice.

(19) 07. ožujka 2012. dočasnik HV-a, pripadnik hrvatskog 18. kontingenta u misiji ISAF, u kampu „Mike Spann“ na sjeveru Afganistana propucao je metkom iz pištolja vlastitu potkoljenicu, a kolegi iz belgijske vojske – natkoljenicu. Navodno je Belgijancu pokazivao svoj pištolj.

(20) 16. listopada 2012. na Vojnom poligonu “Gašinci”, a tijekom provedbe bojevog gađanja iz strojnice 12,7 mm, lakše su ozlijeđena dvojica pripadnika Gardijske oklopno-mehanizirane brigade Hrvatske kopnene vojske. Kod jednog se sumnjalo na ozljedu slušnog bubnjića, dok je drugi zadobio blaže ozljede po nogama. Došlo je do prekida u provođenju bojevog gađanja.

(21) 21. listopada 2012. razvodnik HV-a iz hrvatskog 20. kontingenta u misiji ISAF, tijekom organiziranog čišćenja naoružanja u kampu Marmal, Mazar-e Sharif, nepažnjom je ubacio metak u cijev te nakon vađenja okvira izvršio probno opaljenje. Propucao si je dlan lijeve ruke. Ozlijeđeni pripadnik 9. pješačke satnije, 23. listopada otpušten je iz bolnice.

(22) Tijekom planiranih aktivnosti na strelištu kampa „Marmal“ u Mazar-e-Sharifu na sjeveru Afganistana, 01. svibnja 2013. godine teško je ozlijeđena pripadnica 21. hrvatskog kontingenta u misiji ISAF. Šaka lijeve ruke zapela joj je zupčanik kupola vozila Hummer, a zbog težine ozljede vojnikinja je vraćena u Hrvatsku.

(23) Prilikom čišćenja terena od zaostalih neeksplodiranih ubojnih sredstava u bivšem VSK „Stara straža“ u Pađenima kod Knina, 10. srpnja 2013. smrtno je stradao 1 vojni pirotehničar, dok su 2 lakše ranjena.

(24) Tijekom obuke dragovoljnih ročnika na vojnome poligonu Gašinci, 14. kolovoza 2013. godine smrtno je stradao ročnik Marko Zalović. Ovaj tragični događaj prvi je javno zabilježen incident zabilježen od uspostave sustava dobrovoljnog služenja vojne obveze, a prve informacije govore da ga je usmrtio tenk u nekontroliranom kretanju. Istraga o ovome još je u tijeku.

Zaključno, treba primijetiti kako je ovaj popis sastavljen na temelju javnih podataka, koje su registrirali te objavili mediji, ili ih je priopćio i sam MORH. Uz to, nedvojbeno je da je je incidenata bilo još (posebice nakon 2000. godine  u mirovnim misijama), a koji su za posljedice imali lakša ranjavanja ljudstva – te koje obrambeni sustav nije uredno objavio. Pa ipak, već i ovaj pregled jasno pokazuje barem dio opasnosti koje prate vojni poziv u njegovim svakodnevnim aktivnostima.

Iako je danas ujutro izgledalo da je okončano djelovanje hrvatskih zrakoplova CL-415 na području susjedne Bosne i Hercegovine, točnije, na prostoru Donje Jablanice – tome na kraju ipak nije bilo tako. Nakon jučerašnjeg uspješno obavljenog posla, o kojem smo pisali na portalu Obris.org, Hrvatska je iz Bosne i Hercegovine povukla svoja dva vatrogasna zrakoplova.

Danas od jutra ondje su opet počela djelovanja helikoptera OS BiH, no to uz radikalne vrućine ni iz bliza nije bilo dovoljno. “Nažalost, požar je napredovao, mi nismo. U ovom trenutku ne možemo ništa uraditi. Izgubili smo kontrolu nad požarom, koji bjesni iznad putne komunikacije prema Mostaru. Dakle, situacija je ista kao i jučer prije djelovanja kanadera. Situacija ispod Donje Jablanice je pogoršana te požar direktno ugrožava putnu i željezničku komunikaciju prema Mostaru. Osim toga, dio požara u Draganjskoj planini središnjim dijelom ide prema općini Konjic i naselju Idbar, dok drugi krak ide južno ka Dragan Selu“, izjavio je za sarajevske medije Omer Drežnjak, direktor Profesionalne vatrogasne brigade Jablanica.

A onda je na poprište opet stigla pomoć iz Hrvatske, navodno “zbog obima požara koji se na tom području razvijaju i šire“, a na temelju ponovljenog traženja pomoći s BiH strane. U pitanju su opet dvije letjelice CL-415, s istim kapetanima posada – koji su sa Zemunika poletjeli u 15,00 sati.

“Stigli su u poslijepodnevnim satima i zahvataju vodu. Jučer su obavili 90 posto posla, ali je jutros požar ponovo izmakao kontroli. Da su stigli jutros, sada ne bi morali raditi ovaj posao. Uz ovakav razvoj situacije, vatrena stihija će sutra ujutro doći do naselja Donja Jablanica. Na terenu su samo pet vatrogasaca i dva kanadera“,

dodao je Omer Drežnjak kasnije popodne.

—————————————————-

Teško je razumljiva tišina kojom je donošenje novog Strateškog pregleda obrane (SPO 2013) popraćeno u hrvatskim medijima, ali i sa službene razine. Tako je MORH tek jučer popodne na svoje internetske stranice postavio usvojeni tekst – baš u formi u kojoj je kao radni materijal bio i pred Vladom RH, s velikim oznakama “Prijedlog” – poprativši taj značajan događaj s tek dvije rečenice, koje u cijelosti prenosimo:

“Vlada Republike Hrvatske na današnjoj sjednici, 25. srpnja 2013., donijela je Strateški pregled obrane.

Strateški pregled obrane temeljni je dokument u području obrane koji predstavlja završno izvješće o provedenom procesu preispitivanja usklađenosti strategijskih koncepata te dostignutih i planiranih obrambenih sposobnosti s obrambenim potrebama, koje proizlaze iz realnosti strategijskog i sigurnosnog okruženja“.

I to sve stoji – jedino što ni iz bliza ne odaje koja je stvarna težina saznanja i planova iznesenih u tom dokumentu, na kraju ovog spomenutog “postupka preispitivanja usklađenosti strategijskih koncepata te dostignutih i planiranih obrambenih sposobnosti s obrambenim potrebama“. Mala vjerojatnost konvencionalnih prijetnji, novi i asimetrični izazovi, te osjetno smanjivanje količine novca raspoloživog za obranu, osnovne su odrednice promatranoga stanja i planova za neposrednu budućnost. Zato i smanjivanje broja ljudi (s prije planiranih 16 tisuća DVO na njih 15 tisuća), kao i nastojanje za uravnoteženjem trošenja novca za obranu – ne bi li ostalo barem nešto više sredstava za modernizaciju, koja je posljednjih godina bila bitno usporena.

Pri tome, iako se već gotovo pa krenulo u najavljena kadrovska kraćenja, u tom je pitanju napravljen i niz kompromisa u odnosu na prvotno iznesene planove – rokovi za provedbu su produženi, a prvotno planirani opseg smanjenja je ublažen (posebice za časnike i generale, gdje se odustalo i od iskazivanje konkretnih redukcija). Jednako tako, uz priče o koncentriranju kadrovskih rezova na upravne dijelove MORH i GS OS, iz teksta su gotovo pa nestale konkretne reference na broj službenika i namještenika, koji je do sada ostao gotovo pa duplo veći od svih planova. Ono što je ostalo su logistički problemi – logistika bi trebala biti žestoko reformirana, gdje se mogu iščitati i najave mogućih daljnjih outsourcing poteza, prebacivanjem dijela sadašnjeg ukupnog posla u svojevrsnu zasebnu “obrambenu logističku organizaciju“.

Organizacijski gledano, odlučilo se zadržati dosadašnju strukturu OS RH – gransku podjelu i dosadašnju formu Glavnoga stožera, brigade u HKoV, flotilu u HRM, i postojeće eskadrile u HRZ i PZO. Iako je naglasak čitave strukture i dalje na Kopnenoj vojsci, koja osim što je jeftinija od preostalih grana, u RH obuhvaća i glavninu DVO u sustavu – iz SPO 2013 je jasno da se dugoročno loše piše i mornarici i zrakoplovstvu. Dok njihova, kao i ukupna struktura OS RH, ostaje do daljnjega nepromijenjena, u te se dvije grane polagano planira otpisati pojedine kategorije tehnike koje su itekako potrebne za njihovo normalno funkcioniranje. Time dobivamo HRM, koncentriran na Obalnu stražu, ali s flotilom raketnih topovnjača bez raketa, te HRZ i PZO – bez ikakvih kapaciteta za PZO i dosad postojećih transportnih funkcija, s tek rudimentarno obnovljenim antiknim borbenim zrakoplovima MiG-21, i s izraženim fokusom na vatrogastvo iz zraka. Za sve ostalo, RH se misli oslanjati na saveznike – kao da će to biti bilo jeftino, bilo stvarno dostupno po potrebi – dok će se ta pomoć na određen način “kupovati” nastavkom hrvatskog sudjelovanja u međunarodnim misijama i operacijama (ovoga puta zasnovanog na sposobnosti istovremenog slanja ukupno jedne bojne u inozemstvo). No pogledajmo Strateški pregled obrane 2013 ponešto detaljnije…

SPO 2013 u odnosu na Nacrt SPO 2012 – vizualno

Nedvojbeno je da je jučer usvojen dokument SPO 2013 zasnovan na Nacrtu predstavljenom početkom 2013. u Kovčanju (u daljem tekstu Nacrt SPO 2012, čiji tekst nije jednostavno dostupan na internetu), no razlike između ova dva teksta brojne su i značajne. Za početak, spomenimo elemente vizualne različitosti.

Kao i Strateški pregled obrane iz 2005. godine (u daljnjem tekstu SPO 2005), i Nacrt SPO 2012 predstavljen je u obliku zaokruženog vizualnog rješenja – svojevrsne knjižice s koricama, prelomom stranica, grafičkom opremom i prilozima, što u slučaju usvojenog SPO 2013 nije slučaj. Ovdje se radi o dokumentu koji je istrgnut iz grafički sređene i zaokružene forme, i onda upakiran u formularni izgled zakonskih prijedloga (koji su predviđeni za objavu u Narodnim novinama, rijetko ili gotovo nikad ne dolaze s kompleksnijim grafičkim ilustracijama, nemaju knjiški priređene priloge). Posebno je to vidljivo na početku i kraju dokumenta – gdje se na početku nalazi stranica koja nema numeraciju, i ima tipično zaglavlje akata s Vladine sjednice, te na pretposljednjoj stranici – koja doduše je numerirana kao većina dokumenta, ali gdje prije tablice sadržaja (koji je na samome kraju) tekst SPO 2013 dovršava bizarnom “Završnom odredbom” o objavi čitave stvari u Narodnim novinama i prostorom za naknadni upis klase, urudžbenog broja i datuma donošenja dokumenta, kao i potpis predsjednika Vlade RH u ime donosioca. Iako je ta Završna odredba uvrštena u “Sadržaj” dokumenta, ona nema izgled izvornog dijela cjeline, a radi se tek o tipičnom dodatku s kraja zakonskih tekstova.

Osvježeni podaci pokazuju da se s kadrovskim rezovima u kategoriji DVO započelo i prije stupanja na snagu novog SPO

Tekst SPO 2013. sadržan između ovog začudnog početka i kraja prelomljen je drugačije nego onaj u SPO 2005 i Nacrtu SPO 2012 – umjesto prije korištena dva stupca teksta po stranici sada je na svakoj stranici samo jedan stupac teksta, i to otisnut ponešto većim slovima. Tim se zahvatom donekle prikriva činjenica da je tekst usvojenog SPO 2013 itekako kraći od godinu dana ranije predstavljenog teksta nacrta – koji je pak vidno kraći od SPO 2005 (sličnog broja stranica, ali tiskanog opet manjim slovima). Pri tome, SPO 2013 na prvi pogled izgleda i grafički bitno siromašnije, bilo od SPO 2005 ili od nacrta iz 2012. godine. Pa ipak, to je dojam koji vara, budući da je glavnina razlike tek u izostanku ukrasnih slikovnih elemenata na vrhu stranica (gornja petina u SPO 2005 i gornja četvrtina svake stranice dokumenta SPO 2013) i prigodnih fotografija. Naime, za razliku od SPO 2005 – i Nacrt SPO 2012 i SPO 2013 ilustrirani su s po 9 grafova – od toga je njih 8 u SPO 2013 načelno preuzeto iz dokumenta Nacrt SPO 2012 (pri čemu su modernizirani, pa podaci u njima dovršavaju s 2012. godinom, a ne s 2010. kao u proljeće prošle godine). Tek je jedan novi graf ubačen 2013. godine – njime se jasno prikazuje slom ulaganja u modernizaciju tijekom mandata ministra Branka Vukelića (2008.-2010. godine), dok je na račun toga iz SPO 2013 izbačen jednako tako zanimljiv prikaz smanjenja korisnih površina vojnih nekretnina između 2005. i 2010. godine, podijeljen po kategorijama pojedinih vojnih objekata (u kojem se jasno vidjelo da su se obrambene reforme prvenstveno svele na smanjivanje broja objekata vezanih uz djelatnu vojsku i vojni materijal, dok se broj ureda smanjivao bitno sporije, uostalom, kao što je i ritam smanjenja broja službenika i namještenika bio bitno usporen prema smanjivanju DVO).

Tko zna koliki su to zapravo postoci plovidbe u pojedine svrhe

U formiranju samoga dokumenta SPO 2013 zadržane su i mane koje smo već uočili u Nacrtu SPO 2012. Naime, prvi hrvatski Strateški pregled obrane (onaj iz 2005. godine), osim što je ukupno bitno veći dokument od oba svoja nasljednika – bio je i dobro opremljen zanimljivim i informativnim prilozima: pojmovnikom i 4 namjenska tablična prikaza. Od svega toga je do 2012. godine opstao tek praktično pa beskorisni kratki pojmovnik, da bi i on nestao u kraćenjima kojima je na kraju bio podvrgnut SPO 2013. Grafička oprema samoga teksta (mimo ukrasnih elemenata i prigodnih fotografija) zapravo je pojačana od 2005. na ovamo – od ukupno 3 strukturna prikaza na već spomenutih 9 grafova, no i početkom 2012. kao i jučer – opstala je i činjenica da praktično polovica tih prikaza podataka nije popraćena i konkretnim brojkama, tako da tek ravnalom i kutomjerom možemo grubo nagađati koje su to brojke zapravo prenesene u linije grafova, stupce ili okrugle grafičke prikaze.

SPO 2013 u odnosu na Nacrt SPO 2012 – sadržaj

Dokument SPO 2013 je i sadržajno gledano sličan svojim prethodnicima. Dok se SPO 2005 sastojao od: Sažetka, Uvoda, definicije Strateškog koncepta, željenih Prilagodbi u obrambenom sustavu, iskaza raspoloživih Resursa obrane, opisa sustava Upravljanja obranom, Zaključka i Priloga (ukupno 7 dijelova i 5 priloga) – Nacrt SPO 2012 tu je imao prvo uvod (konkretno nazvan “Svrha i namjera SPO“), Sažetak, definiranje Strateškog okružja i polazišta razvoja obrambenog sustava, iskaz Misija obrambenog sustava, pa na tom temelju i izvođenje Težišnih napora obrambenog sustava, opis Stanja i razvoja obrambenih sposobnosti, definiranje Integracije obrane, Zaključak i Pojmovnik (8 dijelova i jedan prilog).

Jučer doneseni dokument SPO 2013 tu predstavlja svojevrsnu mješavinu – on se sastoji od Uvoda (opet nazvanog Svrha i namjera SPO), Sažetka, definiranja Strateškog okružja i polazišta razvoja obrane, iskaza Misije oružanih snaga, opisa Stanja i razvoja obrambenih sposobnosti, definiranja Upravljačkih procesa i Zaključka – tu onda i s dodatkom i famozne “Završne odredbe”, umjesto ikakvih priloga – dakle, 7 strukturnih dijelova sadržaja i nula priloga. Time je načelno usvojena struktura s početka 2012. godine, iako su dva ondje posebno izdvojena, kratka i prilično načelna poglavlja o težištima napora i integriranju sustava obrane – zamijenjena odjeljkom o upravljanju obranom.

Ako te dijelove pogledamo ozbiljno, time se zapravo izgubila samo jedna ozbiljna stvar – odluka koja se u dokumentu Nacrt SPO 2012 definirala rečenicom: “U konačnici, transformirani upravni dio Ministarstva obrane i Glavni stožer imat će 2020. godine oko 700 djelatnika“. Time je iz SPO 2013 nestala jedina konkretna najava promjena koje su idućih godina trebale zahvatiti onaj dio osoblja u obrambenome sustavu na kome su se raspadale sve dosadašnje reforme, a koji je i sindikalno zaštićen (što izgleda ipak nije u potpunosti zanemarivo).

Izaslanstvo Hrvatskog sabora pri Parlamentarnoj skupštini NATO-a na jutros održanoj presici prezentiralo je svoj rad u prvih 6 mjeseci ove godine, kao i tijek priprema za veliki međunarodni skup koji će se na jesen održati u Dubrovniku. Iako samo Izaslanstvo nema obvezu podnositi Saboru izvještaj o svome radu, predsjednik tog tijela HNS-ovac Boris Blažeković smatra da ima moralnu obvezu javno prezentirati kako troši novac hrvatskih poreznih obveznika, te je uveo i praksu redovitog polugodišnjeg izvještavanja o radu ovog saborskog tijela. Tako se moglo čuti da su predstavnici Izaslanstva, koje broji ukupno 5 članova, u prvih 6 mjeseci ove godine bili na ukupno 10 raznih inozemnih događanja, od samih sastanaka izaslanstava pri Parlamentarnoj skupštini NATO-a pa do posjeta vojnim bazama zemalja-članica NATO-a.

Novi NATO kompleks gradi se već godinama

Za razliku od dosadašnje prakse, koju je karakteriziralo i više novaca iz proračunskog razdjela za Hrvatski sabor, aktualno saborsko izaslanstvo pri Parlamentarnoj skupštini NATO-a ne prakticira kolektivne odlaske na inozemna putovanja, pa su i njegovi troškovi ponešto manji. U prvih 6 mjeseci za potrebe sudjelovanja na događajima u okviru Parlamentarne skupštine NATO-a Izaslanstvo Hrvatskog sabora potrošilo je ukupno 274.939,00 kuna. U tu cifru je ubrojena i članarina koju Hrvatska plaća za sudjelovanje u Parlamentarnoj skupštini NATO-a, koja iznosi 87.912,00 kuna. No, Parlamentarnu skupštinu ne treba brkati sa samim NATO-savezom, gdje godišnje članstvo Hrvatsku stoji oko 3,5 milijuna eura, odnosno trenutno 4,5 milijuna eura. Dodatnim milijunom, naime, Hrvatska sufinancira izgradnju novog sjedišta NATO-a u Bruxellesu.

Parlamentarna skupština NATO-a u Dubrovniku

Po prvi put Hrvatska će biti domaćin godišnjeg zasjedanja Parlamentarne skupštine NATO-a. To godišnje zasjedanje, koje bi po brojnosti sudionika lako moglo biti najveći politički skup ikada održan u Lijepoj našoj, održat će se u Dubrovniku od 11. do 14. listopada ove godine. Već sada je prijavljeno 608 sudionika iz 31 zemlje, a ukupno se očekuje da bi se ondje moglo okupiti između 800 pa čak do 1000 ljudi iz 50 zemalja. Radi se parlamentarnim izaslanstvima i popratnom stručnom osoblju iz parlamenata zemalja-članica NATO-saveza, te o 6 delegacija iznimno pozvanih za ovu priliku, među kojima su i izaslanstva iz Libije, Malija i Kosova. Glavna tema skupa bit će sigurnost u regiji jugoistočne Europe, ali i uobičajene teme za ovakve NATO –skupove: „otvorena vrata“ (tj. priključenje novih članica u NATO), Afganistan post-2014., te druge misije u kojima sudjeluju zemlje-članice Saveza. Raspravljat će se i o geopolitičko-sigurnosnoj situaciji u svijetu, s naglaskom na Kinu i Indiju, i njihove vojne i gospodarske potencijale.

Uz dužnosnike NATO-a, predvođene glavnim tajnikom Andersom Foghom Rasmussenom, na skupu će govoriti i najviši državni vrh RH, na čelu s Predsjednikom RH i Predsjednikom Sabora, dok će se među stručnim govornicima naći i ministrica vanjskih poslova Pusić (o sigurnosti u regiji), ministar gospodarstva Vrdoljak (o gospodarstvu i sigurnosti), te ministar obrane Kotromanović. On će s kolegom iz Slovenije, Romanom Jakičem, održati zajedničko izlaganje na temu „smart defence“. Hrvatska je, kao zemlja domaćin, mogla birati i jednu specijalnu temu i specijalnog govornika, te je izabrala predstavnika hrvatske znanstvene zajednice, koji će izlagati na Odboru za znanost i tehnologiju (jednom od 5 specijaliziranih odbora Parlamentarne skupštine NATO-a) o znanstvenim istraživanjima i primjeni novih tehnologija u vojnoj industriji.

Zanimljivo će biti i na marginama glavnoga skupa, koje su zamišljene kao mjesto za popularizaciju hrvatske vojne industrije (kroz malu prigodnu izložbu) i NATO-saveza uopće (kroz kviz koji za studente i srednjoškolce južnih hrvatskih županija zajednički organiziraju Odjel za javnu diplomaciju NATO-a i hrvatska udruga OPSA). Pa ipak, glavna tema seminara na margini bit će transfer iskustva policije u programu sigurnosti na moru, gdje će predstavnici domaće i inozemnih policija govoriti o iskustvima te praksi u čuvanju sigurnosti na moru.

Knjiga Igora Karnjuša “Financiranje obrane” s jedne je strane prilično važno pionirsko djelo u hrvatskim okvirima. Izdana je početkom 2008. godine – dakle, neposredno pred zaključenje pregovora o hrvatskom članstvu u NATO-u, u doba kada je o toj tematici još trajala određena skromna rasprava – a napisana je na temelju magisterija obranjenog 2005. godine na Ekonomskome fakultetu u Rijeci (na temu “Čimbenici efikasnosti u upravljanju financiranjem obrane“). Pri tome, autor je tekst za objavu poopćio, dao mu univerzalniji zahvat i opseg, a dopunio ga je i ponekim izvorima novijeg datuma, zaključno do 2007. godine. I zaista, ako knjigu promatramo u tom svjetlu – kao pionirsko djelo i uvod u tematiku – ono u potpunosti zadovoljava. S druge strane, uz sve nedostatke pionirskih poduhvata, ostalo je praktički pa neispunjeno i nadanje autora istaknuto u Predgovoru knjige – “…želja mi je da ovaj materijal bude poticaj daljnjim istraživanjima na području financiranja, odnosno ekonomike obrane“.

Koncepcija Karnjuševe knjige obuhvaća uvod, pet strukturnih dijelova, te zaključak. U uvodu su pokušava vrlo kratko uspostaviti veza između glavnine ove knjige i stanja u obrambenom sektoru Hrvatske. Nažalost, ta povezanost, iako ovdje naznačena, brzo se izgubi iz ostatka knjige, ostavljajući čitatelja suočenog s općenitim raspravljanjima materije, prvenstveno temeljenim na povijesnim i inozemnim primjerima. Prvi strukturni odjeljak glavnoga dijela knjige bavi se “Teorijskim određenjem vojnih izdataka“, a od ukupno 255 stranica djela on obuhvaća 43 (16,9 posto). Sadržajno gledano, ovdje je obuhvaćeno općenito sagledavanje nacionalne sigurnosti i obrane u ekonomskome svjetlu, putem njihova utjecaja na nacionalne ekonomije u ratu i miru (prvenstveno velikih sila). Zatim je definirana “narodna obrana” kao javno dobro, odnosno vrijednost koju društvo osigurava svojim pripadnicima – na temelju čega je napravljen i kratak osvrt na ekonomske teorije djelovanja u vojnim savezima, temeljem primjera nastalih proučavanjem NATO saveza. Zaključno, definira je i pojam “vojne potražnje” kao ekonomskog odjeka pojedinih nacionalnih vojnih potreba – ilustriranih kratko, na temelju primjera Sjedinjenih Američkih Država, Francuske i Švedske (prije nedavnih promjena i velikih valova redukcijskih politika).

Drugi strukturni dio knjige nazvan je “Vojni izdaci i javni sektor – veličina, dinamika i utjecaj“, a obuhvaća ukupno 63 stranice teksta, od ukupnih 255 (24,7 posto knjige). U njemu se prvo utvrđuje opći porast udjela javnog sektora u BDP-u europskih država tijekom 20 stoljeća. Na tom se temelju onda promatra i općenito kretanje vojnih izdataka prema BDP-u i javnoj potrošnji (sve to do 2003. godine i uz definiranje pojma “mirovne dividende”) – da bi se onda prišlo i detaljnijem definiranju, te raščlanjivanju pojma vojnih izdataka, uključujući tu kratak osvrt na metode njihove korekcija pri promatranju kroz duže vremenske periode. Ponešto detaljnije promatraju se metode procjenjivanja izdataka za obranu – sustav PPBS (Planning, Programing, Budgeting System), budžetiranje od nulte osnovice (Zero Based Budgeting), te Cost Benefit, Cost Effectivness i Cost Utility analize, kao metode ocjene opravdanosti ulaganja u pojedine vojne programe. Na temelju njih ukratko se ocjenjuju i učinci vojnih izdataka na ekonomski rast pojedinih društava – teorijski i temeljem pojedinih empirijskih istraživanja – ponovo s osvrtom na brojne strane zemlje, ali bez i jedne poveznice na Hrvatsku i njenu ekonomiju.

Treći strukturni dio knjige, nazvan “Upravljanje financiranjem ljudskih resursa oružanih snaga“, obuhvaća 35 stranica u ukupnosti djela (13,7 posto). On započinje definiranjem pojmova potražnje i ponude za radnom snagom, općenito i posebno u sektoru obrane – na što se nadovezuje i razmatranje plaća te drugih oblika primanja vojnika (uz osvrt na uvjete rada, vojničke ugovore općenito i zadržavanje pribavljenoga kadra). Nakon toga, kreće se u razradu dvojbe “novačenje nasuprot profesionalnoj vojsci”, koja je obrađena šablonski i utemeljeno na razradama situacija u SAD, Velikoj Britaniji i Francuskoj, a bez ozbiljnog sagledavanja ukupnih troškova novačkoga sustava. Kako je knjiga pripremana tijekom 2007. godine (a RH je zamrznula ročno služenje vojne obveze s 1. siječnjom 2008. godine) – rubno je prihvatljiva otvorena apologetika opće profesionalizacije, uz optimistično navođenje njenih prednosti i navodne modernosti, a uz tek nominalan spomen mana ovoga sustava. Naravno, sve to je odrađeno opet uz izostanak ikakvog spomena stanja i dvojbi u samoj RH.

Četvrti strukturni dio knjige “Financiranje obrane” nazvan je “Upravljanje izdacima za vojne nabave“, a obuhvaća ukupno 60 stranica (23,5 posto cjeline). Za početak, ovdje se definiraju vojne nabave, njihove karakteristike (prvenstveno na primjeru NATO članica), modeli provođenja i tipologija financiranja – iz čega se onda izvode i troškovni trendovi koji se kod ovakove robe pokazuju tijekom posljednjih desetljeća, kao i utjecaji ograničenog tržišta na njihovo pribavljanje (uz uzimanje u obzir čitavog životnog ciklusa pojedinih vojnih roba). Nakon pogleda s perspektive kupca (države) slijedi pogled na  vojno-industrijski sektor s gledišta prodavatelja, proizvođača – utjecaja tržišta na pojedinačne proizvođače, privatne i državne poslovne subjekte, koji se zajedno natječu na ograničenom tržištu vojnih roba. Na tom općenitom temelju odvojen je i dio knjige za kratak prikaz međunarodne vojne industrije (u SAD i NATO članicama) tijekom posljednjih desetljeća, te za osvrt na različite vojnoindustrijske politike i metode privlačenja kupaca (ponudom offset poslova). Sve je to zaključeno sažetim osvrtom na ukupne financijske aspekte međunarodne trgovine oružjem, kretanja u proizvodnji i prometu vojnih roba, kao i financiranju vojno-istraživačkoga rada u obrambenim sustavima velikih država i njihovih ukupnih vojnoindustrijskih kompleksa (s prvenstvenim primjerom SAD).

Peti strukturni dio knjige, nazvan “Ekonomsko-financijsko obilježje vojnog sektora u Hrvatskoj“, sa svojih ukupno 37 stranica (14,5 posto knjige) zaslužuje posebnu pažnju. Naime, nakon praktično 200 stranica o općenitom financiranju obrane, ovaj odjeljak predstavlja posljednju šansu da se ta tematika prikaže i u nacionalnim okvirima. No, nažalost, kako se ovdje radi o dijelu koji je bitno slabiji od ostatka knjige, ta želja uvelike ostaje neispunjena. Naime, za početak se postavlja osnova za promatranje visine i kretanja vojnih izdataka u RH, prvenstveno od 1996. do 2005. godine – period u kojem djeluje općeniti trend razoružavanja nacije, uz ujedno vrlo slabo izražen efekt “mirovne dividende”. Uz konstatiranje rasta ukupnih proračunskih odvajanja, konstatira se i pad financijske snage MORH-a, uz pretpostavke loše refleksije na vojnu industriju u Hrvatskoj (što je upitno, imajući u vidu kaos koji je RH godinama pažljivo njegovala u svojim vojnim nabavama). Ujedno, ističe se i loša struktura obrambenih izdvajanja u RH kao potencijalne brane uspješnoj modernizaciji, te ukupnoj održivosti obrambenog sustava. Ovi se nepovoljni pokazatelji kontrastiraju i s usporedivim parametrima NATO članica, uz problematiziranje i financijskih aspekata pojedinih mogućih pristupa reformi i modernizaciji u RH. Posebna pažnja posvećena je i pitanju financijskih aspekata postupka profesionalizacije u obrambenome sustavu Republike Hrvatske. Smanjivanje ljudstva OS RH, od ratne vojske na današnje razine, podupire se optimističnim procjenama o uštedama i racionalizacijama ostvarivim gašenjem nacionalnog sustava novačenja, uvođenjem fleksibilnog izračuna plaća (prema težini pojedine funkcije), te izvlačenjem niza poslova iz vojnog u civilni sustav (outsourcing).

Zaključno treba istaknuti da predstavljana knjiga ima nekoliko osnovnih mana koje donekle umanjuju njenu vrijednost i uporabivost danas – za razliku od 2008. godine, kada je i izdana. Dok njeni općeniti dijelovi i dalje prilično drže vodu, danas su jasno vidljivi i nedostaci autorovoga pristupa materiji obrambenog financiranja. Dugoročno planiranje pokazalo se teško ostvarivim za sektor obrane u RH – budući da, bez obzira na raspoložive teorijske metode, za takav posao država nije pokazala bilo snage, bilo volje. Javne nabave u obrani doista su se pokazale ključnim izvorom neugodnosti i javne sramote u obrani. Jednako tako, optimizam autora po pitanju profesionalizacije obrane – kao i zagovarački ton čitavog, inače načelno teorijskoga djela – zapravo umanjuje vrijednost ovoga rada. Osim što to nije baš u skladu s tonom ostatka knjige, ovdje se propustilo ući barem u naznake ozbiljne i nacionalno zasnovane procjene financijskih učinaka ovoga poteza, jednako kao što je izostalo i puno vrednovanje prijašnjeg novačkoga sustava kojeg je načelna profesionalizacija u RH zamijenila. Pri tome, ni ovdje, kao ni nigdje drugdje, nije se pokušalo procijeniti pravu vrijednosti poslova obavljanih pod firmom “civilnog služenja vojne obveze”, jednako kao što se nije ušlo ni u detaljnije razmatranje punoga značenja zagovarane profesionalizacije vojske u kontekstu Hrvatske – gdje se tek naznačilo da sama plaća nije i jedini dio prihoda profesionalnoga vojnika, bez da se u to pitanje dublje uđe. Sve su to problemi koji su danas, u 2013. godini, jasno vidljivi, a koje se moglo zapaziti i 2007. godine, kada je pisana ova knjiga – objavljena bez sadržajnog i tematskoga indeksa pojmova. Svi ti nedostaci ipak ne mijenjaju na stvari da se radi o pionirskom djelu  – koliko pionirskom, vidi se i iz činjenice da u praktično pet godina od njegove objave u Hrvatskoj nije tiskano ništa iole usporedivo!

Podaci o knjizi:

Financiranje obrane, Igor Karnjuš, bogato tablično ilustrirano, bez indeksa pojmova, ukupno 279 stranica, Golden marketing-Tehnička knjiga i Institut za istraživanje i razvoj obrambenih sustava (IROS), Zagreb, 2008. godine.

U ponoć na 1. srpnja 2013. godine Republika Hrvatska i formalno ulazi u Europsku uniju. Rezultat je to višegodišnjeg procesa, navlačenja i pregovaranja, gdje je sad stvarno riječ tek o formalnoj proslavi ulaska – toliko da to bude jasno proknjiženo za buduće generacije povjesničara – te o svečanom odbrojavanju do početnoga roka važenja svih onih članaka pojedinih propisa kojima smo posljednjih godina kao rok stupanja na snagu stavili baš pristup RH u europske vode. Ukupno gledano, uz razne lokalne dužnosnike te nešto građana, u Zagrebu se na proslavi očekuje i oko 170 stranih gostiju. Sve će pratiti više od 700 akreditiranih novinara.

MUP ovako vidi predstojeći prometni kaos u Zagrebu (crveno-problem, plavo-ponekad problem, zeleno-preporučeno)

No iako na fešti, spektaklu i šušuru ipak neće biti Angele Merkel – jer žena u ponedjeljak radi, pa ne može u Zagrebu do jutra bančiti – pripreme za tu formalnost tešku najmanje 5,2 milijuna kuna teku već tjednima. Vidljivo je to iz nekoliko međusobno odvojenih procesa, gradske i državne razine. Tako Ministarstvo unutarnjih poslova već neko vrijeme priprema privremene regulacije prometa, koje bi trebale pomoći u sigurnom prijevozu većeg broja štićenih gostiju do samoga centra grada. S druge strane, grad Zagreb je fešti i visokim gostima prilagodio promet tramvaja, radna vremena za čitav niz poslovnih subjekata, te obavljanje komunalnih usluga i parkiranje u užem centru Zagreba.

VIP zona proslave priprema se već danima

Tako od danas pa sve do ponedjeljka, 1. srpnja, vrijedi posebna regulacija prometa na prostoru Zagreba i Velike Gorice, na cestama koje vode od Zračne luke Zagreb do pojedinih hotela za smještaj stranih delegacija, te oko samih mjesta proslave. Uz tek spomen kuriozitetnog trodnevnog puštanja u puni promet gradilišta istočne obilaznice Velika Gorica-Zagreb, pažnju koncentriramo na dvije točke – Gornji grad (s naglaskom na VIP prostor terase Centra Gradec, u dvorištu Galerije Klovićevi dvori) i Trg bana J. Jelačića, gdje se namjerilo prirediti proslavu za šire narodne mase. Za danas navečer (između 20 i 22 sata) je na tim prostorima zakazana i generalna proba dijelova ukupne svečanosti, koja bi trebala otpočeti na spomenute dvije nedaleke lokacije, da bi se onda i velikodostojnici pješke spustili na Trg – valjda omirisati atmosferu masovne proslave.

Mjere osiguranja

Dok šire mjere osiguranja ovog događanja započinju danas oko 22 sata, sam program ovoga derneka trebao bi službeno trajati od 16 sati u nedjelju, 30. lipnja, pa sve do ranih jutarnjih sati u ponedjeljak, 1. srpnja. Dok je VIP sektor zatvoren već danima, Trg bana Jelačića građanima će biti stvarno nedostupan tek između 15 i 18 sati u nedjelju, nakon čega će se znatiželjnike na javnu proslavu propuštati onamo kroz policijske punktove za pregled i kontrolu. Za razliku od toga, Trg svetog Marka bit će od nedjelje u podne zatvoren za sav uobičajeni pješački promet.

Sve posude za prikupljanje otpada s tog su šireg prostora pokupljene već davno, a varenja šahtova (kojeg se mnogi sjećaju iz doba Zagrebačkog summita u tadašnjem hotelu Intercontinental) bilo je tek u manjoj mjeri. S obzirom na prisutnost većeg broja stranih službenih delegacija, ovakve su mjere osiguranja ipak očekivane i opravdane. Pri tome, za provedbu mjera zaštite je proslava pristupa Hrvatske u okrilje EU kompleksnija, recimo, od posjete američkog predsjednika George W. Busha Zagrebu, početkom travnja 2008. godine. Sada je štićenih osoba bitno više, samim time je i sustav njihova prijevoza zamršeniji, a ne umiruje ni faktična izloženost VIP zone, smještene na terasu otvorenu zračnim putem prema prostranstvima većine grada Zagreba. Upravo zato, iako se o tome ne priča previše, bilo bi čudo da službeni snajperisti, vojska (prvenstveno HRZ i PZO) te svekolike sigurnosne službe iole praznično provedu idućih 48 sati.

Zabranjujemo vam parkiranje – hvala na suradnji!

Parkiranje je na zagrebačkom Gornjem gradu svima zabranjeno između 9 ujutro, sutra, 30. lipnja, pa sve do 2 ujutro 1. srpnja – što je oko sat i 45 minuta po okončanju službenog trajanja predviđene proslave. Ne bi li se barem malo pomoglo stanovništvu koje ima peh živjeti nedaleko nulte točke zagrebačke euro-proslave, vozila s dozvolom za parkiranje na Gornjem Gradu moći će se besplatno ostaviti u Garaži Tuškanac od danas u 20 sati, pa sve do 10 ujutro, u ponedjeljak 1. srpnja. Pri tome, iz tog će pravca tijekom nedjelje (od 8 ujutro do ponoći) voziti i posebna mini bus linija od spomenute Garaže Tuškanac pa do Ilirskog trga – preko Streljačke, Mesničke i Demetrove. Istog tog ponedjeljka, ali u noćnim satima, trebala bi biti ponovo uspostavljena i usluga odvoza otpada. U međuvremenu, Grad je i posebno apelirao na građane iz centra da smeće ne ostavljaju vani tijekom “šušura”.

Dužim radom gostionica do veselja!

Čak se četiri pozornice postavljaju za narodnu feštu na Trgu

Iako bi tržnica Dolac danas navodno trebala raditi normalno, grad Zagreb je prije nekoliko dana donio posebne mjere koje bi se danas i sutra trebalo provesti u očekivanju proslave i gužvi. Tako se na Splavnici, prilaznome putu tržnici Dolac s Trga bana Jelačića, od danas u 14 sati uklanjaju štandovi za tradicionalnu prodaju cvijeća, dok slična sudbina od danas u 22 očekuje i sličnu skalameriju u široj okolici hotela Dubrovnik, te svim ostalim prilazima Trgu. Na samome Trgu bana Jelačića svi prodajni prostori zatvaraju se najkasnije u nedjelju u podne, kada sličan režim stupa na snagu i za sve prodajne objekte na Trgu sv. Marka, te u Radićevoj ulici, koja ih načelno povezuje. Kad se to pogleda, mnogo su bolje prošli ugostitelji koji posluju neposredno uz zonu zatvaranja (recimo, u Gajevoj i Petrinjskoj). Mimo toga trebala bi vladati non-stop fešta – zbog čega su u gradskoj upravi prihvatili prijedlog iz Ureda premijera – da se u ponedjeljak, 1. srpnja 2013. godine, ugostiteljskim objektima u središtu Zagreba omogući 24-satno radno vrijeme. Pa kud puklo – da puklo!