Kako smo već pisali, u nedjelju 30. studenog, širom Švicarske je održan referendum o građanskoj inicijativi oko promjene sustava služenja vojne obveze za građane. Naime, nakon što je još 22. rujna 2013. godine na odbijen prijedlog zamjene vojske (sastavljene od profesionalca, ročnika – muških obvezno i žena dragovoljno – te pričuve) svojevrsnom dragovoljnom milicijom koja bi obuhvaćala i muškarce i žene – sada je na dnevnome redu bila ponešto drugačija referendumska inicijativa, nazvana “Za angažiranu Švicarsku” odnosno, “Service-citoyen-Initiative”. Njome se opet nastojalo dosadašnje uređenje vojnih snaga i njihove popune šire preoblikovati prema principu milicijske-službe (Milizdienst), kako su već u Švicarskoj uz dio vojske oblikovane među ostalim i službe vatrogastva te civilne zaštite – podjelom vojnoga posla na jednu novu službu, u kojoj bi se poslovi zaštite stanovništva i okoliša obvezno podijelili na sve građane, muškarce i žene, a prema odlukama zakonodavca i na ostale stanovnike bez švicarskog državljanstva. Za ovu novu inicijativu je 107.613 valjanih potpisa bilo prikupljeno 26. listopada 2023. godine, a riječ je bila o razrađenome prijedlogu promjena saveznog Ustava.

Konkretno, “Service-citoyen-Initiative” je tražila da se osobe švicarskog državljanstva podvrgnu službi u korist zajednice i okoliša, u okviru vojne službe, “Zaštitne službe” (Schutzdienst) ili u kojem drugom jednakovrijednom obliku. Među ostalim, spominjala se tu i mogućnost djelovanja u zaštiti od katastrofa i klimatskih promjena, u pružanju njege ili dostavi hrane stanovništvu, u okviru službe koja bi na javnome poslu okupljala sve mlade, nasuprot sve raširenije individualizacije stanovništva – uz istodobno navođenje i stjecanja novih vještina (konkretno: timskog rada, upravljanja krizama, prve pomoći, digitalnih vještina te sticanja svijesti o građanskoj odgovornosti). Uz to se predviđalo da zakonom bude propisan i opseg u kojem bi na takvu službu bile obvezane i osobe bez švicarskog državljanstva, koje su stanovnici države. Dakle, inicijativa je smjerala da se poveća ukupni broj obveznika (uz navode da danas “službe zapravo služi oko trećine obveznika“), a obveznike (do sada ograničene na vojsku, civilnu službu ili Civilnu zaštitu) se predlagalo koristiti i bitno šire, za razne druge društvene ili okolišne namjene.

Ipak, nastojalo se osigurati i sastave vojske i organizacije Civilne zaštite – pa se nije ulazilo u konkretne postupke selekcije obveznika za te službe. Ujedno, baš kako je i danas predviđeno, ostavljalo se i nadalje prostor za osobe koje odbiju sudjelovanje – da plaćaju određeni dodatni porez., a ostavljena je i ovlast državnim tijelima da za obavljeni posao propišu odgovarajuće naknade, kao i naknade štete za osobe koje bi tijekom obavljanja ovakvih obveza pretrpile ozljede ili izgubile život. Ujedno se tvrdilo da bi takvim novim sustavom došlo i do povišenja nacionalnih izdvajanja koja su 2025. samo za vojsku iznosila oko 0,7 posto BDP-a (oko 1 posto za ukupni širi sustav sigurnosti), nasuprot švicarskih susjeda koji se zadnjih godina krežu prema NATO planovima od oko 5 posto BDP-a godišnje. Na čitavoj švicarskoj političkoj sceni su ovu inicijativu poduprle samo Zeleno-liberalna stranka (GLP) te Evangelička pučka stranka (EVP) – koje u donjem domu od 200 mjesta imaju 12 zastupnika, a u gornjem domu od 46 zastupnika imaju jednog.

Vlada i parlament razmotrili inicijativu

Švicarski Budesrat u sastavu za 2025. godinu

Ovaj je prijedlog onda došao na razmatanje Federalnog vijeća (Bundesrat) 16. listopada 2024. godine, te parlamenta 20. lipnja 2025. godine, koji su se svi izjasnili da prijedlog proslijede narodu i kantonima na odlučivanje, ali bez da su ujedno izašli sa ikakvim protuprijedlogom, ili protuprijedlogom koji bi tražio odbijanje inicijative. U federalnoj skupštini je donji dom (Nacionalno vijeće) glasovao sa 173 “Za”, 18 “Protiv” i 6 “Suzdržano”, dok je gornji dom (Vijeće država) glasovao 34 glasa “Za”, 8 “Protiv” i 1 “Suzdržan”.

Dakle, treba zaključiti da se tu zapravo radilo o slanju na referendumsko izjašnjavanje prvo i osnovno odredbi o uljučivanje žena u obveznu primjenu novoga sustava, dok se Švicarska i bez toga kreće prema formiranju jednog novog te šireg oblika Civilne zaštite, u kojoj bi svoju građansku obvezu služili muškarci (sposobni ili ne, odnosno voljni ili za službu u vojsci). Treba napomenuti da su i do sada sustavi Civilne zaštite i vatrogastva u Švicarskoj bili zasnovani na principu milicija – sa obveznim sudjelovanjem svih građana ili stanovnika – ali mimo vojske i sustava civilnog služenja vojne obveze. Zato i ne čudi da se protivljenje državnih tijela ovoj reformskoj inicijativi uvelike zasnivalo na nizu konkretnih prigovora, koje je u više navrata javno obrazlagao i Martin Pfister, od 1. travnja 2025. godine federalni ministar obrane, građanske zaštite i sporta (VBS).

Ministar Martin Pfister imao je mnogo argumenata “protiv”

Kao prvo, predloženom novom građanskom inicijativom bi se godišnje na služenje obvezivalo barem oko 70.000 osoba, što je bitno više no što danas obuhvaćaju sve slične službe u Švicarskoj – pa bi time bilo angažirano previše ljudi. Kao drugo, time bi onda tijekom godine s radnih mjesta izostajalo gotovo dvostruko više ljudi nego danas, što bi imalo i direktno negativne posljedice po gospodarstvo. Kao treće, i direktni troškovi takvog novog sustava bili bi bitno viši od postojećih – očekivalo bi se oko dvostruko više troškova (oko 1,6 milijardi CHF za kadrovske troškove i još oko 320 milijuna CHF za osiguranje osoba – što bi trebali snositi porezni obveznici. Ujedno, trebalo bi očekivati i dodatne troškove kako radi kompenziranja ostalih učinaka izostanka brojnih obveznika s redovnih radnih mjesta, tako i na razini Federacije/kantona koji bi trebale osmisliti te provesti rad svih tih novo-aktiviranih osoba. Kao četvrto, dovelo se u pitanje i izjednačavanje prava muškaraca i žena uvođenjem takve jedinstvene nove službe/obveze – budući da žene i danas obavljaju velik dio neplaćenih usluga njege, odgoja, i rada u kućanstvima. Konačno, kao peto, budući bi takva nova inicijativa preko pola obuhvaćenih osoba usmjerila na poslove izvan sektora obrane i Civilne zaštite, postavilo se pitanje i održavanja međunarodnopravne zabrane prisilnoga rada u takvom novom sustavu. Konačno, ovoj se inicijativi žestoko protivio i Švicarski časnički zbor (Die Schweizer Offiziersgesellschaft – SOG), koje je posebno smetalo micanje naglaska sa služenja u vojsci, prema socijalnim službama, njezi potrebitih ili javnim radovima u prirodi.

Sam referendum na čitavu tu temu bio je održan 30. studenog 2025. godine, i završio je prema prethodnim očekivanjima ustanovljenim u ispitivanjima javnoga mnijenja širom Švicarske (od 64 do 70 posto ispitanika je bilo “Protiv”). Naime, od ukupno oko 5,58 milijuna birača, na njega je izašlo oko 42,94 posto birača (njih 2.394.233) – od čega ih je 84,15 posto (birača 2.014.638) glasovalo “Protiv”, a 15,85 posto (379.595) glasovalo “Za”. Time je referendumski zahtjev bio odbijen, iako i neovisno od čitave te priče i nadalje ostaje na snazi parlamentarni zahtjev prema Bundesratu, da Vlada osmisli reformske korake.

Vojna služba u Švicarskoj

Ishod referenduma po kantonima

Danas muškarci u Švicarskoj imaju obvezu obaviti vojnu službu bilo u vojsci ili civilno (u trajanju 1,5 puta dužem od vojnog), dok žene mogu dragovoljno uću i službu bilo vojske ili Civilne zaštite. Osim toga, moguće je odbiti i bilo kakav oblik služenja – ali tada se plaća poseban dodatni porez (Wehrpflichtersatzabgabe) u slučaju bilo da nije bila obavljena osnovna služba, ili da se tijekom godine nije sudjelovalo u radu pojedinih javnih sustava u koje se onda kasnije spada (minimalno 15 dana vojne obuke ili 25 dana civilne službe godišnje, praktično od 19 pa do 37 godine života). Pri tome, iznos ovog poreza se općenito umanjuje prema postotku odsluženih ukupno 100 + kasnijih 50 dana vojne službe ili 150 + 75 kasnijih dana civilne službe. Treba napomenuti da se vojna obveza služi u Oružanim snagama Švicarske, koje su također uvelike organizirane prema principu milicija (gdje u djelatnom sastavu vojnici i časnici često svoj vojni doprinos daju paralelno s obavljanjem nekog osnovnog zaposlenja). No, i u takvom se sustavu sve učestalije bilježi manjak osoblja (manje za vojnu službu, a više za Civilnu zaštitu, koja umjesto planiranih oko 73.000 djelatnika trenutno obuhvaća tek oko 60.000 ljudi), budući se sve više građana/obveznika odlučuje za civilno služenje vojne obveze, ali raste i broj osoba koje su služenja vojne obveze oslobođene iz medicinskih razloga. Ne bi li se doskočilo takvim trendovima, nedavno je švicarski parlament dodatno postrožio razlike između službe u vojsci i civilnog služenja vojne obveze, a s 1. siječnjom 2026. je produženo i ukupno trajanje pričuvnog roka nakon služenja svih vrsta obveze (sa dosadašnjih navršenih 36 na 40 godina starosti obveznika) – protiv čega se očekuju i referendumske inicijative nezadovoljnika.

Svake godine oko 35.000 osoba u Švicarskoj doraste u godišta za vojnu obvezu, a od toga ih oko 28.000 i stvarno odsluži obvezu bilo u vojsci, u civilnoj službi ili u Civilnoj zaštiti. Švicarska tu ponosno primjećuje da se tako godišnje odradi oko 8 milijuna radnih dana – dok time nastali kadrovski troškovi iznose oko 800 milijuna CHF (oko 856,93 milijuna eura), a troškovi osiguranja za vojne osobe iznose oko 160 milijuna CHF (oko 171,39 milijuna eura) – na obrambeni proračun koji je za 2025. bio predviđen na oko 5,93 milijarde CHF (oko 6,35 milijardi eura). Dok švicarski izvori ne navode točnije procjene troškova koje stvara izbivanje takvih obveznika s potencijalnih radnih mjesta, navodi se kako Švicarska trenutno bilježi oko 7.000 obveznika koji godišnje ne služe bilo koji od oblika ovih javnih obveza, pa zato plaćaju porez u visini od 3 posto ukupnih prihoda (ali najmanje 400 CHF) – čime se na godišnjoj razini generira državni prihod od oko 170 milijuna CHF (oko 182,1 milijuna eura).

Treba posebno napomenuti kako je švicarsko Ministarstvo obrane, građanske zaštite i sporta (VBS) za rješenje kadrovskih problema već ranije razradilo dva načelna modela postupanja o kojima se već načelno raspravljalo u siječnju 2025. godine. Riječ je o (1) uvođenju obveze sudjelovanja u novoj “Sigurnosnoj službi” (Sicherheitsdienstpflicht), opet isključivo na muškarce, gdje bi obveznici ubuduće trebali birati službu bilo u vojsci ili u okviru “Organizacije za zaštitu u katastrofama” (Katastrophenschutz). Ta bi nova organizacija trebala nastati spajanjem dosadašnjih organizacija Civilne zaštite i sustava obavljanja civilne službe za osobe koje ne žele u Oružanim snagama služiti svoju vojnu obvezu, i bila bi kompletno bila u nadležnosti kantona, a ne Federacije. Nasuprot tome se (2) promišljalo i uvođenje potpuno novog oblika obveze “prema potrebi” (bedarfsorientierte Dienstpflicht), koja bi obveznim služenjem obuhvatila i muškarce i žene. Dok se švicarski parlament izrijekom zalagao za prvu navedenu opciju (tzv. “Sicherheitsdienstpflicht”), švicarska Vlada načelno je bila protiv obje ove opcije predložene iz obrambenog resora. Naravno, takvo protivljenje nije ujedno pomoglo pri rješavanju aktualnih društvenih problema, dok parlament do kraja 2027. godine ipak iz obrambenog resora traži i podnošenje jedne kompletno nove verzije reformskih koraka za kadroviranje resora obrane i sigurnosti u Švicarskoj.

Švicarska je nedjelju, 27. rujna, posvetila rješavanju svojih građanskih izjašnjavanja, od toga njih pet velikih, nacionalnih (jedne inicijative i četiri referenduma), te niza kantonalnih i lokalnih. Pri tome je većinu međunarodne pažnje zaokupila inicijativa politički desne Švicarske narodne stranke o ograničavanju više desetljeća starog sporazuma s Europskom unijom o slobodnom kretanju EU državljana Švicarskom (i za uzvrat, slobodnom kretanju švicarskih državljana širom EU). Nakon diskusije o problemima koje bi takva promjena uzrokovala u odnosima Švicarske i EU, ova je ideja bila odbijena po oba tražena kriterija: (1) većinom glasova građana (61,7 posto “Protiv”, nasuprot 38,3 posto “Za”), te (2) u većini kantona (19,5 “Protiv” nasuprot 3,5 “Za”). No, nas ondje bitno više zanima jedan drugi referendum – onaj o budućoj švicarskoj kupovini borbenih aviona.

Naime, nakon što je Švicarska tijesnom većinom u svibnju 2014. odbila provedbu već ugovorene kupovine švedskih borbenih aviona JAS 39 Gripen E/F, sada je na repertoar došla jedna od verzija pitanja o novom opremanju Ratnog zrakoplovstva Švicarske. Budući se opet radilo o referendumu, opet se gledalo samo ukupne glasove građana, kojih je od ukupno oko 5,4 milijuna s pravom glasa na referendum izašlo oko 59,4 posto (3.202.730 glasača). Od toga, za podizanje kredita za borbene avione glasalo je njih 50,2 posto (1.605.700 glasača), dok je protiv bilo njih 49,8 posto (1.597.030 glasača). Konkretno, temu je odlučila razlika od samo 8.670 pozitivno opredjeljenih glasača, što je proglašeno iznenađenjem budući da su istraživanja javnog mnijenja već neko vrijeme ukazivala da bi ta tema trebala glatko proći referendumsku provjeru.

Postavljanje osnova

Švicarska je svoje ambicije po pitanju ratnog zrakoplovstva do studenog 2017. sažela u dokumentu “Air2030”, kojim se navelo više opcija za obnovu nadzvučnog borbenog zrakolovstva i protuzračne obrane. Definirani su uvjeti koje treba ispunjavati “Novi borbeni avion” (Neues Kampfflugzeu – NKF) koji bi naslijedio stare F-5 E/F (pribavljene između 1976. i 1984. godine) te F/A-18 C/D (pribavljene između 1996 i 1999. godine), a odlučeno je i da se prije ulaska u posao održi referendum na tu temu – ne bi li se izbjeglo naknadna iznenađenja slična onome iz 2014. godine. Upravo je to ovaj referendum kojeg se održalo jučer, u nedjelju, 27. rujna 2020. godine, kad se Švicarce tražilo da podrže ili odbiju službeni dokument od 20. prosinca 2019. godine koji definira potrebu za sklapanjem financijskog aranžmana teškog 6 milijardi CHF (oko 6,49 milijardi USD), ne bi li se stare zrakoplove tipa F-5 Tiger i F/A-18 do 2030. zamijenilo novim avionima. Sada još preostaje donošenje konkretne odluke o tipu zrakoplova, ne bi li se do inicijalne operativne spremnosti nove opreme došlo tijekom 2025. godine (do kada će već F-5 biti povučeni iz službe, dok bi F-18 išli u mirovinu paralelno s pristizanjem novih letjelica).

Dokumentom “Air2030” Švicarska je odlučila vratiti i sposobnosti napadanja kopnenih ciljeva i izviđanja (izgubljene povlačenjem iz službe aviona Hawker Hunter i Mirage III), ali i provesti obnovu zemaljske protuzračne obrane te radarskih kapaciteta. Za sve to su od travnja 2016. do svibnja 2018. ustanovljene četiri različite opcije – od čega izgleda da je aktualna ostala opcija broj 3 (pribavljanje oko 30 novih borbenih aviona i višeslojne zemaljske PZO, koja bi postojeća sredstva samo nadogradila s ponešto dodatne tehnike) čiji su se troškovi procjenjivali na oko 6 milijardi CHF za avione, te još oko 2-5 milijarde CHF za PZO komponente – koja je ionako bila najpopularnija u tamošnjoj stručnoj javnosti. Švicarska je 23. ožujka 2018. objavila i dokument s osnovnim zahtjevima koje bi trebao ispunjavati novi borbeni avion, zajedno s potencijalnim isporučiteljima te osnovama očekivane gospodarske suradnje. Tim je temeljem u srpnju 2018. bio raspisan Zahtjev za ponudama (RfP), koji je potencijalnim isporučiteljima aviona postavio preko 2.000 detaljnih pitanja i čije su rezultate evaluirali Armasuisse i švicarsko Ministarstvo obrane.

Promjenom u švicarskoj političkoj sceni, 1. siječnja 2019. mjesto federalne ministrice zadužene za obranu, civilnu zaštitu i sport, preuzima nova osoba – Viola Amherd, koja je na tom mjestu naslijedila začetnika ove nabave, Guya Parmelina iz konzervativne Švicarske narodne stranke. Nova ministrica je u prvoj polovici 2019. godine provela nekoliko dodatnih krugova provjere kako čitave osnove posla, tako i svih do tada prikupljenih podataka. I tu onda dolazimo do točke probnih letova – koji su ovoga puta bili zakazani u ukupno 9 krugova, i za koje se tražilo operativno spremne avione (što je iz igre izbacilo SAAB Gripen E/F). Dakle, iz ovog postupka se tijekom druge polovice 2019. godine odrađenim probnim letovima iskristalizirao odabir između četiri tipa borbenih aviona za Švicarsku: (1) Lockheed Martin F-35A Lightning II, (2) Boeing F/A-18E/F Super Hornet Block-III, (3) Dassault Rafale F3R i (4) Eurofighter Typhoon T-3. Odluku o konkretnom izboru švicarsko federalno ministarstvo obrane planira ugovorno finalizirati do kraja 2021. godine, imajući u vidu da nakon jučerašnje odluke švicarski glasači više ne bi trebali imati institucionalnog upliva na budući izbor borbenog aviona. Pa ipak, treba napomenuti kako je Grupa “Za Švicarsku bez vojske” (Gruppe für eine Schweiz ohne Armee – GSoA), koja je i sada vodila oporbu u ovom referendumu, već najavila pokretanje inicijative za osporavanje državnoga odabira, kakav god on bio.

Dok se iz redova švicarskih Zelenih i Socijalnih demokrata vidjelo iznenađenje uskom pobjedom vladine inicijative, profesionalni promatrači konstatiraju da bi mala razlika među opcijama mogla biti rezultatom visokog odaziva urbanih glasača koji su u Švicarskoj tradicionalno skeptični prema vojnim rashodima, uz primjetan utjecaj na ovu temu i same cijene projekta planiranog u vrijeme bolesti Covid-19 (tzv. “efekt pandemije”). No, za razliku od vrlo uskog rezultata iz svibnja 2014. godine, ovoga su puta istraživanja javnog mnijenja jasno ukazivala na prolazak vladine inicijative.

Velika investicija

Nakon više od 6 godina od prošlog referenduma na ovakvu vojnu temu, sada je jasno da tehnika švicarskog Ratnog zrakoplovstva (Northrop F-5 Tiger, kojih leti 22 F-5E i još 4 F-5F, te 32 borbena zrakoplova F/A-18) dolazi kraju svog uporabnog roka, tražeći hitne mjere za zadržavanje ove operativnih sposobnosti zrakoplovstva do 2030. godine. Naime, upravo su tako bile postavljene stvari u Švicarskoj – da je velika kupovina potrebna, jer bi u slučaj njenog izostanka Švicarska ostala bez sredstava zaštite vlastitog zračnog prostora, što je za suverenu i neutralnu zemlju nedopustivo. Iako je jasno kako državi ne prijeti nikakav zračni rat većih razmjera, Vlada i parlamentarna većina svoju su odluku obrazlagale i pozivima na terorizam te nove prijetnje koje bi se mogle pojaviti tijekom idućih 30 do 40 godina, kao i na geopolitičku nesigurnost, budući da su “Europa i svijet postali nestabilniji“.

Opozicija ovoj odluci, većinom s lijevog kraja političkoga spektra, pretežito je naglašavala kako ovakvo odlučivanje o trošenju oko 6 milijardi CHF zapravo predstavlja ispostavljanje “bjanko čeka” Vladi, dok bi te novce bilo bolje uporabiti za zdravstvo ili zaštitu od klimatskih promjena odnosno prirodnih katastrofa – budući da su “borbeni avioni beskorisni protiv pandemije“. Pa ipak, za razliku od brojnih prijašnjih navrata, ovoga puta se pitanje borbenih aviona nije povezalo s širim anti-vojnim nastojanjima, nego je samo isticano kako bi se posao zaštite zračnoga prostora (air-policing) mogao raditi i jeftinijim, lakšim i za društvo održivijim letjelicama – što je posebno zanimljivo u svjetlu odbacivanja ponuda za SAAB Gripen.

Uz to, za dio političke scene upitna je i sama financijska procjena od 6 milijardi CHF, budući da smatraju kako bi ta cifra uključivanjem ionako spominjanih dodatnih troškova, održavanja i dogradnji bila bliže 24 milijarde CHF. Kako je spomenula Priska Seiler Graf, parlamentarna zastupnica Socijalnih Demokrata, za Švicarsku bi “bolje bilo imati Fiat nego Maserati“, misleći na kupovinu spominjanih “luksuznih borbenih mlažnjaka” (Luxus-Kampfjets) namjesto nekih jeftinijih, ali efikasnijih letjelica. Na to je iz redova Vlade uzvraćano spominjanjem uzvratnih poslova (offset) koje se planira ugraditi u ugovor, ne bi li se isporučitelje aviona obvezalo da na ime kompenzacija iz same Švicarske naruče robe i usluga švicarskih poduzeća u vrijednosti 60 posto posla s borbenim avionima.

Uoči referenduma o izlasku Velike Britanije iz EU, na Otoku se već mjesecima propituju sve okolnosti i moguće posljedice tog čina, kako za UK, tako i za EU. Izlazak iz EU itekako će se osjetiti na mnogim područjima u Velikoj Britaniji, pa tako i u obrani i obrambenoj industriji. U nastavku donosimo pogled britanskog instituta koji se bavi pitanjima obrane i sigurnosti.

Glasovanje u korist britanskog izlaska iz Europske unije lako bi moglo potaknuti financijske rezove za sektor obrane, te provođenje novog Strateškog pregleda obrane i sigurnosti (SPOS), mišljenje je zamjenika generalnog direktora think-tanka Royal United Services Institute (RUSI).

Možda će trebati preispitati i aktualne planove potrošnje za obranu u nadolazećem desetljeću, posebno ako se nakon glasovanja za izlazak propusti ostvariti predviđeni rast bruto domaćeg proizvoda, kazao je Malcolm Chalmers iz RUSI, u izvješću koje bi u Londonu trebalo biti objavljeno danas, 3. lipnja. “Dok su vjerojatni poneki kratkoročni rezovi u planiranoj potrošnji za obranu, dugoročni učinci ovisili bi o tome hoće li inicijalni šok od glasovanja ‘za izlazak’ bili praćeni i opadanjem ekonomske učinkovitosti u dužem razdoblju“, izjavio je Chalmers.

Velika Britanija izlazi na birališta 23. lipnja, na referendum kojim će odlučiti da li država ostaje u Europskoj uniji sačinjenoj od 28 članica, ili izlazi, kroz proces poznat kao Brexit. Dok pristalice “za ostanak” i dalje vode, ispitivači javnoga mnijenja javljaju o ubrzanom sužavanju razlike napretkom zagovornika Brexita tijekom proteklih nekoliko tjedana. Imigracije i ekonomija glavna su bojišta vezana uz predstojeći referendum, no i mogući učinci na sigurnost i obranu također su se pojavljivali na naslovnicama medija.

Ostanak u EU široko je poduprt od strane obrambene i sigurnosne industrije u Britaniji, a neke kompanije, posebice Airbus, svojim su zaposlenicima otposlale i pisma u kojima obrazlažu razloge za ostanak u članstvu. Istraživanje kojeg je nedavno objavilo tijelo zaduženo za trgovinu u područjima zrakoplovstva, obrane i sigurnosti ADS (ADS Group Limited) pokazalo je pretežitu podršku za nastavak britanskog članstva u EU. Oko 70 posto poduzeća u obrani i 74 posto u zrakoplovnoj industriji, čije je stavove ispitivala ADS, navodi svoje sklonosti ostanku u okviru Europske unije. Preostali podržavatelji, uključujući tu i ministra financija UK Georgea Osbornea, te guvernera Nacionalne banke Velike Britanije Marka Carneya, tvrdili su da bi napuštanje EU uzrokovalo ozbiljnu štetu za buduće britanske ekonomske izglede.

Chalmers je rekao da učinci izlaska ne bi bili tek ograničeni na Veliku Britanije, nego bi imali učinke i u široj regiji. Velika Britanija trenutno ima “najjaču vojsku u EU, i drugu po veličini ekonomiju, tako da bi izlazak mogao imati i učinke dubinskog značaja i za europski poredak općenito“, izjavio je.

Britanski časnik nadgleda topničke položaje iznad Sueskog kanala 1956. godine

Ovaj analitičar iz RUSI tvrdi da bi izlazak iz EU mogao rezultirati u “strateškom pomaku jednako suštinskom kao i onaj kojeg je država započela krajem 1960-tih i početkom 1970-tih… kada je UK povukla glavninu svojih oružanih snaga iz Jugoistočne Azije i iz Perzijskoga zaljeva“. Velika Britanija se tek u posljednje vrijeme započela odmicati od te strateške odluke, jačanjem mornaričkog prisustva u Bahreinu i promišljanjem uspostave u Omanu kako stalne baze za obuku kopnenih snaga, tako i kapaciteta za održavanje brodova Kraljevske mornarice.

Zagovornici Brexita tvrde da ne samo da neće oštetiti obrambene sposobnosti, nego da će izlazak iz EU omogućiti za UK povratak u ulogu velike globalne sile.

Chalmers je ustvrdio da bi moglo doći do ozbiljnih pritisaka na UK, u smjeru bitnog jačanja posvećenosti europskoj obrani, barem u jednome dijelu i radi suzbijanja zabrinutosti oko toga da bi njihov izlazak iz EU riskirao i potkopavanje povjerenja u NATO.

Konzervativna vlada prošlog je studenog objavila svoj zadnji Strateški pregled obrane i sigurnosti, ali Chalmers kaže da bi postojali jaki razlozi da se preispitaju njegove osnovne strateške i političke postavke u svjetlu mogućeg glasovanja po pitanju izlaska. Pod uvjetom da nakon referenduma tu iznikne stabilna vlada, jaki su razlozi za započinjanje “novog, post-Brexit SPOS procesa do kraja 2016. godine, s rokom njegova dovršenja do proljeća ili ljeta 2017. godine“, smatra on. Kako sada stvari stoje, novi SPOS nije zakazan sve do iza slijedećih izbora, koje se trenutno očekuje u svibnju 2020. godine.

Chalmers tvrdi da ne treba precjenjivati ni omjere šoka koji bi čekao obrambeni proračun, i da je najvjerojatnije kako bi tu potrošnja bila smanjivana proporcionalno smanjivanju procjena bruto domaćeg proizvoda. Procjene iz Ministarstva financija UK i iz drugih izvora procjenjuju te učinke između 1 i 8 posto tijekom prve tri godine. Velika Britanija tu trenutno planira potrošiti 178 milijardi GBP, ili oko 257 milijardi USD, na opremu i potporu tijekom predstojećeg desetljeća, s rastom ukupnog obrambenog proračuna s ovogodišnjeg iznosa od 35 milijardi GBP (51 milijarda USD), na 39 milijardi GBP (56 milijardi USD) u 2020./21. godini. Neka od poboljšanja u sposobnostima bit će financirana i iz velikih ušteda u efikasnosti, koje su planirane u Ministarstvu obrane UK.

Howard Wheeldon, iz konzultantske kuće Wheeldon Strategic, kaže da bi Brexit mogao imati dugoročne implikacije za sektor obrane, dok Vlada tu nema manevarskoga prostora po pitanju Oružanih snaga i potrošnje u svrhe nacionalne sigurnosti. “Ostali ili izašli, nema više prostora za rezove i smanjenja u obrani UK, a tvrditi kako bi mogao biti potreban novi SPOS znači izostanak razumijevanja da si u svijetu rastućih nesigurnosti ne možete samo tako uzeti odmaka od povijesti. Strategija obrane i sigurnosti UK mora uvijek biti zasnovana na nužnostima, i željeli mi to ili ne, ona mora biti iznad iste ekonomije i isplativosti“, rekao je.

“Malo je tu prostora za fleksibilnost, i čitav se (SPOS) koncept zasniva na preduvjetu uštede 11 milijardi GBP između 2016. i 2020. godine, ne bi li se platilo planirana širenja sposobnosti. Kasa je tu prazna“, kazao je Wheeldon.

Kakvi god bili pritisci za smanjenjem trošenja, neke ključne smjernice u obrani vjerojatno će ostati nedodirljive. Chalmers kaže da tu spadaju planovi za nasljedničku klasu nuklearnih podmornica naoružanih balističkim projektilima, uvećana ulaganja u protuterorizam i kibernetičku sigurnost, te ulazak u službu dvaju novih nosača zrakoplova koje gradi industrijska grupacija predvođena koncernom BAE Systems. Sve ono što će se događati s preostalim programima i sposobnostima ovisit će o balansu između globalnih, europskih i domaćih obveza Velike Britanije koja živi izvan EU, rekao je.

Chalmers tvrdi da glasovanje o Brexitu ne bi ujedno i nužno uvećala vjerojatnost održavanja još jednog referenduma o škotskom izlasku iz UK, kako su neki prijetili. “Ipak, mogućnost škotske neovisnosti, u nekoj formi, ostala bi tekući rizik za stabilnost obrambenih datosti Ujedinjenog Kraljevstva“, ustvrdio je on. Škotska je na referendumu održanom 2014. godine odlučila ostati u UK.

Ovaj je tekst autor Andrew Chuter objavio 2. lipnja 2016. godine na portalu DefenseNews (http://www.defensenews.com/), pod naslovom ” ‘Brexit’ Could Trigger Defense Cuts, Report Claims“. U svom originalnom obliku ovaj članak je dostupan na internet adresi: http://www.defensenews.com/story/defense/2016/06/02/brexit-defense-cuts/85304940/

Švicarska za sada ne nabavlja nove borbene zrakoplove budući su birači za malo, ali ipak odbili kupovinu 22 borbena zrakoplova Gripen švedskog proizvođača Saab za 3,1 mlrd franaka. 53,4% glasača odlučilo se za izbor “PROTIV”, a njih 46,6% “ZA”. Protiv kupovine Gripena glasalo je oko 1.543.000 ljudi, a “ZA” njih 1.345.000. Dok se većina glasača izjasnila “PROTIV”, većina pojedinih kantona bila je “ZA” – dakle, da se ovo izjašnjavanje održavalo kao „Inicijativa“, umjesto kao “Referendum”, protivnici borbenih zrakoplova danas ne bi uspjeli u svome nastojanju. Velike su razlike bile zamjetne i među jezičnim regijama Švicarske – zapadni kantoni glasali su “PROTIV” kupovine, dok je u njemački-govornoj Švicarskoj odobravanje kupovine prelazilo 60%. Najjasnije su “ZA” nabavu zrakoplova bili glasači kantona Nidwalden sa 68%, pratio ih je Obwalden sa 64%, i Uri sa 62%. Najjasnije “PROTIV” nabave glasalo se u kantonu Jura sa 74%, pratio ih je Neuenburg sa 69%, te Geneva i grad Basel s po oko 68%. Iako u njemačkom govornom području – uz grad-Basel, Zurich te Bern, i Basel-okolica te Schaffhausen glasali “PROTIV” nabave novih borbenih zrakoplova. Pa ipak, tek će dublje analize pokazati radi li se tu više o odbijanju borbenih zrakoplova općenito, ili odbijanju kontroverznih Gripena.

Pri tome, ovo “PROTIV” nabavi Gripena nije palo na prvome izjašnjavanju švicarskoga naroda o nekoj od ideja vezanih uz Oružane snage. O samoj nabavi borbenih zrakoplova za Švicarsku se danas odlučivalo po drugi put – još 1993. godine se 57% glasača izjasnilo za kupovinu američkih borbenih zrakoplova F/A-18, uz što je tada propala i vezana inicijativa o trajnome odustanku od nabave ikakvih borbenih zrakoplova (što biračima ovoga puta nije bilo ni ponuđeno na izbor).

Pokusni let zrakoplova Gripen C/D u Švicarskoj, kasno ljeto 2008. godine

Odluka “PROTIV” zrakoplova Gripen predstavlja za SP, Zelene, GSoA i Zelene liberale veliki uspjeh, dok je to za ministra obrane Uelia Mauerera veliki poraz, koji bi mogao zasjeniti i preostatak njegova ukupnog mandata na čelu resora obrane. Treba napomenuti da nije uobičajeno da se izjašnjavanja stanovništva u Švicarskoj održavaju po pitanju poslova opremanja Oružanih snaga. Potezom kojim se financiranje ovakvoga posla učinilo ovisnim o ishodu referenduma parlament je svjesno ušao u rizik da se čitav posao pribavljanja zrakoplova možda i neće moći provesti. I sve to – još i prije nego što se u Švicarskoj konkretiziralo tip zrakoplova o kojem je riječ.

Što dalje?

Službeni je stav da nema nekakvog “plana B”, što su potvrdili i razni parlamentarci. Opcija iznajmljivanja zrakoplova izgleda prilično nevjerojatnom. Ujedno, inzistiranje na nabavi zrakoplova Gripen kroz regularni “Program naoružavanja 2015” sada bi predstavljalo teško zamislivo odstupanje od ishoda provedenog referenduma. Ne samo da bi sam “Program naoružavanja” morao biti bitno skuplji – što je nezamislivo uz nastojanja za saniranje državnog proračuna – nego bi morao biti i temeljito drugačije sastavljen: više se ne bi moglo provesti financiranje uklanjanja raznih nedostataka u ostalim područjima opremanja Oružanih snaga.

Nakon oko 30 godina službe, zrakoplovi Northrop F-5 Tiger najkasnije 2015. idu “u penziju”

Što zapravo znači današnje „PROTIV“? Zastarjeli zrakoplovi Northrop F-5 Tiger uskoro izlaze iz aktivne službe i Ratno zrakoplovstvo će sve potrebe morati zadovoljavati s 32 borbena zrakoplova F/A-18, za koje zrakoplovni eksperti u Švicarskoj drže kako ih ima premalo. Za sada najperspektivnijom strategijom pokazuje se ona kojom bi po završetku operativnoga vijeka 32 zrakoplova F/A-18, oko 2030. godine, Švicarska krenula u pribavljanje jedne sasvim nove generacije borbenih zrakoplova. Diskusija o tim novim zrakoplovima morat će započeti iznova, a takvo novo pribavljanje borbenih zrakoplova vjerojatno će tražiti i novu evaluaciju ponuđenih tipova letjelica. Taj će proces trajati više godina, a još nije jasno da li će i njegovom kraju prethoditi referendumsko izjašnjavanje. Kako bilo da bilo, za takvo postupanje morat će postojati čvrsto zasnovana dugoročna strategija, a morat će se diskutirati i o alternativnim modelima osiguravanja švicarskog zračnog prostora – npr. uključivanjem u taj posao i stranih partnera.

Pritom je dijelu zagovornika sada i „politički jasno“ da se nakon referenduma i razina izdataka za Oružane snage treba smanjiti za tih oko 300 milijuna CHF godišnje, dakle na ukupno oko 4,7 milijardi CHF godišnje – što će s obzirom na općenito otežano financiranje dati dodatnog prostora ostalim područjima državnog proračuna. Borba za te, do sada u vojne svrhe odvojene novce, zasniva se na slovu propisa o provođenju samih referenduma: „Ako propis bude odbijen, ne može biti otvoren kredit za nabavu. Parlament i Vlada će u tom slučaju odlučivati o uporabi tako neiskorištenih sredstava“. To je u oštroj suprotnosti s dosadašnjim izjavama ministra obrane Uelia Maurera, koji je tvrdio: „Temeljem dosadašnjih odluka parlamenta, novci će ostati kod Oružanih snaga i mogu biti tu korišteni za neke druge stvari“. Kad ga se pitalo o detaljima tih alternativnih namjena, on je naveo: „To su brojni drugi projekti, koje onda možemo ponešto ubrzati: računalni centar, upravljačka mreža, osobna oprema za naše vojnike“.

Gripen-referendum i mediji

Od ukupno 4 različita referendumska izjašnjavanja građana koja su održana 18. svibnja, ono o borbenom zrakoplovu Gripen izgleda da je u najvećoj mjeri mobiliziralo birače. Činjenica da se prije kraja referenduma nije mogao naslutiti njegov ishod dodatno je ukazivala na izjednačenu podijeljenost biračkog tijela. Na konačne stavove birača pokušalo se aktivno utjecati i putem medija.

Posljednjih mjeseci izgledalo je da opcija za zrakoplove Gripen u javnosti vodi.  Pritom, 89,8% svih spominjanja teme kupovine zrakoplova Gripen bilo je pozitivno intonirano, dok je tek 10,2% spomena bilo negativno. Zagovornici su svoje težište stavili na njemačko govorno područje u Švicarskoj, gdje je podrška kupovini i pretegla u referendumu, dok je manjina spominjanja i oglasa završila objavljena u romanskim govornim područjima, gdje je na referendumu i pobijedila opcija “PROTIV”.

Zagovornici kupovine svoje su gledište pretežito opravdavali apstraktnim obrazloženjima, posebno vezanim uz sigurnosne aspekte, dok su protivnici bili mnogo konkretniji, stavivši visoke troškove pribavljanja u centar svoje kampanje. Tome svjedoče i izjave dane ispred Odbora „NE Gripenu“: „Odahnuli smo i veseli smo da je većina stanovništva odlučila financijsko-politički ispravno. Pobi jedio je razum nad širenjem straha i polemiziranjem iz redova resornog Ministarstva“.

Dok je odbijanje kupovine zrakoplova Gripen za neke, npr. za Švicarsko udruženje časnika (Schweizerischen Offiziersgesellschaft – SOG) predstavljalo daljnje slabljenje Oružanih snaga, i njihovo pretvaranje u „bonsai vojsku“, u redovima Odbora „NE Gripenu“ ovom su odlukom iznimno zadovoljni i vide je kao početak dubljih reformi čitavih OS. Za Grupu „Za Švicarsku bez vojske“ (Gruppe für eine Schweiz ohne Armee – GSoA) današnji je ishod referenduma o Gripenu ujedno i odbijanje šireg naoružavanja – dok je možda i za njih Švicarska bez vojske još utopija, oni ipak najavljuju kako se tu radi o dobrome koraku ka ukidanju „čitavog tog militarizma“. Pri tome, ostaje otvoreno pitanje je li ovo izjašnjavanje građana predstavljalo samo otpor konkretnim švedskim letjelicama, ili pak odbijanje pribavljanja bilo kakvih borbenih zrakoplova – što su dva pitanja koja ovoga puta nisu bila postavljena izričito odvojeno.

Po pitanju opstanka ili ukidanja ročnoga služenja vojnoga roka, Švicarska je krenula putem različitim od onog Hrvatske i niza sličnih joj zemalja. Naime, nakon što je o tome dulje razmišljano, po tom je pitanju raspisan i referendum. Na njemu su Švicarci jučer velikom većinom zaključili da ostaju pri dosadašnjem sustavu služenja vojne obveze, slično ishodu i usporedivog referenduma održanog 20. siječnja ove godine u Austriji.

Začetnik referendumskog izjašnjavanja bila je “Grupa za Švicarsku bez vojske” (Gruppe für eine Schweiz ohne Armee – GSoA), skupina koja je početkom 2012. godine prikupljanjem 106 tisuća valjanih potpisa pokrenula inicijativu “Da za ukidanje ročne obveze”. Na tom je temelju jučer, 22. rujna 2013. godine, održano i izjašnjavanje građana – na kojem je, prema prvim dostupnim podacima, čak 73,2 posto izašlih svoj glas očekivano dalo protiv prijedloga o ukidanju ročnog služenja vojne obveze.

O tome se moglo čuti izjavu Denisa Froidevauxa, predsjednika Švicarske udruge časnika, da “Narod stoji uz sustav milicije i ročnog izvršenja vojne obveze“, dok je čak i Nikolai Prawdzic, predstavnik “Grupe za Švicarsku bez vojske”, izjavio: “Izgleda da u sadržaj pojma Švicarske spada i to da opstane obveza ročnoga služenja u vojsci“. Ovoj je skupini to već treći propali pokušaj referendumskog ukidanja ročnog služenja od kraja 1980-tih, a za posljednji se debakl čulo i obrazloženje da, iako argumenata za ukidanje ročnoga služenja navodno nije nedostajalo, u javnosti su prevagu odnijele emocije građana. Naravno, ovaj referendumski ishod ujedno ne znači i da obrambeni sustav Švicarske ne traži dodatnih reformi. Među ostalim, spominje se tu omogućavanje pristupa vojnoj službi i ženama, te strancima.

Stanje do sada i ubuduće

Nakon doba napoleonskih ratova, u Švicarskoj je određeno da svaki od kantona Konfederaciji daje po dva posto od svojih vojnika, ne bi li se na federalnoj razini skupila vojska od oko 33 tisuće ljudi. Obvezno služenje vojnoga roka uvedeno je 1848. godine, a Ustavom iz 1874. godine ta je državna ovlast jedinstveno prenesena u djelokrug Konfederacije – do tada su se pojedini kantoni branili organiziranjem svojih građana u kantonalne milicije. Osnovu takvog obrambenog sustava činila je djelatna vojska, koju se planiralo pojačavati ljudstvom koje je prošlo sustav ročnog služenja vojne obveze. No, istini za volju, tijekom 19. stoljeća čitav je taj ročni sustav zapravo bio prilično mrtvo slovo na papiru, budući su lokalni političari ocjenili da bi im njegova konzekvetna provedba mogla itekako smanjiti potporu švicarskih birača.

Tek u doba velike mobilizacije na početku Prvog svjetskog rata, i funkcioniranju sustava pozivanja te obuke ročnika posvetila se ozbiljna pažnja. Od tada se ročno služenje vojne obveze počinje izričito povezivati s pojmovima časti, ali i izbornoga prava glasa – “Tko je za vojsku, taj je častan; Tko odsluži svoj vojni rok, pravi je muškarac i građanin, pa treba imati i pravo glasa”. Upravo je ova argumentacija u više navrata korištena i pri odbijanju širenja prava glasa na žene u Švicarskoj. No od 1960-tih je u Švicarskoj rastao broj protivnika vojne obveze, a postupno se širilo i pravo glasa za žene. Time se počela tresti i dotada prilično čvrsta javna podrška oružnim snagama.

U doba kada je osnovana inicijativa GSoA, 1982. godine, Švicarska je još na papiru imala oružane snage ukupne snage od preko 650 tisuća ljudi, organizirane za masovnu teritorijalnu obranu. To je doba kada se i u federalnome parlamentu moglo čuti: “Švicarska nema vojsku – Švicarska jest vojska“, a s tim vezani pojam ročne vojne obveze izgledao je čvrstim sastavnim dijelom ove tradicije. Služenje vojne obveze bilo je i ostalo obvezno za muškarce od 18. do 30. godine starosti, dok su se žene mogle prijaviti dragovoljno. Nakon ukupno 18 tjedana, od toga sedam tjedana osnovne obuke (Rekrutenschule), obveznike se periodički poziva na vojne vježbe – njih ukupno sedam, u trajanju od po tri tjedna godišnje, sve do 30. godine starosti obveznika. U međuvremenu, što je svojevrsni fenomen, obveznici takve obveze svoje oružje drže kod kuće.

Upravo je tu izazvao prilično iznenađenje rezultat prvog od organiziranih referenduma koje je “Grupa za Švicarsku bez vojske” uspjela pokrenuti 1989. godine. Tada su oni išli s maksimalnim zahtjevom, tražeći sveukupno ukidanje vojske. Od građana izašlih na to “Izjašnjavanje o ukidanju vojske”, njih je 35,6 posto glasovalo za ukidanje, a analize su pokazale kako je ta tema bila posebno dobro prihvaćena među mladim muškarcima, posebice onima koji su u to doba baš služili svoj vojni rok.

To je bio i jedan od okidača promjena koje su uslijedile – 1992. godine uvedena je u švicarski ustav mogućnost civilnog služenje vojne obveze, koja se počela provoditi od 1996. godine (do tada je izbjegavanje ove obveze za sobom nosilo zatvorsku kaznu u trajanju od godinu dana). No, istini za volju, navodno vojni rok u stvarnosti na ovaj ili onaj način danas odsluži tek oko 61 posto od ukupnoga broja švicarskih obveznika – ostali iz raznih razloga budu proglašeni nesposobnima za vojnu službu i onda postaju obveznici zasebnoga poreza, u iznosu od oko 4 posto osobnog dohotka. Danas Švicarska ima ukupno oko 25.620 djelatnih vojnih osoba, oko 100 tisuća ročnika i još oko 170 tisuća rezervista.

Detalji propale inicijative

Letci “Grupe za Švicarsku bez vojske” u Bernu 22. rujna 2013. godine

Treba napomenuti i da referendumska inicijativa “Grupe za Švicarsku bez vojske” zapravo nije išla na potpuno ukidanje svih oblika vojske u Švicarskoj, kako bi se moglo zaključiti iz njenog imena, već je ona nastojala dosadašnji sustav s kombinacijom djelatne vojske, ročnika i rezervista zamijeniti jednom potpuno dragovoljnom milicijom, sastavljenom od muškaraca i žena. No protivljenje ovoj namjeri dolazilo je s mnogih strana. Dok se skupina koja je referendum inicirala sastoji prvenstveno od socijalista, zelenih, te pripadnika organizacija koncentriranih na mirovnu politiku te ženska prava, od velikih švicarskih stranaka podržali su ih samo Socijaldemokrati (SD). Nasuprot tome, našli su se pristalice desnih stranaka (ministar obrane Ueli Maurer pripada Švicarskoj pučkoj stranci (Schweizerischen Volkspartei – SVP, najjačoj političkoj stranci u Švicarskoj), ali i oba doma konfederalnoga parlamenta te švicarska Vlada.

No niti ta podjela nije bila konzistentna – za razliku od Hrvatske, i dijelovi političke ljevice su se protivili ukidanju dosadašnjega sustava iz straha da će u novoj organizaciji oslabiti demokratska kontrola nad nacionalnim oružanim snagama (što se zapravo događa i u Hrvatskoj, budući da vojne teme polagano postaju temeljito strane i javnosti i političkoj klasi). Na desnici se moglo zamijetiti strahove kako bi ukidanje ovako čvrstog i duboko ukorijenjenog dijela državnoga sustava moglo u pitanje dovesti i sam pojam državnosti Švicarske. U raspravama oko inicijative moglo se čuti kako zapravo ni jedna država nema iskustva s oslanjanjem na potpuno dragovoljne obrambene snage, dok unaprijed nije ni bilo jasno na koliko bi se tu zapravo dragovoljaca moglo računati u nekom dužem vremenskome periodu, u državi koju ekonomska kriza nije pogodila tako da svaka vojna služba postane svojevrsni bijeg od siromaštva.

Sve su to dileme i teme koje u Hrvatskoj ni u jednom trenutku nisu bile ozbiljno i stvarno javno raspravljane. Ujedno, hrvatski se sustav dragovoljnosti pokazao upitnim ne zbog interesa krizom pogođenog stanovništva, već zbog nedostatka volje u obrambenome sustavu da za dragovoljcima doista i posegne, u smislu željene i planirane popune profesionalne vojske u državi.

Prošlotjedni plakati kojima se Austrijance pozivalo na izjašnjavanje u korist dosadašnjega sustava ročnog i civilnog služenja vojne obveze

Na u nedjelju održanom referendumu, prvome koji je obuhvatio prostor čitave države u okviru austrijske Druge republike, jasna je većina odlučila o zadržavanju ročnoga služenja vojne obveze u Austriji. Dok smo o nekim konkretnim obilježjima dva ovdje suprotstavljena sustava već pisali na portalu obris.org, pogledajmo sada ponešto detaljnije i sam referendum, njegov tijek i značenje. Dok bi to u Hrvatskoj izgledalo praktično nemoguće, glavni argument za zadržavanje ročnoga sustava u Austriji bila je činjenica da to ujedno znači i zadržavanje civilnoga služenja vojne obveze, sustava koji je Austrijancima jako prirastao srcu. Dok još nije jasno kako će se poraz na referendumu odraziti na SPÖ (Socijaldemokratsku stranku Austrije), još je neizvjesniji utjecaj kojeg će nedjeljni rezultat imati na karijeru Norberta Darabosa, ministra obrane iz redova SPÖ – političara koji je tijekom proteklih tjedana nastupao kao glavni zagovornik neuspjelog prijedloga vojne profesionalizacije.

Provedba referenduma

Nakon više mjeseci priprema (koje su posljednjih tjedana kulminirale u jakoj javnoj kampanji, popraćenoj i brojnim debatama), u nedjelju, 20. siječnja, održan je u Austriji svenacionalni referendum o budućemu tipu uređenja služenja vojne obveze i organiziranja oružanih snaga u državi. Glasačka su mjesta otvarana i zatvarana različito, što je u Austriji prerogativ pojedinih jedinica lokalne uprave, i što nije bilo smatrano posebnom osobenošću. Tako se moglo svjedočiti rasponu od nekih mjesta koja su svoja biračka mjesta otvorila već u 6 ujutro, do drugih koje su s glasovanjima započela u 6.30 ili 6.45, pa sve do većine koja je s provedbom referenduma započela u 7 ili 8 sati ujutro. Jednaka je šarolikost vladala i oko zatvaranja glasačkih mjesta. Dok su najranija zatvaranja biračkih mjesta krenula oko 13 sati (Bregenz, od 7.30 do 13), ili pak 15 sati (Železno u Gradišću, od 8 do 15), većina je za kraj izjašnjavanja odabrala 16 sati. Tek je nekoliko mjesta odabralo mjesta izjašnjavanja ostaviti otvorenima do maksimalnih, zakonom propisanih 17 sati (Beč od 7 do 17, Innsbruck od 8 do 17 i još nekoliko manjih mjesta).

Savezni kancelar Werner Faymann pri referendumskome izjašnjavanju

Zatvaranjem zadnjih biračkih mjesta počelo je prebrojavanje rezultata. Prvi su se rezultati referenduma očekivali već istoga dana (u nedjelju) oko 19.45, za kad je bila zakazana i službena konferencija za tisak u Beču. Sve što je tada bilo objavljeno predstavlja tek privremene rezultate, budući u tim brojkama nisu sadržani još i tzv. “pismeni glasovi”. Njih su mogle ostaviti osobe koje su se željele izjasniti, ali su u doba provedbe referenduma bile na putu – tako da su mjesta za predaju ovakvih glasova bila otvarana među ostalim i na većim željezničkim stanicama i zračnim lukama, iako se pisane glasove na propisanim obrascima moglo predati i na mjestima izjašnjavanja – sve to od ponoći 20. siječnja, pa zaključno do trenutka zatvaranja glasačkih mjesta, u nedjelju u 17 sati. Takve se pisane glasove nastojalo izbrojiti tijekom ponedjeljka, za kada se očekivalo i pune rezultate referenduma – koji u trenutku pisanja ovoga teksta ipak još nisu dostupni. Iako se službeno radilo tek o savjetodavnome referendumu, obje velike političke stranke austrijske političke scene odlučile su javno objaviti kako će se njegovoga ishoda službeno pridržavati.

Privremeni rezultati referenduma

Nedjeljno referendumsko izjašnjavanje u Austriji na kraju je potaklo na glasovanje neočekivano velik udio birača – oko 49 posto od ukupno 6, 3 milijuna građana s pravom glasa. Od toga broja, njih 59,8 posto svoj je glas dalo za zadržavanje dosadašnjega sustava ročnog služenja vojnoga roka i s time povezane civilne službe, dok je 40,2 posto glasalo za uvođenje profesionalne vojske i s tim povezanoga sustava “socijalne godine”.

Pri tome, treba primijetiti da su za zadržavanje postojećeg vojnog sustava većinski glasali i muškarci i žene – muškarci ipak ponešto više (64 posto za ročni sustav i 36 za profesionalnu vojsku) od žena (55 posto za ročni sustav, 45 za profesionalnu vojsku). Kod muškaraca, klase birača koju se i detaljnije analiziralo, zanimljivo je uočiti da je princip profesionalizacije pretegao u kategoriji do 29 godina starosti (63 posto za profesionalizaciju, 37 posto za ročno služenje), dok su preostale dvije starosne grupe većinom podržale dosadašnji sustav – muškarci stari od 30 do 59 godina, 61 posto za ročni sustav i 39 za profesionalizaciju, te muškarci od 60 godina i stariji – 71 posto za ročni sustav i 29 posto za profesionalizaciju. Time su, barem što se tiče mlade muške populacije, zagovornici profesionalizacije došli u situaciju da se u svome porazu tješe formulacijama kako je ipak “austrijska mladost s njima”. Zanimljivo je i da je sustav dosadašnjeg ročnog služenja vojne obveze pretežitu podršku dobio i među onima koji su vojni rok već služili, bilo u oružanim snagama ili civilno (68 posto za dosadašnji sustav, prema 32 za profesionalizaciju), dok je kod onih koji su sve to dosada zaobišli omjer jednih i drugih pristalica završio na izjednačenih 50:50 posto.

Ovdje treba primijetiti i zanimljiv zemljopisni raspored glasova na nedjeljnom referendumu, koji tek donekle ima veze s klasičnim rasporedom glasova pojedinih političkih stranaka u Austriji. Dok su se veći gradovi širom Austrije u pravilu pokazali oko 10 posto privrženiji profesionalizaciji od krajeva koji ih okružuju, tek je Beč stvarno i većinski podržao promjene koje posljednje vrijeme podržavaju austrijski Socijaldemokrati. Ondje je za profesionalizaciju glasalo 54,2 posto birača, dok rekord u glasovima protiv dosadašnjega sustava drži bečki 7. okrug, sa 60,9 posto glasova danih za uvođenje profesionalne vojske. Pa ipak, dok sama prisutnost vojnih instalacija u pojedinim lokalnim zajednicama širom Austrije nije bitno utjecala na glasovanje za ročni sustav, jasno je vidljivo kako su krajevi u kojima je vojska posljednjih godina humanitarno djelovala – ipak izrazitije glasali u korist dosadašnjega sustava.

Politička podloga referenduma

U Austriji je još od siječnja 2007 godine, s prekidom izazvanim prijevremenim izborima 28. rujna 2008. godine, na vlasti tzv. “Velika koalicija” Socijaldemokrata (SPÖ), i u zadnje vrijeme slabijih Narodnjaka (Austrijske narodne stranke, ÖVP). Taj aranžman ipak nije bez svojih napetosti – što se očitovalo i tijekom 2012. godine, kada je napetost podiglo pitanje obrambene reforme u Austriji. Po tom su se pitanju na jednoj strani našli socijaldemokrati, predvođeni saveznim kancelarom Wernerom Faymanom i ministrom obrane Norbetom Darabosom (koji je od stranke bio zadužen i voditi kampanju, kada se jednom odlučilo ići na referendum), dok je druga strana bila obilježena političarima ÖVP, predvođenima vice-kancelarom Michaelom Spindeleggerom i ministricom unutarnjih poslova Johannom Mikl-Leitner (koja je sa strane Narodnjaka vodila kampanju za zadržavanje ročnoga sustava organizacije vojske).

Predstavnica ÖVP, ministrica unutarnjih poslova Austrije Johanna Mikl-Leitner i predstavnik SPÖ, ministar obrane Norbert Darabos

No, bilo bi pogrešno temu suprotstavljanja dva sustava organizacije vojske u Austriji svesti tek na čisto vojno-organizacijsko pitanje, budući su tu ulozi ubrzo postali i mnogo širi. Naime, uz pitanje ročnoga sustava služenja vojne obveze te organizacije vojske ubrzo se počelo vezati i pitanje opstanka ili ukidanja i sustava civilnog služenja vojne obveze – strukture kojoj brojni Austrijanci i danas vide velike javne koristi i prednosti. Upravo je očuvanje civilnog sustava služenja vojne obveze, istog onog što se u Hrvatskoj pretvorio u svoju jasnu parodiju, u Austriji ponukao oko 74 posto ispitanih građana da se i u globalu opredijele za dosadašnji ročni sustav ustroja.

Iako su im do prije koju godinu stavovi oko sustava organizacije oružanih snaga znali biti i dijametralno oprečni (SPÖ se zalagala za ročno služenje vojne obveze, a ÖVP za profesionalizaciju), od 2010. godine čitava se diskusija o promjenama u vojsci krenula dijametralno okretati unutar austrijske Velike koalicije. No, istraživanja javnoga mnijenja provođena od početka 2012. pa do nedjeljnoga referenduma tu dovode do zanimljivih zaključaka – još prije godinu dana, prije početka ozbiljnih razgovora, pristalice profesionalne vojske  u Austriji su pretezale upravo u omjeru 6:4, kojim je sada i odlučeno o zadržavanju postojećega sustava. Temeljito okretanje ovog raspoloženja javnosti, osim što u pitanje dovodi samu daljnju karijeru austrijskoga ministra obrane Norberta Darabosa, ujedno se ocjenjuje i teškim udarcem za njegovu stranku SPÖ – što je tim značajnije, imajući u vidu da Austriji najkasnije u rujnu ove godine predstoje i redoviti parlamentarni izbori.

Ispitivanja javnosti su već oko 20. prosinca 2012. jasno najavljivala probleme za austrijske pobornike profesionalizacije

Osim toga, kako se u nekoliko navrata moglo čuti tijekom debate, manja bi profesionalna vojska ujedno značila i potrebu pristupa Austrije u okrilje međunarodnih obrambenih saveza, ne bi li se i uz manje ljudi moglo zajamčiti današnju razinu sigurnosti. Dok je jasno da se u tim spominjanjima međunarodnih obrambeno-sigurnosnih saveza mislilo na NATO, problem je tu predstavljala činjenica da bi time ujedno bilo odstupljeno od principa neutralnosti – činjenice koja  Republiku Austriju odlikuje od 1955. godine i Austrijskog državnog ugovora, dokumenta kojim je okončana okupacija te ponovo uspostavljena suverenost i samostalnost ove države. Time je nedjeljni referendum potiho dobio i dodatna značenja, što je činjenica za koju ne bi čudilo da je promakla ponešto manje upućenima.

Upravo iz tih razloga, iako se može tumačiti i tek kao načelni akt podrške srodnoj socijaldemokratskoj opciji, ponešto čudi i tempiranje posjeta hrvatskoga ministra obrane Ante Kotromanovića Austriji, o čemu smo također već pisali prije nekoliko dana na portalu Obris.org. Taj je posjet, održan u petak 18. siječnja, uz prethodno hrvatsko preuzimanje dužnosti kontakt-zemlje NATO saveza za Austriju, vjerojatno u Beču imao bitno drugačije konotacije ovako – održan tek dva dana pred veliki referendum – nego što bi ih imao u neko zgodnije doba.

Kako je posljednjih tjedana već bilo jasno da socijaldemokrati i njihova ideja profesionalizacije u javnosti ne stoje dobro, ni hrvatski ministarski NATO-izlet se vjerojatno za crvenu SPÖ i njihovog ministra obrane Darabosa nije baš pokazao blagotvornim. Nije tu pomoglo ni to da je austrijski ministar obrane Norbert Darabos inače podrijetlom Hrvat – rodom iz Gradišća, iz sela Mjenovo ili Kroatisch Minihof, gdje je i glasao u nedjelju na referendumu. Ta je činjenica tek pokazala da klasično hrvatsko nesnalaženje u međunarodnim odnosima (pa i onim obrambenima) nije ograničeno samo na “domovinsku Hrvatsku”. No, i na tu smo se žalosnu činjenicu polagano već skoro pa navikli!

Referendumska kampanja

Kampanja oko pitanja profesionalizacije oružanih snaga Austrije ili zadržavanja dosadašnjeg sustava s ročnim i civilnim služenjem vojne obveze, u pravome se smislu riječi krenula zahuktavati tijekom prosinca 2012. godine. Do tada su već bile jasno povučene stranačke linije, u medijima se ispitalo i objavilo stavove viđenijih političara, ali se usporedilo i sustavno prikazalo poglede na zadanu temu i svih dostupnih bivših ministara obrane, kao i osoba s vrha oružanih snaga. Pojedini su stranački gorljivi gradonačelnici u svojim jedinicama lokalne uprave slali i otvorena pisma građanima – austrijski su mediji tu prvenstveno navodili pristalice ÖVP, koji su pozivali na glasovanje za postojeći sustav, navodeći kao razloge buduća zatvaranja lokalnih vojnih objekata te slabljenje javnih službi u slučaju ukidanja civilnoga služenja vojne obveze.

Načelnik kabineta ministra obrane, general bojnik Karla Schmidseder i načelnik Glavnoga stožera, general zbora Edmund Entacher, uoči javne debate

Početkom siječnja bili su vidljivi i nizovi javnih debata – od onih političkih, gdje su se suočili za obranu i sigurnost nadležni predstavnici glavnih stranaka (ministar obrane Norbert Darabos u ime SPÖ, te ministrica unutarnjih poslova Johanna Mikl-Leitner kao predstavnice ÖVP), do stručnih – recimo, načelnika Glavnoga stožera generala zbora Edmund Entacher i načelnika kabineta ministra obrane general bojnika Karla Schmidsedera (gdje se njih obojicu načelno smatra bliskima promjenama sklonoj SPÖ ministra Norberta Darabosa). No, takve su debate organizirane i na lokalnim razinama, u organizaciji stranačkih podružnica, ali i uz sudjelovanje profesionalnih časnika.

Iako su im stavovi bili jasni, vrhovi obiju glavnih političkih stranaka (Werner Faymann koji je Kancelar ispred SPÖ, i Michael Spindelegger, vicekancelar iz redova ÖVP) nisu aktivno sudjelovali u sučeljavanjima. Jednako tako, i Heinz Fischer – u travnju 2010. godine na drugi dopušteni mandat izabrani Predsjednik Austrije – suzdržao se od aktivnog uključivanja u referendumsku kampanju. Pa ipak, iako prije izbora predstavnik socijaldemokrata (SPÖ), Fischer je još početkom jeseni (prilikom protokolarne posjete vojnoj akademiji u Beču) jasno izrazio odstupanje od stranačke linije i stajališta čelnika SPÖ Faymanna – proklamiravši svoju privrženost postojećem sustavu organizacije vojne obveze.

Austrija nakon referenduma

Nedjeljni referendum  u Austriji je iscrtao zanimljive nove granice – u politici i vojnoj struci. Norbert Darabos, ministar obrane i glavni pobornik profesionalizacije, ostao je nedvojbenim gubitnikom. Osim politički, on se kompromitirao i u vojnoj struci – gdje njegovo nesmotreno i zbunjeno kadroviranje smatraju i glavnim razlogom što se načelnik Glavnoga stožera Edmund Entacher, u javnosti zvan i “crvenim generalom”, odmetnuo od stavova “svoje” stranke te uz Predsjednika republike postao gotovo pa ikonom zadržavanja postojećih vojnih rješenja. Točnije, rezultat je to činjenice da je Darabos tijekom 2010. godine naglo promijenio gledanje (do tada su i on, i SPÖ, i general Entacher bili za dosadašnji sustav), počeo zagovarati profesionalizaciju, te neuspješno krenuo smjenjivati Entachera, koji se nije odmah pridružio u okretnome manevru socijaldemokratskih političara.

Spomenik “Palom ratnome heroju” Norbertu Darabosu, začinjen vijencima stranaka, u karikaturama austrijskih dnevnih novina

Iako je stranački čelnik Faymann u nizu navrata, i prije i nakon referenduma, naglašavao da Darabos ostaje na mjestu ministra (barem do skorih predstojećih parlamentarnih izbora), ispalo je pomalo začudno kada je po ishodu javnoga izjašnjavanja upravo on – glavni zagovornik profesionalizacije – krenuo tumačiti kako Ministarstvu i ministru predstoji provedba obrambenih reformi koje narod želi. No, prilično je jasno kako se tu neće više raditi o promjenama utvrđenima reformskim planom “Österreichs Bundesheer 2010 – ÖBH 2010”, u čiju se provedbu krenulo, pa onda stalo. Umjesto toga, na djelu bi sada naglo trebale osvanuti neke nove reforme, koje bi se, kao i napušteni “ÖBH 2010”, opet zasnivale na pretpostavci postojanja ročne vojske.

Dok referendumski poražena SPÖ naglašava da ionako do jeseni nema novca za ikakve nove reformske zahvate (kakvi god oni bili), pobjednički narodnjaci iz ÖVP su jučer, 21. siječnja izašli s nekakvim programom 12 točaka za promjenu, ovoga puta u skladu s ishodom referenduma – formuliranih u omanjem pamfletu formata A5. Na tim je temeljima, a uz sagledavanje i nekakvog novog SPÖ programa promjena (kojeg je navodno hitno “skrpao” i predstavio svježe poraženi Darabos),  danas u sklopu Vijeća ministara koalicijske vlade odlučeno i o stvaranju radne skupine za promjene u sustavu služenja vojnoga roka – ne bi li se ročnu vojsku učinilo efikasnijom, a vojni rok korisnije ispunjenim. Ujedno se natuknulo i želju za smanjivanjem trajanja civilnoga roka na šest mjeseci – što je onda jasno i glasno odbio Rudolf Hundstorfer, ministar iz redova SPÖ nadležan za socijalna pitanja. Po njemu bi daljnje skraćivanje trajanja civilnoga služenja vojne obveze tražilo angažiranje bitno većeg broja mladih ljudi u tom području, što opet nije moguće i iz financijskih razloga.

Spomenuta bi radna skupina (sastavljena od ministra obrane Darabosa, ministrice unutarnjih poslova Johanna Mikl-Leitner, te još nekoliko čelnih ljudi obiju glavnih stranaka) trebala u nekoliko idućih mjeseci formulirati konkretne prijedloge promjena. Ujedno, oni bi trebali pripaziti da ti prijedlozi budu ostvarivi unutar sadašnjeg obrambenoga proračuna Austrije. Imajući u vidu da je ovogodišnji proračun radio politikant Darabos – računajući i na pobjedu na referendumu – teško je zamislivo da će ovo nastojanje imati ikakvih efekata u mjesecima koji Austriju dijele od parlamentarnih izbora. A nakon izbora, opet – tko zna?

Dok u Hrvatskoj gotovo sve oči prate snježne padaline i s njima povezane probleme, Austrija se priprema za svoj prvi veliki referendum u dugo vremena. Konkretno, u nedjelju, 20. siječnja, od tamošnjih se građana očekuje da izađu na birališta i odgovore na pitanje “Jeste li za uvođenje profesionalne vojske i plaćene dobrovoljne “socijalne godine”, ili ste za zadržavanje općeg ročnog i civilnog služenja vojne obveze“? Pitanja su to koja u Hrvatskoj nitko nikad nije pitao građane, a posebice ne na način kojim Austrija za koji dan okončava svoju višemjesečnu tematsku javnu debatu o ovome pitanju. Dok je portal Obris.org već pisao o razvoju diskusije o organizaciji i ustroju oružnih snaga te služenja vojne obveze u Austriji, sada toj zemlji na ove teme predstoji i referendum.

Norbert Darabos, austrijski ministar obrane (SPÖ)

Dok se početkom godine politička i javna rasprava oko profesionalne ili ročne vojske u Austriji rasplamsala punom žestinom, posljednjih dana – s primicanjem dana referenduma – došlo je do određenoga smirivanja strasti. Pa ipak, i na ovoj su temi politički frontovi jasno iscrtani, a javni argumenti obje strane sukobljeni su na način koji u Hrvatskoj možemo tek promatrati s čežnjom. Kako je struka podijeljena, a politika se nije složila oko kompromisa, odluka je prepuštena u ruke 6,3 milijuna austrijskih birača.

Austrija – financije i obrana

Nakon što je samo 2009. godina donijela minus u privrednome rastu (od minus 3,8 posto), idućih je godina Austrija u plusu – 2,1 posto (2010.) i 2,7 posto (2011.), da bi se taj trend usporio 2012. godine (0,8 posto) – što se planira i u tekućoj 2013. godini (0,9 posto). Sva ta kretanja tek su rubno imala odraza na austrijski vojni proračun, budući su odvajanja za “Savezno ministarstvo obrane i športa” (Bundesministerium für Landesverteidigung und Sport) od 2009. godine na ovamo ustrajno i polagano rasla – od 2,101 milijardi eura 2009. godine, 2,131 milijardi eura 2010. i  2,158 milijardi 2011. godine (što su cifre izvršenja austrijskoga državnog proračuna), do planiranih 2,232 milijardi u 2012. godini. U 2013. godini Austrija za svoju obranu i šport planira potrošiti manje – oko 2,149 milijardi eura (istodobno očekujući izvršenje od oko 2,058 milijardi eura). Dok se svi slažu da je ovo maksimalan iznos koji se tu i ubuduće može očekivati, planirano smanjenje potrošnje možda ima veze i s činjenicom da je Ministarstvo moglo već početi uvlačiti u planiranje budućih troškova i neke potencijalne uštede, za koje vladajući tvrde da će ih donijeti budući prelazak na profesionalnu vojsku – što mnogi drugi opet smatraju vrlo diskutabilnim činjenicama zasnovanima na iluzijama.

Godišnji je vojni proračun Austrije oko tri puta veći od Hrvatskog, pa ipak nisu sigurni da im se profesionalna vojska isplati!

Kako bilo da bilo, Austrija trenutno ima mješoviti sustav, donekle sličan onom u Hrvatskoj prije zamrzavanja ročnoga služenja vojne obveze. Trenutno je tu riječ o 16 tisuća profesionalnih vojnika, 26 tisuća pripadnika aktivne rezerve, te još 24 tisuće ročnika u procesu obuke i odsluženja svoje vojne obveze. Pri tome,aktivna je rezerva tu i stvarno aktivna (za razliku od Hrvatske), a u okviru civilnog služenja vojnoga roka  obuhvaćeno je još oko 13 tisuća mladih, čiji se troškovi djelovanja na godišnjoj razini procjenjuju na oko 142 milijuna eura.

Naravno, puno pitanje odraza odluke za ročnu ili profesionalnu vojsku  i u Austriji je pitanje prijepora – kao što bi svojedobno bilo i u Hrvatskoj, da se tada ikome dalo ozbiljno prionuti računanju. Aktualni austrijski ministar obrane Norbert Darabos tu vidljivo igra “hrvatsku” igru – prikriva pune izračune troškova, tvrdeći tek da novi, isključivo profesionalni sustav neće koštati više nego što se u te svrhe i danas u Austriji izdvaja za obranu. No, za razliku od Hrvatske, takav pogled u Austriji baš i ne prolazi. Naime, osim same promjene sustava, ministar Darabos u svoj račun ujedno uključuje i smanjenje brojnoga stanja ljudstva u obrani – gdje on buduće profesionalne oružane snage Austrije projicira na oko 8500 profesionalnih vojnika, 7000 profesionalnih vojnika “na ugovorom određeno vrijeme”, te još oko 9300 ljudi aktivne rezerve (Milizsoldaten). Time bi se promijenili i tipovi posla koje pojedine kategorije ljudi obavljaju. Na polju zaštite i spašavanja  ubuduće bi pretežito radili ljudi iz aktivne rezerve. Njih bi “vojnici na ugovor” nadomjestili u inozemnim misijama, koje je do sada u polovici ukupnih kadrovskih potreba obavljala aktivna rezerva, jednako kao što bi ljudi “na ugovor” u određenome dijelu uskakali i u poslove zaštite i spašavanja (namjesto dosadašnjeg korištenja regruta, koji ondje danas predstavljaju dvije trećine ljudstva, uz preostalu trećinu profesionalnih vojnika).

General Edmund Entacher je od veljače 2008. na čelu glavnog stožera OS Republike Austrije

No, za razliku od Hrvatske, o ovoj su se temi u austrijskoj javnosti oglasili i današnji profesionalni vojnici – konkretno, vodeći kadar tamošnjih oružanih snaga: načelnik stožera Edmund Entacher, te njemu neposredno podređeni Christian Segur-Cabanac (zapovjednik za operacije) i Günter Höfler (zapovjednik za snage). Za razliku od hrvatske šutnje od prije nekoliko godina, oni su u javnost izašli sa stavom koji je ispao poprilično različit od stava ministra obrane – naime, vojna struka u Austriji  praktično je jednoglasno ustvrdila da će Austriju profesionalna vojska, jednakih sposobnosti ovim današnjima, koštati više od sada godišnje odvajanih iznosa. Dakle, da tu troškovi mogu ostati isti jedino uz ozbiljno smanjenje broja ljudi i opsega sposobnosti (što ministar Darabos planira, a što smo i u Hrvatskoj vidjeli na djelu). No, tu još nisu uračunati troškovi zbrinjavanja službenika (7.500 u vojsci i 2.100 za civilno služenje) koje Darabos doduše tek spominje, kao ni posao privlačenja novih, sada profesionalnih vojnika – njih 2500 godišnje, 850 za aktivnu rezervu, 1300 “na određeni rok”, te 400 kao pravih profesionalnih vojnika.

Upravo ovo pitanje kadrovske obnove profesionalnoga vojnog sastava  i u Hrvatskoj se pokazalo neočekivano teškim problemom. Usprkos krizi, koja je mnoge potakla da se jave, ne bi li jednom završili u vojsci, nedostatak novaca je hrvatske planove o tisućama dobrovoljnih ročnika, kadeta, stipendista i čega već ne – sveo u okvire koji su daleko od negdašnjih planova – na kojima se i zasnivala promjena u koju je RH krenula 1. siječnja 2008. godine. O dijelu te problematike smo također već pisali na portalu obris.org. Pri tome, zanimljivo je da ni u Austriji, kao uostalom ni u Hrvatskoj, u diskusiju o obliku organizacije oružanih snaga i tipu ispunjenja vojne obveze nije ušla i procjena same vrijednosti rada koji obave osobe na civilnome služenju vojne obveze, tijekom perioda svog obavljanja te službe.

Civilno služenje vojnoga roka u Austriji

Muškim je vojnim obveznicima u Austriji opcija civilnog služenja na raspolaganju od 1975. godine (na temelju zakonskih promjena iz 1974. godine). Od tada je sustav više puta noveliran, prilično radikalno  1991. godine, a i po posljednji put prošle, 2012. godine. Do uvođenja ove opcije, u Austriji je bila predviđena tek mogućnost da osobe “s prigovorom savjesti” svoj vojni rok odsluže u okviru oružanih snaga, ali bez dodira s oružjem. I nakon promjena – u slučajevima koje se smatra iznimnima – osobama je omogućeno da izraze svoj “prigovor savjesti”, kojeg se do 1991. godine onda i komisijski provjeravalo. Nakon promjena 1991. godine, za takvo je izvršenje vojne obveze postalo dovoljno podnijeti izjavu u službeno propisanoj formi. Opet, za razliku od Hrvatske, gdje je takva mogućnost uvedena 2003. posebnim zakonom – tijekom perioda koji je uslijedio, ova se opcija u Austriji nije pretvorila u pretežiti oblik služenja vojne obveze.

Tek se u raspravi oko njegova ukidanja pokrenulo i pitanje blagotvornih upliva civilnog služenja vojne obveze na integraciju stranaca i njihovih potomaka u društvo Austrije

Trajanje ovoga služenja, te radno opterećenje osoba koje takvu opciju odaberu, zadržano je u okvirima usporedivima s ročnim služenjem vojne obveze – ipak 9 mjeseci nasuprot 6 standardnog vojnog roka – a poslove na koje se šalje osobe na civilnome služenju bira se tako da svojim društvenim značajem budu usporedivi sa značajem kojeg se pripisuje vojnoj službi. Težišta su pri tome stavljena na hitnu pomoć, socijalni rad, brigu za nemoćne, te zaštitu i spašavanje u slučajevima kriza i katastrofa – u privatnim ili javnim institucijama, recimo, Austrijskom Crvenom križu, pri vatrogastvu, u zdravstvu, staračkim domovima, u radionicama i stambenim objektima za osobe s zdravstvenim teškoćama te drugo. Time je ispunjeno ono o čemu se u Hrvatskoj često zbijalo viceve – da civilni ročnici budu i vatrogasci, i spašavatelji, i njegovatelji, a ne kao što su često bili u nas – tek ukras uz dio javnih službi, rubno potrebno osoblje na fotokopirnim uređajima i u čajnim kuhinjama, prevrtatelji suvišnih papira i uglavnom, osobe kod kojih je najveći problem da im se ipak pronađe bar nekakva zanimacija, bez obzira na to koliko ona nepotrebna zapravo bila. Za razliku od Hrvatske, u Austriji je javno nedvojbeno da civilno služenje vojnoga roka ima svrhu, i to je jedan od većih razloga protiv profesionalizacije općenito.

Upravo zato, Austrija nije (kao Hrvatska) krenula zamjenjivati i ročno i civilno služenje vojne obveze samo profesionalnom vojskom, već se tu, uz profesionalizaciju, koncipiralo i poseban nadomjestak nedvojbenim javnim uslugama koje obavljaju osobe na civilnome služenju vojnoga roka – stvoren je pojam “socijalne godine”. Ovaj bi period svojevrsnog volontiranja mladih bio plaćen po 1386 eura brutto na mjesec, a planiralo se tako uposliti oko 8000 ljudi godišnje – čime bi čitava shema počela poprilično ličiti na sustav “Mirandovih volontera” koji se i u Hrvatsku uvelo posljednjih mjeseci. Sve je to praktično odmah pokrenulo i žestoku raspravu.

Dok je na prvi pogled vidljiva razlika takve “socijalne godine” i civilnog služenja vojnoga roka – koje u Austriji mjesečno nosi od oko 300 eura neto mjesečno. Različiti su i ukupni troškovi oba ova sustava, koje dvije strane obračunavaju poprilično različito. Dok austrijsko Ministarstvo socijalne skrbi barata s iznosima čistih troškova od oko 211 milijuna eura za “socijalnu godinu”, prema 208 milijuna eura za sustav civilnog služenja – protivnici profesionalizacije računaju obuhvatnije, naglašavajući da bi uz trenutnu razinu posla i usluga “socijalna godina” zapravo koštala oko 330 milijuna eura, dok su troškovi civilnog služenja oko 172 milijuna (budući je dio troškova ovoga sustava sadržan u općem financiranju novačenja u Austriji).

Ueli Maurer, ministar obrane i šef najveće političke stranke u Švicarskoj

Da nema razloga da se u ovo krizno vrijeme štedi upravo na vojsci, te da kriza može itekako pridonijeti vojnim aktivnostima, smatra vojni i državni vrh po neutralnosti poznate Švicarske. Tamošnji ministar obrane, savezni vijećnik i čelnik SVP-a (Švicarske pučke stranke) Ueli Maurer, zabrinut zbog moguće eskalacije gospodarske krize, nedavno je, na opće zapanjenje, izjavio za švicarski časopis „Schweizer Soldat“ kako „ne isključuje mogućnost da će švicarska država u predstojećim godinama trebati intervenciju vojske“. Izjava je izazvala toliku buku da su čak iz Ministarstva obrane pojašnjavali da Maurer, kao član švicarskog Saveznog vijeća, u krizi vidi opasnost od povećanja nasilja, jer je upitno koliko će još dugo biti moguće krizu „umirivati“ novcem. Maurer prilično pesimistično strahuje od naglog pogoršanja postojeće ionako loše situacije, posebice u zemljama koje se više nisu u stanju obraniti od raznih oblika „ucjena“. Švicarci se, među ostalim, boje da će u njihovu malu oazu skupih satova i finih čokolada nagrnuti radnička klasa iz krizom opterećenih europskih zemalja, pa će im moderna i dobro opremljena vojska itekako dobro doći za čuvanje granica i unutarnjeg reda. S druge strane, postoji bojazan od slabosti vojski drugih europskih zemalja – koje su pod pritiskom štednje prestale obnavljati i održavati svoje moderne obrambene sustave, pa Švicarci strahuju od njihove moguće neučinkovitosti ili čak raspada.

Zatreba li, Švicarci će se i puškom boriti protiv raspada euro-zone

Da je Švicarska stavila krizu na prvo mjesto mogućih ugroza, pokazalo se i prošlog mjeseca, kada je održana vježba pod imenom „Stabilo Due“. U postavljenom scenariju vježbe, oko 2 tisuće vojnika branilo je zemlju „Helvetiu“ od nemira, demonstracija i valova izbjeglica iz susjednih zemalja. Vježba kojom se testirala i brzina „dizanja vojske“ temeljena je na mapi rizika napravljenoj još 2010. godine, kada je vojni vrh Švicarske razradio potencijalnu prijetnju od unutarnjih nemira među zaraćenim grupacijama, kao i mogućnost navale izbjeglica iz Grčke, Španjolske, Italije, Francuske i Portugala. Vježba je provođena u 8 različitih gradova diljem Švicarske, a u njoj je sudjelovalo pješaštvo, zračne snage i specijalne jedinice. Obrambeni ministar Maurer tom je prilikom ponovio: „Nije isključeno da bi posljedice financijske krize u Švicarskoj mogle dovesti do protesta i nasilja. Vojska mora biti spremna za situacije u kojima je policiji potrebna dodatna pomoć.“

Švicarska je inače poznata po najvećoj vojsci u Europi u odnosu na veličinu stanovništva – njen je trenutni broj (s ročnicima i rezervom) negdje oko 200 tisuća. Služenje vojnog roka je obavezno, a prema postojećem zakonu, svi radno sposobni muškarci u dobi od 19 godina moraju proći 5-mjesečnu obuku (ili 18 tjedana prema Millitary Balance-u), te tijekom narednog desetljeća redovite tečajeve za obnavljanje vojnih vještina u trajanju od po nekoliko tjedana. Švicarski pacifistički pokret pokrenuo je online kampanju protiv obaveznog služenja vojnog roka, smatrajući kako vojska neprestano traži nove razloge za svoje postojanje. Rezultat njihove kampanje mogao bi biti referendum, na kojem bi se sljedeće godine odlučivalo o sudbini obaveznog služenja vojske (što je usporedivo i sa nedavnim razvojima ove teme u nedalekoj nam Austriji, o čemu smo već pisali).

Gotovo istovremeno, a daleko od očiju javnosti, pripremaju se i konkretni projekti te šira reforma obrambenog sustava. Čelnik švicarskih Oružanih snaga, general pukovnik André Blattmann (koji je na toj poziciji od 01. ožujka 2009. godine) priprema projekt čuvanja i štićenja strateški važnih točki u sve 4 švicarske regije. Osim zračnih luka i industrijskih postrojenja, na popis štićenih strateških točki uvrštene su i brojne međunarodne organizacije u Genevi. Za sada se zna da Blattmann planira da će mu za takvu vrstu zaštite trebati 4 bojne vojne policije, no detalji bi trebali biti poznati negdje u prosincu, kada će taj projekt biti prezentiran i ministru obrane Ueliju Maureru.

André Blattmann - zapovjednik švicarskih Oružanih snaga - iz reforme u reformu

To je samo mali dio reforme oružanih snaga Švicarske, koje se provode pod nazivom „Daljnji razvoj vojske“ („Weiterenwicklung der Armee“ ili WEA). U osnovnim crtama, tim reformskim zahvatom Švicarska želi svoje ukupne oružane snage (uključivo i rezervu) smanjiti s današnjih oko 200 tisuća ljudi na oko 100 tisuća ljudi, što će doduše tražiti odvajanje većih financijskih sredstava nego za postojeću vojsku.

Procjenjuje se da bi ta buduća vojska od 100 tisuća ljudi koštala oko 5,1 milijardu franaka godišnje (a procjene koštanja rađene su i za brojčano stanje od 60, 80 i 120 tisuća ljudi – tu troškovi iznose 4,6, 4,9 i 5,3 milijardi franaka godišnje). Razlozi poskupljenju uz istodobno smanjivanje ljudstva su, s jedne strane, potrebe nadoknađivanja propusta iz prošlog reformskog ciklusa, gdje se s premalo sredstava tražilo ispunjenje previše zadaća, te predstojeća masivna modernizacija. U sklopu ovih reformi planira se i produljenje ciklusa obuke, te zadržavanje oklopnih snaga i topništva.

Do kraja 2012. biti će optimiziran koncept novog stacioniranja snaga, za koji će tijekom prvog polugodišta 2013. početi konzultacije po pojedinim kantonima.  Savezno vijeće (Vlada) trebala bi novu reformu potom predstaviti parlamentu, gdje će ona doći na razmatranje tek tijekom 2014. godine. Primjena novog reformskog koncepta očekuje se od 1. siječnja 2016. pa sve do 2020.,  s time da bi pojedine mjere (koje za svoju primjenu ne traže promjenu zakonskih okvira) mogle stupiti na snagu i prije spomenute 2016. godine.

Austrijska vojska svojim građanima priređuje "army day", a u siječnju će građani odlučiti o sudbini jednog dijela vojne službe

Vladajuća austrijska “velika” koalicija uspjela se međusobno usuglasiti i pristati na raspisivanje referenduma o daljnjoj sudbini obaveznog služenja vojnog roka u državi. O tome će Austrijanci, kao rijetki u Europi koji još imaju obavezu služenja vojne obveze, odlučivati u siječnju sljedeće godine. Prema postojećim zakonima, svi muškarci do 35. godina starosti obavezni su služiti vojni rok koji traje 6 mjeseci. On je do 2005. godine trajao 8 mjeseci, a procjenjuje se da godišnje oko 30 tisuća Austrijanaca ispunjava svoj dug domovini.

Michael Spindelegger, zamjenik austrijskog saveznog kancelara, izjavio je za televiziju ÖRF da će se početkom sljedeće godine znati volja građana – hoće li Austrija i dalje imati vojnu obavezu, nekakvu modernu vojnu službu ili pak profesionalnu vojsku. To je pitanje do sada bilo kamen smutnje između dvije stranke vladajuće koalicije – Spindeleggerove Narodne stranke (ÖVP) i Socijaldemokrata (SPÖ) saveznoga kancelara Wernera Faymanna. ÖVP se do ovoga tjedna protivila već samom spomenu referenduma, da bi promjenu mišljenja Spindelegger objasnio time da „ne mogu više gledati kako vojnici postaju sve više demotivirani“. No to ne znači da ÖVP želi ukinuti vojni rok – ne, žele ga samo u nekom modernijem obliku, i nadaju se da će to podržati i građani. S druge strane, SPÖ se cijelo vrijeme zalaže za što skorije raspisivanje referenduma. Kako će točno glasiti referendumsko pitanje, trebalo bi se znati već za dva do tri tjedna – pripremaju ga zajedničkim snagama ministar obrane i športa (!?!) Norbert Darabos (SPÖ) i ministrica unutarnjih poslova Johanna Mikl-Leitner (ÖVP). Narodna volja iskazana u siječnju obavezat će austrijski Parlament da pripremi i donese zakon prije parlamentarnih izbora zakazanih za jesen 2013.