Pred najvišim dužnosnicima Rumunjske i Turske, predvođenima predsjednicima država Nicușorom Danom i Recepom Tayyipom Erdoganom, Rumunjske pomorske snage zaprimile su u službu novoigrađenu korvetu “Kontraadmiral August Roman” – 261, klase  Hisar. Svečanost se odvijala u subotu, 20. lipnja, u brodogradilištu u Istanbulu, gdje je zapovjednik broda pukovnik Sorin Huruială primio rumunjsku zastavu, nakon čega je korveta ušla u službu Rumunjskih pomorskih snaga. Brod je postao dio 50. divizije korveta, strukture podređene Zapovjedništvu flote “Viceadmiral Vasile Urseanu”.

Korveta “Kontraadmiral August Roman” – 261 je višenamjenska – dizajnirana je za obavljanje širokog raspona zadaća: od nadzora, izviđanja, patroliranja, pomorskog presretanja te potrage i spašavanja na moru, do površinskog, protuzračnog i protupodmorničkog ratovanja, uključujući i integrirani helidrom. Brod u svojoj trenutnoj konfiguraciji ima top kalibra 76 milimetara, dvije strojnice kalibra 12,7 milimetara, radar za upravljanje vatrom s integriranim elektrooptičkim senzorom, sustave za elektroničko ratovanje i integrirani komunikacijski sustav – opremu temeljenu na najsuvremenijim tehnologijama, objavilo je rumunjsko Ministarstvo nacionalne obrane.

Ova korveta je kupljena iz viška turske Ratne mornarice, koja ju je pustila u službu u prosincu 2024., odmah nakon izgradnje broda. Kratko razdoblje isporuke i integracije u službu Rumunjskih pomorskih snaga predstavljalo je značajnu operativnu priliku za rumunjsku vojsku, izravno doprinoseći jačanju kapaciteta odgovora na novonastale prijetnje u regiji Crnog mora. Rumunjski predsjednik Nicușor Dan naglasio je kako je ovo važan trenutak za Rumunjske pomorske snage:

„Ovo je prvi novi brod nakon 30 godina. Još četiri će slijediti kroz program SAFE, i mi smo u ovom trendu modernizacije cjelokupne vojne opreme.“

U prosincu 2025. potpisan je međuvladin ugovor vrijedan 223 milijuna eura, bez PDV-a, a prijenos vlasništva nad brodom dogodio se u utorak, 16. lipnja 2026. Ukupna vrijednost za postizanje operativne sposobnosti iznosi približno 265 milijuna eura, bez PDV-a. U tom smislu, planiran je novi postupak nabave za drugu polovicu 2026., vrijedan približno 42 milijuna eura, za dodatne sposobnosti i borbene sustave (VLS – Vertical Launching System, sustavi za lansiranje protuzračnih raketa, CIWS – Close-In Weapon System, kalibra 35 mm, sustav za lansiranje raketa i torpeda te infracrveni sustav za pretraživanje i praćenje). Također, kroz EU-program SAFE (Security Action for Europe) planirana je nabava sustava za lansiranje raketa NSM (Naval Strike Missile), koji će biti instaliran i integriran na brodu.

„Ovom novom akvizicijom, Rumunjska još jednom dokazuje svoju predanost ispunjavanju obećanja o obrambenim ulaganjima danog u Haagu i NATO-ovih ciljeva sposobnosti, čime značajno doprinosi povećanju europskog doprinosa Sjevernoatlantskom savezu i našoj zajedničkoj sigurnosti u regiji Crnog mora, zajedno s Republikom Turskom, našim strateškim partnerom, saveznikom i tradicionalnim prijateljem,“

zaključila je na društvenim mrežama Toiu Oana, rumunjska ministrica vanjskih poslova.

Rumunjska trenutno provodi ili planira niz zajedničkih aktivnosti s Turskom – Rumunjska, Bugarska i Turska imaju zajednički program razminiranja u teritorijalnim vodama Crnoga mora, a rumunjski predsjednik očekuje da će ovo partnerstvo biti prošireno i na podmorničku infrastrukturu u Crnom moru, naročito zbog toga što Rumunjska pokazuje interes za iskorištavanje plina u Crnom moru. Turski predsjednik Erdogan bi do kraja ove godine trebao doći u posjet Bukureštu, pri čemu će biti organiziran rumunjsko-turski poslovni forum. Rumunjski dužnosnici očekuju i veća turska ulaganja u obrambenu industriju, posebno nakon što je turska privatna tvrtka Otokar kupila rumunjsku Automecanicu u Mediașu. Trenutno su u tijeku rumunjsko-turski razgovori o NATO-vom Centru za Crno more, koji se trenutno nalazi u Istanbulu. Kako je riječ o centru rotacijskog tipa, Rumunji ga žele dovesti u Constanțu počevši od 2028. godine. Erdogan i Dan su razgovarali i o europskom centru za sigurnost plovidbe u Crnom moru. Kako je naglasio rumunjski predsjednik, „glavni zadatak ovog centra bit će prikupljanje informacija o plovidbi i svemu što se događa u Crnom moru, ali sekundarni zadatak je povezivanje Europske unije sa zemljama koje imaju interes za Crno more, a Turska je, naravno, jedna od njih.“

Britanski premijer Keir Starmer i turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan potpisali su u ponedjeljak, 27. listopada, ugovor po kojem će Turska kupiti 20 borbenih aviona Eurofighter Typhoon za 10,7 milijardi dolara, objavio je ured britanskog  premijera. Kraj je to svojevrsne obrambene „sapunice“ o kojoj je i portal Obris.org pisao, tijekom koje je Turska prošla rigoroznu proceduru da bi na svom nebu imala te moderne borbene zrakoplove. Za Veliku Britaniju to znači 20.000 radnih mjesta u Velikoj Britaniji osiguranih kupnjom 20 zrakoplova EF Typhoon. Tisuće kvalificiranih radnih mjesta u Ujedinjenom Kraljevstvu osigurano je za godine koje dolaze. Ugovor je vrijedan do 8 milijardi funti (9 milijardi eura) za 20 britanskih borbenih zrakoplova  – najveći ugovor o izvozu borbenih zrakoplova u jednoj generaciji, objavljeno je u priopćenju iz kabineta premijera Starmera.

Britanska vlada naglašava kako je višemilijardni sporazum potpisan tijekom Starmerovog prvog posjeta Ankari, gdje ga je ugostio predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan . Kao dio Starmerovog posjeta, tri zrakoplova Eurofighter Kraljevskog ratnog zrakoplovstva odletjela su u Tursku. Po ulasku u turski zračni prostor, dočekali su ih turski F-16 i otpratili do zapovjedništva zračne baze Mürted u Ankari.

Sporazum će pomoći u održavanju 20.000 zaposlenih diljem Ujedinjenog Kraljevstva, s proizvodnim linijama u Edinburghu, Wartonu, Salmesburyju i Bristolu.  Turski sporazum predstavlja veliki poticaj za britansku knjigu narudžbi, predstavljajući najveći ugovor o borbenim zrakoplovima u gotovo 20 godina i spašavajući proizvodnu liniju u Wartonu. Turska će tako postati deseti korisnik borbenih aviona EF-2000, pridružujući se Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Španjolskoj, Italiji, Austriji, Omanu, Kataru, Kuvajtu i Saudijskoj Arabiji. Nagađanja prije službene objave govorila su o nabavi oko 40 Eurofightera, dvostruko više od objavljene narudžbe koja se odnosi samo na novoizgrađene zrakoplove. Nagađa se da bi ostatak mogao doći kasnije, putem kupnje rabljenih zrakoplova od postojećih operatera. U međuvremenu, turski ministar obrane Yaşar Güler potvrdio je da Turska namjerava kupiti i po 12 rabljenih Eurofightera od Katara i Omana. Prvi omanski vioni trebali bi stići u Tursku u prvoj polovici sljedeće godine. 

Osim samih aviona, tursko Ratno zrakoplovstvo nabavit će za nove Eurofightere neka od prepoznatljivih oružja za ovaj tip lovaca, uključujući rakete zrak-zrak dugog dometa MBDA Meteor. Početak isporuke novih borbenih aviona očekuje se 2030. godine.

Kupovina EF-2000 također će ojačati napredne borbene sposobnosti Turske, jačajući ulogu NATO-a u ključnoj regiji i poboljšavajući interoperabilnost između zračnih snaga država saveznica. Sporazum dolazi samo nekoliko tjedana nakon što je Norveška odabrala britanske fregate tipa 26, što je britanskom gospodarstvu donijelo dodatnih 10 milijardi funti i osiguralo 4000 radnih mjesta, ističe Starmerov kabinet. Oba sporazuma naglašavaju napor Vlade UK da obranu pretvori u motor rasta, stvarajući visokokvalificirana radna mjesta putem Plana za promjene. Sporazum također slijedi nakon što su britanski premijer Starmer i njemački kancelar Friedrich Merz u srpnju potpisali novi sporazum o poticanju izvoza obrambene opreme svjetske klase u Ujedinjenom Kraljevstvu, poput oklopnih vozila Boxer i također borbenih zrakoplova Eurofighter Typhoon. Sporazum o podjeli posla za proizvodnju EF Typhoon predviđa da se više od trećine (37%) svakog zrakoplova proizvodi u Velikoj Britaniji; ostatak svakog zrakoplova proizvodile bi partnerske nacije.

Što se tiče ovog posla, pisali smo na portalu Obris.org kako su posao pratile brojne kontroverze. Njemačka privremena vlada, koju su u travnju vodili Socijaldemokrati i Zeleni, blokirala je planirani izvoz 40 borbenih zrakoplova Eurofighter Typhoon u Tursku, izvijestio je tada njemački medij Handelsblatt, pozivajući se na izvore upoznate s povjerljivim internim raspravama. Prema izvorima iz njemačke vlade, glavni razlog zaustavljanja izvozne dozvole bilo je uhićenje turskog oporbenog političara Ekrema Imamoglua zbog optužbi za korupciju, što su dužnosnici u Berlinu opisali kao “napad na tursku demokraciju”. Također, ni dio izraelske javnosti nije odobravao ovaj posao, poput izraelskog opozicijskog lidera Yaira Lapida koji je pozvao na blokiranje napora Turske da kupi borbene avione Eurofighter Typhoon od Velike Britanije i Njemačke, tvrdeći da Turska želi postići paritet s Izraelom u zračnom prostoru. Optužujući vladu izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da nije spriječila sporazum, Lapid, lider glavne izraelske opozicione stranke Yesh Atid, rekao je: “Da Izrael ima funkcionalno Ministarstvo vanjskih poslova ili normalnu vladu, novi sporazum o prodaji aviona Eurofighter Typhoon Turskoj u režiji Njemačke i Velike Britanije bi već bio blokiran“.

I dio turske javnosti nije presretan zbog ovog posla. Tako je vojni analitičar iz Istanbula Burak Yildirim cijenu od 10,7 milijardi dolara nazvao „nečuveno visokom” i „bez presedana”, čak i ako uključuje opcije, streljivo, rezervne dijelove i obuku. „Prodaju avione po cijeni fregata,” rekao je Yildirim, dodavši: „Ovaj je ugovor čista prijevara. Ne možeš imati borbeni zrakoplov za 400 milijuna funti; prodaju jedan avion po cijeni četiri!” Turska i Ujedinjeno Kraljevstvo nisu naveli pojedinosti o tome što je, osim zrakoplova, obuhvaćeno ugovorom. No činjenica je da je ovo i velika turska politička gesta prema SAD-u koji je svojevremeno raskinuo s turskim namjerama kupovina američkih borbenih  aviona F-35, a ovih dana američki predsjednik Donald Trump prijeti Turskoj dodatnim carinama i drugim sankcijama ukoliko Turska nastavai kupovati rusku naftu i plin.

*Photo: K.Starmer/X, R.T.Erdogan/X

Dok Republika Hrvatska na petak 5. kolovoza obilježava 27. godišnjicu pobjede u VRO “Oluja” i sloma vojne agresije Srbije, Ukrajina broji 163. dan intenzivne obrane od napada Ruske Federacije. Iako Ukrajina nije pod sankcijama kakvima je međunarodna zajednica jednako pokrila i napadače i žrtve u Domovinskome ratu, ipak se suprotstavljanje ruskome agresoru teško može i zamisliti bez intenzivne pomoći brojnih saveznika Ukrajine. No to u prvome redu znači pomoć država NATO i Europske unije, dok se šira suzdržanost država svijeta dobro ocrtava i u činjenici da već u krugu država G20 njih oko pola baš i nisu za sankcioniranje Rusije ili beskompromisnu pomoć Ukrajini. Što se stanja na bojišnici tiče, i dalje se može govoriti o polaganom napredovanju snaga Ruske Federacije i njihovih marionetskih snaga s istoka Ukrajine. To napredovanje koncentrirano je na prostore oko gradova Bahmuta i Donjecka, dok su zone oko Harkiva na sjeveru, prostori od Izjuma do Siverska uz rijeku Siverski Donjec, te Zaporižje – nešto mirniji.

Posebno je pitanje stanja i razvoja događaja u Hersonskoj oblasti na jugozapadu ukrajinskoga bojišta, koja suštinski obuhvaća dva segmenta – prostor sjeverno od Krima, otprilike zapadno od linije Geničesk na Azovskom moru do Energodara na Dnjepru, i onda dio preko rijeke Dnjepar gdje je sam grad Herson pa sjeverno prema Krivome Rihu kojeg drže Ukrajinci. Kako izgleda, ondje su agresori krenuli ojačavati svoj borbeni postav zapadno od rijeke, iako su im do tamo logistički putevi itekako otežani i nesigurni. S druge strane, izgleda da su ponešto ojačali i svoje snage na istoku Dnjepra, valjda računajući kako bi im one mogle poslužiti bilo za priskakanje u pomoć preko Dnjepra, ili za pružanje pomoći na sjeveroistok – u slučaju da do potrebe dođe na bojištu u oblasti Zaporižje.

Ništa od Leoparda 2A4 za Ukrajinu

Što se međunarodne pomoći za Ukrajinu tiče, treba spomenuti kako izgleda neće biti ništa od slanja tenkova Leopard 2A4 iz Španjolske put Ukrajine. Iako se o slanju prvo 40, a onda samo 10 takvih tenkova pričalo već tjednima (a nagađalo se i kako za takav transfer prvo te osnovno nedostaju njemačka dozvola), sada se iz Madrida čulo nešto sasvim drugo. Naime, tamošnja ministrica obrane Margarita Robles je za novine El Mundo izjavila da je razlog španjolskog odustajanja od ovog transfera što oni “u Zaragosi već dugo godina nisu korišteni, zbog toga što su u apsolutno žalosnome stanju”. Navodno je testovima ustanovljeno da bi bili opasni i po korisnike. Što god da to značilo, ipak izgleda ostaje barem najava te iste Španjolske da će u Ukrajinu poslati 20 komada žestoko rabljenih oklopnih transportera M113 američke proizvodnje – koje je ionako Ukrajina već dobivala s više strana, tako da tu neće biti riječ o donaciji koja bi dodatno komplicirala zastrašujuće široku lepezu doniranih stranih vozila. Jednako tako, izgleda da će se u arsenal Oružanih snaga Ukrajine bez problema uklopiti i dodatna donacija o kojoj se priča u Makedoniji. Naime, nakon nešto tenkova T-72A, izgleda da iz Skopja za Kijev sada na put kreću i 4 komada Suhoja Su-25 Grač, aviona za blisku potporu kopnenim snagama. Riječ je o letjelicama – tri jednosjeda i dvosjed – koje je Makedonija od te iste Ukrajine kupila u lipnju 2001. godine, navodno za protuvrijednost od 4 milijuna eura. Oni nisu bili u službi od proljeća 2003. godine, nego su završili konzervirani te pripremljeni za prodaju – do koje nije došlo. Nego, eto, sada su te letjelice dio paketa koji za sada još uvijek najmlađa članica NATO saveza (budući da Švedska i Finska još skupljaju ratifikacije i sada su na 23 od 30, gdje su zadnje to odradile Sjedinjene Američke Države u srijedu 3. kolovoza) šalje kao svoju pomoć Ukrajini.

Blokada Njemačke

No, dok treba spomenuti kako je ostalo kompletno nejasno je li Španjolska za svoj propali transfer tenkova, u kojem god stanju oni bili, dobila potrebnu dozvolu iz Njemačke – ta ista Njemačka i dalje izgleda nastavlja blokirati već najavljenu EU makro-financijsku pomoć Ukrajini, te se nastavlja i nadalje sramotiti po pitanju vlastitih energetskih odnosa s Ruskom Federacijom. Naime, iako je još u svibnju bilo odlučeno da EU stavi na raspolaganje Ukrajini 9 milijardi eura za savladavanje groznih financijskih posljedica rata, ta država je do ovoga tjedna od te ukupne sume dobila tek 1 milijardu eura u dvije rate. Ostatak iznosa izgleda je završio blokiran trvenjem država članica oko načina plaćanja tog iznosa – gdje neki izgleda taj rashod tretiraju zajedničkim za Uniju, dok drugi (a među njima izgleda i Njemačka) nastoje postići da se dug izričito podijeli među individualnim državama – bez obzira što razaranja i troškovi vođenja rata Ukrajinu ostavljaju s 5 do 7 milijardi USD deficita mjesečno. Jednako jalov bio je i “turistički posjet” Moskvi bivšeg kancelara Gerharda Schrödera kao pregovarača s Vladimirom Putinom, a izgleda da se bez ikakvih promjena nabolje nastavlja i drama po pitanju turbina za plinovod “Sjeverni tok 1”. Riječ je o opremi koju se na remont poslalo u Kanadu, gdje su ostale zarobljene uvođenjem niza međunarodnih sankcija Rusiji, da bi ih tek njemački pritisak opet vratio u Europu. No, kako izgleda, sada ih Ruska Federacije zapravo izbjegava primiti iz Njemačke, dok njihov nedostatak ujedno koristi kao izvor za održavanje radikalno smanjenih kvota plina Njemačkoj. Te ruske mjere vjerojatno će pomoći vlastima u Berlinu u daljnjem rješavanju nacionalne ovisnosti o ruskome plinu (čiji je uvoz, po riječima ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock, zadnjih mjeseci smanjen s 55 na 26 posto).

Vješti Erdogan

Ponešto vještijim u međunarodnoj diplomaciji pokazuje se turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan. On ne samo da svjedoči uspjehu svog plana za otvaranje pomorskog izvoza žita i umjetnog gnojiva preko Crnoga mora, već je danas i osobno u posjeti ruskome Sočiju ne bi li ondje s Putinom diskutirao o stanju u Siriji, gdje Turska već godinama nastoji igrati samostalne vojno-političke igre. Što se otvaranja “žitne inicijative” tiče, nakon prolaska prvog broda s ukrajinskim žitom, koji je u Tursku stigao u utorak kasno navečer, te onda u srijedu 3. kolovoza bio i pregledan od zajedničkih inspektora te propušten u Mediteran – sada izgleda kreće i masovnija primjena ovoga mehanizma od kojeg se očekuje da razbije zastoj u opskrbi skoro trećinom svjetskoga žita. Kao prvo, riječ je tu o jutrošnjem isplovljavanju tri broda iz Ukrajine (dva iz luke Čornomorsk, i jedan iz Odese), koji su u karavani krenuli do turskih voda i tamošnje kontrole. Brodovi za prijevoz rasutog tereta NAVI STAR, ROJEN i POLARNET konačno su usmjereni prema tržištima Turske, Velike Britanije i Irske, a ukupno nose oko 57 tisuća tona ukrajinskog kukuruza. Za to vrijeme se primaju i prijave brodara za budući ukrcaj takvih tereta – gdje je danas izvršena i prva kontrola praznoga broda “FULMAR S” pod zastavom Barbadosa, koji bi se trebao uputiti u luku Čornomorsk po žito.

Žestoke borbe na istoku

Ruske snage sve su bliže Soledaru

Za to se vrijeme stanje na oko 1100 km bojišnice u Ukrajini ne smiruje, a posebno je žestoko zadnjih dana bilo oko gradova Bahmuta, koji je u ukrajinskim rukama, i Donjecka koji je centar separatističke tzv. “Donjecke Narodne Republike”, gdje je bojišnica na tek oko 4 km sjeverno i zapadno od ruba grada. Borbe se već duže vode sjeveroistočno od Bahmuta, uz cestu T1302 prema sada okupiranom Lisičansku, a ondje i dalje odolijevaju ukrajinski položaji od sela Spirne (oko 30 km od Bahmuta), preko Berestove (koje je prelazilo iz ruke u ruku) pa sve do Soledara, mjesta na oko 12 km sjeveroistočno od Bahmuta. Soledaru su se ruske snage primakle posljednjih dana, pa izgleda da se borbe vode na istočnim prilazima ovom utvrđenome mjestu koje ima i masivne podzemne komplekse u bivšim rudnicima soli, po kojima je grad i dobio ime. Nakon što je južno od Soledara u ruske ruke palo selo Pokrovske početkom ovoga tjedna, agresori su postupno uspjeli prići samom Bahmutu sa sjeveroistoka, gdje se sada također vode borbe. Na jugoistoku tog grada i dalje se izgleda drže pojedina naselja iz vanjskog obrambenog pojasa (Veršina, a možda i Kodema na oko 12 km jugoistočno), dok su južno izgleda u ruske ruke pala mala sela Travneve i Gladosove – čime je izravnata te skraćena linija obrane na oko 19 km južno od Bahmuta. Iako izgleda da se tu načelno radi o pokušajima prvo primicanja Bahmutu, pa onda i nekog budućeg zaokruživanja ovog ukrajinskog uporišta – agresorima do toga treba još itekako mnogo posla te uspjeha.

Slična je situacija i oko Donjecka, gdje snage lokalnih separatista zadnje vrijeme pojačano nastoje napredovati oko ukrajinskog uporišta Avdivka, smještenog oko 5 km sjeverno od grada, te kod ukrajinskog uporišta Piski (na oko 3 km zapadno od grada). Dok se oko Avdivke agresori polagano pomiču na sjeveru, iako tu još nema ni govora o nekom ozbiljnome zahvatu, zadnjih je dana do pomaka došlo i južno od Avdivke – gdje su branitelji izgubili kontrolu nad srušenim ostacima rudnika ugljena Butovka, na ravnici između Donjecka i Avdivke, tako da se fronta formalno primakla južnim krajevima same Avdivke. Što se tiče sela Piski, tu je stanje prilično nejasno. Ruski izvori ovo mjesto tijekom ovoga tjedna postupno proglašavaju sve temeljitije frontalnim napadima osvojenim ili “očišćenim”, no iako izgleda ondje borbe i dalje traju – nema konkretnih slikovnih dokaza napredovanju separatista. Dapače, ukrajinski izvori –koji priznaju stanovito napredovanje agresora – navode kako su određena pojačanja ondje stabilizirala stanje. Koja strana više govori istinu – vidjet će se nadolazećih dana.

Što se događa u oblasti Herson?

Antonivski most – postojana meta ukrajinskih HIMARS-a – štete od napada 27. srpnja

Jednako tako je nejasno i stanje na jugozapadu Hersonske oblasti, gdje već tjednima Ukrajina najavljuje nekakvu ofenzivu (od koje se ne vidi mnogo), a ruska je strana zadnjih dana izgleda odgovorila slanjem ovećih pojačanja u ljudstvu i tehnici. Naravno, pri tome izgleda da Ukrajinci i usprkos tom jačanju neprijatelja ondje prvo i osnovno uspijevaju držati svoje položaje – kako nedavno osvojena pojedina sela, tako i mostobran preko rijeke Ingulec (male pritoke na zapadu Dnjepra) koji je poseban trn u ruskome oku. No, svo to bojište je posljednjih mjesec dana temeljito u dometu preciznih višecijevnih lansera raketa M142 HIMARS, kojima se nastavlja uporno ukrajinsko gađanje kako lokalnih ruskih skladišta streljiva i goriva, tako i malog broja cestovnih i pružnih prijelaza preko velike rijeke Dnjepar – koji nužno prolazi sva logistika ruskih postrojbi, bilo u obrani ili kakvom budućem napadu. Iako je posljednjih dana zabilježeno aktivno popravljanje cestovnog mosta Antonivski kod Hersona, kraj kojeg voze dvije ruske motorne vojne skele – ipak se u međuvremenu čulo i o daljnjim raketnim napadima na istoimeni željeznički most, smješten samo 6 km uzvodno na Dnjepru.

Dakle, kakvi god bili ruski napori za osiguravanje prometnih prijelaza preko Dnjepra na tom bojištu – ipak izgleda kao puko pitanje trenutka kada će Ukrajina sve te veze temeljito prekinuti i napadače zaostale na zapadnoj obali Dnjepra dovesti u gotovo bezizlaznu logističku poziciju. Upravo zbog toga čitav ruski postav u Hersonskoj oblasti neki promatrači uspoređuju s nesretno ojačanim lijevim krilom rusko-austrijske vojske u bitci kod Austerlitza 1805. godine – kada je Napoleon iz čvrste obrane uspio prijeći u napad baš nakon što je protivnik promijenio težište svojih snaga u početku bitke i oslabio svoj centar. Time, široko gledano, onda fiksirano desno krilo Rusa i Austrijanaca kod Austerlitza odgovara aktualnim sukobljavanjima kod Donjecka, dok oslabljeni centar (uzvisine Pratzen) odgovaraju ponešto slabijem aktualnom odsjeku ukupnoga bojišta u Zaporiškoj oblasti.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 5. kolovoza 2022. pod nazivom “Žestoke borbe na istoku, Njemačka zagorčava život Kijevu, a avione im šalje Sj. Makedonija!” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/zestoke-borbe-na-istoku-njemacka-zagorcava-zivot-kijevu-a-avione-im-salje-sj-makedonija-15231881

Već ranije, Turska je izražavala zabrinutost oko sirijskog kemijskog oružja – jer Sirija je jedina turska susjeda koja nije potpisnica Konvencije o kemijskome oružju iz 1993. godine – međunarodnog ugovora kojim se brani proizvodnja, posjedovanje, distribucija i korištenje kemijskog naoružanja. Na ovu su se zabrinutost posljednjih dana nadovezali i slučajevi prekograničnih napada na izbjegličke logore smještene uz granicu sa Sirijom. Iako se tu radilo o incidentima s ponešto mrtvih i ranjenih, izgleda da su oni ipak bili sporadični, te da se od tih pucanja teško može iskonstruirati realistična situacija stvarnoga napada na zemlju članicu NATO saveza.

Upravo zato, dok se u javnosti spominje članak 5. Washingtonskoga ugovora (do danas aktiviran samo 2001. godine, nakon napada 11. rujna), bitno je vjerojatnije da bi se Turska mogla pozvati na članak 4. istog dokumenta – koji definira situacije u kojima neka od članica Saveza smatra da je ugrožena, te od ostalih traži pomoć i suradnju u promišljanju prijetnje te pripremi odgovora na tu prijetnju. Osim toga, s ovakvim formalnim pozivom Turska već ima praktično iskustvo – na njega se već jednom pozvala 2003. godine, taman pred početak tadašnjeg Američko-iračkog rata.

Turska i NATO 2003. godine

U danima konačnog  zaoštravanja situacije u Iraku, pred sam početak sukoba, turski je parlament užurbano raspravljao o zahtjevima za primanje stranih vojnika u zemlju – oni su trebali  sačinjavati sjeverno krilo napada na Irak. U to isto vrijeme, pred zemlje članice NATO saveza, stigao je niz prijedloga vezanih uz predstojeći ratni  sukob. Za početak su SAD tražile zamjenu svojih trupa na Balkanu europskim vojnicima, te povišenje stupnja osiguranja oko baza koje su koristile u Europi.  Jednako tako, tražile su i početak planiranja pomoći Turskoj, za slučaj da ova bude napadnuta.

U to je doba (krajem siječnja i početkom veljače 2003.)  već bilo jasno da napad na Irak neće biti izveden pod okriljem NATO saveza, a izgledalo je da i UN još štošta ima za reći. Nakon što su odbijeni  neformalniji američki prijedlozi o pomoći Turskoj, sama je Turska iskoristila svoj status članice NATO saveza i sročila formalan zahtjev za pomoć. On  je bio zasnovan na članku 4. Sporazuma iz Washingtona, koji glasi “Članice će se  savjetovati kad god, po mišljenju bilo koje od njih, bude ugrožen teritorijalni  integritet, politička neovisnost ili sigurnost bilo koje od članica”. Ovo  je bio prvi javni zahtjev na temelju članka 4. u tada 53 godine dugoj povijesti Saveza. Prije nego li se njemu udovoljilo, uslijedila je politička kriza – najteža još od sporova o raspoređivanju projektila srednjeg dometa u Europi tijekom 1980-tih – praćena i dugotrajnim političkim pogađanjima.

Traženi AWACS zrakoplovi stigli su u Tursku tek krajem veljače 2003. godine

Turska je tehničko-vojnu, ali  savjetodavnu, podršku Saveza zatražila za slučaj da se nakon započinjanja ratnih operacija u Iraku sama nađe pogođena iračkim vojnim odgovorom – kojeg se smatralo vjerojatnim u slučaju da zaista jedno krilo napada na tu zemlju stvarno i krene s prostora Turske. Po uzoru na situaciju Izraela i Kuvajta 1991. – očekivali su se raketni napadi na ciljeve u Turskoj, možda praćeni i korištenjem  kemijskog ili biološkog oružja. Upravo zato, Turska je od NATO saveza  zatražila AWACS zrakoplove za nadzor zračnog prostora, bitnice protuzračnih projektila Patriot, i vojnu opremu za kemijsko-biološko ratovanje – kombinezone, maske i slično.

Politički sukobi oko Iraka

Budući da pravni put pred tijelima  Organizacije UN nije bio iscrpljen, i u okviru NATO saveza profilirala su se ista ona dva politička bloka koji su se oko Iraka sukobljavali u UN-u. Jedan, predvođen  SAD-om, smatrao je turske zahtjeve legitimnima. Drugi, koji se protivio napadu na Irak, svaku pomoć vezanu uz predstojeći rat smatrao je prejudiciranjem odluka UN-a i posebice Vijeća sigurnosti. Upravo zato, pod formalnim  opravdanjem davanja vremena UN-u i njegovim inspektorima (koji su u Iraku tražili  oružja masovnog uništenja te vodili razoružavanje), Francuska, Njemačka i Belgija vetom su blokirale i turski zahtjev za pomoć.

Sve se to odvijalo u siječnju 2003. godine, da bi u javnost izbilo nakon nekoliko tjedana, sredinom veljače 2003. – kad je u sjeni tradicionalnih sigurnosnih susreta u Münchenu postalo jasno da sporazum ipak nije postignut. Na izvanrednom  sastanku NATO-a, 10. veljače 2003. godine, ponovo nije postignut dogovor, a razgovori su idućih dana nastavljeni neformalno, u okviru Sjevernoatlantskog vijeća. Od tadašnjih 19 članica Saveza, spomenute tri zemlje ustrajale su na svome vetu i time zaustavljale postupak odgovora na turski zahtjev.

Pri tome je bilo jasno kako će za samo raspoređivanje bilo kakvih vojnih postrojbi naknadno trebati još jedna izričita dozvola zemalja članica NATO-a. Bilo je jasno i kako je u pitanju jedan od osnovnih principa čitavog Saveza – odgovor na  egzistencijalnu zabrinutost jedne od članica – i u jednom je trenutku čak izgledalo da bi, ako odluka ne bude donešena, SAD bile spremne i same riješiti to pitanje, produbljujući već postojeći jaz među političkim blokovima. Tijekom pregovora SAD su ipak odustale od nekih svojih zahtjeva, dok je formalni turski zahtjev na kraju izrečen u zasebnom dokumentu – oko kojeg je tajnik NATO saveza Robertson uzaludno pokušavao postići sporazum.

Hans Blix, šef UN inspektora za naoružanje u Iraku

Prolazili su dani – 14. veljače je Hans Blix, glavni UN-ov inspektor za naoružanje u Iraku, podnio svoj izvještaj o stanju u toj zemlji, da bi sporazum konačno bio ugovoren 16. veljače – samo dan prije održavanja izvanrednog EU summita o Iraku. Budući je bilo izgledno kako upravo Francuska predvodi blokadu, iskorišten je već razrađen princip postupanja – odlučivanje o savjetovanju (i planiranju odgovora) prebačeno je u nadležnost NATO-vog Odbora za obrambeno planiranje (Defence Planning Committee), u kojem Francuska nije sudjelovala od svoga povlačenja iz vojnog dijela Saveza 1966. godine. Nakon takvog isključenja Francuske iz odlučivanja, ostale su dvije zemlje podnositeljice veta ostale same.

Rasplet krize

Prvo je popustila Njemačka, da bi kasno navečer i Belgija prihvatila američke planove vezane uz turski zahtjev. Ipak, te tri zemlje posebnom su deklaracijom istakle kako njihov pristanak na turski zahtjev ujedno ne prejudicira na bilo koji način i rad po pitanju Iraka koji se odvijao u UN-u, po rezoluciji 1441. Konkretno, Turska je dobila traženu pomoć. Njemačka je poslala 46 projektila za sustav Patriot te dva AWACS zrakoplova (stacionirani u  mjestu Konya u južnoj Turskoj krajem veljače). Nizozemska je dala tri lansera te posade za sustav Patriot, koji su početkom ožujka stacionirani u gradove Diyarbakir i Batman. Norveška je ponudila Turskoj 10.000 kompleta za  zaštitu od kemijsko-biološkog ratovanja.
Dakle, nepuna dva mjeseca nakon što je Turska postavila zahtjev NATO savezu, vojna je tehnika s pripadajućim  posadama ipak bila na terenu – samo dva tjedna prije početka konkretnih ratnih operacija u Iraku.

Ipak, ostaje otvoreno pitanje utjecaja koji je sporazum o pomoći  NATO saveza Turskoj imao na odluku te zemlje o dozvoljavanju raspoređivanja  američkih vojnika na jugoistok njenog teritorija, uz granicu s Irakom. Naime, od 17. veljače postaje vidljiv turski odmak od SAD-a i njihova  rastuća suzdržanost oko predstojećeg sukoba u Iraku. Jednako tako, dodatno se otvorilo pitanje stupnja sigurnosti koji članicama Saveza zapravo pruža njihovo NATO članstvo. U pitanje su dovedene temeljne vrednote i sam smisao NATO  saveza, a da rješenje ove konkretne krize nije na tako otvorena pitanja dalo konačan i nedvojben odgovor.

Dok bi današnji turski zahtjev za pomoć, bilo po članku 4. ili 5. Washingtonskoga sporazuma, definitivno naišao na bitno drugačije okolnosti – otvoreno je pitanje bi li se on rješavao brže ili efikasnije. Jednako tako, s obzirom na stanje 2003., kada je intervencija u Iraku već bila vidljivo u pripremi kada je turski zahtjev upućen – pitanje je bi li on mogao 2012. godine i stvarno postati okidačem za nekakvu intervenciju, s onu stranu ugrožene NATO-granice. Nakon iskustava afganistanske, iračke i libijske operacije ipak baš i ne izgleda da sve pršti od praktične spremnosti zemalja saveznica za konkretnim djelovanjima na terenu.

Grb turskih Oružanih snaga

I ove je godine, već gotovo tradicionalno, povodom ljetne sjednice Vrhovnog vojnog vijeća (Yüksek Askerî Şûra – YAŞ) došlo do velike krize u turskim civilno-vojnim odnosima – konkretno, između turske Vlade i Glavnoga stožera. Dok je sukob prošloga ljeta izbio nakon ljetne sjednice, ove su se godine stvari zakuhale upravo uoći četverodnevnoga zasijedanjazakazanog za 1. do 4. kolovoza. To i ne čudi kad znamo da ovo tijelo na svoje dvije godišnje sjednice daje smjernice za kompletno djelovanje turskog obrambenoga sustava, ali odlučuje i o planu promaknuća za sva bitnija mjesta unutar vojnoga sustava. No, pogledajmo te stvari malo detaljnije!

Kao prvo, treba imati na umu kako se turska vojska i vladajuća politička garnitura uopće ne vole. To je bilo jasno od trenutka kada je u studenome 2002. godine Stranka pravde i napretka (Adalet ve Kalkınma Partisi – AKP) došla na vlast u Turskoj, a nastavilo se i idućih godina. Približavanje Turske članstvu u Europskoj uniji samo je pojačalo opći pritisak na smanjenje utjecaja vojske na tursko društvo, a stvari su kulminirale posljednjih godina.

Tako je 27. travnja 2007. godine na internetskim stranicama turskog Glavnog stožera oružanih snaga osvanuo memorandum, protumačen kao vojno uplitanje u tijek predsjedničkih izbora, čiji je prvi krug bio održan baš tog dana u turskome parlamentu. Iako je vojska u tu izrazila zabrinutost za sekularizam u Turskoj (na što su je EU i SAD jasno pozvale da se ne miješa) – to je glasovanje proglašeno nevažećim i ponovljeno 6. svibnja. Budući da taj prvi krug nije donio odluku s dvije trećine glasova parlamentarnih zastupnika – izbor predsjednika se otegao do kraja ljeta. U međuvremenu, vladajuća je AKP raspisal i dobila izvanredne parlamentarne izbore, da bi onda 28. kolovoza u trećem krugu konačno izborila pobjedu i oko izbora predsjednika Turske.  Kao rezultat – Abdullah Gül, dotadašnji ministar vanjskih poslova iz redova AKP, izabran je za nasljednika konzervativnoga Ahmeta Necdeta Sezera. Usprkos špekulacijama, nije došlo do vojnoga puča, a oružane su snage dobile na čelu države osobu koja usprkos ograničenim ovlastima predsjednika – nije bila “staroga kova”.

Glavni stožer OS - centrala sekularnog kemalizma?

Uskoro su započele i istrage protiv velikoga broja pripadnika oružanih snaga – aktivnih i umirovljenih, kao i brojnih drugih osoba osumnjičenih da pripadaju “dubokim slojevima države” – strogo sekularnim i ultranacionalističkim krugovima radikalnih kemalista spremnih na sve, samo da osiguraju status quo i prevlast u državi. Dok su 2007. i 2008. trajale istragi i tek započinjali sudski postupci, promjene turskoga zakonodavstva sredinom 2009. godine su otvorile širom vrata jednom presedanu i pravnoj novini – dopustivši civilni sudovi u mirnodopsko doba sude i turskim vojnim osobama. Od tada se zahuktalo suđenje – više stotina visokih časnika je završilo pred sudovima, uključujući i niz generala i admirala, dok su sudovi postali vidljivo sredstvo političkoga pritiska na tursku vojsku.

To opadanje političkoga utjecaja je posebno bilo vidljivo prošloga ljeta, kada je nakon ljetnog zasjedanja Vrhovnog vojnog vijeća došlo do masovnoga podizanja zahtjeva za uhićenje čitavoga niza visokih časnika, koje je tadašnji načelnik Glavnoga stožera general İlker Başbuğ namjeravao promaknuti usprkos sumnjama o umiješanosti u već spomenute istrage. Nakon očitog političkoga dogovora, Başbuğ je otišao u mirovinu, na što je svih 102 zahtjeva za pritvaranjima povučeno. Ali, to nije bio kraj političkih pregovora i igara.

Smjena na čelu Glavnog stožera nije bila neočekivana

U nedjelju 8. kolovoza je postignut dogovor i na ispražnjeno mjesto načelnika Glavnog stožera je došao general Işık Koşaner, dotadašnji zapovjednik Kopnene vojske i očekivani nasljednik İlkera Başbuğa. Na njegovo dotadačnje mjesto zapovjednika Kopnene vojske (tradicionalno jedinu poziciju s koje se moglo napredovati na mjesto Načelnika stožera) došao je također konzervativac Erdal Ceylanoğlu – koji je doduše u trenutku preuzimanja dužnosti bio toliko star da je bilo jasno da ga u ljeti 2011. čeka nužna starosna mirovina. Upravo je oko popune ovoga mjesta bilo i najviše problema, budući je glavni vojni kandidat za dužnost (general Hasan Iğsız) bio neprihvatljiv vladajućoj AKP radi navodne umješanosti u slučaj Ergenekon, dok je drugi izbor (general Atila Işık, dotadašnji zapovjednik Žandarmerije) nakon navodnih pritisaka odabrao mirovinu ispred napredovanja u strukturi. Na mjesto zapovjednika Žandarmerije (poziciju podređenu zapovjedniku Kopnene vojske) dolazi Necdet Özel, osoba naizgled oadana vladajućoj AKP, s jasnom idejom da on 2011. napreduje na Zapovjednika Kopnene vojske i onda Načelnika Glavnog stožera 2013. godine po isteku mandata Işıka Koşanera. Još je desetak visokih časnika suspendirano s liste za napredovanje, prvenstveno radi slučaja “Sledgehammer”, dok je još ukupno 74 časnika promaknuto. Time je AKP, kao potpuno civilna organizacija, po prvi put došla u priliku uspješno utjecati na interni vojni sustav promicanja kadrova.

Bilgin Balanli - prvi djelatni general zbora uhićen!

No, ovi vojno-politički manevri nisu dugotrajnije riješili stvari. Istrage su nastavljene i 2011. godine, a pred novo ljetno zasjedanje Vrhovnog vojnog vijeća (zakazano za 1. do 4. kolovoza ove godine) problem s hapšenjima je ponovo eskalirao. Krajem svibnja, a radi navodne povezanosti sa slučajem Balyoz (“Sledgehammer”), uhapšen je general Bilgin Balanlı – dotadašnji zapovjednik Vojne akademije i pretpostavljeni kandidat za preuzimanje mjesta zapovjednika Ratnoga zrakoplovstva na kolovoškoj sjednici YAŞ. Time se broj uhićenih generala popeo na 29, od njih ukupno oko 300, što nije bio kraj pritiscima na vrh oružanih snaga.

U sezonu održavanja ljetne sjednice Vrhovnog vojnog vijeća 2011. godine je Stranka pravde i napretka ušla vidljivo osnažena. Naime, ona je 12. lipnja pobjedila na parlamentarnim izborima, i pod vodstvom premijera Recepa Tayyipa Erdogana osvojila gotovo 50 posto glasova te vlast u Turskoj. Uz najave izmjena ustava, krenulo se i u novu rundu sučeljavanja s vojskom.

Sudovi su u petak 29. srpnja optužili još 22 osobe (među njima i nekoliko generala te viših časnika) za navodno provođenje internetske kampanje podrivanja Vlade – što je najnoviji aspekt slučaja “Sledgehammer”. Time se 17 časnika s vrha listi za skoro promicanje našlo ili u zatvoru ili pred sudskim postupkom (od čega čak 14 generala), što je uz nedavne probleme u borbi protiv kurdskih pobunjenika na prostoru Turske, dodatno bitno otežalo pripreme za sjednicu Vrhovnog vojnoga vijeća. Na to su četiri glavna turska vojna zapovjednika – načelnik Glavnoga stožera general Işık Koşaner, zapovjednik Kopnene vojske general Erdal Ceylanoğlu, zapovjednik Ratnog zrakoplovstva general Hasan Aksay te zapovjednik Ratne mornarice admiral Uğur Yiğit – iznenadili sve, povukli pomalo očajnićki potez te grupno podnijeli ostavke na svoje pozicije.

Vrh oružanih snaga prije kolektivne ostavke i penzije

Budući da general Necdet Özel, dotadašnji zapovjednik Žandarmerije, nije podnio ostavku – predsjednik Abdullah Gül ga je brzo imenovao zapovjednikom Kopnene vojske i svojevrsnim v.d. načelnikom Glavnog stožera Oružanih snaga Turske. Osim toga, odlučeno je da se 1. kolovoza započne s četverodnevnom sjednicom Vrhovnog vojnog vijeća, tijekom koje se namjerava riješiti i novonastale kadrovske probleme. Upravo na toj, u ponedjeljak započetoj sjednici, jasno se pokazalo koliko je utjecaja turska vojska izgubila u posljednje vrijeme, kad je umjesto da njome supredsjedaju načelnik glavnoga stožera i Predsjednik republike, sam za stolom sve otvorio predsjednik Vlade Recep Tayyip Erdogan.

Ima li zornijeg prikaza promjene u raspodjeli moći?

Suprotno običajima, prvo će se rješavati promicanje časnika nižih činova (iako tu rupa u visokim činovima otvara problem, jer zapovjednici pojedinih grana inače moraju potpisati pojedina promicanja i imenovanja), dok bi se vrh oružanih snaga vjerojatno popunio do četvrtka. Izgleda da su je do sada iskristalizirao samo dio kandidata za pojedine dužnosti – general-pukovnici Abidin Ünal and Mehmet Erten kao mogući kandidati za mjesto zapovjednika Ratnog zrakoplovstva, te admiral Murat Bilgel kao mogući zapovjednik Ratne mornarice u skoroj budućnosti. Tek nakon toga, vjerojatno u petak, bi na mjestu načelnika Glavnog stožera bio potvrđen i sam general Necdet Özel.

Ovome planu rade probleme dva detalja. Kao prvo – zbog velikog broja generala koje gone (ili drže u pritvoru) sudovi, zapovjedne je dužnosti u pojedinim granama oružanih snaga zapravo teško popuniti svježim ljudima s postojećih kadrovskih lista – posebno su problematična imenovanja u Ratnome zrakoplovstvu i Mornarici. Osim toga, problem je i u već spomenutih 14 generala s listi za promicanje u činu, koji su u zatvorima. Buduči je AKP izričito protiv da se njima daju bilo kakve zapovjedne dužnosti ili činovi – iznesena je ideja da se njihov status jednostavno zamrzne. Iako na prvi pogled zgodno rješenje, ovaj bi manevar zapravo na duže vrijeme zakrčio kadrovske popise, budući da bi “zamrznuti” ipak morali ostati u igri za pojedina promaknuća sve do konačnoga rješavanja svoga statusa – kad god to bilo.

Ergenekon - od mitskog mjesta Turaka do pribježišta nacionalista

Problemi između turske vojske i vladajućih islamista započeli su odmah nakon što je Stranka pravde i napretka (Adalet ve Kalkınma Partisi – AKP) Recepa Tayyipa Erdogana došla na vlast u studenom 2002. godine, no vremenom su se zaoštravali. Do njihove je eskalacije došlo posljednjih godina, posebice otvaranjem prvo istraga, a onda i sudskih postupaka protiv skupina vojnika, časnika i ponekih civila – vezanih prvenstveno uz navodno planiranje vojnih udara i svakovrsnih napade na vladajući politički blok, islamiste i pripadnike manjinskih zajednica (pretežito Kurda). Radi se tu o čitavome spletu postupaka – od onih poznatih kao suzbijanje navodne organizacije Ergenekon, pa do postupaka zvanih “Balyoz” (“Malj” ili “Sledgehammer“, kao i svojedobna akcija hrvatskoga MUP-a) ili “Kafes Operasyonu Eylem Planı” (“Akcijski plan operacije Kavez“).

U slučaju Ergenekon se radi o skupini ultranacionalističkih kemalista, o čijem se djelovanju počelo čuti 2007. godine, da bi0 prvi sudski postupci protiv osumnjičenika započeli krajem listopada 2008. godine. Ti postupci traju i danas, a u njegovu tijeku je do travnja ove godine bilo privedeno preko 500 ljudi, da bi onda protiv njih oko 300 bile podignute i optužnice zbog pripadanja “Terorističkoj organizaciji Ergenekon”. Većinom se tu radilo o sadašnjim i bivšim visokim pripadnicima vojske, policije, sigurnosnih službi te pravosuđa, ali i o nešto novinara, političara, znanstvenika i profesora.

Nakon nekoliko godina istraga, slučaj Ergenekon se nevjerojatno zakomplicirao

“Sledgehammer” ili “Malj” nije organizacija, već  naziv plana za državni udar kojim se 2003. godine navodno bavila jedna oveća skupina sekularista, pretežito vojnika – visokih časnika. Otkriven je krajem veljače 2010. godine kada su uslijedila i prva hapšenja. Drugi je veliki val privođenja odrađen u travnju iste godine i do tada je ukupno bilo privedeno oko 140 ljudi, pretežito aktivnih ili bivših časnika, od kojih je većina kasnije puštena kući. Dok je vojska tvrdila kao se radilo samo o proigravanju/simulaciji reagiranja u slučaju nemira sličnih velikom državnome udaru, suđenje je započelo sredinom prosinca 2010. godine s ukupno 187 osumnjičenih. Sud je 11. veljače 2011. godine naložio pritvaranje njih 163. Krajem veljače 2011. godine, u povezanom je slučaju osumnjičeno još 28 osoba (od toga je privedeno njih 15), čiji bi postupak mogao uskoro biti spojen sa slučajem “Sledgehammer”.

“Akcijski plan operacije Kavez” – jedan je od materijala pronađenih u slopu istraga protiv organizacije Ergenekon. Navodno se radi o materijalu u digitalnoj formi, pohranjenom na CD, koji je pronađen u selu Poyrazköy, provincija Istanbul. Nakon što su suđenja za slučajeve vezane uz tu lokaciju započela u travnju 2010. godine, do srpnja iste godine je istraga oko Operacije” Kavez” spojena s još dva povezana slučaja i ujedinjena u zajednički postupak nazvan “Poyrazköy”. On je do travnja 2011. u uklupno šest krugova preliminarnih saslušanja obuhvatio ukupno 69 osumnjičenika, od čega je njih 7 u pritvoru. Na teret im se stavlja prikupljanje i skladištenje oružja i streljiva u selu Poyrazköy, planiranje ubojstva niza admirala turske Ratne mornarice te priprema i čuvanje već spomenutog materijala vezanog uz Operaciju “Kavez” – plana iz redova navodnih tajnih društava unutar turskih oružanih snaga, kojim se planirao niz ubojstava i napada na pripadnike manjinskih zajednica Armenaca, Kurda, Židova, Alavita i Pravoslavaca u Turskoj.

Bilo kako bilo, ovi su postupci velik uteg oko vrata sekularne Turske – teret kojim se vladajući vješto obačunavaju kako s oporbom, tako i s dijelovima turskoga estabišmenta koji im nisu skloni. Posebice se ta činjenica vidi pri promatranju odnosa turske vlade i nacionalnih oružanih snaga, inače tradicionalnog garanta sekularnosti države.