Nikoli Milini danas je istekao mandat ravnatelja policije, na koji ga je Vlada RH imenovala 2017. godine. Njegovog nasljednika još nema jer je postupak izbora novog ravnatelja – još u tijeku. Kako je jučer priopćilo Ministarstvo unutarnjih poslova, tek je 3. kolovoza ove godine raspisan natječaj za „imenovanje rukovodećeg policijskog službenika u Ministarstvu unutarnjih poslova, Ravnateljstva policije – glavni/a ravnatelj/ica policije“.

Na taj se natječaj javilo 5 kandidata koji se ispunili uvjete iz javnog natječaja – jedan od njih je sam Milina, a osim njega javio se i Željko Prša, bivši zamjenik ravnatelja policije, Damir Takač iz postaje Granične policije u Dalju, te Željko Pilipović iz zadarske Službe kriminalističke policije. Peti kandidat iz Policijske uprave šibensko-kninske, koji je također ispunio uvjete, nije došao na razgovor pa nije ni imenovan. Spomenuta četvorica pristupili su razgovoru koji je s njima osobno obavio potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović.

Božinović je ujedno i osoba koja će Vladi predložiti kandidata za novog ravnatelja na mandat od 5 godina. Na portalu Obris.org već smo pisali o ovakvom u najmanju ruku neobičnom postupku izbora ravnatelja policije, gdje sve ovisi o osobi ministra – i dojmu ostavljenom tijekom obično vremenski kratkog razgovora pred formiranje konačnog prijedloga prema Vladi. Dok su aktualni kandidati u još donekle boljem položaju jer je ministar Božinović već nekoliko godina na čelu resora, pa je imao vremena upoznati i ljude i procese unutar MUP-a i policije, problem u ovakvom načinu izbora bio bi posebno očigledan u slučaju neiskusnog ministra koji ne bi bio upoznat s resorom, a pred kojim bi se našla ta važna odluka o izboru čelnog čovjeka hrvatske policije.

Po neslužbenim informacijama, stari ravnatelj Milina ima najviše šansi da postane novi ravnatelj policije, i time će se upisati u povijest hrvatske policije kao jedan od rijetkih koji je završio mandat do kraja i imenovan na naredno 5-godišnje razdoblje.  Zanimljivo je i da izgleda kao da je interes za funkciju ravnatelja ponešto opao – dok je u aktualnom natječaju bilo svega 4 kandidata zainteresirana za taj posao, 2017. godine zabilježeno je bilo čak 9 kandidata koji su ispunjavali uvjete, a 2012. – 10 kandidata. Teoretski, Vlada bi na sutrašnjoj sjednici mogla imenovati novog ravnatelja policije, no i nadalje ostaje činjenica da se sve opet radi u zadnji čas, ili nakon što je sat već otkucao zadnju minutu.

Vlado Dominić, netom imenovani ravnatelj policije, prilično je nepoznat u javnosti

Sedam mjeseci nakon smjene tadašnjeg ravnatelja policije Olivera Grbića, hrvatska je policija odlukom Vlade od 27. lipnja dobila novog ravnatelja – Vladu Dominića. To imenovanje i nije neko veliko iznenađenje, budući da mediji već mjesecima spekuliraju kako ministar Ostojić na tom mjestu želi osobu od svog osobitog povjerenja. A u koga će imati više povjerenja nego u svog šefa kabineta!? Dok je pitanje povjerenja ipak jedna vrlo ozbiljna stvar, čak i u bitno manjim stvarima od vođenja pojedinih državnih segmenata, ovo drugo – šefovanje uredom ministra – cijeli postupak imenovanja glavnog ravnatelja pretvara u nepotrebnu i dugotrajnu lakrdiju.

Novi ravnatelj policije, Vlado Dominić, od početka ove godine radio je kao šef kabineta ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića. I to mu nikako nije bio prvi dodir s Ostojićem – u vrijeme kada je upravo Ostojić bio ravnatelj policije (kao prvi na tek uvedenoj funkciji), Dominić je u Uredu ravnatelja radio na dužnosti policijskog službenika za nadzor rada. Istu tu funkciju obnašao je od 2008. do 2011., u mandatima ravnatelja Vladimira Fabera i Olivera Grbića. Višegodišnja uska suradnja s Ostojićem (a navodno i višegodišnja bliskost sa SDP-om) Dominiću je sasvim sigurno donijela prednost u odnosu na druge kandidate za ravnatelja – em je on dobro poznavao ministra, em je ministar dobro poznavao njega. Obojica su dobro upoznata s međusobnim stavovima i pogledima na policijski sustav, planovima za budućnost, radnim navikama – svim karakteristikama važnima kada ministar odlučuje o najpogodnijem kandidatu za jednog od najbližih suradnika. Sigurno je da u istoj poziciji nije bio, recimo, načelnik Policijske postaje Krk, koji je također prošao među 10 kandidata za ravnatelja policije. Kuloarske priče, koje su kolale i prije raspisivanja javnog natječaja za izbor ravnatelja, o tome kako bi Ostojić najradije volio vidjeti Dominića na toj funkciji, idu u prilog tezi da se izboru nije baš u potpunosti pristupilo – kako se to lijepo kaže – „otvorenog uma i otvorenog srca“. Burzovnim rječnikom rečenom, u Dominićevom su slučaju u opticaju bile povlaštene, insajderske informacije!

O tome kako je za procjenu stručnosti ministru Ostojiću bilo dovoljno 20 minuta razgovora s kandidatom – već smo pisali, a mediji su naknadno doznali i da se nisu u potpunosti poštivala sva pravila iz natječaja. Prekršeno je, doduše, ono najbanalnije – nije bilo provjere fizičke spreme (što je u natječaju navedeno kao jedan od posebnih uvjeta). MUP je poluslužbeno objasnio da fizička sprema zapravo i nije najneophodnija za budućeg ravnatelja – a, osim toga, ionako su svi kandidati već zaposleni u MUP-u, pa se računa da ispunjavaju kriterij zdravstvene i fizičke sposobnosti.

Hoće li nasljednik Olivera Grbića uspjeti generirati manje skandala od svog prethodnika?

Puno je veći problem – ispunjavanje jednog drugog kriterija iz natječaja – onog prema kojem kandidat mora imati „položeno ili stečeno osobno policijsko zvanje glavni policijski savjetnik“.  Preveliki broj glavnih policijskih savjetnika, od kojih su neki to postali zbog podobnosti a ne stručnosti, jedna je od osnovnih Ostojićevih zamjerki prethodniku mu Karamarku. No, upravo je Ostojić osobno promaknuo svog šefa kabineta Vladu Dominića u glavnog policijskog savjetnika, i time mu direktno „namaknuo“ funkciju koja ga kvalificira za ravnatelja policije. Ostojić je to pojasnio kao svoje diskrecijsko pravo – mogućnost koja proizlazi iz Zakona o policiji: „Dominić je do promaknuća bio policijski savjetnik, a novo je zvanje dobio nakon 28 godina u službi. Ministar može dodijeliti jednu stepenicu više“. Možda je Dominić zaista i zaslužio više zvanje, ali u situaciji kada je to presudno za obavljanje visoke dužnosti, poput ove glavnog ravnatelja policije – premalo je ljudi koji će povjerovati u opravdanost promaknuća u glavnog policijskog savjetnika.

I na kraju – ne manje važno – nema medija koji nije u naslovu ili podnaslovu zabilježio da je novi glavni ravnatelj zapravo ministrov šef kabineta. I tako je Dominić ušao u prekobrojni krug kumova, susjeda, školskih prijatelja i tajnica koji su svih dosadašnjih godina imenovani u razne nadzorne odbore, upravna vijeća, ili na funkcije (ponekad čak i samo za njih izmišljene) u kojekakvim državnim institucijama. Da, i to se pravdalo stručnošću ili poznavanjem situacije. Ali prije svega je godinama prokazivano kao nakaradna, neetična i po vjerodostojnost vlasti štetna praksa. Sada je na Dominiću da se pojačanim naporima dokaže kao zasluženi ravnatelj policije, ili da ostane tek jedna od raznih ministarskih „osoba od povjerenja“.

Već ovog tjedna bi se moglo neslužbeno znati tko je novi ravnatelj policije

Sutra, u srijedu 06. lipnja, 10 kandidata za ravnatelja policije pojavit će se na sudbonosnom razgovoru kod ministra unutarnjih poslova (ili kod osobe koju on ovlasti), na temelju kojeg će biti izabran prvi čovjek hrvatskih plavaca. O spornim detaljima samog izbora ravnatelja, kao i o kvalifikacijama ministara da procjenjuju tuđu stručnost (u ovom slučaju – stručnost u policijskom poslu) već smo pisali, no bizarnostima tu nije kraj.

MUP je, transparentnosti radi, o kandidatima koji zadovoljavaju formalne uvjete izvijestio na svojoj web-stranici, a dodatno je stavljena i obavijest o pozivima kandidatima na razgovor. Za razgovor u kojem bi trebao dokazati svoja „stručna znanja, sposobnosti i vještine, kao i dosadašnje rezultate u radu“, svaki od kandidata dobio je – 20 minuta!!! To je čak manje od Zakonom o radu propisane pauze – nakon 6 sati neprekinutog rada dnevno, svaki radnik prema članku 52 ZOR-a ima pravo na stanku u trajanju od 30 minuta. No kandidat za ravnatelja policije, s minimalnim iskustvom od 15 godina u obavljanju policijskog posla, sve svoje iskustvo i znanje treba sabiti u 20 minuta (u koje je valjda uključen ulazak i izlazak iz prostorije, kao i pozdrav ministru ili osobi koju on ovlasti). Cinici bi rekli da već u startu više šanse imaju kandidati s kraćom biografijom i skromnijim iskustvom, ili pak oni koji pričaju “kakti verglec”.

Razgovori kandidata za glavnog ravnatelja kao brzopotezne kino-predstave

Raspored za 20-minutnu sesiju određen je prema abecednom redu prezimena kandidata – i tu nema zamjerki. No, zanimljivije je pogledati opis funkcija 10-orice do sada izabranih. Uglavnom načelnik do načelnika, jedan pomoćnik načelnika, jedan zamjenik glavnog ravnatelja, jedan tajnik kabineta, i jedan – razriješeni državni tajnik – Vladimir Faber. Neobična funkcija s nepostojećim radnim mjestom dotičnog kandidata zapravo rangira jednu stepenicu ispod svih ostalih, iako i među njima ima onih koji bi uskoro trebali postati „razriješeni“. Pa im ipak uz ime ne piše da su bivši ili otpisani.

Među svim tim silnim načelnicima, možete birati između onih koji su na čelu pojedinih sektora ili odjela unutar MUP-a, i onih koji šefuju pojedinim policijskim upravama. No samo je jedan od njih – Ivan Katalinić, iz Policijske postaje Krk – načelnik postaje od koje su veće čak pojedine policijske stanice u Zagrebu. Čovjek neobične i prilično kontroverzne karijere, na Krku je zaglavljen još od 2006.,  nakon što je, pod nikad do kraja razjašnjenim okolnostima, smijenjen s mjesta načelnika Uprave Kriminalističke policije pri Ravnateljstvu. Službeno, šturo objašnjenje bilo je da ga tadašnji ravnatelj policije Marijan Benko razrješuje na njegov vlastiti zahtjev, jer mu je funkcija postala previše zahtjevna, a višegodišnja razdvojenost od obitelji – nepodnošljiva. No javni natječaj za glavnog ravnatelja policije svima koji su stekli formalne uvjete omogućuje ravnopravnost pri kandidaturi, bez obzira na dotadašnje iskustvo, nivo opterećenja i odgovornosti, i eventualne repove koji ih prate tijekom karijere.

Vladimir Faber - funkcija: razriješeni državni tajnik

Upravo bi repovi neke od aktualnih kandidata mogli stajati funkcije, bez obzira na ishod 20-minutnog razgovora. I tu je izbor velik – od navodnih propusta u rješavanju slučaja Gotovina, preko mahanja HDZ-ovog članskog iskaznicom u svim ključnim trenucima, pa do toga da je jedan od kandidata svojedobno navodno bio pod istragom SOA-e. U javnosti su se do sada istaknula 3 imena kao neosporni favoriti – Vlado Dominić, Dražen Vitez i Vladimir Faber.

Sva trojica, međutim, za sobom vuku određene političke konotacije koje im ne idu naročito u prilog. Vlado Dominić je relativno friški šef kabineta aktualnog ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića kojem, nakon pljuske na stranačkoj konvenciji, ne treba još i ona resorska, koju bi sigurno (zasluženo) dobio da svog tajnika imenuje novim ravnateljem policije. Dražen Vitez godinama je bio zamjenik posljednjoj u nizu crnih policijskih ovci, Oliveru Grbiću, dok Faberu najviše šteti višegodišnji imidž Karamarkovog čovjeka, prijatelja i – po nekima – kuma. Na marginama favorita nalazi se i četvrto ime – ono Ivice Cetine, aktualnog pomoćnika načelnika Krim-policije u MUP-u, načelnika zadarske policije za vrijeme akcije “Oluja” i bivšeg svjedoka obrane generala Ivana Čermaka.

Ni ostali kandidati nisu imuni na afere, bilo da su ih sami uzrokovali ili su ih iskonstruirali zli jezici. Ali zato, u srijedu svi imaju 20 minuta vremena da uvjere ministra da su afere lažne, a njihovo iskustvo i stručnost „pravi“.

Ranko Ostojić - Europska komisija: 0 - 1

Ono što se već danima šuškalo po Zagrebu, u četvrtak, 10. svibnja, potvrdio je sam ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić – da, Europska komisija protivi se njegovom prijedlogu Zakona o policiji! Zbog toga on odustaje od najavljenih izmjena, i počinje provoditi postojeći. Već sljedeći dan, u petak 11. svibnja, objavljen je javni natječaj „za imenovanje državnog dužnosnika/dužnosnice u Ministarstvu unutarnjih poslova, Ravnateljstvu policije – Glavni/a ravnatelj/ica policije“.

Nepotrebnim insistiranjem na, kako se to obično kaže, „još boljem, kvalitetnijem i od politike neovisnijem Zakonu o policiji“ Ostojić je izgubio dragocjeno vrijeme – gotovo 4 i pol mjeseca. Zbog rada na prijedlogu novog Zakona o policiji i iščekivanja očitovanja Europske komisije, u Ministarstvu unutarnjih poslova sve nekako stoji, a odrađuju se tek osnovni poslovi važni za funkcioniranje sustava. Čim se malo pažljivije pogleda web stranica MUP-a, jasno je o čemu govorimo.

U samom Ministarstvu najprije su riješene osnovne pozicije – imenovani su zamjenik i pomoćnici ministra, te tajnik kabineta ministra. U Odjelu za odnose s javnošću posao glasnogovornice privremeno je obavljala glasnogovornica premještena iz Policijske uprave zagrebačke. Ona je poslužila kao prijelazno rješenje, budući je u međuvremenu Vlada RH izmijenila Zakon o državnim dužnosnicima, pa su glasnogovornici postali „službenici koji dolaze i odlaze s ministrima“. Od 15. svibnja tu dužnost u MUP-u obavlja dugogodišnji novinar, veteran novinskih crnih kronika, Dušan Miljuš. Ravnateljstvom policije, kao operativnim tijelom, od smjene glavnog ravnatelja Olivera Grbića već mjesecima upravlja njegov zamjenik, Dražen Vitez. Iz pregleda MUP-ovih stranica (koje su inače redovito ažurirane) ne može se jasno zaključiti imaju li neki važni dijelovi – poput Odjela za unutarnju kontrolu, Samostalnog odjela za unutarnju reviziju ili čak Specijalne policije – imenovane načelnike, ili na tim mjestima sjede „naslijeđeni“ načelnici i ravnatelji koji čekaju da im sudbinu razriješi novi/stari Zakon o policiji. Iz MUP-a, pa i od samog ministra, čuju se najave da će interni natječaji za imenovanje policijskih rukovoditelja biti raspisani nakon imenovanja glavnog ravnatelja, pa nije ništa čudno da u ovakvoj neizvjesnosti postojeći rukovoditelji odrađuju samo one nužne poslove.

Čemu novi Zakon o policiji?!

Javna rasprava o novom Zakonu o policiji, 21. veljače u Kući ljudskih prava

S ovakvim statusom quo, sve se češće postavljalo pitanje – zbog čega se uopće pristupilo izradi novog Zakona o policiji. Naime, i sam „stari“ Zakon donekle je nov – donijet je početkom prošle godine (11. ožujka 2011.), i bio je pripremljen u suradnji s predstavnicima Europske komisije, kao jedan od temeljnih uvjeta za zatvaranje Poglavlja 23 u hrvatskim pregovorima za ulazak u EU. Nedvojbeno je i da je trenutno važeći Zakon prihvaćen i od strane samih policajaca, dakle onih koji po njemu trebaju raditi, kao i Sindikata policije, dok su udruge, po dobrom starom HDZ-ovom običaju, bile preskočene u davanju mišljenja. Postavlja se, međutim, pitanje – što se s tim Zakonom dogodilo u zadnjih godinu dana, budući se u netom prispjelom mišljenju stručnjaka Europske komisije kaže da „provedba važećeg Zakona o policiji još nije u potpunosti započela“?!?

Ostojićevo obrazloženje da se s novim prijedlogom Zakonom o policiji htjelo riješiti kadrova koje je, navodno, bivši ministar Karamarko starim Zakonom „zabetonirao“ na određenim pozicijama nije baš smisleno. Ako je to stvarno tako, onda se moglo pristupiti ili izmjenama i dopunama Zakona, ili izmjenama i dopunama „Uredbe o uvjetima za stjecanje policijskih zvanja, oznakama policijskih zvanja, funkcionalnim oznakama radnih mjesta, promaknućima i napredovanju kroz policijska zvanja“. Naime, određeni broj „zabetoniranih“ djelomično se pojavio zahvaljujući određenim odredbama spomenute Uredbe o prevođenju policijskih službenika u zvanja viša od stečenih osobnih policijskih zvanja.  Jedan od osnovnih problema koje Ostojić neizostavno spominje u istupima je taj da se, prema toj Uredbi, broj glavnih policijskih savjetnika sa 212 popeo na čak 643.

Naime, prema toj je Uredbi npr. policijski službenik koji ima osobno zvanje glavnog policijskog inspektora i više od 20 godina radnog staža preskočio nekoliko stepenica, i preveden je u zvanje „glavni policijski savjetnik“. Problem se za novog ministra javlja zbog toga što su, prema „Uredbi o klasifikaciji radnih mjesta policijskih službenika“, za zvanje „glavni policijski savjetnik“ predviđena mjesta „glavnih rukovoditelja“, zbog čega takve prevedene glavne policijske inspektore treba rasporediti na adekvatna radna mjesta sukladno Uredbi. Ministar Ostojić vjerojatno ne vjeruje da oni mogu odrađivati poslove u skladu sa programom i strategijom koju su on, njegov zamjenik i pomoćnici osmislili za MUP. U netom objavljenom natječaju za glavnog ravnatelja, jedan od glavnih uvjeta je da kandidat, uz najmanje 10 godina na radnom mjestu rukovodećeg policijskog službenika, „ima položeno ili stečeno osobno policijsko zvanje glavni policijski savjetnik“. Tako se, barem teoretski, na natječaj mogu javiti i svi oni koji su preskakali u viša zvanja bez odgovarajuće stručnosti.

Politizacija ili depolitizacija?

Previše policijskih savjetnika ili previše "nestručnih"?!

Drugi je nonsens u natječaju sam postupak odabira najprije kandidata, a onda i samog Glavnog ravnatelja policije. Natječaj provodi komisija koju imenuje ministar, te komisija utvrđuje ispunjava li kandidat formalne uvjete. Potom oni koji prođu komisijin amen pristupaju razgovoru radi utvrđivanja svojih stručnih znanja, sposobnosti i vještina, te dosadašnjih rezultata u radu. Razgovor provodi ne komisija, nego ministar unutarnjih poslova ili osoba koju on ovlasti. Na temelju rezultata razgovora, ministar predlaže Vladi RH kandidata za imenovanje. Prevedeno – komisija otvara kuverte i provjerava samo formalne uvjete, a sve ostalo, uključujući i procjenu stručnosti, radi ministar ili osoba od njegovog najvećeg povjerenja.

Upitno je, za početak, ima li sam ministar legitimitet komentirati i procjenjivati stručnost kadrova unutar Ravnateljstva policije nakon što je na mjesto zamjenika i pomoćnika doveo ljude koji imaju malo ili nimalo iskustva s poslovima vezanim uz policiju, niti iskustvo u upravljanju bilo kakvim sustavima – a posebno ovako velikim i specifičnim kao što je Ministarstvo unutarnjih poslova. Potom je upitno i ima li sam ministar, ili osoba koju imenuje (a pretpostavka je da bi imenovao nekog od ljudi koje je postavio za najbliže suradnike), ikakvog stručnog znanja da procjenjuje stručnost i rezultate rada kandidata za Ravnatelja policije. Samo igrom slučaja aktualni ministar Ostojić već ima par godina iskustva u radu s policijom. Ali zamislite da netko od njegovih prethodnika, npr. Berislav Rončević ili Šime Lučin ili Ivica Kirin – sve redom ljudi bez minute policijskog iskustva prije negoli su postali ministri unutarnjih poslova – procjenjuju, kako stoji u natječaju, stručna znanja, sposobnosti i vještine, te dosadašnje rezultate u radu kandidata za ravnatelja policije koji – opet prema natječaju – mora imati najmanje 15 godina radnog iskustva u obavljanju policijskih poslova. Od tih ukupnih 15 godina radnog iskustva, 10 ih, kako smo već spomenuli, mora biti na rukovodećem mjestu – što je ponovno upitno – jer doći do rukovodećeg mjesta nakon samo 5 godina rada u policiji može ili totalni genijalac, ili pak osoba s jakim političkim zaleđem.

Uz misteriozni nestanak komisije u provođenju postupka odabira kandidata, u oči upada još jedan detalj – kandidata za imenovanje na kraju odabire ministar, a njegov prijedlog amenuje Vlada. Ako Sabor imenuje glavnog državnog odvjetnika, kao i načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga, a po novom i još uvijek neslužbenom prijedlogu Zakona o HRT-u i glavnog ravnatelja javne televizije, zašto ne bi imenovao i glavnog ravnatelja policije?! Odgovor je, kao i uvijek, da se izbjegne politizacija policije, no ostaje visjeti u zraku ne politizira li je i sam (uglavnom nestručni) ministar, koji osobno izabire kandidata za ravnatelja.

Uredbu pred Ustavni sud

Budimo pošteni – ovo je ipak postupak koji se provodi po starom, postojećem Zakonu o policiji. No, sudeći prema mišljenju Europske komisije, ni novi prijedlog nije bio ništa bolji. U mišljenju, naime, piše da bi: „politički nadzor i kontrola policije trebali biti uravnoteženi u toj mjeri da se osiguraju njene operativne aktivnosti i njena neovisnost. Određene odredbe u novom nacrtu zakona predviđaju vidljivo povećanje mogućnosti vanjskog i/ili političkog utjecaja na policiju, što odstupa od najboljih praksi EU-a. Postupci prijema u službu policijskih službenika trebali bi biti transparentni i nepristrani, sukladno Strategiji za upravljanje ljudskim resursima Ministarstva unutarnjih poslova. Određene odredbe bi potencijalno mogle sniziti profesionalne standarde potrebne za napredovanje te ulazak u policiju. Druge odredbe vezane uz kriterije za imenovanje višeg i srednjeg rukovodećeg kadra policijskih službenika bez potrebnog radnog iskustva u policiji bi trebalo pažljivo preispitati.“

Može li Ustavni sud razriješiti stanje u policiji?

Nakon što je odustala od ovog, Europskoj komisiji spornog prijedloga Zakona o policiji, Vlada na zatvorenom dijelu današnje sjednice raspravlja o pokretanju postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti „Uredbe o uvjetima za stjecanje policijskih zvanja, oznakama policijskih zvanja, funkcionalnim oznakama radnih mjesta, promaknuću i napredovanju kroz policijska zvanja“. Postupak je to koji se mogao pokrenuti još prije 4 i pol mjeseca, umjesto da o (mogućoj) procjeni njegove ustavnosti ovisi zapravo i postupak koji je upravo u tijeku – izbor novog ravnatelja policije, a potom i nižih policijskih rukovoditelja. Naime, padne li ova Uredba na Ustavnom sudu, teoretski postaje upitno imaju li pretendenti za rukovodeća mjesta potrebne kvalifikacije, odnosno jesu li na upitan način došli do zvanja glavnog policijskog savjetnika.

Ukoliko je ministru Ostojiću uistinu stalo imati profesionalni i stručni rukovodeći kadar, počevši od samog Ravnatelja policije pa na niže, trebao bi osigurati natječaj za rukovodeća mjesta, sa javno objavljenim kriterijima i načinom odabira, ali i sa jasno određenom odgovornošću odabranih ukoliko ne budu obavljali svoje dužnosti u skladu sa Zakonom. Izmjenom podzakonskih akata trebalo bi onemogućiti preskakanje u viša zvanja bez zadovoljavanja kriterija obrazovanja, radnog iskustva te stručnosti, kao i postavljenja na mjesta rukovoditelja bez udovoljavanja uvjetima.

Jasnim postavljanjem uvjeta za određena radna mjesta, transparentno provedenim natječajima i pozivanjem na odgovornost onih koji ne postižu odgovarajuće rezultate ili ne rade u skladu sa Zakonom, vjerojatno bi i ministar stekao podršku među policijskim službenicima i sindikatima, kao i u cjelokupnoj javnosti koja na svojoj koži osjeća rezultate rada Ministarstva unutarnjih poslova.