Prije razmatranja uloga ratnih mornarica Ruske Federacije (Военно-морской флот Российской Федерации/Voyenno-morskoy flot Rossiyskoy Federatsii/Mornarica Ruske Federacije) i Ukrajine (Військово-Морські Сили України/Pomorske snage Ukrajine) treba nedvosmisleno reći sljedeće…

Ruski car Nikolaj I., vladao od 1825. do 1855.

Jasno je da Rusija želi okupirati cijelu Ukrajinu i pretvoriti je u svoj posjed, negirati njenu državnost, a Ukrajincima narodnost i nacionalnost, odnosno ukrajinsko državljanstvo. To ne iznenađuje jer je poznata tvrdnja ruskih nacionalista, pa i predsjednika Putina, da su Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi isti narod, a koji je to narod – po njima je nedvojbeno. Ta politika s manjim popuštanjima zbog komunističke ideologije traje od najmanje 17. stoljeća i anektiranja Ukrajine (Car Nikolaj I.). Na taj bi se način Ukrajinci od naroda sveli na puku teritorijalnu pripadnost unutar Rusije. Svakako glavni podupiratelj takvih pogleda je Ruska pravoslavna crkva koja Ruse drži odabranim božjim narodom (zar i na našim prostorima to ne zvuči poznato?!), a Moskvu „trećim Rimom“. Ovdje je znakovit „treći Rim“, a ne „drugi Carigrad“. Ipak „treći Rim“ nije ostvaren bez Kijevs’ke Rus’  (ukrajinski: Ки́ївська Русь, ruski: Ки́евская Русь) Vladimira/Volodjomira Velikog, 988. godine i primanja kršćanstva, te Jaroslava Mudrog i njegovih moći u Kijevskoj katedrali.

Razni ciljevi ruskog postupanja

Dmitrij Medvedev i Aleksandar Vučić – dva oka u (ruskoj) glavi

Ovo nerazumno i katastrofično ponašanje te ratno razaranje Ukrajine mogli bi biti dio višeg cilja i uspostave ruske dominacije u cijelom pravoslavnom svijetu. Da, naravno, problem je NATO na putu, a nakon Ukrajine cilj su Moldova, Rumunjska, Bugarska, Makedonija, Crna Gora, Grčka i Cipar, a Srbija i Republika Srpska su tu i čekaju mig kako bi napravile nered i to ne po prvi put. Na udaru bi se našla i Albanija, ali i Bosna i Hercegovina, te u najmanju ruku južna Hrvatska. Pitanje je samo da li do Neretve, Splita ili po željama Vuka Karadžića, Ilije Garašanina, Stevana Moljevića, Karađorđevića, Slobodana Miloševića, svih bjelosvjetskih redikula pa do Šešeljevog malog od kužine Aleksandra Vučića, vrlog intelektualca Milorada Dodika… Ima ih još (pa i u Hrvatskoj), a tu je i neizostavni SANU. Naravno, ni susjedne države zapadnog kršćanstva ne bi ostale neokrznute. Na Crnom moru Gruzija je jasno označena meta još od 2008. godine. Ovo su počeci, a dokle će goropadni povijesni mitomani s „trećim Rimom“ ići – ovisi o odgovoru Zapada, ali ne samo NATO i EU. Nešto bi trebao raditi i „prvi Rim“, a ne samo se moliti i pozivati na savjest one koji je nemaju. Neodlučnost Zapada može pobuditi još veće apetite imajući u vidu teritorijalne pretenzije u Indijsko-pacifičkom prostoru. Ne veseli ni uspjeh ni neuspjeh bilo koje strane jer Rusija i ruski narod svejedno (svjesno ili nesvjesno) srlja u zagrljaj moćnoj Kini iz kojeg će se teško izvući bez velikih svjetskih „potresa“. U takvom savezu Rusi će se veoma brzo osjetiti kao manjina iako ih ima (etničkih) preko 100 milijuna.

Vladimir Veliki ili Sveti Vladimir od Kijeva

No vratimo se aktualnom ratu i ruskoj agresiji na Ukrajinu. Većini je jasno da je povijesno u tom prostoru najvažniji Kijev. Tu je formirana prva istočnoslavenska država, tu je 987. primljeno kršćanstvo pod vodstvom Vladimira/Volodjomira Velikog (od strane Bizanta),  a tu je i sarkofag velikog prosvjetitelja Jaroslava Mudrog. Kijev je Rusima važan ne samo kao glavni grad napadnute države – on je njihova tiha patnja pa će njegov povijesni dio htjeti sačuvati a bude li po njihovom možda bi postao i novi glavni grad Ruskog Carstva ili bar crkveno sjedište jer to je ipak bliže Atlantskom oceanu. Djelovanje u ostalom dijelu Ukrajine sve će više biti bezobzirno, rušilačko i divlje, a ljudi u ratu mogu biti puno gori od najgorih zvijeri. Silovanja se na žalost podrazumijevaju. Dovoljno je sjetiti se Berlina, pa i naših krajeva kuda prođoše osloboditelji, crvenoarmejci i četničke horde koji, eto, za tu prigodu promijeniše odoru, a na šajkaču umjesto kokarde staviše petokraku. Naravno, i tu je prisutna prirodna sila akcije i reakcije.

Ispod „radara“ prolazi drugi, vrlo važan među-cilj, a to je lišavanje Ukrajine Crnog i Azovskog mora. Već samim priznanjem Donjecka Rusija je „anektirala“ i Mariupolj (nešto manje od 500.000 stanovnika), pa i po cijenu razaranja samoga grada. Sljedeći cilj na jugu je ovladavanje Odesom (oko milijun stanovnika), što je olakšano zauzimanjem Hersona (oko 360.000 stanovnika). Vrši se veoma snažan pritisak na Mikolajev (oko 500.000 stanovnika) koji u ovim okolnostima slabe mornarice i praktički nikakvih površinskih snaga, podmornica i mornaričkog zrakoplovstva ima možda i presudni značaj za obranu Odese i zaustavljanje izbijanja ruskih snaga na Dnjestar te uzimanja dijela, ako ne i cijele Moldove. Zauzimanjem ukrajinske obale Crnog mora Moldova bi bila ugrožene i s juga, a Rusi bi izbili na kopnenu i pomorsku granicu Rumunjske. Takvo stanje nikako ne bi odgovaralo Turskoj, a već je ruskim anketiranjem Krima poremećena kakva takva ravnoteža između turske mornarice i crnomorske flote u Crnom moru.

Mornarički kapaciteti

Plaže oko Odese pune su ježeva i mina

Ukrajinska mornarica postoji u tragovima, iako je Ukrajina u sovjetsko vrijeme glede brodogradnje bila vrlo napredna. Također je za sovjetsku mornaricu proizvodila skoro sve pogonske strojeve – motore, plinske i parne turbine, te parne kotlove potrebne za nuklearni pogon. U prvom redu zbog siromaštva i nezainteresiranosti zapadnih zemalja Ukrajina nije mogla graditi svoju mornaricu, pored u početku značajnih brodograđevnih i zrakoplovnih kapaciteta. Pomoć u vidu otpisanih brodova obalne straže ničemu ne služi. Bilo bi puno bolje da su im poslali obalne protubrodske sustave i borbene bespilotne letjelice, a imaju ih u velikom broju. Ono što je u manjem obujmu od mornarice ostalo su snage obalne obrane i, vjerujem, mornaričke mine. Mine su razlog velikog opreza ruskih pomorskih snaga pa se drže dalje od obale i još ne poduzimaju pomorsko-desantne operacije na obalu oko Odese. Dodatni razlog je relativno slaba obučenost i manjkavo iskustva ruskih snaga u pomorsko-desantnim operacijama na branjenu obalu. Uz mornaričko pješaštvo, oko Odese su i topničke snage obalne obrane, te i dijelovi vojske, nešto više u dubini kopna.

Što se tiče raketnih snaga iz ostavštine SSSR, teško je išta pouzdano reći. Za nadati se kako nije sve demontirano i uništeno, te da je bar nešto upotrebljivo. U Ukrajini je na temelju sovjetske rakete Kh-35U razvijena protubrodska raketa R-360 „Neptun“ vjerojatnog dosega oko 280 km. Raketa je nešto duža od originala, i to zbog više goriva te posljedično većeg dometa. Sustav je predviđen za tri platforme – brod, zrakoplov i kamion. Kao što znamo, brodova i zrakoplova nema. Prema dostupnim podacima, Ukrajinske pomorske snage su na proljeće prošle godine raspolagale s manjim brojem sustava na kopnu. Vjerojatno 72*R-360 „Neptun“ i  6*RS-360 „Neptun“ sa po četiri rakete. Znači, s teoretskim plotunom od 24 rakete. Ti sustavi bi također mogli biti razlog što se ruski ratni brodovi još uvijek drže dalje od obale. Logičko je pitanje ima li tko tim sustavima poslati upotrebljive podatke o cilju. U razvoju R-360 bilo je problema sa sustavom samonavođenja i vjerojatno sa sustavom održavanja visina poglavito iznad kopna. Nije objavljen podatak s koje udaljenosti od obale te rakete mogu gađati pomorski cilj i da li se mogu upotrijebiti za gađanje kopnenih ciljeva. Teoretski, bojna glava (oko 145 kg) može potopiti ili izbaciti iz stroja ratni brod deplasmana do 5.000 tona. Zauzimanjem Mikolajeva na kraju zaljeva uvučenog u kopno – 65 km od obale, 60 km od Hersona i 100 km od Odese – ruske snage bi imale olakšan put prema Moldovi i Odesi. Na taj način vjerojatno bi i raketni sustav RS-360 „Neptun“ učinili bezopasnim za brodove. Ovo je jedna od onih situacija kada obalna pomorska postrojenja i obalni gradovi padaju djelovanjem s kopna, a vlastita mornarica im ne može pomoći. Nadam se da i mi iz ovoga možemo izvući određene strateške pouke, ne učeći lekcije na vlastitom iskustvu.

Teorija i stvarnost – može li Neptun zaista sve to pokriti?

Rusija je učinila velike napore te osuvremenila i pripremila Crnomorsku flotu za nadzor, pa i gospodarenje Crnim morem. Ima tu puno suvremenih malih brodova s velikim borbenim potencijalom, opremljenih najsuvremenijim raketnim sustavima za djelovanje protiv brodova i kopna, što je pokazano i djelovanjem u Siriji iz Kaspijskoga mora/jezera.

Novi patrolni brod Crnomorske flote, “Dmitrij Rogačev” klase 22160

Glavni brodovi Crnomorske flote s relevantnim oružjem za ovaj rat i djelovanja protiv Ukrajine su: Krstarica „Moskva“ (18*P-500 „Bazalt“ ili 18*P-1000 „Vulkan“ i top 1*130 mm/L70); 3 fregate Projekt 11356 „Gligorovič“ (8*„Kalibar“ ili „Oniks“ i top 1*100 mm); 2 lebdjelice „Bora“ (8*11356 „Moskito“ i top 1*76,2mm); 4 korvete „Bujan-M“ (8*2 „Kalibar“ ili „Oniks“); 3 desantna broda tipa „Aligator“ (300-425 vojnika, 20 tenkova, 1*122 mm mornarički „Grad“ s 40 cijevi za pripremu desantne osnovice; 1/II*57mm); 4 desantna broda tipa „Ropuča“ (10 tenkova ili 12BVP i 340 vojnika, 2*57 mm ili 1*76,2 mm i 2*30-cijevni „Grad-M“ od 122 mm); više različitih desantnih čamaca; više brodova specijalne namjene; više patrolnih brodova; vrlo važnih 10 protuminskih brodova od čega četiri najmodernija klase „Aleksandrit“ projekta 12700; sedam konvencionalnih podmornica, od toga 6*„Varšjanka“, 636.3 osposobljene za uporabu raketa „Kalibar“ i djelovanje protiv ciljeva na kopnu, te jedna „Kilo“, 877V – jedina s vodomlaznom propulzijom. Crnomorska flota ima vrlo snažno i brojno mornaričko zrakoplovstvo na kopnu (manje na brodovima), te izuzetno brojne raketne i topničke snage obalne obrane. Također ima mornaričko i mornaričko desantno pješaštvo. Tako snažna flota dodatno je ojačana površinskim borbenim i desantnim snagama iz Baltičke, Sjeverne i Pacifičke flote te Kaspijske flotile. U (1) Crnom moru i (2) Sredozemnom moru nalaze se sve tri krstarice Ruske flote s klasičnim pogonom. Na sjeveru je ostala samo jedna – „Petar Veliki“ s nuklearnim pogonom. Krstarice iz Sjeverne te Pacifičke flote su u Sredozemnoj eskadri i nalaze se u istočnom Sredozemlju s osloncem na bazu Tartus u Siriji. Ove snage bi uz pomoć zrakoplovstva iz Sirije, crnomorske obale i južnog okruga trebale spriječiti ulazak NATO pomorskih snaga u Crno more. Osobno mislim da bi im na Sredozemlju šanse bile jako male, kao i površinskim snagama NATO u Crnom moru, ako se prije napadnih djelovanja ne bi neutraliziralo obalnu obranu te mornaričko zrakoplovstvo u Crnom moru, poglavito na Krimu.

Tek letimičnim pogledom na ove snage jasno je kako su ukrajinske površinske pomorske snage nemoćne, a podmornice, koje bi jedine imale kakve takve šanse ne postoje.

Stanje na bojištima i pouke

Uništen urski tenk kod Mariupola

Gledajući stanje na cijelom ratištu nameće se zaključak da je zadaća snaga koje nadiru iz Bjelorusije te sa sjeveroistoka opkoliti, iscrpiti i zauzeti Kijev bez uništenja za Ruse mitskih dijelova grada. S istoka iz područja Kurska i Belgoroda – ne mareći za razaranja – nastoje osvojiti Sumi, Harkiv, dalje Poltavu te što prije izbiti na Dnjepar. Nakon slamanja otpora u Mariupolju, snage iz Luganska i Donjecka uz krak s Juga imati će za cilj zauzeti Zaporižje i Dnjipro. Na jugu je glavni cilj zauzeti Odesu, ali prije toga napadači moraju ili zauzeti ili zaobići Mikolajev, a onda neka Bog pomogne Moldovi.

Što bi bilo dobro činiti? Svakako zadržavati brzo napredovanje neprijatelja i maksimalno iznalaziti mogućnost bočnih udara i posebice udara po kolonama opskrbe. Također posvetiti maksimalnu pažnju i poduzeti sve mjere zaštite svoj pomoći koja braniteljima stiže preko zapadne Ukrajine. U ruskoj doktrine nema nikakvih iznenađenja. To je doktrina iz SSSR, poznata kao duboki prodori oklopno-mehaniziranih postrojbi uz pokušaj implementacije nekih načela zračno-kopnene bitke. Treba im maksimalno otežati izbijanja na Dnjepar i zauzimanje njene istočne obale. Na rijeci bi moglo doći do strateške stanke, pregrupiranja agresora i uvođenja značajnih svježih snaga u borbu. Svakako, treba ih usporavati i nanositi gubitke, a proljeće i posljedice viših temperatura trebali bi bit saveznik braniteljima.

Zapad se nije pokazao pouzdanim saveznikom, plaše se hazardera i njegovog iskustva sa saveznicima-štakorima. Kroz povijest se popuštanje bolesnim umovima pokazalo pogubnim. No, da – naravno – i takvima treba ostaviti mogućnost izlaska iz stupice kako ne bi u ludosti donijeli dalekosežne i za život na Zemlji katastrofalne odluke. Vidjeli smo kako je vlastodržac sebe legitimirao u Siriji jer ga je pozvao tamošnji diktator na vlasti. Što bi bilo da je, po tom uzoru, netko ušao ili uđe u Ukrajinu, na poziv legalne i demokratski izabrane Vlade?!

Zar i netko sa Zapada nije bio jamac ukrajinskoj samostalnosti, integritetu i suverenitetu u Budimpešti, 1994. godine?! Tko će takvima vjerovati u budućnosti? Žao mi je, moji dragi Ukrajinci, ali to vam je bila strateška i povijesna pogreška. Očito niste izvukli pouke iz povijest, iz 17. stoljeća, ni iz Holodomora za vrijeme Staljina, iz 20.stoljeća. Da ste ih izvukli i da vas prevaranti sa Zapada i Istoka ne z…..še, ne bi bilo ovog zla u 21. stoljeću.

Iako je krivnja načelno uvijek na pojedincu, narodi kao kolektivitet ne mogu se oprati od zločina koja u njihovo ime počiniše pojedinci. To je posebno jasno kada im kolektivno daju podršku, sudjeluju u ludostima, i na kraju ih slave ako uspiju i eventualno osuđuju ne zbog zločina već zbog neuspjeha. Slava (živjela) Ukrajina! Ruski ljudi, i vi ste odgovorni za vaše ludonje, pomozite da ova ludost prestane, riješite se mitomanije i megalomanije (imate preko 17.000.000 km² kopna). Vi ste Europljani i vama je mjesto u Europi. Iako ste najveća imperijalna sila (16. stoljeće, Ivan Grozni), prema nekima ste populacijski patuljak. Nemojte da vaš destruktivni doprinos ljudskoj zajednici nadmaši sve dobro što učinište.

* gost autor: Zdravko Kardum; bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Jučer je u Moskvi na pragu svoje 89. godine preminuo Veljko Kadijević. Taj negdašnji general JNA pripadao je generaciji koja se nakon sudjelovanja u Drugom svjetskome ratu zadržala u vojnim vodama – u kojima je praktično pa pokopao SFRJ, da bi na marginama javnoga interesa ostao aktivan i prepoznatljiv sve do smrti.

Veljko Kadijević je rođen 21. studenog 1925. godine u Glavini Donjoj pored Imotskog, kao dijete oca Dušana (navodno borca u Španjolskom građanskom ratu) i majke Janje, Hrvatice rođene Patrlj. Tijekom Drugog svjetskog rata mladi se Kadijević pridružio partizanskome pokretu – dok neki navode da je to bilo s nepunih 16 godina starosti 1941. godine (kada je u siječnju postao i članom SKOJ-a), drugi izvori taj potez smještaju u veljaču 1943. godine, u godinu kada je Kadijević navodno ušao i u Komunističku partiju Jugoslavije. Kako god bilo, tu započinje njegova fascinantna vojna karijera, koja je uvelike obilježila i samu JNA u kojoj je desetljećima službovao.

Drago Galić (obavještajni oficir 26. divizije) i Veljko Kadijević (kasnije zamjenik komesara 26. divizije) – Hvar, studeni 1943.

Iz rata Veljko Kadijević izlazi kao major, što je ujedno bio i njegov prvi zabilježeni vojni čin (dobiven 24. travnja 1944. godine, prije devetnaestog rođendana) i na mjestu pomoćnika komesara 26. dalmatinske divizije. Nakon završetka Drugog svjetskog rata on ostaje u vojsci, 12. prosinca 1948. dobiva čin potpukovnika, a i diplomira na Višoj vojnoj akademiji u Beogradu. Nakon toga, 22. prosinca 1954. dobiva i pukovnički čin, da bi 1958. obavio i Ratnu školu JNA. Tijekom idućih godina Kadijević se nastavlja strelovito uspinjati – nakon obavljenog učenja engleskog jezika u Velikoj Britaniji početkom 1962. godine, od lipnja 1962. do lipnja 1963. boravi u SAD i u Fort Leavenworthu (savezna država Kanzas) završava tamošnji US Army Command and General Staff College (tada USACGSC, u Jugoslaviji priznat kao Komandno-štabna škola). Nakon toga 22. prosinca 1966. dobiva i svoj prvi generalski čin – postajući time osoba koja je generalom postala s najmanje prethodnog vojnog staža u ukupnoj poslijeratnoj povijesti JNA (samo 22,8 godina u vojnoj službi, ako uzmemo u obzir ulazak u vojsku početkom 1943. godine), te izniman i po činjenici da se vojno školovao na Zapadu, što za JNA uopće nije bilo uobičajeno.

Daljnji generalski činovi su se tu nizali po redu – general-potpukovnik 22. prosinca 1972. godine, general-pukovnik 22. prosinca 1980., i konačno general armije 22. prosinca 1989. godine. Što se dužnosti tiče, Kadijević je nakon početnih ratnih funkcija člana politodjela divizije i onda pomoćnika političkog komesara brigade i divizije, bio i: politički komesar i komandant divizije, načelnik štaba korpusa, pomoćnik komandanta armije, načelnik uprave u GŠ JNA (Prva uprava, od 1958. do početka 1962. godine, navodno zajedno s Franjom Tuđmanom i Dušanom Bilandžićem) i zamjenik načelnika GŠ JNA (između 18. rujna 1980. i 29. rujna 1981. – za vrijeme admirala Branka Mamule na toj dužnosti). Nakon toga Veljko Kadijević prelazi iz strože vojnog u više izričito politički dio obrambenog sustava SFRJ – postajući prvo pomoćnik saveznog sekretara za narodnu obranu, zadužen za vojno-privredni sektor (30. rujna 1981. do 9. srpnja 1985.), pa zamjenik saveznog sekretara za NO (od 10. srpnja 1985. do 14. svibnja 1988.) – sve to pod spomenutim Brankom Mamulom, sada admiralom flote, kojeg je Kadijević i naslijedio na mjestu saveznog sekretara za NO (od 15. svibnja 1988. do zaključno 25. veljače 1992. godine). Na toj je funkciji – faktično ministra obrane SFRJ – Veljko Kadijević ujedno bio i načelnikom “Štaba Vrhovne komande OS SFRJ” – tijela koje je na politički sporan način bilo aktivirano u prosincu 1990. godine, da bi njime vrh JNA prvo operativno nadomjestio rad funkcionalno blokiranog Predsjedništva SFRJ, a onda i vodio vojne operacije u doba raspada SFRJ te osamostaljivanja pojedinih republika bivše države.

Na sjednici Predsjedništva SFRJ 12. ožujka 1991. godine Kadijević kao SSNO iznosi prijedlog za uvođenje izvanrednog stanja u SFRJ, u skladu sa željama pripadnika tadašnjeg “srpskog bloka” u politici SFRJ – što propada nakon izjednačenog glasovanja ukupnih sudionika ovoga sastanka. U to se doba čuje i kako je on za takav svoj potez izgleda zatražio i prethodnu podršku Sovjetskoga saveza, gdje po prvi put jasno u javnosti na vidjelo izlaze i političke veze koje Veljko Kadijević ima u Moskvi (gdje navodno kontaktira Dimitrija Timofejeviča Jazova, od svibnja 1987. sovjetskog ministra obrane i suorganizatora sličnog ali neuspješnog vojnog puča u SSSR-u sredinom kolovoza 1991. godine). U nastavku iste politike, 21. rujna 1991. Kadijević je i osobno najavio “odlučnu vojnu akciju” protiv Hrvatske, navodeći kao njezin formalni cilj deblokiranje vojnih jedinica i objekata – za što se po njemu do početka listopada 1991. iskristalizirala i potreba “da se poraze ustaške snage“.

Famozne crne naočale bile su svojevrstan zaštitni znak Veljka Kadijevića tijekom posljednjih dana na dužnosti

Po propasti tih vojnih nastojanja, a nakon što je 3. siječnja 1992. godine na snagu stupilo tzv. “Sarajevsko primirje”, iz Beograda se polagano kreće i u preoblikovanje ostataka dotadašnje JNA u nešto sasvim novo (tri prividno odvojene srpske vojske). Nakon što je 6. siječnja 1992. podnio ostavku na mjesto saveznog sekretara za NO, Kadijević na toj dužnosti formalno ostaje do 8. siječnja, da bi se s dužnosti konačno razdužio do kraja veljače 1992. godine (kad ga 27. veljače nasljeđuje Blagoje Adžić, i sam preuzimajući tek svojstvo vršitelja dužnost saveznog sekretara za NO). U proljeće 1992. godine izvedeni valovi masovnih umirovljenja časnika (među ostalim nesrpskih, projugoslavenski orijentiranih, a u ratu neuspješnih) pogodili su i bivšeg čelnog čovjeka SSNO (faktičnog ministra obrane SFRJ) Veljka Kadijevića – s 25. veljače 1992. formalno je okončana njegova aktivna služba u JNA. Tim je danom Kadijević ujedno postao nositelj i još dva neuobičajena rekorda – postao je osoba koja je, ukupno gledano, provela najduže vremena u JNA kao vojsci (47,1 godina), a ujedno i osoba koja je u toj vojsci bila ukupno najduže u rangu generala (punih 25 godina, dva mjeseca i tri dana).

Nakon izlaska iz JNA, Kadijević se našao u određenom vojno-političkome vakuumu. Naime, izvori bilježe da je on i usprkos prestanku aktivne vojne službe u JNA, a onda i okončanja same JNA (20 svibnja 1992. godine, osnivanjem Vojske Jugoslavije kao oružanih snaga Savezne republike Jugoslavije), na neki način još kratko nastavio svoju vojnu karijeru. Naime, bio je preveden je u sastav spomenute Vojske Jugoslavije, iz kojeg je konačno umirovljen 31. kolovoza 1992. godine, “po potrebi službe“. Usprkos više sudskih tužbi podignutih protiv Kadijevića u Hrvatskoj (Bjelovar 1992., Vukovar 2002. godine, a onda konačno i Osijek 2006. godine), on navodno do 2001. mirno živi u Beogradu – da bi u proljeće te godine pobjegao iz Srbije, kada ga Haški sud poziva na saslušanje u statusu svjedoka.

Iako protiv njega Haški sud na kraju nije podigao optužnicu, za Veljkom Kadijevićem je MUP RH konačno raspisao tjeralicu 21. ožujka 2007. godine, da bi to onda dva dana kasnije učinio i Interpol (tzv. “Crvena obavijest” Interpola, radi 6 kaznenih djela ratnog zločina). Tada je konačno i ustanovljeno da se Kadijević sklonio na prostor Ruske Federacije – zemlje koja mu je prvo pružila azil pred međunarodnim progonom, a onda, 13. kolovoza 2008. godine, i dala svoje državljanstvo, izričitim ukazom tadašnjeg predsjednika Dimitrija Medvedeva. U toj je sigurnosti od sudskog utvrđivanja odgovornosti za brojne ratne zločine Veljko Kadijević uživao sve do jučer, povremeno naplaćujući intervjue za medije iz regije te primajući u posjetu kćer, zeta i unuku iz Beograda.

Za kraj, spomenimo i da je Veljko Kadijević nakon kraja SFRJ objavio i dvije knjige svojih memoara – “Moje viđenje raspada – vojska bez države” (Beograd, 1993.) i “Kontraudar, moj pogled na raspad Jugoslavije” (Moskva, 2007. godine).

Fikreta Abdića bespogovorno podržavaju Kladušani koji su nekada dobro živjeli od Agrokomerca

Tisuće ljudi, narodne pjesme i pokoje kolo, te vješto podgrijavan mit o narodnom spasitelju… Sve je bilo isto kao i proteklih 10 godina pred kaznionicom u Puli, samo što tog sunčanog petka, 09. dana mjeseca ožujka, Fikret Abdić zvani Babo nije slavio rođendan, već je izlazio na željenu, ali ipak uvjetovanu slobodu. Osuđen na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina u BiH, Abdić je u pulskom zatvoru odslužio dvije trećine, to jest punih 10 godina i odmah po izlasku okupljenim pristalicama, uglavnom iz Velike Kladuše, obećao ni više ni manje nego povratak u Agrokomerc i otvaranje 13 tisuća radnih mjesta.

S povratkom u Kladušu malo će pričekati, za sada iz formalnih razloga neimanja dokumenata, a veliko je pitanje i kako će Babu dočekati u tom, sada prilično podijeljenom mjestu. Ratne drame i danas imaju itekakvog odraza na stanovništvo Velike Kladuše, pa je podijeljenost na „autonomaše“ (pristalice Babine fantomske tvorevine Autonomne pokrajine Zapadne Bosna) i „korpusaše“ (bivši pripadnici Petog korpusa Armije BiH) više nego očita. Dok kladuški načelnik Admil Mulalić, član Demokratske narodne zajednice, stranke koju je 1993. osnovao Fikret Abdić, smatra da „izlazak Abdića iz zatvora ne treba doživljavati kao provokaciju“, Sead Delić, predsjednik Udruge demobiliziranih boraca Armije BiH iz Velike Kladuše izjavljuje da je Abdić „s obzirom na težinu ratnih zločina koje je počinio, trebao biti osuđen na doživotnu kaznu zatvora“. U Unsko-sanskom kantonu Abdićem se ne zamaraju previše – premijer USK iz redova SDP BiH, Hamdija Lipovača, drži da je Abdić svoju šansu kod krajiškog naroda profućkao krenuvši svima dobro znanim putem. Esad Bašagić, predsjednik Kantonalnog odbora SDA USK, čak smatra da se Babo, unatoč pompoznim najavama, nikada neće ni vratiti u Veliku Kladušu: „Abdić je već senilni starac, oronuli ratni zločinac, odležao je svoju kaznu po hrvatskim zakonima, a mi ovdje idemo dalje, živimo svoj život, i ne obaziremo se na njega“, izjavio je Bašagić za portal Sarajevo-x.com.

Međutim, iz krugova bliskih Fikretu Abdiću najavljuje se njegov povratak, ne samo u gospodarski život, već i na političku scenu BiH. Pri tome mu je, naravno, glavna odskočna daska njegova stranka DNZ, prisutna i u Parlamentu BiH, ali glavna mu je uzdanica i desna ruka kćer Elvira Abdić Jelenović. U tom smislu znakovita je njena izjava, dana po Babinom izlasku iz zatvora, da se „u BiH čovjek ne može baviti poslom, ukoliko nije u politici“. Glasnogovornik DNZ-a, Nermin Purić, najavio je da će već u travnju doći do promjena u stranci, a sve zbog izlaska Babe na slobodu. „DNZ je njegova stranka, on ju je osnovao, logično je da, ako odluči da se politički aktivira, to učini u našoj stranci, gdje su mu vrata širom otvorena. U Centralnoj izbornoj komisiji su rekli da nema nikakvih prepreka da se on politički angažira“, kaže Purić. Kako mnogi misle da će se Babo kandidirati na načelnika Velike Kladuše, u kojoj DNZ uvijek odnosi većinu, CIK će morati odlučivati i o tome može li ratni zločinac na uvjetnoj slobodi biti kandidat na izborima. IZ CIK-a su već najavili da je to vrlo kompleksno pitanje, koje će zahtijevati posebnu tematsku sjednicu. Ukoliko se Babo neće moći okušati na lokalnim izborima u listopadu, to će najvjerojatnije učiniti njegova kći, Elvira Abdić Jelenović. Njena moguća kandidatura navodno je već neko vrijeme uzrok napetostima i svađama u DNZ.

Gotovo 20 godina nakon osnivanja stranke, Babo se vraća na čelo DNZ

Elviri Abdić upravo teče drugi mandat zastupnice DNZ u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, u kojem popunjava kvotu iz redova Hrvata. Sama za sebe kaže da je Hrvatica islamske vjeroispovijesti, i da od 2006., kada je prvi puta izabrana u Parlament, nikada nije glasala ni za jednu odluku koja je mogla ići na štetu Hrvata u BiH. U ožujku 2011. Predsjedništvo DNZ-a pokrenulo je disciplinski postupak protiv Elvire Abdić i potom je naprasno smijenilo s mjesta predsjednice Kluba zastupnika u Skupštini Unsko-sanskog kantona. Kao razlog navedeno je kršenje stranačke discipline i nanošenje nesagledive štete ugledu i interesima stranke, ozbiljno ugrozivši njen politički kredibilitet. Naime, suprotno odluci DNZ, Elvira Abdić odbila je podržati stranke potpisnice Platforme (SDP, SDA, HSP i NSRZB) i njihove kandidate za predsjednika i potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. Ona je tada optužila predsjednika DNZ, Rifata Dolića, da preko njenih leđa vježba snagu svog autoriteta u stranci. Ako Dolić i ima nekih problema s Abdićevom kćeri, teško da će ih prenijeti i u odnos prema samome Babi. Već ovog vikenda Abdić bi se trebao sastati s vrhom DNZ-a, s Dolićem na čelu, te s Admilom Mulalićem, aktualnim načelnikom Velike Kladuše, i porazgovarati o svom daljnjem političkom angažmanu.

Ako Babo na kongresu stranke u travnju ponovno dođe na njeno čelo, veliko je pitanje može li se vratiti u stare dane političke slave. U Kladuši vjerojatno da, pogotovo ako se ograniči na „vraćanje Agrokomercu“, kako je najavio po izlasku iz zatvora, no i taj politički povratak bi mogao biti početak konačnog Abdićevog kraja. Starac od 73 godine, iz zatvora pušten među ostalim i zbog bolesti (barem je taj razlog navela njegova obitelj u zahtjevu za prijevremenim otpustom), koji se posljednjih 20 godina bavio prvo ratovanjem, pa onda bijegom pred pravdom, i napokon cijelo desetljeće robijao, teško će se snaći u bespućima novih zakona tržišta. Osim toga, za vratom mu je još jedan sudski postupak u Hrvatskoj, a iz BiH se mogu čuti zahtjevi da mu se sudi za rušenje ustavnopravnog poretka BiH osnivanjem tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. Čini se da Babi ostaje samo jedan istinski politički saveznik – Republika Srpska. Jer nije slučajno da je od njegovog puštanja iz zatvora tamošnja televizija napravila veliki događaj, a u Pulu je iz Banja Luke stigao autobus s nešto pristaša, koji su navečer u prijestolnici Republike Srpske održali skup podrške Fikretu Abdiću.

General-pukovnik Blagoje Adžić – za mnoge je pravo lice JNA

Nakon godina tišine i samoizolacije, Blagoje Adžić konačno je pobjegao svima koji su ga uopće i mislili ganjati. I tužiteljima, i sudovima, ali i novinarima te povjesničarima. Čovjek koji je početkom 1990-tih ostao zapamćen kao otjelotvoreno grubo i sirovo lice JNA, jedan iz najužeg kruga „grobara Jugoslavije“, umro je nakon navodno duge i teške bolesti, 1. ožujka u 80-toj godini. Blagoje Adžić, general pukovnik u mirovini, pokopan je na Centralnome groblju u Beogradu u subotu, 3. ožujka 2012. godine. Sprovodu je bila prisutna samo najuža obitelj, a prije pogreba je navodno održana i omanja komemoracija na Banjici. Notornost je stekao kao zadnji načelnik Generalštaba JNA i vršitelj dužnosti sekretara za narodnu obranu u Predsjedništvu SFR Jugoslavije u vrijeme njenog raspadanja, kada je sa – a onda i bez Veljka Kadijevića, odveo Jugoslaviju u rat, a JNA u propast.

Put do slave

Iako rođen 2. rujna 1932. godine, računao se sudionikom NOB, gdje mu neki izvori bilježe i preživljavanje pokolja u rodnome selu Pridvorica kod Gackog. Od vojnih škola, prvo je 1953. završio Školu za aktivne oficire veze, nakon čega je 1. kolovoza proizveden u čin pješadijskog potporučnika. Od tada se dizao kroz pješačke činove, da bi 22. prosinca 1977. postao pješadijskim pukovnikom. Tijekom tog vremena završio je i Školu za usavršavanje pješadijskih oficira (1961.), Školu stranih jezika (1966.), Višu vojnu akademiju Frunze u Sovjetskome Savezu (1969.) i Ratnu školu JNA (1972.).
U svoj prvi generalski čin, u general-majora, Blagoje Adžić uzdignut je 22. prosinca 1982. godine, kada mu je i ispitna tema za general-majora bila vezana uz kopnene snage – „Organizacija komandovanja celokupnim snagama i rukovođenje borbenim dejstvima u zoni odgovornosti divizije – problemi i predlozi“. Do unapređenja u general-potpukovnika, krajem 1987. godine, završio je i jednogodišnji obrazovni ciklus u Školi opštenarodne odbrane, najvišoj školi JNA. Svoje zadnje unapređenje u SFRJ Adžić je dobio 22. prosinca 1989. godine, dostigavši čin general-pukovnika. Nakon nepunih devet mjeseci na mjestu zamjenika načelnika GŠ OS SFRJ (od 10. siječnja 1989. do 28. rujna 1989.) – 29. rujna 1989. imenovan je na dužnost načelnika GŠ OS SFRJ – što je obavljao do 27. veljače 1992. godine. Tada ga je na dužnosti načelnika GŠ OS SFRJ, a kao vršitelj dužnosti, zamijenio Života Panić – dok je Adžić postao vršitelj dužnosti saveznog sekretara za narodnu obranu (namjesto Veljka Kadijevića, penzioniranog 25. veljače 1992. godine).

Generalski vrh JNA u doba otpočinjanja sukoba u SFRJ

Kvalitete visokog zapovjednika

Tijekom ovog perioda, ključnog za otisnuće u ratni smjer raspada Jugoslavije, Adžić – izričito pješački časnik, kojeg je životni put proveo čitavom skalom zapovjednih dužnosti – pokazao je sve tipične mane koje stereotipi vežu uz mirnodopske socijalističke časnike. Ako na stranu ostavimo kvalifikacije tipa one Ljubodraga Stojadinovića iz knjige „Film koji je zapalio Jugoslaviju“ – gdje se Adzića opisuje kao brkatog generala „koji nije voleo rasprave, niti imao znanja da u njima učestvuje“ – ipak ostaje vidljiv njegov manjak ozbiljne i široke vizije, nesposobnost sagledavanja cjeline političkih i društvenih posljedica osobnog djelovanja te sklonost osobnom miješanju u upravljanje sve do mikro-razine (kakvo mu Branko Mamula, a kroz navode Kadijevićevih izjava, pripisuje pri operacijama JNA u Sloveniji). Kada se te mane kombinira s zapovjednom odgovornošću za vojno-stručni fijasko ratnih operacija provođenih tijekom njegova mandata na čelu JNA, sada pokojni general pukovnik Blagoje Adžić ocrtava se kao jedan u cjelini katastrofalno neuspješan vrhovni zapovjednik. Ako pak u obzir uzmemo priče i navodne iskaze suvremenika, „general Brka“ svojom kombinacijom neznanja, tvrdoće i karikaturalne odvojenosti od realiteta poprima obrise ozbiljnog kandidata za titulu najnesposobnijeg visokog vojnog zapovjednika 20. stoljeća.
Nesnalaženje u vrhovnom zapovijedanju združenim djelovanjima, koja su u slučaju osvajanja Vukovara imala za posljedicu degeneraciju čitavog sukoba – u ulične borbe, s masivnim korištenjem vatrene moći i pješačkog napredovanja, i s oklopnim snagama koje se baš i nisu s ikim koordinirale, a sve grubo nalik na njemačka djelovanja u Staljingradu ili rusko osvajanje Berlina – jasno govori i o manjku vojno-stručne vizije te naobrazbe na nizu razina tadašnje JNA, a posebice u njenom samome vrhu.

Dok je umirovljeni admiral flote Branko Mamula još 2010. za Slobodnu Dalmaciju nedvojbeno ustvrdio: „Strateški i vojno gledano, Vukovar nije bio značajna točka. Ne mogu razumjeti zašto je Armija upotrijebila tolike snage u napadu na strateški nebitan grad, a mogla ga je samo zaobići i zaustaviti se u Zagrebu. Nije bilo vojne logike u napadu na Vukovar“, Andrija Rašeta, još jednog u plejadi umirovljenih jugo-generala, u intervju-u danom Hrvatskoj televiziji 2011. godine povodom obilježavanja 20. godišnjice okupacije Vukovara bio je ponešto uvijeniji. „To je bila taktička pogreška. Trebalo je udarati na druge gradove, a Vukovar bi kad-tad pao“, kaže Rašeta sredinom studenog 2011. godine, i nastavlja „JNA se zadržala u Vukovaru, koji se pokazao kao tvrd orah. Trebalo je ići na odsecanje Osijeka, Đakova i u pravcu Banja Luka – Pakrac – Virovitica“. No, može li takva, blago rečeno taktička pogreška – koja zaustavi čitavu operaciju, pa i čitav pohod – biti gledana samo kao taktička pogreška? Definitivno ne, posebno kada se sagleda da je ovakvih „Vukovar-situacija“ JNA imala i na drugim dijelovima šireg bojišta – recimo, oko Dubrovnika i Zadra, gdje doduše više nije došlo do grubog i konačnog osvajanja nakon uspostave kakve-takve opsade spomenutih gradova.

U takvoj JNA je Blagoje Adžić bio do 8. svibnja 1992. godine, kada je poslan u penziju zajedno s grupom od 38 generala i admirala – da bi ga i na mjestu vršitelja dužnosti saveznog sekretara za narodnu obranu zamijenio Života Panić, do tada također i sam puni načelnik GŠ OS SFRJ. To je doba kada se pod upravljačkom palicom Slobodana Miloševića SFRJ transformirala u Saveznu republiku Jugoslaviju (proglašenu 27. travnja 1992.), dok se JNA pretvarala u Vojsku Jugoslavije (od 20. svibnja 1992. godine). Služba u sada Vojsci Jugoslavije konačno je Adžiću i formalno prestala, a po vlastitome zahtjevu, 31. prosinca 1992. godine. Nakon toga se nije pojavljivao u javnosti – čak ni 18. ožujka 2006. godine, na pogrebu Slobodana Miloševića, kada su ga mnogi očekivali.

Zločini i uništenje

Iako je za mandata Blagoja Adžića na vrhu JNA ta vojska sudjelovala u ratovima na prostoru Slovenije i Hrvatske, a započeta su i sukobljavanja u Bosni i Hercegovini, njega se do sada sudski krenulo procesuirati samo temeljem optužnice podnesene 1991. godine vukovarskom Županijskome sudu (predmet ustupljen Županijskome sudu u Osijeku). O tom postupku, pokrenutom zbog sumnji na počinjenje zločina genocida te ratnog zločina protiv civila, ratnih zarobljenika i bolesnika, ponešto se govorilo tijekom posljednjih godina, ali se bitno manje i stvarno postupalo. Ipak, ono što nije postalo predmetom ni takvog pro forma postupka, bila je uloga Blagoja Adžića u razaranjima vojne imovine bivše JNA na prostoru Hrvatske.

Podzemni dio zrakoplovne baze Željava u “zlatno doba”

Naime, kako donosi Slobodna Dalmacija još 2009. godine, upravo je on 7. studenog 1991. izdao zapovijed o uništenju svih objekata JNA na prostoru Hrvatske – čiji je dio u posljednjim danima JNA bilo i dizanje u zrak zrakoplovne baze Željava, nedaleko Bihaća 16. svibnja 1992. godine. Tada je, a prilikom povlačenja, u podzemnome kompleksu baze detonirano oko 56 tona eksploziva, čime je čitav objekt trajno stavljen izvan funkcije. Vrijednost tog vojnog kompleksa, dovršenog 1968. godine, procjenjivala se na 8 milijardi USD – i za taj gubitak nitko nije odgovarao.

Za najskuplje uništenje nekretnine na prostoru Republike Hrvatske tijekom Domovinskoga rata nije odgovarao sada pokojni Blagoje Adžić, koji je uništenje zapovjedio, kao ni tadašnji zapovjednik Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane general-potpukovnik Božidar Stevanović, koji je tu zapovijed trebao proslijediti na teren, a niti potpukovnik Milan Nemičanin, zadnji zapovjednik zrakoplovne baze i garnizona Željava, koji je zapovijed u djelo proveo.

Željava nakon eksplozije i devastacije

Neprestano traju nesuglasice između Makedonaca i albanske manjine

19. srpnja makedonski parlamentarni zastupnici izglasali su izmjene Zakona o amnestiji, i time amnestirali pripadnike albanske Oslobodilačke narodne armije (ONA), optužene za zločine nad Makedoncima počinjene 2001. godine u Makedoniji. Radi se o 4 ratna zločina, koji su 6 godina bili pred Haaškim sudom, da bi ih ovaj vratio na procesuiranje u Makedoniju. Ti haaški slučajevi odnose se na zapovjednu odgovornost pripadnika ONA-e, otmicu 12 civila na području Tetova i Gostivara, maltretiranje 5 građevinskih radnika i zatvaranje Lipkovske brane na jezeru kod Kumanova, zbog čega taj grad neko vrijeme nije imao vode.

Nakon sukoba između Makedonaca i albanske manjine tijekom 2001., od čelništva Oslobodilačke narodne armije nastala je danas članica vladajuće koalicije, stranka Demokratska unija za integraciju (DUI), koja je inicirala i donošenje Zakona o amnestiji i njegove izmjene. Zakon o amnestiji  proistekao je iz Ohridskog okvirnog sporazuma, kojim je okončan sukob iz 2001. godine između snaga makedonske vlade i albanske ONA-e, a izmjene tog Zakona, prema tumačenju vladinih dužnosnika, pokušaj su nacionalnog pomirenja Makedonaca i Albanaca. Vlasti Makedonije su pod okriljem Ohridskog sporazuma dale velike ustupke albanskoj manjini, zbog čega su sve glasniji zahtjevi makedonske javnosti i dijela političkih stranaka da se Sporazum revidira. Takvi zahtjevi su učestaliji što je bliži popis stanovništva, najprije zakazan za travanj ove godine, a potom prolongiran za listopad. Do odgode je došlo upravo na zahtjev Demokratske unije za integraciju, koja je svoje koalicijske partnere “uvjeravala” kako nestabilne političke okolnosti koje vode prema prijevremenim izborima nisu dobra klima za popis stanovništva.

]]> https://obris.org/regija/srbija/uhapsen-goran-hadzic/ https://obris.org/regija/srbija/uhapsen-goran-hadzic/#respond Wed, 20 Jul 2011 14:18:03 +0000 http://obris.org/?p=176 Jutros u 08:24 djelatnici BIA-e uhapsili su haaškog optuženika Gorana Hadžića na području Fruške gore, u blizini sela Krušedol. Hadžić,  skriven iza lažnog identiteta koji još uvijek  nije objavljen, u trenutku hapšenja bio je naoružan, ali prema do sada dostupnim informacijama nije pružao otpor. BIA je došla do informacija o Hadžiću prilikom pokušaja da proda jednu Modiglianijevu sliku, za koju se sumnjalo da ju je kupio još 1991. novcem od šverca naftom. Osim Hadžića, uhapšen je i njegov suradnik koji mu je nosio novac za sliku.

Posljednji haaški bjegunac uhapšen je na Fruškoj Gori

Bijeg uoči hapšenja

Haaški sud 2004. godine podignuo je optužnicu protiv bivšeg predsjednika tzv. Republike Srpske Krajine za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja, te da je kao predsjednik tzv. RSK sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu. 13. srpnja 2004. optužnica s potpisom tadašnje haaške tužiteljice Carle del Ponte predana je srpskim vlastima zajedno s nalogom za hapšenje u roku od 72 sata, a Hadžić je pobjegao samo 17 sati prije isteka tog roka. Iako se smatralo da se skriva na Fruškoj Gori, u jednom od tamošnjih vojnih kompleksa, nikada nije poduzeta ozbiljna potraga.

2004. Goran Hadžić postaje haaški optuženik

U listopadu 2010. Srbija je raspisala nagradu od milijun eura za informacije koje bi dovele do Hadžićevog uhićenja. Istovremeno je i američki State Department raspisao nagradu od 5 milijuna dolara. Nakon Ratka Mladića, koji je pronađen i uhapšen prije nepuna 2 mjeseca, Goran Hadžić posljednja je stepenica na putu Srbije prema EU. Nakon Hadžićevog hapšenja, procjene su da će Srbija već ove jeseni dobiti status zemlje-kandidatkinje.

Reakcije

Vijest o Hadžićevom uhićenju službeno je objavio srpski predsjednik Boris Tadić, ističući da Srbija “ne želi ništa zauzvrat od EU, jer je hapšenje Gorana Hadžića bila naša obaveza i mi smo to uradili. Time je Srbija”, dodao je Tadić, “‘zatvorila posebno teško poglavlje suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju”.
Zajedničkom izjavom oglasili su se predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso, predsjednik Vijeća EU-a Herman Van Rompuy i šefica europske diplomacije Catherine Ashton, hvaleći pritom “odlučnost i kompromis” Srbije u suradnji s EU-om i Haaškim sudom. ‘Ovo je važan korak Srbije u profiliranju njezine europske perspektive, ali i u poštivanju međunarodne pravde. Čestitamo odlučnost političkih vođa u Srbiji na tome putu’, kaže trojac u priopćenju. Čestitkama se pridružio i predsjednik Europskog parlamenta Jerzy Buzek, ističući kako je vijest o uhićenju Gorana Hadžića vrlo važna za stabilnost regije, ali i za integraciju Srbije u EU.
Zadovoljna je i bivša glavna tužiteljica ICTY-a Carla del Ponte: “Srpska vlada uhićenjem je učinila golem korak prema demokratskoj i mirnoj budućnosti zemlje”, rekla je del Ponte napominjući da će Srbiji biti sada lakši put prema članstvu u Europskoj uniji. Osim toga, “uhićenje je golem uspjeh za međunarodno pravosuđe i sada je mandat Vijeća sigurnosti UN-a ispunjen”, poručila je bivša glavna haaška tužiteljica.