Nakon tjedan dana velikih javnih prosvjeda, polako se ocrtavaju okviri poteza kojima ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski namjerava riješiti aktualnu krizu vlasti u državi. Naime, od dva glavna zahtjeva prosvjednika ispunjen je onaj lakši – Zelenski je s vrha ukrajinske vojne hijerarhije smijenio generala Oleksandra Sirskog, no još se čeka sudbina prošloga tjedna smijenjenog ministra obrane, popularnog modernizatora Mihaila Fedorova.

Stara i nova postava čelnih zapovjednika Oružanih snaga Ukrajine

Kako smo rekli, u utorak 21. srpnja, nakon šestog dana demonstracija širom države, s mjesta Vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga ipak je smijenjen general Oleksandr Sirski, zajedno s njemu podređenim načelnikom Glavnog stožera OS Ukrajine, general-bojnikom Andrijem Gnatovim. Na mjesto generalno nepopularnog Sirskog postavljen je itekako javno popularni general-reformator Mihailo Drapati, a usprkos brojnih nagađanja – na mjestu načelnika Glavnog stožera osvanuo je donedavni zamjenik načelnika Glavnog stožera, ali ne brigadni general Volodimir Horbatjuk kako su neki nagađali, već njegov kolega general-bojnik Igor Skibjuk. Obje smjene i oba nova imenovanja službeno su objavljena kao ukazi predsjednika Ukrajine Zelenskog u srijedu 22. srpnja. No time je i dalje ostalo visjeti u zraku pitanje Fedorova, kojem je navodno prihvatljiv samo povratak na čelo Ministarstva obrane – što se pretpostavlja da je najmanje ugodna opcija za Zelenskog, koji bi se, valjda, tu trebao privatno ispričati prije nego što pod ogromnim javnim pritiskom mladog reformatora vrati na prijašnju poziciju. Naime, demonstracije za povratak Fedorova na čelo Ministarstva obrane krenule su još sredinom prošloga tjedna, dan nakon što je postalo jasno da ga je Zelenski smijenio krajem srijede 15. srpnja.

Zahtjevi i daljnji koraci prosvjednika

Od četvrtka 16. srpnja počela su na tu temu masovna okupljanja ne samo u Kijevu (na Trgu Ivana Franka, nedaleko Predsjedničkog ureda), već i u nizu gradova širom države. Usprkos naznakama od subote 18. srpnja da Zelenski smijenjenom Fedorovu nudi neko novo ustrojbeno mjesto izvan Vlade – funkciju svojevrsnog „Miltech-cara“ koja bi trebala izvana koordinirati širi razvoj vojnih tehnologija – Fedorov je to navodno odbio, a kadrovski problem koji si je sam Zelenski zakuhao nastavio je kipjeti. Naime, prosvjedna događanja postupno su dobivala na brojnosti sudionika i broju gradova u kojima se svakodnevno održavaju – tako da se već u nedjelju 19. srpnja nabrajalo ukupno 16 velikih gradova, od kojih su u nekima demonstracije tim povodom bile zakazivane i dvaput dnevno (mimo svih uzbuna i faktičnog rizika tijekom sudjelovanja u masovnim okupljanjima u dometu ruskih raketnih sustava). Dapače, dok se u nedjelju već moglo čuti dojmove kako ovogodišnji masovni prosvjedi protiv kadrovskih odluka Zelenskog u obrani po karakteru počinju prerastati od lanjskih „kartonskih prosvjeda“ prema svojevrsnom novom Euromajdanu, do ponedjeljka 20. srpnja demonstranti su formulirali i dodatni izričiti rok po pitanju povratka Fedorova na čelo obrambenog resora. Ako se to ne dogodi do petka 24. srpnja, demonstracije bi – prema tim najavama – trebale postati stalne, dakle, valjda, i uz zasnivanje prosvjednih kampova u stilu Majdana.

Promjena na čelu djelatne vojske

Iznimno loš i štetan PR potez

Treba napomenuti da su uskoro po formiranju javnog zahtjeva za smjenom Vrhovnog zapovjednika Sirskog krenule i (relativno neuspješne) akcije za demonstriranje njegove čvrste podrške među ukrajinskom vojskom. Pri tome su posebno bila primjetna izražavanja podrške prema zapovjedniku iz pojedinih prominentnijih postrojbi – što je bila inicijativa čije se podrijetlo pripisivalo Hani Maljar, bivšoj pomoćnici ministra obrane u razdoblju između kolovoza 2021. i rujna 2023. godine. No takve su pojave uskoro prestale kada se u subotu 18. srpnja u centru borbama podijeljene Kostjantinivke vidjelo dizanje ukrajinskih zastava s likovima Zelenskog i Sirskog, da bi još istog dana ispalo da su vojnici iz tog demonstrativnog vojno-propagandnog pothvata ubrzo nakon kraja snimanja završili u tamošnjem ruskom zarobljeništvu. Naravno, kasniji izrazi podrške pojedinih postrojbi bili su bitno suzdržaniji, uglavnom ograničeni na verbalne izjave pojedinih zapovjednika ili grupne izjave podrške dovođene u pitanje radi okupljanja brojnog ljudstva u dometu ruskih borbenih sredstava koja baš traže takve prilike za nanošenje masovne štete i žrtava. Istodobno, čak je i u ukrajinskom parlamentu, Vrhovnoj Radi, bila pokrenuta inicijativa kojom se od Zelenskog traži smjena Sirskog te njegova zamjena „prema kriteriju profesionalne efikasnosti i orijentacije prema mjerljivim tehnološkim rezultatima“.

FInalni sastanak predsjednika Zelenskog, vojnih zapovjednika i predstavnika vojne industrije

U takvim okolnostima Zelenski je krenuo ponešto neočekivano – organiziravši višednevni niz sastanaka s pojedinim visokim vojnim dužnosnicima iz Glavnog stožera, ali i s bojišta – s posebnim naglaskom na visoke zapovjednike pojedinih odsjeka bojišnice te čelnike pojedinih novoustrojenih korpusa i specijaliziranih postrojbi. Tako je Zelenski u subotu 18. srpnja krenuo s pojedinačnim razgovorima s Fedorovim i Sirskim, da bi onda u društvu samo svog vojnog savjetnika Pavla Palise nastavio i konzultacije sa zapovjednicima 7. interventnog desantno-jurišnog i 8. desantno-jurišnog korpusa, te čelnicima 10., 11., 17. i 20. korpusa Kopnenih snaga. U nedjelju 19. srpnja na red su došli zapovjednik Ujedinjenih snaga Drapati i zamjenik načelnika GS Ukrajine Horbatjuk, te zapovjednik Desantno-jurišnih snaga OS Ukrajine Oleg Apostol – da bi u ponedjeljak 20. srpnja Zelenski još i ponovio sastanke s generalima Drapatijem, Horbatjukom i Apostolom, ovoga puta opet praćen svojim savjetnikom Palisom, ali i vršiteljem dužnosti ministra obrane Jevgenijem Hmarom. Kako izgleda, ovo ponavljanje sastanaka vjerojatno je bilo i osnovom za pretpostavke kako se tu radi o ozbiljnim kandidatima za novi vojni vrh Ukrajine – što je onda bilo donekle razblaženo sastancima s trima zapovjednicima s prvih crta glavne ukrajinske bojišnice – Andrijem Biljeckim (trenutačno vodi 3. korpus Kopnenih snaga OS Ukrajine) i Igorom Obolenskim (čelnikom 2. korpusa Nacionalne garde „Hartija“) te Denisom Prokopenkom (1. korpus Nacionalne garde „Azov“). Ujedno je bio održan i sastanak na kojem je Zelenski okupio zapovjednike desantno-jurišnih snaga (Apostol), te već spomenute čelnike 1. i 2. korpusa Nacionalne garde, kao i zapovjednike 10., 11. i 19. korpusa Kopnenih snaga s predstavnicima ukrajinske vojne industrije, čije proizvode koriste i sve ove postrojbe – što bi ubuduće trebala postati i učestala praksa radi predstavljanja tehnoloških noviteta i uklanjanja logističkih uskih grla ili problema. Ipak, treba napomenuti da se ukupna društvena atmosfera do tada toliko zaoštrila da je šef Ureda predsjednika Zelenskog Kirilo Budanov pozvao javnost da smiri strasti, budući da „neprijatelj pažljivo gleda svaki naš unutarnji konflikt i čeka da se počnemo među sobom boriti“.

Imenovanje Drapatija

Bivši zapovjednik OS UKR Valerij Zalužni sada je na ugodnoj diplomatskoj poziciji

U utorak 21. srpnja Zelenski je u društvu Palise i Hmare nastavio sastanke sa zapovjednicima i 9., 12., 14., 15., 16., 18. i 21. korpusa Kopnenih snaga te 30. marinskog korpusa – navodno s naglaskom na primarne potrebe borbe na prvim crtama, zaštitu granice te vizije obrambene strategije tih pojedinih zapovjednika. Onda je na red za razgovor došao i general-bojnik Viktor Nikoljuk, od ovogodišnjeg travnja zapovjednik Operativnog zapovjedništva „Istok“, od kojeg se Zelenski informirao o stanju središnjeg dijela bojišta, od Slovjanska preko Kostjantinivke do Druškivke. Po nekima, i on je ozbiljno figurirao za mjesto Vrhovnog zapovjednika OS Ukrajine, iako se to na kraju nije poklopilo – možda i zbog njegove navodne bliskosti sa smijenjenim generalom Sirskim. No sve to bio je tek uvod u kasno navečer objavljenu odluku predsjednika Ukrajine Zelenskog o imenovanju Drapatija za Vrhovnog zapovjednika umjesto Sirskog – od kojeg se bilo lako oprostiti nakon nešto manje od 30 mjeseci na dužnosti, usprkos njegovim vojnim dosezima s početka rata (obrana Kijeva, provedba ofenzive u Harkivskoj oblasti, a onda i manje uspješne borbe u Bahmutu, te povlačenje od Avdiivke do Pokrovska), koje zadnjih dana svi učestalo spominju. Pri tome, treba napomenuti kako se Sirskom – uz činjenicu da je podrijetlom Rus iz Rusije – često na teret stavljalo i ratovanje „po sovjetskom modelu“, uz toleriranje većih žrtava po cijenu postizanja borbenih ciljeva – gdje mu nisu zadnjih dana pomogli ni izlasci u javnost u kojima se čudio „otkrićima“ o neslaganjima s ministrom obrane Fedorovim, iako su o tome izričito govorili i sam predsjednik Zelenski kao i niz drugih vojnih vođa. S takvom popudbinom teško je za njega zamisliti neku ozbiljnu daljnju funkciju u širem obrambenom sustavu Ukrajine, dok ovog isluženog generala teško da čeka i nekakva komotna diplomatska fotelja – poput one veleposlanika u Velikoj Britaniji, na kojoj zadnje skoro tri godine živi i radi prethodnik Sirskog, general Valerij Zalužni.

Konačno, malo prije podneva u srijedu 22. srpnja, Zelenski je objavio i odabir osobe za mjesto načelnika Glavnog stožera OS Ukrajine, koje bi radno trebalo pratiti novog Vrhovnog zapovjednika Drapatija. Iako je izbor general-bojnika Skibjuka za neke bio iznenađenje, taj je odabir manje začudan ako znamo da su Drapati i Skibjuk već ranije uspješno radili zajedno, posebno tijekom oslobađanja zapadnog dijela Hersonske oblasti krajem 2022. godine.

Tko je Drapati?

Drapati je prvu slavu stekao probojem pro-ruskih barikada u Mariupolju 2014.

Sam Drapati, kao časnik oklopništva, rođen je i školovan u Ukrajini te je svoju vojnu karijeru počeo 2004. godine, da bi do ruske aneksije Krima i početka rata 2014. došao do čina bojnika te zapovjedništva nad 2. bojnom 72. mehanizirane brigade OS Ukrajine. Tada je bila posebno zapažena situacija kada se borbeno vozilo pod njegovim osobnim zapovjedništvom početkom svibnja praktično leteći probilo kroz barikade ruskih separatista u centru Mariupolja – da bi onda ugled učvrstio u kolovozu 2014. godine, kada se pod njegovim zapovjedništvom bojna s borbenim vozilima uspjela probiti iz praktičnog okruženja (kod graničnog mjesta Izvarine na jugoistoku Luganske oblasti) i prijeći skoro 160 km natrag do ukrajinskih položaja s opremom i tek minimalnim gubicima. Osim dobivanja čina, tu se formirala i reputacija Drapatija kao časnika za posebno problematične dijelove bojišta, na kojima on uspijeva djelovati uz minimum neizbježnih ljudskih žrtava. Naravno, to u uvjetima rata kakav se u Ukrajini vodi od veljače 2022. godine pa do danas ima sasvim drukčije značenje, iako je Drapatiju takav ugled osigurao privrženost ljudstva, koju je dopunio i inzistiranjem na reformama (posebno po pitanju kvalitetne obuke, promicanja iskusnih kadrova i sprečavanja incidentnih situacija gdje okupljanje masa vojske daje Rusima prilike za raketne napade s mnogo žrtava na cilju napada).

Jevgenij Hmara, novi v.d. ministra obrane, i general Mihailo Drapati, novi zapovjednik OS UKR

Kada na mjestu zapovjednika Kopnenih snaga Ukrajine Drapati nije uspio u provedbi svojih reformskih ciljeva (navodno zbog neslaganja s generalom Sirskim kao nadređenim „nije uspio osigurati odgovarajuću provedbu svojih zapovijedi“, kao ni odgovornost za prekršitelje zapovijedi), Drapati 1. lipnja 2025. podnosi ostavku na mjesto zapovjednika Kopnenih snaga. Samo koji dan kasnije on preuzima „Združene snage OS Ukrajine“ te se vraća na sjeveroistok bojišnice, gdje u idućim mjesecima koordinira ukrajinsko stabiliziranje bojišnice oko Kupjanska, za kojeg su Rusi već 20. studenoga tvrdili kako je kompletno okupiran (što se uskoro pokazalo poprilično promašenim). Za kraj, zanimljivo je napomenuti i da je Drapati bio jedan od rijetkih djelatnih časnika OS Ukrajine koji su odmah u rano poslijepodne 16. srpnja podržali smijenjenog ministra obrane Fedorova, naglasivši kako „zapovjednik nema pravo ostati šutjeti o problemima, posebno kada se njihova cijena mjeri u propuštenim mogućnostima, vremenu i ljudskim životima. Tišina tu ne štiti vojsku; ona samo omogućuje da se greške akumuliraju, čineći njihovo otklanjanje mnogo težim“. U tom je svjetlu onda bila prikazana i njegova sklonost reformama i uspostavi efikasnog vojnog sustava, na čemu navodno i sam Fedorov inzistira (ne samo) zadnjih mjeseci na čelu Ministarstva obrane.

Što dalje?

Donedavnom ministru obrane Mihailu Fedorovu naglo je skočila popularnost

S jedne strane, ako je tko i sumnjao, zadnji su dani nedvojbeno pokazali da Fedorov trenutačno uživa iznimnu popularnost u široj javnosti Ukrajine. Istraživanja tamošnjeg javnog mnijenja pokazala su da je njegova osobna popularnost posljednjih dana skočila od prijašnjih oko 35 posto na 65 posto – čime je mladi Fedorov završio na drugom mjestu političke rang-liste, odmah iza karizmatičnog umirovljenog generala Zalužnog (70 posto podrške), te iznad trećeplasiranog Budanova (62 posto) – dok je sam Zelenski na četvrtom mjestu s podrškom od 59 posto ispitanika. Pri tome, sa smjenom Fedorova ne slaže se 72 posto ispitanih, 5 posto je odobrava, a 17 posto nema stav – dok je sredinom tjedna sada dovršenu smjenu Sirskog podržalo 55 posto ispitanika, njih 15 posto bilo je protiv, a 19 posto nije imalo stav o tome. Uz to, u zadnjih tjedan dana bilježio se i pad popularnosti ionako ne baš omiljenog generala Sirskog, čije je povjerenje od prijašnjih 39 posto zadnjih dana palo na samo 23 posto ispitanika. Ipak, zanimljivo je u tim anketama zapaziti i razliku koju Ukrajinci rade između općenitog odobravanja pojedinih osoba na političkoj sceni i vjerojatnosti koju iskazuju da bi za njih glasali na nekim budućim predsjedničkim izborima. Tu Zelenski i dalje vodi s 22,3 posto ispitanika, dok bi 14,9 posto navodno glasalo za bivšeg generala Zalužnog, 13,4 posto za donedavnog (a možda i opet budućeg) ministra obrane Fedorova, 7,2 posto za Budanova te 5 posto za ukrajinskog boksača Usika i oko 4,5 posto za bivšeg predsjednika Petra Porošenka. Imajući u vidu sve te brojeve, ne čude ni glasine da bi sam Fedorov uskoro mogao osnovati neku vlastitu „antikorupcijsku“ stranku, što je perspektiva koja se vjerojatno Zelenskom sviđa još i manje od velikog reteriranja te vraćanja Fedorova na mjesto ministra obrane Ukrajine.

No budući da u utorak 21. srpnja nije pomoglo ni navodnih šest sati pregovaranja i „lomljenja“ mladog Fedorova – otvoreno je pitanje kako će se Zelenski po tom kadrovskom pitanju postaviti u danima koji dolaze, posebice s obzirom na to da su prosvjedi i dalje masovni te svakodnevni (u srijedu 22. srpnja, među ostalim, u Kijevu, Odesi, Ternopilu, Lavovu, Kremenčuku, Černivcima, Harkivu, Ivano-Frankivsku, Vinici i Poltavi). No dok se iz Ministarstva obrane čuje kako vršitelj dužnosti ministra Hmara s novim Vrhovnim zapovjednikom već dogovara nastavak provedbe tehnoloških i reformskih ideja Fedorova, rješenje čitavog ovog kadrovskog rebusa itekako je još otvoreno – s perspektivom da od petka 24. srpnja prosvjedi prerastu i u nekakvo konstantno demonstriranje javne volje protiv odluka moćnika na vlasti.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 23. srpnja 2026. pod nazivom “Iza kulisa vrtloga u Ukrajini: Generali su Zelenskom dolazili jedan po jedan, atmosfera se zaoštrila, reagirao je i Budanov…” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/zelenski-smijenio-sirskog-imenovao-drapatija-prosvjedi-traze-povratak-fedorova-15730598

Američki ministar obrane Pete Hegseth objavio je da su troškovi rata s Iranom za Sjedinjene Države dosegnuli 37,5 milijardi dolara, naglasivši potrebu za dodatnim ulaganjima u američku vojsku. Naime, jučer je Hegseth, zajedno s načelnikom Združenog stožera američkih Oružanih snaga generalom Danom Caineom i ministricom poljoprivrede Brooke Rollins, odgovarao na pitanja članova Odbora za proračunska sredstva američkog Senata u vezi sa zahtjevom za dodatnim proračunskim sredstvima za Ministarstvo obrane. “Kao što znate, živimo u opasnom svijetu koji zahtijeva odvažno i brzo djelovanje. Upravo zato tražimo ova dodatna sredstva za fiskalnu godinu 2026.“, rekao je Hegseth. Opisao je zahtjev za dodatnim financiranjem kao nužnu i hitnu nadopunu resursa namijenjenih zadovoljavanju neposrednih potreba Ministarstva obrane. Hegseth je naglasio da dodatna sredstva ne predstavljaju zamjenu za postojeći proračun, već dodatnu potporu u razdoblju velikih tehnoloških promjena. “Ako odmah ne uložimo ključna sredstva u tehnologiju, računalnu snagu, umjetnu inteligenciju, autonomne sustave i svemirske kapacitete, nećemo si moći priuštiti luksuz stagnacije. Protivnici koji već ulažu u ta područja mogli bi nas prestići“, rekao je američki ministar obrane.

Odgovarajući na pitanje demokratskog senatora Dicka Durbina o troškovima rata s Iranom, Hegseth je rekao da su dosadašnji troškovi iznosili 37,5 milijardi dolara. Podsjetimo, na portalu Obris. org u svibnju smo objavili informaciju da je trošak dotadašnjih operacija bio oko 29 milijardi dolara.

Tako je Trumpova administracija pozvala u utorak Kongres da odobri otprilike 70 milijardi dolara hitnih obrambenih sredstava kako bi se održali američki vojni kapaciteti usred eskalacije rata protiv Irana, upozoravajući da bi se Pentagon bez toga mogao suočiti s “kritičnim nedostacima” koji bi poremetili njegovu spremnost. Zahtjev dolazi u trenutku kada Sjedinjene Države i Iran razmjenjuju udare 10 dana zaredom u obnovljenom sukobu, produbljujući zabrinutost u Washingtonu zbog širenja rata, ocijenio je Los Angeles Times. Propast sporazuma o prekidu vatre i iznenadni nastavak rata izazvali su uzbunu unutar Pentagona zbog njegove (ne)sposobnosti da zaštiti američke snage i imovinu na Bliskom istoku tijekom dugotrajnog sukoba, s obrambenim streljivom u opasnoj nestašici, rekla su dva dužnosnika američkog Ministarstva obrane za The Times.

Senatori nisu zadovoljni ratom protiv Irana

Čak je i FOX News objavio da većina Amerikanaca ne podupire rat u Iranu

Ipak, administracija se suočava sa skepticizmom zakonodavaca iz obiju stranaka u vezi s nastavkom rata koji ne uživa potporu goleme većine Amerikanaca, nad kojim su imali tek ograničen nadzor i koji je posljednjih dana doveo do pogibije još američkih vojnika. Te su napetosti postale očite kada su ministar obrane Pete Hegseth i general Dan Caine, načelnik Združenog stožera, svjedočili pred Senatskim Odborom za proračunska sredstva kako bi obrazložili zahtjev za desetke milijardi dolara i iznijeli prva detaljna javna očitovanja o ratu još od svibnja. Hegseth je senatorima poručio da se Sjedinjene Države nalaze u „trenutku kada si ne možemo priuštiti nedjelovanje”, dok je Caine istaknuo da zahtjev za financiranjem stiže u Kongres „dok nam vrijeme još ide na ruku”. „Ključno je da budemo korak ispred svojih protivnika i moramo osigurati sredstva prije nego što nam istekne vrijeme”, rekao je Caine. Rat, za koji je predsjednik Trump prvotno predviđao da će trajati četiri do pet tjedana, sada ulazi u peti mjesec. Budući da se kraj ne nazire, senatori iz obiju stranaka izrazili su nezadovoljstvo planovima administracije.

19-godišnja Isabella Gonzales poginula je u iranskom napadu na američku bazu u Jordanu

Senatorica Patty Murray (demokratkinja iz Washingtona), vodeća demokratkinja u Odboru za proračunska sredstva, rekla je da demokrati neće podržati dodatno financiranje rata. „Odbijanje ove administracije da objasni što čini ili kako ovaj rat štiti Amerikance, njezino odbijanje da zatraži odobrenje Kongresa te očekivanje da će Amerikanci sve to jednostavno platiti bez ikakvog objašnjenja ili transparentnosti – sve to pokazuje nedostatak poštovanja”, rekla je Murray. I republikanski zakonodavci suprotstavili su se Hegsethu i Caineu po nekoliko pitanja. Tako je senator John Kennedy (republikanac iz Louisiane) poručio čelnicima Pentagona da zakonodavcima „trebaju konkretni odgovori i izravan govor” o planovima administracije kojima bi se osiguralo da Iran ne blokira promet kroz Hormuški tjesnac.

 Prosvjedi za vrijeme govora ministra obrane

Sjednicu Senatskog Odbora obilježili su i prosvjedi protivnika rata tijekom uvodnog obraćanja ministra Hegsetha. Prosvjednici su ga prekinuli na početku govora, a njegov govor je prekinut ukupno četiri puta. Demonstranti su izvedeni iz prostorije, a tijekom prosvjeda čuli su se povici “Prestanite bombardirati nevinu djecu“. Hegsethu je zamjereno i što je prošao uz novinare bez ikakve reakcije na njihova pitanja o tome što može poručiti obiteljima poginulih američkih vojnika u Jordanu.

Potpredsjednica Senatskog odbora za proračun Patty Murray kritizirala je odluku administracije predsjednika Donalda Trumpa da pokrene rat protiv Irana bez odobrenja Kongresa. Murray je rekla da je Trumpova administracija započela rat vlastitim izborom i optužila predsjednika da američkoj javnosti nije ponudio opravdanje za sukob: “Ovo je predsjednik koji kaže da nemamo dovoljno novca za zdravstvenu skrb, brigu o djeci i stanovanje, ali nekako uvijek nađemo novac za još jedan rat. Čini se da za to nema cijene“.

I dalje ćemo pratiti događaje koji u sjeni stalne napetosti u Perzijskom zaljevu, a i situacija se mijenja iz dana u dan, što dokazuje najnovija Trumpova prijetnja Iranu izrečena na njegovoj mreži Truth Social.

Srijeda, 8. srpnja, ne samo da predstavlja 131. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, već je i ukupno 92. dan primirja, koje je 15. lipnja bilo dodatno kodificirano „Memorandumom o razumijevanju“ između Sjedinjenih Država i Irana. No, kako smo to razložili već u prvim danima po objavi sklapanja ovog (zapravo pravno neobvezujućeg) dokumenta, dosadašnjih 24 dana njegova važenja samo su dodatno istaknula probleme koji su obilježili već i njegovo samo sklapanje.

Trumpova potraga za iluzornom pobjedom

Kao prvo, sasvim je jasno da je Donald Trump trebao bilo koju vrstu pobjede u Iranu, makar ona bila i potpuno iluzorna. Ako ništa drugo, to se moglo čuti i iz njegovih usta na konferenciji za tisak održanoj na kraju G7 summita u francuskom mjestu Évian-les-Bains nedaleko od švicarske granice i Ženeve, u srijedu 17. lipnja. Trump je tada rekao da se u dogovor s Iranom krenulo „radije nego u veliku depresiju, radije nego da vaš omiljeni predsjednik bude Herbert Hoover, što nikad nisam želio biti“. Herbert Hoover je, naime, krajem 1920-ih i početkom 1930-ih svijet uveo u Veliku krizu, prvenstveno — prema Trumpu — „dizanjem poreza i kamata“ (uz uvođenje i niza dodatnih carina). Umjesto da se „samo nastavilo bombardirati ih, dođavola!“, ovaj početak dogovaranja otvorio je — prema Trumpu — put za obnovu dnevnog pomorskog prometa vrijednog „petsto, šesto ili sedamsto milijuna dolara“.

Uz to, kako je po pitanju nafte naglasio Donald Trump: „Mi ostajemo bez zaliha za oko četiri tjedna. Ima tih rezervi širom svijeta, i nama bi one stvarno istekle. I došlo bi vrijeme kada ih se ne bi moglo dobiti, a onda biste vidjeli rusvaj“. Time je zapravo javno postavio rok otprilike do 20. srpnja, što odgovara i brojnim tvrdnjama stručnjaka iz naftne industrije. Navodno je to saznanje za Trumpa bilo jedan od rezultata posebnog briefinga o ekonomiji kojeg je imao na rođendan, u nedjelju 14. lipnja, no ipak je njegova iskrenost u javnom izričaju bila neočekivana.

Usprkos činjenici da do formalnog ukidanja američke vanjske blokade prometa kroz Hormuz nije došlo sve do 19. lipnja, već se od objave usuglašavanja „Memoranduma o razumijevanju“ 15. lipnja mogao bilježiti pojačani brodski promet kroz Hormuz — usprkos razmjeni borbenih djelovanja 16. i 17. lipnja. Taj je trend dodatno pojačan od 21. lipnja, kada su SAD objavile privremeno ukidanje naftnih sankcija prema Iranu — što je onda nebu pod oblake vinulo iranski pomorski izvoz. Dok se do utorka, 7. srpnja, procjenjivalo da je Iran tako nanovo otvorenim pomorskim putem uspio izvesti ukupno oko 60 milijuna barela sirove nafte, jučer su spomenute sankcije ponovno uvele Sjedinjene Države, i to putem Ureda za kontrolu strane imovine (OFAC). Iran je to odmah protumačio kao novo i posebno teško kršenje „Memoranduma o razumijevanju“, konkretno njegova članka 10. U njemu se kaže da SAD po potpisivanju Memoranduma na sebe preuzimaju obvezu da (do konačnog ukidanja sankcija) putem Ministarstva financija izdaju privremene dozvole za izvoz iranske nafte, derivata i proizvoda, kao i svih pripadajućih usluga (uključujući bankarske, osiguranje, transport) — što je onda i bilo ostvareno od 21. lipnja pa sve do jučer.

Pregovori na milost i nemilost

Kao drugo, čitav je ovaj dokument — a onda i stanje rata, primirja ili mira između SAD-a i Irana — zapravo neprekidno stavljen na milost promjenjive volje Donalda Trumpa. To se vidjelo već u vrijeme njegova zaključenja, koje je u Washingtonu na početku valjda izgledalo kao manje bitan tehnički korak. Za njega nije bio problem da se objavi krajem nedjelje, 14. lipnja (na Trumpov 80. rođendan), ali da bude potpisan u petak, 19. lipnja, od strane potpredsjednika J. D.-a Vancea — kojemu je u zaslugu stavljeno i njegovo usuglašavanje s Irancima. Ipak, kako su već i prve reakcije na ovu objavu bile spektakularne, Trump je očigledno ocijenio da takvu priliku za samohvalu ne treba prepustiti potpredsjedniku. Nakon nekoliko vijesti o digitalnim potpisima, i sam je fizički potpisao dokument 17. lipnja u Parizu — nakon G7 summita u Évian-les-Bainsu, tijekom večere s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom u palači Versailles. Naravno, time je onda otpalo već najavljeno potpisivanje 19. lipnja u Ženevi, a onda i tamošnji brzi nastavak razgovora SAD-a i Irana.

Dvor iranskog šaha Abbasa II sredinom 17. stoljeća

Usprkos kasnijem nastavku pregovora (prvo 21. i 22. lipnja između J. D.-a Vancea te iranskog predsjednika parlamenta Mohammada Baghera Ghalibafa, uz katarsko i pakistansko posredovanje u Švicarskoj, te onda još 30. lipnja i 1. srpnja u Dohi, na razini Steven Witkoff/Jared Kushner za SAD i zamjenik ministra vanjskih poslova Kazem Gharibabadi za Iran), čitava se tematika pregovora s Iranom zadnjih tjedana svela na pitanje protočnosti Hormuškog tjesnaca. Podsjetimo, Trump je Iran pritom opisao kao „u jednom pogledu primitivnu kulturu, ali i genijalnu primitivnu kulturu“. Pritom je sasvim u pozadini ostalo provođenje razgovora o ostalim temama (s posebnim naglaskom na iranski nuklearni program), koje bi trebale biti usuglašene tijekom ukupno 60 dana daljnjih pregovora. Taj rok ističe 15. kolovoza, a onda može biti produžen za mjesec dana — iako je Trump u više navrata javno govorio da, ako se dogovor ne postigne u 60 dana, „to je sasvim OK i mi ćemo se vratiti na bombardiranje“, što Trump navodno „ne bi želio napraviti, jer nije dobro, ali bi moglo biti nužno“. Ipak, iz katarskih se izvora moglo čuti da se nastavak razgovora očekuje iza 10. srpnja, kada završe protokoli pogreba pokojnog iranskog vrhovnog vođe Alija Khameneija, koji su započeli u petak, 3. srpnja, i traju do četvrtka, 9. srpnja.

Američkim paralelizmom do promjene ugovorenih sadržaja

Tekst “Memoranduma o razumijevanju” potpisanog od SAD i Irana

Uz svu tu proizvoljnost, jednako je tako i primjena ovog sadržajno kratkog dokumenta ostala visjeti u zraku, budući da se njegov ne previše precizan tekst — kojeg su iranski izvori objavili već 15. lipnja, a američki mediji tek 18. lipnja — zapravo nastavio primjenjivati izuzetno jednostrano, odnosno kako komu odgovara u pojedinom trenutku. Posebna je tu neugodnost proizlazila iz činjenice da su Sjedinjene Države sklopljeni Memorandum zapravo uzele više kao neobvezujući okvir za postupno ostvarenje svojih prvotnih ratnih interesa. S druge strane, Iran se do danas njegovih pojedinih riječi (koje su u tekst uspjeli ubaciti uz privolu američke strane) drži doslovno, pa i uz dodatna široka sadržajna tumačenja u svoju korist. Američka „neobaveznost“ se tu naglašeno vidi u postupnom faktičnom modificiranju sadržaja mimo teksta dokumenta, kroz uspostavu najmanje dvaju sustava — faktično paralelnih, a sadržajno suprotnih slovu članaka „Memoranduma o razumijevanju“.

Alternativni koridori

Prvi primjer ovakvog američkog paralelizma predstavlja legaliziranje (a onda i otvoreno promoviranje) tranzitnog koridora kroz Hormuz mimo onog sjevernog, pod „iranskom upravom“. Nakon što je Ratna mornarica SAD-a navodno i dulje pojedine brodove provodila kroz put uz same obale Omana u Hormuzu, taj je put 23. lipnja ozakonila Međunarodna pomorska organizacija (IMO) pod okriljem UN-a, u okviru neuspjelog pokušaja masovne evakuacije tada oko 11.000 pomoraca mjesecima zarobljenih na brodovima blokiranim u Perzijskom zaljevu. Korištenje ove prometne rute kroz Hormuz u Iranu se smatra izričitim kršenjem članka 5 „Memoranduma o razumijevanju“. Brodovi na toj ruti do sada su barem u dva navrata bili izloženi iranskim napadima, što je onda bilo praćeno nastavkom američkog doživljaja pojma primirja na Bliskom istoku, odnosno s Iranom, kao situacije da se „puca, ali u ponešto umjerenijoj količini“ (prema Trumpovu opisu od 3. lipnja). Taj se „aktivni“ pristup vojnim djelovanjima u vrijeme primirja dobro vidio u nekoliko navrata tijekom zadnjih tjedana.

Prvi je put to bilo u petak, 26. lipnja, na što su SAD odgovorile rano u subotu, 27. lipnja, udarima po izvidničkoj opremi na južnim obalama Irana — da bi onda iranski odgovor po ciljevima u Kuvajtu i Bahreinu doveo do dodatnih američkih borbenih djelovanja u nedjelju, 28. lipnja. Naravno, kao i više puta ranije, kriza je okončana u kasnim večernjim satima te nedjelje, prije otvaranja američkih burzi — što do novih porasta cijena nafte nije dovelo odmah, nego tek iza četvrtka, 2. srpnja, kada je postalo jasno da se otežu i te nedjelje najavljeni dodatni pregovori SAD-a i Irana. Slična situacija opet se bilježila i u utorak, 7. srpnja, kada se čulo za iranske napade na barem tri broda: prvo LNG-tanker „Al Rekayyat“ iz Katara, a onda još dva tankera, „Wedyan“ iz Saudijske Arabije i „Cyprus Prosperity“ iz UAE, uz sumnje na još dva dodatna neimenovana broda. To je odmah dovelo do promjene smjera kretanja niza drugih plovila iz ove „omanske“ rute prema onoj „iranskoj“.

Na ovaj iranski potez su krajem utorka, 7. srpnja, Sjedinjene Države odgovorile udarima po Bandar Abbasu, Siriku i otoku Qeshm — s naglaskom da je taj odgovor bio nekoliko puta jači od onog krajem lipnja („kažnjavajući udari, a ne proporcionalni“), iako se opet spominjao sličan opseg meta (protuzračni sustavi i rakete zrak-zemlja, oprema za obalno osmatranje, protubrodske krstareće rakete i lanseri bespilotnih letjelica). Dok su SAD — prema CENTCOM-u — gađale preko 80 pojedinačnih ciljeva (među njima i ponešto na iranskom otoku Harg, u luci Deyr i širom provincije Bushehr te otoka Qeshm), iranski je uzvrat navodno obuhvatio 85 ciljeva u Kuvajtu i Bahreinu. To bi moglo potaknuti dodatnu rundu američkih borbenih djelovanja po Iranu tijekom ovog i nadolazećih dana, a prema Trumpovim riječima iz Ankare — možda i općeniti prekid primirja te ponovnu uspostavu američke vanjske blokade Hormuza.

Libanonski čvor i trilateralni okvir

Drugi primjer uspostave spomenutog američkog paralelizma predstavlja pitanje primirja u Libanonu — koje bi na prvi pogled trebalo biti obuhvaćeno člankom 1 „Memoranduma o razumijevanju“, iako taj dokument u svom stvaranju nije obuhvatio Izrael koji u Libanonu aktivno ratuje. Dok se prvih dana djelovanja Memoranduma još raspravljalo o njegovu utjecaju na Izrael (što su izrijekom odbijali brojni izraelski dužnosnici) — stvar se bitno zakomplicirala u petak, 26. lipnja, kada je u Washingtonu bio sklopljen „Trilateralni okvir“ između Izraela i Libanona, uz američko posredovanje. Njegovih 14 točaka tretira pitanje Libanona odvojeno od dotadašnjih sporazuma SAD-a i Irana, što u Teheranu također smatraju izričitim kršenjem članka 1 „Memoranduma o razumijevanju“. Taj članak, naime, govori o „trenutnoj i trajnoj obustavi vojnih operacija na svim frontama, uključujući u Libanonu“, te o osiguranju „teritorijalnog integriteta i suvereniteta Libanona“ — da bi se onda mir u Libanonu fiksirao i unutar okvira konačnog mirovnog sporazuma SAD-a i Irana, kojeg tek treba postići.

Brodski promet kroz Hormuz

Ukupno gledano, od 18. lipnja pa do sredine ovoga tjedna moglo se govoriti o prolazu kroz Hormuz oko 15 tankera dnevno (u oba pravca), što iznosi oko 29 posto predratnoga prometa. U svjetlu takvih podataka dosta neuvjerljivo zvuče i opravdanja iz Sjedinjenih Država s kraja lipnja da je brodski promet kroz Hormuz stvarno prilično opao, ali da većinu izostanaka ne čine tankeri već druge vrste teretnih plovila. Ipak, tu bitnu tematiku treba pogledati detaljnije.

Prolazi početkom primjene “Memoranduma o razumijevanju”

Konkretno, nakon iznimno malo prolazaka kroz Hormuz 14. lipnja (ispod 10 prolaza u oba smjera), već se 15. bilježilo 12 prolaza (6 ulaza i 6 izlaza), da bi 16. lipnja došlo do ozbiljnog porasta (8 izlaza, posebno prema Kini, i 16 ulaza, gdje se posebno hvalio strateški bitan rast ulaza brodova, iako izgleda pretežito prema Iranu). U srijedu, 17. lipnja, spominjalo se ukupno 26 prolaza (13 ulaza i 13 izlaza), pretežito „iranskom rutom“, uz naznake iranskog doziranja ukupnih prolaza. Uz slične prolazne rezultate se u četvrtak, 18. lipnja, čulo za pad ulazaka (ukupno 7, nasuprot 19 izlazaka), da bi sa službenim ukidanjem američke vanjske blokade Hormuza promet 19. lipnja bilježio 23 prolaza (11 izlazaka i 12 ulazaka). Dana 20. lipnja zabilježena su još 32 prolaza (17 ulazaka i 15 izlazaka, od toga ukupno 11 tankera — 6 ulazaka i 5 izlazaka). Privremeno iransko zatvaranje Hormuza radi izraelskih djelovanja u Libanonu utjecalo je na prolaz uglavnom plovila povezanih s Iranom, pa je 21. lipnja brojalo ukupno 20 prolazaka (10 ulazaka i 10 izlazaka, od toga 4 tankera, 2 u ulasku i 2 u izlasku). Nakon okončanja problema, 22. lipnja je bilježio ozbiljniji rast prometa — 20 ulazaka i 16 izlazaka, od čega oko trećinu s isključenim AIS sustavom, te dvije trećine s omogućenom identifikacijom brodova.

Drugi tjedan djelovanja „Memoranduma o razumijevanju“ donio je 23. lipnja ukupno 25 prolaza (12 ulazaka, od toga 4 tankera, i još 13 izlazaka), da bi 24. lipnja bila zabilježena čak 62 prolaza (21 ulazak i 41 izlazak). Pritom je od desetak tankera na ulazu većina išla „iranskom rutom“, a tek poneki uz obale Omana, gdje se bilježio bitno aktivniji izlaz iz Zaljeva — što je onda i potaknulo Iran na vojno suzbijanje takvoga prometa. Zato se u četvrtak, 25. lipnja, još bilježilo ukupno 54 prolaza (9 tankera na ulazu, i to 6 „iranskom rutom“ i 3 uz obale Omana), da bi početak vojnih djelovanja u petak, 26. lipnja, uz ukupno 40 prolaza (28 izlaza i 12 ulaza) ipak bitno oslabio promet „omanskom rutom“ — zabilježen je bio i prolaz tek 7 tankera (4 „iranskom rutom“ i 3 pod američkom mornaričkom pratnjom na „omanskoj ruti“) te brojna okretanja u plovidbi. Subota, 27. lipnja, bilježila je ukupno 39 prolaza — od toga 17 izlaza i 22 ulaza, pri čemu je bilo 11 tankera (6 „omanskom rutom“ i još 5 „iranskom rutom“, koju zbog sankcija Iranu ne mogu koristiti europska plovila) — te ponovna američka mornarička eskortiranja „omanskom rutom“ i u nedjelju, 28. lipnja (ukupno 44 prolaza, od toga 20 izlaza i 24 ulaza u Zaljev, od toga ukupno 8 tankera, podjednako rutama uz obale Irana i Omana).

U ponedjeljak, 29. lipnja, zabilježeno je ukupno 39 prolaza (23 izlaza te 16 ulaza, od toga 3 VLCC tankera „omanskom rutom“). Utorak, 30. lipnja, donio je 34 prolaza (15 izlaza i 19 ulaza, od toga 10 raznih tankera, 6 „iranskom rutom“ te još 3 uz obale Omana) — iako se od američkog potpredsjednika J. D.-a Vancea 1. srpnja moglo čuti kako je svrha čitavog Memoranduma i s njime vezanog jačanja prometa kroz Hormuz tek „ponovna popuna svjetske naftne ekonomije, nadopuna ponešto zaliha — da bi se onda vidjelo gdje smo i kako stojimo“, dakle — sve privremeno. Mjesec srpanj je započeo prolazom ukupno 43 plovila (19 izlaza i 24 ulaska u Zaljev, od toga 13 tankera, i to 5 „iranskom rutom“ i čak 8 uz obale Omana, od toga 5 VLCC tankera pod američkom pratnjom) — da bi se u četvrtak, 2. srpnja, bilježio ulazak 11 tankera: 6 „iranskom rutom“ i 5 uz obale Omana (od toga 4 VLCC pod američkom vojnom pratnjom). Petak, 3. srpnja, opet je donio jačanje tankerskog prometa (14 tankera je ulazilo u Zaljev, od toga njih 8 „iranskom rutom“ i 6 uz obale Omana, od toga 3 VLCC pod pratnjom američke Ratne mornarice), a kako izgleda — iranski državni sprovod pokojnog vrhovnog vođe trebao je biti iskorišten za novo jačanje prometa „omanskom rutom“ kroz Hormuz. To je dovelo i do pojačane prisutnosti flotila iranskih vojnih brodica, pa dok se tijekom 4. i 5. srpnja moglo čuti za ukupno 78 prolaza (32 izlaza i 46 ulaza), od toga je 4. srpnja bilo spomena ulaza tek 6 tankera (sve „iranskom rutom“), a onda 5. srpnja i ulazak još 9 tankera (2 „iranskom rutom“, a još 7 uz obale Omana, od toga 3 VLCC uz američku pratnju).

Iako su već do tada opet započela borbena djelovanja u zoni Hormuza, u ponedjeljak, 6. srpnja, spominjalo se ukupno 45 prolaza (27 izlaza i 18 ulaza kroz Hormuz, od toga 7 tankera, i to 5 „iranskom rutom“ i 2 uz obale Omana, od čega jedan pod američkom pratnjom). Budući da se do 7. srpnja čulo i o organiziranju pojedinih izlaznih konvoja kroz Hormuz „omanskom rutom“, ne čudi da je to onda dovelo i do ponovljenih iranskih vojnih djelovanja protiv takvih plovila — te onda i do brojnih okretanja u plovidbi temeljem procjena konkretnog bitnije povećanog rizika, uz ukupno 41 prolaz kroz Hormuz, od toga ulazak barem 4 tankera u Zaljev (po 2 „iranskom“ i „omanskom“ rutom).

Utjecaj aktualne faze primirja na naftna pitanja

Što se tiče konkretnih učinaka spomenutog „Memoranduma o razumijevanju“, oni su bili faktično impresivni, iako je zapravo ostalo visjeti u zraku ikakvo pravo primirje temeljem njegova sadržaja. Kako se zadnjih tjedana višestruko hvalio američki predsjednik Donald Trump, WTI nafta je prvo cjenovno pala oko 5 posto (s 84,3 na oko 80 USD za barel), a Brent nafta oko 4,5 posto (s 86,7 na ispod 82,9 USD za barel), da bi se onda taj pad nastavio do četvrtka, 2. srpnja — kada je WTI nafta dostigla 67,15 USD, a Brent nafta 70,28 USD za barel. No, od tada se bilježi ponovno polagano poskupljivanje, dodatno pojačano i novim incidentima u Hormuzu u utorak, 7. srpnja, te onda i već spomenutim vezanim američkim ukidanjem 21. lipnja uvedenih suspenzija na ograničenja „proizvodnje, isporuke i prodaje“ sirove nafte te naftnih proizvoda iranskog podrijetla. Konkretno, do srijede, 8. srpnja, WTI nafta je ponovno dosegla 72,48 USD za barel, dok je Brent nafta bilježila 76,2 USD za barel — uz nejasnu perspektivu daljnjeg kretanja tih cijena.

Usprkos spomenutom padu cijena nafte na terminskim tržištima, cijena goriva u Sjedinjenim Američkim Državama nije ispunila očekivanja Donalda Trumpa i strmoglavila se istim ili sličnim ritmom. Dok se prosječna cijena benzina u SAD-u prije otpočinjanja intervencije u Iranu bilježila na 2,98 USD po galonu, maksimum cijena je bio registriran krajem svibnja s oko 4,55 USD po galonu. Ta je cijena krenula padati da bi se, po objavi sklapanja „Memoranduma o razumijevanju“, spustila ispod psihološke granice od 4 USD za galon. Iako se već 15. lipnja bilježilo prosječno 3,997 USD za galon, do 7. srpnja su te cijene pale tek do 3,79 USD za galon — dakle, niti približno kao cijene nafte. To je zadnjih tjedana u više navrata potaklo i samog Donalda Trumpa da naftne kompanije i vlasnike benzinskih crpki optuži za manipuliranje tim cijenama, koje se u SAD-u općenito drže posebno bitnima u predizborna vremena (kao što su nadolazeći mjeseci pred kongresne izbore zakazane za 3. studenoga). No, prema upućenim stručnjacima, osnovni razlog zadržavanja visokih cijena su pitanja raspoloživosti rafinerijskih kapaciteta — koja posljednje vrijeme prioritet stavljaju na tržišno isplativu proizvodnju dizelskog i avionskog goriva, uz manje kapaciteta za benzin, maziva i druge frakcije derivata. Dakle, tu će do bitnijih promjena doći ne kada to Trump poželi, već kad se glavnina tržišta ozbiljnije stabilizira.

Pražnjenje strateških rezervi SAD-a

Još je možda i veći problem što se zadnjih tjedana, mimo kretanja cijena nafte na terminskim tržištima, nastavilo bilježiti i ozbiljna povlačenja nafte iz američkih zaliha, kako onih državnih, tako i komercijalnih. Ukupno se u američkim državnim strateškim zalihama bilježi 14 tjedana njihova uzastopnog opadanja. U tjednu prije sklapanja Memoranduma: bilježilo se američko otpuštanje 15,4 milijuna barela (8,9 milijuna iz državnih strateških zaliha te još 6,44 milijuna iz komercijalnih zaliha). U tjednu zaključenja Memoranduma (15. – 21. lipnja): bilježio se pad ukupnih američkih zaliha nafte za ukupno 11,74 milijuna barela, od čega je 9,1 otpadalo na državne strateške zalihe i još 2,64 milijuna na otpuštanja iz komercijalnih zaliha. U tjednu od 22. do 28. lipnja: bilježilo se otpuštanje 5,5 milijuna barela iz državnih zaliha te 8,32 milijuna barela iz komercijalnih zaliha (ukupno 13,82 milijuna barela).

Od 29. lipnja do 5. srpnja: bilježilo se otpuštanje još oko 6,2 milijuna barela iz državnih strateških rezervi — u kojima je ostalo još oko 319,5 milijuna barela, što je njihova najniža razina od 1983. godine. Prema pojedinim procjenama, ova razina otpuštanja nafte iz američkih državnih strateških rezervi može se održati otprilike do razine od 300 milijuna barela — što bi značilo još koji tjedan, odnosno načelno do kraja srpnja. Ako se do tada ne stabilizira promet kroz Hormuz, navodno treba očekivati bitnije promjene cijena i tržišne nestabilnosti s tek smanjenim razinama njihova ublažavanja kroz američke komercijalne i državne strateške zalihe, o čemu je govorio i sam Donald Trump u Francuskoj 17. lipnja, kako smo već ranije citirali. Uz to, treba napomenuti i da su američka povlačenja iz strateških zaliha formulirana kao pozajmice te će ih s vremenom trebati vratiti — što bi opet moglo postupno loše utjecati na buduću opću raspoloživost nafte na svjetskim tržištima.

Što dalje?

Dok se vojna djelovanja opet intenziviraju u zadnjih 48 sati, treba napomenuti i današnje izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa u Ankari na godišnjem sastanku NATO saveza. U okviru njegovih izjava za medije s glavnim tajnikom Markom Rutteom postalo je jasno da Iran najednom zauzima većinu vremena i koncentracije američkog vođe, namjesto teme rata u Ukrajini koji je posebno na srcu većine ostalih država članica Saveza. No, dok je donedavno hvalio iransko vodstvo, Trump danas te iste ljude opisuje kao „ništarije“, „rak kojeg treba rano izrezati“, ali i „glupe“ te „nerazumne“, kazujući ujedno da on sam smatra „Memorandum o razumijevanju“ potpisan između 15. i 17. lipnja propalim. No, kao i do sada, vojne opcije oko Irana i dalje ostaju praktično ograničene — tako da i sam Donald Trump tu zapravo ostavlja prostor za dodatno pregovaranje u nadolazećim danima (sve u uvjetima nanovo prekinutog prometa kroz Hormuz te opet rastućih cijena nafte na svjetskim tržištima). Doduše, kako su već mnogi komentirali, tek je sredina tjedna i time ima vremena za dodatne vojne akcije prije nadolazeće nedjelje i pretpostavljenog smirivanja stanja pred novi tjedan burzovnog trgovanja.

Za kraj, napomenimo da, iako se od Donalda Trumpa još 17. lipnja moglo čuti kako sve zemlje izričito žele slati svoje vojne snage prema području Perzijskog zaljeva (a SAD ih ne treba, nakon okončanja „pravih“ vojnih djelovanja), niti do danas nema traga ikakvim saveznicima koji bi se stvarno ondje masovnije pridružili Sjedinjenim Državama i Izraelu u obračunu s Iranom. To i nije čudno ako se prisjetimo da se prije započinjanja intervencije Trump nije koordinirao ni s kim od uobičajenih saveznika. Nažalost, stanje priprema dobro je ilustrirala i činjenica američkog napada na iransku školu u mjestu Mindab na prvi dan rata, u subotu, 28. veljače ove godine. Još prije koji tjedan sam je Trump na pitanja novinara tvrdio kako o tome još traje istraga i ne može se govoriti o odgovornim osobama za smrt 156 civila (od toga 120 školaraca), prebacujući odgovornost na sektor obrane i ministra Petea Hegsetha. Dok službenih informacija o istrazi nema, američki CNN otkrio je da se u Pentagonu itekako znalo da su podaci o toj potencijalnoj meti stari te podobni za novu provjeru. Ipak, navodno se, radi ubrzavanja postupka izbora ciljeva za napade (u čemu se ponosno isticala i uloga sustava umjetne inteligencije), odustalo od takvih dodatnih provjera — što i ne čudi, s obzirom na to da je Hegseth ionako smanjio broj ljudi zaduženih za taj posao. Napad je na kraju ipak izveden i pogođen je bivši vojni objekt koji je posljednjih desetak godina služio kao škola. Nažalost, ova situacija dobro ilustrira i ukupnu razinu te kvalitetu priprema SAD-a kako za ovogodišnje vojno djelovanje u Iranu, tako i za njegove razne posljedice po države u regiji, ali i bitno šire.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 8. srpnja 2026. pod nazivom “Rat opet eskalira, veliki problemi sa zalihama nafte, jedan napad otkrio pravo stanje u američkoj vojsci!” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/kriza-hormuz-povratak-sankcija-iran-trump-nafta-rast-cijena-15726100

Nakon dva mjeseca i tjedan dana te, valjda, ukupno Trumpovih četrdesetak najava „mirovnog sporazuma“ Sjedinjenih Država i Irana – izgleda da je na pomolu sklapanje nekakvog „memoranduma o razumijevanju“ između ove dvije države. Dakle, što god da je bilo usuglašeno – to nije nikakav „mirovni sporazum“, već tek plan za daljnje pregovaranje koje, valjda, treba započeti za koji dan (kada se krene ispunjavati i navodne geste dobre volje s obje strane). Dok se već mjesecima spominjalo da je riječ o dokumentu od jedne stranice teksta, izgleda da je dogovoreno da se njegov konkretni tekst ne objavljuje sve do iza potpisivanja – pri čemu se uvid u njegov sadržaj navodno nije dao ni Johnu Thuneu (vođi republikanske većine u Senatu SAD), ali ni Izraelu, na izričiti zahtjev iz Tel Aviva. Otvoreno je pitanje hoće li to tako i ostati sve do potpisivanja koje su pakistanski posrednici zakazali za petak, 19. lipnja, u Ženevi – da bi onda sve (izgleda) ipak bilo digitalno potpisano u ponedjeljak, 15. lipnja, ali s učincima tek od ceremonije zakazane za petak, 19. lipnja. No, dok o konkretnom sadržaju samog tog dokumenta zapravo znamo malo ili gotovo ništa, a s obje strane je u tijeku intenzivni propagandni rat – ne bi li se oblikovalo javno mnijenje i prije petka postavio narativ o pobjedama i porazima u Iranu i regiji Perzijskog zaljeva. Ipak, mnogo je tu stvari zapravo bilo i ostalo problematično.

Objava sporazuma i prve posljedice

Kao prvo, treba napomenuti da je spomenuto sklapanje „memoranduma o razumijevanju“ između SAD-a i Irana bilo najavljeno od Donalda Trumpa već u subotu, 13. lipnja, uz fiksiranje događaja na nedjelju, 14. lipnja – koja je sasvim slučajno bila i njegov 80. rođendan, obilježen UFC borbama u kavezu postavljenom na Južnom travnjaku kod Bijele kuće. Međutim, kao i kod više stvari zadnjih tjedana, i tu su se vlasti Irana nastojale poigravati s američkim planovima – tako da su odgodile svoj pristanak na spomenuti „memorandum o razumijevanju“ – te je Trump njegovo usuglašavanje objavio tek u 23:29 po američkom istočnom vremenu, što je u Iranu već bilo oko 7 ujutro u ponedjeljak, 15. lipnja. Naravno, kao i u slučaju glavnine dosadašnjih najava mira koje Donald Trump već mjesecima ispaljuje gotovo redovito u nedjelju, po mogućnosti kasno poslijepodne te prije otvaranja raznih terminskih tržišta (ne bi li time utjecao na njihove procjene rizika, a time i cijena, prvenstveno energenata) – i do ponedjeljka, 15. lipnja, bilježile su se burne burzovne promjene. Kao prvo, WTI nafta je cjenovno pala 5 posto (na oko 80 USD za barel), a Brent nafta oko 4,5 posto (ispod 83,4 USD za barel), dok su tržišni indeksi skočili (tako i S&P 500 za 0,8 posto, NASDAQ 100 za 1,3 posto, Dow Jones za 0,6 posto, Nikkei za 5,5 posto te KOSPI za 5,7 posto). Ipak, razlike u doživljaju ovih događanja dobro su ilustrirala i zbivanja na nacionalnim tržištima, gdje se u Iranu bilježio rast vrijednosti gotovo svih udjela, a u Izraelu pad glavnine dionica (predvođen obrambenom kompanijom Elbit Systems koja je pala 7,56 posto) – što su mnogi dešifrirali kao uvjerenje Irana da je ovim sporazumom dobio, dok Izrael tek treba izići na kraj sa sporazumom u kojem nije sudjelovao, ali koji bi ga, izgleda, ipak mogao obvezivati. Ipak, po tom kriteriju bi se i SAD smatrale pobjednicima, jednako kao i Iran, iako takva obostranost nije moguća (a ni vjerojatna) s obzirom na stanje stvari na terenu.

Sporna priroda samog dokumenta

Općenito gledano, iznimno je upitno i koliko taj „memorandum o razumijevanju“ uopće ikoga na išta obvezuje. Naime, već u samoj definiciji dokumenata tog tipa ustrajno se naglašava kako takvi dokumenti predstavljaju tek suglasje volja stranaka u pregovorima po pitanju određenih spornih pitanja – s izričitim naglaskom da takvi akti nemaju pravno obvezujuću snagu. Dakle, riječ je tu načelno o izrazu dogovora tek malo formalnijem od čistog verbalnog slaganja (tzv. „džentlemenskog sporazuma“) – za čije kršenje nema izravnih sankcija ili instanci za traženje pravne pomoći. Kako izgleda, ovaj bi sporazum tek trebao postaviti grubi okvir za buduće nizove pregovora od kojih se onda u budućnosti očekuje i postizanje ozbiljnijih te tehnički više razrađenih sporazuma – za što je navodno zadan rok od 60 dana, s mogućnošću produženja ako to okolnosti budu tražile (već se spominje i potencijalnih 90 dana, tj. 30 dana dopune). Dakle, u praksi je riječ tek o dodatnom produženju primirja između SAD-a i Irana, koje s raznim incidentima traje već od 7. travnja ove godine. Doduše, dok se tijekom dosadašnjih 70 dana trajanja primirja ipak nastavilo primjenjivati američku pomorsku blokadu Irana (izvan Hormuza, koja će navodno potrajati do 19. lipnja, zapravo već 73. dana primirja) – ovaj nastavak (sada pregovaračkog) oblika primirja trebao bi biti praćen obostranim otvaranjem tjesnaca za međunarodni promet (navodno uz uvođenje određenih iranskih i omanskih naknada za prolaz, ali tek nakon isteka 30 ili 60 dana njegova trajanja).

Dakle, ne samo da tu nije riječ o „mirovnom sporazumu“, već nije riječ ni o nekom posebnom „novom primirju“, budući da se ovim memorandumu samo na vrlo grubi i okvirni način otvara prostor za pregovore o već odranije detektiranim problematičnim točkama odnosa SAD-a i Irana – što zapravo samo predstavlja povratak na stanje odnosa kakvo je bilo u lipnju 2025. (prije tadašnjih udara na iransku nuklearnu infrastrukturu) ili na 26. veljače (u doba pregovora pod omanskim posredovanjem). Naravno, riječ je o povratku na stanje „quo ante“ u kojem je Iran ipak odolio američkom vojnom udaru, a zatvaranje Hormuškog tjesnaca se od teorijske obrambene opcije pretvorilo u pravo monumentalno sredstvo iranskog pritiska na globalnu ekonomiju (a time onda posredno i na same SAD). Uz sve to, treba napomenuti kako su SAD već dvaput pokrenule vojni napad na Iran usred tekućih pregovora, tako da više nema ni naznaka povjerenja među stranama – pa se, navodno, i aktivnosti iz usuglašenog „memoranduma o razumijevanju“ trebaju izvoditi u čvrstom poretku, gdje obostrano nema naprednijih koraka bez da se prethodno vidljivo i dokazano ispune.

Prijepori o sadržaju

Usprkos američkom odbijanju da se objavi sadržaj „memoranduma o razumijevanju“ (iako se navelike maše njegovim navodnim odredbama) – još je tijekom jutra u ponedjeljak, 15. lipnja, iz iranskih državnih medija osvanula jedna verzija sadržaja spomenutog dokumenta. Ovdje se govori o 14 točaka, i to: (1) trajno i trenutačno prekidanje rata na svim frontama, uključujući Libanon, (2) obveza SAD-a da se neće miješati u unutarnje poslove Irana i poštivanje suvereniteta Islamske Republike Iran, (3) potpuno ukidanje američke pomorske blokade u 30 dana, (4) obveza SAD-a da povuče sve svoje snage iz okolice Irana, (5) otvaranje tjesnaca Hormuz unutar 30 dana pod iranskim aranžmanom, (6) ukidanje sankcija na prodaju nafte, naftnih proizvoda i derivata te puni pristup Irana njegovim financijskim resursima, (7) obveza da SAD i njihovi saveznici predstave plan obnove Irana vrijedan barem 300 milijardi USD, (8) 60 dana pregovora za postizanje konačnog dogovora o nuklearnim pitanjima te potpuno ukidanje primarnih i sekundarnih sankcija SAD-a, Vijeća sigurnosti UN-a i rezolucija Vijeća guvernera IAEA-e, (9) potvrđivanje iranske privrženosti obvezama iz NPT sporazuma da se neće proizvoditi nuklearno oružje, (10) tijekom razdoblja pregovora SAD su se obvezale da neće dodavati snage u regiju ni uvoditi nove sankcije, (11) oslobađanje 24 milijarde USD blokiranih iranskih sredstava tijekom 60-dnevnog razdoblja konačnih pregovora. Pola tog iznosa mora biti stavljeno na raspolaganje Iranu prije početka pregovora. (12) Formiranje nadzornog mehanizma za provedbu dogovora. (13) Konačni dogovor bit će odobren rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a. (14) Konačni pregovori neće započeti prije oslobađanja polovice iranskih blokiranih sredstava, suspenzije sankcija na iransku naftu i okončanja pomorske blokade, a konačni sporazum pokrivat će samo sudbinu obogaćenih materijala i obogaćivanja, podizanje sankcija i plan ekonomske obnove Irana. Rasprave o iranskom raketnom programu i njihovoj podršci raznim pokretima otpora navodno su definitivno skinute s dnevnoga reda.

Dakle, ne samo da već i samo pristajanje SAD-a na sustav pregovora od dva koraka predstavlja svojevrsnu diplomatsku pobjedu Irana, već postoji i određena vjerojatnost da se započinjanje drugog koraka pregovora uvjetuje nizom dodatnih koristi za Iran (oslobađanje oko 12 milijardi USD, ukidanje sankcija i pomorske blokade) – što je dodatna pobjeda za Iran. Naravno, sve je to još i pod uvjetom da se stvarno razgovara bez spomena (1) iranskog raketnog programa i (2) podrške Irana oružanim skupinama u Libanonu i Jemenu – što su ograničenja koja su spadala u osnovne ratne ciljeve SAD-a i Izraela u veljači ove godine. No, uz odustajanje od ta dva početna ratna cilja, ovako formulirane točke bi do daljnjega ostavile otvorenim i pitanje iranskog nuklearnog programa (dugo proklamirani osnovni američki ratni cilj). Nije tu od velike utjehe ni iransko ponavljanje teze kako ne dolazi u obzir izrada (ali ni kupnja ili drugačije pribavljanje) nuklearnog oružja – budući da je to često ponavljani stav vezan uz iranski potpis NPT sporazuma još iz 1970. godine, što ujedno predstavlja i temelj iranskog inzistiranja na pravu vlastitog obogaćivanja uranija za civilni nuklearni program (koji će prilično sigurno toj državi ostati dostupan i nakon svih aktualnih pregovora).

Totalni poraz SAD-a i Izraela?

Uz to je prilično jasno da su u praksi tek djelomično postignuta i preostala dva američka vojna cilja proklamirana krajem veljače – (1) uništenje iranske vojne industrije i (2) Ratne mornarice – čija će obnova biti moguća relativno brzo, ako se Iranu stvarno otvore izvori novčanih sredstava u stotinama milijardi USD (kroz program obnove, oslobađanje dugo sankcioniranih novaca te prihode od „iranskih aranžmana“ u Hormuzu). Što se tiče izvora novca za spomenuti program obnove Irana, tu treba citirati potpredsjednika SAD-a, JD-a Vancea, koji je za medije 15. lipnja objasnio: „To je ta stvar, do koje bi oni mogli imati pristupa, financirano od koalicije sa Zaljevske obale, tako dugo dok oni poštuju svoj dio obveza“. I dok u samim Sjedinjenim Državama pojedini komentatori ovakvu obnovu Irana uspoređuju s Marshallovim planom za Njemačku, koji bi se provodio „dok su još nacisti na vlasti“, naravno da se do sada nije čulo nikoga ni od prozvanih zaljevskih država o njihovoj spremnosti stvarnog prikupljanja takvih velikih novčanih sredstava za državu koja ih je još prije nekoliko dana gađala raketama i dronovima.

Jednako tako, nije bilo ni riječi o odlasku SAD-a iz desetaka vojnih baza u državama oko Irana, kao ni o otvaranju Hormuza „pod iranskim aranžmanom“ – što je u ponedjeljak, 15. lipnja, na konferenciji za medije dodatno pojasnio iranski glasnogovornik tamošnjeg Ministarstva vanjskih poslova Esmail Baghaei riječima: „Uvijek smo tvrdili da ne nastojimo prikupljati putarinu, ali ćemo osmisliti i prikupljati potrebne naknade za usluge koje ćemo pružati – navigacijske usluge, ekološku zaštitu, možda i brodsko osiguranje i druge usluge koje će pružati Iran i Oman“, osnažujući time i dosadašnje glasine o tehničkim razgovorima koje su se na tu temu vodile između vlasti Teherana i Muskata. Zadnjih dana spominjali su se i tihi pregovori Irana te Katara – susjedne države koja je navodno oslobodila više milijardi USD davnim sankcijama zamrznutih iranskih novaca, što je, s jedne strane, omogućilo započinjanje druge faze pregovora, a ujedno je moglo i „podmazati“ prolazak brodova pod katarskom zastavom/vlasništvom kroz iransku blokadu unutrašnjosti Hormuza. Jednako tako, do danas su se mogla registrirati i prva isplovljavanja iranskih tankera kroz Hormuz, čime je očigledno otvoren i njihov prolaz kroz američku blokadu, valjda temeljem digitalnog potpisa memoranduma, prije njegove formalne potpisne ceremonije zakazane za kraj tjedna. Ipak, sve je to samo kap u moru, budući da se od 10. do 14. lipnja kod specijaliziranih promatrača registrirao prolazak Hormuzom tek 29 brodova (23 izlaska i 6 ulazaka, koncentrirano na četvrtak i petak, 11. i 12. lipnja), da bi od 15. do danas tome bilo dodano još 5 ozbiljnijih brodova različite svrhe.

Sve u svemu, ako ova lista potencijalnih točaka usuglašenog „memoranduma o razumijevanju“ zaista odgovara stvarnom stanju – već se i prije započinjanja ikakvih pregovora iz tzv. „konačne faze“ može govoriti o totalnom porazu SAD-a i Izraela (koji uopće nije stranka pregovaranja, iako se nalazi obvezan nizom odredbi). Naravno, u sličnom podređenom odnosu kao i Izrael tu se onda faktično nalaze i Vijeće sigurnosti UN-a te Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA), od kojih se očekuje da po nalogu donose odluke i skidaju iranske sankcije, s tek „umjerenim“ konzultiranjem njihovih preostalih država članica.

Izrael nije u igri

Iako je intervencija u Iranu bila zajednički vojni poduhvat Izraela i SAD-a (gdje je otprilike izvedeno i podjednako napada, uz naizgled i izraelsko ciljanje bolnijih meta u Iranu) – sam se Izrael nije našao na primarnoj meti iranske osvete – ta je čast pripala Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ipak, u sjeni stanja u Iranu, vlasti u Tel Avivu krenule su i u veći vojni obračun sa snagama stranke Hezbollah u Libanonu – što se također pokazalo ponešto težim od očekivanja. Ne samo da Izrael ondje nije jednostavno okupirao čitav jug zemlje do rijeke Litani, već su i zračni napadi na uporišta Hezbollaha postupno postali točka ometanja ukupnog mirovnog procesa SAD-a i Irana. Dok su se vlasti u Teheranu postavile kao branitelji Libanona (posebno tamošnjeg šijitskog, ali i palestinskog stanovništva), tamošnje borbene operacije posljednjih su tjedana postale i točka razdora između Washingtona i Tel Aviva, odnosno Donalda Trumpa i Benjamina Netanyahua. Takvo je stanje prvo dovelo do sve žešće interne komunikacije, da bi se onda u nedjelju, 14. lipnja, pretvorilo i u interventno američko davanje dodatnih pregovaračkih ustupaka Iranu – ne bi li se spriječila nova runda već objavljenih iranskih raketnih uzvrata po Izraelu. Kako se moglo čuti iz iranskih izvora, bila je tu riječ o (1) američkom navodu hitnog povlačenja izraelske vojske iz južnog Libanona (što su izraelski izvori kao opciju brzo demantirali) te (2) pristanku na brzo ukidanje američke pomorske blokade iranske obale i luka (do čega je, izgleda, i stvarno došlo još i prije formalnog potpisivanja usuglašenog memoranduma).

Među prvim izraelskim reakcijama na američko sklapanje „memoranduma o razumijevanju“ spada i tijekom jutra u ponedjeljak, 15. lipnja, dana objava Itamara Ben-Gvira, izraelskog ministra unutarnjih poslova, o tome kako sporazum SAD-a, koji ne osigurava izraelsku sigurnost, ne obvezuje Izrael – koji je „neovisna i suverena nacija“. Dapače: „Naglašavamo: mi volimo SAD i zahvalni smo predsjedniku Trumpu. Ali ipak, Država Izrael nije banana-republika“ – tako da će svako lansiranje dronova ili raketa prema Izraelu iz Libanona voditi novim udarima po četvrti Dahiya na jugu Beiruta (posebno prominentnom uporištu Hezbollaha). Slično se tome moglo čuti i od izraelskog ministra obrane, Israela Katza, koji je dodao: „Mi nastavljamo provoditi jasnu politiku: Izraelske obrambene snage (IDF) će ostati u sigurnosnim zonama ne bi li štitile granicu i izraelske naseljenike od džihadističkih elemenata“. Kao svojevrsno podcrtavanje takvih izjava, tijekom jutra 15. lipnja došle su i vijesti o nastavku izraelskih vojnih djelovanja oko libanonskih mjesta Nabatiyeh i Kfar Roummane na jugu države. Ipak, temeljno razočaranje Izraela aktualnim potezima politike Sjedinjenih Država bilo je teško sakriti, tako da se tijekom ponedjeljka, 15. lipnja, iz neimenovanih visokih krugova Izraela mogao čuti čak i stav: „Da smo znali da će rat završiti ovako, po pitanju njegovih političkih ishoda, nije sigurno da ga je uopće vrijedilo započinjati“. No, sad je i Izrael tu gdje jest, i tek treba vidjeti kako će se situacija s Iranom nastaviti odražavati i na Hezbollah (koji je i službeno pozdravio sporazum Irana i SAD-a), na Libanon i njegova granična područja te tamošnje ratovanje (gdje SAD i dalje nastavlja odobravati izraelsku samoobranu u slučaju nastavka napada Hezbollaha).

Što dalje?

Imajući u vidu sve navedeno, ispada posebno zanimljivo da Sjedinjene Države već treći dan po objavi usuglašavanja „memoranduma o razumijevanju“ (i drugi dan od njegova navodnog digitalnog potpisivanja) još nisu objavile njegov tekst – već time Iranu prepuštaju danas itekako važno borbeno poprište međunarodne javnosti, medija i društvenih mreža. Osim toga, usprkos brzim reakcijama međunarodnih burzi, tek treba vidjeti pravi oporavak prometa kroz Hormuz, a onda i predstojeće rješavanje brojnih otvorenih pitanja – gdje će pregovori (ako ih stvarno bude) biti polagani i komplicirani. Za to vrijeme, Izrael i nadalje ostaje u prilici svojim ratobornim aktivnostima potopiti sve što je do sada usuglašeno, dok ostaje potpuno nejasno kako Sjedinjene Države misle u regiji oko Irana još mjesecima držati do sada okupljene velike vojne snage – ne bi li, po želji Donalda Trumpa, za mjesec, dva ili tri obnovile borbena djelovanja po Iranu ako se pregovori iz bilo kojeg razloga raspadnu. Sve je to još i posebno otežano činjenicom da je za Trumpa pitanje Irana i tjesnaca Hormuz postalo vidljivo dosadno i tjeskobno – dok tom „lovcu na Nobela za mir“ najednom opet izgleda atraktivno pitanje vođenja mirovnih pregovora između Rusije i Ukrajine ili unutar Libanona – sve jedna situacija teža od druge, posebno ako i to sve bude oslonjeno isključivo na diplomatske napore standardnih Trumpovih posrednika, Jareda Kushnera i Stevea Witkoffa.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 16. lipnja 2026. pod nazivom “Ako je ova lista točna, riječ je o totalnom porazu SAD-a i Izraela” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/sad-iran-tajni-memorandum-trump-burze-hormuz-izrael-15718890

Petak, 5. lipnja je 98. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu – operacije koja je, usprkos planu da završi u nekoliko dana, ipak bila na pragu ući u svoj 15. tjedan trajanja. Treba napomenuti kako su aktivna vojna djelovanja neprekidno trajala do američkog proglašenja primirja 7. travnja, dok je od 13. travnja na snazi i američka vanjska blokada Hormuza – kao odgovor na od početka intervencije održanu iransku blokadu unutrašnjosti tog istog tjesnaca. Usprkos navodnim pregovorima (koje američka strana redovito iznova reklamira i time pod kontrolom drži svjetska terminska tržišta energenata), sam je tjesnac ipak ostao uvelike zatvoren i njime tek povremeno prolaze pojedinačna plovila. Time je i glavnina svakovrsnog izvoza iz područja Perzijskog zaljeva zapravo blokirana već preko tri mjeseca, što se odražava na svjetske cijene ne samo nafte i njezinih derivata, nego i umjetnih gnojiva (što je već vidljivo smanjilo poljoprivredu u Australiji i Tajlandu), te aluminija, sumpora i niza drugih roba ovisnih o proizvodnim kapacitetima zemalja Zaljeva.

Na svemu tome nije ništa promijenio ni još jedan u nizu manevara američkog predsjednika Donalda Trumpa, odigran poslijepodne u subotu, 23. svibnja – kada se on pozvao na čelnike Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Katara, Pakistana, Turske, Egipta, Jordana i Bahreina – objavljujući kako je svojevrsni memorandum o razumijevanju SAD-a i Irana gotovo pa zaključen (uz obavljene i razgovore s čelnikom Izraela Benjaminom Netanyahuom). Kao i već nekoliko puta prije toga, i tada su se mnogi ponadali da je spomenuta intervencija pri kraju i tjesnac Hormuz pred otvaranjem, no takve nade su se krenule urušavati već idućega dana, u nedjelju, 24. svibnja. Naime, tada je Trump izašao sa svojim dopunama viđenja čitave ove krize, naglašavajući da je njegov sporazum s Iranom „izričito suprotan“ onome Baraka Obame iz sredine srpnja 2015. godine, odnosno „najbolji“ ikad, bez obzira na to što dogovora još nema. Samo dan kasnije, u ponedjeljak, 25. svibnja, Trump je svoj prijedlog jačanja odnosa s Izraelom pokušao pretvoriti u obvezu – „nakon svog posla koji su odradile SAD u pokušaju sređivanja ove kompleksne slagalice, trebalo bi biti obvezno da sve te države, kao minimum, simultano, potpisima pristupe Abrahamskim sporazumima“ (uz priznanje da bi možda „jedna ili dvije imale razloga da to ne naprave, i to će biti prihvaćeno, ali većina bi trebale biti spremne, voljne i sposobne da time ovaj sporazum s Iranom učine bitno više povijesnim događajem nego bi on to inače bio“). Jedino što je postigao tom porukom bilo je produbljenje problema s krugom saveznika SAD-a na Bliskom istoku, kojima ne dolazi u obzir Iranu prepustiti ukupnu ulogu jedinog izričitog zagovornika Palestinaca i Libanonaca u široj regiji.

Poslijepodne istoga dana situacija s Iranom progredirala je do otvorenih prijetnji, gdje se od te države tražilo da obogaćeni uranij (kojeg Trump iz nepoznatog razloga zove „nuklearnom prašinom“, iako se radi o plinovitom spoju u tankovima za čuvanje) preda SAD-u ili pristane „uništiti“ kod sebe ili negdje drugdje – sve pod kontrolom neke „Komisije za atomsku energiju“ (AEC), što je možda Trumpov doživljaj „Međunarodne agencije za atomsku energiju“ (IAEA), iako zbunjuje da je tijelo pod točno navedenim nazivom od 1946. do 1974. godine postojalo u samim Sjedinjenim Državama. Ipak, ovakve objave Donalda Trumpa gotovo su trenutačno, baš kao i u nekoliko ranijih navrata, krenule djelovati na međunarodna terminska tržišta nafte – gdje su se cijene strmoglavile oko 7 posto u očekivanju mira koji samo što nije. Tako su cijene nafte WTI pale s 96,65 USD po barelu u petak, 22. svibnja, na 91,3 USD u predvečerje ponedjeljka, 25. svibnja, dok su cijene nafte Brent pale sa 104,36 USD po barelu na 95,98 USD u večernjim satima ponedjeljka, 25. svibnja. Usprkos višestrukim iznenađenjima i incidentima, ovakav se trend pada cijena nastavio čitavog radnog tjedna, da bi spomenuta cijena nafte WTI do petka, 29. svibnja, završila na 86,54 USD po barelu, a nafte Brent na 90,49 USD po barelu – sve bez ikakvih stvarnih promjena na terenu, čisto na riječ američkog predsjednika, uz nadu u opći mir i brzo otvaranje Hormuza.

Neslaganja oko sporazuma i navodni pregovori

Dok je Trump krajem svibnja najavljivao sporazum kao nešto neposredno i uvelike utanačeno, iz Irana se već u ponedjeljak, 25. svibnja, moglo čuti da (1) „ne potpisujemo nikakav sporazum sa SAD-om“, zatim da (2) „nismo blizu postizanja sporazuma“, te (3) da je Tehran zapravo bliže prekidanju svih pregovora. Dan kasnije te su naznake bile pojačane prvim izričitim povezivanjem mira s Iranom i prekida izraelskog ratovanja u Libanonu, da bi se tijekom utorka, 26. svibnja, moglo čuti kako Hutiji u Jemenu dopremaju dodatno raketno naoružanje prema tjesnacu Bab al-Mandeb. Opcija kompletnog zatvaranja tog pristupa Crvenom moru i Sueskom kanalu postala je izričito sredstvo iranske prijetnje za slučaj izraelske vojne eskalacije samo koji dan kasnije, u ponedjeljak, 1. lipnja ove godine. Ipak, paralelno s incidentima nastavili su u javnost curiti i pojedini detalji mogućih razgovora i inicijalnog sporazuma (memoranduma o razumijevanju) od 14 točaka. Među ostalim, na američko spominjanje da bi se prvo sklapao mirovni sporazum koji bi otvorio Hormuz, a onda možda u 30 ili 60 dana riješilo nuklearno pitanje – s iranske se strane odgovorilo inzistiranjem da bi odmah trebalo odblokirati barem dio iranskog novca zamrznutih sankcijama, dok bi do otvaranja Hormuza došlo tek 30 dana po sklapanju sporazuma (s potpuno nejasnom perspektivom razgovora o nuklearnim pitanjima i iranskom raketnom programu). Za oko 24 milijarde USD blokiranog iranskog novca (dok pojedini izvori tu spominju i znatno veće iznose), spominjalo se razgovore s Katarom o brzom deblokiranju 12 milijardi, što je već 26. svibnja bilo i javno demantirano. Ipak, zanimljivo je tu uočiti da bi odblokiranje negdje izvan SAD-a za Donalda Trumpa zapravo bilo povoljno – jer bi to ipak predstavljalo gestu prema Iranu, ali bi se ujedno izbjeglo izravno slanje gotovog novca iz SAD-a u Iran, za kakvo se Trump već godinama ruga Baraku Obami. Riječ je tu bila o isporuci oko 1,7 milijardi USD tijekom 2016. godine, gdje je oko 400 milijuna bilo vraćeno temeljem neuspjele kupovine oružja iz 1970-ih, dok je preostalih oko 1,3 milijarde USD predstavljalo kamate za tu već spomenutu glavnicu. U svemu tome ipak je ostalo nejasno je li i sada Katar ujedno i glavni američki posrednik (kojeg je 26. svibnja posjetila i velika iranska delegacija), ili ta uloga i nadalje pripada Pakistanu.

Do četvrtka, 28. svibnja, iz Irana se opet moglo čuti kako dogovora još nema, iako se navodilo (1) produljenje primirja za dodatnih 60 dana, (2) mir u Iranu, Libanonu i Jemenu, (3) iransko otvaranje Hormuza i uklanjanje mina u roku od 30 dana, (4) američko dizanje pomorske blokade Irana, (5) slobodan prolaz Hormuzom tijekom 60 dana uz potencijalne iranske „servisne takse“, (6) okvir za vođenje razgovora o nuklearnim temama, (7) iransku potvrdu kako se „neće kretati prema nuklearnom oružju“ i (8) obustavu obogaćivanja uranija tijekom trajanja sporazuma i najavljenih razgovora o nuklearnim temama. Navodno je ostalo otvoreno pitanje (1) iranskih taksi na promet Hormuzom nakon roka od 60 dana, (2) pitanje uklanjanja visoko obogaćenog uranija iz Irana (uz spomen Rusije ili Kine), (3) pitanje odmrzavanja sankcijama blokiranog iranskog novca (navodno pola odmah i pola na kraju perioda iz sporazuma) i (4) postupka postupnog ukidanja američkih sankcija prema Iranu, ovisno o ispunjavanju ostatka sporazuma. Dok je ostalo potpuno otvoreno (5) pitanje investicija SAD-a u obnovu Irana (oko 300 milijardi USD koje bi Trump trebao i osobno promovirati) – iz Tehrana se čulo da vlasti itekako imaju problema s američkim prijedlozima. Posebno se to odnosi na traženo izručenje obogaćenog uranija u inozemstvo te predloženo produženje primirja (podložno učestalim incidentima) za dodatnih 60 dana – sve začinjeno i iranskim najavama čvrstih vojnih odgovora na sva strana vojna djelovanja i „provokacije“. Stanje tu ne olakšava ni iransko gledište da je svako američko pregovaranje zapravo izvor dodatnih rizika budući da Trump najviše voli napasti dok razgovori aktivno traju. Na sve to je Donald Trump do petka, 29. svibnja, reagirao novim pooštrenjem dotadašnjih američkih zahtjeva, za koje se iranski odgovor očekivao za tri dana – dakle, u ponedjeljak, 1. lipnja. Da u međuvremenu ne bude dosadno, 29. svibnja iz američkog Ministarstva financija paralelno su objavili i dodatne sankcije vezane uz Iran – ovoga puta prema osam dodatnih brodova iranske tzv. „sive flote“ te još 15 trgovačkih i energetskih poduzeća u UAE (Dubaiju) i širom Kine, među kojima su neka pomagala vlastima u Tehranu da operativno nadoknade manjkove benzina za iransko stanovništvo (gdje lokalne rafinerije već neko vrijeme jedva proizvode oko 114 milijuna litara na dan, a potrošnja je oko 143 milijuna litara dnevno) – dok je Pentagon istoga dana najavio i potencijalni početak neke operacije širom Hormuza (možda barem djelomično samostalno razminiranje), uz upozorenja Irancima da bi se mogli naći pod napadom ako se budu miješali.

Novi tjedan opet je započeo vijestima kako su SAD i Trump nadomak „vrlo dobrog“ sporazuma s Iranom, što ovoga puta, u svjetlu oružanih incidenata, više nije dovelo do ikakvog ozbiljnijeg pada cijena na tržištima nafte. Dapače, poskupljenja su i nastavljena kada je 1. lipnja Iran objavio kako, radi nastavka izraelskih napada u Libanonu, do daljnjega obustavlja svu komunikaciju (pa i mirovne pregovore) sa Sjedinjenim Državama putem Pakistana – što je Trump za američke medije komentirao riječima: „Ne zanima me ako su gotovi, iskreno. Stvarno mi nije stalo. Ne može mi biti manje stalo. Ako su gotovi, gotovi su. Ako nisu gotovi, znate, mislim da su uzeli previše vremena. Iskreno, mislim da su počeli biti jako dosadni“. Ipak, dok su cijene nafte skočile preko 6 posto gotovo momentalno, još istog dana se onda čulo o žestokom telefonskom razgovoru Trumpa i Netanyahua, punom uvreda i vrištanja, kojim je brzo bio obuzdan izraelski vojni avanturizam u Libanonu. To posebno stoji kad se ima u vidu objavu Donalda Trumpa od 2. lipnja kako svi mirovni pregovori i dalje nesmetano traju (optuživši medije da šire laži o zastojima i problemima), da bi se onda čulo i o kontaktima SAD-a s predstavnicima Hezbollaha – što je u četvrtak, 4. lipnja, postavilo osnove za produženo primirje ako ta organizacija prestane napadati Izrael i povuče svoje borce iz zone južno od rijeke Litani.

Dodatni konkretni problem za Sjedinjene Države predstavljaju i tihi razgovori Irana te Omana, kao obalnih država u Hormuškom tjesnacu, o mogućoj zajedničkoj kontroli tjesnaca i naplatama nekakvih davanja za prolaz (pod kojim već nazivom ili opravdanjem). Po saznavanju za ove razgovore u srijedu, 27. svibnja, Donald Trump je i javno zaprijetio „dizanjem u zrak“ Omana, što je posebno loše odjeknulo u svjetlu činjenice kako su vlasti u Muscatu tradicionalno čvrsti zapadni saveznik (početkom ovog rata i pod iranskom paljbom radi opskrbe američkih ratnih brodova u tamošnjoj luci Duqm) – koje se u veljači ove godine koristilo i kao posrednike za pregovore s Iranom, bez da su bili obaviješteni o planiranom početku američkih ratnih operacija usred pregovora koje su pomagali. Pitanje je hoće li slično proći i vlasti Katara, koje su objavile da im je podnošljivo privremeno plaćanje taksi za prolaz Hormuzom, posebno ako bi ti novci bili korišteni za razminiranje tjesnaca.

Reakcije i incidenti

Tjedan od ponedjeljka, 25., do petka, 29. svibnja, bio je obilježen nizom incidenata. Tako se u noći na utorak, 26. svibnja, bilježilo američko potapanje dviju iranskih brzih brodica (za koje je američko Središnje zapovjedništvo tvrdilo da postavljaju dodatne mine u Hormuzu) – na što su Iranci onda, izgleda, otvorili vatru na brodove SAD-a u Omanskom zaljevu, što je izravno dovelo do američkog „defenzivnog“ bombardiranja ciljeva oko iranskih luka Bandar Abbas, Sirik i Jask te na otocima Qeshm i Larak kao navodnim izvorištima napada. Tijekom idućih sati, u utorak, 26. svibnja, vidjeli su se i požari na iranskom otoku Harg (ali ne i na tamošnjoj naftnoj infrastrukturi), a čulo se i o iranskim djelovanjima oko Hormuza – o rušenju barem dviju američkih bespilotnih letjelica MQ-9 Reaper, te navodnom gađanju letjelice RQ-4 Global Hawk i borbenog aviona F-35. Slični su incidenti bili bilježeni i u srijedu, 27. svibnja, kada se čulo za oštećenje tankera „Olimpic Life“ u Omanskom zaljevu, te onda i tri eksplozije istočno od Bandar Abbasa (moguća smrt zapovjednika mornarice iranske Revolucionarne garde, brigadnog generala Alija Azmaeija). Dok se iz Irana tvrdilo kako se tu radi o otvaranju vatre na više brodova ugašenih sustava za identifikaciju koji su pokušavali proći Hormuzom mimo iranske rute, američki izvori su spominjali rušenje barem četiri drona koji su napadali civilno te američko vojno plovilo, uz uzvratne udare po izvorima napada. Ipak, do jutra u četvrtak, 28. svibnja, čulo se i o daljnjem koraku međusobnih uzvrata u okviru drugog težeg incidenta u tjedan dana – o iranskom noćnom napadu balističkim raketama na bazu Ali Al Salem u Kuvajtu, kao osvetu za raniji američki napad na lansere bespilotnih letjelica kod Bandar Abbasa.

Pojedini izvori sličnu su situaciju spominjali i u večernjim satima četvrtka, 28. svibnja – s iranskim ispaljivanjem raketa iz baze Chamran u provinciji Bušehr prema četiri broda u tihom prolazu Hormuzom, ali ovoga puta bez američkog uzvrata (eksplozije kod luke Bandar Kangan na središnjem dijelu iranske obale u Perzijskom zaljevu navodno su bile izazvane zatajenjem vlastitih raketa). Zato se u petak, 29. svibnja, navodilo američke napade od večeri ranije, navodno na zapovjedno mjesto mornarice iranske Revolucionarne garde na jugoistoku Tehrana – da bi onda u javnost dospjele i vijesti o američkom onesposobljavanju teretnog broda „Lian Star“ pod zastavom Gambije, koji je pokušao probiti blokadu prema iranskoj luci, da bi onda ostao bez pogona pod raketnim napadom borbenog helikoptera AH-64E Apache. Zauzvrat, Iranci su opet raketama gađali američku bazu Ali Al Salem u Kuvajtu – gdje se navodno bilježilo ranjavanje više vojnika i šteta na još dvama dronovima tipa MQ-9 Reaper. Jednako tako se u nedjelju, 31. svibnja, opet čulo i o navodnom rušenju još jednog američkog drona nad iranskim vodama Zaljeva, a do ponedjeljka, 1. lipnja, osveta za američko gađanje broda „Lian Star“ pretvorila se i u pogodak vjerojatno pomorskog kamikaza-drona u teretnjak „MSC Sariska V“ pod panamskom zastavom, ali u vlasništvu Donaldu Trumpu bliske američke obitelji Aponte – navodno oko 40 milja jugoistočno od obala Iraka u Perzijskom zaljevu – da bi se pod iranskim balističkim raketama onda opet našla i već spominjana baza SAD-a u Kuvajtu.

Do večeri u utorak, 2. lipnja, bilježilo se američko onesposobljavanje tankera „Lexie“ pod zastavom Bocvane, kojem je raketom oštećen pogon na putu prema iranskom otoku Harg – nakon čega su se bilježile i eksplozije kod iranskog otoka Qeshm u Hormuzu (posebno gađan jedan telekomunikacijski toranj). Do srijede, 3. lipnja, onda se čulo i o uzvratnim napadima Irana prema Kuvajtu – po bazi Ali Al Salem i kompleksu „Camp Arifjan“, ali i zračnoj bazi Mubarak uz tamošnji civilni međunarodni aerodrom – u zapovjedništvo američke 5. flote u Bahreinu, američke baze u UAE (presretanje 15 raketa i četiri drona), te ciljeve kod Erbila u kurdskom dijelu Iraka. Dok su iz američkog CENTCOM-a tvrdili da je pet balističkih raketa iz baze Chamran u provinciji Bušehr bilo uspješno presretnuto (dvije iznad Kuvajta i tri nad Bahreinom), ipak su se na terenu vidjeli pogoci – posebno udar kamikaza-drona u krov Terminala 1 međunarodnog aerodroma u Kuvajtu (jedan mrtav i preko 60 ranjenih civila), te pogodak kontejnerskog broda „MSC Panaya“ pod liberijskom zastavom u Bahreinu (opet vlasništvo obitelji Aponte). Kao dio primirja koje je za Donalda Trumpa tek faza u kojoj se „nešto umjerenije puca“, tijekom 3. lipnja slijedili su američki uzvrati u Tehranu, Karaju, Bojnourdu, Robat Karimu i Urmiji. Četvrtak, 4. lipnja, zato je donio američku kontrolu broda „MT Davina“ u Indijskom oceanu, iransku vatru po američkim razaračima u Hormuzu, te onda i napade na naftnu infrastrukturu UAE-a i Omana (tamošnji glavni terminal Mina al Fahal još i jutros pod napadom dronova).

Izraelski udari po Tiru, 28. svibnja 2026. godine

Prostorno odvojeno, ali sadržajno povezano bilo je i preko 70 raznih izraelskih napada u Libanonu tijekom ponedjeljka, 25. svibnja, uz najave iz Tel Aviva i daljnjih akcija, posebno protiv ciljeva u bejrutskom južnom predgrađu Dahieh. Takva je borbena djelovanja Izrael nastavio i 27. svibnja, uz vijesti o širenju kopnenih operacija prema zoni rijeke Litani na jugu Libanona. U četvrtak, 28. svibnja, bilježili su se izraelski zračni napadi u Bejrutu, navodno na Alija al-Husaynija, zapovjednika Hezbollahove postrojbe Divizija Imama Huseina. Sjedinjene Države do početka lipnja ipak su uspjele održati još jedan krug pregovora Izraela i Libanona – ne bi li obuzdale tamošnje ratovanje koje je od ponedjeljka, 1. lipnja, izričito postalo problemom u pregovorima SAD-a s Iranom, uz konkretne najave i moguće obnove iranskih napada na Izrael ako se nastave bombardiranja Bejruta.

Promet kroz Hormuz

Iza iranske i američke blokade Hormuza zaustavljeno je barem 60 milijuna barela iranske nafte, vrijedne preko 6 milijardi USD, a najmanje četiri velika iranska tankera s oko sedam milijuna barela sirove nafte neuspješno su pokušala izaći iz Hormuza krajem svibnja, da bi tek 4. lipnja uspjeli krenuti prema Kini. Za razliku od toga, 30. svibnja iz zapadnih se medija moglo saznati kako je od oko 109 neiranskih većih tankera (preko 700.000 barela) zarobljenih u Zaljevu, izaći uspjelo njih 29, odnosno oko četvrtina te flote – dok je u Zaljevu na brodovima ostalo zarobljeno oko 99 milijuna barela neiranske sirove nafte te još oko 37 milijuna barela destilata. Ipak, za razliku od ranijih vremena, kada su sustave automatskog lociranja gasili uglavnom brodovi natovareni sankcioniranim teretima, od kraja svibnja postalo je jasno da postupno glavnina svih plovila u regiji Hormuza tako nastoji izbjeći lociranje (pri ulascima u pojedine luke, a možda i tijekom tihog prikradanja kroz tjesnac).

Sjedinjene Države 23. svibnja objavile su kako je njihova blokada zaustavila jubilarno 100. iransko plovilo, da bi ta brojka do 28. svibnja dostigla 111 brodova, a do 4. lipnja ukupno 127 komercijalnih plovila (uz ukupno još šest onesposobljenih radi pokušaja proboja i 36 propuštenih iz humanitarnih razloga). Ujedno, prema američkim medijima, u zadnja tri tjedna svibnja SAD su uspjele kroz Hormuz u oba smjera mimo Irana tiho prepratiti oko 70 raznih komercijalnih plovila s ugašenim sustavima za identifikaciju – što je doprinijelo nizu uočenih incidenata i okršaja tijekom klimavog primirja. Do 2. lipnja čulo se kako je kroz američku blokadu, izgleda, ukupno prošlo 261 plovilo (132 tankera i 129 teretnjaka), što je u najboljem slučaju bilo oko 37 plovila dnevno ili tek četvrtina dnevnog prometa prije rata – od čega u proteklom tjednu njih 56 (ulazno 27 te izlazno 29 brodova, od toga 18 tankera). Naravno, sve su te brojke itekako nepouzdane i podložne čestim korekcijama. Nasuprot tome, i Iran je krajem svibnja uporno spominjao dnevne prolaske više desetaka plovila kroz Hormuz, iako je tu bilo prilično jasno da se broje i razna mala plovila ne bi li se ostavio dojam širokog intenziviranja prometa pod nacionalnim nadzorom. Od 25. do 26. svibnja tako se spominjao prolaz kroz Hormuz za 25 raznih plovila uz iransku dozvolu (među ostalim i jedan LPG-tanker, te grčki suezmax tanker „Minerva Evropi“ s iračkom naftom za Francusku – prvo takvo plovilo za Europu od početka rata), dok je utorak, 26. svibnja, bilježio i prolaz još dvaju velikih tankera (oko četiri milijuna barela nafte iz Saudijske Arabije i UAE-a).

Iako je američko Ministarstvo financija baš 26. svibnja sankcioniranjem iranske „Uprave za Perzijski zaljev“ znatno otežalo posao (i plaćanja taksi) svima koji bi se o prolazu kroz Hormuz dogovarali s Iranom, ipak se u srijedu, 27. svibnja, prvo čulo za prolazak osam brodova kroz Hormuz (četiri iranskom rutom, među njima i jedan tanker, te još četiri teretnjaka rutom uz omansku obalu, pretpostavljeno uz američku pomoć) – a onda još i za nesmetani izlazak kineskog tankera „Hua Lin Wan“. Do jutra u nedjelju, 31. svibnja, s iranske strane čulo se o prolazu 28 plovila kroz Hormuz u razdoblju od 24 sata (neovisni izvori kažu „desetak“) – odnosno njih ukupno 363 od proglašenja primirja početkom travnja, što je za Iran navodno uprihodilo oko 1,5 milijardi USD na ime putnih pristojbi (do 56 milijuna USD dnevno), koje od 31. svibnja u Hormuzu izravno prikupljaju i namjenska plovila iz Irana. U utorak, 2. lipnja, Iran je spominjao prolaz 24 broda u 24 sata.

No, kad se jednom Hormuz potpuno otvori, to nipošto neće značiti i brzi povratak na predratnu proizvodnju nafte, budući da bi dio produkcije mogao ostati trajnom žrtvom prisilnih zatvaranja proizvodnih izvora (procjene idu od manjka oko 6 posto, oko 700.000 barela na dan, pa sve do 2 milijuna barela na dan). Za sve to, naravno, trebat će vremena, baš kao i za ponovno pokretanje prerade i transporta nafte i derivata širom svijeta. No i taj element pokretanja svekolikog pomorskog izvoza iz zone Perzijskog zaljeva mogao bi biti otežan još jednim prirodnim elementom. Naime, stotine i tisuće raznih brodova već mjesecima više ili manje nepokretno stoji u toplim vodama Perzijskog zaljeva (oko 30 stupnjeva Celzija, a i više u Omanskom moru), čekajući bilo kraj rata ili barem otvaranje Hormuza. Tijekom takvog čekanja bilježi se pojačani obraštaj brodskih trupova vitičarima (specifičnim morskim rakovima), što će u najboljem slučaju usporiti obnovljenu plovidbu i tražiti dodatno održavanje u nju uključenih plovila, ako iznimno intenzivni obraštaj ne zaustavi i funkcioniranje pojedinih vitalnih brodskih sustava – kada bi interventna čišćenja mogla postati preduvjetom bilo kakvog ponovnog pokretanja tamošnje mase nagomilanih brodova.

Faktori dosadašnjeg obuzdavanja rasta cijene nafte

Praktično od početka rata u Iranu periodično se čuje o zaobilaznim naftovodima kojima Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati dio svoje proizvodnje izvoze mimo Hormuza. Nažalost, ta se infrastruktura pokazala nedovoljnom i relativno nepouzdanom – gdje saudijski izvoz iz luke Janbu na Crvenom moru umjesto teorijskih i do sedam milijuna barela nafte dnevno izgleda da varira oko 3,5 milijuna (od maksimalnih oko 4,5 milijuna barela dnevno do minimuma od oko 2,75 milijuna barela na dan). Ipak, uz već spomenuta propagandna nastojanja Donalda Trumpa, navodno su još dva bitna faktora znatno utjecala na za sada neuobičajeno suzdržano ponašanje naftnih tržišta u okolnostima rata s Iranom i zatvaranja Hormuza.

Kao prvo, riječ je o ponašanju Kine, koja je u zadnje vrijeme zapravo ozbiljno smanjila svoje kupovine nafte na svjetskom tržištu (barem za 5–6 milijuna barela dnevno), čime je barem donekle smanjila porast potražnje, a onda utjecala i na sporije kretanje cijena. Kako u isto vrijeme nema naznaka da se u Kini ozbiljno štedi energente, izgleda da se kupovine iz inozemstva nadomještaju iz zadnjih godina skupljanih domaćih strateških rezervi (što ujedno lagano smanjuje i tenzije oko Tajvana, budući da se duže nagađalo da je smisao tih rezervi upravo izdržavanje blokade po kineskoj agresiji na Tajvan, a sada one imaju i drugu korisnu svrhu). Kako izgleda, uz normalnu potrošnju njihove bi zalihe mogle izdržati do sredine rujna uz dnevni ritam crpljenja od tehnički maksimalnih 1–1,5 milijuna barela na dan, dok stručnjaci procjenjuju bitno kraće rokove za dostizanje opasno niskih razina strateških rezervi SAD-a i Japana – po nekima tek još 2 do 3 tjedna u lipnju, nakon čega bi prosječne cijene goriva u SAD-u mogle skočiti i prema 6,5 USD za galon (za potrošače teško podnošljivih oko 1,48 eura za litru).

To je bitno, kao drugo, budući da se ustrajno nastavlja i međunarodno otpuštanje nafte i derivata iz raznih nacionalnih strateških rezervi, pod okriljem Međunarodne agencije za energiju (IEA) i dogovora postignutog još 11. ožujka, u drugom tjednu intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Ovdje se spominje oko 2,5 milijuna barela dnevno, od čega jedan ozbiljan dio otpada na strateške zalihe SAD-a, koje navodno iz tehničkih razloga mogu iz skladišta otpuštati oko 1,3 milijuna barela na dan. Konkretno, nakon rekordnog američkog otpuštanja oko 17,8 milijuna barela iz državnih i komercijalnih zaliha do 17. svibnja, u tjednu do 25. svibnja opet se bilježilo gotovo rekordnih 17,4 milijuna barela (12,4 milijuna barela nafte, 9,1 iz strateških i još 3,3 iz komercijalnih rezervi, a onda još 2,6 milijuna barela benzina i 2,1 milijun barela dizela) – da bi se do 1. lipnja spominjalo kako su SAD u tjednu do 29. svibnja otpustile ukupno 16 milijuna barela sirove nafte (8 milijuna iz strateških zaliha te još 8 iz komercijalnih zaliha), nastavljajući tu povijesno radikalnu i teško održivu praksu koja bi strateške zalihe SAD-a do kolovoza mogla spustiti na operativni minimum. Uz to, u Sjedinjenim Državama se od sredine travnja te tijekom svibnja bilježilo i znatno koncentriranje komercijalnih rafinerija na proizvodnju avionskog goriva i dizela – temeljem inozemnih manjkova, povećane cijene te veće zarade – što bi u dogledno vrijeme moglo otvoriti istodobni domaći manjak proizvodnje benzina, te posebno i manje atraktivnih derivata (ulja, maziva, brodskog goriva). Do tada, već se 3. lipnja bilježilo padanje nacionalnih zaliha destilata ispod 100 milijuna barela, po prvi put u 30 godina.

Perspektiva širih vojnih djelovanja

USS Boxer, pogled na naplavni dok

Treba naglasiti da se zadnjih dana gotovo napadno sve manje ozbiljno spominje mogućnost neke nove velike eskalacije rata u Iranu. Ne samo da je Iran 26. svibnja krenuo postupno obnavljati svoj civilni pristup internetu, već je mirno proteklo i ovogodišnje muslimansko hodočašće u Saudijsku Arabiju od nedjelje, 24., do subote, 30. svibnja. Kao idući faktor protiv ponovnog šireg ratovanja spominje se još i američko domaćinstvo Svjetskog nogometnog prvenstva od 11. lipnja do 19. srpnja ove godine, te proslava 250. godišnjice neovisnosti SAD-a (kako u vrijeme rođendana Donalda Trumpa, 14. lipnja, tako i na samu godišnjicu, 4. srpnja). Uz to, treba napomenuti i praktično smanjivanje američkog resursa za kopnene operacije, budući da je desantni nosač USS Boxer (LHD-4) 30. svibnja prošao istočno od Singapura – što je posebno bitno u svjetlu činjenice da to plovilo ima veliki naplavni dok vrlo koristan pri izvođenju operacija desanta, dok sličan američki brod USS Tripoli (LHA-7) zaostao kod Irana takav naplavni dok nema (na račun proširenog hangara za F-35 Lightning II i pripadajuće opskrbe).

Ujedno se moglo čuti i da je britansko specijalizirano plovilo RFA Lyme Bay, izričito namijenjeno baziranju dronova za razminiranje, 25. svibnja napustilo Gibraltar i onda stalo u francuskoj luci Toulon radi ukrcaja dodatne opreme i ljudstva – ne bi li u nedjelju, 31. svibnja, nastavilo plovidbu u smjeru Sueza. Priključivanjem tog plovila flotnom sastavu oko francuskog nosača zrakoplova Charles de Gaulle (R91) u vodama Omana u praksu bi se krenula prelijevati zamisao o britansko-francuskom vođenju koalicije barem 15 država za potencijalno razminiranje Hormuza i pratnju kroz tjesnac – ali tek nakon okončanja tamošnjih ratnih operacija. Dakle, približavanje ovih europskih resursa prostoru Hormuza također polagano ukazuje na mogućnost mirnog rješenja ove ratne situacije koja trenutačno bukti kroz brojne incidente, dok nadalje traju i blokade prometa kroz taj prolaz strateški bitan za razne aspekte međunarodnog gospodarstva.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 5. lipnja 2026. pod nazivom “Kina bi mogla izdržati do sredine rujna, a SAD je nadomak opasne razine. Ovo nije viđeno 30 godina” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokada-hormuza-trumpove-najave-cijene-nafte-sukobi-pregovori-15715499

Rusija očekuje da će ove godine premašiti proračun za rat u Ukrajini za najmanje 28 milijardi dolara, jer napredak na bojištu usporava, a Kijev dobiva na zamahu udarima preko granice,  posebice na rafinerije nafte, objavio je nedavno britanski Independent. Tako je u pismu ruskog ministra financija Antona Siluanova iz veljače ove godine vlada pozvana da zamrzne oko 2,9 bilijuna ruskih rubalja (40,8 milijardi dolara) planirane potrošnje koja nije povezana s ratom ove godine, upozoravajući da bi prekoračenje od 2 bilijuna rubalja moglo porasti na čak 4 bilijuna rubalja u “negativnom scenariju”, prema Financial Timesu. Siluanov je također predvidio da će Rusija prekoračiti potrošnju za rat za dodatnih 4 bilijuna rubalja u 2027. i 2028. godini. Naime, još u 17. stoljeću austrijski vojskovođa talijanskog porijekla Raimondo Montecuccoli je ocijenio da su za vođenje rata potrebne tri stvari: novac, novac i opet novac. Za rusku „Specijalnu vojnu operaciju“ koja je trebala trajati između 3 i tjedan dana već godinama je potrebno izdvajati ogromna sredstva.

Iako izvori bliski Vladimiru Putinu kažu da predsjednik još uvijek vjeruje da njegove snage mogu zauzeti cijeli Donjeck i Lugansk do jeseni, teška financijska situacija pokazuje poteškoće s kojima se Rusija suočava nakon više od četiri godine gorkog sukoba s ohrabrenom Ukrajinom. Podsjetimo, Ukrajini je nedavno EU odobrila veliki zajam od 90 milijardi eura, o čemu smo i pisali na stranicama ovog portala. Rusija je na početku rata bila 11. najveće gospodarstvo na svijetu, ali se prošle godine popela na deveto mjesto unatoč sankcijama i ratnim troškovima, potaknuta širenjem obrane, industrije i nabave.

Čime financirati ruski rat u Ukrajini?

Dok su napuhane cijene nafte povezane s iranskim ratom pomogle Rusiji da se održi na površini nakon upozorenja ministra Siluanova u veljači, ratno gospodarstvo pokazuje znakove naprezanja jer se javne usluge i radna snaga smanjuju. Putin je početkom svibnja rekao vladinim dužnosnicima da mjere poduzete za poticanje gospodarstva počinju davati rezultate nakon što je Moskva bila prisiljena smanjiti svoju prognozu gospodarskog rasta za ovu godinu. Rekao je da su ekonomski podaci za ožujak pozitivni, s porastom BDP-a od 1,8 posto. No,  Siluanov je za ruski list Kommersant rekao da Ministarstvo financija revidira proračun kako bi uzelo u obzir „promjene u makroekonomskim uvjetima te potrebu za koncentriranjem dodatnih sredstava na važna prioritetna područja“. „Naravno, postoje apsolutno prioritetne stavke potrošnje: ispunjavanje društvenih obveza i osiguravanje obrane i sigurnosti zemlje“, rekao je Siluanov, dodavši: „Inače, svaku stavku analiziramo s obzirom na ekonomski povrat, postizanje rezultata i, u konačnici, njezin utjecaj na dobrobit ljudi.“

Rusko tržište podijelilo se na vrlo nestabilnu “dvojnu ekonomiju” jer su golemi državni izdaci za održavanje invazije na Ukrajinu izazvali duboku stagnaciju u nevojnim komercijalnim sektorima. Početni val gospodarskog rasta, potaknut grozničavom ratnom proizvodnjom, uglavnom se iscrpio, razotkrivajući ozbiljne strukturne neravnoteže. Kako bi spriječio da rastući proračunski deficit izmakne kontroli, Kremlj je drastično povećao poreze i proširio unutarnje zaduživanje, čime guši i paralizira civilno poduzetništvo, analizirao je i AP.

Crne prognoze ekonomskog rasta u Rusiji

Nakon godinu i pol, ruska ofenziva se konačno ispuhala

Prognoze ruskog Ministarstva gospodarstva ranije u svibnju snizile su procjene rasta BDP-a u 2026. na 0,4 posto s 1,3 posto i smanjile procijenjeni rast u 2027. na 1,4 posto s 2,8 posto. Očekivalo se da će rast dosegnuti 2,4 posto u 2029.

U međuvremenu, napredovanje Rusije u Ukrajini značajno se usporilo u 2026. u usporedbi s prošlom godinom, a prema zadnjim izvješćima Ukrajinci su oslobodili dio teritorija. Institut za proučavanje rata, američki think tank, procjenjuje da su ruske snage zauzele 104 četvorna kilometra u Ukrajini između početka godine i 26. svibnja, u usporedbi s 1619 četvornih kilometara zauzetih u istom razdoblju 2025. godine.

Šutnja ruskog Ministarstva obrane

Rafinerija u Saratovu – redovita meta ukrajinskih “dalekometnih sankcija”

I drugi zapadni mediji naglašavaju, usred sve snažnijih ruskih dalekometnih napada na ukrajinske gradove, da su visoki ruski dužnosnici upozorili predsjednika Vladimira Putina na neodrživost rata u Ukrajini, ​​otkrivajući rastuće podjele unutar vodstva oko toga kako upravljati rastućim ekonomskim pritiscima dok ruska invazija u punom opsegu ulazi u svoju petu godinu. Dužnosnici ruskog Ministarstva financija i središnje banke predložili su smanjenje obrambenih izdataka, savjetujući Kremlj da trenutna razina projiciranih izdataka riskira opasno širenje vladinog proračunskog deficita, izvijestio je Bloomberg. Međutim, visoki dužnosnici Ministarstva obrane i pojedinci u Kremlju, koji su odlučni slijediti Putinove ratne ciljeve, inzistiraju na zaštiti vojnih izdataka. Ministarstvo obrane tvrdi da bi njihovo smanjenje teško oštetilo gospodarstvo jer se toliko tvrtki sada oslanja na ugovore vezane uz vojsku te da je umjesto toga potrebno dodatno financiranje za rješavanje manjka koji ove godine iznosi čak tri bilijuna rubalja (36 milijardi dolara).

Troškovi rata sigurno se i povećavaju i zbog štete koju ruskom gospodarstvu, posebice naftnom sektoru, nanose ukrajinski udari. Podsjetimo, sredinom svibnja ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski objavio je videosnimak na kojem su prikazani, kako navodi, razorni rezultati ukrajinskih udara na ruske vojne i industrijske ciljeve, poručivši da se radi o “dalekometnim sankcijama” koje Kijev nameće Moskvi. Ukrajinske dalekometne sankcije nastavljaju se svake noći, nanoseći nemjerljive gubitke ruskom gospodarstvu.

Subota, 23. svibnja, ujedno je 85. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu – operacije koja je trebala trajati maksimalno 4 do 6 tjedana, a sada je došla do kraja svojeg 12. tjedna trajanja. Pri tome treba naglasiti da su intenzivne zrakoplovne operacije trajale do 7. travnja, da bi onda od 13. travnja američki predsjednik Donald Trump tijekom „primirja“ započeo i američku pomorsku blokadu Irana koja traje sve do danas. Budući da se pomorske blokade itekako broje u mornarička borbena djelovanja, time se zapravo ne može ni pričati o pravom primirju SAD-a i Izraela s Iranom, već je tu na djelu tek manje zatišje u itekako tekućem vojnom i ekonomskom sučeljavanju ovih država (gdje je 15. svibnja i Izrael na još 45 dana produžio svoje iznimno krhko primirje u Libanonu). Sve ove nesigurnosti postaju još i više vidljive kad uzmemo u obzir da je barem od početka mjeseca ožujka za međunarodni promet praktično zatvoren strateški važan pomorski tjesnac Hormuz – čime se iz dana u dan pojačava pritisak na globalnu opskrbu energentima (sirova nafta, razni naftni derivati, plin), ali, uz ostalo, i umjetnim gnojivima, aluminijem, sumporom te helijem.

Bilježi se niz medijsko-burzovnih intervencija Donalda Trumpa

Činjenica ovog zastoja iz dana u dan otežava život i poslovanje brojnim državama i gospodarstvima širom svijeta – što treba neprekidno držati u vidu dok iz dana u dan i iz tjedna u tjedan slušamo o sve novim i novijim političkim ili diplomatskim prepucavanjima SAD-a i Irana, uz najave kako rat samo što nije gotov. U svemu tome nije nipošto slučajno da većina prijetnji Iranu redovito dolazi krajem tjedna ili za vikend, dok onda početkom radnog tjedna (kad se otvore burze) Trump redovito smiruje stvari najavama pregovora ili mirovnih sporazuma. Fascinantno je jedino kako terminska tržišta energenata iz tjedna u tjedan dalje „pasu“ te priče američkog predsjednika, dok se istodobno začuđujuće malo pažnje posvećuje stanju na fizičkim tržištima tih istih proizvoda (na kojima cijene itekako divljaju). Ujedno, treba napomenuti i vidljivi porast utjecaja Kine na ova, ali i druga vanjskopolitička pitanja – gdje se moglo vidjeti da je Peking prvo ugostio iranskog ministra vanjskih poslova početkom svibnja, pa Donalda Trumpa 14. i 15. svibnja, onda i Vladimira Putina na temu Ukrajine te izvoza energenata (ali i Irana) 19. i 20. svibnja, da bi od 23. do 25. svibnja ondje bio dočekan i pakistanski premijer Sharif – sve to uz vrlo malo otkrivanja stvarnih kineskih karata ili ikakvih ozbiljnih popuštanja partnerima.

Kroz Hormuz brodovi „na kapaljku“

Razni bordovi i dalje nagomilani s obje strane Hormuza

Na spomenuta kretanja cijena po spot-tržištima ima velik utjecaj i stvarni promet brodova kroz Hormuški tjesnac – međunarodni plovni put koji je s jedne strane zatvoren iranskom blokadom (koja zaustavlja brodove SAD-a i Izraela, ali i plovila iz Europe te država sa zapadne obale Perzijskog zaljeva), a s druge (vanjske) strane još i američkom blokadom koja nastoji zaustavljati brodove koji su imali veze s iranskim lukama, te plovila u povratku prema Iranu. Iako obje ove blokade više ili manje rade, također nije dvojbeno da obje na trenutke izgledaju porozno, a očigledno su povremeno i politički uvjetovane. Time se u javnoj sferi redovito operira različitim brojevima o prolazu brodova – gdje treba razlikovati službene navode (američke i iranske), ali i navode o povremenim prolazima brodova mimo kontrola, uz ugašene identifikacijske sustave – što je možda i olakšano visokim razinama tamošnjih ometanja satelitske navigacije i svih drugih elektroničkih komunikacija. Tako se do 18. svibnja čulo o dolasku natrag u Iran barem triju manjih praznih tankera (ukupno 1,9 milijuna barela prostora), koji su se odmah pridružili većem broju takvih plovila spremnih za skladištenje nafte do otvaranja bilo kakve mogućnosti izvoza. Prema svježim procjenama, kod iranskog otoka Harg je na vezu barem 27 tankera (od toga 18 VLCC), dok kod iranske luke Chabahar stoji njih 12 (od toga 5 VLCC). Dobar dio toga su plovila u službi plovećih skladišta koja produžavaju sposobnost Irana da odolijeva pomorskoj blokadi izvoza, dok je još barem 80 tankera u pokušaju tranzita kroz iranske vode i luke, što SAD pokušavaju aktivno suzbijati. Navodno je to oko dvije trećine ukupnih iranskih plovila tog tipa, dok preostala trećina stoji nadomak Kine i čeka iskrcaj energenata kad to vlasti u Pekingu požele.

Sjedinjene Američke Države su do četvrtka, 21. svibnja, u okviru svojeg Zapovjedništva Centar navodno zaustavile 94 komercijalna plovila (od toga 22 u zadnjih tjedan dana), te onesposobile 4 broda koji su se oglušivali o pozive na zaokret i pokušavali probiti blokadu. Osim toga, 19. svibnja bilježilo se američko zauzimanje tankera „Skywave“ u Indijskom oceanu, plovila koje se nakon 11. ožujka iskralo iz Zaljeva, negdje u vodama Malezije prekrcalo teret i sad bilo na povratku u Iran. Zadnje helikoptersko iskrcavanje marinaca bilo je odrađeno u srijedu, 20. svibnja, na mali tanker „Celestial Sea“. Pri tome, treba napomenuti da se od sredine travnja do sredine svibnja čulo o gotovo potpunom prestanku iranskog izvoza nafte (uz samo manje uspjehe u izvozu derivata tankerima koji još nisu sankcionirani), što se donekle promijenilo u zadnjih desetak dana. Naime, nakon posjeta iranskog ministra vanjskih poslova Abbasa Araghchija Kini 6. svibnja, uoči dolaska u Kinu i američkog predsjednika Trumpa Iran je objavio namjeru propuštanja niza kineskih plovila kroz svoju blokadu Hormuza – da bi ih onda, izgleda, i Sjedinjene Države pustile izaći kroz njihovu vanjsku blokadu. Tako se u srijedu, 13. svibnja, bilježilo barem šest kineskih brodova (pet tankera, jedan LPG-brod i jedan brod za prijevoz vozila), što ipak nije pomoglo Donaldu Trumpu u postizanju bilo kojeg od najavljivanih većih diplomatskih ciljeva u Pekingu 14. i 15. svibnja.

U nedjelju, 10. svibnja, bilježilo se prolaz velikog grčkog tankera pod malteškom zastavom (iračka nafta, dogovor s Iranom), da bi 13. svibnja tri tankera s iračkom naftom prošla iransku, ali ne i američku blokadu (jer se, navodno, plaćanje prolaza Irancima ponekad tretira kao podrška režimu u Teheranu), a jedan kineski tanker je, navodno, izašao iz Hormuza. Zato se u četvrtak, 14. svibnja, iz iranskih izvora govorilo o 30 brodova u prolazu iranskim koridorom uz plaćanje, dok su zapadni izvori naglašavali jedan japanski tanker koji je izašao kroz obje blokade s kuvajtskom i emiratskom naftom. Ipak, tijekom utorka, 19., i srijede, 20. svibnja, registriran je prolaz barem 16 raznih brodova, četiri u utorak i desetak u srijedu (dok iranski izvori navode 28 u utorak, 31 u srijedu i 35 u četvrtak, 21. svibnja) – među njima, bilježilo se 21. svibnja izlaz iz Zaljeva za još tri velika tankera (tri kineska i jedan južnokorejski, koji su nosili iračku i kuvajtsku naftu uz iransku dozvolu prolaza) i jedno tursko plovilo, dok je u Zaljev ušao brod pod indijskom zastavom. Za sada se tijekom jutra u petak, 22. svibnja, čulo samo za jedan brod koji je ušao u Zaljev. Sve je to itekako daleko od predratnih do 140 brodskih prolaza dnevno.

Pregovori u sjeni diplomacije i prijetnji

Trump opet prijeti Iranu – “sat otkucava”

Proteklih desetak dana američke politike prema Iranu bilo je posebno kaotično, te obilježeno danima kada bi Donald Trump na temu tekuće krize samo više puta dnevno objavljivao razne slike kreirane umjetnom inteligencijom. Nakon odbijanja dotadašnjih iranskih mirovnih prijedloga u nedjelju, 10. svibnja („totalno neprihvatljivi“), i kritika iranske politike Baracka Obame, sva pažnja američkog predsjednika svrnula se nakon utorka, 12. svibnja, prema Kini. Dok se uoči posjeta Donalda Trumpa Kini od 14. do 15. svibnja u Hormuzu propuštalo kineske brodove, istodobno se iz SAD-a u medije puštalo vijesti kako bi neka nova vojna operacija protiv Irana mogla biti nazvana „Operacija malj“, što je privremeno diglo i cijene nafte na terminskim tržištima. Iako u Kini nije dobio podršku za dodatne pritiske prema Iranu, Trumpu je po povratku trebalo do nedjelje, 17. svibnja, za hvatanje daha. Dok se u subotu, 16. svibnja, moglo čitati da je „ovo bila tišina prije oluje“, samo dan kasnije su nanovo krenule prijetnje, prvo prema američkim medijima čije izvještavanje o Iranu Donald Trump počinje izjednačavati s kaznenim djelom izdaje, a onda i prema samom Iranu („Za Iran, sat otkucava, i bolje da se pokrenu, BRZO, ili od njih neće ništa ostati. VRIJEME JE BITNO!“).

Trump opet odgodio vojna djelovanja (sada na zahtjev SA i UAE), 18. svibnja 2026. godine

Iako su već i te naznake bile dovoljne da Iran krene dodatno uvježbavati obranu Teherana, od svega toga opet nije bilo ništa. Naravno, napetosti su opet potrajale do ponedjeljka, 18. svibnja, i otvaranja burzi, kada se tijekom popodneva Trump našao potaknutim da potencijalnu vojnu operaciju (neslužbeno najavljivanu za utorak) opet odgodi u zadnji tren, ovoga puta na navodni poticaj čelnika Katara, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Pri tome, iako se Trump čitav nadolazeći tjedan uglavnom uspijevao suzdržati od poruka Iranu na svojoj društvenoj mreži Truth Social, nije trebalo čekati dugo da za američke medije potvrdi kako bi do nastavka napada možda moglo doći „u petak, u subotu ili nedjelju“, iako je pad terminskih cijena nafte ukazivao da tržišta zapravo ne vjeruju takvim pričama. Dapače, u utorak, 19. svibnja, se na burzama opet bilježilo i velike kupovine uvjetovane ostankom Brent nafte na cijenama oko 90 USD, s rokom izvršenja do utorka, 26. svibnja. Naravno, ovo bi mogla biti samo slučajna poslovna odluka nepoznatog kupca vrijedna zarade od oko 130 milijuna USD, ali je možda i još jedna u nizu nedavnih akvizicija s jasnom sumnjom u pristup povlaštenim informacijama iz američkih političkih krugova. Ipak, treba konstatirati kako do nastavka zračnog ratovanja nad Iranom za sada ipak nije došlo (barem do dovršetka pisanja ovog teksta), a možda do toga neće ni doći. Posebno to stoji ako su istiniti navodi kako su u srijedu, 20. svibnja, iz Saudijske Arabije apelirali na SAD da napada ne bude do kraja ovogodišnjih hodočašća Hadž, koja padaju od nedjelje, 24., do petka, 29. svibnja.

Razna nagađanja bila su dodatno potaknuta i jučerašnjom objavom Donalda Trumpa na društvenoj mreži Truth Social, kako ne može sinu na svadbu, jer je „za njega bitno da ostane u Washingtonu, DC, u Bijeloj kući tijekom ovog važnog vremenskog perioda“ – dok je sam Iran objavom NOTAM-a do ponedjeljka, 25. svibnja, zatvorio glavninu svojeg zapadnog zračnog prostora uz vidljiva prestrojavanja preostalog ratnog zrakoplovstva. U takvom svjetlu napomenimo i da se u američkim medijima tu spominjalo dodatne podjele – ne samo ranije spominjane između ratobornih Izraela i UAE nasuprot većine pregovorima sklonih zemalja zapadne obale Perzijskog zaljeva, Turske, Egipta i Pakistana – već sada i unutar samog tima Donalda Trumpa, gdje su JD Vance, Witkoff i Kushner navodno za pregovore, dok se ministra obrane Hegsetha i ministra vanjskih poslova Rubia spominjalo kao zagovaratelje nastavka vojne intervencije. Sva ta nagađanja i dalje je gotovo nemoguće potvrditi izvana, baš kao ni ustrajne priče o neslaganjima (čak i sukobima) u vrhu vlasti Irana na drugoj strani.

Nakon američkog odbijanja iranskih pregovaračkih stajališta 10. svibnja (spominjalo se posebnih pet točaka: (1) kraj rata na svim frontama, (2) ukidanje svih sankcija, (3) odmrzavanje sankcijama blokiranog novca, (4) kompenzacija za ratne štete i (5) priznanje iranskog suvereniteta nad Hormuzom) – opet su na red došli i novi američki zahtjevi. Njih se u nedjelju, 17. svibnja, čulo iz iranskih izvora, također u pet točaka: (1) SAD neće plaćati kompenzacije za ratne štete, (2) obogaćeni uranij treba prebaciti u SAD, (3) u Iranu može ostati samo jedno aktivno nuklearno postrojenje, (4) manje od četvrtine sankcijama blokiranih sredstava bi bilo odmrznuto i (5) prestanak rata na svim frontama je preduvjet za pregovore.

Naravno, između ovih suprotstavljenih popisa želja ni idućih dana nije bilo vidljivoga kompromisa, iako su pojedini mediji tijekom četvrtka, 21. svibnja, spominjali donekle usuglašen mirovni sporazum. Dok se iz SAD-a čulo kako je na stolu svojevrsno „pismo namjere“ kojim bi se formalno okončao rat i započeo 30 dana dug period podrobnijih pregovora, iz arapskih je izvora u javnost procurilo devet glavnih točaka mogućeg sporazuma: (1) trenutačno, opće i bezuvjetno primirje na svim frontama, (2) obostrano obvezivanje da se ne gađa vojna, civilna i energetska infrastruktura, (3) prestanak vojnih djelovanja i medijskog ratovanja, (4) poštivanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i nemiješanja u unutarnje odnose, (5) garantiranje slobodne plovidbe Zaljevom, Hormuzom i Omanskim morem, (6) uspostava zajedničkog mehanizma za nadzor i rješavanje sporova, (7) početak pregovora o otvorenim pitanjima za sedam dana, (8) postupno ukidanje sankcija SAD-a u zamjenu za iransko pridržavanje dogovorenoga te (9) potvrda pridržavanja međunarodnog prava i Povelje UN-a. Usprkos boravku pakistanskog ministra unutarnjih poslova Mohsina Naqvija u Teheranu 20. svibnja, problematičan tijek mirovnih razgovora krenuo se naslućivati temeljem najavljenog, a onda tijekom popodneva u četvrtak, 21. svibnja, na jedan dan i odgođenog posredničkog posjeta Teheranu pakistanskog načelnika Glavnog stožera Asima Munira (dok je premijer Pakistana Shehbaz Sharif danas, u subotu, 23. svibnja, krenuo u vezani trodnevni posjet Kini). Ujedno, u Teheranu su bili i Katarci, a onda ipak naglo otišli u petak, 22. svibnja, iako se prvotno planiralo da ostanu do nedjelje, 24. svibnja – tako da na kraju uopće nije jasno teku li ipak ti pregovori ili su opet zaglavili (što bi otvorilo prostora i za dodatne vojne opcije).

Dodatno proširenje iranske “sigurnosne zone” u Hormuzu

Pri tome, zastoj u pregovaranju ne bi ni bio čudo, ako znamo da SAD ustrajno žele postići praktičnu predaju Irana, dok vlasti u Teheranu kupuju vrijeme i čekaju da posljedice nastavka blokade Hormuza naprave svoje u SAD-u i po globalnoj privredi. Do danas se moglo čuti kako su osnovna neslaganja ipak (1) oko pitanja iranskog nuklearnog programa, na čemu inzistira Donald Trump, te (2) na pitanju iranske kontrole Hormuza (što su odbili i Bahrein, Katar, Kuvajt, Saudijska Arabija te UAE). Dok se po pitanju obogaćenog uranija razlikuju kategorije, glavnina problema je koncentrirana oko 440,9 kg materijala obogaćenog do 60 posto i oko 184,1 kg uranija obogaćenog do 20 posto – što bi SAD željele da se preda njima, a Iranci bi možda pristali na izvoz u neku prijateljsku državu. Ponešto je manji problem oko 6.024,4 kg materijala obogaćenog između 2 i 5 posto te još 2.391,1 kg materijala do 2 posto obogaćenja. S druge strane, po pitanju faktične i formalne kontrole Hormuza uopće nema sklada oko naplate ikakvih putarina ili prolaznih taksi. Tu su Iranci 16. svibnja izašli s nekakvim prijedlogom pravila za prolaz (opet pet točaka: (1) sustav je „unutar mehanizma njihova nacionalnog suvereniteta“, (2) plovila se usmjeravaju na određenu rutu, (3) sustav koriste samo komercijalna plovila država koje surađuju s Iranom, (4) bit će taksa za siguran promet i (5) tjesnac ostaje zatvoren za pokretače „Projekta Sloboda“), da bi onda 20. svibnja objavili i dodatne karte neke svoje „sigurnosne zone“ u Hormuzu. To je područje ponešto šire od onog definiranog kartama od 4. svibnja, te opet obuhvaća i teritorijalne prostore Ujedinjenih Arapskih Emirata i Omana (koji, navodno, s Iranom pregovara o novom režimu kontrole prometa u tjesnacu), što će zasigurno dodatno zaoštriti ionako napete odnose među susjedima. Za kraj, napomenimo da u svemu ovome još nema spomena ni uvjetovanju ikakvih ograničenja za iranski raketni program, što je već dugo bitan izraelski uvjet prema Iranu – no kako tu temu zadnjih dana praktično nitko više ni ne spominje, nema ni ikakvih naznaka da je ozbiljno u pregovorima.

Troškovi rata u raznim oblicima

Za početak napomenimo da se američki nosač zrakoplova USS Gerald R. Ford (CVN-78) u subotu, 16. svibnja, konačno vratio u svoju matičnu luku na istoku SAD-a, nakon gotovo godinu dana u operativnoj službi, po sudjelovanju u dva rata i jednako toliko kratkih posjeta Hrvatskoj. Zato se u srijedu, 20. svibnja, čulo i da je francuski nuklearni nosač zrakoplova Charles de Gaulle (R91) bio uočen kod južnih obala Omana, nakon prolaska kroz Crveno more i tjesnac Bab al-Mandeb, da bi do petka, 22. svibnja, u njegovo šire europsko društvo pristigao i britanski razarač HMS Dragon kao bitno protuzračno pojačanje. Dok se već neko vrijeme iz dana u dan bilježilo regionalno manevriranje velikog broja američkih i izraelskih ratnih aviona – možda i u svrhu podizanja tenzija i diplomatskog pritiska na Iran – ovaj kombinirani europski mornarički potez ipak je teži za odgonetanje u današnje vrijeme ni rata ni mira oko Irana.

Ipak, dok se u srijedu, 29. travnja, iz američkih vojnih izvora još moglo čuti da je rat u Iranu SAD koštao 25 milijardi USD (što se uskoro pokazalo ograničenim praktično samo na utrošeno streljivo), i ta je procjena do utorka, 12. svibnja, porasla na 29 milijardi dolara. U tu računicu očigledno nisu bili uračunati gubici i oštećenja raznih zrakoplova – kojih je Pentagon pred Kongresom do 13. svibnja nabrojao 42 komada (četiri borbena aviona F-15E, jedan borbeni zrakoplov F-35A, jedan jurišni avion A-10, sedam letećih tankera KC-135, jedan leteći radar E-3 AWACS, dva specijalizirana aviona specijalnih snaga MC-130J, jedan helikopter za traganje i spašavanje HH-60W, 24 drona MQ-9 i jedan strateški dron MQ-4C Triton), kao ni brojne štete nanesene američkim radarima, bazama i drugim vojnim resursima širom regije oko Irana.

Uz to, u ovu računicu tek naknadno treba ubrojiti i razne posredne štete koje su trpjeli građani SAD-a, od kojih su na američkom sveučilištu Brown samo dodatne troškove goriva izazvane ratom u Iranu do 22. svibnja procijenili na 44,48 milijardi USD, odnosno oko 339,58 USD po kućanstvu. Dok se neposredno prije početka ratnih operacija u Iranu unutar SAD-a bilježila prosječna nacionalna cijena benzina od 2,98 USD za galon (oko 0,68 eura za litru), u četvrtak, 21. svibnja, navodila se prosječna nacionalna cijena galona goriva od 4,56 USD (kad se sve preračuna, još uvijek samo 1,038 eura za litru) – što je do sada poskupljenje za više od 53 posto. Ovdje treba dodatno uzeti u obzir i činjenicu kako cijene benzina po pojedinim američkim saveznim državama jako variraju, tako da se ovih dana u Kaliforniji brojilo oko 6,14 USD za galon (oko 1,397 eura za litru), dok je najjeftinije bilo u saveznoj državi Mississippi sa 4,02 USD za galon (oko 0,914 eura za litru). Ipak, ova je tematika bitna u kontekstu činjenice da se u ponedjeljak, 25. svibnja, u SAD-u obilježava blagdan „Memorial Day“, čiji produženi vikend u SAD-u ujedno označava i postupni početak tradicionalne ljetne sezone intenzivnih putovanja i pojačanog sezonskog trošenja goriva – gdje će se onda visoke cijene dodatno odraziti na planove širokih slojeva američkih građana/birača. Naravno, u američkoj gospodarskoj i političkoj sferi takvi se pritisci obično preliju i na popularnost vladajućih stranaka i čelnika – gdje onda tek treba promatrati utjecaj tako iz dana u dan (i tjedna u tjedan) rastućih faktičnih cijena goriva na predstojeće izbore, čiji je veliki ciklus zakazan za 3. studenoga ove godine. Tada će u igri biti svih 435 mjesta u Zastupničkom domu te 35 mjesta u Senatu američkog Kongresa, 39 guvernerskih pozicija, kao i velik broj raznih nižih funkcija – tako da nije čudo da će se do tada itekako gledati i kretanja cijena koje na dnevnoj bazi muče američke građane.

Sitni pokušaji saniranja štete

Imajući u vidu činjenicu kako, među ostalim, i cijene goriva u SAD-u te širom svijeta ustrajno rastu svakim danom nastavka blokade Hormuza – ne čudi da se razne vlasti itekako trude pojedinim mjerama usporiti ove trendove, barem do postizanja kakvog dogovora i rješavanja ratne krize oko Irana. Dok se do kraja prošlog tjedna tu bilježio izniman tjedni pad američkih strateških naftnih rezervi od 17,8 milijuna barela (najveći takav pad od 1982., otkad postoje javni podaci), čime SAD aktivno ublažuju variranja cijena – zanimljivo je uočiti da su objavi ovog podatka u srijedu, 20. svibnja, neposredno prethodile objave o neposredno predstojećem (za sada nepostojećem) mirovnom sporazumu s Iranom, čime se, valjda, nastojalo ublažiti efekt ove neugodne novosti.

Nažalost, na globalnoj razini nije mnogo pomogla ni još jedna tiše provedena novina – dodatna promjena politike SAD-a prema ruskoj nafti na svjetskom tržištu. Naime, još 12. ožujka administracija Donalda Trumpa proglasila je 30-dnevno ukidanje sankcija na promet ruskom naftom koja je u tom trenutku već bila ukrcana na tankere, da bi onda te mjere nakon mjesec dana pustili da isteknu – pa ih opet produžili 17. travnja na još mjesec dana. Naravno, kad je i to produženje isteklo u subotu, 16. svibnja, situacija je opet bila otvorena do popodnevnih sati ponedjeljka, 18. svibnja, kada je američki ministar financija Scott Bessent na društvenoj mreži X objavio rad SAD-a na dodatnom takvom produženju, izuzimanju ruske nafte od sankcija na još 30 dana. Pri tome treba napomenuti kako Ruska Federacija zapravo u zadnja dva mjeseca i nije uspjela u potpunosti iskoristiti ove američke popuste (uvelike radi vala ukrajinskih napada na infrastrukturu za transport, preradu i izvoz nafte i derivata), pa time nije ni bitno utjecala na globalnu opskrbnu situaciju. Ipak, učinak ovih mjera na rusku zaradu od izvoza energenata procjenjivao se na oko 150 milijuna USD dnevno, odnosno na više od 4 milijarde USD samo u prvom mjesecu američkog popusta. Napomenimo da je bitno manji, ali ipak uočljiv doprinos Rusiji u srijedu, 20. svibnja, dala i britanska odgoda primjene lani ugovorenih sankcija na uvoz avionskog goriva i dizela dobivenog rafiniranjem ruske nafte, kao i uvoza ruskog LNG-a – sve, navodno, „na kraće vrijeme“, čime se, uz saniranje domaćih manjkova energenata, ipak vlastima u Moskvi faktički pomoglo u produženju njihovih žestokih ratnih operacija po Ukrajini.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 23. svibnja 2026. pod nazivom “Pogledajte što je zabilježeno na burzama prošlog utorka. Dan kasnije, Trumpu je stigao zahtjev iz Saudijske Arabije?” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokada-hormuza-kriza-cijene-energenta-kina-trump-tankeri-15711277

Nedjelja, 10. svibnja, ujedno je 72. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, pri čemu je deseti tjedan operacije prošao (1) u pokušajima otvaranja Hormuškog tjesnaca, (2) u iščekivanju ozbiljnijih pregovora i (3) u nizu većih ili manjih okršaja u tjesnacu i oko njega (koje obje strane uporno i namjerno nisu karakterizirale kao prekid sada već više od mjesec dana načelnog primirja). Naravno, Donald Trump je vrijeme pred otvaranje međunarodnih tržišta u rano jutro ponedjeljka, 4. svibnja, proveo pripremajući dobre vijesti za nervozne trgovce – no, budući da su njegovo otvaranje Hormuza uskoro obilježili oružani incidenti u tjesnacu, cijena nafte baš i nije pala po planu (cijene WTI nafte ostale su iznad 104 USD po barelu do srijede, 6. svibnja, a cijene Brent nafte isto su vrijeme provele između 114 i 110 USD po barelu).

Napomenimo da se u ponedjeljak, 4. svibnja, bilježio i dolazak u Long Beach, savezna država Kalifornija, zadnjeg tankera koji je naftu u Iraku utovario prije izbijanja rata i zatvaranja Hormuza – čime je sad čitav svijet ušao u fazu izostanka isporuke energenata iz glavnine Perzijskog zaljeva. Ipak, budući da do srijede, 6. svibnja, ipak nije došlo do vojne eskalacije oko Hormuza, Trumpu je ipak uspjelo rušenje terminskih cijena nafte (od 100 na 89 USD za barel WTI nafte, uz brzi povratak na oko 96 USD, odnosno od 108 do 98 USD, s brzim povratom na oko 101 USD za barel Brent nafte) najavama novih ozbiljnih pregovora, do kojih ipak do kraja ovotjednog trgovanja naftom nije došlo, baš kao ni do sklapanja ikakvog mirovnog sporazuma. Ipak, u očekivanju iranskih odgovora na kratki i navodno jako općeniti američki „Memorandum o razumijevanju“ samo 15 minuta prije kraja trgovanja za ovaj tjedan, u medijima su opet osvanule najave mogućih pregovora SAD-a i Irana, negdje tijekom idućeg tjedna, valjda opet u Islamabadu.

Pri svemu tome treba napomenuti i da je Hormuz ne samo zatvoren sve ove dane ostao  (što jako ide na korist Irana i štetu svih korisnika bliskoistočnih energenata), nego su se od sredine pa do kraja tjedna bilježili i dani bez ijednog vidljivog prolaza brodova, sve uz ponovne jake mjere lokalnog ometanja navigacijskih signala te sve učestaliju praksu kompletnog gašenja civilnih identifikacijskih sustava AIS (Automatic Identification System) na brojnim tamošnjim brodovima. Naravno, te mjere nisu bitnije omele u radu eskadre od po više desetaka iranskih lakih plovila, koje se sve češće vidjelo u Hormuzu i na prilazima ovom strateški bitnom plovnom putu. Osim napada na pojedine brodove (civilne, ali i američke vojne koji su se približavali Hormuzu), ponovno se počelo nagađati i o iranskom brodskom polaganju dodatnih mina u područje tjesnaca – no sve učestaliji incidenti zapravo su poslužili kao svojevrsni ukras oko navodnog pregovaračkog procesa za koji posebno Sjedinjene Države iz dana u dan tvrde da intenzivno traje, dok Iran o tome zapravo šuti. Ipak, dok se 6. svibnja čulo kako se u neko doba prije toga kroz Hormuz uspio provući LNG-tanker „Mraweh“ i krenuti prema Japanu, u subotu, 9. svibnja, slično se čulo i za katarski LNG-tanker „AL KHARAITIYAT“, koji je kroz Hormuz prošao s upaljenim AIS-sustavom preko iranske plovne rute, i to iz katarske izvozne luke Ras Laffan prema kupcima u Pakistanu.

No, dok su to suštinski pozitivne vijesti, treba spomenuti i jednu ekološki te strateški lošu vijest. Naime, od srijede, 6. svibnja, na prostoru Perzijskog zaljeva moglo se primijetiti veliku naftnu mrlju koja je krenula od jednog od oštećenih ili starih tankera na zapadnoj obali iranskog naftnog terminala na otoku Harg. Ta mrlja je do subote, 9. svibnja, narasla na oko 45 četvornih kilometara, vidljiva je i sa satelita, a u plutanju Zaljevom navodno se podijelila na dva veća dijela. Sve to posebno napominjemo jer bi u dogledno vrijeme mogla doći do niza desalinizacijskih postrojenja u državama na zapadnoj obali Perzijskog zaljeva, što bi u izostanku mjera obuzdavanja i čišćenja ondje lako moglo izazvati velike probleme s tamošnjom proizvodnjom pitke vode.

Brzi kraj „Projekta sloboda“

Prvi preokret stanja nastupio je u nedjelju, 3. svibnja, poslijepodne, kada se od američkog predsjednika Donalda Trumpa moglo čitati o skorom početku „Projekta sloboda“ – nekakvog „humanitarnog“ oslobađanja brojnih plovila međunarodnih brodovlasnika, za što su Sjedinjene Države navodno molile brojne svjetske države. Naravno, riječ je opet bila o objavi na Trumpovoj društvenoj mreži Truth Social, gdje se on obvezao „voditi njihove brodove sigurno iz tog ograničenog plovnog puta, tako da oni mogu slobodno i vješto nastaviti sa svojim poslom“ – sve to od jutra u ponedjeljak, 4. svibnja, po tamošnjem lokalnom vremenu, uz prijetnju grubom silom onima koji bi se tome mogli protiviti. Kako izgleda, nakon što je do 2. svibnja formalno objavljen kraj operacije „Epic Fury“ (iako je nastavljena blokada Irana kao klasično pomorsko ratno djelovanje) – sada je ideja bila da jednu „terminiranu“ ratnu operaciju zamijeni nešto novo, navodno humanitarno i u biti gotovo jednako agresivno (svojevrsno otvaranje prometa kroz Hormuz, mimo volje Irana i uz konstantna borbena djelovanja u tjesnacu).

Počinje američki “Project Freedom”

Odmah idućeg dana Sjedinjene Države su kroz Hormuz prošle s dva razarača (USS Mason (DDG-87) i USS Truxtun (DDG-103), uz pratnju više helikoptera tipa AH-64 Apache i SH-60 Seahawk), odbile brojne iranske napade i odande ispratile dva američka trgovačka broda („ALLIANCE FAIRFAX“ i CS „Anthem“), navodno kroz uski koridor u iranskim minskim poljima koji su prethodnih dana manje vidljivim robotiziranim sredstvima prokrčili američki specijalizirani ratni brodovi. Zauzvrat, s iranske je strane došlo do oštrog odgovora širih razmjera – prvo je u samom Hormuzu proglašena nova „sigurnosna zona“ koja sa zapadne strane počinje na obali Ujedinjenih Emirata i ide od početka otoka Qeshm, dok s istočne/vanjske strane počinje na iranskoj obali kod rta Kuh Moborak i ide preko Omanskog zaljeva sve do južno od emiratske luke Fujairah (koja tu kao da upada u iransku zonu, zajedno s izlaznom točkom njihova naftovoda koji zaobilazi Hormuz). Ta je mjera odmah izazvala i gomilanje civilnih brodova izvan granica te zone, ujedno pokazavši kako nema interesa za slušanje američkih poziva za samostalne izlaske iz Hormuza kroz omanske teritorijalne vode na južnoj strani tjesnaca. Ujedno, tijekom ponedjeljka, 4. svibnja, Ujedinjeni Arapski Emirati objavili su i sklapanje sigurnosnog saveza s Izraelom (koji je u tu zemlju navodno poslao i vojnike te protuzračne sustave Iron Dome, što je dodatno svratilo pozornost regije na UAE, baš kao i sličan potez koji su UAE s Egiptom objavili 7. svibnja). Zato u večernjim satima nisu začudili ni novi iranski zračni napadi na Ujedinjene Arapske Emirate, prvi od američkog proglašenja primirja 7. travnja – kada je ispaljeno 12 balističkih raketa, 3 krstareće rakete i 4 drona. Od toga su sve rakete bile uspješno presretnute, ali dronovi su ipak uspjeli pogoditi skladišta nafte u velikoj luci Fujairah na obalama Omanskoga zaljeva (gdje je požar trajao preko 48 sati).

Na zahtjev Pakistana i drugih Trump je obustavio “Project Freedom” na neko vrijeme

Među ostalim, navečer 4. svibnja pred obalama Ujedinjenih Emirata nastradao je i brod HMM „Namu“ pod panamskom zastavom, ali u južnokorejskom vlasništvu, što je Trump posebno iskoristio da Južnu Koreju pozove na pridruživanje SAD-u u „otvaranju“ Hormuškog tjesnaca. Slični iranski napadi na UAE (barem 2 krstareće rakete) nastavili su se i tijekom utorka, 5. svibnja, ali s ponešto manjim intenzitetom i uspjehom – jednako kao i odgovori Emirata po obalnim ciljevima u Iranu. Uz sve to ostala je stajati činjenica da se, usprkos dizanju u zrak brojnih američkih vojnih aviona iz SAD-a, ipak sve ove napade nije karakteriziralo ozbiljnim kršenjima primirja (o čemu se nisu htjeli izjasniti ni američki ministar obrane Pete Hegseth niti načelnik Združenog stožera Caine na jutarnjoj konferenciji za medije 5. svibnja). To je izazvalo ogorčenje u krugu američkih saveznika na zapadnim obalama Perzijskog zaljeva, koje se ionako tek naknadno obavijestilo o američkom započinjanju čitave operacije/projekta. No, budući da su oni ipak očekivali da napade na njih SAD doživljava ozbiljno (te da pomogne u obrani), ovakvo američko suzdržavanje od povratka u „ratne vode“ dovelo je do brzih lokalnih reakcija – Saudijska Arabija i Kuvajt povukli su svoje dozvole za američko korištenje svojih zračnih prostora u ratne svrhe. Iako se tu radilo o sporu koji je uskoro bio diplomatski zaglađen, oko 6 sati takvog iskakanja iz režima suradnje bilo je dovoljno da SAD već oko 19 sati u utorak, 5. svibnja, budu primorane obustaviti svoj „Projekt sloboda“ (nakon samo 36 sati njegove primjene). Iako se uskoro saznalo za prave razloge obustave, Trump je taj preokret opet izveo objavom na mreži Truth Social, tvrdeći da se radi „na zahtjev Pakistana i drugih država“, zbog nevjerojatnog uspjeha u vojnoj kampanji i u svrhu poticanja „kompletnog i konačnog sporazuma s predstavnicima Irana“, uz istodobno zadržavanje američke blokade Irana (što je ionako nelogično, budući da se tu radi o klasičnom sredstvu mornaričkog ratovanja kojem teško da ima mjesta tijekom primirja). Iako se tom prilikom nije specificiralo na koliko dugo Trump zapravo suspendira svoj „Projekt sloboda“ (navodeći kako će „biti pauziran na kratko vrijeme“) – već do kraja tjedna počelo se spominjati nešto pod nazivom „Projekt sloboda plus“, opet nejasnog sadržaja ili trajanja.

Pregovora ima i nema

Katarski LNG-tanker „AL KHARAITIYAT“ na putu kroz blokade

Što se spomenutih pregovora SAD-a i Irana tiče, stanje je tu bilo i ostalo prilično nejasno. Naime, na američke zahtjeve s kraja travnja Iran je navodno odgovorio 3. svibnja, gdje su se spominjale tri osnovne faze postupka: pretvaranje primirja u pravi prestanak neprijateljstava (uz rješavanje blokada), zatim rješavanje nuklearnih pitanja, i onda širenje suglasja na širu regiju. U tom smislu u medije je dospjelo i ponešto navodnih detalja iranske ponude – od ponovnog otvaranja Hormuza uz postupno zajedničko razminiranje, također postupno ukidanje i američke blokade tjesnaca te iranske obale, uz promišljanje nekih oblika kompenzacije Irana za velike ratne štete (koje se postupno i iz Teherana procjenjivalo tako velikima da će trebati barem nekoliko godina za bazičnu obnovu), zatim pristajanje na 15-godišnje zamrzavanje obogaćivanja uranija (nakon čega bi to išlo samo do civilno dovoljnih 3,5 posto) i, konačno, uspostavu međunarodnog tijela koje bi nadgledalo mir između SAD-a, Izraela, Irana i Hezbollaha.

Do srijede, 6. svibnja, ova se priča premetnula u formiranje svojevrsnog Memoranduma o razumijevanju koji bi na jednoj strani teksta trebao sadržavati (1) odluku o deblokiranju Hormuza i okončanju američke blokade Irana, (2) pregovore o iranskom zamrzavanju obogaćivanja uranija (gdje SAD navodno traže zastoj od 20 godina, a Iran odgovara protuprijedlogom od 5 godina i još 5 mogućeg produženja), (3) odmrzavanje sankcijama zamrznute iranske imovine, (4) pregovore o iznošenju visoko obogaćenog uranija iz zemlje (navodno Iran pristaje na predaju u ruke Međunarodne agencije za atomsku energiju, dok bi SAD htjele da se to preda njima), a (5) ista ta međunarodna agencija (IAEA) preuzela bi i kontrolu iranskog nuklearnog programa i infrastrukture, (6) dok bi se Iran obvezao općenito ne koristiti podzemne nuklearne komplekse. Nasuprot tome, u praksi su pregovori završili dodatno zakomplicirani kada je u srijedu, 6. svibnja, objavljeno iransko osnivanje „Uprave za tjesnac Perzijskog zaljeva“ – od koje se očekivalo da (1) ubire putarinu u iranskim rijalima, (2) posluje s bankovnim garancijama samo iz iranskih banaka, (3) osigurava da zemlje koje su doprinijele štetama tijekom rata plate reparacije prije dobivanja dozvola za prolaz, da se prolaz kompletno brani onima koji su sankcionirali Iran ili u inozemstvu blokirali njegovu imovinu, (4) osigura da svi dokumenti moraju spominjati „Perzijski zaljev“, (5) provodi zapljene plovila i ubire kazne od 20 posto tereta za sva plovila koja bi kršila propise, (6) osigurava da sva plovila poštuju dodijeljene koridore i pridržavaju se uputa iranskih vojnih vlasti, (7) osigurava da budu zabranjena sva plovila pod izraelskom zastavom ili koja imaju veze s izraelskim lukama.

Za Trumpa su SAD u 10. tjednu rata samo 6. tjedana u sukobu (Truth Social, 7. svibnja 2026. godine)

U očekivanju iranskog popuštanja i prihvaćanja već spomenutog američkog Memoranduma o razumijevanju, Trump je 6. svibnja na svojoj društvenoj mreži Truth Social objavio: „Pretpostavivši da će Iran pristati dati što je već bilo dogovoreno, što je, možda, velika pretpostavka, već legendarni Epski bijes (Epic Fury) bit će okončan, a vrlo učinkovita blokada osigurat će da Hormuški tjesnac bude OTVOREN ZA SVE, uključujući Iran. A ako se ne slože, započinje bombardiranje, i ono će biti, nažalost, bitno više razine i intenziteta nego što je bilo ranije“. Time se nastavila Trumpova igra toplo-hladno – čas tvrdeći da su SAD pobijedile i sporazum samo što nije nametnut Iranu, da bi se onda ustanovilo kako od toga još nema ništa i krenulo s idućom serijom grubih prijetnji. Zato i ne čudi kako se u četvrtak, 7. svibnja, iz iranskih izvora moglo čuti da su u medijima objavljivane varijante sporazuma „više popisi američkih želja nego realnost“, gdje Iran navodno odbacuje čitav niz takvih točaka kao „neprihvatljive“. U tom je svjetlu trebalo gledati i izjave predsjednika iranskog parlamenta Mohammada Baghera Ghalibafa od 6. svibnja – kako „neprijatelji nastoje Iran prisiliti na PREDAJU kroz ekonomski pritisak i pomorsku blokadu“, čemu se ta država i društvo navodno planiraju oduprijeti. Da im neće nedostajati posla moglo se naslutiti i iz izjave Trumpa medijima u petak, 8. svibnja, kada je ustvrdio: „Oni su se poigravali s nama danas, i mi smo ih otpuhali… Poigravali su se. Ja to zovem poigravanje. Javit ću vam ako neće više biti primirja. Ako nema primirja, to nećete trebati posebno saznavati… samo ćete vidjeti veliko žarenje koje će dolaziti iz Irana. I bolje da brzo potpišu sporazum… Razgovori idu vrlo dobro, ali morate razumjeti – ako se to ne potpiše, trpjet će mnogo boli“.

O svemu tome je u Pekingu s kineskim ministrom vanjskih poslova Wang Yijem u srijedu, 6. svibnja, razgovarao i iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi, kojem je to svojevrsna priprema terena pred dolazak i samog Trumpa u Kinu te njegov susret s Xi Jinpingom – koji je prvotno bio zakazan od 31. ožujka do 2. travnja, da bi onda radi rata u Iranu put bio odgođen na 14. i 15. svibnja. U svjetlu tog bitnog susreta, do kojeg je Trumpu navodno jako stalo, ne bi čudilo da se Sjedinjene Države ipak potrude i ponešto ojačati svoju poziciju u Iranu, ujedno objašnjavajući domaćinima detalje ekonomskih sankcija prema trima kineskim poduzećima specijaliziranima za komercijalnu prodaju satelitskih resursa (MizarVision, The Earth Eye i Chang Guang Satellite Technology), koja je radi suradnje s Iranom u petak, 8. svibnja, sankcionirao američki ministar financija Scott Bessent.

Što se visoke međunarodne politike tiče, treba napomenuti i da su Sjedinjene Države te Bahrein (uz podršku Saudijske Arabije, Katara, UAE i Kuvajta) u utorak, 5. svibnja, ipak pokrenuli i postupak donošenja namjenske rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda o slobodnoj plovidbi Hormuškim tjesnacem. Taj dokument osuđuje iranske napade na komercijalna plovila, kao i ograničavanje zakonitog prolaza kroz Hormuz (bilo polaganjem mina ili naplatom nekakve putarine). Takve se aktivnosti definiraju ugrozama za međunarodni mir i sigurnost (suprotno čl. 7. Povelje Ujedinjenih naroda), što otvara i put za usvajanje suprotnih međunarodnih mjera. Iran se poziva da objavi karte miniranja te pomogne akcije razminiranja, uz rad i na uspostavi humanitarnog koridora koji bi osigurao protok roba, hrane i umjetnih gnojiva. Ujedno se članice UN-a poziva da ne pomažu Iranu u zatvaranju tjesnaca i potvrđuje pravo na tamošnju samoobranu u skladu s međunarodnim pravom, uključujući i UN-ovu Konvenciju o pravu mora. Ova se inicijativa Iranu toliko temeljito ne sviđa da su tijekom subote, 9. svibnja, našli za shodno „mikroskopsku državu“ Bahrein upozoriti o ozbiljnim posljedicama podržavanja ovakve „američke rezolucije“ riječima – „Ne zatvarajte si vrata Hormuškog tjesnaca zauvijek!“.

Ipak, na svemu tome vjerojatno neće biti tajanstvenih profitera, kakve se na američkim tržištima vrijednosnica opet moglo vidjeti vezano uz općenite političke poteze po pitanju Irana u srijedu, 6. svibnja. Naime, samo oko sat prije nego što su mediji objavili tvrdnje Trumpa da bi sporazum mogao biti na vidiku, netko je navodno opet uložio 920 milijuna USD na pad krizom tjeranih cijena nafte (oko 12 posto) i time brzo zaradio oko 125 milijuna USD – da bi se onda trendovi preokrenuli nakon iranske objave oko osnivanja već spomenute „Uprave za tjesnac Perzijskog zaljeva“ – što je cijene nafte opet potjeralo na rast od oko 8 posto, ali ovoga puta bez ikakvih vezanih investicija podnesenih u zadnji trenutak.

Borbena djelovanja u Hormuzu

Dok se u utorak, 5. svibnja, na momente bilježilo i po 85 iranskih lakih brodica u području Hormuza, ondje je bio napadnut i francuski teretni brod „CMA CGM SAN ANTONIO“, koji je pokušao s ugašenim identifikacijskim sustavom samostalno probiti iransku blokadu, koristeći za prolaz rutu uz omansku obalu, koju je za takve svrhe preporučio Trump. U svjetlu svega toga ne čudi da su tog dana Ujedinjeni Arapski Emirati i samostalno krenuli u napade borbenim avionima i dronovima po obalnom području jugozapadnog Irana (Bandar Abbas, otok Qeshm), ne bi li se osvetili za iransko raketiranje UAE od prethodnoga dana. Uz to su i Sjedinjene Države u zraku držale više desetaka aviona-tankera, uz vjerojatno i jake snage borbenih aviona – što je bitno pojačalo i nagađanja o široj obnovi ratnih djelovanja nad Iranom. Dok do tako nečega ipak nije došlo, SAD su u srijedu, 6. svibnja, ipak onemogućile proboj blokade tankera pod iranskom zastavom „Hasna“ – kojem je borbeni avion F/A-18E/F s nosača USS Abraham Lincoln topom onesposobio kormilo. Ovo je bila novost – provođenje američke pomorske blokade borbenim avionima – koju se do kraja tjedna onda vidjelo u više odvojenih navrata, iako su pažljiviji promatrači uspjeli uočiti raspored više plovila Ratne mornarice SAD-a uzduž linije američke blokade u Omanskom zaljevu. Za to vrijeme, američki nosač zrakoplova USS Gerald Ford (CVN-78) početkom svibnja preselio se iz Crvenog mora opet u Mediteran – da bi onda 6. svibnja prošao i Gibraltar na putu prema svojoj matičnoj luci Norfolk (u kojoj nije bio već više od 320 dana i lako bi mogao potući rekord trajanja borbenog rasporeda od 332 dana, koji je 1972./1973. postavio nosač USS Midway (CV-41) tijekom Vijetnamskog rata).

„MV Ocean Trader“ lociran na Diego Garcia

Nasuprot tome, te iste srijede, 6. svibnja, moglo se vidjeti kako kroz Suez prolazi i francuski nuklearni nosač zrakoplova Charles de Gaulle (R91) praćen francuskom, talijanskom i nizozemskom pratnjom – dok bi im se u potencijalnoj operaciji oko Hormuza mogao pridružiti i britanski razarač HMS Dragon, prema odluci Vlade Ujedinjenog Kraljevstva od subote, 9. svibnja. Svi bi ti europski brodovi mogli doći do izražaja samo u slučaju postizanja mirovnog sporazuma SAD-a, Izraela i Irana, kada bi mogli štititi međunarodni promet Hormuzom te pomoći u tamošnjem razminiranju. Zato sasvim drukčija očekivanja treba imati od specijaliziranog američkog broda „MV Ocean Trader“, koji je uz opskrbni brod USNS Pililaau (T-AKR 304) i pratnju bio uočen kod otočja Diego Garcia u Indijskom oceanu. Naime, riječ je tu o plovećoj bazi za američke specijalce, koja je početkom siječnja bila pred Venezuelom, da bi se sada, izgleda, približavala Iranu i Hormuzu. Općenito, sukobljavanja su bila nastavljena i u četvrtak, 7. svibnja, kada se bilježio prolazak kroz Hormuz američkih razarača USS Truxtun i USS Mason, dok im je USS Rafael Peralta (DDG-115) pružao podršku s istoka – da bi onda nakon žestokih iranskih djelovanja bili izvedeni i jači zračni protunapadi po izvorištima iranskih napada (luka Bahman na otoku Qeshm, Bandar Khamir i nedaleki Bandar Abbas, Minab i njemu nedaleka mornarička baza Bandar Kargan te Sirik na Hormuzu i ciljevi po regiji Jask).

Slična „ljubavna čarkanja“ („love tap“, po riječima samog Trumpa) nastavila su se i u petak, 8. svibnja – kada su u javnost stigle vijesti o onesposobljavanju u Omanskom zaljevu praznih iranskih tankera „Sea Star III“ i „Sevda“ (raketama iz borbenih aviona F/A-18 Super Hornet spriječen je njihov povratak u Iran i korištenje kao plovećih skladišta za naftu u vrijeme blokade). Zauzvrat, u Hormuzu se moglo pratiti djelovanja i do 150 iranskih brzih naoružanih brodica, čulo se o uspješnim iranskim napadima dronovima i krstarećim raketama na veliki aerodrom grada Dubaija u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, te o ponešto dvojbenom iranskom zauzimanju tankera „Ocean Koi“ u Omanskom zaljevu (koji je, prema SAD-u, barem od 2020. godine djelovao u okviru upravo iranske „flote u sjeni“).

50-60 IRGC brzih brodica u Hormuzu (satelitska snimka via Soar, 9. svibnja 2026. godine)

U subotu, 9. svibnja, nastavljena su iranska djelovanja barem 130 brzih brodica u Hormuzu, a uz moguća dodatna miniranja postavilo se i pitanje iranske kontrole nad podmorskim kabelima koji prolaze Hormuzom, iako namjerno postavljenima kroz omanske vode. Njih barem 10 bitnih globalno nosi 15 do 20 posto financijskog i internetskog prometa između Europe, Zaljeva i Azije, same zemlje Zaljeva time prebacuju oko 90 posto svog bankovnog i internetskog prometa, dok sam Iran tu sudjeluje s oko 40 posto svog prometa (ostalo im je kopnom). Prema iranskim medijima, namjera je tu ista kao i za brodove – uvođenje dozvola, naplata korištenja i primjena isključivo iranskog prava, valute i bankarskog sustava. Nasuprot tome, u subotu, 9. svibnja, čulo se i o američkim napadima na barem tri tankera oko nedaleke iranske luke Jask, s većim požarima te izlijevanjima nafte po Omanskom zaljevu, da bi nedjelja, 10. svibnja, počela vijestima o oštećenju teretnog broda nedaleko Dohe u Kataru.

IRGC dronovi nad Erbilom 7. svibnja 2026. godine

Dok se do kraja tjedna bilježilo i više rušenja američkih bespilotnih letjelica srednje kategorije MQ-9A Reaper (njih barem 25 do sada, tijekom čitave intervencije), pojedini američki mediji objavili su i širu analizu raznih šteta koje su tijekom aktivne faze intervencije pretrpjeli brojni američki vojni kompleksi u okolici Irana, koje je ta država iznenađujuće precizno gađala (navodno temeljem ruskih i kineskih podataka). Tom je analizom bilo obuhvaćeno preko 228 kompleksa širom regije, uz štete koje se komentiralo kao izuzetno precizne i s malo vidljivih promašaja, te preko 10 milijardi USD vrijednosti. Slično se čulo i u četvrtak, 7. svibnja, kada je Iran ponovno kamikaza-dronovima u okolici Erbila u Iraku napadao baze izbjeglih Kurda iz stranke PDKI (Demokratske partije iranskog Kurdistana) na koje su početkom intervencije posebno računali iz SAD-a i Izraela – pa zato ne čudi ni da su borbeni avioni SAD-a navodno sudjelovali i u ne baš sveobuhvatnoj zračnoj obrani ovih ciljeva. Zato se određeno zadovoljstvo američkim saveznicima moglo 7. svibnja čuti iz UAE-a, Bahreina i Kuvajta, kojima je interventno odobrena kupnja 17 milijardi USD vrijednih raketa sustava MIM-104 Patriot, slično kako je to prije tjedan dana već bilo odobreno i za Katar (u vrijednosti 4 milijarde USD).

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 10. svibnja 2026. pod nazivom “Loše vijesti iz Zaljeva. Problem je vidljiv čak i sa satelita. Prema Iranu kreće specijalni brod američkih komandosa” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/hormuz-pod-kljucem-trump-prijetnje-naftna-mrlja-cijene-rastu-pregovori-stoje-15706939

Ratne operacije u Iranu i Perzijskom zaljevu stajale su SAD do sada 29 milijardi američkih dolara, izjavio je u utorak 12. svibnja visoki dužnosnik Pentagona. , To je povećanje od četiri milijarde u odnosu na procjenu iznesenu krajem prošlog mjeseca. Naime, Pentagon je 29. travnja službeno objavio da je rat do tog trenutka stajao 25 milijardi USD.

U jednom od prethodnih tekstova objavili smo na portalu Obris.org podatke SIPRI-a, Međunarodnog instituta za istraživanje mira iz Stockholma, koji je objavio da je prošla godina bila 11. za redom u kojima su troškovi za vojne potrebe globalno rasli. Ogradili smo se da u te podatke nisu navedeni troškovi sukoba SAD-a i Izraela, s jedne strane te Irana s druge.

U Kongresu svjedočenje o troškovima

Hurst,Hegseth i Caine na saslušanju u Kongresu

Međutim, tijekom saslušanja u Kongresu Jules Hurst, koji obavlja dužnost glavnog računovođe Pentagona, rekao je jučer zakonodavcima da novi trošak uključuje ažurirane podatke o popravku i zamjeni opreme te operativne troškove. “Zajednički stožerni tim i računovodstveni tim neprestano preispituju tu procjenu. (…) Veliki dio tog povećanja dolazi od preciznije procjene troškova popravka i zamjene opreme“, rekao je Hurst, sjedeći uz ministra obrane Petea Hegsetha i načelnika Združenog stožera, generala Dana Caina. Nije jasno kako je Pentagon došao do brojke od 29 milijardi dolara, ocjenjuju mediji. Najnovija brojka dolazi usred nestabilnog primirja, konkurentskih pomorskih blokada, vrtoglavog rasta cijena plina i pada javne podrške ratu.

Hurst je rekao i da procjena također uključuje operativne troškove i streljivo. Najnoviji izračun još uvijek ne uključuje troškove popravka američkih objekata na Bliskom istoku, koji su pretrpjeli štetu od iranskih protunapada: „Ne znamo kakav će biti naš budući stav. Ne znamo kako bi se te baze obnovile i ne znamo koliki će postotak naši saveznici i partneri platiti za tu obnovu,“ rekao je Hurst

Tko će izračunati vrijednost svih gubitaka SAD-a u ratu protiv Irana?

Portal Politico prenosi da su se demokratski senatori uhvatili za najnoviju procjenu, tvrdeći da Trumpova administracija umanjuje troškove rata bez jasnog kraja i oslanja se na Kongres da podmiri račun. Vodeća demokratkinja u Odboru za proračun Senata, senatorica Patty Murray iz Washingtona, optužila je najnovije brojke da su “sumnjivo niske“: “Trošite teško zarađeni novac poreznih obveznika obitelji na rat kojem se mnogi snažno protive i prisiljavate mnoge da plaćaju više na benzinskim postajama, a ipak ne dajete ni stvarnu analizu dosadašnjih troškova ovog rata“. No ministar obrane/rata Pete Hegseth tvrdi da su troškovi veći od rizika koje predstavlja Teheran: “Kolika je cijena dobivanja nuklearnog oružja od strane Irana?”, rekao je Hegseth senatorici Murray, dodavši: “Ovaj predsjednik je bio spreman donijeti povijesnu i hrabru odluku da se suoči s tim. To dolazi s troškovima i mi to prepoznajemo.” Hegseth, Caine i Hurst založili su se za rekordni obrambeni proračun Trumpove administracije od 1,5 bilijuna dolara.

A zalihe streljiva?

Senator Mark Kelly u otvorenom je ratu s Peteom Hegsethom

Inače, na ovom saslušanju potaklo se i pitanje potrošnje visokotehnološkog streljiva. Naime, već neko vrijeme se nagađa da su se američke zalihe streljiva opasno „stanjile“. Mogući dokaz tome su i obavijesti iz Washingtona saveznicima u Europi da će njihovo naručeno streljivo kasniti, o čemu smo pisali i na portalu Obris.org..  Ali Hegseth tvrdi drugačije: “Točno znamo što imamo. Imamo dovoljno onoga što nam treba“, rekao je Hegseth tijekom saslušanja pred pododborom Zastupničkog doma koji nadzire obrambene troškove. Demokratski senator Mark Kelly potaknuo je raspravu u nedjelju, rekavši da smatra “šokantnim” koliko je određeno streljivo iscrpljeno zbog rata, pozivajući se na brifinge Pentagona o zalihama projektila Tomahawk, ATACMS i Patriot. Kelly, koji je član senatskih odbora za oružane snage i obavještajne poslove, rekao je u CBS-ovoj emisiji “Face The Nation” da će trebati “godine” da se te zalihe obnove. Upozorio je da se SAD možda neće moći braniti u slučaju dugotrajnog napada koji bi proistekao kao rezultat rata predsjednika Trumpa protiv Irana, za koji je rekao da je pokrenut „bez strateškog cilja, bez plana, bez vremenskog okvira“. „Naravno, bit ćemo u gorem položaju nego što bismo inače bili da se ovaj rat u Iranu nije dogodio“, rekao je Kelly. Hegseth je opisao problem koji je istaknuo Kelly kao „glup i beskorisno preuveličan“. Načelnik združenog stožera general Dan Caine naglasio je da su američka regionalna zapovjedništva izvijestila o „dovoljnoj količini streljiva“ za svoje trenutne misije.

U svakom slučaju, situacija krhkog primirja u Perzijskom zaljevu koje je po riječima američkog predsjednika „na aparatima“, mijenja se iz dana u dan, a novi troškovi samo rastu.

Nedjelja, 3. svibnja, ujedno je 65. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, gdje je proteklih deset dana prošlo bez velikih novosti na terenu, ali uz brojna kolebanja na tržištima. Naime, iako se u više navrata nagađalo da direktni pregovori samo što nisu opet krenuli, jednako se tako višekratno očekivala i obnova američkih te izraelskih ratnih djelovanja nad Iranom. Ni ta očekivanja se (za sada) nisu ostvarila.

Čini se da je IRCG dodatno ojačala tijekom ratnih sukoba

Jednako tako, izgleda da se nisu ostvarila ni nagađanja o tome da je iranska strana nepomirljivo podijeljena između vojne frakcije (Revolucionarna garda) i „umjerenijih“ političara – što je trebala biti američka osnova za postizanje nekakvih mirovnih kompromisa. Ujedno, treba napomenuti da (za razliku od Irana) mir u Libanonu zapravo nije zaživio u potpunosti – tako da su se iz dana u dan bilježili razni oružani incidenti na tom sekundarnom ratištu, gdje Izrael ustrajno napada položaje i infrastrukturu libanonskog Hezbollaha, dok vojne postrojbe te stranke/milicije uzvraćaju po izraelskim vojnim postrojbama i položajima.

Naravno, u sklopu svih održanih razgovora po pitanju mira u Libanonu nije došlo do povlačenja Izraelaca s okupiranih pograničnih krajeva na jugu države, baš kao što ni lokalne vlasti nisu bile niti blizu razoružavanju Hezbollaha, koje službeni Tel Aviv ustrajno postavlja među preduvjete trajnijeg rješenja tamošnjih sukoba.

Ekonomski troškovi i pad javne potpore u Americi

U međuvremenu, iz službenih američkih vojnih izvora čulo se da je dosadašnji tijek rata u Iranu SAD koštao oko 25 milijardi USD, dok američka oporba i neovisni izvori spominju kako se tu vjerojatno radi samo o novcu za potrošena ubojna sredstva, dok je puni obračun s operativnim troškovima i pretrpljenim štetama ipak bitno viši.

Zato i ne čudi da se do petka, 1. svibnja, moglo čuti kako nakon 65 dana intervencije čak 61 posto Amerikanaca ne podržava aktualno ratovanje u Iranu (19 posto republikanaca, 71 posto neopredijeljenih i 91 posto demokrata), dok je za postizanje takvih razina javnog neslaganja u slučaju rata u Iraku trebalo preko 3 godine sukoba, a u slučaju Vijetnamskog rata čak 6 godina američkog sudjelovanja.

Status Hormuškog tjesnaca i Trumpova retorika

Hormuški tjesnac i nadalje je zatvoren. U zadnjih desetak dana ustrajno se čulo i o mogućoj obnovi sukoba ako se ne otvori međunarodni brodski promet Hormuzom, o čemu je u utorak, 28. travnja, na svojoj društvenoj mreži Truth Social živopisno pisao i američki predsjednik Donald Trump.

– Iran nas je taman izvijestio da su u ‘stanju kolapsa‘. Oni hoće da mi ‘otvorimo Hormuški tjesnac‘, što je prije moguće, dok oni pokušavaju dokučiti svoje pitanje vodstva (što mislim da će biti u stanju!) Hvala na pažnji na ovu temu!, napisao je.

Ipak, ne samo da Iran nije molio SAD da im otvore Hormuz, već se ni ta njihova „situacija po pitanju vodstva“ nije pokazala nekim posebnim problemom. Problem je tu vidljiv nastavak iranskoga izvoza – tako se u petak, 24. travnja, čulo o punjenju triju velikih tankera na iranskom otoku Harg (oko 6 milijuna barela nafte). Uz to, stigle su i vijesti o gomilanju barem 20 raznih iranskih tankera u luci Chabahar (nedaleko od granice s Pakistanom) – što je bilo tumačeno djelovanjem nedaleko postavljene američke blokade. Ipak, u subotu, 25. travnja, kroz Hormuz je navodno prošlo samo 5 brodova (tri tankera – kineski, grčki i jedan nespecificirani – te još dva teretna broda), a idući dani su navodno tjerali vodstvo SAD-a da odluči između daljnjeg čekanja i pregovaranja ili obnove ratnih djelovanja.

Ipak, kako se moglo čuti iz pojedinih neslužbenih izvora, od 25. do 28. travnja američku su blokadu navodno probila čak 52 iranska plovila (31 tanker i 21 teretni brod, kako u izlazu, tako i u ulazu u Zaljev), dok je u isto vrijeme legalni prolaz obuhvatio oko 30 plovila. Dodatno, u ponedjeljak, 27. travnja, bilo je 6 prolazaka kroz Hormuz, a u utorak, 28. travnja, mogao se u Hormuzu vidjeti i izlazak japanskog tankera „Idemitzu Maru“ s naftom iz Saudijske Arabije, tankera Stairway u kineskom vlasništvu iz UAE u Oman, uz još 4 broda (tri tankera i jedan teretni brod iz iranskih luka), te barem jedan ulazak. U srijedu, 29. travnja, čulo se za izlazak 16 brodova, a u četvrtak, 30. travnja – izlazak 4 i ulazak 3 broda. Uz to, za niz iranskih plovila u blizini obale Iraka moglo se čuti i da im se ometaju sustavi za identifikaciju i lokaciju ne bi li se navodni pretovar iranske nafte mogao prikriti zapravo nepostojećim boravkom u iračkim lukama.

Dosezi i učinci američke mornaričke blokade

USS Michael Murphy (DDG 112) djeluje u Arapskom moru

Američka blokada i dalje traje. Čitavo je ovo vrijeme nastavljena i američka blokada iranskog prometa koju je Trump objavio i uspostavio 13. travnja. Dok se iz američkog Središnjeg zapovjedništva (CENTCOM) u subotu, 2. svibnja, moglo čuti da je u prvih 20 dana blokade 48 brodova bilo zaustavljeno ili preusmjereno – ipak nema mnogo naznaka da je to kompletno zaustavilo iranski pomorski promet i izvoz nafte, iako se moglo čuti kako se dotok iranske nafte prema tržištima istočne Azije više nego prepolovio (od oko 2,1 milijuna barela dnevno prema 570.000 dnevno). Tome je zasigurno pomoglo i američko uzapćenje iranskog tankera „Stream“ u Malajskom tjesnacu, u nedjelju, 26. travnja – vjerojatno takva akcija izvedena do sada najdalje od područja sukoba.

Ipak, u dva mjeseca ratnih djelovanja naftni prihodi pojedinih država su narasli (Saudijske Arabije oko 10 posto, a Omana oko 7 posto) – dok je Bahrein bilježio minus od oko 17 posto, Katar oko 20 posto, Ujedinjeni Arapski Emirati oko 25 posto, a Kuvajt oko 40 posto (uz nula izvoza u travnju, po prvi put od Zaljevskog rata 1991. godine).

Budući da se 28. travnja moglo čuti kako Iran u svojim vodama još ima 19 praznih tankera ozbiljne zapremine (iako su neki od njih iznimno stari i krhki, zapravo transportno gotovo neupotrebljivi) – ova je flota Iranu pružila dodatne skladišne kapacitete mimo plana američke pomorske blokade, jednako kao što je navodno pomogla i manja uspostava željezničkog izvoza preko Pakistana prema Kini.

Naravno, efekti blokade ovise i o sposobnosti Irana da u međuvremenu skladišti svoju naftu (1) na kopnu (provincija Khuzestan), (2) na moru (u tankere je od početka blokade navodno spremljeno oko 20 milijuna barela), ali i (3) da jača rafinerijsku preradu te (4) nastavi izvoz (koji redovito osigurava predah u nakupljanju nafte i time odgađa prisilno zatvaranje izvora).

Iranska izdržljivost i ‘piratska‘ taktika SAD-a

Satelitske snimke pokazuju da Iranci na otoku Harg i daje krcaju tankere s naftom

Imajući sve te opcije u vidu, treba uočiti da u dosadašnjem tijeku američke mornaričke blokade nije došlo do brzog zastoja iranske naftne industrije (popunjavanja skladišta nakon obustave izvoza), ne samo u prva dva tjedna blokade (kako su se prvotno procjenjivali ukupni iranski skladišni kapaciteti), tako ni nakon 20 dana blokade – uz nove procjene koje su im 28. travnja davale i dodatnih 12 do 22 dana naftne proizvodnje (do 10. ili 20. svibnja). Sve je to relevantno pod uvjetom da zanemarimo činjenicu da je Iran između 2019. i 2022. godine bilježio preko 33 mjeseca s proizvodnjom oko 15 do 20 posto današnje (ispod 350.000 barela dnevno u prosjeku), te da je i tada izbjegao sva ta oštećenja naftnih izvora za koja se sada uzima da bi ih mogla natjerati na popuštanje i pregovore.

Naravno, dok se time opet pokazala loša kvaliteta sadržajnih procjena na kojima Trump i njegova administracija zasnivaju svoje konkretne odluke u ovom sukobu, ipak nema sumnje u postupnu učinkovitost ovakvog blokiranja protivničke strane – što su dobro ilustrirale i izjave prenesene 29. travnja u iranskim medijima prema kojima bi nastavak blokade mogao „uskoro biti predu­sretnut praktičnim i do sada neviđenim vojnim mjerama“, budući da iransko „strpljenje ima granice“ – kada god one stvarno budu u praksi dostignute.

Do tada treba samo citirati američkog predsjednika Trumpa iz njegova govora na Floridi, 2. svibnja (na „Forum Club of the Palm Beaches“), gdje je o američkoj provedbi blokade zaključio: „Mi smo im preuzeli teret, preuzeli smo naftu. To je vrlo profitabilan posao. Tko bi si mislio da bismo mi to radili, mi smo kao pirati. Mi smo tu kao neka vrsta pirata“.

Diplomatska ofenziva i pregovarački zastoj

Iranski mediji brzo su reagirali na Trumpove izjave o piratima

Pregovori idu ili ne idu. Unatoč prošlotjednim naznakama da bi se direktni pregovori SAD-a i Irana mogli nastaviti tijekom vikenda i početkom tjedna – već u subotu, 25. travnja, od Trumpa se moglo čitati kako američka delegacija neće ići u Islamabad i ondje gubiti vrijeme. Među ostalim, on je razlog za to opet našao u „iznimnoj borbi i zbunjenosti unutar njihovog ‘vodstva‘“, napominjući kako „Nitko ne zna tko ondje vodi, uključujući ni njih“ – naravno, još i uz tvrdnje „Također, mi držimo sve karte, a oni nemaju ni jednu“.

Među ostalim, Iran je na sve to odvratio diplomatskom ofenzivom koja je njihovog ministra vanjskih poslova Abasa Arakčija prvo odvela u Pakistan, pa onda 25. travnja i u obližnji Oman te 27. travnja u Rusku Federaciju (sastanak s Vladimirom Putinom u Sankt-Peterburgu). Barem dio onoga o čemu se pričalo s Irancima Putin je onda 29. travnja valjda prenio Trumpu – gdje je u javnost dospjelo tek upozorenje kako bi obnova ratovanja s Iranom imala „ekstremno teške posljedice“, a potencijalna kopnena djelovanja bila bi „kompletno neprihvatljiva i opasna“.

Iako se iz SAD-a čas tvrdilo da Iran pristaje na sve zahtjeve, a čas se zastoj opravdavao kaosom u Teheranu – baš kako su to najavljivali pakistanski posrednici, Iran je do 26. travnja prema SAD-u poslao svoj novi prijedlog za pregovore, čime su obje strane razmijenile svoja nova stajališta. Za to se vrijeme iz Islamabada, izgleda, pokušalo osigurati dobru volju Teherana otvaranjem i kopnenih pravaca za transport preko 3.000 brodskih kontejnera koji su umjesto u Iranu zadnjih tjedana završili u pojedinim pakistanskim lukama. Tu se spominje ukupno 6 transportnih koridora od luka u Pakistanu do graničnih prijelaza s Iranom na jednu stranu te kopnenim putem prema Kini na drugu stranu.

I iransko veleposlanstvo u Saudijskoj Arabiji iskoristilo je priliku

Kako izgleda, srž iranskih prijedloga odnosila se prvo na trajnu obustavu napada, a tek zatim na rješavanje zastoja u Hormuzu, uz iransku naplatu prolaza i američku obustavu blokade – dok bi tema nuklearnog programa na dnevni red došla kasnije, što se za SAD i Trumpa pokazalo kompletno neprihvatljivim. U odgovoru na sve to, Trump je navodno u Bijeloj kući, 28. travnja, održao sastanak s članovima kabineta i odabranim čelnicima naftne industrije ne bi li se pronašle mjere za stabiliziranje tržišta nafte.

Ujedno, od vojnih vlasti zatražene su pripreme za dugu blokadu Irana, što je dodatno bilo podcrtano i grafičkim prijetnjama Iranu na društvenoj mreži Truth Social u srijedu, 29. travnja – što je onda tijekom srijede, 29. travnja, potjeralo terminske cijene nafte u nebo (barel WTI nafte do 110,1 USD, te barel Brent nafte do 120,86 USD), da bi se samo dan kasnije te procjene pokazale krivima – pa je nafta opet pala (barel WTI nafte do 103,71 USD, a barel Brent nafte 107,19 USD) i onda nastavila jako varirati oko te donje granice do vikenda.

Prijedlozi u 14 točaka i razmimoilaženja u regiji

Nakon te napete srijede, 29. travnja, iz Irana se čulo o izradi novih, izmijenjenih pregovaračkih stajališta, koja navodno, među ostalim, u 14 točaka obuhvaćaju i (1) povlačenje SAD-a iz okolice Irana, (2) prestanak blokade i novi sustav upravljanja Hormuzom, (3) ukidanje sankcija, (4) odmrzavanje sankcijama blokiranog novca, (5) plaćanje reparacija te (6) završetak rata na svim bojištima, uključivo Libanon. Novost bi tu bila da se ne traži prestanak američke blokade kao preduvjet razgovora, već bi do toga došlo u sklopu procesa razgovora o otvaranju Hormuza, nuklearnim pitanjima i sigurnosnim garancijama za Iran.

Iranska diplomatska ofenziva – Abas Araghchi u Omanu

Nasuprot tome, s američke se strane u 9 točaka navodno, među ostalim, govorilo o održavanju blokade sve do postizanja dogovora o nuklearnim pitanjima, dok su pregovori posredno poticani i glasinama o mogućim vojnim udarima za poticanje Irana na neke ustupke. Ipak, dok su SAD navodno predlagale razgovore u trajanju primirja od 2 mjeseca, Iran navodno smatra da bi se do dogovora moglo doći unutar 30 dana. O svemu tome su Iranci opet nastojali obavijestiti širi krug zainteresiranih – pa je tako ministar Araghchi 1. svibnja telefonom razgovarao s kolegama iz Turske, Egipta, Katara, Saudijske Arabije, Iraka i Azerbajdžana, te konačno i s visokom predstavnicom EU Kajom Kallas.

Za razliku od svega toga, ako je vjerovati objavi Trumpa na njegovoj društvenoj mreži Truth Social od kasnih sati u subotu, 2. svibnja – te nove iranske pregovore tek treba sagledati u Washingtonu, iako Trump „ne može zamisliti da bi oni bili prihvatljivi, budući da oni (Iran) još nisu platili dovoljno visoku cijenu za sve što su napravili čovječanstvu i svijetu u zadnjih 47 godina“. Nije čudo da su ovakve riječi izazvale nove ratne strahove kod promatrača stanja u Iranu, iako do nedjelje, 3. svibnja, još nije bilo za uočiti i bitnije promjene očekivanih cijena nafte na raznim terminskim tržištima.

Pri svemu tome, itekako je ostalo otvoreno pitanje koje to arapske zemlje Zaljeva zapravo uopće podržavaju pregovore, a koje se zalažu za nastavak ratovanja – na terenu se moglo vidjeti da Saudijska Arabija aktivno radi s Pakistanom, Turskom i Egiptom na nastavku pregovora, dok su navodno Ujedinjeni Arapski Emirati više bili za svojevrsno temeljitije pokoravanje aktualnog režima u Iranu (što i ne čudi ako se ima u vidu da su baš oni bili i najviše izloženi iranskim napadima tijekom aktivne faze aktualnog ratovanja u Zaljevu). Budući da nije bilo suglasja, 27. travnja su UAE iz Pakistana naglo povukli kredit od 3,5 milijardi USD, koji su u tamošnjoj središnjoj banci brzo nadopunili iz Saudijske Arabije. Nije nemoguće da je, uz ostala dosadašnja neslaganja UAE-a i Saudijske Arabije, i ova tema imala utjecaja na izlazak UAE-a iz okvira organizacija OPEC i OPEC+, što su najavili u utorak, 28. travnja, s učinkom od petka, 1. svibnja.

UAE -_izjava o izlasku iz OPEC-a

Ipak, treba napomenuti kako su Ujedinjeni Emirati ipak 28. travnja bili na sastanku zemalja Vijeća za suradnju u Zaljevu održanom u gradu Džeddi u Saudijskoj Arabiji – gdje su pak jedini izostali predstavnici Omana, što je izazvalo brojna dodatna nagađanja. Iako su Ujedinjeni Arapski Emirati bili članovi OPEC-a od 1967. godine, oni su u zadnje vrijeme bili druga članica po proizvodnji i sposobnosti njezina doziranja – činili su 13 posto proizvodnje OPEC-a, odnosno 9 posto u OPEC+. Navodno se unutar UAE-a nisu mogli miriti i s nametnutim ograničenjima proizvodnje koja zapravo nemaju smisla dok je Hormuz zatvoren, a UAE ovise tek o prometu svojim ograničenim (i zapravo već otprije pretrpanim) naftovodom Habshan–Fujairah mimo tjesnaca. Svi bi ti prihodi u predstojeće doba visokih cijena trebali pomoći sanirati brojne ratne štete i nanovo ojačati istrošenu protuzračnu obranu države – baš kako SAD prema novim objavama hitno jačaju zalihu raketa Patriot PAC-2 i PAC-3 u Kataru (2. svibnja odobrena prodaja za 4,1 milijardu USD).

Gomilanje vojnih snaga i operativna kretanja

Američke vojne snage nadalje pristižu. Baš kao i krajem prošloga tjedna, tako se i zadnjih dana bilježio konstantan promet američkih vojnih transportnih aviona i letećih tankera koji na Bliski istok donose dodatne snage, streljivo i opremu. Time je uspostavljena zračna ruta od Velike Britanije preko Njemačke, Češke, Mađarske, Srbije, Bugarske i Grčke, pa na Izrael i bliže Perzijskom zaljevu – koju se i iz civilnih izvora moglo svakodnevno promatrati u radu.

MQ-4C Triton

Tako se u utorak, 28. travnja, mogao vidjeti prelet 26 letećih tankera i 31 transportnog aviona, uz brojne izviđačke letjelice (recimo, avion Boeing RC-135W „Rivet Joint“ koji nad Perzijskim zaljevom zadnjih dana navodno užurbano dopunjava američki popis meta za potencijalne buduće zračne udare). Pri tome treba napomenuti kako je 27. travnja iznad Perzijskog zaljeva oštećena još jedna skupa i specijalizirana bespilotna letjelica MQ-4C Triton (uz onu srušenu 9. travnja), što se iz američkih vojnih krugova uskoro nadomjestilo prebacivanjem dodatnih takvih sustava iz Italije u zonu intervencije.

Ukratko, sva ta zrakoplovna manevriranja uklopila su se u već prisutni strah oko moguće obnove ratnih djelovanja krajem srijede, 29. travnja, kada se spominjalo da je iz Pentagona predsjedniku Trumpu bila prikazana mogućnost izvođenja niza „kratkih i snažnih“ napada kojima bi se Iran potaknulo na nastavak pregovora. Iako je to možda nekome moglo izgledati opravdano ili korisno, takva bi se djelovanja samo temeljito uklopila u tzv. „eskalacijsku zamku“ na koju SAD uporno upozoravaju pojedini američki stručnjaci te znanstvenici.

Za to vrijeme nastavlja se i prisutnost triju američkih borbenih skupina okupljenih oko nosača zrakoplova – USS Gerald Ford (CVN-78) je i dalje na sjeveru Crvenog mora (iako se čulo i naznake o njegovu mogućem skorijem povlačenju natrag prema SAD-u), USS Abraham Lincoln (CVN-72) primijećen je nedaleko od američke blokade u Omanskom zaljevu, a USS George H.W. Bush (CVN-77) navodno je negdje u obližnjem Arapskom moru, jednako kao i desantni nosač USS Tripoli (LHA-7), dok je izgleda ipak u dolasku i drugi desantni nosač – USS Boxer (LHD-4), kojeg se nakon određenih otezanja ipak u petak, 1. svibnja, bilježilo u prolasku od Singapura u područje nedaleko od Irana.

SAD su najavile testno lansiranje LRHW („Dark Eagle“) s Floride

Uz to, u četvrtak, 30. travnja, moglo se čuti i o mogućem prebacivanju malobrojnih aktivnih lansera hipersoničnih raketa LRHW (poznatih i kao „Dark Eagle“) prema Iranu – iako mali broj navodno raspoloživih komada ovih oružja u statusu tek „inicijalne operativne sposobnosti“ itekako dovodi u pitanje njihovu prvu ozbiljnu ratnu uporabu. Zato ima manje sumnji u sposobnost protuzračnog sustava THAAD koji je put Bliskog istoka krenuo iz Koreje – ostavivši tog američkog saveznika bez takvog „kišobrana“ čije je raspoređivanje na Korejski poluotok u srpnju 2016. bilo okidač ozbiljnih političkih pritisaka iz Kine i Rusije.

Jednako tako se s iranske strane nastavilo bilježiti užurbane radove na saniranju pojedinih ratom oštećenih podzemnih raketnih kompleksa – iz kojih se nastoji izvući zakopane lansere i zalihe raketnih projektila te bespilotnih letjelica. Ujedno, nastavile su pristizati i vijesti o povremenim masovnijim djelovanjima iranske protuzračne obrane – navodno protiv brojnih manjih dronova nepoznatog podrijetla, koje se ustrajno opisuje kao isprobavanje iranske obrane pred moguće nove napade. Takve su se situacije bilježile u rano jutro nedjelje, 26. travnja (kod Kermanšaha i Qoma, na navodnom koridoru iz Izraela prema Teheranu), pa opet u četvrtak, 30. travnja (Teheran), i subotu, 2. svibnja (Qom).

Zakonodavni okviri i političko kupovanje vremena

Za kraj napomenimo kako je 29. travnja istekao rok od 60 dana od započinjanja ratnih djelovanja SAD-a i Izraela u Iranu, da bi krajem 1. svibnja istekao i rok od 60 dana od kada je administracija predsjednika SAD-a Trumpa o svojoj aktualnoj ratnoj avanturi obavijestila Kongres. No, dok američka Rezolucija o ratnim ovlastima („War Powers Resolution“ iz 1973. godine) zapravo traži da se do tada Kongres oglasi o dozvoli takve vojne akcije (ili da se otvori dodatni rok od 30 dana za povlačenje snaga s poprišta operacija) – za sada ne vidimo ništa od navedenoga.

Mike Johnson smicalicama kupuje vrijeme za Trumpa

Trump je tek 1. svibnja prema Kongresu opet otposlao kratko pismo u kojem tvrdi da su ratne operacije u Iranu zapravo „terminirane“ još 7. travnja, s proglašenjem primirja, dok Iran i dalje ostaje izvor prijetnji – pa bi se protiv njega uskoro moglo opet odvojeno djelovati po slobodnoj volji izvršne vlasti.

Naravno, sve je to itekako problematično ako znamo da i nakon spomenutog primirja od 13. travnja pa do danas nad Iranom Oružane snage SAD-a provode mornaričku blokadu – što je itekako oblik mornaričkog ratovanja – tako da ni operacije zapravo nisu gotove, a angažirane snage nisu bile povučene nego tek presložene (te ujedno i ojačane). Ipak, kako će se o tim stavovima predsjedničke administracije postaviti sam američki Kongres još nije jasno – budući je čelnik Zastupničkog doma Mike Johnson za zastupnike opet proglasio proljetne neradne dane, kupujući time Trumpu vrijeme najmanje do 11. svibnja.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 3. svibnja 2026. pod nazivom “Sve je više dokaza da je Trumpov plan propao, Amerikanci gomilaju snage u Perzijskom zaljevu” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/hormuz-zatvoren-skuplja-se-blokada-nafta-skace-pregovori-zapinju-15704829