Snježana Dukić, suradnica portala Obris.org i Hrvatskog vojnika, dobitnica je godišnje nagrade za najbolji članak objavljen u nekom vojnom časopisu – članu Europskog udruženja vojnih novinara (European Military Press Association – EMPA). Dukić je nagrađena za tekst „Računalnom tehnologijom protiv PTSP-a“ („Combating PTSD with computers“), objavljen u Hrvatskom vojniku broj 490 (od 31. prosinca 2015. godine), a onda i u glasilu hrvatskog Ministarstva obrane na engleskom jeziku CROMIL broj 15, iz svibnja 2016. godine. Pri tome, važno je napomenuti da je riječ o tekstu nastalom temeljem istraživanja koje je autorica prethodno provela za potrebe pisanja dva ponešto veća tematska članka na portalu Obris.org.

Naime, Ministarstvo kulture je temeljem „Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima za 2015. godinu“ kao jedan od radova financiralo i projekt „Moderne tehnologije u psihoterapijama“ autorice Snježane Dukić. Temeljem istraživanja iz okvira tog projekta, na portalu Obris.org objavljena su dva njena rada – „Milijuni tableta ne mogu izliječiti PTSP“ (od 25. rujna 2015.), te „PTSP je civilni poremećaj“ (od 28. rujna 2015. godine).

Oba rada bave se istraživanjem PTSP-a ne samo kao bolesti koja pogađa bivše ratne veterane, već i brojne druge civilne skupine, te liječenjem i ublažavanjem PTSP-a novim metodama i tehnologijama, koje u Hrvatskoj razvija Fakultet elektrotehnike i računarstva (FER) u Zagrebu. Oba ova teksta objavljena na portalu Obris.org bila su iznimno zamijećena, te je zbog zanimljivosti teme i pojačanog interesa publike autorica Snježana Dukić bila zamoljena da o istoj temi piše i za Hrvatski vojnik. Upravo je taj kasniji, ponešto kraći tekst preveden na engleski za potrebe časopisa CROMIL, osvojio europsku nagradu za najbolji tekst.

EMPA (European Military Press Association) je godišnju novinarsku nagradu dodijelila na svom 37. kongresu, održanom od 14. do 16. rujna u Norveškoj. Osim teksta Snježane Dukić iz Hrvatskog vojnika (koji je član EMPA-e), bila su nominirana još 4 teksta, od toga 3 mađarska: „Documents from a Battered Folder“, autora umirovljenog pukovnika Zoltana Kissa, objavljen u Honved NCO Journalu; „Conflicts and wars of crisis zones 2015/2016“ (1. i 2. dio) umirovljenog general bojnika Janosa Isaszegija, objavljen u Defence Reviewu; te „A Train of Pilgrimage“, autora Laszla Szucsa, objavljen u Magyar Honvedu. Peti nominirani tekst bio je iz Norveške – „Interview with norwegian primeminister Erna Solberg“, autora Olea Kare Eidea, objavljen u Forsvaretsu. U konkurenciji s ova 4 teksta, tekst „Combating PTSD with computers“ naše Snježane Dukić izabran je kao najbolji, a autorici je donio pehar, plaketu i kristalnu spomenicu.

Našoj Snježani od srca čestitamo na ovom europskom priznanju, i želimo joj još niz uspješnih i zanimljivih tekstova vojne tematike!

Klinička istraživanja koja je provela Svjetska zdravstvena organizacija pokazala su da posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) pogađa čak do 14 posto opće populacije, te da su takvoj vrsti poremećaja izložene ne samo vojska i policija, nego i brojne druge civilne profesije – od pripadnika spasilačkih službi, liječnika i medicinskog osoblja, menadžera, pa sve do novinara.

Velike poplave koje su u svibnju prošle godine pogodile istočnu Slavoniju, velika izbjeglička i migrantska kriza ove godine, ali i kriza izazvana kreditima u ‘švicarcima’ – sve je to ostavilo traga i na psihofizičkom zdravlju mnogih. Stoga i ne čudi da veliki broj psihologa i psihijatara sve više o PTSP-u govori kao o ‘civilnom poremećaju’. Jedan od njih je i prof. dr. sc. Dražen Begić, pročelnik Katedre za psihijatriju i psihološku medicinu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, s kojim smo razgovarali pripremajući temu o modernim tehnologijama u psihoterapijama i prevenciji PTSP-a, koja je upravo objavljena na portalu Obris.org.

„Posttraumatski stresni poremećaj je primarno civilni poremećaj. Javlja se u uvjetima katastrofa, prirodnih nepogoda, potresa, tsunamija… Ne bih ga povezivao s određenim profesijama, jer je profesionalna izloženost traumatskim situacijama samo jedan od rizičnih čimbenika. Naravno da je rat situacija koja dovodi do pojave PTSP-a kod najvećeg broja pojedinaca. Ali zemlje koje nisu imale rat, poput Švicarske, imaju dijagnosticiran ovaj poremećaj i ambulante za PTSP. To je dijagnoza koja je uspostavljena 1980.godine, pa su i hrvatski psihijatri od tada počeli dijagnosticirati ovaj poremećaj. Prije Domovinskog rata taj je poremećaj bio vrlo rijetko dijagnosticiran“,

ističe prof.dr. Begić. Prema njegovu mišljenju PTSP može doživjeti svatko tko je izložen ekstremnom traumatskom iskustvu.

I policijski službenici u Opatovcu mogu biti žrtve PTSP-a (izvor: MUP)

I premda ovaj poremećaj ima različite uzroke, klinička slika je više-manje ista. Tako dr. Begić navodi tri skupine simptoma koji pokazuju da je kod određene osobe vjerojatno u pitanju PTSP. Osoba ponajprije izbjegava sve što je podsjeća na ekstremno iskustvo (npr. mjesto traume), mogu je moriti sjećanja, intruzivni fenomeni, ružni snovi, koji je „vraćaju“ na traumatski događaj, dok treća skupina obuhvaća simptome pojačane pobuđenosti – osoba je uznemirena, psihomotorno povišena, te brzih reakcija i na najmanje povode.

„Retraumatizacija često igra veliku ulogu. I među ljudima, koji su, primjerice, nedavno na Plitvičkim jezerima, vidjeli kako je turistica pala niz liticu, može se javiti neki oblik PTSP-a, čak i ako osoba nije bila bliska sa stradalom, nego je svjedok tog zbivanja“,

smatra dr. Begić, navodeći kako PTSP može nastati odmah nakon akutne stresne reakcije koja se kod većine ljudi javlja na ekstremni traumatski događaj i u pravilu traje prvih mjesec dana. Kod nekih ljudi ti se simptomi gube i nikad se više ne pojave, dok se kod drugih simptomi gube, ali se jave kasnije – kroz tri ili šest mjeseci, godinu dana, rijetko i nakon duljeg vremena.

Iako se još uvijek ne može govoriti da je PTSP izlječiva bolest, sva provedena istraživanja govore u prilog tome da je riječ o poremećaju kod kojega se vremenom simptomi smanjuju:

„Simptomi s vremenom blijede i nestaju. Obično nakon pet, šest godina, čak neovisno o vrsti primjenjenog liječenja. No, kod 20 posto ljudi će ti simptomi trajno biti prisutni u kroničnim oblicima PTSP-a i u njegovom zajedničkom javljanju s drugim poremećajima, a tu je onda riječ o komorbiditetu. Zato, ako se što ranije i što adekvatnije krene s liječenjem, sigurno je da će simptomi nestati ili će biti toliko mali da osoba više na njih ne obraća pažnju i gotovo normalno funkcionira – profesionalno, socijalno, emocionalno.“

Moderne tehnologije, kompjuterski potpomognuta psihoterapija, koja se već primjenjuje na Klinici za psihijatriju KBC-a Zagreb, poput biofeedbacka i EEG biofeedbacka, odnosno neurofeedback, pokazuju pozitivne terapeutske uspjehe u liječenju PTSP-a, ali je još uvijek, prema mišljenju liječnika, slabo razvijena da bi došla u prvi plan.

* Gost autor: Snježana Dukić, slobodna novinarka iz Zagreba, s dugogodišnjim iskustvom u praćenju tema obrane, unutarnjih poslova i isigurnosti općenito

** ovaj tekst nastao je u okviru projekta “Moderne tehnologije u psihoterapijama”, kojeg financira Ministarstvo kulture RH temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima za 2015. godinu

„Rat ubija i one koji misle da su ga preživjeli!“ Ova rečenica poznatog sarajevskog pjesnika, koji je preživio okupaciju Sarajeva, duboko odražava i surovu hrvatsku stvarnost. Iako su ratne strahote daleko iza nas, posljedice rata hrvatski branitelji i dalje osjećaju. Za sada neslužbeni podaci Ministarstva branitelja govore o tome da je od 1998. do danas umrlo gotovo 30 tisuća hrvatskih branitelja i to u dobi od 50 do 60 godina. Među najčešćim oboljenjima branitelja spominje se karcinom, srčani i moždani udar čiji je glavni uzrok stres – kumulirani, a onda potiskivani ratni stres. Ipak, najčešće se pod pojmom „ratnog stresa“ misli na posttraumatski stresni poremećaj (PTSP).

Poznato je i koliko je PTSP raširen u populaciji hrvatskih branitelja, kao posljedica ratne traume. Međutim, i novija klinička istraživanja, koja je provela Svjetska zdravstvena organizacija, govore o tome da PTSP obuhvaća čak do 14 posto opće populacije. U današnjem svijetu, stresu su izložene ne samo vojska i policija, nego i brojne civilne profesije – od pripadnika spasilačkih službi, liječnika i medicinskog osoblja, menadžera, pa sve do novinara.

Iako je uvriježeno mišljenje da se PTSP liječi samo farmakoterapijom i psihoterapijom, pojavile su se zadnjih godina i nove metode i tehnologije u liječenju PTSP-a. Riječ je o računalno potpomognutoj psihoterapiji, koja i u Hrvatskoj doživljava svoj znanstveni razvoj. Pomalo samozatajno, znanstvenici zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva već godinama rade na razvoju modernih tehnologija, koje mogu imati značajne učinke u psihoterapiji oboljelih od PTSP-a i u tome surađuju s hrvatskim psihijatrima, kliničkim psiholozima, psihoterapeutima, neuroznanstvenicima, molekularnim biolozima, genetičarima.

Jedan od pokretača tih istraživanja profesor je na FER-u, ali i umirovljeni general pukovnik HV-a, prof. dr. Krešimir Ćosić, koji se posvetio multidisciplinarnom proučavanju promjena koje intenzivni ratni stres uzrokuje na ljudskom mozgu i tijelu, te s kojim smo porazgovarali o novim metodama i tehnologijama u psihoterapiji i prevenciji PTSP-a. „Interakcije između ljudskog mozga i našeg tijela su toliko kompleksne da danas definitivno predstavljaju pravi izazov za suvremenu znanost i suvremenu medicinu“, započinje prof. Ćosić i nastavlja:

„Problemi suvremene psihijatrije proizlaze iz činjenice da se danas još uvijek nedovoljno dobro razumije kompleksnost tih oboljenja koje neki, i ne bez razloga, nazivaju i rakom duše, pa ista konstatacija važi i za PTSP.“

S obzirom na svoju široku interdisciplinarnost, znanstvenici FER-a na ovaj način daju doprinos razvoju novih metoda i pristupa u terapiji PTSP-a pogotovo što će, prema njihovom mišljenju, psihijatrija budućnosti sve više biti „computer science“.

Dvadeset godina VR terapije

Problem branitelja oboljelih od PTSP-a Ćosić je pratio godinama, i smeta ga što se društvo nije ozbiljnije pozabavilo ovim problemom jer, kako kaže, „radi se o ljudima koji su stvarali ovu državu, i kako onda danas objasniti njima što je PTSP, kakva je fenomenologija te bolesti, zašto je ona tako teška, tako surova, tako kompleksna, i kako se s njom nositi“. Mišljenja je da su branitelji samo prihvatili „ono što im se uglavnom nudilo u posljednjih dvadesetak godina“, a to je prvenstveno farmakoterapija. Reći će da su branitelji u tom razdoblju uzeli na „stotine milijuna tableta“,  koje su isto tako koštale na stotine milijuna kuna, i postavlja opravdano pitanje zašto su sve druge, alternativne terapeutske metode, zapostavljene. Drži kako farmakoterapija danas dominira u terapiji psihičkih oboljenja i kako svjetska znanost još uvijek u nedovoljnoj mjeri razumije svu kompleksnost i fenomenologiju mentalnih oboljenja, pa tako i PTSP-a, te da su raspoloživi lijekovi još uvijek daleko od idealnih. Kao razlog navodi to što lijekovi „ne mogu djelovati selektivno na pojedine skupine neuralnih mreža koje su odgovorne za specifične neurološke disfunkcije, bez obzira da li je njihova pozadina na molekularnoj ili genetskoj razini“.

„Pojedinac koji usred psihičke krize uzme tabletu i osjeti privremeno olakšanje treba biti svjestan da ona istovremeno inhibira i njegove osnovne mentalne funkcije, kako na kognitivnoj, tako i na emocionalnoj razini. Nakon nekog vremena sve se ponavlja, dolazi do sličnih problema, dolazi i do prilagođavanja na terapiju, efekti lijeka postaju sve manji i manji. Pokušavate povećati doze, no oni vam nude neke druge lijekove… I nalazite se u ‘začaranom krugu’. Ma, sve je to puno više biznis nego ozbiljno liječenje. Iako, lijek je lijek, i stvoren je naporima vrhunskih, vodećih svjetskih znanstvenika i laboratorija. No, činjenica je da danas imamo vrlo ograničene terapeutske mogućnosti u odnosu na veliki broj bolesti. U takvim situacijama lijekovi pomažu u određenoj mjeri i određeno vrijeme, ali moramo biti svjesni da to nisu idealna rješenja“,

mišljenja je prof. Krešimir Ćosić.

Stoga na FER-u pristupaju fenomenologiji PTSP-a i oblikuju konkretna programsko-terapeutska rješenja i metode na sasvim drugačiji način. Složeni kompjuterski uređaj, o kojem Ćosić govori, za sada se nalazi samo na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, u Laboratoriju za interaktivne simulacijske sustave.  Pristup kojim bi se u znatnoj mjeri mogao unaprijediti sustav liječenja PTSP-a uključuje čitav niz različitih metoda i struka, od računalnih znanstvenih disciplina, kao što su umjetna inteligencija, Big Data tehnologije, računalne metode za elicitaciju i automatsku analizu ekspresije emocija.

Medicina o računalima

Klinički bolnički centar Zagreb za sada je jedan od rijetkih centara u Hrvatskoj koji u psihoterapijama primjenjuje i nove metode i tehnologije. Riječ je o biofeedbacku i neurofeedbacku s kojima već postižu rezultate.

Pročelnik Katedre za psihijatriju i psihološku medicinu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. Dražen Begić, na tu nam je temu, u razgovoru za portal Obris.org koji ćemo objaviti u narednim danima, rekao da će računalno potpomognute psihoterapije u skoro vrijeme ‘ubrzati, olakšati i pojeftiniti terapije’:

„To je budućnost, iako će postojati dio ljudi koji neće prihvatiti ovakav oblik terapije jer će ga smatrati ‘stranim’ i željet će ostati na ‘starom’ obliku kontakta s psihoterapeutom. Naime, postoji bojazan kod nekih pojedinaca da bi se ulaskom ‘tehnike’, od tog osobnog odnosa s psihoterapeutom nešto izgubilo“.

Doduše, i primjena kompjuterskih tehnologija u kliničkoj praksi u Hrvatskoj je tek na početku.

Naši sugovornici ističu, a pokazala su to i medicinska istraživanja, kako se najbolji rezultati u računalno potpomognutoj psihoterapiji kod oboljelih od PTSP-a postižu u akutnoj, ranoj fazi bolesti. Radi se o terapiji u kojoj, kako to objašnjava Ćosić, „pacijent uči kako procesima svojih misli i razmišljanja može oblikovati i mijenjati neuroplastičnu strukturu svog mozga, a kroz tzv. multimodalnu elicitaciju, estimaciju i regulaciju emocija, ti se procesi jačaju i ubrzavaju“. U trenutku kada osoba, pojašnjava on dalje, „svojim nestrukturiranim mislima i asocijacijama, svjesno ili nesvjesno, uđe u taj kaotični i traumatični prostor asocijativnog korteksa, koji ima svoju podlogu u interakciji niza neuralnih struktura našeg mozga, nastaje kaos, tj. ponovno teško i bolno proživljavanje traume“.

Objašnjava što se u tom trenutku događa u mozgu i na koji način njihove metode, uz pomoć iskusnih psihoterapeuta, mogu biti korisne i u terapiji i u prevenciji mentalnih oboljenja koja nastaju kao dio dugotrajnog stresa ili nepredviđenih traumatičnih događaja. Pri tome napominje kako pacijent ili ispitanik koji se podvrgne ovoj metodi, svojim pozitivno strukturiranim mentalnim procesima, može potaknuti mentalne procese samoizliječenja i spriječiti ozbiljne patogene promjene.

Obrasci neuronskih aktivacija kod deployment-ready vojnika naspram novaka tijekom gledanja video isjecaka borbi u Afganistanu, snimljeno pomocu fMRI

Što to radi FER?

Stručnjaci na FER-u osmislili su personaliziranu računalno potpomognutu psihoterapiju koja djeluje tako da se svakom pojedinom slučaju pristupa individualno. Kreće se s općim multimodalnim stimulacijama osobe, sa slikama i sadržajima, poput snimki iz Afganistana ili nekih drugih ratnih sukoba – i na taj se način pretražuje prostor asocijativnog korteksa te pojedine osobe.

„Kada algoritamski računala procijene i vide da se dogodilo nešto karakteristično na razini multimodalnog neurofeedbacka, npr. da je osoba na neki sadržaj ‘odgovorila’, tj. počela reagirati ubrzanim disanjem, promjenama u govoru, facijalnim ekspresijama, treptanjem, pokretanjem glave… onda možemo zaključiti da je to stimulacijski sadržaj koji ima svoj kontekst, semantiku i emocije koje su izvor određene traume. Susret s traumom u tzv. virtualnom prostoru uz potporu psihoterapeuta ponavlja se tijekom terapeutskih seansi kako bi pacijent svojim kognitivnim obrambenim mehanizmima nadjačao neželjene reakcije proživljene stresne situacije. To je ciklus koji traje najmanje 3-4 mjeseca, a ima ga smisla ponavljati u određenim razdobljima kako bi se spriječio recidiv“,

objašnjava profesor Ćosić.

Pored tehnologija koje se koriste u liječenju PTSP-a, na FER-u istražuju i razvijaju modele kako bi se računalno-potpomognuta psihoterapija primijenila i na vojnike i policajce koji sudjeluju u mirovnim operacijama te misijama. Naglasak se u tim slučajevima stavlja na prevenciju, a za potrebe NATO-a, u suradnji s uglednim izraelskim i američkim sveučilištima, već se rade multidisciplinarne metrike za predviđanje otpornosti na stres. Korištenjem tih tehnologija može se, primjerice, utvrditi tko je izraženije ‘otporan’ na stres, na stresne situacije, i na koji način na vrijeme preventivno djelovati kako kod pojedinca ne bi došlo do neželjenih bolesnih stanja. Radi se o projektu koji je već dobio potporu NATO-a, a kroz takvu suradnju s NATO-om, zaključuje Ćosić, Hrvatska može postati lider u jednom važnom području, pa čak i centar izvrsnosti.

O sustavu koji je jedinstven, koji omogućuje da se pomoću različitih računalnih tehnologija izazivaju, odnosno induciraju razna emocionalna stanja, govorio nam je doc. dr. Siniša Popović s Fakulteta elektrotehnike i računarstva:

„To je jedna generička tehnologija koja može inducirati razna emocionalna stanja, ovisno o tome kakve se stimulacije odaberu. U problematici psihoterapijskog liječenja PTSP-a, često korištena metoda u psihologiji, kliničkoj psihologiji i psihijatriji je kognitivno bihevioralna psihoterapija, u okviru koje je i terapija izlaganjem. Osobu se, pomoću razgovora sa psihoterapeutom, izlaže, podsjeća na one stvari koje su joj bile traumatične, i onda kroz razgovor, psihoterapeut je uči kako procesirati, nadvladati snažne reakcije koje su posljedica te intenzivne traume. Mi u tu paradigmu dodajemo računalne tehnologije kako bi, kroz priču, ali i uz pomoć odgovarajućih audiovizualnih podražaja, inducirali prošlost koja je traumatična, jer osobe znaju kroz priču izbjegavati nešto što im je jako traumatično, i onda tu nema terapijskih efekata. Zato osoba treba kroz terapiju izlaganjem početi s psihoterapeutom pričati o svojoj traumi, pa audiovizualne stimulacije mogu pomoći da osoba ne izbjegava nego da se doista angažira u razgovoru o svojoj traumi  i da u suradnji s psihoterapeutom, to vodi prema izlječenju“,

objašnjava docent Popović.

————————

————————

Kada osoba koja se podvrgne ovakvoj vrsti terapije sjedne za kompjuter, sustav automatski, uz nadzor terapeuta, određuje kada će se i kakva slika pojaviti na monitoru, hoće li to biti neka personalizirana ili neka generička slika, ili odgovarajući zvukovi koji osobu podsjećaju na proživljenu traumu te izazivaju reakciju, ili po potrebi neki relaksirajući zvukovi itd.

„Izbor je svakog psihoterapeuta kakvu će stimulaciju birati. Mi omogućujemo da on može birati iz baza raznih psiholoških slika koje su standardizirane, koje mogu biti od vrlo ugodnih, preko relaksirajućih, dosadnih, uspavljujućih, pobuđujućih poput ekstremnih sportova, vrlo pozitivnih, pa sve do vrlo neugodnih, ružnih slika osakaćenih tijela ili napada,“

kaže doc. dr. Popović i naglašava kako je za ovaj oblik psihoterapije važno u laboratorijskim uvjetima moći izmjeriti fiziološke, glasovne i facijalne reakcije osobe na audiovizualne stimulacije, pri čemu se koriste tehnologije koje podsjećaju na detektor  laži.

„Naš sustav sve bilježi, i kada se koja stimulacija dogodila i kakva je bila reakcija osobe. Onda možemo vidjeti koliko su te situacije bile stresne i kakav je njihov intenzitet, što je korisno za planiranje daljnjeg tijeka psihoterapije i za praćenje napretka. Za postizanje poboljšanja potrebno je provesti više terapijskih susreta, jer cijeli taj proces psihoterapije zahtijeva od oboljele osobe dugotrajni rad na sebi“,

napominje Popović.

Nešto usporedivo u praksi?

O iskustvima s modernim tehnologijama u liječenju PTSP-a razgovarali smo i s Anom Čima Franc, kliničkom psihologinjom na Klinici za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra (KBC) Zagreb, koja unazad pet godina primjenjuje biofeedback i neurofeedback kao metode liječenja. U tih pet godina, kroz biofeedback i neurofeedbeck – kojeg ondje koriste u većem intenzitetu, najčešće za tretman PTSP-a, u tamošnjem Nacionalnom centru za psihotraumu – prošlo je ukupno 100-tinjak pacijenata.

„Biofeedback je uređaj koji omogućuje pojedincu da vidi svoju fiziološku reakciju konkretno na ekranu i onda da njome upravlja, odnosno da nauči kako promijeniti svoje fiziološko stanje. To pacijent uči pomoću zvučnih povratnih informacija ili pomoću vizualne povratne informacije – slike, koja se prezentira na ekranu, a pomaže mu kako da nauči promijeniti svoje fiziološko stanje, svoju tjelesnu reakciju i time utječe na svoje simptome“,

pojašnjava nam psihologinja Čima Franc.

Na početku terapije, objašnjava, najviše se radi na opuštanju i relaksaciji anksioznosti, koja je visoko izražena kod osoba oboljelih od PTSP-a. S druge strane, neurofeedback je podvrsta biofeedbacka, naš elektroencefalogram, naša električna aktivnost mozga koja je, objašnjava, prezentirana preko povratne informacije, vizualne i zvučne.

„Možemo reći da se kroz ovu vrstu terapije pacijent mislima nauči nositi sa svojim mislima. Budući da su kod PTSP-a upravo izražene ‘nametajuće’ slike i ponovno prisjećanje stresnog sadržaja, preko neurofeedbacka naši pacijenti uče kako da se oslobode tih nametajućih misli, smanje svoju anksioznost i time si zapravo pomognu“,

kaže Čima Franc i napominje kako nije riječ o ‘instant’ metodi, kako osoba koja se podvrgne ovoj terapiji mora biti motivirana i predana redovitim dolascima, a da bi se počeli pokazivati i prvi rezultati, potrebno je barem 10 do 20 tretmana.  „Većina naših pacijenata kaže da im je ova terapija pomogla, da se osjećaju bolje. Dakle, iskustva su pozitivna“, ističe Čima Franc, te dodaje kako sva svoja iskustva prezentiraju i na svjetskim kongresima. Prepričava nam i slučajeve pacijenata koji su, ovim metodama, uspjeli smanjiti simptome PTSP-a, ali napominje kako je u primjeni novih tehnologija i za dobre rezultate ključan educiran terapeut i motivirani pacijent.

* Gost autor: Snježana Dukić, slobodna novinarka iz Zagreba, s dugogodišnjim iskustvom u praćenju tema obrane, unutarnjih poslova i sigurnosti općenito

** ovaj tekst nastao je u okviru projekta “Moderne tehnologije u psihoterapijama”, kojeg financira Ministarstvo kulture RH temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima za 2015. godinu