Od trećeg nuklearnog testa koji je Sjeverna Koreja provela 12. veljače ove godine, pa sve do danas, nema mira među dvije Koreje. Na redovite godišnje vojne vježbe Južne Koreje i Sjedinjenih Američkih Država, koje su započele početkom ožujka, iz Pyongyanga je odgovoreno istom mjerom. Na to su se onda nadovezale sankcije UN-a, uvedene od Vijeća sigurnosti 8. ožujka – izglasane jednoglasno, uz pozitivan glas i tradicionalnog korejskog saveznika Narodne Republike Kine. Riječ je tu bila o petom ograničavanju izvoza zabranjenih roba te financijskih odnosa Sjeverne Koreje sa svijetom od 2006. godine – što je onda tek potaklo spiralu zaoštravanja odnosa.

Kim Jong-un: prirodna sklonost oružju ili “po zadatku”?

Postupno su prekinute ionako rijetke službene telefonske veze tek primirjem povezanih država Sjeverne i Južne Koreje, a vojna je retorika počela prevladavati. Sjeverna je Koreja 13. ožujka objavila i da se povlači iz Sporazuma o primirju – međunarodnog dokumenta kojim je zaustavljeno ratovanje dviju Koreja i njihovih saveznika (koje je bjesnilo od lipnja 1950. pa do srpnja 1953. godine). No i taj je potez, kao i mnogi drugi koje povlači režim u Pyongyangu, ozbiljne promatrače ostavio hladnima, budući je tu riječ o sporazumu donesenom pred Općom skupštinom UN, koji u sebi ne predviđa mogućnost da ga jedna od strana na koje se odnosti tek tako otkaže (što, osim svega, Sjevernoj Koreji i nije bio prvi put da tako postupa).

Time je barem privremeno na led stavljeno i nastojanje za postupnim zatopljavanjem odnosa dvije Koreje, koje je formalno odlikovalo prve tjedne na vlasti i nove južnokorejske predsjednice Park Geun-Hye (kćeri konzervativnog Park Chung-heea, predsjednika Južne Koreje između 1963. i 1979. godine), izabrane na predsjedničkim izborima 19. prosinca 2012. godine. Tako se nova predsjednica Južne Koreje i nehotice našla u situaciji sličnoj odnosima koje je sa Sjeverom imao njen prethodnik, oštri Lee Myung-bak, kojeg je Park Chung-hee naslijedila na vlasti 24. veljače 2013. godine – po isteku njegova predsjedničkoga mandata.

Plutajući radar postavljen za “svaki slučaj”

Kraj ožujka obilježila su daljnja zaoštravanja odnosa. Nakon što je sredinom mjeseca objavljena odluka SAD da se u bazi Fort Greely na Aljasci rasporedi 14 dodatnih kopnenih projektila iz sastava proturaketnoga štita, uslijedilo je i demonstrativno sudjelovanje 2 strateška bombardera B-2 na poluotočkim vojnim vježbama 28. ožujka, te premještanje bliže Koreji i 2 borbena zrakoplova F-22, 31. ožujka – sve po redu geste manje konkretne, a velike simboličke važnosti. Ujedno, moglo se čuti da je u mora nedaleko korejskoga poluotoka raspoređen i plutajući radarski sustav za rano upozoravanje SBX-1 (1. travnja), te dva plovila američke Ratne mornarice, razarača klase Arleigh Burke, opremljena projektilima sposobnim rušiti rakete (USS John McCain DDG-56, 1. travnja, i dodatno, USS Decatur DDG-73 – za kojeg se 2. travnja objavilo da je na putu u vode oko Koreje). Na sve to, u srijedu 3. travnja objavljeno je i skoro raspoređivanje armijskog proturaketnog sustava THAAD (Terminal High Altitude Area Defense) na otočje Guam, kojem se Sjeverna Koreja višekratno prijetila raketnim udarom posljednjih tjedana. Uz već uobičajene skromne vojne demonstracije (stavljanje raketnih snaga u borbenu pripravnost 29. ožujka), prijetnje (navodno ponovno pokretanje proizvodnje plutonijuma u reaktoru Yongbyon, 2. travnja) i video filmove, režim Sjeverne Koreje na sve ovo odgovorio je i gospodarski, u skladu sa sveukupnom histeričnom politikom te svojim mogućnostima.

Travanj i ekonomija

U Sjevernoj Koreji relativno se rijetko održavaju parlamentarna zasjedanja – obično jednom godišnje (recimo, u travnju prošle godine, kada je Kim Jong-un i imenovan prvim predsjednikom Nacionalne komisije za obranu), što je novo vodstvo već promijenilo – sazvavši u rujnu i drugo takvo godišnje zasijedanje. No kako se do sada upravo od takovih događanja očekivalo objavljivanje bitnih kadrovskih, fiskalnih i proračunskih promjena, ni ovogodišnja proljetna parlamentarna sezona ipak tu nije razočarala. Tako je u nedjelju, 31. ožujka, održan odvojeni plenarni sastanak Centralnoga komiteta Radničke partije Sjeverne Koreje, glavnoga tijela partijske kontrole nad državom. Na njemu su donesene i nove “Strateške smjernice”, koje su naglasak stavile na jačanje nacionalne ekonomije i nuklearnoga arsenala Sjeverne Koreje.

U tom svjetlu ekonomskih promjena je u ponedjeljak, 1 travnja 2013. godine, na mjesto premijera Sjeverne Koreje ponovo imenovan i Pak Pong Ju. Dok je on, s jedne strane, osoba bliska Kim Jong-unovom tetku Jang Song-thaeku i njegovoj ženi Kim Kyeong-hui, s druge se strane radi o čovjeku kojeg u Sjevernoj Koreji bije glas ekonomskog reformatora. Naime, Pak Pong Ju je na mjestu predsjednika Vlade Sjeverne Koreje već bio između rujna 2003. i travnja 2007. godine – kada je s položaja smijenjen radi predlaganja uvođenja sustava plaća po više američkome modelu.

Oružje se priprema na obje strane korejskog poluotoka

No to je ujedno bio i kraj dobrih vijesti, budući se već idućeg dana daljnje zaoštravanje retorike i odnosa dviju Koreja prelilo i na djelovanje Industrijske zone Kaesong – zajedničkog proizvodnog poduhvata koji djeluje već desetak godina na zapadu granične crte između dvije Koreje. Riječ je o zoni smještenoj desetak kilometara unutar prostora Sjeverne Koreje, nedaleko grada Kaesonga, u kojoj 123 južnokorejske tvrtke zapošaljavaju oko 53 tisuće radnika sa Sjevera i oko 1000 stručnjaka s Juga, u proizvodnji raznih tipova potrošnih roba. Čitav je poduhvat i prilično profitabilan, budući da za Sjevernu Koreju stvara oko 2 milijarde USD godišnjeg trgovačkog prometa, zajedno s još oko 80 milijuna USD direktnih uplata u državnu kasu Pyongyanga, na ime plaća sjevernokorejskih radnika. Dok se tijekom ožujka ove godine nesmetano djelovanje ove proizvodne zone često citiralo kao znak da je i čitavo zaoštravanje odnosa dviju država tek retorička figura – početkom travnja je i tu došlo do zastoja.

Sjever je 2. travnja počeo obustavljati kretanje južnokorejskim radnicima u zoni. Samo dan kasnije je i potpuno obustavljeno kretanje građanima Južne Koreje kroz tu zonu, da bi u četvrtak, 4. travnja, Sjeverna Koreja zaprijetila povlačenjem iz nje svih svojih radnika te zatvaranjem ovoga poduhvata. Dan kasnije, u petak, 5. travnja, Industrijska je zona Kaesong zatvorena – navodno zbog “praznika”. Dok je u subotu, 6. travnja, kući pušteno još 100 radnika iz Južne Koreje, nije jasno koji su točno opsezi promjena u postupku sastavljanju lista kretanja osoba – koje je Sjeverna Koreja zatražila da se dostave unaprijed, za period do 10. travnja. Pri tome, ostaje činjenica da je na prostoru inustrijske zone ostalo barem 500 građana Južne Koreje – potaknuvši čak i razmišljanja da bi tu u slučaju eskalacije krize tijekom predstojećeg perioda ondje moglo doći i do masovne talačke situacija.

Kritični dani od 10. do 15. travnja

Nije to jedini trenutak da se posljednjih dana po pitanju Sjeverne Koreje moglo čuti za 10. travnja. Naime, istog tog petka, 5. travnja, režim u Pyongyangu je tamo smještenim veleposlanstvima uputio poziv da se evakuiraju – tvrdeći da nakon 10. travnja više neće biti u stanju osiguravati sigurnost ondje prisutnome diplomatskom osoblju stranih država. Pri tome, navodno se računa na konflikt – budući da “trenutno pitanje nije, da li će – već kada će rat izbiti na poluotoku“, a sve to zbog “pojačanih prijetnji Sjedinjenih Država“. Pri tome, treba napomenuti da većina veleposlanstava na kraju nije krenula izvanredno izmještati svoje ljude iz Sjeverne Koreje – ni Britanci, ni Poljaci, ni Švedi (koji ondje pružaju usluge i građanima SAD, koje nemaju svoje diplomatsko predstavništvo), a niti UN, koji u Sjevernoj Koreji ima više desetaka uposlenih osoba.

Hoće li ovogodišnji rođendan pokojnog Kim Il-sunga biti proslavljen burnije nego inače?

Tenzije su tu dodatno podigle vijesti o utovaru dva raketna sustava na mobilne lansere – nagađa se o famoznome KN-08 ili raketama tipa BM25/Musudan-1 (modificiranim kopijama sovjetskih raketa R-27 Zyb, NATO-oznaka SS-N-6 Serb) – koja su onda, opet navodno, upućena na istočnu obalu Sjeverne Koreje, gdje su se maskirala te ispala iz vida javnosti. Takav je razvoj situacije, uz nagađanja o ostvarenju prijetnji o raketnome udaru na SAD, ujedno potaknuo očekivanja i tek još jednog u nizu sjevernokorejskih raketnih pokusa. Tome je doprinijela i činjenica da se ionako bliži i 15. travnja – rođendan Kim Il-sunga, pokojnog utemeljitelja Sjeverne Koreje – dan kojeg Sjeverna Koreja tradicionalno slavi i demonstracijama vojne moći.

No, raketni pokusi možda neće biti i sve što se potencijalno sprema za spomenutu proslavu. Informacije iz obavještajnih izvora Južne Koreje govore i o dodatnim aktivnostima na sjevernokorejskome poligonu za testiranje nuklearnoga oružja Punggye-ri, smještenom na sjeveroistoku Sjeverne Koreje. Prema tim navodima, ondje su započele aktivnosti slične onima zabilježenima u veljači ove godine, prije trećeg sjevernokorejskog nuklearnog pokusa, kojim je čitav posljednji ciklus krize i započeo. Iako još nije jasno radi li se ondje o stvarnim pripremama za nuklearnu eksploziju, ili tek o dodatnome dizanju tenzija, lako bi se moglo dogoditi da idućih tjedana režim u Pyongyangu itekako ostane u fokusu svjetske pažnje – bez obzira na činjenicu da, prema posljednjim podacima UN, čak dvije trećine od 24 milijuna stanovnika te države trpi redovite nestašice hrane.

Danas lansirana sjevernokorejska raketa na prvi pogled je vrlo slična onoj iz 2009. godine

Tako je danas u ranim jutarnjim satima (7.39 po lokalnome korejskom vremenu ili oko 0.39 po našem vremenu) lansirana i duže najavljivana raketa Unha-3, s navodnim meterološkim “Satelitom ljubavi”. Nakon samo oko 90 sekundi leta rakete, došlo je do eksplozije – vjerojatno pri odvajanju prvog od tri stupnja rakete – i više od 20 većih komada zasulo je more na oko 165 kilometara zapadno od Seula, glavnoga grada Južne Koreje. Dok se još procjenjuju političke posljedice neuspjeha, Južnokoreanci traže dijelove naprave za analizu – zanima ih raketa-nosač, koja je navodno identična vojnoj interkontinentalnoj balističkoj raketi Taepodong, radi čega su mnogi ovo lansiranje i promatrali prvenstveno kao vojno testiranje.

Za razliku od sličnih navodnih lansiranja satelita iz 1998. i 2009. godine, danas su Sjevernokoreanci brzo priznali neuspjeh. Nije jasno je li time i stvarno oslabljen novi vođa Kim Jong-un, za kojeg se nagađa da već mjesecima konsolidira svoj utjecaj i podršku u vojsci i političkim strukturama države. S druge strane, kako su raketni pokusi iz 2006. i 2009. godine bili tempirani usporedno s pokusnim nuklearnim eksplozijama, otvara se i pitanje hoće li se i ovih dana nuklearno zatresti na vojnim poligonima sjevera Sjeverne Koreje. Sve to, i testiranje raketne tehnologije, ali i moguće nuklearno testiranje, u izričitoj je suprotnosti sa sporazumom postignutim 29. veljače ove godine između Sjedinjenih američkih država i Sjeverne Koreje, nakon čijeg je sklapanja izgledao opet otvorenim put za pregovore te humanitarnu pomoć režimu u Pyongyangu. Tada ugovorenih 240 tisuća tona američke hrane omogućile su i dugo očekivanu proslavu 100. rođendana Kim Il-sunga – u čijem je sklopu i današnje otkrivanje ogromnih kipova djeda i oca mladog koreanskog diktatora (čiju snimku još neko vrijeme možete pogledati i u Obris.org video-kutku).

No, podsjetimo se kratko i na okolnosti u kojima je prije gotovo četiri mjeseca Kim Jong-un dospio na vlast.

Tekst koji slijedi objavljen je pod naslovom “Dragi vođa je mrtav, živio poštovani vođa! “, i s redakcijskom opremom, u tjedniku Nacional 27. prosinca 2011. godine.

U ponedjeljak, 19. prosinca 2011. godine, i službeno je objavljena smrt Kim Jong-ila, poglavara Sjeverne Koreje, koji je navodno od srčanoga udara preminuo rano ujutro u subotu, 17. prosinca. Uz objavu je ujedno u toj zemlji uvedeno izvanredno stanje, a onda je za 28. prosinca zakazana i ceremonija oproštaja, te objavljen period od deset dana javne žalosti, do četvrtka 29. prosinca, kada bi trebala biti održana i konačna nacionalna komemoracija. Za trajanja te svojevrsne pojačane izolacije postalo je jasno kako je u tijeku glatki  prijenos vlasti na novog vlastodršca, sina pokojnog „Dragoga vođe“, prema proceduri navodno razrađenoj za 15. travnja iduće godine, kada se planiralo ionako provesti ovakovu smjenu vlasti prigodom proslave 100-te godišnjice rođenja Kim Il-sunga, „Velikog vođe“ i osnivača Sjeverne Koreje. Dok još nije jasna konačna titula novoga poglavara, već su krenula nagađanja o ustroju te prirodi nove vlasti u „Kraljevstvu pustinjaka“ na korejskome poluotoku.

Pokojni "Dragi vođa" izložen je prije pogreba na odru okićenom cvatućim kimjongilijama

Dok sjevernokorejska deklarativno komunistička diktatura u javnosti svako malo izaziva posebnu pažnju, dva su razloga relativnog mira kojim su smjenu na čelu vlasti te iznimno izolirane države popratili pasionirani promatrači tamošnjega stanja. S jedne strane, teška bolest Kim Jong-ila nije bila novost i njegov se nasljednik naslućuje već praktično tri godine. S druge strane, poprilično je jasno kako prave promjene tek predstoje, budući da mladi Kim Jong-un tek sada ostaje stvarno sučeljen s pravim nosiocima vlasti u državi – prije svega sjevernokorejskom vojskom, ali i pojedinim dijelovima vlastite obitelji. Sve su to sučeljavanja koja će vrlo vjerojatno obilježiti život na Korejskome poluotoku, ali i u široj regiji oko Sjeverne Koreje tijekom idućih mjeseci te godina.

Kim Jong-il po povratku iz SSSR-a u Koreju, 1947. godine, u dobi od 6 ili 7 godina

Zatvoreno carstvo

Usprkos ismijavanju, pa i dugogodišnjoj te ustrajnoj negativnoj propagandi iz Južne Koreje te dijelova međunarodne zajednice, ostaje činjenica da je Sjeverna Koreja u nekim svojim aspektima i vrlo uspješna država. Osim pri razvoju vlastite vojne i nuklearne tehnologije, ta je zemlja iznimno dobra i u čuvanju svojih državnih tajni, iznenadivši međunarodne igrače ne samo neočekivanim izvođenjem vojno-nuklearnih pokusnih eksplozija 2006. i 2009. godine, ili prezentiranjem poprilično naprednih tajnih postrojenja nuklearne industrije krajem 2010. godine, već i načinom na koji je prije tjedan dana javnosti priopćena vijest o smrti „Dragoga vođe“. Zahvaljujući tome velu državnih tajni i ne čudi da se pri većini rasprava o stanju u Sjevernoj Koreji uvelike zapravo i ne radi o uspoređivanju čvrstih saznanja, već o procjenama iskusnih promatrača – koji svoju vještinu njeguju analizom detalja vidljivih izdaleka, u stilu kvazi-specijalnosti „kremljologije“ iz doba hladnoga rata.

Ova je uspješnost u čuvanju informacija bila dobro vidljiva u slučaju biografije pokojnog Kim Jong-ila, za kojeg su se službeni podaci iz Sovjetske Rusije i njemu rodne Koreje temeljito razišli već na pitanju mjesta i vremena rođenja, ali i u slučaju njegova nasljednika Kim Jong-una – navodno pod lažnim imenom u Švicarskoj obrazovanoga mladića, starog između 27 i 30 godina, na kojeg je nasljednička čast izgleda najednom pala početkom 2009. godine. Budući su i gotovo svi ostali podaci iz Sjeverne Koreje jednako pouzdani, ne čudi što čitava priča o tamošnjem životu i političkoj situaciji obiluje tek više ili manje argumentiranim nagađanjima.

Vojno sučeljavanje

Pa ipak, neki su načelni podaci bitni za razumijevanje stanja na korejskome poluotoku. Prvenstveno je tu riječ o odnosu snaga Sjeverne i Južne Koreje, ali i pitanje društvene uloge sjevernokorejske vojske – organizacije koja posljednjih desetljeća postupno jača svoj utjecaj u državi na sjevernome dijelu korejskoga poluotoka. Dok Sjeverna Koreja dijeli oko 17 kilometara granice s Ruskom federacijom na krajnjem sjeveru države i preko 1400 kilometara kopnene granice s  prijateljskom Kinom, srž problema koncentrirana je na jugu – uzduž 238 kilometara demilitarizirane zone uz kopnenu granicu s Južnom Korejom, državom koja s režimom u Pyongyangu nema sklopljen mir, već samo klimavo primirje iz 1953. godine.

Sjeverna i Južna Koreja samo su načelno vojno izjednačene. Nasuprot nuklearnog oružja te oko 1,2 milijuna djelatnih pripadnika vojske Sjeverne Koreje, četvrte po brojnosti armije svijeta, stoji tek oko 650 tisuća južnokorejskih vojnika u državi bez nuklearnoga oružja. No, na ovu sliku sad treba dodati i ponešto korektiva. Naime, dok Sjeverna Koreja u svoje oružane snage navodno ulaže nešto manje od 5 milijardi USD godišnje – što je oko pet puta više od ne baš ratnički sposobne Republike Hrvatske – Južna Koreja u istome periodu za obranu odvoji preko 25 milijardi USD. Pri tome, dok je poprilično vjerojatno da Sjeverna Koreja još uvijek ima problema s pouzdanošću i minijaturizacijom svog navodnog nuklearnog arsenala – što znači da je on, iako nominalno na dohvat ruke, zapravo itekako težak za korištenje u mogućemu sukobu – nedostatak nuklearnoga oružja Južnoj Koreji donekle nadomještaju sigurnosne garancije Sjedinjenih američkih država, saveznika za kojeg se smatra da ondje trenutno ima i oko 28 tisuća vlastitih vojnika. Upravo zato, u većini se situacija može s pouzdanjem tvrditi da je jakom industrijom potpomognuta vojska Južne Koreje itekako na terenu sposobnija od postrojbi „papirnatoga tigra“ sa sjevera.

Pokojni Kim Jong-il se u vladanju aktivno oslanjao na vojsku

Vojska u vlasti Sjeverne Koreje

Ovu uvjetnu vojnu ravnotežu moći Sjeverna Koreja posljednjih godina održava tek uz velika odricanja. Oružane su snage ondje povlaštene još od 1995. godine, kada je u nesigurnim početcima svoje vladavine Kim Jong-il njenu političku vjernost kupio uvođenjem principa Songun ili „Vojska ispred svih!“ u sve aspekte sjevernokorejskoga društva. Osim što su njime oružane snage i njihovi pripadnici dobili na značaju u Sjevernoj Koreji, stvoren je i sloj društva kojem uvelike odgovara trajno stanje određene napetosti u odnosima s južnim susjedom njihove države. Tu treba tražiti i razlog za periodičke vojne incidente na granicama dviju Koreja – spomenimo tu samo prošlogodišnje potapanje južnokorejske fregate Cheonan, krajem ožujka, ili topnički okršaj oko otoka Yeonpyeong, krajem studenoga 2010. godine. Ujedno, davanjem ovakvoga utjecaja na cjelokupnu državu tamošnjim oružanim snagama, praktično je zagarantirano da kontrola nad vojskom i ubuduće bude bitan dio opstanka na vlasti u Sjevernoj Koreji – zbog čega je jedan od osnovnih elemenata uvođenja mladog Kim Jong-una u strukture vlasti bilo i njegovo primanje vojnoga čina generala zbora, odnosno, generala s četiri zvjezdice, u rujnu 2010. godine.

Suvladari

No, na pravu prirodu problema koje će mladi vlastodržac Sjeverne Koreje morati uskoro svladavati ukazuju zorno i vijesti od srijede 21. prosinca. One govore da će do daljnjeg Kim Jong-un svoju vlast u državi morati dijeliti, u svojevrsnom suodlučivanju ili kohabitaciji, ne samo sa svojim politički iskusnim tetkom Jang Song-thaekom, već i s Ri Yong-hoom, načelnikom Glavnoga stožera sjevernokorejskih oružanih snaga. Time, ne samo da je u Sjevernoj Koreji potvrđena snaga senioriteta, gdje mladi i politički neiskusni vođa za efektivno održavanje na vlasti nužno treba starije suradnike za podršku i pokriće, već je i čitav državni sustav odmaknut od čiste samovlasti pojedinca ka svojevrsnom obliku balansa kolektivne vlasti između novoga vođe i njegovih jakih te samostalnih „suradnika“.

Novi, unaprijeđeni vođa, tek treba steći težinu i utjecaj

Sada, u prvim trenucima tranzicije vlasti, oružane snage izgledaju čvrsto uz novoga državnog poglavara. Njegov rođak Jang Song-thaek, točnije, muž mlađe sestre pokojnoga Kim Jong-ila – bitno je kompliciraniji igrač na političkoj sceni Sjeverne Koreje. Zapažen nakon 2001. godine kao gorljivi pristalica Kim Jong-nama, 2001. godine osramoćenog polubrata današnjega vlastodršca, Jang Song-thaek je 2004. završio na dvogodišnjem progonstvu iz vrhova državne vlasti (na „preodgoju“), ne bi li se uspješno vratio do 2009. godine. Ovaj vješti političar ujedno ima i jako zaleđe u sjevernokorejskim oružanim snagama, gdje mu je i stariji brat obavljao brojne visoke vojne dužnosti. Dok ne bi bilo bez presedana u korejskoj povijesti da regent i rođak sruši s vlasti mladoga princa, tek ostaje za vidjeti hoće li Kim Jong-un na duži rok prihvatiti ovakvo ograničavanje vlasti, te može li uopće ovakav oblik balansirane vlasti u Sjevernoj Koreji biti stabilan na duži rok.