Aktualnim satom počela je jučer nova, 10. redu sjednica Hrvatskog sabora u ovom sazivu. Među ostalim pitanjima za članove Vlade, ministar obrane Ivan Anušić i premijer Plenković dobili su 3 pitanja – o programu temeljnog vojnog osposobljavanja, o spremnosti sustava obrane i aktualnoj sigurnosnoj situaciji, te o kineskim raketama CM-400 koje su se nedavno vidjele na borbenom zrakoplovu MiG-29 srpskog Ratnog zrakoplovstva. Ovo potonje je posebno zanimalo zastupnika Nina Raspudića, koji je od premijera tražio odgovor na pitanje je li već i ranije znao za te rakete i ako je znao – zašto nije odmah razgovarao i upozorio našim partnerima?! Premijer Andrej Plenković je u podužem odgovoru bez puno sadržaja rekao:

“Što se tiče informiranosti, ona je bila u potpunosti istovjetna svih ljudi u vrhu hrvatske države svih ljudi koji se bave sigurnošću, uključujući i Predsjednika Republike. O tome kad je to bilo – to Vam neću govoriti. Ali je sigurno bilo prije nego što su bile objavljene na Tango Sixu. Što se tiče naše komunikacije s partnerima, ona ima dvije razine: jedna je ona formalna, službena, kada je ta raketa snimljena na MiG-u 29, i nakon toga smo krenuli u službenu, formalnu komunikaciju sa partnerima u okviru NATO-a, i to kroz Sjevernoatlantsko vijeće putem naših diplomatskih predstavnika. Što se tiče neformalnih kontakata, oni su postojali i ranije, ali to u ovom trenutku nit’ je bitno hrvatskoj javnosti, a niti Vama. Ono što je važno – važno je da te igre tko je kad što rekao, koliko je bilo mjeseci je potpuno nebitno … Sve što o ovakvim stvarima znam ja – a vezano je za obranu – zna i ministar obrane. Sve što znam ja kao predsjednik Vlade zna i Predsjednik Republike. Prema tome, te sitne igrice tko je što znao – to je zabava za javnost i nekakvo politiziranje kojem u biti nema mjesta. Da je to neki problem onda bi ta tema bila otvorena na Vijeću za obranu ili Vijeću za nacionalnu sigurnost – a nije! – jer jako dobro znamo na koji način saznajemo te informacije i kada.”

Potom se i on dotaknuo sigurnosti, ali i svoje omiljene teme – kreditnog rejtinga Hrvatske:

“Što se tiče naše sigurnosti, Hrvatska ulaže u svoje obrambene sposobnosti više nego ikada. Naš je obrambeni proračun u mandatima moje 3 vlade povećan 3 puta. On je danas dosegnuo 2,1 % BDP-a – to vam je točno ono što (to sigurno zna gospodin Lalovac) … ako vam je kreditni rejting na razini investicijskog, i to na razini A ili A- onda su sredstva koja plaćate za međunarodna zaduženja, tj. kamate na njih, 1,5% BDP-a, a ne 3,5% BDP-a. Zemlja kojoj ostane 2% BDP-a zato što odgovorno upravlja javnim financijama ostvaruje gospodarski rast i ima snage financirati obranu sa puno više sredstava nego ranije. Zato jesmo raspravljali i o ulaganjima u Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, protuzračnu obranu, snaženje naše Kopnene vojske, jednako tako snaženje Hrvatske ratne mornarice, povećanje materijalnih prava hrvatskih vojnika, prisutnost Hrvatske vojske u dijelovima Hrvatske iz kojih je bila povučena, i ono što je najbitnije – sa ovim sjajnim projektom temeljnog vojnog osposobljavanja – čestitam ministru Anušiću i svim kolegama u MORH-u koji su to proveli, kao i ministru Božinoviću za onaj dio koji se odnosi na služenje u Civilnoj zaštiti ili pak oni koji to žele uraditi kao civilni rok – mislim da stvaramo pretpostavke za jačanje, i to kadrovsko jačanje, dugoročno, Hrvatske vojske u bitno izmijenjenim sigurnosnim okolnostima. 2008., kada je Hrvatski sabor suspendirao tadašnji vojni rok, mi smo taman u Bukureštu dobili pozitivnu odluku za članstvo u NATO-u – to je vjerojatno bio signal, uz enorman broj priziva savjesti, da se takva odluka donese.

Danas su okolnosti drukčije, i hrvatska Vlada, i Ministarstvo obrane, a i svi drugi koji su involvirani,  ponašaju se sukladno okolnostima u kojima smo danas. Mislim da vodimo odgovornu politiku i zajedno s partnerima čuvamo hrvatsku sigurnost. Naoružanje koje mi nabavljamo ima obrambeni karakter. Hrvatska nema ambicije prema bilo čijem teritoriju, ali ima zadaću i odgovornost za njene obrambene sposobnosti i snagu Hrvatske vojske, policije i svih drugih sastavnica domovinske sigurnosti, bude takva da zna odgovoriti na sve eventualne ugroze.”

Ministar obrane Ivan Anušić odgovarao je na pitanja zastupnica Marijane Petir i Sanje Bježančević. Na pitanje o temeljnom vojnom osposobljavanju istaknuo je snažan interes mladih čime je izuzetno zadovoljan: “Mladi razumiju, hoće i žele služiti svojoj Domovini”. Dodao je da se druge države suočavaju s političkim i općim poteškoćama u privlačenju mladih na ovakav oblik osposobljavanja, dok je u Hrvatskoj situacija bitno drukčija. Projekt je pripremljen u vrlo kratkom roku, uz uspostavu svih potrebnih zakonskih i organizacijskih okvira, te se Hrvatska po tome ističe među državama članicama NATO-a i Europske unije, moguće čak i kao jedinstven primjer, zadovoljno je zaključio Anušić.

Što se pak drugog pitanja tiče, Anušić je istaknuo da se pitanja nacionalne sigurnosti razmatraju sustavno i institucionalno, kroz nadležne državne institucije, u suradnji s Hrvatskim saborom te u okviru sustava domovinske sigurnosti.

“Ono što je ključno jest da je Hrvatska započela povijesni proces modernizacije Oružanih snaga Republike Hrvatske – prvi takve vrste i takvog razmjera. Taj proces bit će dovršen do 2030. godine, kada će Oružane snage biti potpuno suvremeno opremljene i spremne za sve izazove”,

poručio je Anušić, dodavši da su OS RH već danas visoko spremne i osposobljene za izvršavanje svih svojih zadaća: “Hrvatska je sigurna i hrvatski narod je siguran, a tako će ostati i u budućnosti”.

Izraelski protuzračni i proturaketni sustav „Davidova praćka“ (Kela David) raketni je štit razvijen u suradnji s američkim Raytheonom, a već sama informacija da je ministar obrane Ivan Anušić tijekom nedavnog posjeta Izraelu razgovarao o mogućoj nabavi tog sustava izazvala je burnu reakciju predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga  Zorana Milanovića

Anušić s izraelskim ministrom obrane Katzom

„Ako ministar obrane ili bilo tko želi ući u tu vrstu aranžmana s Izraelom, nabavu tzv. Davidove praćke, to znači da je potrebna i suradnja Hrvatske vojske – ljudi iz Glavnog stožera, iz postrojbi, iz sustava zapovijedanja – sa izraelskom vojskom. Tako mi Boga, to se neće dogoditi. Hrvatska vojska, mojom zapoviješću, neće sudjelovati u tome“,

rekao je Zoran Milanović komentirajući u utorak, 24. ožujka, informaciju da ministar obrane razgovara s Izraelcima o nabavi  Davidove praćke.

„Ovo je upozorenje – nemojte to raditi. Ni jedan hrvatski vojnik u tome neće sudjelovati. Ako će to raditi civili, to će biti prvi put u povijesti“,

dodao je predsjednik Milanović. A što se tiče sustava Davidove praćke, kaže: „čak da je zadnji na svijetu, a nije, nadomjestiv je“. Predsjednik Milanović pri tome je upozorio na činjenicu da ministar obrane pregovara s Izraelcima u isto vrijeme „dok Izrael naoružava našeg prvog susjeda kojega vidimo kao sigurnosni problem, govorim o Srbiji“.

Sporna prodaja oružja Izraela Srbiji

Govoreći o izraelskom naoružavanju Srbije Milanović je pojasnio:

„To je započelo prije godinu dana kada je od Izraela kupljen višecijevni bacač raketa koji ima domet od 300 kilometara. To je još ofenzivnije oružje od onoga što su im Kinezi navodno prodali. Možda da ministar pita svoje prijatelje u Tel Avivu – zašto ste to prodali Srbiji? Dakle, Izrael aktivno naoružava državu koju i Plenković i ministar nazivaju neprijateljem. Vide li tu neku nekonzistentnost i razlog da se postavi pitanje Izraelu – zašto to radite? Ne, to je saveznik“.

Osim toga, nastavio je Milanović, …

Zoran Milanović s predsjednicom Sjeverne Makedonije Gordanom Siljanovskom-Davkovom (Photo: UPRH)

„Taj saveznik od kojega ministar kupuje tzv. Davidovu praćku naoružava Srbiju i ne samo da ih naoružava, ne samo da ih naoružava izrazito ofenzivnim oružjem – protiv kojega je zaštita čak teža nego protiv hipersoničnih raketa – nego im oni integracijski pomažu, kao sistem integratori, da sve ono što je Srbija kupila integriraju u „lanac ubijanja“. To rade Izraelci s kojima ministar pregovara o nabavi tzv. Davidove praćke“,

upozorio je Predsjednik Republike. Premijera Plenkovića se pri tome upitao zašto se u svom pismu glavnom tajniku NATO-a nije požalio i na Izrael?

„Za suradnju s Izraelom je potrebno povjerenje, a ja ne vjerujem onome tko naoružava moga izazivača. Teško mi je shvatiti zašto to netko ne vidi ili se pravi da ne vidi i zašto nas uvlači u to?“,

zaključio je jučer predsjednik Milanović.

Odgovor vladajućih

Iako je Milanović oštro reagirao, reakcija premijera ili ministra obrane jučer nije bilo. Samo je Ante Sanader, predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a,  nakon sastanka vladajuće većine reagirao na navode predsjednika rekavši da to nije bila tema koalicijskog sastanka, ali da – koliko mu je poznato – nije bilo razgovora o nabavi tog sustava. Dodao je kako ne zna otkuda Predsjedniku takve informacije. Na upit je li to jedan od prijepora nesazivanja sjednica Vijeća za obranu i Vijeća za nacionalnu sigurnost, Sanader je rekao da to treba pitati Milanovića. Ocijenio je „kako nas Predsjednik svađa sa svima, Ukrajincima, Izraelcima, Amerikancima, BiH, Norveškom te da smo čuli njihove reakcije. U kojoj je europskoj ili svjetskoj, ozbiljnoj, velikoj ili našoj partnerskoj državi Milanović bio i razgovarao“, rekao je i dodao da je „tuga i tragedija da imamo takvog predsjednika“.

Prava reakcija došla je danas od ministra obrane Ivana Anušića, koji je na margini konferencije o obrambenoj industriji rekao:

Ministar Anušić na nedavnoj prisezi ročnika (Photo: MORH/F.Klen)

“Imamo nekoliko činjenica. Prva je da je Srbija predstavila hipersonične rakete koje su kupili od Kine i nazvali ih Zagrepčanke. Taj sustav može se zaustaviti tek s nekoliko sustava u svijetu, među kojima je i Davidova praćka. Predsjednik je zabranio suradnju Oružanih snaga s Oružanim snagama Izraela. Drugim riječima, nemoguće je pregovarati o tome kad Oružane snage imaju zabranu kupovine. Zaključak možete donijeti sami. Nije stvar što ja hoću ili neću, svašta bi ja u životu htio. Neke stvari mogu napraviti, neke ne mogu. Ove ne mogu. Ako sam naveo činjenicu da je predsjednik zabranio onda ne može biti opcija jer nema smisla razgovarati o nečemu što ne možemo kupiti.”

No kako Hrvatska pati od kroničnog nedostatka protuzračne i proturaketne obrane, nešto će se ipak morati poduzeti.

“Studija protuzračne obrane je gotova, uskoro će se donijeti odluka o tome koji sustav protuzračne obrane ćemo imati. Ne donosimo odluku o nečemu – ja u mom uredu, da ja odlučim s premijerom što kupiti i mi idemo to kupiti.”

Testiranje Davidove praćke (Photo: Rafael)

Pa ipak, takve odluke se često donose na političkoj razini, a formalno su potkrijepljene “potrebama vojske.” Tako bi teorijski moglo biti i s Davidovom praćkom koja je vrlo skupo, ali efikasno sredstvo. Prvo – naoružanje ne kupuju Oružane snage, iza kojih se danas sakrio Anušić, nego Ministarstvo obrane i Vlada, na koje predsjednik države nema utjecaj. Bez obzira na Milanovićevu zapovijed prema kojoj Oružane snage ne smiju surađivati s izraelskom vojskom, činjenica je da se i u slučaju da ovoga trena Hrvatska kupi ovo proturaketno naoružanje – na njega čeka nekoliko godina. A do tada će isteći i mandat aktualnom Predsjedniku Republike. U tom slučaju bi kasnila obuka za Davidovu praćku, no sama kupovina nije nemoguća. Drugo je pitanje, naravno, jesu li MORH i Vlada bili ozbiljno zainteresirani za Davidovu praćku, ili im glasine o tome dobro dođu za daljnje podgrijavanje sukoba s Milanovićem.

Tekst koji je objavio ugledni beogradski zrakoplovni portal Tango Six u ponedjeljak, 9. ožujka, cijeli jučerašnji dan izazivao je brojne komentare u stručnim krugovima. Tango Six je, naime, saznao da „Vojska Srbije posjeduje supersoničnu kvazi-balističku raketu dometa (minimum) 250 kilometara. Riječ je o kineskoj raketi zrak-zemlja CM-400“. Dvije takve rakete u ponedjeljak su uočene na borbenom avionu MiG29SM+ Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane, objavio je portal Tango Six.

Ministar obrane Ivan Anušić u gumenoj brodici “Modrulj” (Photo: MORH/J.Šeri)

Pojavljivanje ove ne baš najnovije formalno protubrodske rakete (neki tvrde da je riječ o školskom primjerku) za sada nije izazvalo službene reakcije u Srbiji, ali je u Hrvatskoj. Ministar obrane Ivan Anušić, koji je utorak proveo u Splitu na svečanoj primopredaji brodica „Modrulj“ koje će zajednički koristiti Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo obrane, komentirao je pojavu kineskih raketa kao – „ozbiljnu“. Uz napomenu da, općenito, srpska vojska intenzivno ulaže u modernizaciju svojih oružanih snaga već 10 godina, Anušić je rekao:

„Ono što smo mogli danas pročitati u Jutarnjem listu, čini mi se da imaju hipersonične rakete koje imaju domet 300 kilometara i lete šest mahova što je ozbiljno naoružanje i samo to mogu reći, mi trebamo činiti i raditi na snaženju naših obrambenih kapaciteta i potencijala. Nadam se da će te hipersonične rakete ostati kod njih u skladištu gdje im je i mjesto“.

Pakistan je nedavno djelovao raketama CM-400 po indijskim PZO sustavima S-400

Za spomenuti Jutarnji list analitičar portala Obris.org Igor Tabak naglasio je da Hrvatska trenutno nema ništa slično po snazi i dometu:

„Naša borbena sposobnost prema kopnenim ciljevima ostaje skromna, a protuzračna obrana je ograničena. Ovo traži proturaketnu obranu, o kojoj Hrvatska uopće nije ni razmišljala“.

Ova vjerojatno ipak supersonična (a ne hipersonična!) raketa pri ispaljenju navodno brzo kreće krstarećom putanjom, s mogučnošću manevra dok vjerojatno dosta okomito prilazi cilju:

„Takva kvazibalistička putanja bitno otežava presretanje. Nažalost, s obzirom na dostupna protuzračna oružja u Hrvatskoj, imali bismo velikih problema s presretanjem takvih raketa. Prvo, senzori teško mogu uočiti raketu zbog kratke udaljenosti od ispaljivanja do cilja; drugo, presretanje zahtijeva napredne sustave koji kod nas trenutačno ne postoje“.

No ovo nije samo problem Hrvatske, nego i NATO saveza:

Hrvatski najnoviji sustav PZO – Mistral-3 na mimohodu 2025.

„Ovakvo je oružje problem za NATO i sve susjede Srbije, pa se uz ‘Zagrepčanka‘ može jednako tako zvati i ‘Budimpeštanka‘ ili ‘Bukureštanka‘. Ovaj sustav može biti i sredstvo napada na američki centar kontinentalne proturaketne obrane u Rumunjskoj, koji je oko 200 kilometara od granice sa Srbijom, što je ponešto bliže od Zagreba, a ipak malo strateški bitnije. Takve su se situacije donedavno sprečavale već samom nevoljkošću velikih sila da ijednoj državi daju sredstva koja bi narušavala stratešku ravnotežu regija. No, Kina (i Rusija) nemaju tih ograda i odgovara im nered na rubovima NATO-a i EU“.

Ovakve balističke, ili kvazi-balističke rakete mijenjaju strateški balans u regiji, što je svakako u suprotnosti s duhom Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja koji regulira nadzor na ključnim kategorijama naoružanja Hrvatske, BiH, Crne Gore i Srbije. Već smo na primjeru nabave borbenih dronova za Vojsku Srbije pisali o tome koliko je taj Sporazum (potpisan 1996. Na temelju Mirovnog sporazuma iz Daytona) zreo za prilagodbu i proširenje, a ponovno podgrijavanje balističkih prijetnji zacijelo će postaviti i pitanje regionalnog jačanje sredstava za proturaketnu obranu. U posljednjih godinu dana srpski predsjednik Aleksandar Vučić koristio je svaku priliku da Deklaraciju o obrambenoj suradnji Hrvatske, Albanije i Kosova prikaže kao suprotnu spomenutom Sporazumu o subregionalnoj kontroli naoružanja, a najavljenu prvu vojnu vježbu ove tri zemlje kao neviđenju prijetnju Srbiji i regiji.

Napad iranskim kamikaza-dronovima te krstarećim i balističkim raketama izveden u ranim jutarnjim satima 14. travnja 2024. godine po mnogo čemu je jedinstven. Prema zadnjim podacima, na Izrael je iz Irana bilo otposlano oko 185 bespilotnih letjelica tipa Shaheed-136/131, dobro poznatih s bojišta u Ukrajini, te još oko 36 krstarećih i oko 110 balističkih raketa. Pri tome su bespilotne letjelice bile lansirane prve, i trebalo im je nekoliko sati leta da stignu do Izraela u nedjelju ujutro iza 1 po lokalnom vremenu. Koordinirano s njihovim dolaskom odvijalo se onda i ispaljivanje krstarećih te balističkih raketa, kojima je do Izraela trebalo manje od 15 minuta – a te su aktivnosti izgleda bile registrirane kako iz samog Irana, tako i iz Iraka i Jemena (iako u bitno skromnijem broju). Prema iranskim izvorima, cilj napada je bilo izraelsko obavještajno središte u kojem je planiran napad na iransko veleposlanstvo u Damasku 1. travnja, kao i zrakoplovna baza na jugu Izraela iz koje su poletjeli borbeni avioni F-35I Adir koji su taj napad izveli.

Iransko veleposlanstvo u Damasku nakon izraelskog napada

Za početak, treba se podsjetiti konkretnog uzroka noćašnjeg masovnog zračnog napada Irana na Izrael. Riječ je tu bila o zračnom napadu izvedenom 01. travnja na pomoćnu zgradu iranskog konzulata, smještenu između zgrade iranskog veleposlanstva i veleposlanstva Kanade u Damasku, glavnom gradu Sirije. Iako to nije bio ni izbliza prvi izraelski napad na iranske ciljeve u Siriji, ovaj udar nanesen oko 17 sati po lokalnom vremenu bio je specifičan po žrtvama – od 16 mrtvih njih je 7 pripadalo korpusu Islamske revolucionarne garde, 6 su bili pripadnici Iranu bliskih milicija, te civili i nekakvi savjetnici. Posebno je tu istaknuta smrt iranskog brigadnog generala Mohammada Reze Zahedija kao ključne osobe za vezu Irana s libanonskom strankom Hezbollah. Jednako kao u slučaju smrti iranskog generala Qasema Suleimanija u Bagdadu 3. siječnja 2020. godine, kada su za osvetu bili izvedeni raketni napadi na baze Sjedinjenih Država u Iraku – i sada je bilo jasno da će iranski odgovor biti ozbiljan, no načelno ne i usmjeren na daljnju eskalaciju sukoba te moguće pokretanje regionalnog rata.

Iranski napad na zračnu bazu Nevatim

Zato i ne čude vijesti kako se iz Irana putem posrednika unaprijed obavijestilo Sjedinjene Države o vremenu planirane osvete – što je i Izraelu i njegovim brojnim saveznicima dalo gotovo dva tjedna vremena za pripremu obrane. Saveznička uloga izgleda da je za tu priliku bila koordinirana iz Sjedinjenih Američkih Država, uz sudjelovanje američkih ratnih brodova, borbenih aviona iz Velike Britanije (iz baze Akrotiri na Cipru) i Francuske, te protuzračnih sustava iz Jordana (među ostalima i pojedini ondje stacionirani američki sustavi Patriot) te Saudijske Arabije. Te su snage, u suradnji s Izraelskim ratnim zrakoplovstvom te protuzračnom/proturaketnom obranom, dočekale iransko oružje u letu i krenule ih obarati na prilazima Izraelu. Kako izgleda, većina spomenutih dronova i raketa bila je oborena daleko od ciljeva (malo se čulo o padu ostataka, koji u Ukrajini često uzrokuje popratne štete) – a spominje se tek neke pogotke na prostoru zračne baze Nevatim, oko 23 km istočno od mjesta Beersheba na jugu Izraela. Prema izraelskim navodima, većinu posla su zapravo obavili razni borbeni avioni, dok se rakete rušilo i domaćim protuzračnim sustavima „Strijela“ (konkretno Arrow 3) i „Davidova praćka“ te američkim MiM-104 Patriot. Treba posebno napomenuti i neke od snimki prema kojima je sustav Arrow dio nadolazećih raketa rušio i u visokim dijelovima njihove balističke putanje, izvan Zemljine atmosfere. Pri svemu tome teško je ne zamijetiti i da takvu protuzračnu obranu nema ni jedna od europskih NATO/EU država – što jasno ukazuje koliko tu još posla predstoji u ova izazovna vremena.

Nekoliko je stvari posebno i do sada jedinstveno u noćašnjem iranskom napadu na Izrael. Kao prvo, to je prvi put da je Iran direktno napao Izrael, ovoga puta kao konkretni odgovor na izraelsko uništavanje prostora njihovog veleposlanstva u Siriji. Pri tome treba napomenuti jasnu namjeru izvođenja relativno ozbiljne ali ipak simboličke osvete, koja je po svojoj prirodi od početka bila ograničenog opsega. Dobro se to vidjelo i kroz tekst objave iranske delegacije pri UN, koja je jutros odmah iza ponoći na mreži X objavila: „Provedeno na zasadama članka 51 povelje UN po pitanju prava na legitimnu obranu, iranska vojna akcija je bila odgovor na agresiju cionističkog režima na naše diplomatske prostore u Damasku. Ovu stvar možemo smatrati okončanom. Ipak, ako izraelski režim napravi daljnju grešku, odgovor Irana bit će bitno oštriji. To je konflikt Irana i otpadničkog izraelskog režima, kojeg se SAD MORAJU KLONITI!“. No jasan dodatni pokazatelj suzdržanosti bilo je zapravo i izuzetno skromno borbeno sudjelovanje raznih iranskih suradnika u širem susjedstvu Izraela – budući da bi koordinirani te masivni zračni napadi i iz tih smjerova mogli bitno otežati obranu Izraela. Ipak, da čitava situacija ipak ne proizvede daljnje široko regionalno sukobljavanje ovisi i o Izraelu te njegovom premijeru Netanyahuu na kojeg se danas s raznih strana apelira na suzdržanost.

Kako je izgledao iranski napad na Izrael (Izvor: Anadolu Agency)

Izraelski ratni kabinet

Kao drugo, ovo je ujedno i prvi put da se izraelska protuzračna obrana našla kompletno pod vatrom, napadnuta raznolikim sredstvima s velike daljine, na način da je čitav složeni sustav nacionalne obrane tu morao jedinstveno reagirati. Sam taj slojeviti sustav obrane odavna se planiralo baš za ovakve situacije i odgovarajuću opremu se baš za to namjenski razvijalo mnogo godina uz ogromne troškove. Iako se pretpostavljalo da bi do takvog napada moglo doći, ovo je bilo prvo praktično testiranje svih tih ideja i opreme. Prema izraelskim tvrdnjama, srušeno je bilo 99 posto nailazećih oružja, čime se djelovanje izraelske nacionalne protuzračne obrane proglasilo velikim uspjehom. Doduše, dok je izraelski premijer Benjamin Netanyahu jutros oko 6 sati na društvenoj mreži X objavio „Presreli smo. Blokirali smo. Zajedno ćemo pobijediti“, mnogi su tu uz političko preuzimanje vojnih zasluga uočili i izostanak spomena bilo SAD ili drugih saveznika, koji su svi navodno jako djelatno pomogli u dostizanju ovog obrambenog uspjeha (govori se o američkom rušenju 70 bespilotnih letjelica i nekoliko raketa).

Simona Halperin upisuje se u knjigu žalosti za žrtve Crocusa kod Moskve

Kao treće, iako masovni napad Irana na Izrael možda na prvi pogled promatrače podsjeća na situaciju u Ukrajini – razlika tu nije samo u količini raspoložive protuzračne opreme, već još više u množini saveznika i susjeda koji su bili u stanju priskočiti u obranu Izraela. Razlog tom okupljanju saveznika dobrim je dijelom bio i zbog činjenice da je napadač Islamska Republika Iran, regionalna sila s mnogo suparnika, bez nuklearnog oružja, te opterećena nizom međunarodnih sankcija. Za razliku od toga, u Ukrajini se na drugoj strani nalazi nuklearna sila Ruska Federacija, dok su susjedi pretežito u NATO/EU okviru – te bi ovakvim njihovim neposrednim uključivanjem u sukob taj rat praktično odmah eskalirao u široki svjetski sukob. Naravno, nije sporno da bi agresijom ugroženoj Ukrajini itekako dobro došao svaki udio protuzračnog naoružanja kojeg se noćas vidjelo u funkciji nad Izraelom. Komplicirane vojno-diplomatske odnose u trokutu Izrael-Rusija-Ukrajina ujedno dobro ilustrira i činjenica kako je na apele izraelske veleposlanice Simone Halperin da Rusija osudi današnji iranski napad na Izrael, glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova Maria Zaharova mrtva hladna odvratila: „Simona, podsjetite me, kada je Izrael osudio bar jedan udar kijevskog režima po ruskim regijama? Ne sjećate se? Ni ja. Zato dobro pamtim izjave podrške izraelskih dužnosnika djelovanju Zelenskog. Tim zločinačkim terorističkim djelovanjima ‘gadova iz Bankove‘ (gdje je sjedište državnih vlasti u Kijevu, op. a.), zbog kojih iz godine u godinu pogibaju mirni građani i uništava se civilna infrastruktura“.

* Ovaj je tekst objavljen na portalu Jutarnjeg lista 14. travnja 2024. pod nazivom “Nekoliko je stvari posebno u iranskom napadu; Zaharova šokirala Izraelce: ‘Sjećate se gadova iz Bankove?‘” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/nekoliko-je-stvari-posebno-u-iranskom-napadu-zaharova-sokirala-izraelce-sjecate-se-gadova-iz-bankove-15450278

U zadnje vrijeme, od 4. svibnja mnogi su se kod nas (pa i u svijetu) raspisali o sposobnostima PZ/PR sustava Patriot MIM-104 nakon rušenja ruskog hiper-zvučnog i zračno-balističkog sustava X(Kh)-47M2 Bodež (Kinžal). Na početku ruske invazije na Ukrajinu mnogi su glorificirali sposobnosti Bodeža. Neki su to radili s pilom naopako ili figom u džepu, a neki iz  čistog neznanja. Nije dovoljno poznavati jezik i prevoditi članke, često i uz Google prevoditelja, i donositi „visokoumne zaključke“ bez ikakve odgovornosti za istinom. Naime,  niti jedan dizajner složenih vojnih sustava ne objavljuje sve na internetu, čak i kupcu često zataji neke stvari bez obzira jesu li to mane ili vrline. Mnogo toga je u poznavanju suvremenog raketnog oružja, prateće elektronike i računalne tehnike te, naravno, disciplina fundamentalnih znanja iz fizike kao što su aerodinamika, čvrstoća, senzorski sustavi, propulzija, ali i umijeće uporabe složenih sustava – od taktike uporabe neposrednog poslužitelja do kreatora zamisli kako i na koji način upotrijebiti sustav a da to bude iznenađenje za protivnika.

Sad je vidljivo kako „vrli vojni analitičari“ – koji su donedavno hvalili Bodež kao sustav kojem nitko ništa ne može – mijenjaju ploču kao da se ništa nije dogodilo. Nisu se spremni ni ispričati javnosti već i dalje nastavljaju s pozicija velikih stručnjaka, a da to ničim ne mogu opravdati. Slično se ponašaju i oni koji su im dali prostor za neodgovorno ponašanje. Bilo bi puno korektnije da se javljaju kao politički komentatori jer tamo je istina najmanje važna. Prije nego što počne analiza obračuna Patriota i Bodeža, ili Bodeža i Patriota, podsjetio bih  cijenjene čitatelje na članak objavljen na ovom portalu prije više od 14 mjeseci ili točnije 23. ožujka 2022., pod naslovom „Kh-47M2 Kinžal, zrakoplovna para-balistička raketa i razaranje Ukrajine“. Nakon novih događanja i odmjeravanju snage između ta dva sustava, izraženom stavu ne bih ništa dodao, a niti oduzeo.

Napadi na Kijev

Raketni napad na Kijev 4. svibnja 2023. možda i nije bio napad na Patriot – ali se Patriot našao na dobrom mjestu u pravo vrijeme, u najvećoj borbenoj spremnosti, hranjen obavještajnim podacima u realnom vremenu, u mogućnosti presresti Bodež, što je posada vješto iskoristila. Prema nekim informacija lansirano je više raketa inačice PAC-2. Obaranje Bodeža je važno i ima veliku psihološku važnost, pozitivnu za Ukrajinu i razočaravajuću za Rusiju. To je udarac za Putina, ali i mnoge druge (pa i neke kod nas) čije se hvalospjeve profesionalnih stručnjaka opće prakse čulo o nezaustavljivom ruskom oružju. Osobno mislim kako su sami konstruktori Bodeža svjesni da nije neuništiv. Bilo bi jako opasno da nije tako, poglavito kad je u rukama despota. Drugi napad, prema nekim informacijama sa šest Bodeža u plotunu, vjerojatno je bio napad na bitnicu Patriota. Ako je u prvom napadu Bodeža Patriot branio važan objekt, u drugom napadu Patriot je branio samoga sebe.

Valja priznati da je ruska organizacija napada bila izvrsno osmišljena. Bio je to raznolik plotun raketa uz dodatak izviđačkih i dronova samoubojica. Raketni dio plotuna bio je kombinacija raketa hiper-zvučne, nadzvučne i okolo-zvučne brzine. Ta šarolikost brzina od oko 1.000 pa do preko 12.000 km/h pred obranu postavlja izuzetno složen zadatak. Obrambeni sustavi ne mogu imati istu učinkovitost za vrlo različite brzine cilja pa se optimiziraju za najvjerojatnije dijapazone brzina. Također treba imati na umu da je velika brzina hiper-zvučne, parabalističke rakete koja napada cilj uz moguća manevriranja po smjeru i visini otežavajući čimbenik točnosti pogađanja. Takve rakete se koriste bar za sada prvenstveno do isključivo protiv stacionarnih ciljeva. Raspoređeni proturaketni sustav Patriot je stacionarni cilj i nema vremena promijeniti položaj u kratkom vremenskom intervalu nakon što je sustavom otkrio dolazak hiper-zvučne rakete. Pored toga, nužno je procijeniti opasnost od raketa drugačijih brzina i dronova pa neke zanemariti, a neke prepustiti drugim sustavim zračne obrane.

Sporo protiv brzoga

Tipična konfiguracija sustava Patriot

U našoj „logici“ dominantno je mišljenje kako obrambena raketa mora biti brža od rakete koja napada jer je to iskustvo koje smo stekli. Raketa ili topnički projektil je brži od tenka, broda, pa i najbržih zrakoplova pri izravnom napadu i ulasku u zonu pogađanja. U slučaju „Patriot protiv Bodeža“ mijenja se paradigma pa je neophodno stvoriti mogućnost da se sredstvom koje je prema javno objavljenim podacima sporije od cilja i do tri puta omogući pogodak. Teoretski, Patriot će s najvećom vjerojatnosti pogoditi Bodeža ako ga ovaj izravno napada. Tad je parametar nula ili blizu nule. Teže je pogoditi ako se parametar povećava, a u jednom trenutku parametar može biti toliko velik da pogodak svodi na nulu. Prema dostupnim podacima Bodež ima najveću brzinu 12.350 km/h, a Patriot PAC-2/3 – 5.000 km/h. Velika je to razlika brzina kojoj je moguće doskočiti u prvom redu pravovremenim otkrivanjem, izvrsnim upravljačkim sustavom, vrhunski dimenzioniranom bojnom glavom sa sustavom nekontaktnog upaljača, praktički bez kašnjenja, i naravno – vrhunski obučenom posadom uz izvrsnu moralnu i psihofizičku stabilnost. Blizinski  upaljač i fragmentirana bojna glava povećavaju volumen susreta s ciljem te osiguravaju uništenje cilja bez izravnog udara – a ako se stvore uvjeti, sustav preciznog, aktivnog radarskog samonavođenja omogućit će izravni pogodak i uništenje cilja kinetičkom energijom.

Držim da je rusko izravno napadanje Patriota raketama Bodež više u službi propagande kako bi  se u slučaju uspjeha mogli pohvaliti domaćoj javnosti. Aktualno suđenje znanstvenicima koji su radili na dizajnu Bodeža ukazuje da stvari i nisu baš u skladu s hvalospjevima ruske strane, uključujući i predsjednika RF Putina. Bez obzira što se uistinu dogodilo, za detalje ćemo morati pričekati u najmanju ruku do kraja rata, a možda će i nakon toga mnoge stvari ostati tajna. U konačnici, bez obzira kako završe obračuni Patriota i Bodeža, to neće osigurati rusku prevlast u zračnom prostoru Ukrajine i neće biti presudno za ishod rata. Rat je izuzetno složeno društveno događanje, kojim upravlja politika, a njegov najkrvaviji dio provode oružane snage ili još preciznije ratnici na kopnu, moru i zračnom prostoru, a vidimo sve značajniju ulogu i svemirskih snaga. Kako trenutno stoje stvari na ukrajinskom ratištu, bez krucijalnih promjena na istom nije racionalno očekivati skori kraj neprijateljstava.

Možda bi bilo najispravnije reći da se kao priprema za buduće operacije vodi bitka i za zračni prostor u kojoj Rusija težišno napada, a Ukrajina se težišno brani. Držim da svi oni što zagovaraju prekid neprijateljstava, zamrzavanje stanja na ratištu i početak pregovora su svjesno ili nesvjesno na ruskoj strani. Vidimo da neki u zadnje vrijeme govore kako nisu sigurni da Ukrajina ne želi napraviti atomsku bombu. To je samo korak do tvrdnje kako Ukrajina želi atomsku bombu. To je definitivno voda na ruski mlin. Jesu li ti i takvi „ruski igrači“ ili bar njihovi zagovornici?  Valjda je i „pticama na grani“ jasno kako daljnje patnje, u skladu s Poveljama UN i međunarodnim pravom,  prekinuti može samo Rusija. Prekidom agresije i povlačenjem Rusije na međunarodno priznate granice rat završava, a ako rat prekine Ukrajina – to je put u nestanak  ukrajinske države i vjerojatno ukrajinskog naroda pod imenom Ukrajinci. Ipak, scenarij dragovoljnog ruskog povlačenja na granice nakon raspada SSSR i međusobnog priznanja novonastalih država u ovom trenutku je isključen.

Što slijedi?

Jesu li – kako tvrde Ukrajinci – ruske zalihe projektila dugog dometa stvarno pri kraju?

Puno više se govori o ratnim ciljevima koje bi trebale ostvariti oružane snage. Tako su dosta učestali pojmovi ofenziva i protuofenziva. Naravno, to je neprecizno jer pojmovno radi se o različitim stvarima, a mi smo u tome specijalisti. Precizno govoreći – da bi nešto moglo biti protuofenziva ista bi se trebala pokrenuti i provoditi dok je s druge strane u tijeku ofenziva. Ako se velika napadna djelovanja pokreću na uspostavljenu ili pak neuspostavljenu obranu – onda je to ofenziva. Kako sad izgleda stanje na ukrajinskoj fronti, Rusi su prešli u obranu. No u obrani nisu isključena i napadna djelovanja. Očekivana djelovanja ukrajinske strane preciznije je nazvati ofenzivom. Treba znati da ofenziva ne mora imati jedan glavni te jedan ili više pomoćnih pravaca. Vjerojatnije je očekivati napad u više smjerova, te ako se ukaže prilika – neki od njih može prerasti u glavni pravac. Taj glavni pravac može postati i strateški. Izvođenje tako obuhvatnih operacija, ovisno o razvoju situacije, može imati stratešku i životnu važnost za jednu ili drugu stranu. Kod tako velikih uloga opreza nikad dosta.

Zapovjednik Zračnih snaga Ukrajine Mikola Oleščuk: izvrstan rad PZO-a u svibnju

Pod pretpostavkom da je moral Ukrajinaca na visokoj razini, postavlja se pitanje što je s materijalno-logističkim komponentom, osposobljenošću i uvježbanošću. Kada krenu operacije na velikim prostranstvima, veliku ulogu koja bi mogla prevagnuti u tom pretežito kopnenom ratu moglo bi imati ratno zrakoplovstvo i trupna protuzračna obrana. Nije dovoljno poznato kako je i je li sa zadovoljavajućim kapacitetom uspostavljena trupna PZ i PR obrana. Brine strah „kolektivnog Zapada“ koji se suspreže Ukrajini dati mogućnost snažnijeg djelovanja po važnim vojnim ciljevima u Rusiji. Ukrajina definitivno ima pravo djelovati po snagama i infrastrukturi koji izravno ili pak posredno ostvaruju učinke na ukrajinskom teritoriju. Ruskih prijetnji nekim novim konvencionalnim snagama ne treba se bojati, a prijetnje oružjem za masovno uništenje „kao prazne puške“ (koja ipak i ne mora biti prazna) boje se obje strane. Ovakvo stanje za Ukrajinu dugoročno nije održivo. Rusi napadaju jeftinim dronovima i „starim“ krilatim (krstarećim) raketama te planirajućim bombama iz vremena SSSR. Bombi i raketa ima u izobilju, a Iran se pokazao pouzdanim partnerom i ozbiljnim dobavljačem dronova. Bilo bi interesantno usporediti „financijski troškovnik“ jedne i druge strane prilikom napada na Kijev. Složenost ukrajinske logistike je dosad nezabilježena. Pomoć stiže s različitih strana, svaka ima u cijelosti ili dijelom svoj logistički lanac, a tu su ne manje važne i jezične barijere. Te jezične barijere su značajne i kod obuke za uporabu konkretnih sredstava, a posebno onih složenijih.

Rusko uništenje Patriota 16. svibnja

Kao zaključak moglo bi se reći da ukrajinska ofenziva mora donijeti opipljive rezultate jer vrijeme je ipak na ruskoj strani. Ukrajina je sve razorenija i ekonomski slabija. Na Zapadu bi moglo doći do promjena glede potpore Ukrajini. Istovremeno, Rusija je ratom praktički neokrnjena, a sankcije joj još uvijek nisu nanijele očekivane probleme. Moglo bi se reći da su njeni saveznici, zbog vlastitih diktatura, trajniji pa joj pomažu izravno i neizravno u zaobilaženju nametnutih sankcija. Neke velike i moćne države – iako službeno ne šalju oružje – izgleda isto nadoknađuju onima koje ga šalju. Također, ako ne mogu prošvercati nužne zapadne komponente šalju im svoje inačice. To je izgledno za dronove, rakete, te zrakoplove. Konačno, jasno je ipak da rat neće odlučiti obračuni Patriota i Bodeža.

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini

Nakon više od deset mjeseci ruske agresije na Ukrajinu, raketni sustavi i klasično topništvo potvrdili su se kao „carevi“ kopnenog ratovanja. Glavni rezultati njihove uporabe su velika razaranja po cijeloj Ukrajini. Topništvo, cijevno i raketno je oružje bojišnice i kraćih dometa. Krstareće i balističke rekete su namijenjene za udare po dubini i do više tisuća kilometara. U ovome ratu su se također nametnule bespilotne letjelice različitih dometa i raznovrsnih namjena. Cilj ruskih krilatih raketa u novijim fazama ovog rata je u prvom redu destrukcija ukrajinskih energetskih kapaciteta pa i države u cjelini. Velike štete na energetskom sustavu izravno utječu na kompletno gospodarstva, pa i na proizvodnju naoružanja te druge vojne opreme, a u ovo hladno vrijeme i na preživljavanje civilnog stanovništva. Tako otvoreno i beskrupulozno djelovanje protiv civila je ratni zločin. Agresor se ponaša s pozicije moći i izruguje se sa svjetskom zajednicom. O namjerama i zločinima pisano je dosta i na to treba stalno podsjećati. Međutim, u ovom osvrtu glavni cilj je razjasniti što su to, kako pišu neki naši stručnjaci opće prakse – „šuplje“ ili „prazne“ rakete.

Rakete s inertnim bojnim glavama

Ne radi se o nikakvim šupljim raketama – radi se o na brzinu prenamijenjenim starim raketama Raduga Kh-55 (NATO: AS-15 „Kent“) kojih je dio bio namijenjen za nošenje nuklearnog punjenja, snage 200 kt. Te rakete su stare, dizajnirana od 1971. do 1981. i u uporabi od 1983. godine. Namijenjene su za nošenje nuklearne bojne glave. Prema dostupnim saznanjima nisu modernizirane na inačicu Kh-555 kao one s konvencionalnom bojnom glavom. No, nuklearnu bojnu glavu treba održavati jer ona vremenom gubi neka svojstva kao što su snaga i pouzdanost. Kad se rakete (i to u značajnom broju) nalaze u skladištima, logično je osloboditi ih nuklearnog punjenja, a kad se njegovu težinu zamijeni inertnim ili klasičnim punjenjem – može ih se i kao takve upotrijebiti. Klasično punjenje je skuplje jer po obliku i težine ne mora odgovara nuklearnom pa je jednostavnije uporabiti balast bez eksploziva ili takozvanu inertnu bojnu glavu i na taj način sačuvati aerodinamiku i upravljivost raketom. Spomenute „inertne bojne glave“ postoje od samog početka i služe za različita telemetrijska ispitivanja te vježbovna gađanja. Postoji kompletna dokumentacija pa ih je relativno jednostavno i naknadno izraditi, a svaka krilata i balistička raketa može se upotrijebiti s inertnom bojnom glavom. Pored spomenutih raketa teoretski je moguće koristiti i starije rakete namijenjene za lansiranje s podmornica i kopna (SS-N-21 „Samson“ i SS-C-4 „Slingshot“). Dugo su vojni analitičari sa zapada držali da su i one nastale daljnjim razvojem projektila AS-15 „Kent“ (Kh-55), no sada se drži kako su spomenute krilate rakete za lansiranje s podmornica i kopna ipak nastale daljnjim razvojem raketa RS-55 (S-10 Granat). Posebno su interesantne rakete SS-C-4, koje su trebale biti uništene temeljem američko-sovjetskog sporazuma o obustavi razvoja i odustajanja od rasporeda u Europi raketa dometa od 500 do 5.500 km. Naime, na temelju navedene rakete i sustava Ruska Federacija je razvila krilate rakete – SS-C-X-7 i SS-C-X-8 „Screwdriver“ kompatibilne za upotrebu s modificiranog reketnog balističkog sustava zemlja-zemlja 9M720 Iskander. Novi sustavi označavaju se kao 9M728 i 9M729.

Kh-555, krstareće rakete dugog dometa i strateški bombarder Tu-160

Prema dostupnim podacima rakete s inertnim bojim glavama Kh-55 lansirane su sa strateških zrakoplova Tu-160 (NATO oznaka „Blackjack“) i Tu-95MS (NATO oznaka „Bear“). Same rakete Kh-55 izrađene su u više inačica. Opće je mišljenja kako su pored osnovne inačice Kh-55, zrelost za uporabu dočekale i njene pojedine inačice – Kh-65, Kh-101, Kh-102 i Kh-555. Pored Rusije korisnici ovih raketa još su Kina i Iran. Nekadašnji korisnici bili su SSSR, Ukrajina i Bjelorusija. Prema onome što je poznato, Ukrajina je Iranu prodala 12 raketa a Kini – šest. Kako se brzo mijenjaju savezi a neoprez skupo plaća, poglavito glede Irana? Dobro je znati o kakvim je raketama riječ ali smisao ovog članka je razotkriti razlog zašto ih Rusija baš koristi kako je to na terenu bilo viđeno.

Igra sudbine

Kh-101, krstareće rakete dugog dosega i smanjene zamjetljivosti

Uporaba raketa Kh-55 s inertnom bojnom glavom ima više razloga i svrha. Svako povećanje broja raketa u plotunu smanjuje efikasnost branitelja i povećava vjerojatnost da će barem dio raketa proći proturaketnu obranu te uništiti ili oštetiti napadnuti cilj. Naravno, na današnjem stupnju razvoja proturaketna obrana nije u stanju razlikovati koja raketa ima a koja nema eksplozivnu bojnu glavu. U konačnici, i raketa bez eksplozivne bojne glave može u slučaju preciznog pogotka izazivati značajno razaranje, zbog svoje velike kinetičke energije i ostataka pogonskog goriva. Veći broj raketa u napadu povlači veću potrošnju obrambenih raketa, a poznato je kako Ukrajina oskudijeva sa sredstvima proturaketne obrane. Istu ulogu imaju i neke bespilotne letjelice. Na taj se način iscrpljuje obrana i povećava vjerojatnost prolaza nekih od raketa s pravom bojnom glavom, poglavito u narednim plotunima istog napada ili u odvojenim napadima s malim vremenskim razmakom. Također se otkrivaju i položaji proturaketne obrane. Na ovaj način starim raketa nađena je korisna primjena. Pri tome, agresoru nije važno gdje će pogoditi, bolje reći gdje će one udariti ili pasti, jer im selektivnost ciljeva te smanjenje nepotrebnih žrtava i štete nije važno.

Kh-55 u naoružanju aviona Tu-95MS

Slično kao s nuklearnim balističkim raketama i općenito nuklearnim oružjem, sudbina se poigrala s Ukrajincima i glede krilatih raketa Kh-55 i strateških zrakoplova Tu-160 i Tu-95SM. Naime, nakon kraja Hladnog rata i raspada SSSR u Ukrajini je ostao 1.612 raketa Kh-55, 19 Tu-160 i 25 Tu-95MS. Ukrajina je tražila 3 milijarde dolara za povratak zrakoplova i njihovih projektila Rusiji. U listopadu 1999. postignut je dogovor, neki kažu kompromis, prema kojem je Rusija platila 285 milijuna USD za osam Tu-160 i tri Tu-95MS te 575 krstarećih projektila Kh-55. Ostatak je trebao biti uništen prema američkom programu za smanjenje ratnih prijetnji. Međutim, cilj nije u potpunosti postignut jer, kao što je već rečeno, a i prema ukrajinskom glavnom tužitelju iz 2001. godine – dvanaest Kh-55 bilo je izvezeno u Iran i još šest u Kinu. Da ironija bude još veća, veliki dio zasluga za konstrukciju i proizvodnju ovih sredstava ima ukrajinska znanost i industrija, a i njihov motor je ukrajinski – iz pogona koncerna „Motor Sić“.

Domet ovih raketa mjeri se tisućama kilometara ali ih Rusi lansiraju s manjih udaljenosti – na taj način povećavaju preciznost, a ostatkom goriva povećava učinak na cilju. Osim toga, lansiranje s manje udaljenosti i ukrajinskoj obrani ostavlja manje vremena za pripremu te obrambeno djelovanje. Još bi opasnija mogla biti uporaba supersoničnih na granici hipersoničnih raketa Kh-22, Kh-32 i Kh-41. To su puno teže rakete i s nekoliko puta većom brzinom, što znači i puno većom kinetičkom energijom. Ipak, one imaju puno kraći doseg pa se za njihovo lansiranje zrakoplovi morali izložiti većoj opasnosti, što zadnje vrijeme Rusi učestalo izbjegavaju.

Kako se suprotstaviti?

Supersonične protubrodske rakete Kh-32 iznimno rijetko nad Ukrajinom

Na kraju postavlja se pitanje – može li se Ukrajina efikasno suprotstaviti ruskim raketnim napadima, neovisno jesu li u raketama klasične ili inertne bojne glave, i može li štetu svesti na prihvatljivu razinu. Teže i puno skuplje se je braniti nego napadati, a štetu trpi onaj koji se brani poglavito ako se brani na vlastitom teritoriju. Obrana može biti efikasna samo ako je cjelovita i efikasna u svim segmentima i načinima djelovanja. Učinkovita obrana podrazumijeva i napad. Treba sve poduzeti na sprečavanju polijetanja zrakoplova s raketama ili ih pak odmaknuti što dalje – a to znači da treba poduzeti ofenzivna djelovanja i u dubini agresorskog teritorija. No, lako je to reći, ali kako postići? Postoji dokazane mogućnost napada dronovima izgrađenim još u vrijeme SSSR, a koji su ostali u Ukrajini. Pouzdano, Ukrajina sa svojim znanstvenim, stručnim i preostalim industrijskim kapacitetima može u kratkom vremenu napraviti kvalitetne borbene bespilotne letjelice, krstareće i balističke rakete dovoljno velikog dosega i sposobnosti za probijanje neprijateljske proturaketne i protuzrakoplovne obrane. Treba se nadati kako to shvaćaju i uvažavaju zapadni partneri te da su im dali na raspolaganje potrebne komponente za razvoj i proizvodnju pogodnih domaćih sustava.

Bojna glava ruske rakete Kh-101 izgleda koristi i 35 američkih čipova

Pored napada na baze agresora nužna su i moderna, moćna te raznovrsna raketna i topnička oružja, te sredstva elektroničkog ratovanja, kako branitelj ne bi bio prisiljen, slikovito rečeno, komarca ubijati topom. Postaje sve opasnije živjeti u iluziji da je ruski režim sklon okončati ovo krvoproliće po normama međunarodnog prava i načelima Organizacije UN o nepovredivosti granica njenih članica. Što se bude više otezalo, a oružje davalo na kapaljku, biti će sve teže držati zapadnu javnost u stanju spremnosti za pomaganje ukrajinskom narodu – a to izravno ide u korist agresoru. Uz sve druge probleme, i porast siromaštva u dugotrajnom te djelomično zamrznutom ratu prednost je na strani tiranije. Zbog svega što bi slijedilo u Europi i svijetu nakon ruske pobjede, treba uložiti maksimalne napore kako bi ovaj rat bio što prije okončan, a Ukrajina se vratila u svoje međunarodno priznate granice. Naravno, u eventualnom porazu moćne nuklearne sile ni svjetska zajednica ne smije postupiti neracionalno i poraženom nametnuti ponižavajuće uvjete. No, ne poniziti ne znači ujedno i bilo što oprostiti za učinjena nedjela. Nakon poraza ionako bi se narod lako mogao obračunati sa svima onima koji su rat poveli. Ne zbog toga što su ga poveli – nego što su ga izgubili, ili nisu dobili. Povijest je ponekad učiteljica života, a u Rusiji ona ima raznovrsne i jako čudne metode.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; vicedmiral u mirovini

Na 174. sjednici Vlade Republike Hrvatske, u okviru 18. točke dnevnog reda, našle su se u petak 9. prosinca ove godine dvije podtočke vezane uz jedan te isti obrambeni posao – kupovinu lakog protuzračnog sustava Mistral. I dok je sav taj posao zapravo zbrzan mimo očiju javnosti, praktično bez ikakve diskusije, te proguran unatoč zabrinjevajućoj zamjeni tehničkih opisa između onoga što su pričali Vlada RH i Ministarstvo obrane za razliku od europskog proizvođača ovih PZO sustava, time je kroz proceduru prošlo trošenje preko 542,16 milijuna kuna u idućih nekoliko godina. Posao je odmah istog dana i sklopljen potpisom ugovora, a tek ostaje “post festum” ponešto reći o tom utrošku 71,96 miijuna eura, ako ikoga tu tješi manja brojka u nadolazećoj nam EU  valuti.

Prva od ovih vezanih točaka dnevnoga reda pred Vladom RH nazvana je tek “Prijedlog odluke o preraspodjeli sredstava planiranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2022. godinu” i zapravo obuhvaća preraspodjelu sredstava aktualnog državnog proračuna unutar kvote Ministarstva obrane. U njoj je za kupovinu spomenutog PZO sustava u ovoj godini odvojeno ukupno 94.378.630 kuna – i to 4.250.000 HRK iz same kvote “OPREMANJE MATERIJALNO TEHNIČKIM SREDSTVIMA” (A545042), ustezanjem 4.220.000 HRK “Rashoda za usluge” i još 30.000 “Naknada troškova zaposlenima”, dok je preostalih 90.128.630 kuna skupljeno nizom rezova širom obrambenog proračuna.

Ovaj je zahvat obrazlagao Zdravko Zrinušić, državni tajnik u Ministarstvu financija, riječima:

“Dakle, ovom odlukom unutar razdjela Ministarstva obrane predlaže se preraspodjela sredstava u ukupnom iznosu od 94 milijuna 378 tisuća 630 kuna, radi posljedica narušavanja sigurnosne situacije u Europi, zbog agresije na Ukrajinu. Navedena preraspodjela provodi se temeljem članka 5 stavka 1 Zakona o izvršavanju državnoga proračuna za 2022. godinu. Naime, posljedica agresije na Ukrajinu je povećani rizik prijetnje sigurnosti zračnoga prostora – zbog toga je nužno prilagoditi postojeće prioritete i planove opremanja Oružanih snaga, a nabava raketnog sustava protuzračne obrane kratkog dometa predstavlja najvažniji prioritet opremanja Oružanih snaga. Potrebna sredstva, dakle, za raketni sustav protuzračne obrane kratkog dometa u ovoj godini, u navedenom iznosu osiguravaju se preraspodjelom sredstava od državnog proračunu, unutar razdjela Ministarstva obrane“,

i tu su se već našle sve one floskule koje će i kasnije pratiti ovaj čudan nabavni posao, bez obzira na svoju faktičnu točnost ili preciznost.

Napomenimo da se spomenutih 90,13 milijuna kuna skupilo smanjenjima stavke (1) “OPSKRBA MATERIJALNIM SREDSTVIMA” (A545049) za 13.077.207 HRK, pa (2) “PRIBAVLJANJE OSOBLJA I IZOBRAZBA” (A545053) za 3.500.000 HRK, (3) “OPREMANJE I MODERNIZACIJA KOMUNIKACIJSKO-INFORMACIJSKIM SUSTAVIMA” (A545054) za 5.410.502 HRK, (4) “ODRŽAVANJE KOMUNIKACIJSKO-INFORMACIJSKIH SUSTAVA” (A545055) za 1.805.200 HRK, (5) “EU MISIJE I OPERACIJE” (A545067) za 10.000 HRK, (6) “DUHOVNA SKRB” (A545072) za 37.540 HRK, (7) “IZGRADNJA, REKONSTRUKCIJA I ADAPTACIJA OBJEKATA I INFRASTRUKTURE” (A545076) za 5.800.000 HRK, (8) “BORBENO OKLOPNO VOZILO” (K545043) za 638.605 HRK, (9) “OBALNI OPHODNI BROD” (K545044) za 53.120.000 HRK, (10) “NATO INTEGRIRANI SUSTAV PROTUZRAČNE OBRANE” (K545046) za 1.700.000 HRK, (11) “RAZVOJ CYBER SPOSOBNOSTI” (K545056) za 2.792.000 HRK, (12) “OPREMANJE DALEKOMETNIM TOPNIČKIM SUSTAVOM” (K545074) za 36.576 HRK, i (13) “OPREMANJE VIŠENAMJENSKIM HELIKOPTEROM” (K545078) za 2.201.000 kuna. No, dok je za dio tih stavki rečeno smanjenje više simboličko, tu posebno treba napomenuti kako su uštede u nekim od spomenutih stavki zapravo ozbiljne.

Tako redukcija u ovogodišnjem financiranju projekta “Obalni ophodni brod” u iznosu od 66,7 posto donedavno predviđenih sredstava itekako govori kako od skorog dovršetka brodova zarobljenih u stečajem pogođenom Brodosplitu neće biti ništa. Jednako tako o razini pažnje ili važnosti pojedine aktivnosti govori da se nabavu opreme po pitanju navodno presudno važnog projekta NATO integrirane protuzračne obrane srezalo za 36,3 posto, dok je opremanje u obrambenom resoru donedavno iznimno popularnog strateškog projekta Razvoj cyber sposobnosti smanjeno za 33 posto. Pri tome, ako ništa drugo, baš je incident s padom drona u Zagrebu i praktično pokazao koliko treba dorada na materijalnoj i provedbenoj osnovici komunikacije domaćih elemenata PZO sustava s NATO integriranom protuzračnom i proturaketnom obranom – a upravo te stvari sada se interventno reže, odgađajući njihovu dalju dogradnju bez ikakvih ozbiljnih popratnih objašnjenja.

Glavnina posla i prve dileme

Nakon toga, na red Vlade RH došla je i glavnina ove teme – u okviru točke dnevnoga reda nazvane “Prijedlog odluke o davanju suglasnosti Ministarstvu obrane za preuzimanje obveza na teret sredstava državnog proračuna Republike Hrvatske u razdoblju od 2024. do 2026. godine za nabavu raketnog sustava protuzračne obrane kratkog dometa“. Dakle, dok se ranije sređivalo interventno financiranje kupovine PZO sustava Mistral u tekućoj godini, ovdje se rješavalo njegove kvote u proračunima od 2024. do 2026. godine – uz izričiti navod kako je taj posao već uključen i u državni proračuna za iduću 2023. godinu (što ipak nije vidljivo, jer taj projekt opremanja nije dobio svoju zasebnu proračunsku stavku). Obrazlagatelj je ovoga puta bio ministar obrane Mario Banožić:

Kad slika s posjeta sajmu Eusatory u lipnju 2022. postane prorčka…

“Okolnosti koje su se dogodile agresijom Ruske Federacije na Ukrajinu, i pad besposadne letjelice u Zagrebu, ukazali su kako je nužno i neophodno prilagoditi prioritete i planove opremanja Hrvatske vojske. Stoga je nabava raketnog sustava protuzračne obrane kratkog dometa postavljena kao najviši prioritet opremanja u kratkoročnom razdoblju. Francuska Republika, u okviru implementacije hrvatsko-francuskog strateškog partnerstva, političke deklaracije potpisane 25. studenoga 2021. godine, ponudila nam je jačanje suradnje u obrambenim pitanjima. Nastavno na program nabave borbenih aviona, Francuska Republika odobrila je donaciju lansera sustava kratkog dometa, originalnog proizvođača MBDA France, za zaštitu zrakoplovne baze u kojoj će se nalaziti avioni Rafale. U skladu s potrebama, Oružane snage Republike Hrvatske iskazale su zahtjev za prioritetnom nabavom lansera sustava kratkog dometa Mistral, i raketa Mistral 3. Navedena nabava je hitna i neodgodiva mjera, koja dugoročno i sigurnosno-obrambeno važna za Republiku Hrvatsku. Ona obuhvaća isporuku raketa Mistral 3, lansera sustava kratkog dometa s najnovijom termalnom kamerom, sustavom za šifriranu elektroničku identifikaciju ciljeva i kompletom za koordinaciju zapovijedanja i upravljanja. Osiguran je paket integrirane logističke potpore, obuka osoblja i tehnička potpora proizvođača. Ovaj sustav jedno se integrira… jednostavno se integrira sa MBDA sustavom srednjega dometa, vertikalnom lanserom MICA, koji koristi iste rakete kao i avioni Rafale, čime se pojednostavljuje logistička i operativna potpora te održavanje. Avionima Rafale i zemaljskim sustavom Mistral će se ostvariti već provjerena integracija sustava protuzračne obrane, kroz jedinstvenost načela uporabe i održivosti. Osim povećanja sposobnosti zaštite zračnog prostora, nabava raketnog sustava protuzračne obrane kratkog dometa Mistral omogućuje dostizanje zahtjev… zahtjevnije… zahtjevnije razine NATO ciljeva sposobnosti. Ponuda za nabavu raketnog sustava protuzračne obrane kratkog dometa, za sklapanje ugovora, iznosi 53 milijona, 850 tisuća eura s otplatnim rokom od 5 godina, a obveze Ministarstva obrane, uključujući i ekonomsko povećanje cijena i porez na dodanu vrijednost, te tako ukupne obveze Ministarstva obrane iznose 71 milijun 957 tisuća i 138 eura, ili 542 milijuna kuna, 161 tisuću… i… 161 tisuću kuna. Ovom odlukom predlaže se da suglasnost Ministarstva obrane za preuzimanje obveza na teret sredstava državnog proračuna od 24. do 26. godine za nabavu raketnog sustava protuzračne obrane kratkog dometa. Potrebna sredstva za provedbu ove odluke osiguravaju se u državnom proračunu, na razdjelu Ministarstva obrane. Predlažem da Vlada donese ovu odluku“.

Iako ministar Banožić tu spominje određenu francusku donaciju opreme (“lansera sustava kratkog dometa, originalnog proizvođača MBDA France, za zaštitu zrakoplovne baze u kojoj će se nalaziti avioni Rafale“) – tom detalju više nema konkretnoga spomena. Time ostaje nejasna vrijednost ove donacije, kao i njen odnos prema sličnoj opremi koju Republika Hrvatska kupuje za nemalih 53 milijuna eura – odnosno, 71,96 milijuna eura ili oko 542,16 milijuna kuna s uključenim PDV-om. Kako god bilo, ovdje se saznaje da će ta ukupna cifra biti otplaćena u 5 godišnjih rata: (1)  16.155.000,00 eura ili 121.719.847,50 kuna u tekućoj 2022. godini; (2) 17.687.157,00 eura ili 133.263.884,42 kuna u 2023. godini; (3) 12.471.705,00 eura ili 93.968.061,32 kuna u 2024. godini; (4)  23.823.510,00 eura ili 179.498.236,10 kuna u 2025. godini; te (5) 1.819.766,00 eura ili 13.711.026,93 kuna u 2026. godini. No, nekoliko je stvari već tu zanimljivo.

Kao prvo, Vlada RH ovdje ne navodi raspodjelu tih gotovo 72 milijuna eura ili preko 542 milijuna kuna – (1) na samu otplatu posla i (2) PDV po godinama – a znajući da se PDV plaća tek po ulasku opreme u Hrvatsku time je praktično prešućena i podrobnija dinamika isporuke o kojoj se samo u pripadajućem priopćenju Ministarstva obrane kratko spomenulo: “Prve isporuke očekuju se do početka 2024. godine“. Osim toga, po pitanju prve rate isplate, one u tekućoj 2022. godini, dolazi do zanimljive razlike između brojki predstavljenih u prvoj spomenutoj točki dnevnoga reda (94.378.630 HRK, odnosno 12.526.196,83 eura prema fiksnom tečaju od 7,53450 za euro) i istovrsnih brojki navedenih za 2022. u drugoj tadašnjoj točki dnevnoga reda, pri navođenju prve rate planirane petogodišnje isplate (121.719.847,50 kuna ili 16.155.000,00 eura). Ta razlika od 27.341.217,5 HRK ili oko 3.63 milijuna eura ujedno je veća i od brojnih samostalnih stavki obrambenoga proračuna, a ostalo je nejasno da li se djelomično ili ukupno odnosi na famoznu “francusku donaciju” PZO lansera ili je tu nešto sasvim drugo posrijedi.

Potpis ugovora i oskudni detalji posla

Kako bilo da bilo, još se na ove finacijske teme tinta nije ni osušila u Vladi RH, a ministar Banožić je već u Ministarstvu obrane tog istog 9. prosinca i potpisao “Ugovor o nabavi francuskog raketnog sustava protuzračne obrane kratkog dometa Mistral” s predstavnicima tvrtke MBDA France, čemu je prisustvovao i Gaël Veyssière, veleposlanik Francuske Republike u RH. Iako na internetskim stranicama same tvrtke MBDA o tom poslu nema objave, MORH nije propustio napomenuti da se ministar Banožić ponovo osvrnuo na činjenicu kako je do ove kupoprodaje došlo zbog “okolnosti koje su se dogodile  agresijom Rusije na Ukrajinu i pad besposadne letjelice u Zagrebu“, čime je onda postalo “nužno i neophodno prilagoditi prioritete i planove opremanja Hrvatske vojske” – tako da se kao “najviši prioritet opremanja u kratkoročnom razdoblju” pokazala “nabava raketnog sustava protuzračne obrane kratkog dometa“.

Kako stoji u priopćenju MORH-a, “u skladu s ponudom tvrtke MBDA France, nabava raketnog sustava PZO kratkog dometa Mistral, odnosi se na isporuku raketa Mistral 3 i lansera sustava kratkog dometa s najnovijom termalnom kamerom, sustavom za šifriranu elektroničku identifikaciju ciljeva i kompletom za koordinaciju zapovijedanja i upravljanja. Prve isporuke očekuju se do početka 2024. godine“. Ujedno, osiguran je i paket integrirane logističke potpore koji uključuje specijalni alat i ispitno-mjernu opremu, inicijalni komplet pričuvnih dijelova, tehničku dokumentaciju, vježbovne rakete, obuku osoblja prema načelu „obuka obučavatelja“ i tehničku potporu proizvođača. Pri tome se u dokumentima pred Vladom RH tu još napomenulo i postojanje “jamstva u trajanju od 12 mjeseci po isporučenoj opremi“.

Odbor za obranu i neke bitne dileme

Prije dolaska pred Sabor i Vladu, Ministarstvo obrane je o ovoj svojoj hitnoj PZO potrebi u nekom trenutku ove godine navodno organiziralo i prezentacije više proizvođača takve opreme, a spominje se i provedba interne raščlambe mogućnosti pokretanja takvog procesa opremanja “u kratkoročnom razdoblju“. Iako se niti riječju ne razjašnjava zašto je to sve bilo tako hitno, kao što se ne objašnjava ni konkretne korake koji su doveli baš do prijedloga o “opremanju raketnim sustavom protuzračne obrane kratkog dometa” umjesto nečim ozbiljnijim srednjeg ili dužeg dometa (pa makar i polaganije, ali transparentnije) – 25. studenoga 2022. godine je o tome na kraju bilo zatraženo i prethodno mišljenje Odbora za obranu Hrvatskoga sabora, koji je taj posao navodno jednoglasno podržao na svojoj za javnost zatvorenoj sjednici.

Sam posao nabave koja je uslijedila tijekom narednih 14 dana, kako je to u svom dokumentu napomenula Vlada RH – “proveden je u skladu s člankom 41. stavkom 1. točkom 6. Zakona o javnoj nabavi“, i to kao “hitna i neodgodiva mjera koja je dugoročno sigurnosno i obrambeno važna za Republiku Hrvatsku“. No, da tu razjasnimo jedan detalj. Naime, spomenuti 1. stavak članka 41. Zakona o javnoj nabavi zapravo definira kada se ovaj zakon NE PRIMJENJUJE na pojedine poslove javne nabave, koji uključuju obrambene ili sigurnosne značajke – a posebice se tu Vlada RH pozvala na točku 6 koja glasi: “(6) kod kojih bi primjena odredaba ovoga Zakona ili propisa kojim se uređuje javna nabava za potrebe obrane i sigurnosti obvezala Republiku Hrvatsku da otkrije podatke čije otkrivanje je u suprotnosti s bitnim interesima njezine sigurnosti“. Dakle, posao je bio zaključen mimo redovitih procedura iz Zakona o javnoj nabavi, a izuzimanje se osim hitnošću i neodgodivošću opravdalo još i izbjegavanjem otkrivanja podataka – jer bi ono bilo u suprotnosti s bitnim interesima sigurnosti RH.

Uglavnom, gotovo 10 mjeseci od izbijanja intenzivnog ratovanja u Ukrajini – u koje se ni EU, ni NATO, a ni Republika Hrvatska nije direktno uključila – “agresija Rusije na Ukrajinu” postala je iznimno bitna za Hrvatsku po pitanju obrane njenog zračnog prostora, a to je u javnim  obrazloženjima onda još kombinirano s “padom besposadne letjelice u Zagrebu” 10. ožujka ove godine, događajem od kojeg je također prošlo već 9 mirnih mjeseci. Ta se globalna bitnost i hitnost sada pokazala tolika da je opravdala “prilagodbu prioriteta i planova opremanja“, kojima se kratkoročno kao baš najviši prioritet pokazala kupovina jedinog tipa protuzračnog naoružanja koje RH već desetljećima ima u opremi svojih Oružanih snaga. Dapače, riječ je o PZO opremi iz klase koju se godinama u Hrvatskoj i uništavalo kao višak – unutar programa financiranog od Sjedinjenih Američkih Država od 2009. godine pa najmanje do 2019. godine.

MBDA – sustav Mistral je VSHORAD

Posebno je tu zanimljivo da se kako na Vladi RH, tako i u priopćenju Ministarstva obrane, francuski laki protuzračni sustav Mistral ustrajno opisuje kao “raketni sustav protuzračne obrane kratkog dometa“, dok se ujedno spominje i njegovo navodno lako integriranje s “MBDA sustavom srednjeg dometa VL MICA, koji koristi iste rakete kao avioni Rafale”. Iako hrvatska javnost nije saznala ni riječi o paketu naoružanja koji je prije godinu dana kupljen iz Francuske s borbenim avionima Rafale – ovdje se ipak rakete Mistral spominje kao “raketni sustav kratkog dometa” ili “Short Range Air Defense” (SHORAD), dok se u pripadajućem kontekstu sustav VL MICA spominje kao “sustav srednjeg dometa” odnosno gotovo pa “High to Medium Air Defense” (HIMAD). No, ostavivši po strani moguće logističke koristi ovakvog povezivanja PZO sustava istog proizvođača, za koje Vlada RH navodi kako “pojednostavljuje logističku i operativnu potporu te održavanje” kroz frazu o “jedinstvenosti načela uporabe i održivosti” – teško je tu previdjeti suštinsko razmimoilaženje faktičnih navoda Vlade RH i samog europskog proizvođača MBDA po pitanju raketnih PZO sustava Mistral i VL MICA.

MBDA – sustav VL MICA je SHORAD

Naime, za razliku od Vlade RH, MBDA u svojim materijalima laki sustav Mistral ne označava kao “sustav kratkog dometa“, već kao “sustav vrlo kratkog dometa“ – dakle ne SHORAD nego VSHORAD (“Very Short Rrange Air Defence”). Jednako tako, isti taj proizvođač MBDA svoj sustav VL MICA ne označava kao “sustav srednjeg dometa“, kao Vlada RH i MORH u svom priopćenju – nego ga opisuje kao “sustav kratkog dometa s vertikalnim lansiranjem“ (“Vertical Launch Short Range”). Dakle – baš kao klasu opreme po kriteriju dometa koju si je Hrvatska navodno već priuštila kupovinom sustava Mistral, koji je za MBDA tu ipak performansama inferiorna oprema “vrlo kratkoga dometa“. Dok o svemu ovome na Vladi nije bilo rasprave, kao što se ni riječ nije javno spomenulo u Ministarstvu obrane prije kupnje – za nadati se da je barem ponešto od ove neugodne zbrke oko dometa, pa time i tipa raketnog sustava koji se kupilo, barem načelno upalo u oko saborskim zastupnicima na sjednici Odbora za obranu koji se tom temom bavio 25. studenog ove godine. Nažalost, o tome se javno ne može zaključiti ništa – budući je njegova sjednica bila za javnost zatvorena, na nju nisu bili pozvani vanjski članovi odbora (koji bi raspravama ovog tijela trebali dodati ponešto stručnog sadržaja), a o tom sijelu nije objavljen ni sažetak zapisnika, baš kao što ovaj čitav skup zbog svoje konspirativne naravi nije čak ni uvršten u javni popis održanih sjednica spomenutog radnog tijela Hrvatskog sabora.

Razlozi nabave i još problema

Tako nam samo za kraj ostaje napomenuti još jedan tehnički detalj o učinku lakog raketnog sustava vrlo kratkog dometa, koji si je Hrvatska priuštila iz Francuske, jednako kao i susjedna Srbija 2019. godine (koja je 18 kompleta sustava Mistral 3 kupila i platila, s namjerom ugradnje u domaći PZO sustav PASARS, i gdje isporuka navodno kasni), te onda i Makedonija ove jeseni. Naime, domet sustava s raketama Mistral 3 je službeno 7,5 kilometara – a u RH je ta tehnika očigledno nabavljana iz 3 glavna razloga. Kao prvo, kako navodi MORH, riječ je o  “dostizanju zahtijevane razine NATO ciljeva sposobnosti“, o čemu već tradicionalno nema nikakvih javnih detalja. Kao drugo, očigledno je tu i “zaštita zrakoplovne baze u kojoj će se nalaziti avioni Rafale“. Kao treće, što se ustrajno spominje, tu je i pitanje obrane zračnog prostora od prijetnji kakvu je predstavljala besposadna letjelica Tu-141 Striž, koja je u ožujku pala u Zagrebu. Naravno, nije se tu trošilo vrijeme na pitanje izostanka reakcije čitavog postojećeg sustava PZO u Hrvatskoj, o izostanku uzbunjivanju temeljem slike postojećih radara, ili o izostanku reakcije dežurnog dvojca borbenih aviona – za koje se već čulo jadne rasprave o lokalnom manjku sposobnosti djelovanja u noći (ne zbog ograničenja opreme, već zbog zanemarivanja specijalističke obuke za takav posao).

No, kako se čulo na konferenciji za medije održanoj u Zagrebu tim povodom 13. travnja ove godine – ostaje da se dron Tu-141 u dolasku prema Republici Hrvatskoj kretao brzinom od 860 do 950 km na sat, odnosno prolazio je između 14,2 i 15,8 km u minuti. Time je taj leteći objekt čitav kružni domet pojedinog raketnog sustava Mistral, od 7,5 km u dolasku te još 7,5 km u odlasku od paljbene pozicije, prolazio unutar jedne minute – i upitno je koliko se na takvu prijetnju uopće moglo reagirati ovim oružjem, nevezano o činjenici mirnodopskog vremena, krajem tjedna i iza 23 sata uvečer. No, barem tješi činjenica da je posada opremljena raketama Mistral 3, i smještena kod Trga bana Josipa Jelačića načelno mogla točkasto pokriti većinu glavnoga grada RH, uključujući tu i studentski dom na Jarunu. Iako nije jasno tko bi takve zaštitne posade na vrijeme upozorio na dolazak i smjer potencijalne prijetnje, ipak u skladu s pokazanom ekspertizom valjda samo ostaje otvoreno – hoće li se takva upitna dežurstva u ritmu 24/7/365 doista i uvesti, sad kad se već u tu svrhu hitno, nužno i neophodno, bez puno rasprave, “investiralo” preko 542 milijuna kuna.

Da ponovimo – preko pola milijarde kuna potrošeno je za sustav “vrlo kratkog dometa” koji su vlasti RH javnosti predstavile kao “sustav kratkog dometa“, dok Hrvatskoj nabava stvarnog PZO sustava kratkog dometa tek predstoji. Naravno, pri tome nije sporno da sustav kratkog dometa MBDA VL MICA, sa svojim dometom do 20 km (i do 9,14 km u visinu), ipak košta višestruko više – dok je uz sve to još ostalo potpuno nejasno pitanje budućeg opremanja OS RH ikakvim pravim sredstvima protuzračne obrane srednjeg ili dugog dometa. Riječ je tu o tehničkom poduhvatu na kojem se u Hrvatskoj zadnji put ozbiljno radilo tijekom davno prošlog Domovinskog rata, ali očigledno ne i tijekom kasnija tri desetljeća.

Radi sagledavanja ozbiljnosti incidenta čini mi se najvažnijim razjasniti dilemu i shvatiti bit događaja. Ako razjasnimo dilemu shvatiti ćemo bit i postaviti se na pravi način. Prva dilema traži odgovor na pitanje: Je li raketa pogodila Poljsku ili je pala na Poljsku? Nakon toga ima smisla pitanje – čija je raketa, ili preciznije tko ju je lansirao?

Kako bismo riješili prvu dilemu potrebno se podsjetiti kakva i koja je to raketa, koliki joj je doseg, kolika joj je masa bojne glave, je li namijenjena za gađanje ciljeva na kopnu… Naravno, jako je važno shvatiti motiv zašto bi netko gađao (ako je gađao) neki zemaljski cilj raketom prvenstveno namijenjenom za uništavanje ciljeva u zraku.

Prije početka potrebno je komunikaciju očistiti od šumova. Raketa nije od onog tko ju je proizveo, već od onog tko ju je upotrijebio – što se posebno odnosi na poljske tvrdnje kako je riječ o “ruskoj raketi”, misleći navodno na njenu originalno rusku proizvodnju. To načelo treba vrijediti u ovom slučaju kao i u svim ostalim slučajevima. Sjećamo se kako su neki Barjaktar kojeg su koristili Ukrajinci nazivali turskim dronom, a Turska ga je dizajnirala i proizvela, ali ne i upotrijebila. Tako ni ovom slučaju nije od presudne važnosti gdje je raketa proizvedena, osim eventualno ako su u nedavnoj prošlosti izvršene neke modifikacije kako bi se povećala preciznost gađanja ciljeva, posebno na zemlji, a što bi moglo pomoći u prosuđivanju tko je ima i tko bi je mogao lansirati.

Ostaci projektila u Przewodowu zbog kojih se sumnja na S-300

Kako izgleda iz javnosti dostupnih podataka, radi se o raketama sustava S-300 čija je prvenstvena zadaća uništavanje ciljeva u zraku – zrakoplova, krilatih i balističkih raketa, a neke manjeg dosega i bojne glave s manjom masom (9M96E1 i 9M96E2) vjerojatno bi se mogle ograničeno uporabiti i protiv većih dronova. Pri identifikaciji raketa za napad na kopnene ciljeve veliku važnost ima masa bojne glave. U ovom slučaju to su rakete s bojnom glavom od 100 do 180 kilograma. Poznato je da Rusi skoro sve rakete za PZO predviđaju i za uporabu protiv ciljeva na kopnu. To je naslijeđe iz Sovjetskog Saveza.

Prema The EurAsian Tims (autor Tanmay Kadam) od 17. srpnja 2022. godine, PZ raketni sustav S-300 je osposobljen za gađanje ciljeva na kopnu, što je dobro poznato. Zadnja poznata provjera sustava za gađanje ciljeva na kopnu prije invazije na Ukrajinu bila je 2017. godine u ruskom Istočnom vojnom okrugu. Cilj je imitirao oklopno vozilo (prema Ria Novostima). Na više ciljeva na kopnu sustav je isproban u kolovozu 2011. Oko dva mjeseca kasnije, bjeloruski medij (Novine) objavio je da su programeri ugradili inicijalne sposobnosti za gađanje ciljeva na kopnu sustavom S-300 koji je u uporabi od 1979. godine. U to vrijeme (2011.) Bjelorusija je raspolagala sustavom S-300PS koji je u uporabi od polovice 1980-tih. Taj sustav je uključivao i rakete 5V55R dosega protiv ciljeva u zraku od 90 km s bojnom glavom mase 133 kg. Prema istom mediju, doseg navedene rakete protiv ciljeva na kopnu je 120 km. Kako se vidi, doseg za kopnene ciljeve je veći za jednu trećinu u odnosu na doseg protiv ciljeva u zraku. Sposobnost za gađanje ciljeva na kopnu zadržana je i kod sustava S-400. Sustavi S-300 u većem broju su modernizirani i mogu koristiti nove rakete namijenjene sustavu S-400, a neke od njih namijenjene su i sustavu S-500. Ako bi pokušali analogijom oslonjenom na raketu 5V55R, doseg rakete 40N6E za ciljeve na kopnu mogao bi biti veći od 530 km. Držim da ove najmodernije rakete ruska strana ne bi uporabila iz više razloga, a oni su: cijena, sposobnost protiv najmodernijih zrakoplova i zrakoplova sa smanjenom zamjetljivosti (STEALTH). Osim toga, ruska strana ima jako puno starijih raketa, i konačno – ne prijeti im neka veća opasnost od bitno smanjenih mogućnosti ukrajinskih zračnih snaga.

Ako uzmemo da su starije rakete one koje su prvi put uvedene 25 do 30 godina, vidljivo je iz tablice da tu ima raketa dosega i do 200 km po ciljevima u zraku, a što bi po navedenoj analogiji značilo da takva raketa ima doseg veći od 260-270 km po ciljevima na kopnu. Sve ili neke takve rakete imaju i Rusija, i Ukrajina, i Bjelorusija. Također treba imati na umu da te sustave i te rakete Rusija ima raspoređene u Bjelorusiji. Ni jedna od tih zemalja ne bi trebala bez dobre analize biti proglašena krivom, ali ni oslobođena od sumnje. Udaljenost između Harkova i Lavova je 1.018 km, a između Dnjepra i Lavova je 817 km. Udaljenosti bi trebale amnestirati Rusiju od napada na Poljsku iz Rusije ili s okupiranih područja Ukrajine, ali ne i s teritorija svog saveznika Bjelorusije. Također nije isključeno da u tome ima prste sama Bjelorusija. Svakako, pogranično područje Poljske je dostižno iz Ukrajine.

Ono što bi moglo dodatno unijeti svjetla u razjašnjavanju dileme je li udar bio posljedica namjernog gađanja ili tek slučajni pad je poznavanje uporabe raketa za protuzračnu (PZ) i proturaketnu (PR) obranu. Za ovo treba imati odgovarajuća znanja. pa i određena operativna iskustva. Naime. kod svih ili skoro svih PZ/PR raketa postoji sigurnosni mehanizam protiv nanošenja kolateralne štete u prvom redu zbog svojih snaga, svog stanovništva i vlastitog teritorija. U raketu je ugrađen samo-likvidator. On se načelno aktivira nakon promašaja, nekoliko sekundi od preleta daljine krajnjeg efikasnog dosega. U tom slučaju na površini ne bi trebali biti tragovi fragmenata bojne glave. Ipak, mogli bi pasti dijelovi rakete i nanijeti značajnu štetu i ubiti ljude. Ako se namjerno gađa cilj na površini (zemlji), onda je cilj aktivirati bojnu glavu neposredno iznad cilja kako bi se fragmenti usmjerili poradi najvećeg učinka i nanošenja maksimalne štete. Samo-likvidator bi se trebao moći isključiti. Radi se o velikim raketama s velikim dosegom i velikom visinom efikasnog djelovanja, koje istovremeno imaju značajna ograničenja na malim visinama i malim daljinama. U slučaju gađanja niskoletećih ciljeva može doći do problema i degradacije putanje leta raketa velikog dosega iz sustava S-300/S-400. Ne bi trebao biti problem da eksperti koji istražuju slučaj utvrde jesu li štetu nanijeli fragmenti bojne glave ili dijelovi rakete svojom kinetičkom energijom.

Sad kad smo se poigrali tehničkim karakteristikama i dijelom operativno-taktičkom situacijom, moramo biti ozbiljni i odlučni uhvatiti se u koštac s problemom motiva ili pak za incident okriviti tehničku pogrešku. Ruski motiv mogao bi biti pokazati Poljacima (kao osloncu ukrajinskog naroda) da su i oni u dometu i da mogu skupo platiti svrstavanje na pravu stranu. Naravno, ako je ugrožena Poljska – ugrožen je veći dio Europe. Takvim postupanjem udara se na temelje NATO saveza. S druge strane, nije u interesu Rusije da zaoštri odnose i udari na temelje NATO, ali ni NATO savezu da za ovaj slučaj – koji je nažalost oduzeo ni kriva ni dužna dva ljudska života – aktivira članak 5. Washingtonskog sporazuma, i uđe u rat. Bjelorusija nema neki pravi interes za lansiranje rakete na Poljsku, ali imajući u vidu odnos Lukašenka i Putina ne smije se ni ta mogućnost isključiti. Važno je razumijeti i mikro situaciju kada se dogodio incident. Prema svemu sudeći, nebo je tada bilo dobro zasićeno raketnim napadima na zapadnu Ukrajinu pa se među sve te krilate i balističke rakete mogla umiješati i poneka raketa iz sustava S-300/S-400.

Što bi mogao biti motiv Ukrajine, a nadam se da nije? Mogla bi biti želja da se dobije veća pomoć sa Zapada, koju svakako zaslužuju, ali je ne dobivaju u mjeri u kojoj bi željeli. Ako su se zaigrali – to je velika pogreška. S druge strane, ako je raketa lansirana s ukrajinskih položaja u želji i nakani odbijanja zločinačkih ruskih raketnih napada, onda je to slučaj koji se događa i treba priznati nesretni slučaj. Istraga još nije završena i moguće je da se nađe neki elektronski trag na radarskim ili drugim ekranima sustava motrenja i nadzora zračnog prostora sa zemlje, zrakoplova ili pak svemira. Bila bi velika šteta, i to ne samo za Ukrajinu, ako ovaj incident izazove nepovjerenje između kolektivnog Zapada i Ukrajine. Korist od toga imao bi samo nemilosrdni ruski agresor. Uglavnom, treba spustiti loptu i u miru riješiti slučaj, te ukupno postupiti na najracionalniji način.

* gost  autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini

Četiri je dana prošlo od pada najprije neidentificiranog, a onda postupno identificiranog letećeg objekta na Zagreb. Do sada je već postalo jasno da se radi o bespilotnoj letjelici ili dronu iz sovjetskog vremena. To je velika letjelica pogonjena turbomlaznim motorom, Tumanski KR-17A. Prvenstvena joj je svrha izviđanje i pohrana podataka pribavljenih u raznim spektrima elektromagnetskog zračenja. Letjelica je namijenjena da se vrati u prostor pod vlastitom kontrolom kako bi vlasnik dobio prikupljene podatke operativnog i taktičkog izviđanja, a temeljem kojih se mogu donijeti kvalitetne odluke za uporabu snaga ili poduzimanje drugih mjera.

Letjelica je dovoljno velika da se u nju mogu ugraditi i moderni sustavi upravljanja letom, kao i mogućnost slanja podataka u realnom vremenu. Već pri uvođenju u uporabu na programiranu putanju leta moglo se utjecati pomoću radio veze. Bitno je znati poziciju letjelice. (1) Mogla se pratiti radarski  i – ako se utvrde odstupanja – s udaljenog mjesta za upravljanje letom mogao se poslati korigirajući signal na izvršne kormilarske mehanizme za upravljanje letom. (2) Drugi način – ujedno i mnogo suptilniji i tajniji je da u vremenskim diskontinuitetima letjelica šalje svoju poziciju koja se prima na udaljenom mjestu upravljanja te, ako ima potrebe, a na većim udaljenostima često ima, vrši korekcija. Češća su bočna odstupanja zbog pomicanja tijela letjelice bez promjene kuta. Promjenu kuta i brzinu promjene kuta mjere žiroskopi, a promjenu paralelnog pomicanja integrirajući mehanizmi. Za mjerenje brzine i posredno održavanje iste koristi se Pitot-cijev. Do promjene u brzini leta može doći zbog promjene u strujanju zraka. Naravno, meteorološka priprema se podrazumijeva. Isti sustavi su se koristili na raketama P-3 „Schedok“. Načelno su se isti  sustavi koristili na raketama porodice „P“ (P-15, P-20, P21,22) osim korigiranja putanje radio putem, a za što nije bilo ni potrebe zbog relativno male udaljenosti gađanja. Moguće odstupanje se kompenziralo širinom snopa radarske glave za samonavođenje. Kormilarski motori upravljaju s kormilima po pravcu visine, te po uzdužnoj osi pomoću elerona. Ako se ima veza s letjelicom, nema nikakvih problema istu srušiti u bilo kojem trenutku, zakrećući kormila visine prema dolje. Kao što znamo, to je velika letjelica i nije je problem opremiti različitim teretima, pa i ubojnim. Iako ne brojna, bila je to dosta rasprostranjena letjelica – osim u SSSR bila je u upotrebi i u drugim zemljama VU (Varšavskog ugovora), ali i mnogim SSSR-u prijateljskim državama, pa i na Bliskom istoku. Vjerojatno ih je najviše ostalo u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji jer su težišno bile usmjerene prema prostoru NATO.

Ono što je sigurno je činjenica da ni jedna država lako održivo „staro“ oružje ne uništava (osim, naravno, Hrvatske) – nego ga skladišti, minimalno održava i čuva za „zlu ne trebalo“. Vjerujem da tog oružja ima u mnogim skladištima, pa i u skladištima Rusije. Naravno, Rusija ima i mnogo savršenije dronove, ali eto vidimo da i ovaj „zastarjeli“ bez problema prolazi pored toliko hvaljene proturaketne i protuzrakoplovne obrane NATO kao saveza, ali i zemalja članica NATO te njihovih sustava „domovinske sigurnosti“.

Kamo je nestao hrvatski PZO?

Ono iz naslova „Car je gol“ odnosi se na našu, i ne samo na našu, PR/PZO. Ipak, ovdje nas prvenstveno zanima naša nacionalna obrana od ugroze iz zračnog prostora. Mi nemamo ništa za obranu visina preko nekih 3.000 m, a i ispod 3.000 m je zaštita gotovo nikakva. Neću spominjati što imamo iz, nadam se, razumljivih razloga. Nismo trebali biti nemoćni bar u miru jer imali smo ne baš mali broj PZO raketa 9M33M iz sustava „OSA-M“ (SA-N-4). Taj sustav bio je na brodovima klase VPBR-31 i 33. Rakete smo dobili zauzimanjem raketne baze u Žrnovnici. Iste rakete još i sada koristi više zemalja u sustavu SA-8 „Gecko“ koji su instalirani na 3-osovinskim vozilima i koriste se za PZO teritorija kao obrana PZO sustava većeg dosega, poput S-300, te za trupnu PZO. Ovaj raketni sustav još se koristi u ruskim i ukrajinskim oružanim snagama. Prikladnih vozila bilo je na stotine i za „bagatelu“ u zemljama Varšavskog ugovora i bivšeg SSSR, ali eto – mi smo još 1991/92. htjeli MIM-104 PATRIOT.

Sustav Patriot se u RH vidjelo tek u svibnju 2021. na kratko, tijekom NATO vježbe

Predlagao sam da nabavimo ta vozila, a imali smo i nekoliko obučenih posada, ali „odabrani“ mladi poručnik to ne prihvaća iako se suglasio da su nam PZO sustavi trebali jučer. Pošteni pokojni doktor Abduli (bio je na čelu projekta SUZA) nemoćno je slijegao ramenima. Ako ništa drugo, a ono smo mogli sačuvati raketne PZO sposobnosti i jednog dana lakše usvojiti neki sustav napredniji od SA-8 „Gecko“, koji bi ovu letjelicu  rušio bez probleme. Tko ne zna – brodski PZ sustav SA-N-4 bio je najnapredniji takav sustav u OS SFRJ. Stari sustavi se – dok god imaju borbenu sposobnost – ne uništavaju i ne otpisuju. Oni se ispisuju iz djelatnog sastava i čuvaju na primjerenom mjestu. Koliko SAD ima u konzerviranom stanju brodova i posebno u pustinji zrakoplova, tenkova oklopnih transportera i koječega još?!? U ratu nitko nema dovoljno najmodernijeg oružja. Nitko nema toliko novaca, a i ne može toliko ljudi osposobiti. Jednostavno, nove tehnologije prate novi ljudi, a tek rijetki iz stare garde se uzdignu i prate nove tehnologije. Nažalost, konačno, u Republici Hrvatskoj našli su se ljudi na odgovornim funkcijama, vojnim i civilnim, koji su s guštom uništavali ispravne rakete RZ-13 na Crvenoj zemlji.

Što je bilo s hvaljenim radarima Lockheed Martin AN/FPS-117? Je li problem u njima ili u nama  (organizacija, ljudi, obučenost…)? Zašto nisu dignuti MiG-ovi? Ako su avioni osposobljeni, a piloti obučeni, ne bi trebao biti problem. Ipak, je li problem u tome što je bila noć? Ne mogu se složiti s galamom stručnjaka opće prakse koji prozivaju sadašnjeg ministra obrane, načelnika GS OS RH i ravnatelja Civilne zaštite. Pa ljudi, zar nisu barem prvi i treći od njih kompetentni kao doktori znanosti?! Istina, neki su toliko zaslužni da će se na dužnosti fosilizirati.

Drago Lovrić i Robert Hranj – trebaju li načelnici GS biti ujedno i glavni vojni savjetnici?

Odgovornost je svakako dužeg vijeka i ima puno širi obuhvat. Tu su, naravno, sve Vlade od rata na ovamo, svi sazivi Sabora, ali i Vrhovni zapovjednici. Sigurno su najmanje odgovorni načelnici GS OS RH kao vojnici, ali imaju veliku odgovornost kao glavni savjetnici Vrhovnog zapovjednika/Predsjednika države i ministra obrane. Jasno je kako su zapravo apsolutno nespojive dužnosti načelnika GS – koji zapovijeda OS, ali je i savjetnik sebi nadređenima. Budući da to implicira kako on treba otići kod Predsjednika te ministra i reći im što će mu zapovjediti. Vidim, neki okrivljuju HDZ, a aboliraju druge. Sve Vlade su krive, a ako gradiramo onda su krive više one koje su bile duže na vlasti, žrtvujući se za sebe u ime naroda. E moj narode! Sabor ovakav kakav se bira niti je niti će ikad biti kompetentan za donošenje velikih odluka i vođenje države suglasno ustavnoj dužnosti. Pretvorio se u glasačku mašineriju i pokrivalo Vladinih stidnih dijelova. Neka se netko prisjeti kad je Predsjednik smišljeno i kvalitetno u Saboru i hrvatskoj javnosti inicirao pitanje obrane i izgradnje OS RH?! Stanje nije dobro u sustavu obrane, pa tako ni u OS. Važno je da su se neki naučili skrivati iza uzvišenog plagijata iz SAD – sustava domovinske sigurnost. Što je to, gospodo? Tko s tim upravlja i tko je zapravo odgovoran za njegovo funkcioniranje?

Tužna istina

Ovo što se dogodilo možda je slučajno, a možda i nije, ali je nedvojbeno pokazalo svu nesposobnost državnih struktura i zanemarivanje vitalnih dijelova OS RH. Vidimo kako nam je slaba obrana od napada iz zraka. Ako je to neka dvojka, onda nam je nadzor mora i posebno podmorja duboko ispod nule. Isti novinari koji sad prozivaju koliko jučer bili su protiv ulaganja u OS. Uvijek se na obranu gledalo kao na teret, a ne kao jedan od temeljnih uvjeta opstanka naroda, nacije i države. I od onog malog dijela proračuna na kontu MORH-a najlakše se uzimalo i popunjavalo rupe, a i od onog što je ostalo radije se koristilo za privilegije nego za, primjerice, sonar za podmornicu. Što bi bilo da smo imali Rafale? Isto! Avionima se ne može uspostaviti PR/PZO obrana države, a posebno ne ako ih bude 12. Avioni imaju svoju ulogu, ali su glavna snaga PR/PZ raketne, topničke i sve više druge snage. Dobra je nabava aviona (da li baš ovih?), ali ima boljih i u konačnici jeftinijih rješenje.

Je li slučajno? Moglo bi biti i zato apeliram na prijateljsku Ukrajinu da kaže istinu. Nadam se da znaju – ako je letjelica njihova – kuda im je odletjela. Može biti slučajno, jer slučajno se može ostvariti i ono čija vjerojatnost događanja teži nuli ali nije nula, znači nije nemoguće. Ako je tako – onda smo imali sreće jer se dron nije zabio u neku zgradu. Nije teško izračunati kinetičku energiju i procijeniti učinak. A neki bi trebali znati da mi ipak nismo Božji narod ni više ni manje od drugih naroda. Valjda neki ne misle da se možemo mjeriti s „izabranim“, Rusima i Srbima?

Je li namjerno? Moguće! Ako je namjerno, vjerojatno nije iz Ukrajine. Moglo bi biti upozorenje, i to ne samo nama. To bi bilo upozorenje i EU i NATO te jasno iskazana sposobnost djelovanja ne samo na Zapadnom Balkanu nego i puno dalje. Postoje krilate rakete dosega i više tisuća kilometara, a neke mogu biti naoružane i nuklearnim bojnim glavama. Naravno, strah je nagori saveznik u donošenju razboritih odluka. Isto tako političari bi trebali znati što se može, a što ne može reći. Nekad je pomoć puno korisnija ako se o njoj ne govori.

Je li netko zamijenio zagrebački Jarun za Jarun u Žitomirskoj oblasti u Ukrajini?

Zašto Jarun? Ne vjerujem da je Jarun zamijenjen s nekim drugim mjestom sličnog imena. Ako je ime sličnu nisu (φ i λ). Iako se čini slučajno, često to nije tako. Možda je Jarun jer su se željele izbjeći žrtve a poslati jasna poruka, možda jer su tamo u svoje vrijeme prodefilirali lanseri S-300, a evo ovih dana taj isti raketni sustav s nama povezuju umirovljeni generali strane države, strateškog partnera. Nije teško zaključiti gdje bi to Hrvatska trebala poslati, kako oni kažu, moćni PR/PZ sustav S-300. A gdje je taj sustav iz novostvorene priče? Treba biti ponosan, odgovoran i principijelan, ali ne i glup. Na žalost, za glupe i nerazumne poteze na visokoj razini najmanje odgovaraju glupi. Ministre i drugi, neke stvari su korisnije ako se o njima ne govori jer naša pomoć u oružju neće odnijeti prevagu!

Ako su naši sjeverni susjedi pratili inkriminiranu letjelicu zašto je nisu rušili? Ovo su sad sve spinovi jer NATO, EU i pojedinačne države ne žele prihvatiti očitu sramotu. Gospodo, vi koji ste plaćeni preko svake razumne mjere, koji živite udobno od praznih riječi, koji spavate na lovorikama od kraja Hladnog rata, probudite se, ili se možda probudite kao sirotinja ako se uopće probudite. Tko prvi trepne mogao bi loše završiti…

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Sustav protuzračne obrane „Patriot“ iz sastava američkog 10. zapovjedništva proturaketne i protuzračne obrane Kopnenih snaga SAD (10. AAMDC – Army Air and Missile Defense Command) danas je preko graničnog prijelaza Pasjak ušao iz Slovenije u Hrvatsku, te je dopremljen u vojarnu „Pukovnik Mirko Vukušić“ u Zemuniku. Tamo će biti razmješten kako bi u sklopu vježbe „Astral Knight 2021“ pružao zračnu i raketnu zaštitu pomorskih luka i savezničkih snaga koje pristižu u Hrvatsku radi sudjelovanja u međunarodnoj vojnoj vježbi „Immediate Response 21“. Ovo je prvi puta da je sustav „Patriot“ razmješten u Hrvatskoj, pa je i zanimanje za njega prilično veliko.

Oznaka i geslo postrojbe 5-7 ADA

Zapovjednik 5. bojne 7. pukovnije PZO iz sastava 10. Zapovjedništva proturaketne i protuzračne obrane (10. AAMDC) bojnik David Jackson pojasio je kako je njegova bojna prvo izvela pomak od oko 1.200 km, iz baze „Smith Barracks“ u njemačkom mjestu Baumholder do Slovenije, gdje su sudjelovali u vježbi „Adriatic Strike“. Nakon toga, na red je danas došao idući pomak od oko 300 kilometara, u Hrvatsku. Konvoj sastavljem  od preko 50 američkih vojnih vozila, s opremom i sustavom protuzračne opreme „Patriot“ ušao je u našu državu preko graničnog prijelaza Pasjak, te krenuo put Zrakoplovne baze Zemunik. „Sustav protuzračne opreme ‘Patriot’ bit će razmješten u Hrvatskoj u okviru vježbi ‘Astral Knight 21’ u kojoj će pružati zračnu i raketnu zaštitu pomorskih luka i savezničkih snaga i međunarodnoj vojnoj vježbi ‘Immediate Response 21’ koja se provodi u sklopu vježbi ‘Southern Exercise Portfolio’ pod zapovjedništvom američkog Zapovjedništva za Europu (EUCOM) i dio je opsežne vježbe ‘DEFENDER-Europe 21’ (DE21) koju Zapovjedništvo američkih kopnenih snaga za Europu i Afriku (USAREUR-AF) provodi na području Europe s ciljem izgradnje spremnosti i interoperabilnosti između SAD-a, NATO saveznika i partnerskih vojski“, rekao je bojnik Jackson. Napomenuo je i da ovaj oružni sustav služi za zaštitu kako snaga u pokretu tako i strateške infrastrukture od zrakoplova, krstarećih projektila, besposadnih letjelica i balističkih projektila, a za potrebe vježbe „Astral Knight 21“ njihova će bojna biti razdijeljena na jedan segment u Hrvatskoj, i drugi u Albaniji.

Sustav “Patriot” na slovenskom Črnom Kalu (Photo: SV)

Sustav „Patriot“ proteklih je tjedan dana bio razmješten u Sloveniji, na području Črnega Kala, kako bi pružao zaštitu NATO snagama koje su se iskrcavale u luci Koper. To je drugi put za redom da je „Patriot“ radi sudjelovanja u vojnoj vježbi bio razmješten u Sloveniji – prvi puta je to bilo prošle godine, kada je „Patriot“ također radi zaštite snaga u luci Koper bio stacioniran u vojnoj bazi Divača. PZO sustav „Patriot“ združuje u sebi četiri operativne funkcije: sustav veza, zapovijedanje i upravljanje, radarski nadzor zračnog prostora i sam raketni sustav protuzračne obrane. Kombinacija ovih funkcija osigurava koordiniran, siguran, integriran te iznimno mobilan sustav obrane zračnog prostora, koji je po svojoj strukturi ujedno i modularan. Pod normalno je raketni sustav „Patriot“ veličine bojne, sastavljen od 6 bitnica i operativno spreman za manje od jednoga sata. Doseg njegovih raketa je maksimalno 160 km, uz dostizanje visine leta do 24.200 metara te brzine do 4,1 MACH. Sustav je namijenjen zaštiti kritične infrastrukture, što se ovih dana manifestiralo u Sloveniji, a sada i u Hrvatskoj.

Vježba „Astral Knight 21“ je vježba integrirane zračne i raketne obrane (IAMD – Integrated Air and Missile Defence) koju provodi Zapovjedništvo američkih zračnih snaga za Europu i Afriku (USAFE-AFAFRICA), od 13. do 22. svibnja 2021. godine u zračnom prostoru Talijanske Republike, Republike Slovenije, Crne Gore, Republike Albanije i Republike Hrvatske, odnosno prostoru sjevernog i južnog jadranskog akvatorija. U provedbi same vježbe svakodnevno će aktivno sudjelovati pedesetak zrakoplova; i to američke zračne snage sa zrakoplovima F-15, F-16, B-52, tankerima KC-135, KC-46 i KC-10, E-3 AWACS, C-130 te helikopterima HH-60, talijanske zračne snage s avionima F-35 i AWACS, te oružane snage Helenske Republike s avionima F-16. Iz Oružanih snaga RH u vježbi sudjeluje Središte za nadzor zračnog prostora Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, avioni Hrvatskog ratnog zrakoplovstva MiG-21, te brodovi Hrvatske ratne mornarice u sklopu dodatnih zadaća borbenog traganja i spašavanja „oborenih“ letačkih posada savezničkih zrakoplova. Na prostoru Republike Hrvatske privremeno će biti smještena i američka razmjestiva radarsko-komunikacijska postaja te pokretno zapovjedno središte koji će davati dodatnu potporu u radarskoj slici, a po potrebi te planu dodatno provoditi i navođenje savezničkih zrakoplova, kao i nadzor zračnog prostora područja provođenja vježbe.