Prva europska pravila o bespilotnim letjelicama, odnosno dronovima, štite potrošače i poduzeća, sve to za učinkovitiju zaštitu osobnih podataka, veću sigurnost, privatnost i zabavu. Zastupnici EU parlamenta su 12. lipnja glasali za nova pravila o sigurnosti zračnog prometa koja omogućuju bespilotnim letjelicama svih veličina da sigurno lete u Europskoj uniji, te osiguravaju jasna i usklađena pravila u svim državama članicama. Prema novim pravilima, dronovi će biti dizajnirani tako da ne predstavljaju opasnost za ljude. Primjerice, u dronove će se ugraditi dodatna oprema kao što je automatsko slijetanje u slučaju da operator izgubi kontakt s dronom ili sustavi za izbjegavanje sudara. Pravilima o bespilotnim letjelicama uvest će se i osnovna načela za jamčenje sigurnosti, privatnosti i zaštite osobnih podataka.

Ne treba zaboraviti kako u Hrvatskoj traje javna rasprava o novom pravilniku, koji regulira letenje dronovima. Naime, objavljena je nova verzija pravilnika koji regulira letenje dronovima, a pravilnik dolazi pod imenom “Pravilnik o sustavima bespilotnih zrakoplova” i namijenjen je propisivanju uvjeta za sigurnu upotrebu bespilotnih letjelica mase do uključivo 150 kilograma. Iz ovoga su izuzete letjelice koje se koriste u vojnim, carinskim ili policijskim aktivnostima, u akcijama traganja i spašavanja, gašenja požara. Zanimljivo, od ovog pravilnika izuzeta su letenja u zatvorenom prostoru.

Početak pravilnika rezerviran je za pojmovnik, kako bi se razjasnili neki pojmovi koji se sada unose u pravilnik i koji pojednostavnjuju letenje kao što je primjerice BVLOS (Beyond Visual Line of Sight), odnosno letenje izvan vidnog polja operatera, odnosno pilota. Nova EU pravila predviđaju da rukovatelj dronom mora osigurati da se let bespilotnog zrakoplova izvodi na način da ne predstavlja opasnost za život ljudi i da se odvija na sigurnoj udaljenosti od drugih korisnika zračnog prostora. Neki rukovatelji dronom trebat će proći kroz obuku prije nego što mogu upravljati dronom.

Zastupnici također smatraju da operatori dronova koji mogu ugroziti ljude moraju biti registrirani, a dronovi označeni u svrhu identifikacije. To se neće primjenjivati na operatere malih dronova. Zbog povećanog korištenja dronova, Europska komisija predložila je strožu regulaciju dronova u svrhu poboljšanja sigurnosti zračnog prometa u EU-u, kao što su maksimalna udaljenost leta i certifikacija dronova ovisno o opasnosti koju predstavljaju. Pravila bi također odredila koji operatori trebaju dodatnu obuku i registraciju,  te koji dronovi trebaju imati dodatne sigurnosne značajke. Kako bi se održala visoka razina sigurnosti u zrakoplovstvu došlo je i do reforme sigurnosti zračnog prometa u EU. Svrha je novih pravila stvoriti prave uvjete kako bi EU bio sposoban nositi se s očekivanim porastom zračnog prometa. Nadalje, promjene potiču suradnju između Europske agencije za sigurnost zračnog prometa i nacionalnih vlasti pri procjeni rizika u vezi s letovima nad zonama sukoba.Iako velike bespilotne letjelice spadaju pod europska opća pravila o zračnom prometu, sve one težine ispod 150 kg regulirane su na nacionalnim razinama. Različiti i fragmentirani standardi za svaku državu članicu kompliciraju prekograničnu trgovinu i povećavaju rizike. Naime, dronovi mogu biti opasni jer mogu oštetiti druge zrakoplove i uzrokovati ozljede, a ako nose kameru, osposobljeni su za snimanje osobnih podataka bez pristanka osoba koje nadziru. Nova pravila odnose se na sve dijelove drona (uključujući motor i daljinsko upravljanje) i garancija su da upravljači i proizvođači u cijelom EU-u poštuju sigurnost, privatnost, osobne podatke i okoliš. Operator treba održavati prikladnu udaljenost kako ne bi ugrozio ljude na tlu i ostale korisnike zračnog prostora. Pristup posebnim područjima kao što su zračne luke, ambasade, zatvori i nuklearne elektrane je ograničen ili zabranjen. Obavezna je registracija letjelica koje mogu prenijeti više od 80 džula kinetičke energije pri sudaru s osobom. Registrirane letjelice bit će posebno označene kako bi ih bilo lako identificirati. Letjelice trebaju biti dizajnirane tako da umanjuju buku i onečišćenje zraka.

Europski sektor bespilotnih letjelica razvija se iznimno brzo. Istraživanja predviđaju da će sektor otvoriti više od 150 tisuća radnih mjesta do 2050. Procjenjuje se da u 10 godina industrija može biti zaslužna za 10 posto ukupnog tržišta zračnog prometa (vrijednost od oko 15 milijardi eura godišnje). Parlament je glasao 12. lipnja o zajedničkim pravilima u području civilnog zrakoplovstva i osnivanju Agencije Europske unije za sigurnost zračnog prometa. Kad nova pravila stupe na snagu, Europska komisija razvit će detaljnija pravila o provedbi.

* tekst autora Dražena Tomića pod nazivom “Stižu EU pravila za dronove” objavljen je 13.6.2018. godine na portalu ICT Business (https://www.ictbusiness.info/), a u svom originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.ictbusiness.info/vijesti/stizu-eu-pravila-za-dronove

Ove subote, 27. kolovoza 2016. godine, na Plesu je održan ispraćaj 5. hrvatskog kontingenta u NATO misiju “Resolute Support” (Odlučna potpora) u Afganistanu. Tom se prilikom od ukupno 112 pripadnika HRVCON-a (90 iz Hrvatske, te još 17 iz Crne Gore, 2 iz Albanije, 2 iz Bosne i Hercegovine te 1 iz Makedonije) prigodno pozdravio zbor visokih časnika iz vrha hrvatskog obrambenog sustava – načelnik GS OS RH general zbora Mirko Šundov, zapovjednik HKoV general-pukovnik Mate Ostović, zapovjednik ZzP general-bojnik Mladen Fuzul, ravnatelj VSOA-e brigadni general Ivica Kinder, te zapovjednik Zapovjedno–operativnog središta GS OS RH, brigadni general Krešo Tuškan. Kako je to već uobičajeno, održani su i prigodni govori, te se zapovjedniku kontingenta, brigadiru Draženu Sebastijanu, zaželjelo uspjeh i sreću. No, tom je prilikom u oko pažljivijim promatračima upao i jedan dodatan detalj na toj prilično standardnoj prigodnoj priredbi.

Naime, u okviru borbene odore koju su ondje nosili general zbora Mirko Šundov te brigadni general Krešo Tuškan bila je i umanjena oznaka njihovih negdašnjih ratnih postrojbi – postavljena na gornju poziciju desne nadlaktice. Budući da nije tajna kako se ovakve oznake do sada baš i nisu nosile – dapače, spominjale su se čak i izričite zapovijedi kojima je takva praksa bila zabranjivana – upitali smo Ministarstvo obrane o ovoj novoj praksi, ne bi li razjasnili ovaj novi trend, te tu malu dilemu riješili i za druge pripadnike OS RH koji su sudjelovali u Domovinskom ratu ili su bili dio ratnih postrojbi Hrvatske vojske. Evo što nam je iz Službe za odnose s javnošću MORH odgovoreno na postavljena pitanja:

„Vezano za vaš upit možemo vas izvijestiti da u skladu s odredbama aktualnog Pravilnika o vojnim odorama (Klasa: 023-03/14-04/12 Urbroj: 512-01-14-7, Zagreb, 6. studenoga 2014., NN 134/14) nema izričite zabrane nošenja oznaka ratnih postrojbi, ali isto tako nema niti izričite odredbe po kojoj se može ili mora nositi.

S obzirom na navedeno, a kako bi se očuvala tradicija postrojbi koje su dale neizmjeran doprinos u Domovinskom ratu i da ne bi došlo do dvojakog tumačenja i primjene kakav je sada slučaj, u tijeku su izmjene normativno – pravnih dokumenata i provedbenih propisa kojima će jednostavnim vojničkim rječnikom i izrazima biti regulirano tko, kada, što i gdje, a vezano za oznake ratnih postrojbi, nosi na prikrivnoj odori u digitalnom tisku. Konkretno, planirano je izdavanje Upute o nošenju vojnih odora u kojoj će precizno i nedvosmisleno biti regulirano nošenje svih vojnih oznaka, pa tako i oznaka postrojbi iz Domovinskog rata te oznake ‘Veteran’.

Što se tiče zabrane nošenja umanjenica, možemo vas izvijestiti da konkretna pisana zapovijed za pripadnike OS RH nije izdana. Naime, ostavljena je mogućnost zapovjednicima reguliranja nošenja dodatnih vojnih oznaka sukladno potrebama i prosudbi zapovjednika, uz poštivanje načela jednoobraznosti i sukladno zadaći“.

Temeljem ovog odgovora možemo zaključiti da načelnik GS OS RH i njegov zapovjednik Zapovjedno–operativnog središta tu izgleda uvode jednu novu praksu po pitanju nošenja oznaka na borbenim odorama. Nakon ove javne prezentacije takve prakse, bit će prilično zanimljivo vidjeti hoće li i dalje biti pojedinačnih zapovjednika koji će takvo pravo braniti ljudstvu u svojim postrojbama – sada kada je jasno da takva praksa zapravo uopće nije zabranjena, već ovisi isključivo o dobroj volji pojedinaca da dopuste pripadnicima OS RH ponos na ratne postrojbe u kojima su prije služili.

Prije desetak dana u Narodnim novinama objavljen je novi “Pravilnik o obliku i sadržaju identifikacijske vojne iskaznice” (NN 99/14, od 13. kolovoza 2014. godine), drugi takav podzakonski akt u RH tijekom posljednjih 14 godina. Nakon što je ovaj pravilnik stupio na snagu 21. kolovoza ove godine, odlučili smo na njega baciti i ponešto detaljniji pogled, imajući pri tome u vidu da se njime ne najavljuje i istodobna promjena samih vojnih iskaznica koje su trenutačno u uporabi.

Kao prvo, treba zamijetiti kako je novi Pravilnik u svojem sadržaju vrlo sličan onome s kraja ožujka 2009. godine (NN 40/09 od 1. travnja 2009. godine), koji je na snagu stupio 9. travnja 2009. godine. Dakle, nema tu ni govora o velikim izmjenama kakve su obavljene 2009. godine, kada je van snage stavljen bitno drugačiji takav pravilnik (onaj s kraja rujna 1999. godine, objavljen u NN 129/99 od 1. prosinca 1999. godine, koji je na snagu stupio danom svoje objave u Narodnim novinama). Pa ipak, uz neke i čisto formalne novosti (zamjenu administrativnog naziva “ravnatelj”, sa sadašnjim “pomoćnik ministra zadužen za…”), dio uvedenih promjena tu je i ponešto sadržajniji.

Što se mijenjalo?

Dok su sama forma “identifikacijske vojne iskaznice” i njena osnovna svrha ostale iste, ovim su Pravilnikom učinjene određene promjene (1) u krugu osoba koje su ovlaštene za dobivanje ove iskaznice, (2) u opsegu podataka koji se na iskaznicu mogu upisivati, te (3) proceduri njenoga svakodnevnom korištenju – ali i povratka, bilo (4) nakon prestanka vojne službe ili (5) kod gubitka ovog osobnog vojnog identifikacijskog dokumenta.

Kao prvo, što se tiče osoba kojima se izdaje vojna iskaznica – krug ovlaštenika proširen je i na kadete. Ujedno, uklonjeno je odvojeno spominjanje “religijskog osoblja” – što je onda provedeno i kroz čitav dokument (gdje se i na samu iskaznicu sada može upisati kao kategorija osoblja “kadet”, a više nema posebnoga spomena kategoriji “dužnost u Vojnom ordinarijatu“). Kao drugo, novim su pravilnikom uvedene i određene promjene u sadržaj podataka koje se upisuje na samu vojnu iskaznicu. S jedne je strane ojačano, te dodatno i pojašnjeno upisivanje “dodatnih stručnih osposobljavanja” za medicinsko osoblje – koje se i izričito definira kao “doktor medicine” i “medicinski tehničar” (odnosno, “dr. med.” i “med. teh.”). S druge strane, novim je aktom pomalo dotjeran i tablični popis činova, s “međunarodnim zamjenskim oznakama ranga osobnoga čina“. Dok će vrlo malo ljudi osjetiti uvođenje i na hrvatske iskaznice ranga generala i admirala s 5 zvjezdica, možda poneko ustanovi kako su izmijenjene i neke od pojedinih češćih kratkih slovnih oznaka (korigirano za rangove admiral, poručnik, vojnik – gdje su prvenstveno ukinute dosadašnje hrvatske jednoslovne oznake).

Kao treće, što se tiče redovitog korištenja vojne iskaznice, kao sredstva osobne identifikacije u obrambenome sustavu RH, uz dosadašnju ovlast Vojne policije da dobije uvid u ovaj dokument, ovim je pravilnikom dodana i jedna novina – dužnost davanja na uvid ove iskaznice na zahtjev “službenih osoba zaduženih za osiguranje vojnih lokacija i građevina“. Ovaj dodatak otvara vrata korištenju službi čuvanja prostora odvojenih od Vojne policije – što je u skladu s već više godina isticanim željama ministra obrane Kotromanovića da se ti čisti čuvarski poslovi odvoje od radnih zadataka profesionalne vojske u RH, a onda možda podvrgnu i postupku outsourcing-a.

Kao četvrto – što se tiče promjena u proceduri kod vraćanja vojne iskaznice tiče, a prilikom prestanaka službe u obrambenome sustavu – tu je pobliže određeno da se na dan prestanka vojne službe iskaznicu vraća Upravi za ljudske resurse (što je bilo definirano i prije). No, promjena je u tome da se sada to ne radi neposredno, nego se iskaznicu predaje putem “nadležnog personalnog djelatnika ustrojstvene jedinice u kojoj je bio na službi prije prestanka službe“.

Uz to, a kao peto, i možda praktično najvažnije – poprilično je izmijenjen i predviđeni načinu postupanja u slučaju gubitka vojne iskaznice. Kao prvo, tu su skraćeni rokovi – tako da se prijavu gubitka u Narodne novine mora obaviti unutar 5 dana od gubitka, a više ne 15 – kako je to bilo regulirano 2009. godine. Kao drugo, gubitak ili oštećenje iskaznice više se ne prijavljuje neposredno Upravi za ljudske resurse – nego Vojnoj policiji, koja onda prenosi tu prijavu na spomenutu nadležnu upravu MORH-a. Za one koji bi pronašli takvu izgubljenu vojnu iskaznicu – procedura je tu načelno malo olakšana. Naime, nalaznik ovaj pronađeni dokument više ne mora predavati posebno Vojnoj policiji, već je tu određena dužnost iskaznicu “odmah predati Ministarstvu obrane” – no, znači li to poštom na Krešimirac u Zagrebu, ili osobno, bilo u MORH-centralu ili neki od preostalih Područnih odjela i odsjeka za poslove obrane – to baš i nije jasno.

Dok se većina Hrvatske na ovaj ili onaj način bavila godišnjicom tragedije u Vukovaru, na taj isti ponedjeljak 18. studenog 2013. godine, u Narodnim novinama (NN 138/13) objavljena je nova Odluka o visini naknade za stanovanje. Njome je ministar obrane Ante Kotromanović propisao iznose koje se prema Zakonu o službi u OS RH (članak 133. stavak 4) i nedavno izmijenjenom Pravilniku o stambenom zbrinjavanju isplaćuje djelatnim vojnim osobama. Ova će Odluka stupiti na snagu osam dana po objavi – dakle, od 26. studenog ove godine.

Visina naknade ovisi o mjestu službe – gdje su uspostavljene 3 odvojene kategorije:

– (1) Osijek, Pula, Split, Zadar, Zagreb – 1.600,00 kn neto

– (2) Zagrebačka županija, Bjelovar, Cavtat, Daruvar, Delnice, Dugi Otok, Gospić, Karlovac, Knin, Križevci, Lastovo, Mali Lošinj, Mljet, Mošćenička Draga, Našice, Ogulin, Petrinja, Ploče, Požega, Sinj, Slunj, Srebreno, Stubičke Toplice, Šibenik, Trogir, Umag, Varaždin, Vinkovci, Vis, Vukovar, Zemunik Donji – 1.200,00 kn neto

– (3) Benkovac, Bosiljevo, Drniš, Dvor, Đakovo, Gornji Kneginec, Gvozd, Lokve, Lovinac, Obrovac, Okučani, Orebić, Perušić, Satnica Đakovačka, Udbina – 1.000,00 kn neto.

I ove mjesečne naknade isplaćivati će se do 15. u mjesecu (za tekući mjesec). S obzirom na datum donošenja i stupanja na snagu, ova će Odluka očigledno po prvi put biti primijenjena u prosincu ove godine.

Dok se o linijskome prijevozu u obrambenom sustavu RH moglo čuti ponešto i na nedavno održanoj sjednici Odbora za obranu, u sklopu raprave o Godišnjem izvješću za 2012. godinu, izgleda da će se o ovoj temi itekako razgovarati u predstojećim danima. Naime, u Narodnim novinama od 30. listopada (NN 131/13), među ostalim aktima, objavljen je i “Pravilnik o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza“, gdje se iza ponešto sterilnog i praznog naslova zapravo krije propis kojim se određuju “uvjeti i postupak ostvarivanja prava djelatnih vojnih osoba na prijevoz za redoviti dolazak i odlazak na posao i s posla i pravo na naknadu troškova prijevoza“. Novi bi propis trebao stupiti na snagu osmog dana nakon objave – dakle, u četvrtak, 7. studenog ove godine.

Riječ je tu o jednoj prilično životnoj temi, koja će takvom zasigurno još neko vrijeme i ostati – bez obzira što se Ministarstvo obrane navodno pojačano bavi nekakvom izgradnjom novih objekata za smještaj vojske. U zadnje su vrijeme pomaci po tom pitanju mali, a 22. listopada se i od Višnje Tafre, zamjenice ministra obrane, moglo čuti tek:

“Ono što nam govorite, da i dalje veliki imamo vojno-linijski prijevoz – mi se slažemo. Za 2012. pomak je bio novi ugovor, jer smo zadnji imali iz 2005. godine, koji smo uspjeli napraviti novi – da imamo i osigurane sve ljude koji se prevoze, da su to ugovoreni prijevoznici…“.

Ugovori su te, sada već davne 2012. godine potpisani sa 110 prijevoznika, a koristilo ih je oko 7.654 od ukupnih oko 15.670 pripadnika OS RH.

Novodoneseni propis zamjenjuje “Pravilnik o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji“, koji je bio donesen sredinom listopada 2004. (NN 141/04) i manje dopunjen u veljači 2005. godine (NN 22/05). Kao što već sama razlika u naslovima ovih akata kaže – prije koji dan donesenim pravilnikom definira se tek materiju prijevoza, ali ne i ostale donedavno priznate troškove obavljanja službe – s naglaskom na svima u obrambenome sektoru dobro poznatu “naknadu za odvojeni život od obitelji”. Kako trenutno izgleda, novim je propisom ovo berivo sasvim nestalo – budući su spomenuti stari propisi u potpunosti nadomješteni novim pravilnikom – što bi lako moglo biti itekako zamijećeno u platnoj vrećici djelatnih vojnih osoba raspoređenih u krajeve daleko od doma.

Tom je promjenom nestala donedavno bitna granica od 100 kilometara udaljenosti između mjesto stanovanja i mjesta rada. Dok se po starome sustavu do 100 kilometara udaljenosti priznavala naknada troškova prijevoza na posao i s posla (u visini najniže cijene mjesečne ili pojedinačne karte javnog prijevoza), dok se nakon tih famoznih 100 kilometara obračunavao i “život odvojen od obitelji” (gdje je uz posebnu naknadu išlo i pravo na dodatne troškove putovanja kući – najviše dva puta u tijeku kalendarskog mjeseca, prema cijeni pojedinačne karte najjeftinijeg javnog prijevoza) – toga svega izgleda da po novome nema. S jedne strane, riječ je o uštedi – bez problema i po 1000 kuna po glavi dosadašnjih korisnika – dok je, s druge strane, veliko pitanje kako će se ova promjena odraziti na plaće, motivaciju i ostanak u službi djelatnih vojnih osoba. Ako u ovo doba opće krize i ne bude neposrednih vidljivih promjena i lomova, zasigurno tu nije riječ o stimulativnoj promjeni u ionako loše plaćenom vojničkome životu.

Situacije kada postoji organizirani prijevoz

U spomenutome pravilniku saznajemo da te osobe, koje za dolazak na posao koriste (1) prijevoz kapacitetima MORH i OS RH, (2) posebni linijski prijevoz kapacitetima ugovornih prijevoznika, ili (3) prijevoz ugovornih prijevoznika prema redovnom voznom redu ili redu plovidbe – nemaju pravo na naknadu troškova mjesnog i međumjesnog prijevoza. Podrobnije podatke o tim linijama prijevoza vode i osiguravaju Uprava za materijalne resurse i nadležne ustrojstvene jedinice OS, dok bi načelno trebalo vrijediti da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto službe do početka radnog vremena, te opet – od završetka radnog vremena do polaska linije prijevoza prema mjestu stanovanja ne prelazi 60 minuta (čekanje za presijedanje ne bi trebalo trajati dulje od 30 minuta).

Dok DVO koji treba prijevoz zahtjev za njegovo osiguravanje podnosi višem nadređenom u MORH ili OS RH, a ovi pak imaju dužnost – ako za konkretnu rutu postoji više opcija – odabrati onu jeftiniju, koja ipak omogućuje redoviti dolazak na posao i odlazak s posla. Tako pribavljeno Odobrenje za prijevoz služi i za sastavljanje popisa korisnika prijevoza (za osobne potrebe i posebnog linijskog prijevoza kapacitetima ugovornih prijevoznika), te kontrolu i nadzor njegova korištenja. Za razliku od toga, ako na potrebnoj liniji već postoji uhodani transportni red vožnje ili plovidbe – i da je on odgovarajući te najjeftiniji – tada nadležni zapovjednik ili osoba iz MORH-a treba nadležnima za naručivanje usluge prijevoza u Ministarstvu ili OS RH dostaviti zahtjev za osiguranje konkretne prijevozne karte – na temelju kojeg će oni osigurati prijevozne karte kod ugovornog prijevoznika i njima zadužiti konkretne djelatne vojne osobe (o čemu se obavještava i neposredno nadležna osoba u MORH ili zapovjednik, radi evidentiranja te vozne karte u informacijskom sustavu personalnog upravljanja).

Pravo na prijevoz imaju i djelatne vojne osobe koje koriste službeni stan MORH-a ili OS RH (u mjestu službe ili, ako to nije moguće, onda u mjestu koje je najbliže mjestu službe, a udaljeno je do 50 km od mjesta službe) – i to organiziranog ili ugovorenog prijevoza od mjesta stanovanja do mjesta službe. Ako to nije moguće, takve će DVO imati pravo na naknadu troškova mjesnog i međumjesnog prijevoza u skladu s ovim pravilnikom, što ćemo sada promotriti i ponešto detaljnije.

Što kada organiziranog prijevoza nema?

Ako se za pojedine DVO ustanovi da mjesni i međumjesni prijevoz nije organiziran na odgovarajući način – nadležni zapovjednik ili čelnik ustrojstvene jedinice Ministarstva obrane u koju je ta djelatna vojna osoba raspoređena dostavlja Zahtjev za ostvarivanje prava naknade troškova prijevoza nadležnima za odlučivanje o materijalnim pravima u MORH-u ili OS RH. Novost predstavlja podrobnije utvrđivanje načina na koji se računa iznos spomenute naknade troškova prijevoza – koji iznosi ili (1) cijenu mjesečne karte za poslodavca najjeftinijeg javnog prijevoza, ili (2) naknadu od 0,75 kn po prijeđenom kilometru – opet, ovisno što je za sustav jeftinije. Pri tome, ograničen je i maksimalni mjesečni iznos ove naknade – koji ne može biti veći od najvećeg iznosa naknade za stanovanje, propisane posebnom odlukom.

Ako takav mjesni ili međumjesni javni prijevoz na potrebnoj relaciji ne postoji – isplaćivati će se naknada troškova prijevoza od mjesta stanovanja do mjesta službe po istome kriteriju – (1) 0,75 kn po prijeđenom kilometru, ili (2) u visini cijene mjesečne karte za poslodavca najjeftinijeg javnog prijevoza za istu udaljenost, ovisno što je tu povoljnije za poslodavca. Jednako tako, maksimalni mjesečni iznos ove naknade ograničen je najvećim iznosom naknade za stanovanje, propisane posebnom odlukom.

Ako pojedina DVO postojeći javni prijevoz ne može koristiti, recimo zbog radnog vremena raspoređenog prema specifičnostima njene službe, također će se ići na isplatu naknada troškova prijevoza. I opet, tu su postavljena ista dva kriterija: (1) u visini cijene za poslodavca najjeftinijeg javnog prijevoza, ili (2) u visini 0,75 kn po prijeđenom kilometru – ovisno što je tu povoljnije za poslodavca. Kao i u drugim dosad spomenutim sličnim situacijama, maksimalni ukupni mjesečni iznos ove naknade ne može prijeći najveći iznos naknade za stanovanje, propisan posebnom odlukom.

Prijevoz na male udaljenosti i naknade za njega

Novost predstavlja i posebno reguliranje pitanje prijevoza na male udaljenosti, odredbama članka 11. Pravilnika o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza. Po njemu, DVO koji prema planeru putovanja Hrvatskog autokluba imaju manje od 2 km udaljenosti – između mjesta stanovanja i mjesta službe, ili mjesta stanovanja ili službe i stanice organiziranoga prijevoza – nemaju pravo na naknadu troškova mjesnog prijevoza između tih pojedinih lokacija.

Ako su te udaljenosti veće od 2 kilometra, prava na naknadu troškova mjesnog prijevoza i dalje nema ako je: (1) prijevozom za osobne potrebe i posebnim linijskim prijevozom osiguran i mjesni prijevoz u mjestu službe ili u mjestu stanovanja, ili je (2) spomenuta vojna osoba temeljem vojne iskaznice već ostvarila pravo na mjesni prijevoz u mjestu službe ili u mjestu stanovanja.

Neisplata naknade troškova prijevoza

Kao i do sada, naknada troškova prijevoza neće se isplaćivati (1) za vrijeme bolovanja, (2) tijekom godišnjeg odmora, (3) za vrijeme korištenja slobodnih dana, te (4) drugih slučajeva privremene spriječenosti za rad kada ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i s posla. No, za razliku od 2004. godine, novim je pravilnikom ovdje izričito dodan i još jedan razlog – (5) udaljenje iz službe.

Za potrebe detaljnijeg računanja troškova prijevoza, definiran je i način njihova dnevnog obračuna. Za DVO koji naknadu dobivaju u visini cijene mjesečne karte za poslodavca najjeftinijeg javnog prijevoza – dnevni se iznos računa podjelom cijene mjesečne karte na broj radnih dana u konkretnome mjesecu – i onda se dobiveni dnevni iznos množi s brojem konkretnih dolazaka na posao. S druge strane, kod obračuna 0,75 kn po prijeđenom kilometru, jednostavno se izračuna iznos na temelju kilometraže konkretnog broja dolazaka na posao.

Pri tome – pravo korištenja službenoga motornog vozila za vrijeme svoga trajanja isključuje pravo naknade troškova prijevoza na posao i s posla.

Prestanak prava na korištenje prijevoza

Ako se promijeni koja od okolnosti na čijem je temelju pojedinoj djelatnoj vojnoj osobi priznato pravo na prijevoz ili naknadu troškova prijevoza, tu činjenicu njegov korisnik mora podnijeti nadređenome zapovjedniku ili čelniku ustrojbene cjeline MORH-a u koju je raspoređen. Ako ima osnova, tada ona može podnijeti i novi zahtjev za ostvarivanje prava prijevoza. Ako se na temelju tako saznatih novih činjenica ustanovi da spomenuta DVO više ne ispunjava uvjete za ostvarivanje ovoga prava – donijet će se odluka o njegovu prestanku.

Prestankom prava, osoba koja je do tada koristila prava iz ovog pravilnika – mora vratiti odobrenje ili voznu kartu koju je koristila ustrojbenoj jedinici koja joj je takav dokument izdala.

Što dalje?

Kao prvo, dosadašnji korisnici (1) prava na naknadu troškova zbog odvojenog života od obitelji i (2) naknade troškova prijevoza na posao i s posla – dužni su podnijeti nove zahtjeve za priznavanje prava na prijevoz po novome režimu u roku 30 dana od dana stupanja na snagu novog Pravilnika (dakle, zaključno do 7. prosinca).

Ako postupe tako, u propisanome roku, dosadašnje pravo na naknadu teče – (1) do priznavanja prava u skladu s odredbama ovoga Pravilnika, ili (2) ako se to otegne – najdulje 90 dana od dana stupanja na snagu novog Pravilnika (što pada na 5. veljače iduće godine). Istekom tog roka od 90 dana po stupanju na snagu ovog novog pravilnika – prestaju važiti sva ranija rješenja o pravu na naknadu troškova zbog odvojenog života od obitelji i rješenja o pravu na naknadu troškova prijevoza – te se obustavljaju isplate naknada po tim ranijim, sada nevažećim rješenjima. Uz to, svi zahtjevi za ostvarivanje prava na naknadu troškova prijevoza koji su u postupku, i nisu riješeni do dana stupanja na snagu ovoga novog Pravilnika, riješit će se po novom (a ne prema propisu koji je važio kad su podnošeni).

Budući je jasno da će tu biti pitanja i nejasnoća, u samom “Pravilniku o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza” definirana je ovlast za donošenje dviju Uputa za primjenu ovoga pravilnika – (1) koje donosi pomoćnica ministra obrane zadužena za koordinaciju i usmjeravanje rada Uprave za ljudske resurse, te (2) pomoćnik ministra zadužen za koordinaciju i usmjeravanje rada Uprave za materijalne resurse. Obje ove Upute mogle bi osvanuti unutar 60 dana od stupanja na snagu ovoga akta (dakle, do 6. siječnja iduće godine), a nadležnim je instancama izrijekom samog pravilnika naloženo da “moraju se međusobno uskladiti“.

Do donošenja spomenutih uputa iz MORH-a, na snazi ostaje i “Uputa Uprave za logistiku Glavnog stožera Oružanih snaga za organiziranje i provedbu prijevoza djelatnika Oružanih snaga na posao i s posla”, klasa: 121-05/07-01/1, urbroj: 512-06J4-04-7-86 od 24. prosinca 2007. godine.

Ako je netko posljednjih godina propustio zamijetiti – Hrvati, oni etnički i oni koji su to samo po državljanstvu, među ostalim dijele i određenu sklonost samoozljeđivanju ručnim vatrenim oružjem, posebice pištoljima. Dok takvih situacija počesto ima i u svim ostalim kategorijama građana koji službeno barataju oružjem, u Oružanim snagama Republike Hrvatske  o takvom se slučaju posljednji put čulo nedavno – kada si je razvodnik G. P. u vrijeme odmora, 20. rujna ove godine, službenim pištoljem propucao dlan lijeve ruke. Spomenuti se incident dogodio u Afganistanu, na sjeveru te zemlje, u kampu Marmal – o čemu je MORH na vrijeme obavijestio hrvatsku javnost.

Na reakciju sustava čekalo se tek nekoliko dana. Kako u svojem priopćenju ističe MORH:

“Nedavno provedenom raščlambom vezanom za pravila uporabe snaga i nastavak sudjelovanja hrvatskih snaga u Afganistanu, zaključeno je da u budućim kontingentima dio pripadnika nema potrebu za nošenje kratkog osobnog naoružanja“.

Nadalje…

“Uzevši u obzir trenutna pravila uporabe snaga utvrđeno je da od 210 pripadnika 22. hrvatskog kontingenta, njih 60 na vojničkim dužnostima zbog prirode obavljanja svojih zadaća nema potrebu za nošenjem kratkog osobnog naoružanja, dok preostali dio od 150 pripadnika (časnika, dočasnika i vojnika) radi prirode zadaća imaju potrebu za nošenje kratkog naoružanja te ih isti imaju i nose“.

Načelnik GS OS RH general Drago Lovrić donio je zapovijed, s kojom se složio i ministar obrane Ante Kotromanović, te je tako spomenutih 60 pripadnika 22. HRVCON-a ISAF razdužilo kratko osobno naoružanje, i trenutno za osobnu zaštitu koriste jurišnu pušku H&K G-36 cal. 5,56×45 mm. Na prvi pogled sve sjajno!

Drugi pogled na stvar

Pa ipak, čitava ova stvar odmah otvara dva temeljno različita pitanja. Potpuno neupućenome čovjeku  lako bi se učinilo da je ovim potezom zapravo bitno smanjena razina samozaštite pojedinih hrvatskih vojnika u Afganistanu, jer “Što više oružja imaju, to bolje! To su sigurniji“. Naravno, to ne stoji. Kao prvo, čista količina naoružanja koju pojedinac vuče sa sobom nema nikakve veze s njegovom osobnom sigurnošću, budući je posrijedi nešto sasvim drugo – koliko je on s tim pojedinim oružjima zapravo vješt. A svaki je različit komad oružja ipak specijalizirana alatka za sebe. Ujedno, kako je tu u pitanju službeno oružje, za čiju se uporabu prolazi službenu obuku, pitanje je – i uz najbolju jednokratnu obuku – koliko je ta nova vještina pojedincu zapravo sjela. Tako ne bi trebalo čuditi da u široj vojnoj populaciji baratanje jurišnom puškom – onom s kojom se radi pod normalno,učestalo – ipak bude na višoj razini vještine i sigurnosti od baratanja oružjem koje se “ne duži” pod normalno. A, istini za volju, i kod časnika i dočasnika u Hrvatskoj, pištolj nije nešto što bi bilo svakodnevna stvar – dok ga redovna vojska zapravo pod normalno ni nema.

I tu dolazimo do drugog pitanja. Otkud, pobogu, pištolji u redovitoj opremi baš svih koji odlaze u misije? To je jedno strukturnije pitanje, koje treba i pomalo detaljnije obrazložiti. Večernji list, koji je jučer i otvorio čitavu ovu zanimljivu temu, navodi riječi svog izvora: “Običaj da svi naši vojnici nose pištolje, objašnjava dalje, ostao je od prvog kontingenta 2003. kada smo u Afganistan poslali vojnu policiju koja po prirodi posla koristi pištolje i kratko automatsko oružje“. Nedvojbeno, to je točno. A upravo tu leži i problem.

Po pištolj za svakoga!

Hrvatska je vojska ustrojena u ratu i nije posebna tajna da su u to doba mnoge stvari bile više “kaubojske”. Pištolji, koje se u JNA-ljudstvu izdavalo učestalošću tipičnom za sređene vojske, odmah su postali primarni plijen iz osvojenih skladišta. Ljudi su ih kupovali, osvajali, pa i dobivali, a koliko se i autor sjeća – nosio ih je tko je imao, kako je znao i kako mu je to odgovaralo. Trebalo je ponešto godina da se tu stanje barem donekle sredi – da se ograniči nošenje i formacijsko zaduživanje takvog oružja, te da se postupno sredi lepeza oružja u uporabi.

Pri tome, držimo na umu i činjenicu da takvo ručno oružje zapravo nije – nikad i nigdje – primarno oružje glavnine vojnika. Vojske su redovno ljudstvo od pamtivijeka naoružavale jednostavnim i masovnim oružjem, što pištolji dugo nisu bili. Oni su, kao i sablje i bodeži, bili tipična oprema elite i časnika, od kojih se očekivalo da ih sami nabave, a da tu egzotiku onda i sami održavaju. Tek postupno, kao svojevrstan prijelaz, države su dočasnicima krenule davati nekakvo vatreno oružje – kao svojevrsni dokaz uzdizanja prema statusu časnika. Tu je često riječ bila o grubljem oružju, obično revolverima, koje se onda prestankom službe moralo vratiti. Tek je vremenom ta praksa prvo proširena na svo zapovjedno osoblje, ne bi li se unificiralo streljivo i obuku, da bi onda porastom pouzdanosti djelovanja pištolja ta vrsta ručnog vatrenog oružja zamijenila revolvere kao glavni tip službenog, ali sekundarnog vojnog oružja. Njime se, uz časnike i dočasnike, krenulo opremati i još neke tipove postrojbi – prvenstveno vojnu policiju, postrojbe specijalne namjene, stražare, a ponegdje i poneke vrste pozadinskih trupa – iako je mnogo češća bila praksa da ti, donekle manje važni dijelovi vojnoga sustava budu opremljeni starim ili ponešto isluženim tipovima osnovnoga naoružanja.

A Hrvatska? Pa Hrvatska i tu, kao i na mnogo drugih mjesta, ne voli sustav ili sustavne prakse djelovanja – već se radi po dojmu, što bi rekli, “kako voda nanese!”. Upravo je zato i bilo moguće da u misije prvo ode Vojna policija, a da se kasnije formacijsko oružje za misije određuje na isti način, iako u spomenute aktivnosti više ne ide samo Vojna policija. Nekome je tu možda bilo i pitanje prestiža da se u misiji izgleda opasnije, opremljenije – da su ondje svi ljudi kao časnici, ili svi ljudi barem “kobajagi” vojna policija.

Za ostale države koje djeluju u Afganistanu, sada i iz MORH-a čujemo onu očekivanu stvar – “Inače, zemlje sudionice (47) u operaciji ISAF naoružavaju časnike i dočasnike u području operacije kratkim i dugim osobnim naoružanjem kao što je slučaj i u OSRH. Kod vojnika koristi se model naoružavanja koji koriste i u matičnoj državi (jurišna puška). Samo vojnici koji izvršavaju zadaće u kojima je propisano nošenje i uporaba kratkog osobnog naoružanja u području operacije isto i imaju u osobnoj uporabi (specijalne, vojnopolicijske, obavještajne i druge specifične zadaće).  U načelu, vojnici kao osobno naoružanje zadužuju jurišnu pušku“.

Obuka kao kritični faktor

Nije tajna da efikasno baratanje pojedinim oružjem itekako traži vježbu. Obuku za korištenje pištolja redovito je ljudstvo dobivalo tek pred upućivanje u misiju – što se i ocjenjivalo, kako MORH ponosno kaže: “Po provedenoj obuci vrši se završno ocjenjivanje svih pripadnika kontingenta sukladno NATO uputi za ocjenjivanje CREVAL odobrava se ili ne odobrava upućivanje u područje operacije“.

U jučerašnjoj reakciji na pisanje medija saznajemo da:

“Tijekom preduputne obuke pripadnici 22. HRVCON-a proveli su sveukupno 228 sati u rukovanju osobnim naoružanjem (puška H&K G-36 i samokres HS-2000) od čega 56 sati kroz obuku u gađanju i provedbi gađanja i 172 sata borbenih drilova rukovanja osobnim naoružanjem“.

Pri tome, naravno, nema spomena onom bitnijem detalju – koliko je tu stvarno, svatko od njih,  ispalio komada streljiva tijekom te obuke ? Jer, kao što brojanje broja noćenja ne govori mnogo o hrvatskome turizmu, tako ni sami sati provedeni uz strelište ne govore mnogo o obuci u korištenju vatrenog oružja.

Ako i pretpostavimo da se na strelištu nije tek pilo pivo, jasno je da utrošak streljiva po glavi vojnika tijekom obuke nije baš visok – kao što nije visok ni postotak onih koji su samo zbog istinski loših rezultata u baratanju oružjem imali problema u vojnoj karijeri. Kao što je slučaj i pri ocjenjivanju državnih službenika, gdje se mikroskopom treba tražiti onog koji se po ocjeni ne “ističe”, tako ni ovdje ne čudi službena izjava MORH-a, “Svi pripadnici kontingenta u operaciji proveli su sve planirane i propisane obučne aktivnosti te su ocjenjeni ocjenom ‘izvrstan’.” Posebne vještine tu se ne nagrađuju, a “izvannastavne aktivnosti”, kakvo je, recimo, praktično streljaštvo, ne potiču se. A mi tu dolazimo do pravoga pitanja:

Tko tu kome?

Nakon što je u nešto više od tri godine bilo barem pet slučajeva samoozljeđivanja ručnim oružjem, za koje je prilično izvjesno odgovoran ljudski faktor, “… pojačan je intenzitet obuke u rukovanju osobnim naoružanjem u području operacije ISAF, ali takvi događaji ubrzali su i odluku o povlačenju dijela osobnog kratkog naoružanja, ali samo za one pripadnike OS RH kojima ono nije potrebno za izvršenje zadaća u misiji“. Do te je odluke došlo ne planski ili sustavno, već temeljem analize konkretnoga incidenta. I dobro da se barem sad, u jesen 2013. godine, krenulo u analizu nakon incidenta – kad do takvoga razvoja situacije nije došlo i ranije, pri prethodnim slučajevima samoranjavanja.

Tom je analizom incidenta otkrivena jedna čudna i nepotrebna praksa preširokog izdavanja osobnog naoružanja kratke cijevi, koja ne odgovara međunarodnim i profesionalnim običajima; koja traži neuobičajeno širenje postupka obuke pred odlazak u misije, i koja je u konačnici i skuplja nego što je to normalno ili potrebno. To će se sada skresati, i to je dobro!

Manje je dobar način na koji je ova inače racionalna mjera izvedena – ubrzo nakon raspoređivanja svježeg kontingenta na teren, u misiju. Time je nešto što je pametno izvedeno na način koji jasno stavlja do znanja da spomenuta promjena nije proizvod sustavnoga djelovanja ili neke dugoročno planirane odluke – što je dojam koji bi ostavila primjena novine u opremanju s pripremama prvog idućeg kontingenta ljudi. Ovako, inače pozitivna promjena lako bi mogla ostati upamćena kao svojevrsna kaznena mjera, koja je iz vedra neba pogodila baš pripadnike 22. hrvatskog kontingenta u misiji ISAF, a sve zbog nespretnosti jednog njihova pripadnika. No, ipak je to tek pitanje percepcije.

Ono što uopće nije dobro, a provlači se prilično glatko i kroz medijske napise o ovoj čitavoj situaciji, a onda i kroz reakcije Ministarstva – dodatno je pitanje logistike i obuke, vrlo slično pitanju o podjeli pištolja svakome tko ima pas za kojeg bi istog mogao zataknuti. Naime, da ponovimo dva citata iz jučerašnjeg priopćenja Ministarstva obrane RH…

Prvo:  “Inače, zemlje sudionice (47) u operaciji ISAF naoružavaju časnike i dočasnike u području operacije kratkim i dugim osobnim naoružanjem kao što je slučaj i u OSRH. Kod vojnika koristi se model naoružavanja koji koriste i u matičnoj državi (jurišna puška). Samo vojnici koji izvršavaju zadaće u kojima je propisano nošenje i uporaba kratkog osobnog naoružanja u području operacije isto i imaju u osobnoj uporabi (specijalne, vojnopolicijske, obavještajne i druge specifične zadaće).  U načelu, vojnici kao osobno naoružanje zadužuju jurišnu pušku“.

I drugo:  “Tijekom preduputne obuke pripadnici 22. HRVCON-a proveli su sveukupno 228 sati u rukovanju osobnim naoružanjem (puška H&K G-36 i samokres HS-2000) od čega 56 sati kroz obuku u gađanju i provedbi gađanja i 172 sata borbenih drilova rukovanja osobnim naoružanjem“.

Usporedbom ove dvije izjave, čovjek ne može a da ne zaključi da jurišna puška koju OS RH koristi “u matičnoj državi” je famozna “puška H&K G-36“, koju naši vojnici koriste u Afganistanu. Uz elementarni uvid u opremu Hrvatske vojske, bivšu i sadašnju, jasno je da se i tu, po pitanju osnovnoga oružja (s kojim bi vojska trebala biti intimno bliska), na teren odlazi bitno drugačije no što je to praksa u domovini.

Pa tko je tek tu lud!

Uz prethodnu suglasnost ministra nadležnog za poslove civilnog zračnog prometa (konkretno, ministra pomorstva, prometa i infrastrukture Siniše Hajdaš Dončića), ministar obrane Ante Kotromanović donio je novi Pravilnik o kontinuiranoj plovidbenosti i održavanju vojnih zrakoplova. Pravilnik je objavljen u Narodnim novinama broj 86, od 5. srpnja 2013. godine, a na snagu stupa 8. dana od dana objave. Tada će prestati važiti i dosadašnji Pravilnik o održavanju vojnih zrakoplova i zrakoplovne tehnike, kojeg je donio Branko Vukelić još 8. travnja 2010.

Dio nove Potvrde o plovidbenosti

Novi Pravilnik, osim što propisuje uvjete uporabe vojnih zrakoplova i zrakoplovne tehnike, sustav zrakoplovno-tehničkog održavanja, održavanje vojnih zrakoplova, zrakoplovno-tehničko osoblje, te kontrolu, nadzor i mjere sigurnosti prilikom održavanja vojnih zrakoplova i zrakoplovne tehnike, ponešto izmijenjeno definira i sam dio iz naslova – „kontinuiranu plovidbenost“. Prema ovom Pravilniku, „kontinuirana plovidbenost su svi procesi koji osiguravaju da, u bilo koje vrijeme u svom radnom vijeku, zrakoplov udovoljava zahtjevima za plovidbenost koji su na snazi i u stanju je za sigurnu zračnu plovidbu“. Kroz 6 članaka strože se i jasnije definiraju i uvjeti te kriteriji kontinuirane plovidbenosti, od toga da se vojni zrakoplovi i zrakoplovna tehnika upotrebljavaju SAMO ako udovoljavaju tehničkim zahtjevima plovidbenosti i uvjetima funkcionalne ispravnosti za sigurnu zračnu plovidbu, do postupka potvrđivanja homologacije, uključujući i inozemna homologacijska ispitivanja.

Održavanje protupožarnog zrakoplova u velikogoričkom ZTC-u

Uz to, dodano je nekoliko novih termina, koji do sada nisu postojali ili nisu bili izričito navedeni. To su: vojna organizacija održavanja („domaća ili inozemna organizacija koja posjeduje odgovarajuća ovlaštenja nadležnih tijela za samostalno obavljanje održavanja, obnova, preinaka i tehničke kontrole vojnih zrakoplova i zrakoplovne tehnike“), ovlaštena osoba ovlaštene organizacije održavanja („zrakoplovno-tehnička osoba ovlaštena i odgovorna za održavanje vojnih zrakoplova i zrakoplovne tehnike u ovlaštenoj organizaciji održavanja“), održavanje („skup propisanih mjera, radnji i postupaka kojim se osigurava ispravnost i pouzdanost za namjensku uporabu u vijeku uporabe materijalnog sredstva“), opsluživanje („skup propisanih radnji koje se provode tijekom eksploatacije sredstva što obuhvaća čišćenje, pranje, podmazivanje, dopunu gorivom, mazivima i plinovima; provodi se na temelju propisanih zrakoplovno-tehničkih uputa o korištenju sredstva; opsluživanje zrakoplova pored navedenih aktivnosti obuhvaća i vuču zrakoplova, uklanjanje s mjesta udesa i podvješavanje zrakoplovnih ubojnih sredstava“) i zrakoplovno-tehnička uputa („dokument kojim se pojašnjavaju odgovarajuće odredbe ovog Pravilnika, utvrđuju uvjeti i norme prema kojima se provodi održavanje vojnih zrakoplova i zrakoplovne tehnike“). Novim Pravilnikom drugačije se definira i direktiva o plovidbenosti – dok je to do sada bila tek „obavijest proizvođača o provedbi aktivnosti održavanja zrakoplova ili komponente radi ispunjavanja uvjeta plovidbenosti“, sada je po novom „naredba zrakoplovnih vlasti zemlje proizvođača ili zemlje registra zrakoplova o obveznim izmjenama u postupcima održavanja VZ-a i ZT-a radi ispunjavanja uvjeta kontinuirane plovidbenosti“.

U članak 16. koji određuje vremenske resurse vojnih zrakoplova i zrakoplovne tehnike dodana je nova, do sada nepostojeća stavka – vremenski i radni resurs elektroničke opreme može se produljiti do 30 posto.

Pad helikoptera MI-8 MTV-1 u Vukovaru kao posljedica loše napravljenog remonta

U novom se Pravilniku na drugačiji način definiraju stupnjevi održavanja prema resursima – dosadašnji Pravilnik stupnjevao je održavanje prema vrsti radnji koje se vrše na vojnim zrakoplovima i zrakoplovnoj tehnici, dok se po novom 3 stupnja održavanja razlikuju prema mjestu provođenja radnje održavanja, pri čemu je prvi stupanj onaj koji se provodi u zrakoplovnim bazama ili u području operacije, a 3. (najviši) – u stacionarnim uvjetima.

Dosadašnje ustrojstvene jedinice koje sudjeluju u održavanju vojnih zrakoplova i zrakoplovne tehnike dobile su pojačanje u vidu dodatne jedinice – Uprave za materijalne resurse. U članku 29. detaljirana je uloga Uprave za materijalne resurse, a na koji način ta Uprava Ministarstva obrane sudjeluje u opremanju i održavanju vojne tehnike, objašnjavao je aktualni načelnik Uprave za materijalne resurse Viktor Koprivnjak u svom travanjskom intervjuu za portal Obris.org.

MiG-21 HRZ-a: veteran održavanja, uskoro i po novom Pravilniku

Niz stručnih detalja i protokola objašnjavaju ukupno 152 članka novog Pravilnika o kontinuiranoj plovidbenosti i održavanju vojnih zrakoplova (što je 8 članaka više od postojeća 144 članka u još uvijek aktualnom Pravilniku). Prijelazne i završne odredbe odnose se ponajprije na reguliranje pravila održavanja za već započeta održavanja, ali i na održavanja vojnih zrakoplova i zrakoplovne tehnike provedeno prije stupanja na snagu novog Pravilnika. Tako će se već provedeno održavanje „smatrati valjanim ako udovoljava tehničkim zahtjevima plovidbenosti i uvjetima funkcionalne ispravnosti za sigurnu zračnu plovidbu“. Što se, pak, tiče primjene novog Pravilnika na sve započete postupke održavanja, za sve takve postupke bez izuzetka vrijede nove “odredbe o certificiranju zrakoplova, zrakoplovnih komponenti, zrakoplovno-tehničkog osoblja, nadležnih ustrojstvenih jedinica i ovlaštenih organizacija za održavanje“. No to se najbolje vidi na početnim dogovorima o remontu i nabavi zrakoplova MiG-21, gdje su se u skladu s novim pravilima javne nabave u Ministarstvu obrane provodile i neke odredbe Pravilnika o kontinuiranoj plovidbenosti i održavanju vojnih zrakoplova koji će stupiti na snagu za nekoliko dana.

Četiri i pol mjeseca nakon prvog čitanja prijedloga novog Zakona o obrani i Zakona o službi u OS RH, Hrvatski sabor jutros je izglasao paket novih obrambenih zakona. Novi Zakon o obrani izglasan je s 99 glasova ZA i 4 suzdržana, a Zakon o službi u OS RH sa 100 ZA i 3 suzdržana glasa. Tako hrvatski obrambeni sustav, nakon punih 10 godina, dobiva nove zakonske okvire koji, osim što su usklađeni s Ustavom RH i aktualnim stanjem u odnosu prema hrvatskom članstvu u NATO-savezu te uskoro u EU, trebaju osigurati novi vjetar u leđa kako Ministarstvu obrane RH, tako i nacionalnim Oružanim snagama.

Već je rasprava na glavnom sjednici Sabora, provedena tek dva i pol sata nakon sjednice Odbora za obranu, u utorak 11. lipnja, pokazala da će novi obrambeni zakoni biti izglasani prilično unisono. O njima se pohvalno izjasnila većina Klubova zastupnika, iako su neki izlagači djelovali kao da zakone nisu ni prelistali. No kako se o nužnosti obrane hrvatskog suvereniteta i cjelovitosti može govoriti jednako kao i u borbi protiv siromaštva ili boljoj zdravstvenoj usluzi – tako su i zastupnici, njih 6 od ukupno 15-ak prisutnih, u svega 50-ak minuta (loše) rasprave rekli sve što misle da se o obrani uopće ima za reći.

Ministar obrane Ante Kotromanović u ime predlagatelja konačnog prijedloga oba zakona u uvodnom je dijelu ponovio dosta onoga što je već rečeno na sjednicama Odbora za obranu. Pohvalio je sjajnu suradnju s matičnim saborskim Odborom i njegovim vanjskim članovima, kao i time da su u konačnici u oba zakonska prijedloga ugrađene brojne primjedbe i prijedlozi koji su se mogli čuti na tim sastancima. Pritom je posebno istaknuo novu zadaću Odbora za obranu – davanje mišljenja Ministarstvu obrane na postupke javne nabave veće od 5 milijuna eura. Od mogućnosti koje nudi novi Zakon o obrani, Kotromanović je istaknuo MORH-ovo poticanje ravnopravnosti spolova, kroz odredbu prema kojoj se dragovoljno i vojno osposobljavanje omogućuje i ženama, čime im se osigurava stjecanje temeljnih vojničkih znanja i vještina, odnosno, ravnopravno natjecanje za prijem u djelatni sastav OS. Kao pozitivan primjer naveo je nedavno natjecanje za najboljeg vojnika OS RH, na kojem je sudjelovala i jedna vojnikinja. Od 105 pripadnika OS RH, ona je završila na odličnom, 19. mjestu.

Od budućeg Zakona o službi u OS RH ministar obrane očekuje da pruži kvalitetniju potporu reformama i razvoju Oružanih snaga. Iz dosadašnjeg Zakona o službi, s obzirom na njegov 10-godišnji rok trajanja, proizašlo je, ponovio je Kotromanović saborskim zastupnicima, mnogo štete, pa i financijske, za Ministarstvo obrane. U tom je kontekstu ponovno posebno apostrofirao veliki broj tužbi, kao i veliki broj sudskih postupaka koje je MORH izgubilo:

„Imamo mnoštvo tužbi, temeljem Zakona o službi…starog Zakona o službi, i godišnje moramo izdvojiti oko 75 do 80 milijuna kuna, na ime tužbi koje nam svakodnevno dolaze, zato što smo primjenjivali zakon…jedan kolektivni zakon, u Zakonu o službi gdje je rekao da vojnik radi 8 sati. To je za profesionalnog vojnika naprosto nedozvoljeno. Mi smo imali prije nekoliko mjeseci jednu tužbu iz Afganistana, gdje je naš pripadnik OS tužio Ministarstvo obrane, zato što je… On smatra da je radno vrijeme do 4, a od 4:05 – prekovremeno mentoriranje afganistanskih snaga sigurnosti. I to je… do tud je to išlo!“

Dok bi novi Zakon o službi jednima zatvorio neka vrata, drugima bi ih otvorio. Njime se, naime, u Oružane snage uvodi jedna potpuno nova kategorija osoblja – „vojni specijalist“. Tijekom usuglašavanja prijedloga Zakona, to je predložio jedan od sindikata koji djeluju u Ministarstvu obrane, a stručna skupina koja je radila na zakonima prijedlog je doradila i prihvatila.

„Mi smo to uvažili, i na taj način omogućit ćemo sve one ljude, koji su nam bitni, koji rade na važnim poslovima, recimo kao što je puškar… mi ne možemo tu dobiti tu nekoga sa tržišta. Nama treba iskusan čovjek. Mi ćemo omogućiti da on, iz statusa namještenika ili službenika, postane Vojni specijalist – bez obzira koliko ima godina, kakva mu je stručna sprema, i zato što želimo da taj čovjek ostane što duže u sustavu. Vojni specijalista, osim posebnih specijalističkih znanja, potrebnih za obnašanje dužnosti vojnog specijalista, mora zadovoljavati i opće uvjete za prijem u djelatnu vojnu službu“,

pojasnio je Ante Kotromanović, dodajući kako sadašnji Zakon o službi propisuje da se ovakvim pitanjima, koja nisu uređena zakonom ili propisima donesenim na temelju tih zakona, primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori. Budući Zakon napušta to opredjeljenje, i podloga je za uređivanje prava iz radnih odnosa za djelatne vojne osobe.

Početkom lipnja počela je specijalistička obuka za prijem u djelatnu vojnu službu

Novi Zakon o službi u OS RH, rekao je Kotromanović u Saboru, preciznije uređuje vojno osposobljavanje i kadetsku službu, dva područja na kojima su MORH i OS RH krenule u mini-reformu:

„Nadamo se da ćemo od 2014. godine imati jedan potpuno novi sustav, koji će omogućiti puno boljeg i kvalitetnijeg časnika za OS. Ovim Zakonom propisuje se da se na dragovoljno vojno osposobljavanje upućuju punoljetni državljani Republike Hrvatske, koji se dragovoljno prijave, budu odabrani i upućeni na osposobljavanje do kraja kalendarske godine, a koji navršavaju 29 godina života.“

Velika novost tiče se i profesionalnih ugovornih vojnika, koji novim Zakonom o službi dobivaju mogućnost sklapanja novog, 3. vojničkog ugovora, u trajanju do 6 godina. Uz beneficirani staž, tvrdi ministar Kotromanović, ti će vojnici kroz ukupno tri ugovora moći skupiti do 20 godina aktivne službe u Ministarstvu obrane. Ostatak njihovog radnog i životnog vijeka MORH je prebacio na Ministarstvo rada i mirovinskog sustava:

„S Mirandom Mrsićem, ministrom, radimo na tome da omogućimo da ti ljudi nakon dvadesetak godina imaju neku minimalnu mirovinu, i mogućnost rada dalje u društvu i sustavu, kako za to bude potrebe i kako oni budu zainteresirani“.

Nakon usvajanja novog Zakona o obrani i Zakona o službi u OS RH, MORH-u predstoji veliki posao pripremana niza pravilnika i podzakonskih akata, od kojih je dio već u pripremi, kako neke bitne aktivnosti u obrambenom sektoru ne bi kasnile.

 Jalova rasprava i prazna sabornica

Tomislav Ivić, predstavnici MORH-a i gotovo nitko od saborskih zastupnika

U raspravi koja je uslijedila ponovno nije bilo izvjestitelja ispred Odbora za obranu, već je njegov predsjednik Tomislav Ivić govorio ispred Kluba zastupnika HDZ-a. U izlaganju je lupio packu najprije Vladi zbog nepoštivanja procedure u aferi zvanoj „prethodno mišljenje Predsjednika RH“, a potom i Ministarstvu obrane zbog predugog perioda između 1. i 2. čitanja oba zakonska prijedloga. To je rezultiralo, ponovio je Ivić izlaganje sa sjednice Odbora za obranu, time da nemali broj pripadnika OS RH, kojima je istekao profesionalni ugovor, bez ugovora čeka usvajanje Zakona kako bi eventualno mogli sklopiti novi, treći profesionalni ugovor o službi. I on je pohvalio jačanje uloge Sabora i resornog odbora, kao i to što je u odnosu na prvo čitanje u Konačnom prijedlogu Zakona o obrani bolje izbalansiran odnos između Ministarstva obrane i GS OS RH, što će pridonijeti uspješnijem funkcioniranju cjelokupnog sustava.

Predstavnici Kluba zastupnika SDP-a i Kluba zastupnika HNS-a, Sandra Petrović Jakovina i Dunja Špoljar, te Boris Blažeković, također su najavili da će njihovi klubovi podržati zakone. SDP zato što su zakoni dobro pripremljeni, usuglašeni u svim bitnim elementima od strane svih mogućih subjekata, te nisu samo izmjena nekih odredbi postojećih zakona, što je i HNS-u jedna od najbitnijih karakteristika. I zastupnik Zoran Vinković najavio je da će njegova stranka, HDSSB, podržati obrambene zakone, prvenstveno zato da se riješe nagomilani problemi u sustavu obrane:

„Nadam se da će ovi zakoni riješiti nagomilane probleme u sustavu obrane i da će riješiti određeni materijalni status pripadnika OS – tu prije svega mislim na pripadnike zrakoplovstva i na one potpisane ugovore nakon završetka svog obrazovanja, obećanim stanovima koje većina nije vidjela, a kamoli dobila.“

Zoran Vinković – jedan od rijetkih s konkretnim prijedlozima

Vinković je i jedini od zastupnika koji je imao 2 konkretna prijedloga: (1) da Vlada i saborski zastupnici deklarativnu podršku obrambenom sustavu pretvore u konkretnu prilikom donošenja proračuna za 2014. godinu, i (2) da se u Saboru napravi jedna šira, tematska rasprava o stanju u Oružanim snagama i njihovoj budućnosti.

Za pojedinačnu raspravu javio se tek HDZ-ov zastupnik Zvonko Milas, najavljujući da će njegova stranka podnijeti amandmane, koji su više tehničke nego suštinske prirode. Posebno je tu spomenuo članak 128 Konačnog prijedloga Zakona o službi u OS RH, koji propisuje odštetu/pomoć obitelji vojnika poginulog na dužnosti. Vlada je i sama podnijela amandman na taj članak, dok je prihvatila Milasov, odnosno HDZ-ov, o promjeni dijela teksta svečane prisege.

Osim vlastitih, Vlada je prihvatila i jedan HDZ-ov amandman

Da je odšteta za poginulog vojnika mala, a naročito u odnosu na poginulog policajca (što regulira Zakon o policiji) priznao je na kraju rasprave i sam ministar obrane Ante Kotromanović.

„Mislimo da ovo što je napravljeno s MUP-om baš i nije realno, ali mi imamo…. Kod nas je to drugačije…. Razmišljamo, na tragu smo, barem da povećamo za duplo, pa ćemo vidjeti što možemo učiniti i napraviti za sve“.

Tko traži, mogao bi i dobiti

Ministar je tom prilikom najavio i ispunjenje Vinkovićeve želje o posebnoj raspravi o stanju u OS RH – Kotromanović je to najavio u sklopu rasprave o Godišnjem izvješću o obrambenoj spremnosti, koja bi uskoro trebala doći na saborske klupe. Zahvalivši se svima koji su aktivno sudjelovali u poboljšanju prijedloga zakona o obrani i službi u OS RH, prvi čovjek obrane u Hrvata osvrnuo se i na podršku Klubova zastupnika:

„Podržavamo ovaj stav da to bude konsenzusom, to nisu politički zakoni, to su zakoni obrane, Oružanih snaga, i ja vam moram reći da mi tako i nastupamo – da nismo gledali interes ni jedne stranke ni druge stranke, ni Ureda Predsjednika, ni MO, ni načelnika GS, gledali smo isključivo interese RH i isključivo interes te pozicije koje ima Ministarstvo unutar toga“,

zaključio je Kotromanović ovu kratku raspravu o temeljnim obrambenim zakonima.

Nakon punih 20-godina, Oružane snage RH dobile su novi Pravilnik o stražarskoj službi. Pravilnik je 08. travnja donio predsjednik RH i vrhovni zapovjednik Ivo Josipović, a objavljen je u Narodnim novinama 19. travnja (NN broj 47/13). Na snagu će stupiti krajem ovoga tjedna, 8. dana od objave, od kada počinje teći i 30-dnevni rok u kojem načelnik Glavnog stožera OS RH treba donijeti Uputu za rad stražarske službe.

Ovim se Pravilnikom propisuje organizacija, rad i uporaba straže, te se definiraju neki osnovni pojmovi, poput pojma „stražarska služba“ (to je „oblik unutarnje službe namijenjen za fizičko osiguranje objekata, materijalnih sredstava i ljudi, a provodi se mjerama, radnjama i postupcima stražarskog osiguranja; istovjetna je u miru i ratu te se smatra borbenom zadaćom“) i „straža“ („straža je naoružana postrojba ili skupina vojnih osoba koja fizički osigurava objekte, materijalna sredstva i ljude“). Člankom 20. ovog pravilnika propisuje se da smjena stražarske službe traje do 7 dana, dok samo iznimno može trajati do 14 dana, ali ida sama stražarska služba može trajati i kraće od 24 sata (kada je osiguranje određeno vremenski). Članak 35. propisuje pak da vojne osobe koje su bile na straži 24 sata mogu ponovno biti određene za stražu 24 sata nakon smjene, te da u slučajevima kada su vojne osobe na straži dulje od 24 sata – sljedeći put mogu biti određene za stražu nakon 48 sati. Budući da je do sada cjelokupnost stražarske službe bila regulirana Propisnikom o stražarskoj službi OS RH donesenim 11. ožujka 1993., vrijedilo bi novi Pravilnik temeljitije proučiti.

Poseban Pravilnik o službi na brodovima OS propisuje stražarsku službu na plovilima HRM-a.

Straže su u proteklih godinu dana bile u posebnom fokusu ministra obrane Ante Kotromanovića koji je još u jednom od svojih prvih intervjua, objavljenom na portalu Obris.org u svibnju prošle godine, izjavio kako MORH samo na straže troši godišnje oko 40 milijuna kuna. Vojnici na straži, uz plaću, dobivaju i tzv. stražarski dodatak i slobodne dane (ovisno o duljini straže), iako se često čuju prigovori da te stražarske beneficije izostaju, bilo zbog besparice, bilo zbog manjka ljudi. Taj bi dio trebao biti dodatno preciziran novim Zakonom o službi u OS, koji je trenutno na popravnom ispitu pred drugo čitanje.

Već je duže praksa u OS RH da se nakon dovršetka raznih oblika izobrazbe – polaznicima viših razina vojne izobrazbe, uz svečanu promociju i podjelu nekakvih diploma, uručuju i pokloni. Za većinu se situacija tu radilo o ceremonijama održavanim u Vukovaru, na kojima su dijeljeni satovi, časnički bodeži, te prstenje (zlatno s gravurom Ratne škole, te srebrno s gravurom VDI). Ova je praksa s časničkim bodežima započeta pri promocijama zrakoplovnih časnika, da bi onda bila postupno proširena i na polaznike škola iz preostalih grana OS RH. Uz to, obrambeni je sektor dijelio i samokrese, dalekozore, te knjige i prstenje.

Ova je praksa s više aspekata upitna. S jedne strane, riječ je o čisto simboličkim potezima. Recimo, daju se bodeži iako ujedno nije ustanovljena i praksa njihova službenog nošenja – ne samo da svečana uniforma nema pojas o koji bi se takav bodež moglo pričvrstiti, nego to pitanje nije riješeno ni propisima. Zato izgleda da se podjelom takovih stvari nadomješta nešto drugo, mnogo bitnije. Naime, tim se poklonima skreće pažnja s činjenice da je sam vojno-obrazovni sustav u RH iznimno slabo sređen, da samo obavljeno školovanje i dobivene diplome zapravo nisu priznate u društvu – van okvira MORH i OS RH. Time svo zalaganje, trud i vrijeme koje su polaznici u svoje školovanje uložili – ne donosi nikakvu spremu kojom bi se kasnije (recimo, po izlasku iz obrambenoga sustava) ti ljudi mogli okoristiti na tržištu rada u Hrvatskoj. Dok knjige, posebice ako su stručne tematike, još i imaju smisla – dobar dio poklona predstavlja tek oponašanje stranih sustava, kod kojih je simbolika poklona zapravo nadogradnja konkretno priznatih dosega. Posebice je to vidljivo na primjeru prstenova – koji, recimo, u SAD imaju zamjetno značenje.

Kao drugo, ovi pokloni nisu ni jeftini. To se posebno vidi posljednjih mjeseci, kada je MORH napokon počeo objavljivati ponešto podataka o svojim javnim nabavama. Tako se iz dokumenata Plan nabave vide i konkretni iznosi koji se za ove poklone planiraju odvajati – gdje se teško oteti dojmu da bi i polaznicima svih spomenutih oblika vojne izobrazbe možda ipak bilo korisnije da se taj novac, umjesto u poklone i “sitnice”, hitno uložio u certificiranje vojnih obrazovnih programa pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, ili u nacionalnome sustavu sveučilišta.

Kao treće, zamjetno je i da se spomenuti pokloni ne dodjeljuju konzistentno. Za primijetiti je kako su satovi i bodeži inače tradicionalno bili dijeljeni tijekom promocije polaznika vojnih škola u Vukovaru. No te svečanosti u 2012. godini nije bilo – odnosno, održana je povodom Dana državnosti na HVU “Petar Zrinski”, 25. lipnja. Uz tu promjenu lokacije – koju se još može i pohvaliti kao svojevrsnu mjeru štednje, treba zamijetiti i svečanost održanu 29. lipnja 2012. godine. Na njoj je, na Pantovčaku, predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović primio visoke časnike OS koji ove godine odlaze u mirovinu, te im je također, uz zahvalnice, podijelio i časničke bodeže. Tom se prilikom ovim tipom poklona ispratilo u mirovinu jednog admirala, sedam generala, te dvadeset i šest brigadira. Kako bilo da bilo, ova je praksa dijeljenja časničkih bodeža širokom rukom tijekom 2012. godine imala i svoje konkretne posljedice u javnoj nabavi, o čemu ćemo pobliže malo kasnije.

No nije to sve po pitanju bodeža. Kako se Vrhovnome zapovjedniku izgleda omililo uručivati hladno oružje na poklon, nedavno se u hrvatskim medijima moglo čuti i o još jednom, novom obliku državne nagrade vojnim osobama koje su se istaknule na bojnom polju i time znatno doprinijele obrani i promicanju interesa Republike Hrvatske. Njima bi se davalo nešto nazvano – “Počasni bodež RH”. Ideju za taj dar – novi oblik vojnoga poklona – navodno je iznjedrilo koketiranje Predsjednika Republike s pripadnicim Generalskoga zbora RH. Naravno, spomenuti je bizarluk, kao i toliko drugih stvari u ovoj državi, jednostavno opravdan navodima da tako nešto imaju i mnoge druge europske države, te navodom kako je tu inicijativu “osobito potaknulo ozračje optimizma povodom oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču“.

Novci za bodeže i druge igračke

U prvoj varijatni Plana nabave, objavljenoj u svibnju 2012. godine, za nabavu časničkih bodeža tijekom 2012. godine planiralo se odvojiti iznos od 384,674.00 kn (s PDV-om) – i to u okviru jednog jedinstvenog te redovitog postupka nabave. U samo dva mjeseca koja su uslijedila, do kraja srpnja 2012. godine, ova je javna nabava već radikalno ekspandirala. Kao prvo, ponešto je podebljana spomenuta redovna nabava časničkih bodeža, provediva tijekom čitave godine. S dotadašnjeg planiranog iznosa ona je skočila za 50 tisuća kuna – na ukupno predviđenih 446.299,00 kn (s PDV-om). No, to nije sve.

Kako se krajem lipnja krenulo pojačano dijeliti ovu militariju, ispalo je da uz željeno redovito pribavljanje – dobavi treba priskočiti i hitno. Zato je u srpnju 2012. u Plan nabave (verzija 2) dodana i posebna stavka – još časničkih bodeža (opisanih kao “Žurna nabava časničkih bodeža – Vukovar”), predviđena za provedbu tijekom lipnja 2012. godine. Za tu je svrhu onda dodatno odvojeno još 61.625,00 kn (s PDV-om). Time smo do kraja srpnja završili s ukupno iskazanim planom rezerviranja nemalih 507.924,00 kuna za časničke bodeže u 2012. godini (s pribrojenim PDV-om).

Do kraja godine, objavljena je bila i treća varijanta Plana nabave za 2012. godinu – u kojoj su i uz sve štednje ipak opstali i famozni bodeži. Za njih je krajem listopada 2012. godine bilo predviđeno na godišnjoj razini 384.250,00 kn (s PDV-om) – naravno, uz već spomenutu hitnu nabavu “Žurna nabava časničkih bodeža – Vukovar”, iz II. kvartala 2012. godine, u već spomenutome iznosu rezervacije od 61,625.00 kn (s PDV-om). Time je MORH svoje planiranje javnih nabava u 2012. godine završio s idejom rezerviranja 445.875 kuna za trošenje na časničke bodeže.

Uz sve to, tijekom 2012. godine uplaniralo se i još poklon-nabava. Tako se iz spomenute 3. varijante Plana nabave vidjelo još i planove za pribavljanje samokresa (rezervirano 69.409,60 kn s PDV-om), ručnih satova (rezervirano 45.000,00 kn s PDV-om), dalekozora (rezervirano 45.524,63 kn s PDV-om) i knjiga (rezervirano 51.261,58 kn s uključenim PDV-om). A uz sve to planiralo se kupiti i prstenje – zlatno s gravurom Ratne škole (rezervirano 184.362,50 kn s PDV-om) i srebrno s gravurom VDI (rezervirano 8.330,00 kn s PDV-om), te još “Ručni satovi za završetak vojne izobrazbe – Vukovar” za koje se rezerviralo 15,600.00 kn (s uključenim PDV-om) – dakle, još do 419.488,31 kuna poklona. Ukupno je, dakle, za te poklone i spomenute časničke bodeže u 2012. godini bilo uplanirano i rezervirano ukupno 865.363,31 kuna iz obrambenoga proračuna.

Plan za 2013. godinu

Dok još nije do kraja izvjesno je li ta kupnja zaista i provedena, zanimljivo je zamijetiti da u Planu nabave za 2013. godinu (objavljenom početkom veljače 2013. godine) – nabave časničkih bodeža više nema. No ona je, uz izostanak javne nabave poklon-samokresa, ujedno i jedna od rijetkih takvih nabava koje bi mogle izostati. Ono što je u planovima nabave preostalo su knjige (rezervirano 49.700,00 kn s uključenim PDV-om), dalekozori (rezervirano 75.000,00 kn s uključenim PDV-om), ručni satovi (rezervirano 140.000,00 kn s uključenim PDV-om), te prstenovi – zlatni s gravurom Ratne škole (rezervirano 190,400.00 kn s PDV-om), te srebrni s gravurom VDI (rezervirano 8.800,00 kn s uključenim PDV-om). Uz to, treba spomenuti i stavku “Plakete, značke i medalje za završetak vojnih škola”, koja navodno vrijedi dodatnih 80 tisuća kuna (za što je u 2013. godini rezervirano 100.000,00 kuna s PDV-om iz proračuna).

Ukupno – 2013. godine rezervirano je u proračunu 563.900.00 kuna za simboliku i ukras, ali bez časničkih bodeža u 2013. godini, barem za sada.