Kako navode ruski izvori, u srijedu 23. kolovoza oko 18:30 sati po moskovskom vremenu u blizini sela Kuženkino, Bologovski okrug Tverske oblasti, srušio se poslovni avion Embraer Legacy 600, registracijske oznake RA-02795. Avion u kojem je bilo ukupno 10 ljudi (3 člana posade i 7  putnika) poletio je s moskovskog aerodroma Šeremetjevo prema Sankt Peterburgu malo prije 18 sati da bi, prema navodima servisa Flightradar, izgubio kontakt s kontrolom leta oko 18:11 tog dana. Kako bilo da bilo, avion je pripadao kompaniji „MNT-Aero“, registriranoj za poslovni prijevoz, a prema ranim podacima Rosaviacije, na popisu putnika nalazilo se ime kontroverznog Jevgenija Prigožina. Pri udaru o zemlju avion se zapalio, a nitko od posade i putnika nije preživio. Piloti Prigožinovog aviona nisu prijavili nikakve izvanredne okolnosti tijekom leta koji je trajao tek oko pola sata.

Na mjesto nesreće odmah su došli spasitelji Ministarstva za izvanredne situacije, no do kasno navečer nije bilo potvrde da je u avionu zaista i bio Jevgenij Prigožin ili bilo tko od vodstva Wagnera. Ipak, do kasno navečer pronađena su najprije 4 tijela, a onda još 4, odnosno ukupno 8 tijela, među kojima je navodno i ono samog Jevgenija Prigožina. Kasno navečer Rosaviacija je objavila priopćenje u kojem je objavila imena svih 7 poginulih putnika: Jevgenij Prigožin, Dmitrij Utkin, Sergej Propustin, Jevgenij Makarjan, Aleksandr Totmin, Valerij Čekalov i Nikolaj Matjusejev. Članovi posade su bili zapovjednik Aleksej Levšin, kopilot Rustam Karimov i stjuardesa Kristina Raspopova. Federalna agencija za zračni promet potvrdila je i da let zrakoplova izvršen na temelju „odobrenja za korištenje zračnog prostora izdanog na propisani način.“

Ostaci aviona padali su gotovo vertikalno, i završili na oko dva kilometra od napuštene farme u selu Kuženkino, nedaleko od autoceste M-10. Nedaleko od mjesta pada nalazi se vojna baza (93. Arsenal) u kojoj se čuvaju topništvo i projektili. Spekulira se da su upravo iz te baze procurile prve video snimke pada Prigožinovog aviona. Ruski telegram kanali bliski grupi Wagner tvrde da se pretpostavlja kako je avion srušen djelovanjem PZO-a, što su navodno potvrdili i svjedoci koji su čuli nekakve dvije eksplozije prije negoli se avionu odlomilo krilo i on je počeo padati. Pojedini ukrajinski izvori napominju kako su položaji ruske protuzračne obrane dugog dometa na samo oko 50 km sjeveroistočno od mjesta nesreće, tako da su mogli sudjelovati u događanju. Ipak, glavni istražni odjel Istražnog odbora Ruske Federacije pokrenuo je kazneni predmet na temelju kaznenog djela iz čl. 263 Kaznenog zakona Ruske Federacije (djelo kršenja pravila sigurnosti prometa i eksploatacije zračnog prometa). Oformljeno je i posebno povjerenstvo koje je već počelo istraživati uzroke pada aviona, a prvi zadatak im je pronalazak tzv. crne kutije. Neslužbeno se saznaje da će se  istraga voditi u tri smjera – greška pilota, tehnički problemi i vanjski utjecaji. Istragu je pod svoju osobnu kontrolu uzeo guverner Tverske oblasti Igor Rudenja.

Malo nakon pada, drugi avion Embraer EMB-135BJ (RA-02748), također povezan s Prigožinom, koji je letio iz Sankt Peterburga u Moskvu, sletio je na aerodrom Ostafievo (14 km južno od Moskve). Ostafievo je međunarodni aerodrom B klase, ekskluzivno korišten za potrebe ruske vojske i više pozicionirane zaposlenike Gazproma. Do objave imena poginulih, čak se nagađalo da se Jevgenij Prigožin nalazi u ovom, a ne u srušenom zrakoplovu.

Prema dosad dostupnim podacima, sedmorica poginulih činili su samo vodstvo Wagner grupe. Osim vlasnika Prigožina i osnivača Utkina, tu je još i Prigožinov zamjenik Valerij Čekalov, direktor tvrtke Evro Polis LLC koja je u ime Wagner grupe vodila rudarske, plinske i naftne poslove u Siriji, ali i rješavala razne Wagnerove logističke poslove, uključujući nabavu oružja te isplatu plaća borcima. Za Nikolaja Matjusejeva, osim što je bio zaposlenik PVK Wagner, se nagađa se je bio i osobni Prigožinov tjelohranitelj, dok se uz Aleksandra Totmina vežu Wagnerove vojne operacije u Sudanu. Bjeloruski mediji tvrde da borci Wagner Grupe, smješteni u bjeloruskom kampu u mjestu Celj, pokušavaju napustiti zemlju i vratiti se u Rusiju, dok Telegram kanali bliski Wagneru bruje o tome da su za Prigožinovu smrt krivi „izdajice Rusije“, s tragovima koji vode prema GRU-u. Još dok je Prigožin bio često na ukrajinskim bojištima, tvrdilo se da je PVK Wagner odavno razvio jasan mehanizam djelovanja u slučaju smrti Jevgenija Prigožina i Dmitrija Utkina: „Ako se potvrdi smrt poslovnog čovjeka ili zapovjednika Wagner grupe, tada će algoritam biti odmah pokrenut”. Nije bilo otkriveno što će on podrazumijevati, a tek će se narednih dana vidjeti hoće li taj neki algoritam i stvarno biti pokrenut u ovim novim okolnostima. Do tada, u javnosti je odjeknula i činjenica kako su svjetla na zgradi Wagner-centra u Skt. Peterburgu noćas upaljena u obliku križa, navodno u počast poginulom vodstvu poduzeća.

Objava s ratišta u Ukrajini ruske državne televizije na engleskom jeziku RT od 6. svibnja izazvala je poprilično uzbuđenje u Zagrebu. Nije to bilo ni čudno kad se radilo o snimci na kojoj ruski novinar razgovara s Hrvatom zarobljenim na ukrajinskome ratištu, Vjekoslavom Prebegom zvanom MrGud. U tom razgovoru saznajemo da se on u Ukrajini nalazio u službi tamošnjih Oružanih snaga, konkretno kao pripadnik ukrajinskog mornaričkog pješaštva, te da je zarobljen tijekom pokušaja povlačenja njegove postrojbe iz okolice opkoljenog Mariupolja koju opisuje riječima: “Napustili smo Mariupolj, i hodali smo pješice 260 kilometara, skrivajući se, hodajući samo noću, izbjegavajući sve moguće susrete“. No, na kraju su navodno naletjeli na postrojbu ruskog topništva i onda se predali.

Kako i zašto

Navodno je njegova postrojba u svome sastavu imala više stranaca, među ostalim i tri Britanca, od čega je dio tih stranaca i netragom nestao iz postrojbe kada su započeli sukobi krajem veljače. Prebeg je nadalje tvrdio kako se vojsci u Ukrajini pridružio još 2020. godine, u nastojanju da stekne tamošnje državljanstvo po odsluženju trogodišnjeg vojnog ugovora. Kako navodi ruska televizija, tada mu se to navodno činilo dobrom idejom, budući je fronta u Donbasu bila “stacionarna”, pa duže vrijeme ondje “gotovo” da nije morao ispaliti ni metka. Što se tiče razloga za odlazak u Ukrajinu, Prebeg navodi da je u pitanju bila Ukrajinka u koju se ondje zaljubio, koja je imala bolesnu majku pa nije željela napustiti domovinu. Prije svoje ukrajinske avanture, on je navodno pet godina služio u Oružanim snagama RH, gdje u pješaštvu navodno nije stekao borbenog iskustva – “Nisam prije toga svega bio uključen ni u kakav sukob“. Ujedno on opovrgava i sve kontakte s političkim desnim postrojbama u Ukrajini, kao što je poznata pukovnija Azov. Iako se njegova pješačka brigada u Mariupolju borila paralelno s pukovnijom Azov, Prebeg je naglašavao kako su imali malo dodira te sasvim odvojene zapovjedne linije – “Oni sudjeluju u obrani, ali mi imamo sasvim odvojene zapovjedne linije, kompletno odvojene. Oni nisu dio ukrajinskih Oružanih snaga“.

Na pitanje ruskih novinara što bi radio ako bude oslobođen, Prebeg je bio jasan – ne bi više nikad uzeo oružje u ruke, vjerojatno bi se pridružio “nekim humanitarcima” ili Crvenom križu, a čitava ideja o stjecanju ukrajinskog državljanstva kroz vojnu službu sada mu izgleda loše. Zarobljenik je izjavio i kako mu je u ruskim rukama dobro, da je dobro hranjen i opskrbljen svom medicinskom pomoći koju je trebao. “Želim preživjeti, želim živjeti. Nikad više u životu neću uzeti oružje u ruke. Želio bih se pridružiti ženi koju sam sreo u ovdje u Ukrajini i, možda, pričati više o istini koju sam vidio da se ovdje događa, kako su se prema meni ponašali moji zarobljavatelji“. Kako navodi RT, njegova je sudbina neizvjesna, budući da je strani državljanin, a da tzv. “Donjecka Narodna Republika” takve strance zarobljene na bojištima smatra plaćenicima – što bi moglo sa sobom nositi i smrtnu kaznu. Prebeg to negira tvrdeći kako je bio redoviti pripadnik Oružanih snaga Ukrajine, navodi i: “Smatraju me ratnim zarobljenikom, ali ipak (kažu) da sam plaćenik, da nisam službeni pripadnik ukrajinskih Oružanih snaga“. No, prema međunarodnom ratnom pravu, stranci koji se vlastitom voljom i na osobnoj bazi pridruže oružanim snagama jedne od strana u sukobu trebali bi se smatrati njenim borcima sa svim pravima i dužnostima.

Ruski novinari posebno su istaknuli i dvije izjave zarobljenog Prebega – jednu o pukovniji Azov i drugu o njegovom pokušaju stjecanja ukrajinskog državljanstva. Prebeg je tako o pukovniji Azov izjavio: “Također sam čuo da oni (Azov) su stvarno fašisti i nacisti. Čuo sam i o strašnim stvarima koje su radili građanima, zarobljavali ih, a vjerojatno pucali i na nas u nekom trenutku. Čuo sam da je među njima dosta kriminalaca, korisnika opojnih droga, (među njima). Ničem od toga nisam osobno svjedočio, ali su mi pokazali video-snimke koje su strašne, o tome što su to oni radili. Velika zvjerstva“. Uz to, RT zaključno ističe i izjavu “Vjerujem da sam trebao potražiti neki drugi način stjecanja ukrajinskog državljanstva, a ne služiti u njihovim Oružanim snagama“.

Informacije s društvenih mreža

Slika prilikom zarobljavanja 24. travnja

Zanimljivo je da se 12 dana ranije po kanalima društvenih mreža koji prate događanja u Ukrajini zaista i čulo o zarobljavanju Hrvata na tamošnjem bojištu. Konkretno, u ranim večernjim satima nedjelje 24. travnja (Uskrs po julijanskome kalendaru), s proruske strane se čulo kratko: “17 people from the 36th Marine Brigade, two Azov, one Croat, one foreign instructor. By the way, the same Malinovka. Power is changing” (“17 ljudi iz 36. Marinske brigade, dva iz Azova, jedan Hrvat i jedan strani instruktor. Osim toga, kod te iste Malinovke, stanje se mijenja”), dok su proukrajinski izvori spominjali samo marince, navodeći ponegdje i da je jedan Hrvat, ali bez spomena Azova. Svim ovim navodima bila je zajednička lokacija – selo Malinivka oko 17 km istočno od mjesta Guljajpolje u oblasti Zaporižje, koje je tada prelazilo iz ruke u ruku, da bi se kasnije opet ustalilo u ukrajinskim rukama. Naravno, nije tu bilo nikakvog spomena konkretnim osobnim podacima Hrvata koji je navodno bio zarobljen, kao ni navoda ikakvih dodatnih detalja ili okolnosti slučaja.

U dužoj snimci “intervjua” sa zarobljenim Hrvatom potvrđene su upravo te spekulacije s društvenih mreža, gdje on sam kaže: ” Zarobljeni smo 24., mislim da je bilo oko pet ujutro. Cijelu smo noć hodali, bili smo potpuno iscrpljeni. Opala nam je koncentracija i previše smo se približili ruskom sustavu Grad. Primijetili su nas i počeli nas okruživati. Nismo se htjeli boriti i jednostavno smo odustali.”

Dok su prve vijesti o tome hrvatsku javnost zapljusnule u subotu 7. svibnja, trebalo je vremena da se iskristalizira da zarobljenik doista nije bio iz samog Mariupolja, da nije bio nikakva časnik, ni pripadnik pukovnije Azov. O tome se u domaćim medijima čulo i od Denisa Šelera, bivšeg pripadnika postrojbe Azov, koji je prvo potvrdio da bi baš Prebeg mogao biti taj jedan Hrvat zarobljen prije dva tjedna u Zaporižju, “s grupom pripadnika 36. brigade u pokušaju proboja“, da bi onda i objasnio:

“U Azovu, na službi, nema Hrvata. Prvo, da bi postao vojnik u Azovu, potrebno je proći sigurnosnu provjeru, liječnički i selektivnu obuku, što traje oko tri mjeseca. Drugo, da bi netko bio ikakav zapovjednik u Azovu, potrebno je potpisati ugovor s Nacionalnom gardom Ukrajine. Ustav tj. službovnik Nacionalne garde, ne dozvoljava službu stranim državljanima, u tom slučaju i Hrvatima. Možeš biti u statusu volontera, ali nikakve zapovjedne dužnosti ne možeš obnašati. Treće, nijedan od dečki iz Azova s kojima sam u kontaktu i do početka agresije i tijekom nje, nije mi potvrdio dolazak ijednog Hrvata u pukovniju do 24.veljače, kao ni kasnije. Kasnije se u Mariupolj zapravo više nije ni moglo ući“.

Hrvatski mediji su još do večeri iste te subote 7. svibnja saznali kako je zarobljenik inače rodom iz Zagreba, s Knežije, da je njegov otac bio u Domovinskom ratu, a da je i on sam odmalena planirao karijeru u vojsci. No, nakon nekoliko godina službe u Tigrovima, Prebeg je navodno shvatio “da će teško napredovati i otići u neku misiju te je napustio njihove redove i otišao dalje“. Konkretno, otišao je u Ukrajinu te se ondje priključio njihovim marincima, navodno za mjesečnu plaću od oko 1.000 USD, kako je to za novine naveo neki njegov anonimni prijatelj sa zajedničkog bavljenja airsoftom.

Kako to izgleda iz drugih izvora?

Uvidom u profil na mreži Facebook vidi se zaista da je Prebeg u Ukrajinu krenuo sredinom studenog 2019. godine. Od više aktualno objavljenih video-snimaka zarobljenog Vjekoslava Prebega, ona emitirana na televiziji RT sadržava dio ranije citiranog opisa “problematične” postrojbe Azov u Mariupolju na engleskom, no bitno je korisnija nešto duža snimka Press-službe Uprave narodne milicije Donjecke Narodne Republike (UNM DNR) u kojoj Prebeg na ruskom opisuje okolnosti svog zarobljavanja. Tu on navodi svoje osnovne osobne podatke, te navodi da je na vojnom ugovoru bio u OS Ukrajine, prvotno stacioniran u selu Pavlopilj (Pavlopol), oko 23 km sjeveroistočno od Mariupolja – gdje je dočekao i početak aktualne eskalacije rata u Ukrajini. Njegov FB profil ondje svjedoči početnim borbama, te sadrži i kratku video-snimku s tog bojišta od 28. veljače, nakon koje je Prebeg istoga dana objavio i kako ga neko vrijeme neće biti online. U izjavi za vlasti tzv. DNR on nastavlja opisivati povlačenje u Mariupolj, gdje su ostali do 11. travnja. Nakon toga je njihov zapovjednik odabrao grupu za pokušaj proboja, koja je krenula na sjever u oblast Zaporižje, gdje su se predali 24. travnja – potvrđujući time i navode s društvenih mreža o ondje zarobljenome Hrvatu.

Kako je iz službenih izvora u subotu 7. svibnja saznao Jutarnji list, “MVEP raspolaže saznanjima o zarobljenom hrvatskom državljaninu te u suradnji s ukrajinskim vlastima nastavlja raditi na rješavanju slučaja. Zbog osjetljivosti situacije, u ovom trenutku ne možemo otkrivati detaljnije informacije“. Dodatno se o tome jučer, u nedjelju 8. svibnja, čulo i od ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, koji je objasnio: “Teško je u ovom trenutku reći kada bismo mogli očekivati napredak po pitanju hrvatskog državljanina u Ukrajini kojeg su zarobile ruske snage“, dodajući:

“Hrvatska čini sve i činit će i dalje, naravno da je situacija otežana činjenicom da su njega uhitile ruske snage, međutim mi smo se prije svega kroz diplomatsku službu oko toga informirali, nastavit ćemo se informirati, pratiti, tražiti odgovore na pitanja, prije svega ona koja zanimaju njegovu obitelj. To nam je i ustavna i zakonska obaveza“.

Božinović je još napomenuo: “S obzirom na sve okolnosti ja ne mogu u ovom trenutku predvidjeti u kojem trenutku bi tu mogli očekivati neki napredak“, ističući da su svi “koji su se eventualno našli u situaciji da sudjeluju u tom ratu, to učinili na vlastitu odgovornost i u vlastitoj organizaciji“, a da RH u to nije bila ni na koji način uključena.

Nažalost, ako vjerujemo društvenim mrežama, ovi bi stavovi lako mogli biti vrlo skoro na dodatnome testu, budući se po društvenim mrežama od 29, travnja krenula širiti slika još jednog navodnog zarobljenika iz Ukrajine, koja je do 2. svibnja pronašla svoje mjesto i u pojedinim medijima širom regije. No, ovoga puta tu nije bilo nikakvih naznaka o mjestu zarobljavanja ili okolnostima slučaja, a osobu jasno vidljivog lica te ruku i nogu vezanih ljepljivom trakom kao Hrvata je karakterizirala tek našivena šahovnica s prvim bijelim poljem na desnoj strani prsa. Srećom, već i površna provjera slike tu je otkrila da se radi o fotomontaži, kakva se u više varijanti širila internetom – tako da je ovoga puta stvar riješena i bez diplomacije te ikakvog političkog ili pravosudnog interveniranja u inozemstvo.

Četnik Živković i njegovi pro-ruski domaćini na Krimu

Već mjesecima bjesne borbe na istoku Ukrajine, gdje vlasti iz Kijeva nastoje vojno slomiti otpor pro-ruskih separatista. Budući da Kijevu posljednjih tjedana ide na bojištu – borbe su se postupno koncentrirale prema dva glavna urbana središta tog dijela Ukrajine – prema Donjecku (prijeratnih 1,1 milijun stanovnika u samome gradu i još oko 450 tisuća u neposrednoj okolici) i Lugansku, gradu na krajnjem istoku Ukrajine (oko 420 tisuća stanovnika prije rata). Pri tome, posljednjih se dana čuje o pritisku režimskih snaga na sam grad Donjeck, koji je pod paljbom topništva i zračnih snaga, dok se kopnene borbe počinju voditi na samim prilazima gradu. Kako je tu riječ o političkome centru pobune protiv pro-europske vlasti u Kijevu, za očekivati bi bilo ozbiljan otpor separatista Donjecke Narodne Republike, proglašene ondje 7. travanja 2014. godine. Ta bi tvorevina, zajedno sa sličnom Luganskom narodnom republikom (proglašenom 27. travnja 2014. godine), trebala sačinjavati tzv. Federativnu državu Novorusiju – tvorevinu nazvanu imenom tih krajeva iz perioda ruske kolonizacije u 18. stoljeću, a nanovo osnovanu 24. svibnja ove godine.

Bratislav Živković, od Krima do Donjecka

U krizi koja već mjesecima potresa Ukrajinu u više su se navrata mogle čuti naznake prisustva i stranih dragovoljaca – među ostalim i četnika iz Srbije. Njihov je dolazak na Krim početkom ožujka ove godine pretežito izazivao podsmjeh – iako su ih međunarodni mediji itekako uočili. Ta je skupina, predvođena stanovitim Bratislavom Živkovićem, u međunarodnim medijima bila nazivana “Vukovi”, dok se u Srbiji baratalo nazivom “Brzo odeljenje ’Knez Lazar’”. Bili su opremljeni ujednačenim maskirnim uniformama, crnim šubarama i hladnim naoružanjem, te navodno stacionirani u jednom od pravoslavnih manastira na Krimu. Iako vrlo malobrojna (ukupno tek 5 ljudi), ta je grupa pred referendum o otcjepljenju Krima od ostatka Ukrajine bila vidljiva na jednoj od kontrolnih točaka na cesti između Sevastopolja i Simferopolja, glavnoga grada Krima. Oni su tamo, zajedno s naoružanim “kozacima”, kontrolirali vozila u prolazu tražeći “radikale iz Zapadne Ukrajine” i “fašiste iz Kijeva” – navodno temeljem iskustava stečenih na Kosovu, gdje je efikasnost njihova rada bila posebno poduprta činjenicom da od čitave grupe izgleda nitko nije govorio ruski (te su redovito operirali s prevoditeljima). Ipak, u velikom su broju navrata pozirali brojnim novinarima i politička je poruka bila poslana – iako su se vlasti u Beogradu tada na čitavu situaciju oglušile.
———————-

14.3.2014 – Četnici pri kontroli prometa na Krimu

———————-

Pet mjeseci kasnije

Oklopno vozilo pro-ruske strane uništeno kod Slavjanska

Po tom je pitanju do jučer stanje bilo slično, a opet i različito. Naime, kriza na Krimu odavna je prestala biti u fokusu međunarodne pažnje, a svi se pogledi koncentriraju na istok Ukrajine, gdje traje građanski rat vlasti u Kijevu protiv samoproglašenih paradržavnih tvorevina pro-ruskih separatista. Naravno, kao i na Krimu, i ovdje u redovima boraca ima dragovoljaca – pa je bilo logično za vjerovati da ih ima i iz Republike Srbije, iako je stanje sada bitno manje paradno, a daleko više borbeno. I sve to ne bi bilo čudno ni neočekivano da jučer, 12. kolovoza 2014. godine, čitava tema srpskih četnika na fronti u Ukrajini nije dobila i konkretnu potvrdu na način koji je previše ozbiljan da bi ga i službeni Beograd nastavio ignorirati. Naime, ruska novinska agencija RIA Novosti jučer je objavila vijesti o konkretnom borbenom djelovanju dragovoljaca iz susjedne nam Republike Srbije – koji su navodno u noći s 11. na 12. kolovoza odbili pokušaj prodora snaga vjernih Kijevu u sam grad Donjeck, na jednoj od važnih prilaznih prometnica ovome gradu.

Prva skupina četnika – cestovna blokada na Krimu

Pri tome, izjave srpskih snaga kod Donjecka prenesene su iz druge ruke – putem glasnogovornika “samoobrambenih snaga Donjecka”, koji je ustvrdio da: “Dva tenka što su pripadala neo-banderovcima, i jedno samohodno topničko oružje – zajedno s njihovim posadama – i jedan planinski top, uništeni su u borbama“. Tijekom tog borbenog djelovanja, dvojica Srba bila su navodno i lakše ranjena, da bi se po primanju medicinske pomoći ubrzo pridružili svojoj postrojbi (navedenoj kao “bataljun”). Ovo je zapravo nastavak sporadičnog, ali kontinuiranih spominjanja tog svojevrsnog srpskog “bataljuna” na istoku Ukrajine – gdje se za tu postrojbu zvanu još i “Četnički odred ‘Jovan Šević'” čuje ponešto više od početka svibnja, kada su njeni članovi stigli na bojište oko tada još opsjedanog separatističkog uporišta u Slavjansku. Navodno je riječ o jedinici pod zapovjedništvom istog onog Bratislava Živkovića koji je u ožujku pozirao po Krimu, jedino što je njegova grupa u međuvremenu ponešto narasla.

Srdačan prijem po dolasku na pro-ruski dio Ukrajine

Dok su počeci ove postrojbe u ožujku ove godine bili iznimno skromni, ona se do sredine srpnja pojačala s nekoliko dodatnih skupina pridošlica iz Srbije – tako da se sredinom srpnja čulo o ukupno 35 boraca, od kojih je dio i Rusa (gdje se spomenutu postrojbu povodom djelovanja kod Slavjanska povremeno zvalo i “Slavjanski četnički odred”). Svi su oni sredinom srpnja navodno bili raspoređeni oko grada Luganska – gdje se spominjalo kako su obavljali dostave streljiva i medicinskog pribora pripadnicima “Luganske narodne armije” (LNA), te u jednom trenutku ostali i privremeno opkoljeni od snaga vjernih vlastima u Kijevu. Nakon pola dana u opkoljenju i tri ranjena pripadnika (dva Srbina i jedan Rus), navodno su se ponovno pridružili glavnini pro-ruskih snaga, oko međunarodne zračne luke Lugansk.

Bratstvo na terenu – četnici i kozaci

Početkom kolovoza podaci o ovome odredu već su ponešto detaljniji. U njegovu se sklopu spominje oko 100 ljudi – 45 pripadnika četničkog pokreta, 20 drugih Srba dragovoljaca, te još i 20-30 “Srba ili ljudi srpskog porijekla koji su i ranije živjeli u Ukrajini“. Pri tome su imali ukupno 3 ranjena, od toga i jednog teže, te jednog zarobljenog pripadnika – “dobrovoljca snajperistu Dejana iz Sente“, kojeg se onda i oslobodilo u razmjeni zarobljenika. Ljudstvo je put istoka Ukrajine navodno slalo nekoliko političkih organizacija iz Srbije, ali sve izričito mimo službenoga znanja tamošnjih državnih vlasti – koje aktivno nastoje balansirati između Rusije i Europske unije.

Što se tiče učinka ove postrojbe, RIA Novosti tu navode da voditelj vojnih snaga Donjecke kvazi-države – stanoviti Igor Strelkov, ili pravim imenom Igor Girkin – neke od srpskih dragovoljaca poznaje još iz doba kada se kao dragovoljac borio na srpskoj strani u Bosni, navodno u nekom razdoblju između 1992. i 1995. godine. Spomenuta osoba je u srpnju o četnicima tvrdila: “Upoznat sam s njihovim djelovanjima i mogu reći da je to jedna od jedinica s najvećom borbenom sposobnošću“, a to on tvrdi temeljem svojih navodnih iskustava s bojišta u Republici Srpskoj, u oba Čečenska rata, te iz staža u ruskim obavještajnim agencijama FSB i GRU, koji mu se također pripisuje.

Srpska tradicija nasuprot državne politike

Posljednjih mjeseci četnički odred u Ukrajini polagano raste

Postrojba srpskih dragovoljaca o kojoj je ovdje riječ, taj samozvani četnički odred, nazvana je imenom Jovana Ševića – austrijskog pukovnika koji je 1751. napustio Austriju, te kao novopečeni ruski general poveo seobe Srba iz Austrije u Rusiju (između 1752. i 1756. godine, baš onu o kojoj piše Miloš Crnjanski). U to je doba Šević poz svojim zapovjedništvom imao i konjaničku postrojbu, srpsku husarsku pukovniju, koja je na području tadašnje oblasti Novorusija uspostavila svojevrsnu “Slavjanoserbiju” – autonomnu srpsku koloniju koja je prestala samostalno postojati do 1864. godine, kada je uključena u novi sustav ruskih gubernija. Baš prigodno, ta je autonomija obuhvaćala upravo današnje prostore Donjecke i Luganske oblasti u Ukrajini, gdje ovi današnji četnici ratuju.

No, u tom njihovome igranju rata ponešto se promijenilo tijekom posljednjih mjeseci. Od početnog smijeha, preko službenog ignoriranja – jučerašnji izvještaji s fronte kod Donjecka došli su i do Vlade Republike Srbije – i to ravno do ušiju njenog premijera Aleksandra Vučića, koji je jučer konačno ustanovio da, iako se “na obje strane bore desetine ljudi iz Srbije“, takvo djelovanje srpskih plaćenika u Ukrajini nanosi štetu matičnoj državi, te da sama Srbija “ne sudjeluje u tim sukobima“. Nakon konstatacije kako se tu u 90 posto slučajeva radi o osobama koje su plaćenici, koji “nanose veliku štetu Srbiji“, Vučić je ustvrdio da su za Srbiju “ratovi završeni“. Pokazao je i priličnu upućenost u problematiku – spomenuvši kako bi za sve te koji ratuju u Ukrajini bilo bolje da se vrate “i brinu se o svojim obiteljima” jer “nije njihovo” da ratuju u tuđoj zemlji ni za 6.000 dolara, ni za 1.200 dolara, “ovisno od tome koliko ih tko plaća“. Zaključno, Vučić je ustvrdio da: “Za Srbiju i srpski narod ratovi su davno završeni. Mi gledamo u mirnu budućnost, u kojoj razmišljamo kako da budemo 2016. ekonomski najnaprednija zemlja u regiji“.

Aleksanadar Vučić, između EU i ravnogorskog pokreta

Aleksandar Vučić je ujedno iskoristio priliku i za objavu kako prihvaća zakonski prijedlog Rasima Ljajića (potpredsjednika Vlade i ujedno ministra trgovine, turizma i telekomunikacija, inače sa Sandžaka) – prema kojem bi se Kazneni zakonik RS izmijenio tako da ratovanje građana Srbije u inozemstvu postane “teško kazneno djelo“. Iako je ovakav propis u svojoj suštini sličan odluci koju smo nedavno već vidjeli u pravnome sustavu Bosne i Hercegovine, njegovo bi značenje u slučaju Srbije ipak bilo i ponešto šire. Naime, do sada je Ljajić već nekoliko puta govorio o “psima rata“, na što su se nadovezale i obavještajne službe Srbije (BIA) s porukom da “srpski državljani koji ratuju u inostranstvu, posebno u islamskim zemljama, postaju sigurnosna prijetnja za Srbiju i regiju“. Premijer Vučić je svojom jučerašnjom izjavom taj okvir donekle proširio: “Srbija vodi odgovornu politiku. Nismo u mogućnosti zakonski reagirati, ali sve više vodimo računa o osobama koje se vraćaju s područja Sirije i Iraka, i onih koji u Ukrajini sudjeluju u sukobu. Pratimo njihovo djelovanje u zemlji“. Kako će se ti novi politički te pravni naglasci s vrha vlasti u Srbiji odraziti na praksu odlazaka u Siriju, Irak, ali i Ukrajinu – tek ostaje za vidjeti.