Dok se Ministarstvo obrane, Oružane snage RH i javnost pripremaju za sutrašnji sprovod generala Petra Stipetića na Mirogoju, zrakoplovnu je javnost zainteresiralo proglašavanje privremene zone zabrane leta nad Zagrebom – prvo danas, 19. ožujka, od 9 do 12 sati, a onda i sutra, 20. ožujka između 10 i 16 sati.

Kako za sutra ponavlja obavijest NOTAM A1028/18, spomenuta zona nazvana „Temporary Reserved Area ‘Mirogoj’“ uspostavlja se zbog predstojećih vojnih letova („Activated due to mil flying“), i obuhvaća zatvaranje zračnog prostora do visine od 5.000 stopa u prostoru omeđenom lokacijama: Adamovec (455355N, 0160956E), Kašina (455440N, 0160728E), CTR Lučko-North (455429N, 0155649E), Gradna (454933N, 0154421E), Kupinec (453928N, 0154711E), Adamovec (455355N, 0160956E). U ovoj poprilično velikoj zoni ujedno je zabranjeno letenje i za RPAS/UAS (Remotely Piloted Aircraft Systems/Unmanned Aerial Vehicles), zbog mogućeg brišućeg letenja borbenim avionima.

Ako je tu zaista riječ o letnom programu vezanom uz državnu sahranu zakazanu za sutra u 14 sati na zagrebačkom groblju Mirogoj, bit će to vojna počast kakva se do sada u Republici Hrvatskoj izvodila vrlo rijetko – među ostalim i povodom sahrane generala Imre Agotića, još jednog od heroja Domovinskog rata kojeg se i karijerom izričito vezivalo uz HRZ i PZO. Naravno, ostvarenje svih ovih planova i namjera itekako ovisi o vremenskim uvjetima, koji bi sutra u Zagreb ipak mogli donijeti ponešto bolju vidljivost nego danas, malu vjerojatnost padalina te lagani istočni vjetar.

Prema istraživanjima javnoga mnijenja, Hrvatski sabor ne kotira dobro. Istraživanje CroDemoscopa tako njihovu ocjenu posljednje vrijeme ustrajno drži ispod 2 (dovoljan), a teško da će tu i biti nekog poboljšanja u kratkome roku. Iako se prije oko mjesec dana moglo čuti kako je parlament Republike Hrvatske u svoje aktualne promjene poslovnika krenuo baš ne bi li popravio te loše ocjene u očima javnosti – dosta je i malih stvari koje doprinose padu ugleda Sabora. Neke od takvih okolnosti dobro su bile vidljive i tijekom proteklih dana – načelno vezano uz smrt generala Petra Stipetića, heroja Domovinskog rata, te kasnije i višegodišnjeg samozatajnog vanjskog člana Odbora za obranu Hrvatskoga sabora.

Prvo je prijepor nastao oko održavanja minute šutnje za preminulog velikana. Naime, već na sam dan njegove smrti, u srijedu 14. ožujka 2018. godine, obitelji su telegrame sućuti uputili predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović, premijer Andrej Plenković, predsjednik Sabora Gordan Jandroković, te ministar obrane Damir Krstičević. Ujedno, u Hrvatskom saboru je održana i minuta šutnje na prijepodnevnoj zajedničkoj sjednici Odbora za obranu i Odbora za vanjsku politiku, ali ne i na plenarnoj sjednici parlamenta. I upravo je tu nastao prijepor, budući se dio zastupnika i javnosti itekako sjećao 30. studenog prošle godine kada je minutu šutnje na plenarnoj sjednici Sabora dobio Slobodan Praljak, netom pokojni osuđeni ratni zločinac i samoubojica. Tada su od tzv. ‘minute šutnje za sve žrtve’ u Sabornici izostali zastupnici GLAS-a, SDSS-a i SDP-a (osim Domagoja Hajdukovića).

Zahtjevi za minutom šutnje u počast preminulog Petra Stipetića, čija je karijera neokaljana i dosezi neprijeporni, počeli su praktično istoga dana. Prvo je minutu šutnje još u srijedu 14. ožujka zatražio HSS-ov Krešo Beljak, no tada je predsjednik Sabora Jandroković samo s mjesta predsjedavajućeg izrazio sućut Stipetićevoj obitelji. Zahtjevi su podcrtani i obrazlaganjem stanke koju je idućeg dana na tu temu zatražio Predrag Matić, bivši ministar branitelja te svojedobno visoki stožerni časnik pod zapovjedništvom pokojnog Stipetića. Konačno, u petak 16. ožujka uoči glasovanja, Gordan Jandroković je ipak pozvao zastupnike da održe minutu šutnje, a u Saboru je izvješena i osmrtnica za pokojnika. Sukladno najavama, organizaciju službene komemoracije i državnog sprovoda preuzelo je Ministarstvo obrane – koje je danas o tome objavilo i pojedinosti. Naime, spomenuta komemoracija i posljednji ispraćaj preminulog stožernog generala Petra Stipetića održat će se u utorak, 20. ožujka 2018. godine – komemoracija u prostorima MORH s početkom u 11 sati, a onda i sahrana na Mirogoju u 14 sati (uz smjene počasne straže od 13 sati). Tom je prilikom u Ministarstvu obrane otvorena i knjiga žalosti, u koju se moglo upisati u petak 16. ožujka, danas, 19. ožujka do 16 sati, i sutra, u utorak 20. ožujka, od 9 do 16 sati. I to sve je zapravo potpuno normalno i očekivano.

Ono što u ovoj situaciji nije normalno i očekivano je ponašanje saborskog Odbora za obranu, kojim u ime Socijaldemokratske partije Hrvatske predsjeda Igor Dragovan. Naime, ovo radno tijelo Hrvatskoga sabora je za sutra, 20. ožujka, u 9 sati zakazalo radnu sjednicu posvećenu raspravi konačnih prijedloga izmjena i dopuna Zakona o obrani i Zakona o službi u OS RH. Riječ je o dva velika i bitna zakona čije su izmjene već neko vrijeme u tijeku, nakon javne rasprave u studenom 2017. godine i prvog čitanja početkom ove godine – njihovi su tekstovi u drugo čitanje iz Vlade RH prema Hrvatskome saboru upućeni prošloga tjedna. Samo tjedan dana nakon slanja u Sabor, ovi su zakonski tekstovi osvanuli na dnevnome redu Odbora za obranu, matičnog radnog tijela za pitanja obrane i sigurnosti, što bi samo po sebi bilo pohvalno. Nažalost, bitno je manje pohvalna činjenica kako rasprava o spomenutim zakonima počinje sutra u 9 ujutro, da bi već dva sata kasnije započela i komemoracija pokojnom generalu Stipetiću – događanje na kojem se itekako očekuje sve članove Odbora za obranu i predstavnike MORH koji bi o spomenutim zakonima trebali raspravljati samo malo ranije.

Ako uzmemo da od Gornjega grada do Ministarstva obrane na Krešimircu treba minimalno 15 minuta transporta, za raspravu o bitnim obrambenim zakonima zapravo je na raspolaganju tek oko sat i pol vremena, što bi u svim normalnim okolnostima bilo temeljito nedovoljno. Time je trajanje rasprave o ova dva temeljna obrambena zakona ujedno i vremenski limitirano u okviru radnoga tijela Sabora, a baš bi to trebala biti ona dubinska rasprava, bitno ozbiljnija od plenarne (na općoj sjednici Sabora) koja također predstoji uskoro. Nažalost, ovo je primjer upravo takve prakse koja Hrvatski sabor uporno drži zakucanim pri dnu ljestvice percepcije rada i važnosti javnih institucija u Republici Hrvatskoj – i to nije nešto čemu se može doskočiti promjenama poslovnika ili ikakvim kozmetičkim mjerama. Naime, nema tog PR napora koji može samo tako poništiti površan pristup poslu i nebrigu za razvoj pojedinih sektora države koje parlament svojim radom regulira.

Nakon kraće ali teške bolesti, jutros je preminuo bivši načelnik GS OS RH, stožerni general Petar Stipetić. Bio je veliki i častan vojnik.

Stožerni general Petar Stipetić rođen je 24. listopada 1937. godine u Ogulinu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Porijeklom iz siromašne obitelji i zbog nemogućnosti da financira studij građevinarstva, Petar Stipetić i njegov bratić Vid Stipetić odlučuju se za vojnu karijeru. Petar upisuje i 1959. završava Vojnu akademiju Kopnene vojske JNA. Prva dužnost tada potporučnika Stipetića bila je – zapovjednik voda Inženjerijskog puka JNA u Trebinju. Tijekom 3 godine, koliko mu je bio na čelu, vod generala Stipetića je sudjelovao u izgradnji brojnih i danas aktivnih objekata – od dubrovačkog aerodroma, do radova na Zelengori, Čvrsnici, Velebitu, Boki kotorskoj i Brijunima. Nakon što je 1969. završio Višu vojnu akademiju Kopnene vojske JNA, s činom kapetana 1. klase Stipetić postaje zapovjednik bojne u Lovranu, a 2 godine kasnije predložen je za načelnika štaba Inženjerijskog puka u Karlovcu. General Stipetić u Karlovcu ostaje mjesec dana, nakon čega se zajedno sa svojim pukom seli u Zagreb. Nakon kratkog obnašanja dužnosti zapovjednika nastavnog inženjerijskog puka, Stipetić je smijenjen uz optužbe za nacionalističko-defetistički istup, te je nakratko premješten na dužnost načelnika “Katedre taktike u Školskom centru JNA” u Karlovcu. Na vlastiti zahtjev dobio je premještaj u Republički štab Teritorijalne obrane Zagreb, na mjesto voditelja tečajeva za pričuvne časnike JNA, gdje se zadržao do sredine ’80-ih. Potom je postavljen za načelnika Inženjerije u 5. armijskoj oblasti, potom za pomoćnika operativca u 5. armijskoj oblasti, a od 1986. do 1989. general Stipetić je bio zapovjednik obrane grada Zagreba. Od 1989. bio je na dužnosti načelnika Operativnog odjela 5. vojne oblasti.

Na poziv predsjednika Franje Tuđmana, i u dogovoru s prijateljem, tadašnjim ministrom obrane Martinom Špegeljom, u rujnu 1991. godine general Stipetić prelazi u Hrvatsku vojsku, gdje je preveden u čin general bojnika. U HV je obnašao najviše zapovjedne dužnosti: zamjenik načelnika Zapovjedništva zbora narodne garde, zamjenik načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH, zapovjednik Sektora Zapovjedništva slavonskog bojišta Đakovo, zapovjednik Zbornog područja Zagreb. Bio je i zapovjednik Hrvatskog vojnog učilišta, te pomoćnik načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske za borbeni sektor.

Predaja 21. kordunskog korpusa

Zbog insistiranja na stručnostim i odlukama utemeljenima na vojnom znanju i pravnim osnovama, general Stipetić često je dolazio u sukob s pretpostavljenima – i s ministrom obrane Gojkom Šuškom i sa samim predsjednikom RH Franjom Tuđmanom. Bio je izrazito ogorčen padom Bosanske Posavine 1992. godine, nazivajući to izdajom za koju je odgovorno tadašnje političko rukovodstvo Slavonskog Broda koje se izravno umiješalo u zapovijedanje Operativne grupe Posavina. General Stipetić je htio presijecanjem koridora u Bosanskoj Posavini, koji je uvelike služio za opskrbljivanje srpskih snaga oružjem, naftom i streljivom, oslabiti srpsku moć na tom prostoru. Politička odluka da se koridor presiječe nikad nije donesena, a general Stipetić je nakon drugog pokušaja presijecanja koridora smijenjen. Kao pomoćnik načelnika GS za borbeni sektor, general Petar Stipetić aktivno je sudjelovao u razradi planova za VRO Oluja, no u provedbi te operacije nije bio uključen od početka. Nakon zastoja na bojištu, u hodu je preuzeo dužnost zapovjednika Sjevernog sektora i ondje doveo do brzog preokreta situacije na terenu. Ovaj operativni doseg okrunjen je kada se njemu osobno 08. kolovoza 1995. predao 21. kordunski korpus pod zapovijedanjem pukovnika Čede Bulata. Zbog vojnih i ratnih zasluga Stipetića je pratio glas najboljeg operativnog časnika ratne Hrvatske vojske, a proglašen je i počasnim građaninom Ogulina, Gline te Siska. Osim generala Antona Tusa, general Stipetić jedini je bivši zapovjednik JNA kojem je u Beogradu bilo suđeno zbog dezerterstva i izdaje.

General Stipetić bio je načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske od 2000. do 2002. godine, a s te dužnosti umirovljen je u činu stožernog generala. Kao načelnik GS OS RH, 2001. razgovarao je u svojstvu osumnjičenika s istražiteljima Haaškog suda. Tijekom tih razgovora, sumnje protiv njega pale su u vodu.

U dva mandata bio je vanjski stručni član Odbora za obranu Hrvatskog sabora, gdje je sudjelovao vrlo aktivno i konstruktivno. Bio je izrazito kritičan prema smjeru u kojem se kreće hrvatska država, kao i prema politikanstvu koje obilježava proslave obljetnice VRO Oluja u Kninu, zbog čega često nije niti pozivan u Knin.

Za aktivno sudjelovanje u Domovinskom ratu i doprinos u stvaranju Hrvatske vojske dobio je brojna odlikovanja:  Spomenicu Domovinskog rata, Red Nikole Šubića Zrinskog, Red bana Josipa Jelačića, Red hrvatskog pletera, Red kneza Domagoja s ogrlicom i Velered kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom.

Također, dobio je medalje Oluja i Bljesak te pohvalu i nagradu ministra obrane i načelnika Glavnog stožera.

Po prvi puta od stupanja na snagu novih obrambenih zakona, i prvi put nakon ljetne pauze, u petak, 4. listopada, sastao se saborski Odbor za obranu. Tema koja je okupila 7 zastupnika, članova Odbora – jedva dovoljno za kvorum – bila je nimalo zanimljivostima obećavajuća „Izgradnja interpoliranih skladišnih građevina s pratećom infrastrukturom, na vojno-skladišnom kompleksu Hrvatski ždral, Doljani“. Prema novom Zakonu o obrani, obveza je Ministarstva obrane da za nabave veće od 5 milijuna eura traži mišljenje saborskog Odbora za obranu. Što to zapravo znači, nije jasno ni samim članovima Odbora, pa su se neki od njih i sami pitali daju li mišljenje na vrijednost nabave ili procjenjuju potrebu za MORH ili OS RH, te prate li tijek cjelokupne nabave, koja u konačnici može imati čak i bitno veću cijenu od početne procijenjene vrijednosti. Zahvaljujući potpuno nepreciznoj formulaciji u Zakonu o obrani (čl. 6., st. 2.: „Odbor daje mišljenje Ministarstvu obrane o nabavi za potrebe obrane za vrijednosti veće od 5,000.000,00 eura prije pokretanja postupka javne nabave“), kao i strahu predsjednika Odbora HDZ-ovca Tomislava Ivića da mu se ne raspadne kvorum, suština parlamentarne kontrole obrambenih nabava skoro je ostala neraspravljena.

“Hrvatski ždral” ili “hrvatska patka”?

Do kraja ove godine Ministarstvo obrane RH planira raspisati natječaj za radove na izgradnji interpoliranih skladišnih građevina s pratećom infrastrukturom na vojno-skladišnom kompleksu Hrvatski ždral u Doljanima kod Daruvara. Kako je uvaženim članovima Odbora pojasnila zamjenica ministra obrane Višnja Tafra:

„Radi se o nužnoj izgradnji skladišnih građevina, kako bi se osiguralo adekvatno skladištenje minsko-eksplozivnih i ubojnih sredstava. Namjera nam je izgraditi deset skladišta, i jednu „delaboračnicu“. Jedno skladište, u prosjeku, vam je veličine 220 metara kvadratnih – u jednom skladištu skladištilo bi se oko 180 tona raketnog UbS-a, znači, protuzrakoplovne, zrakoplovne i protuoklopne mine, granate, klasični UbS i streljivo od 5,56 mm, do 155 milimetara“.

Ministarstvo obrane i Oružane snage trenutno imaju 12 vojno-skladišnih kompleksa UbS-a, u kojima se skladišti više od 35 tisuća tona raznih ubojnih sredstava. Od tih 35 tisuća tona, oko 17 tisuća je perspektivno, a ostatak od 18 tisuća – neperspektivan. Krajnji cilj MORH-a je povući se iz većine skladišta, i koncentrirati na samo 4 vojno-skladišna kompleksa, na perspektivnim lokacijama: u Doljanima, Slunju, Velikoj Buni i Trbounju, gdje je gradnja kompleksa završena prošle godine. Modernizacija skladišta UbS-a jedna je od najpotrebnijih modernizacija u Oružanim snagama uopće, složio se umirovljeni general Antun Tus, vanjski član saborskog Odbora za obranu, apelirajući na Odbor da svakako podrži ovu nabavu. Njegov kolega Petar Stipetić je, međutim, svima prisutnima priredio veliko iznenađenje i na muke stavio zamjenicu Tafru.

——————————–

——————————–

Davnih ’70. i ’80. godina Stipetić je, kao inženjerac JNA, sudjelovao u izgradnji skladišta u Doljanima, i osobno se uvjerio u nepovoljnost ove lokacije.

„Ja znam da je s tom lokacijom bilo velikih problema i tada, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, i da ta lokacija nije baš povoljna. Prvo, komunikacijski nije pristupačna. dosta je ograničena veza, i zašto je baš ona odabrana… Teren je podvodan. Teren je teško sanirati… Pored četrdesetak povoljnijih lokacija, mi biramo Doljane! To je za mene jedan veliki upitnik!“

Doljani su, nastavio je Stipetić, jako blizu Daruvara, i upitno je da li je iz sigurnosnih razloga opravdano postavljanje tolike količine eksploziva koliko MORH planira (1800 tona, odnosno 1,8 kiloton, op.a.) tako blizu naselja. Upravo zbog mokrog, podvodnog terena, JNA je skladište u Doljanima svojedobno zamislila kao skladište za intendantsku opremu, pa zato ovaj objekt nedalek gradu Daruvaru nema ni grudobrane, kao ni masu drugih elemenata potrebnih za zaštitu od eventualne nesreće u skladištu eksploziva. Budući da se teško nositi s ovakvim argumentima, zamjenica Tafra pametno je odlučila tek spomenuti one koji su s lokacijom u Doljanima zadovoljni:

„Ja moram priznati da stvarno… vojska je bila ta koja je odlučila – znači, Oružane snage su od 12 sadašnjih lokacija napravile, pretpostavljam, elaborat – i meni ga dostavile… U nadležnosti je Zapovjedništva za potporu… oni su bili ti, koji su donosili odluku o tome gdje će se ubuduće skladištiti.“

Da li je vrijednost procijenjena na 33 ili 36 milijuna?

U trenutku kada je MORH Odboru za obranu slao dokumente za ovu temu, procijenjena vrijednost radova iznosila je 33,6 milijuna kuna. U međuvremenu je Vlada RH usvojila Smjernice ekonomske i fiskalne politike od 2014. do 2016. godine, kojima je došlo do određenih preraspodjela u financijskom planu Ministarstva obrane za 2013. godinu, pa je MORH povisio procjenu vrijednosti za izgradnju skladišta u Doljanima s 33,6 milijuna na 36 milijuna kuna. Prvi milijun, s PDV-om, za provedbu postupka ove nabave, već je predviđen u državnom proračunu za ovu godinu, i to na razdjelu Ministarstva obrane. Što se ostalih obveza plaćanja tiče, kaže Tafra:

„predviđena su sredstva prema projekciji državnog proračuna, u 2014. u iznosu od 11,5 milijuna kuna, u 2015. 11 milijuna kuna, kao i prijedlozi za 2016. i 2017. godinu, u iznosu od 11 milijuna kuna – za što je prije potpisivanja ugovora potrebna suglasnost Vlade, budući da se radi o višegodišnjem financiranju, u skladu s člankom 44. Zakona o proračunu“.

Financijski dio nije bio jasan SDP-ovcu Zdravku Ronku:

„Ja sam, naime, mislio da je ovo greška, kad ste poslali prvi materijal, 33 milijuna 600, a sad ste, u odgovoru – ako sam ga dobro shvatio, rekli – „Poslali smo vam jedan materijal, taj je 33 i 600, a nakon Smjernica Vlade, smo vam rekli da je to 36 milijuna!“. I, sad, ova 2 i 400 meni nije jasno – kakve to ima veze sa Smjernicama? Ako je procijenjena vrijednost predmeta nabave 33 i 600, ili ako je 36 – to nema veze sa Smjernicama. To mi nije jasno!“.

Iako se Tafra pozivala na preraspodjelu u skladu sa Smjernicama, Ronku to nije bilo dovoljno jer „predmet nabave vrijedi ili 36 ili 33. Bez obzira na preraspodjelu!“ Razlika od gotovo 2 i pol milijuna u dvije procijenjene vrijednosti Ronku je dala za pravo da pri glasanju ostane „suzdržan“, dok je ostalih 6 prisutnih zastupnika glasalo za „pozitivno“ mišljenje Odbora za obranu. S obzirom na Stipetićeve primjedbe, saborski Odbor za obranu zadužio je Ministarstvo obrane i Glavni stožer OS RH da pripreme kratku informaciju o stvarnom stanju skladišta Hrvatski ždral u Doljanima.

Pogibija dobrovoljnog ročnika na vojnom poligonu Gašinci druga je nesreća sa smrtnim ishodom koja je pogodila OS RH u nepunih mjesec i pol dana. U srpnju, točnije 10. srpnja, prilikom čišćenja terena bivšeg vojnog skladišta u Pađenima kod Knina smrtno je stradao skupnik Marko Odžak. Dok se okolnosti današnje nesreće tek ispituju, podsjetit ćemo na neke veće nesreće u protekla 2 desetljeća.

Od 1994. do 2000. – 19 poginulih

Eksplozija skladišta Duboki Jarak, travanj 1994. godine

Tijekom ’90-ih godina, ne računajući ratna stradanja, pri izvođenju vojnih vježbi ili u vojnim objektima OS RH, ili u civilnim postrojenjima vojne namjene, poginulo je čak 19 osoba, od toga 15 vojnika.

(1) Pritom se najviše pamti nesreća u skladištu streljiva u Dubokom Jarku kod Sesveta, 8. travnja 1994. godine, prilikom koje je poginulo 6 vojnika, dok je ranjeno 17 građana. Istraga povjerenstva MORH-a i RH ustanovila je da je do eksplozije došlo prilikom zavarivanja ograde otvorenim plamenom, zbog čega su s dužnosti suspendirana 4 časnika HV-a. U eksploziji brojnih ubojnih sredstava tada je bilo oštećeno oko 600 stambenih objekata, uglavnom u okolici sesvetskog skladišta, a šteta je procijenjena na pola milijuna tadašnjih njemačkih maraka.

Eksplozija u skladištu Kukuzovac, lipanj 1994.

(2) Mjesec dana nakon nesreće u Dubokom Jarku, 3. lipnja 1994. dogodila se eksplozija u skladištu Kukuzovac kod Sinja. Poginula su 2 pripadnika 4. gardijske brigade HV-a, a 1 je ranjen. Do nesreće je došlo ispred skladišta, kada je prilikom prenošenja ispala protuoklopna ručna kumulativna mina. Pritom je došlo do oštećenja i eksplozije 20-ak drugih mina.

(3) 21. travnja 1995. smrtno je stradao pilot HRZ-a Zlatko Mejaški, tijekom izvođenja vojne vježbe na nebu iznad Đakova, kada se srušio zrakoplov tipa MiG-21 BIS. Kao mogući razlog pada spominjalo se zapinjanje letjelice o drvo.

(4) 26. srpnja 1996. došlo je do požara i 9 eksplozija u slavonskobrodskoj tvornici Đuro Đaković, u kojoj su se u to vrijeme proizvodili tenkovi M-84. Poginuo je 1 radnik, a ranjeno je 18 radnika i pripadnika MUP-a.

(5) Prilikom rastavljanja granata u tvornici granata Rapid u Virovitici poginula su 2 radnika, dok je 1 teško ozlijeđen.

(6) Prilikom redovitog leta iznad Velike Gorica 14. kolovoza 1996. srušio se MiG-21, a pilot Ivan Bosnar je poginuo.

Skladište Banjščina 1997. godine

(7) U eksploziji u skladištu Banjščina na Varaždin Bregu, koja se dogodila 21. studenog 1997. godine, poginula su 4 vojnika, a jedan vojnik i zapovjednik skladišta, poručnik Emil Slunjski, su ranjeni. Do nesreće je došlo tijekom redovite kontrole ubojnih sredstava.

(8) 12. veljače 1998. godine, u selu Polača kod Zadra, tijekom školskog leta pao je helikopter Bell 206-B. Pilot instruktor neodobreno je spustio zrakoplov na njivu da bi se pozdravio s poznanikom, a prilikom ponovnog uzlijetanja počeo je nekontrolirano ponirati te je pao na zemlju. Poginuo je pilotov poznanik, a 2 člana posade lakše su ozlijeđena.

(9) Prilikom izvođenja taktičke vježbe na vojnom poligonu „Eugen Kvaternik“ u Slunju, 14. rujna 1998. godine, teško su ozlijeđena trojica, a lakše 6 vojnika.

(10) 23. listopada 2000. godine tijekom padobranske vježbe u pulskoj luci poginuo je pripadnik 350. obavještajne brigade HV-a. Nesreća se dogodila kod otoka Sveta Katarina i vojarne Monumenti, a nesretni padobranac nakon iskakanja iz helikoptera pao je u plićak i zadobio smrtonosne teške ozljede glave.

U Ogulinu je ranjen velik broj ročnika 2000. godine

(11) Niti mjesece dana kasnije, 16. studenog 2000., dogodila se eksplozija u ogulinskoj vojarni „Sveti Petar“, prilikom koje je teže ozlijeđeno 5 ročnika, a 16 lakše. Uzrok nesreće bilo je nestručno rukovanje eksplozivnom napravom. Načelnik GS-a OS RH general Petar Stipetić suspendirao je cijelu zapovjednu liniju od zapovjednika vojarne do neposrednog voditelja obuke, a ministar obrane Jozo Radoš ponudio je ostavku, koja potom nije prihvaćena. Optužnica je podignuta protiv jednog od ranjenih ročnika, te 5 časnika i dočasnika zbog „neosiguranja na vojnim vježbama i nepoduzimanju mjera za zaštitu vojne postrojbe“.

Nesreće od 2001. do 2013. godine: manje poginulih

(12) U Kandaharu na jugu Afganistana 24. studenog 2006. godine lakše je ranjen prvi vojnik iz hrvatskog kontingenta u misiji ISAF. Ranjen je krhotinama ručnog bacača (RPG-7) prilikom redovne ophodnje na području Kandahara.

Pad Mi-8 u krugu vojarne vukovarske 204. brigade. srpanj 2007.

(13) 09. srpnja 2007. godine u Vukovaru je prilikom polijetanja pao helikopter Mi-8 MTV-1. U helikopteru su se nalazili visoki dužnosnici MORH-a i OS RH, koji su se vraćali s pokopa vukovarskog branitelja Marka Babića. Poginula su 3 pripadnika OS RH, a ozlijeđeno je 8 osoba, što civilnih što vojnih. Općinsko državno odvjetništvu Vukovaru podignulo je optužnicu protiv 4 osobe, zaposlenika ZTC-a, za kazneno djelo protiv opće sigurnosti. Sudska trakavica traje još i danas.

(14) Nedaleko kampa „Shaheen“ u blizini grada Mazar-e-Sharif na sjeveru Afganistana 30. prosinca 2009. lakše je ranjen hrvatski vojnik Ivica Husar, pripadnik 2. MN CS OMLT-a (Operativno mentorski tim za vezu). Ranjen je u lijevu butinu, prilikom priprema za zadaću bojnog gađanja podvjesnim bacačima granata od 40 mm.

(15) Tijekom uništavanja minsko-eksplozivnih sredstava na vojnom pligonu „Eugen Kvaternik“ kod Slunja, 29. lipnja 2010. godine, smrtno je stradao dočasnik Zapovjedništva za potporu. Poginuo je uništavajući minsko-eksplozivna srdestva u Oštarijskim Dolovima, predjelu slunjskog poligona.

Detalj službenog izvješća o sudaru zrakoplova MiG-21, rujan 2010. kod Slunja

(16) 23. rujna 2010. tijekom izvođenja vježbe na nebu iznad Slunja došlo je do „bliskog kontakta“ dva vojna zrakoplova MiG-21. Oba su se srušila u selu Latin u općini Plaški, piloti su se uspješno katapultirali, a krhotinama stakla i ostacima aviona teže je ozlijeđena starica koja se u trenutku nesreće nalazila na polju.

(17) 16. lipnja 2011. 2 hrvatska vojnika, pripadnika misije ISAF, lakše su ranjena u prevrtanju afganistanskog vojnog helikoptera. U helikopteru koji je letio iz Kabula u Jalalabad nalazilo se 5 ISAF-ovih vojnika, 3 vojnika Afganistanske nacionalne vojske i prevoditelj.

(18) Samo 4 dana kasnije, 20. lipnja 2011., pripadnik 17. hrvatskog kontingenta u misiji ISAF (vojni liječnik stacioniran u kampu „Marmal“ u Mazar-e-Sharifu ) ranio se uslijed neopreznog rukovanja pištoljem tijekom njegovog čišćenja. Zadobio je prostrijelnu ranu lijeve potkoljenice.

(19) 07. ožujka 2012. dočasnik HV-a, pripadnik hrvatskog 18. kontingenta u misiji ISAF, u kampu „Mike Spann“ na sjeveru Afganistana propucao je metkom iz pištolja vlastitu potkoljenicu, a kolegi iz belgijske vojske – natkoljenicu. Navodno je Belgijancu pokazivao svoj pištolj.

(20) 16. listopada 2012. na Vojnom poligonu “Gašinci”, a tijekom provedbe bojevog gađanja iz strojnice 12,7 mm, lakše su ozlijeđena dvojica pripadnika Gardijske oklopno-mehanizirane brigade Hrvatske kopnene vojske. Kod jednog se sumnjalo na ozljedu slušnog bubnjića, dok je drugi zadobio blaže ozljede po nogama. Došlo je do prekida u provođenju bojevog gađanja.

(21) 21. listopada 2012. razvodnik HV-a iz hrvatskog 20. kontingenta u misiji ISAF, tijekom organiziranog čišćenja naoružanja u kampu Marmal, Mazar-e Sharif, nepažnjom je ubacio metak u cijev te nakon vađenja okvira izvršio probno opaljenje. Propucao si je dlan lijeve ruke. Ozlijeđeni pripadnik 9. pješačke satnije, 23. listopada otpušten je iz bolnice.

(22) Tijekom planiranih aktivnosti na strelištu kampa „Marmal“ u Mazar-e-Sharifu na sjeveru Afganistana, 01. svibnja 2013. godine teško je ozlijeđena pripadnica 21. hrvatskog kontingenta u misiji ISAF. Šaka lijeve ruke zapela joj je zupčanik kupola vozila Hummer, a zbog težine ozljede vojnikinja je vraćena u Hrvatsku.

(23) Prilikom čišćenja terena od zaostalih neeksplodiranih ubojnih sredstava u bivšem VSK „Stara straža“ u Pađenima kod Knina, 10. srpnja 2013. smrtno je stradao 1 vojni pirotehničar, dok su 2 lakše ranjena.

(24) Tijekom obuke dragovoljnih ročnika na vojnome poligonu Gašinci, 14. kolovoza 2013. godine smrtno je stradao ročnik Marko Zalović. Ovaj tragični događaj prvi je javno zabilježen incident zabilježen od uspostave sustava dobrovoljnog služenja vojne obveze, a prve informacije govore da ga je usmrtio tenk u nekontroliranom kretanju. Istraga o ovome još je u tijeku.

Zaključno, treba primijetiti kako je ovaj popis sastavljen na temelju javnih podataka, koje su registrirali te objavili mediji, ili ih je priopćio i sam MORH. Uz to, nedvojbeno je da je je incidenata bilo još (posebice nakon 2000. godine  u mirovnim misijama), a koji su za posljedice imali lakša ranjavanja ljudstva – te koje obrambeni sustav nije uredno objavio. Pa ipak, već i ovaj pregled jasno pokazuje barem dio opasnosti koje prate vojni poziv u njegovim svakodnevnim aktivnostima.

Novi prijedlog Zakona o obrani, koji se trenutno poboljšava za drugo saborsko čitanje, podrobnije nego do sada određuje djelokrug rada i ovlasti Vojne policije. U poglavlju 8, člancima od 107. do 109., propisuje se ustroj i zadaće VP, te koje ovlasti i nad kime ona smije i treba provoditi. Novost je da će, nakon usvajanje novog Zakona o obrani, Vojna policija imati širi djelokrug postupanja – (čl. 108. st. 5.) “prema civilnim osobama u bijegu izvan prostora vojne lokacije, a koje su zatečene u izvršenju ili pokušaju izvršenja kaznenog djela na prostoru vojne lokacije”, kao i (čl. 108. st. 6) “prema civilima koji se nalaze izvan vojnih lokacija u provedbi mjera i radnji zaštite štićenih osoba u objektima i prostorima gdje se te štićene osobe nalaze”. Do sada, Vojna policija je prema civilnim osobama mogla djelovati tek unutar vojnih lokacija.

Odbor za obranu tijekom diskusije o novim sektorskim zakonima detaljnije se dotaknuo i pitanja Vojne policije

Prema budućem Zakonu, proširuju se i ovlasti VP, pa će tako umjesto dosadašnjih 17 ona upražnjavati ukupno 21 ovlast. Od toga su 4 ovlasti potpuno nove i, usudili bismo se reći, ulaze u domenu nekih drugih institucija, poput VSOA-e, OTC-a ili MUP-a. Radi se o ovlastima broj 3 – prikupljanje obavijesti, 12. – provjera uspostavljanja komunikacijskih kontakata, 17. – prikrivene vojno-policijske radnje, i 21. – zaštita štićenih osoba, objekata i prostora. Neke su druge ovlasti tu dodatno definirane, poput 1. – gdje je „prikupljanju, obradi i korištenju podataka“ dodana još i „procjena i pohrana“, 5. – gdje je „dovođenju“ dodano i „privođenje“, 9. – „privremeno oduzimanje i ČUVANJE predmeta“, i 10. – uz zaprimanje prijava, nova ovlast VP-a je „podnošenje prekršajnih i kaznenih prijava i izvješća, te stegovnih prijava“. Ova posljednja ovlast detaljnije je razrađena u prijedlogu novog Zakona o službi u OS RH, u članku 171. i 185.

O Vojnoj policiji i zakonskim normativima njenog rada vodila se i kratka, ali zanimljiva rasprava na nedavnoj sjednici Odbora za obranu. Vanjski član Odbora, profesor Kaznenog prava Petar Veić osvrnuo se na propisane buduće ovlasti VP, kao na „značajan napredak u odnosu na ono što smo imali do sada“. No posebno ga brine ovlast „uporabe sredstava prisile“, između ostalog i zato što bi po novome Vojna policija imala ovlasti i nad širim krugom civila nego što je to bilo do sada. Zato Veić smatra i predlaže da se uvjeti za uporabu sredstava prisile reguliraju dodatnim zakonskim aktom, a nikako ne podzakonskim aktima, što smanjuje broj očiju kojima su ti uvjeti pod normalno dostupni na uvid.

Umirovljeni general Petar Stipetić žestoko je protiv uklapanja makar i dijelova VP u okvir MORH-a

Pa ipak, čini se da je tek umirovljeni general Petar Stipetić „namirisao“ što se krije iza novih zakonski odredbi o radu Vojne policije. Stipetića je, naime, zasmetalo što u prijedlogu Zakona o obrani stoji da se Vojna policija „formira u Ministarstvu obrane i Glavnom stožeru OS RH“. Puna formulacija u čl. 107. st. 1. kaže: „U Ministarstvu obrane i Oružanim snagama ustrojava se vojna policija sa zadaćom obavljanja vojnopolicijskih poslova u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama“. Vrlo slična odredba već stoji u postojećem Zakona o obrani – čl. 128. – „U Ministarstvu obrane i Oružanim snagama ustrojava se Vojna policija sa zadaćom obavljanja vojno redarstvenih i kriminalističkih poslova u Ministarstvu obrane i OS“. Stipetić, međutim, smatra problematičnim definiciju ustroja Vojne policije u okviru Ministarstva obrane:

„Vojna policija je vojska. Vojska – isključivo vojska! Ja bih volio da je u Zakonu napisano da Vojna policija obavlja djelatnosti takve, takve i takve. Ima tri temeljne. To su: opći red i stega, zaštita i čuvanje. Drugo je kontrola i reguliranje vojnog saobraćaja. I treća je obrada kriminalnih i onih lopovskih slučajeva. To su tri djelatnosti. Na njih se trebalo bazirati. Ali, Vojna policija je isključivo vojska, i ona je u okviru vojske – a ne u okviru Ministarstva. A izvršava zadaće koje ministar će naložiti, i zahtijevati, i tražiti, i tako dalje. Ne da ga ne sluša – nego je njegova! Preko, normalno, određenih institucija koje su formirane. Mislim da bi trebalo jednom razlučiti da je Vojna policija dio KoV-a, Kopnene vojske, koja za potrebe Oružanih snaga, Ministarstva obrane, a ako treba – i drugih institucija civilnog društva obavlja određene poslove. Prvenstveno za vojsku, i to u ove tri djelatnosti.“

Predstavnici Ministarstva, sam ministar Kotromanović i zamjenica mu Tafra, odmah su skočili pojasniti što se pod time zapravo misli:

„Generale! Vojna policija, da, u Hrvatskoj vojsci! Da! Ali krim, ovaj dio koji se bavi istragom, mora bit u Ministarstvu. Znači, to su kriminalisti po struci. Formirat ćemo jedan odjel – mislimo jedan odjel napraviti u Ministarstvu, koji će… Neodgovarajuće je tu govoriti o vojnome USKOKU… u američkoj vojsci se to nalazu u vojnome inspektoratu.“

Na Stipetićevo izričito protivljenje takvom izdvajanju, jer će, kaže, „vojska svoje odraditi“, Kotromanović je, bez dodatnog pojašnjavanja, otkrio i razlog zbog kojeg su se odlučili na ovo, pomalo drastično rješenje:

“Generale, ako ćemo ići sad u detalje… Imamo dosta primjedbi da se, recimo, iz Stožera opstruira rad Vojne policije. Imamo… To su, ovako i onako – kako ćemo prevagnuti. To je sad ideja. Dakle, odjel kriminalista koji će se baviti određenim potrebama…“

———————————————————————————-

I tu je prestala rasprava o Vojnoj policiji i, daleko zanimljivijim, opstrukcijama njenog rada iz samoga Stožera. Ako je tome tako, onda se zakonom opet krenulo rješavati posljedice, a ne uzroke takvog postupanja. Ako je ometanje istrage i u „civilnim“ zakonima kazneno djelo, nema nikakvog razloga da se to takvim ne definira i u obrambenom zakonu. No umjesto ovakve jasne odrednice, Ministarstvo obrane i kreatori novog Zakona o obrani pribjegli su manje bolnom i zapravo politički vrlo nepopularnom potezu – izdvajanju dijela Vojne policije direktno pod nadležnost ministra.

Hrvatska se već jednom oprobala po pitanju VP u okrilju MORH i to organizacijsko rješenje baš i nije bilo idealno

Ministar kao politički imenovana osoba u tom bi slučaju mogao ne samo kontrolirati i nadzirati rad kriminalističkog odjela Vojne policije, već jednako tako i upravljati istragama koje VP provodi. Ova situacija neugodno podsjeća na stanje kakvo smo u Hrvatskoj zapravo već imali tijekom 1990-tih godina – koje se u ratu pokazalo lošim, i koje je okončano tek 2002. godine. Upravo je tada, za mandata generala Petra Stipetića na mjestu načelnika Glavnog stožera OS RH, izveden prelazak VP iz nadležnosti MORH-a pod okrilje GS OS RH. Radi se tu o ustrojbenome rješenju čija bi ponovna promjena dugoročno mogla doprinijeti ponovnome jačanju politizacije ovoga segmenta OS RH, te time biti izvorom bitno većih problema od onih koje predstavljaju razne opstrukcije koje se pred istrage postavlja iz smjera Glavnoga stožera OS RH.