Ono što se već neko vrijeme nagađalo – o svojevoljnom odlasku pomoćnika Petra Mihatova iz Ministarstva obrane – danas je potvrđeno na zatvorenom dijelu 190. sjednice Vlade. U kratkom priopćenju stoji: „Na osobni zahtjev, Vlada je razriješila pomoćnika ministra obrane dr. sc. Petra Mihatova, s danom 19. studenoga 2019. državna službenica Dunja Bujan ovlaštena je za obavljanje poslova ravnatelja Uprave za obrambenu politiku u Ministarstvu obrane, do provedbe javnoga natječaja za imenovanje ravnatelja Uprave, a najduže do šest mjeseci, s danom 20. studenoga 2019. godine“.  Dunja Bujan je do sada bila voditeljica službe u Sektoru za međunarodnu sigurnost i obrambenu suradnju, a posljednjih tjedana moglo je se vidjeti u užoj pratnji ministra obrane Krstičevića na nekoliko MORH-ovih događanja na najvišem nivou, uključujući i NATO te EU sastanak ministara obrane.

Petar Mihatov je u žižu javnog interesa došao početkom ove godine, kada je otkriveno da su SAD konstantno upozoravale Ministarstvo obrane RH na uvjete pod kojima je moguća prodaja izraelskih aviona F-16 Barak Hrvatskoj. Tada su objavljeni i dijelovi sadržaja elektroničke pošte koja je 2017. i 2018. godine stizala na adresu Petra Mihatova, a u kojoj neimenovani dužnosnik SAD-a obavještava Mihatova o proceduri za ishođenje TPT-a. Na kraju je i Ministarstvo obrane priznalo da je postojala intenzivna službena i neslužbena komunikacija, uz napomenu da nikada od SAD-a nije stigla zabrana prodaje, odnosno kupovine izraelskih Baraka. S objavom e-mailova Mihatovu povela se rasprava u javnosti da li je on sa sadržajem ove „neslužbene“ komunikacije upoznao i svog šefa, ministra obrane Damira Krstičevića. Oni bolje upoznati s radom Petra Mihatova još u Ministarstvu vanjskih poslova stali su u njegovu obranu, tvrdeći da se radi o iznimno savjesnoj i odgovornoj osobi koja zasigurno ne bi propustila proslijediti ovako važne e-mailove ministru obrane. Od tada, navodno, datira i Mihatovo nezadovoljstvo stanjem u Ministarstvu obrane, pa se prije nekoliko tjedana počelo sve glasnije govoriti kako Mihatov podnosi ostavku i vraća se u Ministarstvo vanjskih i europskih poslova.

Kako je nedavno Vlada ukinula dužnosti pomoćnika ministara i uvela ravnatelje uprava koji se imenuju temeljem javnih natječaja, tako su se stvorili i uvjeti za „miran“ odlazak Petra Mihatova iz MORH-a. U tijeku su javni natječaji za izbor „profesionalnih“ ravnatelja uprava širom državnog sustava RH, pa tako i za ravnatelje uprava u Ministarstvu obrane. S okončanjem natječaja, vidjet će se i da li gđa. Bujan nastavlja karijeru na čelu Uprave za obrambenu politiku ili je ona tu ipak bila tek kratkotrajno privremeno rješenje.

Anto Zelić, bivši vojni izaslanik RH u UK

U današnjem priopćenju s Vladine zatvorene sjednice potvrđeno je još jedno pisanje portala Obris.org – naime, tek je danas Vlada razriješila Zorana Piličića, već odavno bivšeg pomoćnika ministra obrane zaduženog za ljudske potencijale, članstva u Upravnom vijeću Javne ustanove Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar. Umjesto Piličića, koji je imenovan za hrvatskog konzula u Banja Luci, Vlada je novim članom Upravnoga vijeća ove javne ustanove imenovala Antu Zelića kao predstavnika Ministarstva obrane.  Kako smo već pisali, Zelić je glavni kandidat za Piličićevog nasljednika, pa u tom svojstvu obavlja i poslove iz domene Uprave za ljudske potencijale. No kao i Dunja Bujan, i Zelić mora pričekati okončanje tzv. „javnih natječaja“ i imenovanje na Vladi RH.

U srijedu, 13. veljače 2019. godine, ministri obrane Hrvatske, Mađarske, Slovačke i Slovenije potpisali su Pismo namjere (Letter of Intent – LOI) o uspostavi regionalnog zapovjedništva za specijalne operacije (Regional Special Operations Component Command – R-SOCC) na marginama sastanka NATO ministara obrane u Bruxellesu. Austrija će kao partnerska nacija to isto Pismo namere potpisati neposredno nakon ovog NATO ministarskog sastanka. To čini ovu inicijativu još jednim primjerom uske suradnje NATO saveznika i partnera. Potpisivanje Pisma namjere prvi je korak na putu ustrojavanja ovog kombiniranog zapovjedništva. Idući korak je potpisivanje Memoranduma o razumijevanju, da bi se potom do 2021. dostiglo inicijalnu operativnu spremnost. Punu operativnu spremnost ova bi struktura trebala dostići do 2024. godine. Kao zemlja-nositeljica, Mađarska se nada da ukupni broj sudionika u ovome projektu neće stati na inicijalnih 5, rekao je prilikom potpisivanja mađarski ministar obrane Tibor Benkő.

Četiri europske saveznice i partnerska nacija Austrija će pod vodstvom Mađarske zajedno raditi na uspostavi terenski rasporedivog R-SOCC za male združene operacije. Ovo bi zapovjedništvo trebalo dramatično uvećati sposobnost ovih 5 zemalja za efektivnim korištenjem njihovih specijalnih snaga. Sama nestalna struktura R-SOCC omogućava svakoj zemlji-sudionici da svoj doprinos u tu strukturu koristi zasebno, dok ujedno ima i koristi iz integrirane R-SOCC strukture kad ona bude aktivirana za raspoređivanje na teren.

Zamjenica glavnog tajnika NATO saveza Rose Gottemoeller pohvalila je ovu inicijativu, izjavivši da ona predstavlja “značajan korak naprijed u jačanju sposobnosti snaga za specijalne operacije u regiji, i na putu prema u punom smislu integriranom multinacionalnom regionalnom zapovjednom elementu“. Gottemoeller je također naglasila: “Sve NATO saveznice će imati koristi od ove ojačane suradnje i interoperabilnosti. Na primjer, očekujemo da će novo zapovjedništvo sudjelovati u jednoj od nadolazećih rotacija NATO snaga odgovora (NATO Responce Force – NRF). Pričali smo o NRF snagama čitavo popodne i mislim da je ovo jedan sjajan primjer kako možemo ojačati svoja nastojanja u vezi NRF“.

Novo multinacionalno zapovjedništvo bit će razvijeno u skladu s NATO standardima, oslanjajući se na iskustva NATO Zapovjedništva za specijalne operacije u Monsu, Belgija. Iako je primarno usmjereno prema NATO i EU operacijama, kako je bilo napomenuto, ovo bi zapovjedništvo moglo sudjelovati i u drugim multilateralnim misijama, vježbama ili obukama.

U ime Republike Hrvatske Pismo namjere potpisao je Petar Mihatov, pomoćnik ministra obrane zadužen za obrambenu politiku, koji umjesto ministra Damira Krstičevića sudjeluje na ovom dvodnevnom NATO sastanku, zakazanom za 13. i 14. veljače 2019. godine.

—————————–

—————————–

„SAD već više od dvije godine konzistentno govore – ‘Ovo su naši tehnički zahtjevi’. I tako… Svi su već trebali znati da su to zahtjevi, i zato je meni donekle iznenađenje da je sada nastupilo ovo usporavanje“, izjavio je sredinom prosinca američki veleposlanik u RH Robert Kohorst, komentirajući izraelska medijska izvješća o američkoj blokadi izraelske prodaje aviona F-16 Barak Hrvatskoj. Do tada su se čelnici Ministarstva obrane, pa i Vlade RH, pravili kao da je sve u redu, a potpisivanje ugovora s Izraelom ne kasni, nego se detalji iz ugovora dovode do savršenstva. Od tada pa do danas, svakoga dana otkriva se poneki novi detalj, koji itekako dovodi u pitanje vjerodostojnost hrvatskih dužnosnika, a njihove tvrdnje o tome da nitko ništa nije znao, niti imao naznaka problema, sve češće padaju u vodu.

Jučer je portal Index.hr objavio mail koji je još 6. prosinca 2017. poslan na adresu Petra Mihatova, pomoćnika ministra obrane za obrambenu politiku. Email je navodno poslan iz američkog veleposlanstva, i upozorava Mihatova da Izrael vjerojatno nema odobrenje za prodaju nadograđenih aviona F-16 Barak Hrvatskoj, i moguće je da tu dozvolu nikada neće ni dobiti.

„Pozdrav Petre,

Želio sam proslijediti najnovije informacije iz Pentagona vezane uz predloženi TPT (Third Party Transfer, prijenos trećoj strani, op.a.) izraelskih borbenih aviona: Predlažemo da hrvatsko Ministarstvo obrane zatraži dokaz da je Izrael dobio dozvolu Lockheed-Martina za kupnju i naknadnu prodaju kompleta za nadogradnju pojedinih zrakoplova. Temeljeno na diskusijama između Pentagona i Lockheed-Martina, čini se da ta dozvola nije dana i moguće je da uopće ne bude dana. Bez odobrenja Lockheed-Martina za prodaju, Hrvatska bi mogla kupiti avione kojima nikad neće biti omogućeni dodatni sati leta. Bit će nam drago prenijeti bilo kakve poruke ili uspostaviti drugu komunikaciju na ovu temu“,

stoji u mailu poslanom 6. prosinca 2017. pomoćniku ministra obrane Petru Mihatovu, a objavljenom jučer, 14. siječnja 2019., na portalu Index.hr. Danas je portal Index.hr objavio još jedan mail, također adresiran na pomoćnika Mihatova, te datumiran na 18. siječnja 2018. godine. Sadržaj je vrlo sličan mailu poslanom mjesec dana ranije:

„Dobro jutro Petre,

U neprekidnim naporima da vam pružimo sve informacije koje možemo, a koje vam mogu pomoći s nabavom borbenih aviona, šaljem vam dva dokumenta. Prvi je non-paper koji opisuje vremenski tijek, okolnosti i, što je najvažnije, pitanja koja treba postaviti prilikom donošenja odluke o novim, odnosno rabljenim avionima F-16.

Ove informacije kompilirane su u suradnji sa SAF-IA (Odjel za međunarodne poslove Američkog ratnog zrakoplovstva, op.a.) i Lockheed Martinom (proizvođačem F-16 aviona, op.a.). Drugi dokument je simplificirani vremenski tijek koji koristi podatke iz non-papera i predstavlja ih u pojednostavljenoj, grafičkoj formi. Kao što ćete vidjeti, još uvijek postoji nekoliko tehničkih pitanja na koja je potrebno odgovoriti kako bi se zadovoljili uvjeti TPT-a (Third Party Transfer, dozvola za prijenos tehnologije trećoj strani, op.a.). Nadam se da će vam ove informacije biti korisne dok donosite ovu važnu odluku. Kao i uvijek, stojimo vam na raspolaganju kako bismo vam pomogli i odgovorili na pitanja po potrebi“.

O „non-paperu“ koji se spominje u ovome mailu portal Obris.org pisao je prošloga tjedna, i iz njega je vidljivo da SAD predlažu Hrvatskoj da se temeljito informira o svim elementima izraelske, grčke i američke ponude F-16, a posebno kada je u pitanju stanje aviona, kao i da konačnu odluku o izboru aviona RH ne bi trebala donijeti prije ishođivanja dozvole za TPT. Nakon jučerašnje sjednice Vlade na kojoj je poništena odluka o izboru novog borbenog aviona, ministar obrane Damir Krstičević je o američkim savjetima rekao:

„Pa, što nam to nije direktno kazano, nego čak naprotiv… Ja sam imao jako puno sastanaka. Vi znate da je ministar Mattis, nakon NATO summita, mene pozvao da sa njegovim zrakoplovom dođemo ovdje u Zagreb. I taj trenutak, kad sam bio u njegovom zrakoplovu… pitao sam ga… Kad je došao tu, svi smo ga pitali… Apsolutno nikad nije bilo sporno – taj transfer. Ne samo da… da su podržavali. To je sigurno. Ja vam to tvrdim…“

No, nakon jučer i danas objavljenih emailova na portalu Index.hr, Ministarstvo obrane ovu korespodenciju nije demantiralo, već je, štoviše, ministar obrane Damir Krstičević za Dnevnik Nove TV potvrdio:

„Tijekom postupka vođena je intenzivna komunikacija i bilo je puno elemenata i pitanja koja smo rješavali u dogovoru s našim partnerima jer se radi o izrazito kompleksnom projektu. Zbog odgovornosti prema projektu odradili smo niz dodatnih konzultacija i s američkom i izraelskom stranom. Stoga ne bih komentirao samo neke dijelove te komunikacije jer je pitanje bilo puno složenije“.

Pored toga,

„U ovako složenom procesu izmijenjeno je više od tisuću mailova, vođena je iznimno zahtjevna korespondencija na nekoliko razina, održan je niz konzultacija sa svim stranama. Naravno da je i problematika izdavanja TPT-a između ostaloga bila u fokusu. Ali ono što je bitno ponavljam: ni jednim službenim dokumentom američka strana nije zabranila prodaju izraelskih zrakoplova Hrvatskoj, nego im je izdala i službeno predodobrenje koje je bilo nužno za valjanost izraelske ponude”,

dodao je Krstičević. Potom je Ministarstvo obrane izdalo i priopćenje – na Hinin upit MORH je potvrdio da je bilo međusobne komunikacije na službenoj i neslužbenoj razini.

„Tijekom postupka bilo je puno međusobne komunikacije na službenoj i neslužbenoj razini, kao i puno elemenata i pitanja koja smo rješavali u dogovoru s našim partnerima jer se radi o izrazito kompleksnom projektu. U ovako složenom procesu izmijenjeno je preko tisuću mailova, vođena je iznimno zahtjevna korespondencija na nekoliko razina. Zbog odgovornosti odradili smo niz dodatnih konzultacija i sa američkom i izraelskom stranom“,

navodi se u odgovoru MORH-a. No, MORH ističe da je jedino važno ono što kažu i svi službeni dokumenti – da je Država Izrael kao odabrani ponuditelj bila obvezna ishoditi odobrenje SAD-a i na to se službeno obvezala prilikom prihvaćanja ponude kada je priložila i prethodno odobrenje. Također, iz MORH-a poručuju kako je jedino bitno da američka strana nijednim službenim dokumentom nije zabranila prodaju izraelskih zrakoplova Hrvatskoj, nego je izdala i službeno predodobrenje koje je bilo nužno za valjanost izraelske ponude. „Kao što vam je poznato, Izrael nas je službeno izvijestio da suprotno preuzetoj odgovornosti, nažalost, ne može ishoditi odgovarajuće odobrenje SAD-a za isporuku izraelskih aviona F-16 Barak Hrvatskoj. Predstavnici Izraela su u Zagrebu jasno napomenuli da ne postoji odgovornost Hrvatske. Nikakva materijalna i nematerijalna šteta za Hrvatsku ne postoji“, navodi MORH.

Večeras je, nakon sastanka Kluba zastupnika HRZ-a u Hrvatskom saboru, aferu „mailovi“ komentirao i premijer Andrej Plenković:

„Ja sam rekao jučer i nakon sjednice Vijeća za obranu i nakon sjednice Vlade da ćemo napraviti detaljnu analizu, vidjet ćemo kako je nešto što je djelovalo sasvim u redu u siječnju prošle godine, prilikom posjete ministra Mattisa, prilikom posjete izraelskog predsjednika Rivlina… nekoliko mjeseci kasnije postalo pitanje oko kojega nije došlo do suglasnosti američke administracije oko davanja odobrenja za transfer tih moderniziranih zrakoplova… Gledajte, oni su nam poslali tri baš takva aviona na prelet tijekom svečane proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, a nekoliko mjeseci kasnije oni su postali pitanje oko kojeg nema suglasnosti.

Neovisno o tome što nisam imao saznanja o mailovima, mailovi su na razini stručnog tima MORH-a i ljudi koji su bili uključeni, bili brojni. Meni je kao predsjedniku Vlade ključna bila cjelina ocjene stručnoga tima MORH-a i prijedlog koja je ponuda najbolja. Mi govorimo o mailovima prije konačne odluke… Bez tih saznanja smo na temelju moje inicijative zadužili predstavnike MORH-a da još jednom odu u Izrael i Washington ne bi li još jednom pouzdano mogli čuti da će jedna strana preuzeti odgovornost za ishođenje dozvola, a to je Izrael, tamo su išli načelnik Glavnog stožera OS-a Šundov, pomoćnik ministra Nikolić (op. a. Mikulić) i drugi, a u Washington je otišao pomoćnik ministra Mihatov.

Iz razgovora koji su vođeni, prema onome što je nama prezentirano, bilo je jasno da neće biti problema da Izrael preuzme odgovornost niti da će SAD raditi probleme oko dobivanja dozvola. Mi smo još nakon toga dva mjeseca pustili da se ohladi ta vruća tema i zatim donijeli odluku. Problemi su tek nastupili u kasnu jesen ove godine. I ono što sam rekao u Rijeci, ako mi kao država ne budemo u stanju dobiti ono što smo izabrali kao najbolju ponudu, da ćemo staviti van snage cijeli proces, što smo i učinili“.

Jedino je važno…

Donedavni ministar obrane SAD James Mattis i pomoćnik ministra obrane RH Petar Mihatov (u pozadini)

Za početak, važno je to da je Mihatov ove mailove dobivao na svoju službenu adresu, kao što je i za pretpostaviti da je druga strana – dakle, izgledno netko iz američkog Veleposlanstva – vjerojatno koristila službenu adresu, te da to nije tamo neki John pisao Peri o ugodnom popodnevu na baseball utakmici. Bilo bi prilično nevjerojatno, pa i porazno (kako za Mihatova, tako i za Krstičevića), da pomoćnik ministra ovakav upozoravajući dopis ne proslijedi svome šefu.

Važno je i to da Ministarstvo obrane, ministar obrane i stručno povjerenstvo objasne zašto su imali puno manje povjerenja u SAD kao višegodišnje strateške partnere Republike Hrvatske (a ne samo resora obrane), nego u Izrael kao tek potencijalnog budućeg „strateškog partnera“.

Važno je i to da šef Stručnoga tima, brigadir Davor Tretinjak, objasni zašto je na prezentaciji u MORH-u 28. ožujka 2018. tvrdio pred medijima i hrvatskom javnosti da Izrael ima dozvolu za prodaju F-16 Barak: „Država Izrael nikada nikome nije prodala avion F-16 Barak. Nudila je svoje avione – ne Barak – nikada nije dobila odobrenje SAD-a da proda Barak, osim nama danas“. I to samo dva, odnosno tri mjeseca nakon što je SAD upozorio da dozvole nema, a možda je neće ni biti.

Do 31. srpnja ove godine zemlje-članice EU imale su priliku predložiti nove PESCO-projekte, koji bi trebali biti razmotreni i potvrđeni u studenom ove godine. Tajništvo Stalne strukturirane suradnje (PESCO) potvrdilo je da je 11 država-članica predložilo ukupno 36 novih projekata. Među njima je i projekt „CBRN Surveillance as a Service“ (CBRN SaaS) kojeg zajednički predlažu zemlje Srednjoeuropske obrambene suradnje (Central European Defence Cooperation – CEDC): Austrija, Slovenija, Hrvatska i Madžarska, te još Slovačka i Češka kao zemlje-promatračice.

Iako je dogovor o zajedničkom projektu (u kojem sudjeluje i RH) postignut još u srpnju ove godine, tek je danas na neformalnom sastanku ministara obrane EU u Beču ministar Damir Krstičević i javno spomenuo ovaj projekt. Kako stoji u priopćenju MORH-a, …

Damir Krstičević na neformalnom sastanku ministara obrane EU (Photo: MORH/HBF/Daniel Trippolt)

„Ministar je izrazio zadovoljstvo činjenicom što je jedan od predloženih projekata rezultat zajedničkih napora zemalja Srednjoeuropske obrambene suradnje. Riječ je o projektu “CBRN Surveillance as a Service”, kojeg su zajednički predložile Austrija, Mađarska, Slovenija i Hrvatska, uz Češku i Slovačku kao promatrače. Cilj projekta je razvoj besposadne senzorske mreže koja se sastoji od besposadnih letjelica i besposadnih kopnenih vozila pomoću kojih će se prikupljati podaci i stvarati situacijska slika za suočavanje s nuklearnim, biološkim i kemijskim prijetnjama (NBKO)“.

Za razliku od hrvatske Vlade, koja o tom mnogim projektima reagira tek post-festum, slovenska je Vlada još 28. lipnja na sjednici primila na znanje planirano potpisivanje Pisma namjere za uspostavu projekta združenih sposobnosti i tehnološkog razvoja NBKO-nadzora kao usluge unutar PESCO-a i EDIDP-a. Naime, ovaj projekt zemlje CEDC-a predlažu ne samo u okviru PESCO-a, nego i u okviru Europskog programa za razvoj obrambene industrije (European defence industrial development programme – EDIDP), koji bi i financirao uspostavu ovog projekta. To je, stoji u priopćenju Ministarstva obrane Slovenije, „tematski projekt za NATO i EU, a dopunjuje i nacionalne planove Slovenije u razvoju glavnih vojnih sposobnosti“.

Pomoćnik Mihatov na sastanku članica CEDC (Photo: Szilárd Koszticsák/MTI)

Zajednički projekt „CBRN SaaS“, odnosno uopće mogućnost suradnje u kontekstu eventualnog prijavljivanja zajedničkog PESCO projekta, razmatran je još na sastanku ministara obrane zemalja-članica Srednjoeuropske obrambene suradnje, održanom 29. ožujka ove godine u Budimpešti. Hrvatsku je na tom sastanku predstavljao pomoćnik ministra obrane Petar Mihatov, koji je podsjetio da je trenutno na europskom stolu ukupno 17 PESCO-projekata. Hrvatska je prijavila sudjelovanje u 5 projekata, od čega je za sada službeno potpisala sudjelovanje u jednom. Mihatov je još u Budimpešti istaknuo kako postoji potreba za jačom suradnjom u obrambenoj industriji i povezanim granama industrije, kako bi se uspjelo dobiti što je moguće više sredstava iz Europskog obrambenog fonda (European Defence Fund – EDF).

Glavna tema proljetošnjeg sastanka u Budimpešti ionako su bile brojne zajedničke aktivnosti, među ostalim i one koje se tiču ilegalnih migracija i terorizma. Mađarski ministar obrane István Simicskó tada je ponudio i da Mađarska bude zemlja-domaćin velike međunarodne vježbe nadzora sigurnosti granica i kriznog upravljanja migracijama, koja bi se trebala održati 2019. godine. Simicskó vidi PESCO kao još jednu dimenziju u jačanju europske obrane, koja bi omogućila učinkovitiju zaštitu vanjskih granica EU te veću vojnu nazočnost u zonama sukoba – što je sve mađarski ministar obrane i razložio po završetku tadašnjeg sastanka predstavnika članica CEDC-a. Nakon sastanka u ožujku, zemlje CEDC-a provele su niz konzultacija u vezi projekta „CBRN SaaS“, te je zajednički prijedlog i dogovor o njegovom predlaganju u okviru PESCO-a postignut krajem srpnja 2018.

Nakon više mjeseci priprema, Vijeće EU je 11. prosinca ove godine u Bruxellesu donijelo i formalnu odluku o zasnivanju programa Stalne strukturirane suradnje (Permanent Structured Cooperation – PESCO) na području sigurnosne i obrambene politike u Europskoj uniji. Riječ je o sustavu zasnovanom na odredbama Lisabonskog ugovora, koji omogućava užu međusobnu suradnju skupina država članica EU na pitanjima iz područja obrane i sigurnosti. Ovaj će okvir omogućiti  članicama koje to požele da zajedno razvijaju pojedine obrambene sposobnosti, investiraju u skupne projekte, te produbljuju operativnu spremnost i razinu suradnje svojih oružanih snaga. Konkretna uspostava ovog sustava rezultat je dužeg postupka, u kojeg se ozbiljnije krenulo nakon objave odluke Ujedinjenog Kraljevstva o namjeri skorog istupanja iz Europske unije (nakon referenduma 23. lipnja 2016. godine taj je postupak uistinu i započet 29. ožujka ove godine, aktiviranjem članka 50 Ugovora o Europskoj Uniji, s očekivanjem dovršetka izdvajanja do 23. ožujka 2019. godine).

Potpisivanje zajedničke obavijesti o PESCO, 13. studenog 2017. godine

Po otpočinjanju promišljanja uspostave ovakve zajedničke suradnje, 13. studenog ove godine bile su službeno prikupljene i izjave o namjeri sudjelovanja u sustavu PESCO – ministri vanjskih poslova i obrane (za Hrvatsku Marija Pejčinović Burić i Damir Krstičević) o tome su svečano potpisali zajedničku obavijest, i predali je Visokoj predstavnici EU za vanjsku i sigurnosnu politiku, te Vijeću EU. Nakon što su se tada za PESCO izjasnile ukupno 23 članice EU, još su 7. prosinca odlučili pristupiti i Irska te Portugal. Time je spomenuti sustav suradnje završio na sudjelovanju ukupno 25 država članica Europske unije: Austrije, Belgije, Bugarske, Cipra, Češke, Estonije, Finske, Francuske, Grčke, Hrvatske, Italije, Irske, Latvije, Litve, Luksemburga, Mađarske, Nizozemske, Njemačke, Poljske, Portugala, Rumunjske, Slovenije, Slovačke, Španjolske i Švedske. Za sada su Danska, Malta i Ujedinjeno Kraljevstvo postale jedine tri države članice koje su odlučile ne sudjelovati u ovom dragovoljnom sustavu tematske EU suradnje.

Što je to zapravo?

Sustav kojeg se u javnosti optimistično nazivalo “temeljem za Europsku obrambenu uniju“, koji bi se “u bliskoj budućnosti mogao pretvoriti u zajedničku vojsku EU“, zapravo je jako okviran i još prilično nejasan. Odluka Vijeća kojom je 11. prosinca zasnovan PESCO sadrži tek listu država sudionica, listu načelnih obvezujućih zajedničkih obveza koje članice preuzimaju (među ostalim i “redovito povećanje obrambenog proračuna u stvarnim omjerima“), odredbe o funkcioniranju PESCO projekata i održavanju njegove unutarnje koherentnosti, te administrativne odredbe o ustrojavanju PESCO Sekretarijata i financiranju čitave stvari.

Uz to, tada je usvojena i Deklaracija kojom je definirano ukupno 17 početnih strateških projekata suradnje – koje bi trebalo i službeno usvojiti početkom 2018. godine. Na ovu je listu od početnih 49 odabrano 17 projekata za ostvarenje u PESCO Fazi 1, i to: (1) Europsko medicinsko zapovjedništvo, (2) izrada Europskog sigurnog softverski determiniranog radija (ESSOR), (3) izgradnja Mreže logističkih čvorišta u Europi, te potpore operacija, (4) uspostava Vojne mobilnosti, (5) uspostava EU Centra kompetencija za obučne misije (EU TMCC), (6) uspostava Europskog centra za certifikaciju obuke oružanih snaga članica EU, (7) uspostava Funkcije energetske operativnosti (EOF), (8) formiranje Rasporedivog paketa vojne sposobnosti za pomoć u slučajevima nesreća, (9) razvoj Pomorskog (polu)autonomnog sustava za protuminsku zaštitu (MAS MCM), (10) razvoj sustava za Nadzor i zaštitu luka i pomorstva (HARMSPRO), (11) unapređenje za Sustave pomorskog nadzora, (12) razvoj Platforme za razmjenu informacija o kibernetičkim prijetnjama i incidentima, (13) razvoj Timova za brzu pomoć kod kibernetičkih prijetnji i međusobnu pomoć oko kibernetičke sigurnosti, (14) razvoj Sustava strateškog zapovijedanja i upravljanja (C2) u CSDP misijama i operacijama, (15) razvoj Borbenog oklopnog vozila pješaštva/Amfibijskog jurišnog vozila/Lakog oklopnog vozila, (16) razvoj sustava za indirektnu paljbenu potporu (EuroArtillery), te (17) razvoj EUFOR jezgre sposobnosti za operacije odgovora na krize (EUFOR CROC).

Svaki od navedenih projekata ima (1) vodeću državu, zatim (2) države sudionice, i (3) države promatrače. Države članice PESCO sustava trebale bi sudjelovati u barem jednom od navedenih projekata, no već u startu je vidljiv itekako velik raskorak u najavama suradnje. Iako se za čitav sustav pričalo kako se radi o francusko-njemačkom projektu, za najviše suradnji su se prijavile Italija, Španjolska i Portugal, dok su Njemačka i Francuska po brojnosti raznih sudjelovanja niže na listi. Jednako tako, samo 9 EU država su preuzele vodeću ulogu u pojedinim projektima, no dok njih 4 vode po više projekata, njih čak 5 vodi samo po jedan (a višestruko aktivni Portugal nijedan). Iako ni jedna EU država nije samo promatrač, ukupno 6 EU zemalja nisu ni vodeće, ali ni promatrači u bilo kojem projektu – nego samo surađuju (Hrvatska, Austrija, Rumunjska. Švedska, Poljska i Latvija).

Zanimljivo je kako su na začelju liste po učestalosti suradnji posebno Poljska, Švedska i Rumunjska, usprkos činjenici da se radi o zemljama vrlo jakih nacionalnih obrambenih sustava i industrija. Imajući u vidu da UK ne sudjeluje (a ima jaku vojnu industriju i obrambeni sustav, koji čini oko 20 posto ukupnih EU kapaciteta), ovakva suzdržanost vjerojatno ima neku dublju političku podlogu. Kako bilo da bilo, za skoriju budućnost još ostaje: (1) usvajanje konačne službene liste PESCO projekata, (2) usvajanje zajedničkih pravila za vođenje projekata, koja bi se moglo prilagoditi pojedinim konkretnim projektima, te (3) usuglašavanje uvjeta pod kojima bi i neke treće države mogle biti pozvane na sudjelovanje u pojedinim projektima, koliko se to god lagano našlo u sukobu sa samim smislom EU suradnje u obrani i sigurnosti.

Ovim pogledom na praktičnu stranu prvih naznaka EU sustava PESCO, već se vide i neki od problema strukture za koju se obećavalo da bi trebala smanjiti ovisnost Europe o vojnim snagama i sposobnostima Sjedinjenih Američkih Država, ali i o NATO savezu kao do sada jedinom stvarno efikasnom sustavu regionalne obrambene suradnje. Naime, opet je tu riječ o prvenstveno političkoj strukturi koja ima vrlo malo dodira sa stvarnim vojnim kapacitetima, u kojoj se obećavanjem doprinosa iz zajedničkih financijskih fondova pojedine nacionalne kapacitete ili ambicije pokušava proširiti unutar EU. Uz tek malo šanse za poticanjem stvarne interoperabilnosti ili tehničke unifikacije na razini čitave EU, izgleda da se ponovno duboke političke podjele nastoji sakriti iza lijepih grupnih fraza, koje prati vrlo malo konkretnog sadržaja. Ujedno, PESCO je još jedan znak šireg formiranja “EU s više brzina”, gdje se uvodi još jedno različito razvrstavanje država EU – dok je ukupan naglasak projektnih suradnji ipak ostao više na logistici i potpornim strukturama, a manje na konkretnim djelovanjima u misijama, na vatrenoj moći i stvarnim operativnim sposobnostima EU (koje su i do sada nedostajale).

Gdje je Hrvatska u svemu tome?

Ukupno gledano, Republika Hrvatska je jedna od zemalja s izuzetno visokom razinom volje za sudjelovanje u ovom tipu EU suradnje. Nažalost, visoku razinu volje ne prati usporediva razina sposobnosti (kako općenito, tako i posebno po pitanju vojne industrije), budući da RH u europskim okvirima ima izuzetno mali obrambeni sustav i malu obrambenu industriju ograničenog spektra proizvoda.

Kako je to u programu Hrvatskog radija 14. prosinca izrazio Petar Mihatov, pomoćnik ministra obrane za obrambenu politiku, Hrvatska je preliminarno najavila svoj interes za sudjelovanje u ukupno 5 naznačenih PESCO projekata: “… u području logistike, u području sprečavanja katastrofa, u području pomorskog nadzora, u području kibernetičke sigurnosti, i vojne mobilnosti unutar Europske unije, što je užasno važno“. Od ukupno pet naznačenih ključnih PESCO projekata, tu RH pokazuje interes za njih 2 – rješavanje pitanje Vojne mobilnosti unutar EU (Nizozemska kao vodeća država, iz nekog razloga Francuska kao jedini promatrač), te razvoj Timova za brzu pomoć kod kibernetičkih prijetnji i međusobnu pomoć oko kibernetičke sigurnosti (Litva kao vodeća država, RH kao jedan od 4 potencijalna sudionika, Njemačka kao jedan od 4 promatrača).

Pri tome je posebno naglasio i pitanje financiranja projekata iz EU fondova, prvenstveno iz Europskog obrambenog fonda:

“Jedan dio tog fonda namijenjen je razvoju konkretnih sposobnosti, a drugi dio – istraživanju i razvoju. Do 2020. 500 milijuna eura za konkretne sposobnosti, i 90 milijuna eura za istraživanje i razvoj. Misao vodilja Europskog obrambenog fonda je poticanje, zapravo, multinacionalnih projekata i suradnje… i nekako, sinergije veće između država članica. MORH je već započeo inicijalne razgovore s hrvatskom obrambenom industrijom i znanstvenom zajednicom. Mi ćemo inzistirati u Europskoj uniji, na njihovom uključivanju u ove projekte, fondove – ali, za to ih treba dobro pripremiti, jer sigurno neće biti lako probiti se pokraj, recimo, njemačke i francuske obrambene industrije. Tako da, predstoji nam jedan ozbiljan posao u tom smislu“.

Dakle, opet isto. Novim se sustavom otvaraju brojne mogućnosti – doduše, prvenstveno za one koji su takvu šansu sposobni sami uhvatiti i iskoristiti. Ima novaca, ali ne za sve, već prvenstveno za one najbolje u Republici Hrvatskoj – a možda ni za njih. Naime, mora se prepoznati nešto što nacionalni sustav podržava, što je u nacionalnom interesu RH, a što se opet može staviti na stol Europske unije kao dodanu vrijednost, objasnio je Mihatov.

Na jučerašnjoj 18. sjednici Vlada RH se na njenom zatvorenom dijelu dotakla i kadrovskih pitanja – među kojima je ono prvo bilo direktno vezano uz Ministarstvo obrane Republike Hrvatske. U javnome priopćenju to je postupanje Vlada RH definirala riječima:

“Na osobni zahtjev razriješila je pomoćnika ministra obrane mr.sc. Nikolu Brzicu s danom 31. siječnja 2017., te s danom 1. veljače 2017. imenovala novog pomoćnika ministra obrane dr.sc. Petra Mihatova“.

Kako izgleda, riječ je o osobnoj krizi koja se postupno premetnula u službenu promjenu, čiji su se detalji već neko vrijeme nazirali – prvenstveno kroz napise pojedinih desnih portala. Brzica, koji je posljednjih godina u fokus javnosti ušao prvo kao član Odbora za nacionalnu sigurnost, obranu i unutarnje poslove Hrvatske Demokratske Zajednice, prije zauzimanja pozicije u MORH-u bio je i član Vijeća za domovinsku sigurnost Predsjednice RH – što je okončao u svibnju 2016. godine.

Kao dio HDZ-ovih kadrova za područje obrane i sigurnosti, bilo je jasno kako će Nikola Brzica zauzeti neku od bitnijih državnih pozicija u tim sektorima nakon stranačke pobjede 8. studenog 2015. godine – doduše u okviru kadrovskoga sustava predvođenog današnjim ministrom obrane Damirom Krstičevićem, za kojeg je bilo jasno da podržava Brzicu pri njegovom instaliranju u MORH. No, kadrovske su se križaljke postavile drugačije, i dok Krstičević ipak nije posao ministrom obrane, Brzica je 17. veljače 2016. godine zauzeo mjesto pomoćnika ministra zaduženog za obrambenu politiku pod ministrom Josipom Buljevićem. Na tom je mjestu naslijedio Zorana Drču, koji je doduše nastavio raditi u segmentu Ministarstva koji je donedavno vodio – a koji je po stručnim temama bio pri ruci i ministru Buljeviću između preuzimanja Ministarstva 23. siječnja i dolaska novog pomoćnika Brzice sredinom veljače. Navodno je baš ovaj period postavio temelje za loše odnose novoga pomoćnika ministra i njegovoga prethodnika.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, Vlada je pala, a Hrvatska je 11. rujna ponovo izašla na izbore koje je opet dobila Hrvatska demokratska zajednica. U novoj Vladi RH, koja je dobila povjerenje Sabora 19. listopada, Damir Krstičević je konačno postao ministrom obrane, a Nikola Brzica je zadržao svoje dotadašnje mjesto pomoćnika ministra. Ipak, ubrzo je postalo jasno da odnosi njega i njegovog mentora Krstičevića više i nisu najbolji. Naime, samo nekoliko dana po primopredaji mjesta ministra obrane između Josipa Buljevića i Damira Krstičevića, održanoj u četvrtak 20. listopada 2016. godine, izbili su javni prijepori baš po pitanju obrambene politike – oko uloge Sabora pri donošenju odluke o slanju OS RH na rusku granicu, gdje se snage već deklariralo prema NATO (na summitu u Varšavi početkom srpnja 2016. godine, na kojem je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović predvodila ukupnu nacionalnu delegaciju), premda je konačna odluka o tome bila i ostala na Hrvatskom saboru, očigledno odgođena za neki budući trenutak.

Nakon toga, postojanje neslaganja o kojima su brujali kuloari zorno se potvrdilo i u studenome prošle godine, kada su na novostvorena mjesta državnih tajnika u MORH-u imenovani prvo dotadašnji zamjenik ministra Tomislav Ivić (4. sjednica Vlade RH, 17. studenog), a onda i dotadašnji pomoćnik ministra Zdravko Jakop (6. sjednica, 24. studenog 2016. godine) – ali ne i Brzica, za kojeg se to neslužbeno očekivalo. Izgleda da je ovo kadrovsko preslagivanje zapravo dodatno pogoršalo te neke kadrovske odnose u vrhu MORH, koji već ni do tada više nisu bili najbolji. Konačno, izgleda da je zadnja kap u toj priči kapnula 18. siječnja ove godine, tijekom predstavljanja Plana nabave za 2017. u prostorima Ministarstva obrane. Naime, tada je na javnu prezentaciju Plana nabave za 2017. godinu bio pozvan i spomenuti Zoran Drča, za kojeg se moglo čuti i da kao državni službenik odlazi iz resora na čijem je čelu i dalje bio Nikola Brzica. Pri tome, treba napomenuti i da bivšem pomoćniku ministra Kotromanovića u međuvremenu nije bilo dokazano ništa od optužbi kojima su ustrajno mahali neki internetski portali s margina medijske scene – o navodnome nestanku klasificiranih dokumenata vezanih uz obranu i NATO savez.

Pomalo nevjerojatno, Ministarstvo obrane RH je na to već 22. siječnja medijima potvrdilo kako je Brzica ministru Krstičeviću ponudio ostavku “iz osobnih razloga” – o kojoj se njegov nadležni planirao odlučiti po razgovoru u četiri oka. Bila je to prva ponuđena ostavka jednog dužnosnika u mandatu Andreja Plenkovića, a za Brzicu se navodilo kako o svome odlasku razmišlja baš zbog navodnog kadrovskoga sukoba sa svojim prethodnikom, a vezano za priče o navodnome nestanku dokumenta “Plan obrane RH” i onda prelasku Zorana Drče u obrambeni resor personalnih poslova. Kako bilo da bilo, čitava ta neuobičajena priča za sada je okončana jučerašnjom odlukom Vlade RH sa zatvorenog dijela njene 18. sjednice – o smjeni Nikole Brzice i dolasku Petra Mihatova na čelo dijela MORH-a koji se bavi obrambenom politikom i planiranjem.

Pri tome, spomenimo da je Mihatov suštinski civilni kadar, koji je do travnja 2013. godine svoju biografiju gradio u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, za razliku od svog prethodnika Brzice čija je biografija obilježena djelatnom vojnom službom i onda privatnim poduzetništvom (2002. diplomirao na američkom West Pointu, da bi onda do 2010. služio u redovima OS RH i nakon toga radio kao stručnjak za informatičku sigurnost u poduzeću Diverto d.o.o. iz Zagreba do početka 2016. godine). Nažalost, time su njih obojica zapravo osobe s bitno manje iskustva u obrambenom planiranju i civilnim aspektima funkcioniranja MORH-a nego što su to bili njihovi prethodnici Lozančić i Drča.