Parlamentarna skupština Vijeća Europe zahtijeva istragu NATO-saveza

Parlamentarna skupština Vijeća Europe (PACE) jučer je prihvatila izvješće Tineke Strik, članice skupštinskog Odbora za migracije, izbjeglice i raseljene osobe o havariji broda s libijskim izbjeglicama, koje nitko nije želio spasiti. Kao što smo već pisali, brod sa 72 ljudi u ožujku prošle godine otisnuo se iz Libije prema europskom dijelu Mediterana, ali je uslijed kvara motora ostao plutati na površini nakon samo 100-tinjak prijeđenih kilometara. Na pozive u pomoć nitko nije reagirao, uključujući i tamo prisutne brodove te helikoptere NATO-saveza, što je rezultiralo smrću 63 od ukupno 72 ljudi koji su bili na brodu. Nakon 15 dana plutanja, brod sa samo 9 jedva preživjelih Libijaca struje su vratile na libijsku obalu, gdje je bila u tijeku intervencija međunarodnih snaga protiv režima Muamera Gadafija.

Rezolucija Parlamenarne skupštine Vijeća Europe

Parlamentarna skupština VE poduprla je mišljenje Tineke Strik da odgovornost za tragediju snose talijanska obalna straža, NATO, zemlje pod čijim su zastavama registrirani brodovi koji su se u tom trenutku nalazili u spornom području, te beskrupulozni krijumčari ljudima. PACE smatra vjerodostojnim svjedočenja preživjelih, uključujući i ona koja kažu da je u jednom trenutku do plutajućeg gumenjaka s izbjeglicama doletio vojni helikopter, bacio im vodu i kekse, obećao da će se vratiti i –  odletio u nepovrat. Vjerodostojnim se smatraju i svjedočenja da je 10. dana odiseje u blizinu došao „veliki vojni brod“, koji je libijski gumenjak mogao vidjeti dalekozorom, ali je otplovio dalje, bez ikakve želje ili namjere da pomogne.

Zaključujući da su „izgubljene brojne prilike da se spase životi izbjeglica na brodu“, Parlamentarna skupština Vijeća Europe zahtijeva od NATO-a da provede istragu o incidentu i opširno odgovori na sporna pitanja, a istragu zahtijeva i od nacionalnih parlamenata zemalja kojih se tiče ovaj slučaj. PACE je pozvao i Europski Parlament da od svih nadležnih instanci zatraži daljnje informacije, uključujući i satelitske snimke. Iste zahtjeve je u otvorenom pismu prije nekog vremena postavila i međunarodna koalicija za ljudska prava, kao i Human Rights Watch, no oni do danas nisu ispunjeni.

Za ovakvu rezoluciju Parlamentarne skupštine VE glasalo je 108 članova, 36 je bilo „protiv“, a 7 ih je bilo „suzdržano“. „Protiv“ su uglavnom bili predstavnici onih zemalja koje su bile direktno ili indirektno umiješane u ovaj incident – poput Malte, Italije i Francuske, uz asistenciju pokojeg predstavnika Španjolske, Portugala, Poljske, Češke i Moldove. Predsjednik hrvatskog izaslanstva, Gvozden Flego, glasao je „ZA“, ali bez potpore ostalih članova izaslanstva. Iako to tijelo, uz predsjednika Flegu, broji još 4 člana (Kalmeta, Kolman, Matušić i Vrbat), te 5 zamjenika članova (Komparić Devčić, Milošević, Mondekar, Račan i Vuljanić), nitko od njih nije sudjelovao u glasanju. Iz toga bi se dao izvesti zaključak da nisu ni sudjelovali na ovoj sjednici Parlamentarne skupštine.

Britanski forenzički izvještaj

U pauzi između izvješća Tineke Strik, prezentiranog na Odboru za migracije, izbjeglice i raseljene osobe i plenarne sjednice Parlamentarne skupštine VE, svjetlo dana ugledao je forenzički izvještaj koledža Goldsmiths iz sastava Sveučilišta u Londonu.

Stručnjaci s Goldsmithsa koristili su forenzičku oceanografsku tehnologiju kako bi utvrdili točne lokacije i kretanja libijskog gumenjaka. Plovilo je napustilo Libiju malo iza ponoći 26. ožujka 2011, a poziv za pomoć uputilo je 18 sati kasnije. SOS je uhvatila talijanska Obalna straža, i par sati kasnije proslijedila ga NATO-vom zapovjedništvu u Napulju. U razdoblju između 27. ožujka i 10. travnja, u operaciji u vodama ispred Libije sudjelovalo je oko 38 plovila, kaže se u izvješću. „Pročešljavanjem i analizom podataka s radara, uspjeli smo ustanoviti da je između 28. i 29. ožujka 2011. veliki broj brodova bio lociran u spornom području, a neki od njih su bili udaljeni između 20 i 38 nautičkih milja od broda s izbjeglicama“, navode stručnjaci s Goldsmithsa, uspijevajući s tragedijom povezati britanski vojni helikopter i francuski ratni brod.

Četiri od 9 preživjelih posvjedočili su da je 18 sati nakon početka putovanja (dakle, u vrijeme kada je s gumenjaka poslan poziv u pomoć) iznad njih preletio vojni helikopter. Računajući da će biti spašen, kapetan libijskog broda (za kojeg se smatra da je švercer ljudima) bacio je u more svoj satelitski telefon. Mali helikopter vratio se nekoliko sati kasnije, i izbjeglicama bacio vodu i kekse. Preživjeli kažu da je na sebi imao ispisanu riječ „Army“ ili čak „Rescue Army“ i bio obojan u sivo ili zeleno, a prema tom opisu stručnjaci s Goldsmitsha smatraju da je nalik britanskom Westland Lynx helikopteru, za kojeg se zna da je djelovao u spornom području tijekom libijskog sukoba. No britanski ministar obrane opovrgava da je ikakav britanski helikopter imao bilo kakvu vrstu dodira s libijskim brodom.

Westland Lynx - tip helikoptera kakvog su vidjele libijske izbjeglice

U izvješću se spominje i ratni brod, nalik francuskom, koji je došao relativno blizu gumenjaku – preživjeli su vidjeli ljude u vojnim uniformama kako ih gledaju kroz dalekozor i fotografiraju. „Brod je najprije bio jako daleko. Možda kojih 700 metara. Onda su počeli kružiti oko nas, i približili su nam se na samo 10 metara. Mi smo gledali njih, i oni su gledali nas. Pokazali smo im mrtva tijela. Pili smo morsku vodu, kako bismo im pokazali da smo jako žedni. Oni su nas fotografirali, i ništa više od toga“,  svjedočio je jedan od preživjelih, koji je nešto kasnije zatražio azil u Italiji. Gumenjak je došao u kontakt i s dva ribarska broda, koji također nisu pomogli.

Nakon 14 dana plutanja, morske struje vratile su gumenjak s izbjeglicama natrag na libijsku obalu, i to nekih 160 kilometara istočno od Tripolija. Iako je od 72 ukrcanih Libijaca havariju preživjelo samo njih 9, činjenica je da se libijske obale zapravo dokopalo 11 poluživih ljudi. Od toga je jedna osoba umrla kratko nakon dolaska, a druga je umrla od iscrpljenosti i uslijed nedostatka medicinske pomoći.

Tineke Strik, nizozemska članica Odbora za migracije, izbjeglice i raseljene osobe Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, 9 je mjeseci istraživala uzroke ove tragedije. Njen rad rezultirao je izvješćem, prihvaćenim 29. ožujka, na samu obljetnicu tragedije, na sjednici spomenutog Odbora. Strik u izvješću daje šokantnu kronologiju događaja oko nesretnog broda, ali i preporuke državama kako postupati u ovakvim situacijama.

Što se dogodilo?

Nakon što je ionako prenatrpani libijski brod ostao bez goriva, poslao je poziv u pomoć, koji su uočili i talijanski i malteški centri za koordinaciju spašavanja, no nisu pokrenuli operaciju traganja.

Poziv je, zajedno s pozicijom broda, također uredno primijećen i na svim brodovima u tom području. Najbliža je bila španjolska fregata F-104 Mendez Nuñez, pod NATO-vim zapovjedništvom, na samo 11 milja udaljenosti (manje od 17 kilometara). Tijekom istrage, španjolske su vlasti osporile ovu udaljenost. Drugi najbliži brod bio je talijanski P 491 Commandante Costantino Borsini, udaljen oko 37 nautičkih milja. Oba ova broda mogu nositi i helikopter, pa se pretpostavlja da je s jednog od njih poletjela baš jedna takva letjelica, nadletjevši brod s izbjeglicama, i uz obećanje da će se vratiti – otišla u nepovrat. Desetog dana putešestvije,  kada je već polovica izbjeglica pomrla, blizu libijskog gumenjaka došao je neidentificirani veliki vojni brod, ali je odmah otplovio dalje, bez ikakvih naznaka o pokretanju spašavanja.

Struje u tom dijelu Sredozemlja vratile su gumenjak sa samo 9 poluživih ljudi do libijske obale.

NATO - oceanografska mapa

Tko je kriv?

U izvještaju Tineke Strik jasno se kaže da odgovornost za tragediju snose talijanska obalna straža, NATO, zemlje pod čijim su zastavama registrirani brodovi koji su se u tom trenutku nalazili u spornom području, libijske vlasti i beskrupulozni krijumčari ljudima. U tom nizu samo je jedan krivac više na filozofskoj nego praktičnoj razini odgovornosti – libijske vlasti, odnosno režim Muamera Gadafija koji je, kako piše Strik, „prijetio i ugrožavao izbjeglice prisiljavajući ih da podupiru njegovu vladavinu, i time ih učinio metom pobunjenika koja bježi u strahu za vlastiti život“.

Odbor za migracije, izbjeglice i raseljene osobe podržao je Strikin dojam o odgovornosti NATO-snaga. Taj je Savez, smatra ona, „propustio reagirati na pozive upomoć u vojnoj zoni pod vlastitom kontrolom“. Još je poraznija činjenica da su NATO-zapovjednici mislili kako su brodovi i helikopteri zemalja-saveznica već pritekli u pomoć. To potvrđuju i iskazi 9 preživjelih izbjeglica tijekom istrage – svi su izjavili kako ih je nadlijetao vojni helikopter, bacio im nešto keksa i vode, i odletio u nepoznato.

Nakon sjednice resornog odbora Parlamentarne skupštine Vijeća Europe oglasila se glasnogovornica NATO-a Oana Lungescu, i uz uobičajenu samohvalu o tome kako „NATO direktno sudjeluje u spašavanju velikog broja osoba u skladu s obavezama iz pomorskog prava, koji se odnosi na sve snage pod zapovjedništvom Saveza“, tek se minimalno osvrnula na konkretan događaj. „Dana 27. ožujka 2011. primili smo općenitu poruku od talijanskih vlasti o manjem brodu u problemima. Poruka je proslijeđena svim NATO-brodovima, sukladno uobičajenoj praksi. Nemamo podatke da je ijedan NATO zrakoplov ili brod uočio ili uspostavio kontakt s navedenim brodom“, izjavila je Lungescu dodajući još NATO do sada neizmjerno surađivao s Vijećem Europe oko istrage, te mu dostavio veliku količinu dokumentacije.

Odbor za migracije, izbjeglice i raseljene osobe podržao je zahtjev Tineke Strik da NATO provede istragu o smrti 63 Libijaca, i pozvao je Europski parlament da traži dodatne informacije, uključujući i satelitske snimke. Nacionalni parlamenti zemalja-članica NATO-a također bi trebali pokrenuti istrage. Trebalo bi i promijeniti pomorska pravila kako bi se isisao „vakuum odgovornosti“ u slučajevima kada neka država ne može sama obaviti traganje i spašavanje na određenom prostoru, kao i da bi se konačno riješio spor između Malte i Italije oko toga koja je zemlja odgovorna za osobe spašene na tim dijelovima Sredozemnoga mora.

Rezultati ove istrage trebali bi biti uvršteni za raspravu na sljedećoj plenarnoj sjednici Parlamentarne skupštine VE, vjerojatno 24. travnja.

Zahtjevi nevladinih organizacija

Unified Protector - NATO-misija u Libiji 2011.

Međunarodna Koalicija udruga za ljudska prava (njih čak 11) 26. ožujka pismeno su zatražili od NATO-vog Pomorskog zapovjedništva i zemalja-članica Saveza da dostave sve podatke koji mogu pomoći u raščišćavanju niza događaja koji su uzrokovali smrt 63 ljudi. Osim na NATO Zapovjedništvo u Napulju, pismo je adresirano na ministre obrane Francuske, Velike Britanije, Italije, Španjolske, SAD-a i Kanade. Od svih njih se traži razjašnjenje – tko je, gdje, i s kakvim kapacitetima bio prisutan u području gdje se tragedija dogodila i kako su reagirali na pozive upomoć, budući je, prema do sada dostupnim podacima, nesporno da su sve te zemlje patrolirale tim dijelom.

U srpnju 2011. slično je pismo NATO-u i ministrima obrane Francuske, Italije, Malte i SAD-a uputio i Human Rights Watch, no do danas nisu dobili nikakav odgovor.

Zbog sukoba u Libiji prošle je godine nekoliko desetaka tisuća ljudi potražilo spas na Malti ili u Italiji. No čak 1500 izbjeglica izgubilo je život u valovima Mediterana, pa bi izvještaj Tineke Strik mogao biti znakovit u smislu traženja odgovornosti i za te slučajeve.

Inače, udruge za zaštitu ljudskih prava kritiziraju i protokole za traganje i spašavanje izbjeglica koje dolaze iz Afrike, a naročito iz Etiopije, Nigerije, Eritreje, Gane i Sudana.