Gledajući podrobnije stanje i događanja u Afganistanu posljednjih godina, za razumijevanje tamošnjih događanja nameće se potreba detaljnijeg sagledavanja par odvojenih ali povezanih postupaka. Kao prvo, tu su mirovni procesi u Kataru, koji su zadnjih godina priredili podlogu za povlačenje Sjedinjenih Američkih Država iz Afganistana, ali su ujedno i ohrabrili talibane stavljajući im veliku pobjedu na horizont. Kao drugo, tu je i ovogodišnja ljetna ofenziva talibana i svekolikih anti-režimskih snaga, koja se već tjednima zahuktava, ne bi li posljednjih dana svojim ritmom zapanjila većinu zapadnih promatrača, te nakon velikog niza terenskih pobjeda talibane dovela u i sam glavni grad Afganistana Kabul. Kao treće, a temeljem prve dvije razmotrene pojave – treba se osvrnuti i na stanje afganistanskih obrambenih i sigurnosnih snaga, čije mrvljenje i vojni neuspjesi su posljednjih dana dospjeli u fokus javnosti. A, nažalost, taj njihov učinak nije bio ni nepredvidiv, a još manje neočekivan.

1. SAD i pregovori s talibanima

Ni desetljeća političkih spletki Zalmaya Khalilzada nisu spasila Afganistan

Nakon niza godina neuspješnih pokušaja pregovaranja s raznom opozicijom, i 2016. zaključenog sporazuma vlade u Kabulu i Gulbuddina Hekmatyara, na scenu je i po pitanju Afganistana stupio američki predsjednik Donald J. Trump. Bez sudjelovanja lokalnih vlasti Afganistana, on je sebi svojstvenom taktikom toplo-hladno do srpnja 2018. ušao u bilateralne pregovore SAD i talibana, u katarskom gradu Dohi. Pod vodstvom nezamjenjivog Zalmaya Khalilzada, razgovori su mjesecima bili oštri, da bi se onda nakon nekoliko prekida u 2019. godini naglo sveli na niz etapnih povlačenja snaga SAD iz Afganistana, a onda i na “Sporazum o donošenju mira Afganistanu” od 29. veljače 2020. godine. Donesen bez konzultacija s domaćim vlastima u Kabulu, taj je sporazum ugovorio zatvaranje niza baza i smanjivanje američkih snaga s 13.000 na 8.600 ljudi do srpnja 2020. godine, a onda i njihov kompletni etapni odlazak iz zemlje do 1. svibnja 2021. godine (taman na početak tradicionalne borbene sezone u godini). Nakon zaključivanja ovog akta, kojim se praktično postavilo talibane u pobjedničku poziciju, uslijedili su razgovori lokalnih vlasti u Kabulu s tako ohrabrenim islamistima. Sadržajno, od Kabula se prvo tražilo oslobađanje velikog broja talibanskih zatvorenika, pa tek onda i dogovor o nekakvom smanjenju razine nasilja – do kojeg, naravno, u praksi nikad nije došlo. Dapače, nasilje u domaćem građanskom ratu je u drugoj polovici 2020. eskaliralo, praćeno pripremama za kompletan odlazak snaga SAD iz zemlje do svibnja 2021. godine. Upravo u tom kontekstu krenulo je onda i veliko paralelno smanjivanje kontingenata ondje prisutnih NATO saveznika – gdje je i Republika Hrvatska svojih 18 godina u Afganistanu šutke okončala u rujnu 2020. godine.

Američki poziv na miroljubivo rješenje, US Embassy Kabul, 7. kolovoza 2021.

Iako se još početkom ove godine pretpostavljalo kako će novi američki predsjednik Joe Biden na kraju ispuniti odredbe sporazuma Trump-talibani, i do početka svibnja povući zadnjih oko 2.500 američkih vojnika, do toga nije došlo. Naime, Biden je kao rok za odlazak 13. travnja 2021. postavio simbolički datum 11. rujna (iako se itekako nagađalo da će sam postupak zapravo biti uvelike dovršen do kraja kolovoza ove godine). Za to vrijeme, u Dohi su se nastavili sadržajno bezuspješno održavati krugovi pregovora vlasti u Kabulu s talibanima – koji su tratili vrijeme Abdullahu Abdullahu, glavnom konkurentu afganistanskog predsjednika Ghanija, a talibanima davali kakvo-takvo pokriće da ipak ispunjavaju svoje obveze čekajući da odlazak snaga SAD-a. Za to vrijeme talibani su na terenu prvo pripremali svoju ovogodišnju borbenu sezonu, a onda krenuli i u praksi uspješno provoditi planirane ofenzivne poteze, na iznenađenje bilo brojnih neupućenih ili malobrojnih dovoljno lakovjernih da povjeruju praznim PR-frazama iz raznih “visokih izvora” i bezuspješnog mirovnog procesa.

Sve to moglo je možda još neko vrijeme stvarati i privid sređenog mirovnog procesa, da se od 6. kolovoza talibansko napredovanje širom Afganistana nije krenulo spektakularno ubrzavati – čak toliko da je 12. kolovoza u Washingtonu ipak donesena odluka o interventnom povratku barem 3.000 američkih vojnika u Kabul. Ta privremena operacija bez posebnog imena javnosti je prvotno bila predstavljena tek kao pomoć djelomičnom izvlačenju viška tamošnjeg diplomatskog osoblja, da bi se u samo dva naredna dana pretvorila u zaštitnicu općeg povlačenja SAD iz Afganistana – sve to u utrci s talibanskim snagama koje su s više strana brzo nadirale prema glavnom gradu. Pri tome, uz spomen povratka jedne američke brigadne borbene skupine u Kabul, treba spomenuti još i stacioniranje oko 4.000 dodatnih američkih vojnika u Kuvajtu, pripravnih za brzi ulaz u Kabul bude li potrebno – jednako kao što se čuje i o hitnom povratku više dodatnih savezničkih kontingenata u glavni grad Afganistana (Britanci, Australci), koji bi također ondje trebali pomoći evakuacijama svojih državljana. Prema objavi iz Bijele kuće u popodnevnim satima 14. kolovoza, SAD bi ondje mogao dodati još 5.000 vojnika za dodatnu zaštitu u Kabulu, iako je ostalo nejasno radi li se tu zaista o dodatnim trupama ili tek o kreativnom brojenju već ranije spominjanih snaga. Na kraju, u samom gradu je navodno stvarno osvanulo tek ukupno oko 1.000 američkih vojnika, koncentriranih na prostor međunarodne zračne luke.

Evakuacija američkog veleposlanstva u Kabulu, jutro 15. kolovoza 2021. godine

Do jutra u nedjelju, 15. kolovoza u evakuaciju američkog osoblja iz Kabula bilo je uključeno više od 120 zrakoplova iz sastava US Air Force, US Army i US Navy, čime je to postala jedna od najvećih operacija evakuacije tisuća američkih građana ikada. Svi oni su do ranog popodneva nedjelje 15. kolovoza, uspjeli dovršiti načelnu evakuaciju kompleksa veleposlanstva SAD u Kabulu helikopterima CH-47F Kopnenih snaga SAD i CH-46F američkog State Departementa prema međunarodnoj zračnoj luci. Čini se kako je otpravnik poslova Ross Wilson zadnji napustio zgradu veleposlanstva u Kabulu, nakon čega je s nje spuštena i američka zastava. Tijekom zadnjih evakuacijskih letova – u strahu od talibanskih protuzračnih projektila – po putu dugom oko 4 kilometra ispaljivani su i toplinski mamci. Sve to baca u sjenu izjave američkog predsjednika Bidena kako za Afganistan nema vojnoga rješenja, ali da američka evakuacija neće ličiti na spektakularno neuspjelo povlačenje SAD iz Južnog Vjetnama u travnju 1975. godine. “Ovo nije Sajgon“, pokušao je danas prilično bezuspješno objašnjavati i američki ministar vanjskih poslova Blinken. U nedjelju oko 21 sat po lokalnom vremenu talibani su objavili da u potpunosti kontroliraju zgradu veleposlanstva SAD u Kabulu, kao i Predsjedničku palaču, iz koje se u večernjim satima nedjelje očekuje i talibansko proglašenje obnove Islamskog emirata Afganistana.

2. Talibanska ofenziva – val koji nadire

Do prvog svibnja ove godine, dana kada su se SAD prema Trumpovim planovima trebale povući iz Afganistana, talibani i njihovi saveznici kontrolirali su oko 73 okruga u toj državi od njih ukupno 421. Do sredine lipnja 2021. taj je broj porastao na 106, razasutih širom države, kroz 17 od ukupno 34 tamošnje pokrajine. Uvelike je tu bila riječ o prostorima koji su duže bili poprišta borbi, a smanjivanje opsega savezničkih zračnih udara kombinirano s kampanjom privlačenja lokalnih dužnosnika i uglednika na stranu talibana samo je ubrzalo promjene. Na to se nadovezalo postupno okruživanje niza pokrajinskih središta, da bi do kraja lipnja u njihovim rukama bilo 157 okruga razasutih širom države. Posebno tu treba napomenuti osvajanja na sjeveru Afganistana, gdje su borbe krenule oko Kunduza krajem lipnja, ali su talibanske snage uočene i u nizu krajeva većinski naseljenih manjinskim narodima Afganistana – kod bitnog raskršća Pol-i-Kumri, nedaleko Mazar-i-Sharifa, te kod Taloqana i Faizabada na krajnjem sjeveroistoku države. Sve češće se moglo vidjeti lokalitete koji bi mijenjali strane naglo i temeljito, bez prethodnih dužih perioda borbi, donoseći talibanima u plijen i zapadnu vojnu opremu te vozila.

Talibani u Heratu – s “izdajnicima” po kratkom postupku

Početkom srpnja bio je zabilježen napad na grad Qala-i-Naw, središte pokrajine Badghis (oko 100 km sjeveroistočno od Herata), gdje su talibani preplavili pokrajinski zatvor, oslobodili svoje ljude iz njega, te pokušali osvojiti i komplekse tamošnjih vlasti – što im nije uspjelo, iako im se tijekom napada predao velik dio tamošnje policije. Jednako je znakovit bio i početak postupnog zauzimanje niza graničnih prijelaza prema susjednim državama, gdje je krajem lipnja u ruke talibana pao prijelaz Shirkhan Bander kod Kunduza (prema Uzbekistanu), a onda 9. srpnja još i Islam Qala i Turghundi (prema Iranu) – što je bitno jer se radi o izvorima neposrednih prihoda temeljem ubiranja carina i transportnih taksi. Uz to, do sredine srpnja talibani su zaposjeli oko 221 od ukupno 421 okruga Afganistana, postupno se primičući nizu pokrajinskih sjedišta. Do kraja srpnja borbe su započele i na rubovima velikih gradova, kao što je 22. srpnja bilo zabilježeno na prilazima Kandaharu, drugom po veličini gradu u državi. Naime, zaposjedanjem ruralnih okruga oko grada, mjesto se praktično našlo pod opsadom koja se idućih tjedana samo stezala. Jednaka sudbina je do 30. srpnja zadesila i Herat na zapadu zemlje, gdje su postupno započele borbe u gradu, a bila je prekinuta i cestovna komunikacija između grada i tamošnje logistički bitne zračne luke. Pa ipak, usprkos talibanskom držanju 13 od 16 okruga u pokrajini, pristalice Vlade u Kabulu još su se uspjevale odupirati. Mediji su tu posebno zabilježili borbenu efikasnost snaga odanih Ismail Khanu, jednom od starih mudžahedinskih zapovjednika i lokalnog velmože Herata, dok se opet isticalo brzu predaju dijela postrojbi policije i vojske.

Početkom kolovoza započele su i borbe za Lashkar Gah, pokrajinsko središte Helmanda, kojem su se talibani primicali više tjedana. Oni su pokušali zauzeti zatvor i bitne objekte u gradu, dok su snage vjerne Kabulu uspjele održati kontrolu nad tamošnjom zračnom lukom, a onda i u grad ubaciti vojna pojačanja – što je zajedno s brojnim djelovanjima Afganistanskog ratnog zrakoplovstva po  gradskim ciljevim tamošnju borbenu situaciju danima držalo neodlučenom. No, stanje je bilo bitno jednostavnije u Zaranju, pokrajinskom sjedištu jugozapadne provincije Nimruz, koje je 6. kolovoza palo u ruke talibana. To im je bio prvi zauzeti pokrajinski centar, a ujedno i dobar izvor carinskih prihoda radi tamošnjeg graničnog prijelaza s Iranom – kojeg se zajedno s tamošnjim vojnim kompleksima, zračnom lukom i pokrajinskim zatvorom osvojilo bez borbi. Samo dan kasnije, u subotu 7. kolovoza, talibani su osvojili i svoje drugo pokrajinsko središte, Shibirghan u provinciji Jawzjan na sjeverozapadu Afganistana. Taj grad, inače dom tamošnjeg notornog velmože Abdula Rashida Dostuma, pao je nakon više dana okruženja, a ljudi odani vlastima iz Kabula tamo su se povukli na prostor obližnje velike zračne baze. Slična sudbina je u nedjelju 8. kolovoza zadesila i grad Kunduz, gdje su se također vladine trupe povukle na obližnji aerodrom, pod napadima talibanskih elitnih boraca iz tzv. “Crvenih postrojbi”. Kunduz je time postao treće pokrajinsko središte pod kontrolom talibana, a istoga dana su u taj krug dodani još i Sar-i-Pul te Taloqan – čime se broj provincijskih središta u njihovim rukama povećao na pet.

Odmah po osvajanju, talibani su Radio Kandahar preimenovali u “Voice of Sharia”

U ponedjeljak, 9. kolovoza, osoblje vjerno Kabulu pobjeglo je iz grada Aybaka, središta pokrajine Samangan (oko 90 km jugoistočno od Mazar-i-Sharifa), koje je postalo šesti takav grad u rukama talibana u samo četiri dana napredovanja, a do ove promjene opet je došlo bez borbi. U utorak, 10. kolovoza, tim je putem krenuo još i grad Farah (oko 220km južno od Herata), gdje je bilo ponešto otpora, a vladi u Kabulu vjerne snage su se povukle na aerodrom južno od grada, dok su talibani osvojili mjesto te tamošnji zatvor. Jednako je prošao i Pul-i-Khumri, važno raskršće na cesti od Kabula na sjever, te ujedno sjedište pokrajine Baghlan – iz kojeg su se nakon izostanka podrške iz zraka i vojnih pojačanja oni vjerni Kabulu povukli jugoistočno, u Andarab, bliže Panširu – dok se talibanima otvorila cesta prema tunelu Salang, i dalje južno. Slična je sudbina zadesila i grad Faizabad, središte pokrajine Badakhshan na krajnjem sjeveroistoku Afganistana, inače negdašnje glavno uporište anti-talibanskih snaga iz doba prije intervencije SAD na Hindukušu. Grad je bio opsjedan duže, i pao je uz otpor, navodno izložen napadima iz 6 smjerova. Još treba posebno istaknuti i činjenicu da su u večernjim satima te srijede, 11. kolovoza, talibani zauzeli i zatvor Sarpoza kod Kandahara, oslobodivši i ondje sve zatvorenike. Budući je zatvor ujedno predstavljao i bitnu točku u obrani grada, njegovo osvajanje je naznačilo i skori pad Kandahara u ruke talibana. Svime time talibani su došli na ukupno devet pokrajinskih središta pod svojom kontrolom u pet dana napredovanja, a od ukupno 35 pokrajina u njihovim se rukama našlo njih 5 u cjelini, sa svim svojim okruzima.

Ismail Khan, “Lav od Herata” predao se talibanima 12. kolovoza

U četvrtak, 12. kolovoza, talibani su konsolidirali dio osvojenih krajeva – zauzeli su komplekse 217. Pamirskog korpusa afganistanske vojske, osnovanog 2019. u Kunduzu, kao i zračne luke u Kunduzu, koja se držala preko tri dana od pada obližnjeg istoimenog grada.  Istog je dana zauzet i aerodrom kod Shibirghana u pokrajini Jawzjan. Osim što je ondje zarobljeno mnogo vojne opreme (kojom su vladine snage platile pravo povlačenja u Warsaj, na jug pokrajine Takhar, prema Paširu), time su Vladi u Kabulu uskraćene i operativne osnove za izvođenje potencijalnih protunapada u tim krajevima. Jednako tako, u popodnevnim satima tog četvrtka objavljene su i vijesti o padu u ruke talibana grada Ghaznija, središta pokrajine Ghazni – strateški važnog zbog svog položaja na glavnoj cesti između Kabula i Kandahara. Smješten oko 130 km jugozapadno od Kabula, Ghazni je prije 2001. bio afganistansko sjedište Osame bin Ladena, a sada je u ruke talibana pao bez borbe – lokalni dužnosnici su si dogovorili predaju vlasti u zamjenu za slobodni odlazak prema Kabulu. To je deseto pokrajinsko središte koje je palo u ruke talibana unutar tjedan dana. No, to je bio tek početak vijesti koje su u javnost krenule stizati tijekom tog četvrtka, 12. kolovoza. Naime, kasno popodne se čulo da su u ruke talibana pala i pokrajinska središta Herat, te Qala-i-Naw (sjedište provincije Badghis, oko 110 km sjeveroistočno od Herata), a onda i Kandahar. Herat, treći po veličini grad u Afganistanu te glavni grad istoimene provincije, postao je nakratko najveća talibanska pobjeda u aktualnoj ofenzivi, a ondje se među poraženima našao Ismail Khan, legenda novije afganistanske povijesti – koji se na kraju zajedno s većim brojem vojnih i civilnih dužnosnika ipak na kraju predao talibanima. Istog dana je navodno zauzeta bila i velika zrakoplovna baza Shindand, smještena na jugu provincije, oko 100 km južno od grada Herata. No, samo malo kasnije, navečer 12. kolovoza, stigle su vijesti o još većoj talibanskoj pobjedi, kada se čulo o njihovom osvajanju Kandahara. Naime, drugi po veličini grad Afganistana osvojen je nakon gotovo dva mjeseca opsade, što je predstavljalo posebnu pobjedu – budući je tu riječ o koljevci talibanskog pokreta iz kojeg je mula Omar vladao čitavom državom od 1996. do 2001. godine. Vladi u Kabulu odane snage navodno su se iz grada povukle prema nedalekoj zračnoj luci – koja je i sama bila pod kontinuiranim napadima još od početka kolovoza. Talibani su time dan završili s kompletno osvojenih 11 pokrajina i ukupno 13 pokrajinskih središta.

Noćni bijeg Dostuma i Noora u Uzbekistan preko legendarnog mosta za Termez kod Hayratana

Petak 13. kolovoza obilježilo je talibansko osvajanje grada Lashkar Gar, pokrajinskog središta Helmanda. Taj je grad bio pod opsadom više mjeseci, a u njemu je uz brojna pojačanja Vlada iz Kabula koncentrirala većinu lojalnih postrojbi iz čitave provincije. Uz nekoliko kriznih trenutaka u lipnju i srpnju, zračni udari SAD te domaćeg zrakoplovstva po dijelovima grada pod vlašću talibana zadržali su taj grad u rukama snaga iz Kabula – da bi 11. kolovoza masivni bombaški napad na policijski kompleks otvorio put osvajačima. Dan kasnije su borbe navodno dovršile talibanskim osvajanjem tamošnjeg grada i zračne luke, a nije jasna sudbina velikog broja pripadnika afganistanskih specijalnih postrojbi koji su činili osnovu obrane ukupno 14. pokrajinskog središta zauzetog od talibana u osam dana napredovanja. No, do kraja dana tog petka, 13. kolovoza, stigle su vijesti i o talibanskom zauzimanju još četiri pokrajinska središta – gradova Qalat (pokrajina Zabul), Tarin Kot (pokrajina Uruzgan), Pul-i-Alam (pokrajina Logar), te Fayroz Koh (pokrajina Ghor). Pri tome, Qalat je pao bez borbe, budući je većina vladinih snaga iz toga kraja završila povučena u obranu oko 130 km jugozapadno smještenog Kandahara, a lokalnim dužnosnicima talibani su dopustili mirni odlazak. Slično je završila priča u Tarin Kotu, gdje je nakon pada Kandahara sam grad talibanima predan mirno – baš kao i Fayroz Koh. Za razliku od toga, vladine snage vojske i policije u gradu Pul-i-Alam – smještenom na pola puta od Kabula na jug prema gradu Ghazni – probale su se othrvati napadima i bile su na kraju silom prevladane. Time su se talibani našli na oko 60 kilometara južno od Kabula, a u svojoj su kompletnoj vlasti imali 16 od 34 afganistanskih pokrajina, te ukupno 18 pokrajinskih središta.

Talibani preuzimaju Mazar u subotu, 14. kolovoza

Do subote, 14. kolovoza 2021. godine, u vlasti Vlade iz Kabula ostala su samo tri bitna afganistanska grada – prijestolnica Kabul, te Jalalabad i Mazar-i-Sharif, ukupno četvrti po veličini grad u zemlji, kao i još niz manjih pokrajinskih centara. Tijekom dana nastavile su pristizati vijesti o munjevitom napredovanju talibana – koji su izgleda u brzom ritmu i praktično bez borbe osvojili grad Maimana, centar pokrajine Faryab na sjeverozapadu, i Asadabad u provinciji Kunar na sjeveroistoku države. Onda su na red došli i pokrajinska središta Mihtarlam (provincija Laghman), Sharan (provincija Paktika) i Gardez (provincija Paktia) na istoku te jugoistoku države – kao i Maidan Shahr, središte pokrajine Wardak, udaljeno tek oko 35 km jugozapadno od Kabula. No, završni dio drame na sjeveru Afganistana odvijao se do subotnje večeri, 14. kolovoza, u Mazar-i-Sharifu, glavnom centru sjevernog Afganistana. U tom gradu, središtu pokrajine Balkh, kojeg je afganistanski predsjednik Ashraf Ghani posjetio u srijedu 11. kolovoza – navodno dogovarajući jačanje obrane grada s lokalnim suprotstavljenim velmožama Abdulom Rashidom Dostumom i Atta Mohammad Noorom – borbe su navodno u subotu trajale tek koji sat. Nakon što su prvo isparile postrojbe vojske, a onda i policije, i sami velmože Dostum i Noor su s pristalicama te ostacima državnih dužnosnika u konvoju krenuli bježati na sjever. U večernjim satima oni su po mraku dospjeli do mosta preko rijeke Amu Darya kod Hairatana, te su prešli u Uzbekistan, dok je talibanima ostao grad i vojna tehnika tamošnjeg korpusa Kopnene vojske.

Zadnji dan – Kabul

Posljednji Salehov tweet prije bijega u Tadžikistan

Iako se iz američkih službenih izvora još nedavno čulo da bi Kabul mogao izdržati i do 90 dana opsade, tijekom jutra u nedjelju, 15. kolovoza 2021. godine, talibani su nakon osvajanja obližnjih sela krenuli ulaziti u sam Kabul, navodno iz dva smjera, a lokalne vlasti počele su se rasplinjavati. Glavne aktivnosti obuhvaćale su masovnu evakuaciju stranih diplomatskih predstavništava, dok su na tlu svjedoci opisivali izostanak ikakvih vidljivih priprema za obranu grada, osim opće navale stanovništva na banke i dućane. U tom svjetlu ne čudi ni da su još uvijek – izbjegavajući opću navalu na grad – talibani u rano popodne poslali i delegaciju predvođenu talibanskim vođom, mulom Abdulom Ghanijem Baradarom, na susret s ostacima Vlade. Cilj im je bio ugovorili nekakav prijenos vlasti. Tijekom pregovora, afganistanski predsjednik Ashraf Ghani podnio je ostavku, da bi potom zajedno sa svojim zamjenikom Amrullahom Salehom pobjegao u Tadžikistan. Kasno poslijepodne, mala putnička Cessna prevezla je u Tadžikistan još barem 5 grupa viđenih Afganistanaca, pretpostavlja se vodećih vojnih i policijskih dužnosnika, koji će ondje navodno zatražiti politički azil. Delegacija u kojoj su bili predsjednik parlamenta, kao i bivši zamjenik predsjednika Afganistana Younis Qanuni i Ahmad Wali Massoud, brat Ahmada Shaha Massouda, otputovala je u Pakistan, formalno na razgovore, a vjerojatno u izbjeglištvo. Talibanski osvajači su navodno proglasili i opću amnestiju za sve afganistanske vojnike, te pozivaju stanovništvo da ostane u kućama budući žele mirno preuzimanje grada. Tijekom samo jednog dana nestale su sve ideje o obrani Kabula, a onda i naznake neke velike bitke za grad, dok je počelo tek masovno presvlačenje kabulske policije u civilnu odjeću, ali i pojava skupina talibana na ulicama grada u kaosu. Nakon jučerašnjeg bijega u Uzbekistan, putem Twittera odlasio se Ata Mohammad Noor, tvrdeći da su on i Dostum, kao i branitelji Mazar-e-Sharifa, izdani zbog dobro organizirane i kukavičke zavjere. Danas, nakon Ghanijevog bijega, na službenom Twitteru oglasio se i sada već bivši ministar obrane Afganistana, general Bismillah Mohammadi, koji je – obraćajući se pobjegulji Ghaniju – napisao: “Svezali su nam ruke iza leđa i prodali domovinu. Neka je proklet taj bogati čovjek i njegova banda!”

Prvi talibanski potezi – oslobađanje zatvora i puštanje zatvorenika

Dok je navodno u subotu bila suzbijena pobuna zatvorenika u najvećem afganistanskom zatvoru Pul-e-Charkhi (smještenom oko 17 kilometara istočno od grada), taj je kompleks konačno osvojen tijekom nedjeljnog jutra i mase bivših zatvorenika su puštene na slobodu. Jednako tako su u nedjelju, 15. kolovoza, talibani osvojili i prostor zrakoplovne baze Bagram (iz koje su se Amerikanci potajice povukli u rano jutro 6. srpnja), gdje je navodno također oslobođen velik broj zatvorenika iz zatvora Parwan – među oko 5.000 ondje držanih zarobljenika bio je navodno i dio viših talibanskih dužnosnika. Svi ti ljudi, kao i zatvorenici iz brojnih pokrajinskih zatvora, vjerojatno su momentalno dopunili talibansko ljudstvo u navali. U nedjelju ujutro se čulo da talibani nadziru i sve granične prijelaze Afganistana, a bez borbe pao je i Jalalabad – zadnji veliki grad u rukama Vlade i središte istočne pokrajine Nangarhar – da bi iza podneva stigle vijesti i o padu provincije Bamijan u ruke talibana. U samom Kabulu, iz kojeg se tijekom noći aktivno evakuiralo strance prema kompleksu međunarodnog aerodroma, koncentrirale su se brojne izbjeglice iz raznih krajeva talibanskim napredovanjem šokirane države. Ujedno, ondje ujedno pristiže i nejasan broj stranih vojnika ne bi li pomogli zračnu evakuaciju velikog broja stranaca, prvenstveno diplomata, ali i civila – što je dodalo razinu kaosa u gradu te zakompliciralo tamošnje ionako nejasne prilike. Američke snage evakuirale su i francuskog veleposlanika u Kabulu, Davida Martinona s obitelji, te svo osoblje francuskog veleposlanstva. Cijelo poslijepodne i navečer avionima se evakuiraju američki građana iz Kabula prema Al Dhafri u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, što je povremeno bilo zaustavljeno talibanskim minobacačkim napadima na kabulsku zračnu luku. Zahvaljujući talijanskom Ratnom zrakoplovstvu, Kabul su do kasno poslijepodne napustili i posljednji talijanski građani, uključujući i osoblje veleposlanstva Talijanske Republike, dok je evakuacija hrvatskih građana bila tradicionalno kaotična i oslonjena ne na hrvatsku državu, nego prvenstveno na poslodavce za koje su dotični Hrvati radili u Afganistanu.

3. A vojska i policija?

Donedavno je pogled na Afganistanske nacionalne obrambene i sigurnosne snage (Afghan National Defence and Security Forces – ANDSF) izgledao prilično ružičasto. Sve te snage su 2003. ukupno brojile oko 6.000 ljudi, da bi se prema javnim izvorima iz 2019. godine pretvorile u policiju od oko 91.600 ljudi, i još Kopnenu vojsku od oko 173 tisuće ljudi, te Ratno zrakoplovstvo od oko 7.300 ljudi (financirani godišnjim obrambenim proračunom od oko 2 milijarde USD). Prema američkim podacima iz travnja ove godine konačno je na papiru bilo dostignuto ukupno brojno stanje od 182.071 vojnika i još 118.628 policajaca, a svi oni su navodno bili optimizirani za protupobunjenička i protuteroristička djelovanja. U svemu tome im je probleme radio konstantni defenzivni postav te rasipanje snaga širom države – na niz naselja, infrastrukturnih objekata, prometnica te odvojenih uporišta (koja je bilo teško braniti, a još teže opskrbljivati tijekom učestalih talibanskih opkoljenja). Uz opće logističke probleme, čak i u dobra vremena tu se spominjalo probleme s održavanjem brojnoga stanja svih tih organizacija, posebno među specijalistima.

Oprema 209. korpusa koju Uzbekistan nije propustio mostom u Termez, 15. kolovoza 2021.

Vojska je u Afganistanu bila organizirana u Kopnenu vojsku (Afghan National Army – ANA) i Zrakoplovstvo (Afghan Air Force – AAF). Kopnena vojska sastojala se od Zapovjedništva specijalnih snaga koje je tijekom zadnjeg desetljeća postupno dostiglo veličinu od oko 20.000 ljudi (pet brigada objedinjenih u Korpus za specijalne operacije krajem kolovoza 2017. godine), i koje je predstavljalo glavnu borbenu snagu Vlade u Kabulu. Glavnina ostatka Kopnenih snaga bila je koncentrirana u lake, teorijski manevarske snage – jednu mehaniziranu brigadu, sedam korpusa raspoređenih širom države i još jednu diviziju u glavnome gradu. Od svega toga su do večernjih sati u subotu, 14. kolovoza, u rukama Vlade iz Kabula ostali samo 201. korpus stacioniran oko Kabula i 111. divizija kopnenih snaga u Kabulu, te Korpus specijalnih snaga baziran u obližnjim krajevima provincije Wardak. Time se procjenjuje da su talibani zadnjih tjedana  od ukupno sedam korpusa Afganistanske narodne vojske zarobili ili uništili njih ukupno pet – 203. korpus u Gardezu, 205. u Heratu, 207. u Kandaharu, 209. u Mazar-i-Sharifu, 215. u Helmandu, te 217. u Kunduzu. Pri tome su oni vjerojatno zarobili i oko 70 posto ukupne vojne opreme koju su zapadne države posljednjih desetljeća donirale Afganistanu, što je samo dan kasnije bilo dopunjeno i postupnim zarobljavanjem čitavog ostatka.

Posebna je priča vezana uz tamošnje Ratno zrakoplovstvo. Naime, već je duže bilo jasno kako oko 80 do 90 posto zračnih udara po talibanima zapravo izvode SAD i njihovi saveznici, a postupni prestanak takvih aktivnosti jako se osjetio na terenu. Posebno se tu osjetilo i nedavno povlačenje oko 40 američkih bespilotnih letjelica iz sve šireg područja lokalnih borbenih operacija. Na to su se onda nadovezali i dodatni problemi za domaće zrakoplovne snage, koji su samo otežali borbeno stanje na tlu. Naime, krajem srpnja čulo se da je od oko 160 letjelica Afganistanskog ratnog zrakoplovstva, njih barem trećina neoperativna, bilo zbog nedostatka rezervnih dijelova, bilo zbog odlaska američkog ugovornog osoblja koje ih je pomagalo održavati u službi. Kad se tome doda još i učinak niza talibanskih likvidacija Vladi u Kabulu vjernih pilota, te manjak preciznog zrakoplovnog streljiva koji se pojavio ubrzavanjem ritma borbenih djelovanja, nije čudno da su se ti problemi počeli osjećati i širom države, na frontama oko niza opkoljenih i ugroženih provincijskih središta.

Iz Sjedinjenih Američkih Država učestalo se spominjalo kako je opremanje i uvježbavanje afganistanske policije i vojske ukupno koštalo oko 88 milijardi USD, što je sačinjavalo oko dvije trećine njihovih ukupnih donacija u tu zemlju od 2002. godine do danas. No, sada je sasvim jasno da su javna izvješća o uspješnosti tih investicija bila uvelike propagandna, te da se sustavno prešućivalo raširenu korupciju te praksu održavanja na popisima „vojnika-duhova“ i „policajaca-duhova“ – osoba koje nisu postojale u praksi, ali su na popisima omogućavale nadređenima da si spremaju njihove redovite prihode kao dodatak vlastitim primanjima. U isto vrijeme, uporno se čulo kako običnoj vojsci znaju kasniti plaće, dok se na terenu uporno čulo i o nedostacima u dostavi hrane te streljiva čak i u borbenim situacijama koje nisu obuhvaćale talibanska okruženja Vladinih snaga te potrebu dostave logistićke podrške zrakom.

Afganistanske snage ostavile su gomile oružja

Uz to, učestalo se čulo i o problemu tehnološke razlike između stranih financijera i instruktora te lokalnih snaga. Osim problema s redovitim održavanjem donirane opreme, za što se redovito koristilo strane plaćenike (koji su krenuli odlaziti čim se stanje stvarno pogoršalo), navodno je suštinski problem predstavljalo ustrojavanje afganistanskih postrojbi na način da za efikasna djelovanja ozbiljno ovise o intenzivnoj logistici te podršci iz zraka koju su uvelike pružali strani saveznici – budući da ta područja djelatnosti zapravo nisu bila u fokusu stranih mentora i donatora za pravu domaću izgradnju. Zato nije ni čudilo da sve od 2015. godine u javnoj sferi više nije bilo niza ključnih podataka kako o stanju i ustroju sigurnosnih snaga Afganistana, tako i o gubicima koje su te organizacije i njihove postrojbe redovite trpjele širom države – kako u pribavljanju ljudi, borbenim djelovanjima, ali i u epidemiji bolesti Covid-19 tijekom zadnjih godina. O svemu tome su jasno izvještavali i američki kontrolni mehanizmi, kojima je takvo skrivanje podataka onemogućavalo kontrolu efikasnog korištenja znatnih financijskih sredstava odvojenih za troškove Afganistana i tamošnjih američkih vojnih djelovanja. Sve ono što je time američki Pentagon štitio kao tajne podatke, dajući u javnost tek ružičaste propagandne detalje – ovih je dana eksplodiralo u lice kako američkih političara, tako i vojnih struktura koje se očigledno nisu pripremile za brzo urušavanje kompletne vojno-sigurnosne arhitekture Afganistana.

Smjena na čelu afganistanske vojske 11. kolovoza 2021. godine

Uz to, novačenje ljudstva u Afganistanu konstantno je bilo problematično, uz ozbiljne borbene gubitke podložno i sezonskim gubicima. čak do 30 posto kadrova, bilo zbog odlaska ljudi na sjetve ili žetve, ili borbenog dezertiranja – što je sve itekako utjecalo na koheziju preostalih postrojbi. A takve postrojbe se onda često slalo daleko od domaćih krajeva, u strani etnički prostor, gdje su oni bili posebno izloženi talibanskoj propagandi te pokušajima kupovine pred ikakve ozbiljnije operacije. Stanje su tu dobro ilustrirale i promjene na čelu Afganistanske narodne armije, gdje se od 2003. do 2021. godine ukupno izmijenilo 8 generala. No, dok je prvome od njih mandat trajao gotovo 7 godina (Bismillah Khan Mohammadi), a drugome gotovo pet godina (Sher Mohammad Karimi) – treći (Qadam Shah Shahim), četvrti (Mohammad Sharif Yaftali) i peti (Bismillah Waziri) su na tom mjestu između 2017. i 2020. izdržali po manje od 2 godine, da bi onda “rok trajanja” prvo pao na 347 dana za šestog (Mohammad Yasin Zia), pa 53 dana za sedmog (Wali Mohammad Ahmadzai) i konačno samo na 4 dana za osmog (Hebatullah Alizai). Naravno, takvom nestabilnom stanju nipošto nisu pomogle ni činjenice da su se ključni saveznici, Sjedinjene Američke Države, najednom prvo krenule potpuno samostalno (bez puno dogovora čak i s NATO saveznicima) sporazumijevati s neprijateljem u odvojenom mirovnom postupku negdje daleko od Afganistana, da bi onda krenuli i odlaziti – ponekad i bez osnovnog obavještavanja lokalnih snaga (kao u Bagramu 6. srpnja ove godine). Takav užurbani odlazak, umjesto postupnog javnog i jasno pripremljenog izvlačenja, u pravilu je za sobom povlačio i užurbano povlačenje ključnih civilnih kadrova te raznih profila zaposlenika brojnih privatnih vojnih kompanija o kojima su također ponekad ovisile i realne sposobnosti domaćih snaga – kojima su nasuprot stajali sve brojniji te dobro motivirani talibani, dodatno opremljeni zarobljenim oružjem, te ojačani i dodatnim iskusnim borcima oslobođenima iz raznih državnih zatvora širom Afganistana.

Talibanski su pobunjenici objavili pokretanje svoje godišnje proljetne ofenzive u Afganistanu, nanijevši time udarac tjednima obnavljanoj nadi u moguće mirovne pregovore. Ovaj potez dolazi dok se zahuktavaju pripreme za organiziranje dugo odgađanih afganistanskih izbora, za parlament i okružna vijeća, zakazanih za 20. listopada.

Nova pobunjenička operacija, nazvana “Al Khandaq”, započela je u rano jutro ove srijede (25. travnja) i “američki osvajači i njihovi obavještajni agenti” će biti njene “primarne” mete, kazali su Talibani u tematskoj izjavi. Ovaj potez uslijedio je nekoliko tjedana nakon što je predsjednik Afganistana, Ashraf Ghani, na međunarodnoj konferenciji u Kabulu ponudio ulazak u razgovore s Talibanima bez postavljanja prethodnih uvjeta, ne bi li se okončao sve ubojitiji sukob koji traje već 17 godina. Dok je Ghanijeva inicijativa bila široko pozdravljena od međunarodnih i domaćih igrača, pobunjenička skupina je šutjela, uz kruženje spekulacija da Talibani možda promišljaju uključivanje u ove razgovore. Omar Zakhilwal, afganistanski veleposlanik u susjednom Pakistanu, priznao je kako talibanska proljetna ofenziva predstavlja odbijanje Vladinog mirovnog nastojanja.

U intervjuu objavljenom u kasnim satima srijede, 25. travnja, na pakistanskoj privatnoj AAJ TV, Zakhilwal je ustrajao na stavu da Talibani nisu u stanju pobijediti vojnim sredstvima i da će oni morati prići stolu, ne bi li pregovorima postigli kraj “gadnog” afganistanskog rata. “Nadamo se da će oni (Talibani) doći do spoznaje i odabrati pravi put, a to je mir. Nikad se nećemo ostaviti te nade. Dok se mi nastavljamo braniti od njihove navale, i branimo stanovništvo, također neprekidno težimo i miru s njima“, kazao je afganistanski veleposlanik.

Talibani su u više navrata nudili ulazak u direktne razgovore sa Sjedinjenim Američkim Državama, ne bi li razriješili konflikt, ali su tražili povlačenje svih stranih snaga iz Afganistana prije uključivanja u unutar-afganistanski dijalog. Ova pobunjenička grupacija svoju je novu ofenzivu opravdala tvrdnjama da država i dalje ostaje pod “nelegitimnom” stranom “okupacijom“. Tisuće dodatnih stranih vojnika, ustvrdili su, raspoređuje se u Afganistanu prema smjernicama nove ratne strategije predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trumpa, i njih se opremilo “novim razornim oružjima i širokim vojnim ovlastima“. Putem svoje izjave Talibani su poticali afganistanske civile da se “potpuno uključe” u ofenzivu, kako podrškom borcima, tako i zadržavanjem “dovoljne udaljenosti” od američkih i afganistanskih vojnih baza i konvoja.

Trump je svoju strategiju za Afganistan objavio još u kolovozu 2017. godine, ne bi li pokušao preokrenuti napredovanje Talibana na bojištima kroz intenziviranje vojnih operacija, kojima se pobunjenike nastojalo pritisnuti na uključivanje u pregovore i dijalog s Vladom Afganistana. Dok su američki vojni zapovjednici od tada izvještavali o napretku na bojištima, Talibani su odgovorili jačanjem napada na sigurnosne snage Afganistana i postizanjem daljnjih teritorijalnih uspjeha. Prema aktualnim američkim vojnim procjenama, ova pobunjenička skupina trenutno kontrolira ili je borbeno prisutna u više od 44 posto Afganistana. Dok se bore s Talibanima, afganistanske snage sigurnosti moraju izaći na kraj i s rastućim utjecajem terorista Islamske države u Afganistanu. Ta je skupina preuzela odgovornost za nedjeljni smrtonosni napad na izborni centar u Kabulu, tijekom kojeg je poginulo više od 60 Afganistanaca.

Afganistanski izbori

Početkom ovoga mjeseca, afganistanska neovisna izborna komisija pokrenula je proces registracije birača za listopadske parlamentarne i lokalne izbore. Pobunjenička bi ofenziva, kažu analitičari, mogla predstavljati veliki izazov za afganistanske snage sigurnosti pri poslu osiguravanja sigurnosti birača.

Talibani su do sada odbijali tamošnji demokratski proces kao umjetnu koreografiju “okupatora” predvođenih od SAD, i pozivali su Afganistance da bojkotiraju izbore. Ujedinjeni narodi upozoravaju da i nadalje civili podnose glavninu tereta oružanog sukoba u Afganistanu, i dokumentirali su rekordnih 2.260 civilnih žrtava tijekom prva tri mjeseca 2018. godine. Više od 10.000 civila je ubijeno ili ranjeno tijekom protekle godine u Afganistanu.

Napetosti s Pakistanom

Intenziviranje neprijateljstva u Afganistanu uoči nove talibanske ofenzive vjerojatno će produbiti i napetosti službenog Kabula sa susjednim Pakistanom. Naime, afganistanski i američki dužnosnici upozoravaju na pobunjenička pribježišta u toj susjednoj državi, koja su Talibanima omogućila održavanje i jačanje njihove kampanje nasilja.

Veleposlanik Afganistana u Pakistanu, dr. Omar Zakhilwal

Veleposlanik Zakhilwal tvrdi da Islamabad još može pritisnuti i nagovoriti Talibane da pozitivno odgovore na mirovne inicijative njegovih vlasti. “Mi vjerujemo da Pakistan ima utjecaja (na Talibane). Mi se slažemo da on možda i nije takve snage koliko mi to mislimo. Ali on zasigurno nije ni na razini koju spominje Pakistan – da uopće ne postoji“, ustvrdio je afganistanski diplomat.

Donald Trump je početkom ove godine suspendirao vojnu pomoć SAD-a Pakistanu, sve dok ta država na poduzme odlučne poteze protiv spomenutih terorističkih pribježišta na svom teritoriju. Službeni Islamabad odbacuje ovakve optužbe, tvrdeći da su pakistanske snage sigurnosti već uklonile svu terorističku infrastrukturu sa svojih područja. Oni tvrde da su talibanski vođe i borci prešli natrag u Afganistan, budući da te skupine ondje kontroliraju opsežne prostore, i da je Pakistan izgubio sav utjecaj koji je imao među pobunjenicima. Pakistanski dužnosnici spominju kako se njihovu državu optužuje samo zbog propasti međunarodnih napora za osiguravanjem i stabilizacijom Afganistana, gdje SAD sada po tom pitanju traže “žrtveno janje”.

*Ovaj tekst je autor Ayaz Gul 25. travnja 2018. godine objavio na američkom portalu Voice of America (https://www.voanews.com/), pod originalnim naslovom „Afghan Taliban Launches New Spring Offensive “. Članak je u izvorniku dostupan na internetskoj adresi: https://www.voanews.com/a/taliban-to-end-peace-negotiations/4363866.HTML

Kraj ovogodišnjeg mjeseca studenog u NATO savezu obilježila su dva događanja – jedno pozitivno i jedno negativno. S dobre strane, okončana je godišnja vježba “Cyber Coalition 2013”, koja je okupila više od 30 zemalja – 28 zemalja članica NATO, plus Austrija, Finska, Irska, Švedska i Švicarska kao sudionice, te Novi Zeland i EU kao promatrači – ili oko 400 individualnih sudionika (300 u zemljama sudionicama, te više od 80 u vojnome kompleksu u Estoniji). Šesta vježba iz ovoga niza bavila se temom cyber-sigurnosti, koja je jedan od naglasaka NATO saveza posljednjih godina. Ono loše ticalo se Afganistana, gdje je u Pakistanu započela nova blokada prometa za potrebe NATO snaga u njihovu najvećem području operacija.

Svijet vs. Afganistan

Naime, pod organizacijom pakistanske stranke Tehreek-e-Insaf (PTI, pod vodstvom tamošnjeg nacionalnog političara Imran Khana) započela je 24. studenog 2013. još jedna blokada opskrbnog prometa NATO snaga u Afganistanu na prostoru pakistanske provincije Khyber-Pakhtunkhwa (K-P). Iako je u srpnju 2012. izgledalo da je logistički promet kroz Pakistan riješen, stanje se ondje promijenilo tijekom posljednjih mjeseci. Od tamošnjih izbora, održanih u svibnju ove godine – gdje su nacionalno na vlast došli konzervativci – podigla se razina osjetljivosti na napade bespilotnim letjelicama koji su učestali posljednjih mjeseci. Stanje je iskoristio PTI, koji ima i lokalnu vlast u prometno važnoj provinciji K-P – što je dovelo do niza zaustavljanja kamionskih konvoja, pretraga vozila, a onda 4. prosinca i do obustave NATO prometa preko Ground Line of Communication (GLOC), od Torkhama prema luci Karachi. Ova blokada, od koje se početno očekivalo da je tek prolaznog karaktera, produžila se na čitav kraj 2013. godine – te je počela utjecati i na opće odnose SAD i Pakistana, sve to baš u doba kad se kompliciraju i ukupni odnosi susjednog Afganistana i međunarodne zajednice.

Dok još nije upitno da bi predstojeća 2014. trebala biti godina povlačenja većine NATO snaga iz Afganistana – još nije jasno kako i kada će se to dogoditi. S jedne strane, pitanje je logistike povlačenja, koja se nakon više od godinu dana laganog ubrzavanja približava svojoj najaktivnijoj fazi. Koji god da tu bude opseg konačnog povlačenja (i predstojeće operacije “Resolute Support”), taj se postupak treba isplanirati do proljeća – čemu na putu stoje neslaganja lokalnih vlasti u Afganistanu i međunarodne zajednice.

Naime, slično kao i u Iraku, Sjedinjene Američke Države su za reguliranje svog ostanka u Afganistanu kao uvjet postavile sklapanje Bilateralnog sigurnosnog sporazuma (Bilateral Security  Agreement – BSA), s vladom predsjednika Kharzaija. No, od početnih očekivanja o brzom sporazumu, stvar se otegla. Aktualnom se predsjedniku Afganistana ne žuri – budući da otpor strancima jača njegovu reputaciju među Paštunima pred izbore zakazane za travanj iduće godine. Pri tome, on traži da se američke snage ograniči u poduzimanju operacija kojima stranci noću ulaze u afganistanske domove – što vjerojatno ne bi bilo mrsko ni Općoj skupštini uglednika (Loya Jirga), koja je inače velikom većinom podržala sklapanje BSA.

Tim je manevrima u pitanje doveden ostanak ukupno oko 84 tisuće NATO vojnika u Afganistanu (od čega su njih oko 60 tisuća Amerikanci). Taj broj treba u skoro vrijeme pasti na ukupno 8 do 12 tisuća  (navodno pretežito svekolikih instruktora), dok ni potpuni odlazak vojnih snaga SAD iz te zemlje nije isključen. Dok se detalji ostanka SAD u Afganistanu ne riješe, svoje vlastite pregovore na istu temu objavio je i NATO – čiji je Glavni tajnik Anders Fogh Rasmussen 22. prosinca natuknuo o takvim pregovorima NATO-predstavnika Mauritsa Jochemsa i Rangina Spante, savjetnika za nacionalnu sigurnost afganistanskog predsjednika. Naravno, zadržavajući zajedničku liniju prema Afganistanu, Rasmussen se ujedno i ogradio – taj sporazum, označen kao NATO Status of Forces Agreement (SOFA), neće biti sklopljen ili potpisan prije američkog BSA, čime jača i međunarodni pritisak na nacionalne vlasti u Kabulu.

Što dalje za Andersa Fogha Rasmussena?

Nakon što je Andersu Foghu Rasmussenu Sjevernoatlantsko vijeće 11. prosinca produžilo mandat na mjestu Glavnog tajnika NATO saveza za još gotovo godinu dana – do 30. rujna 2014. godine – postalo je jasno da će on osobno voditi i predstojeći NATO summit, zakazan za 4. i 5. rujna 2014. godine u Walesu, Velika Britanija. Ujedno, Rasmussen je tako ojačanog mandata mogao prisustvovati i skupu Europske unije o Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici (CSDP) – načelno tematskome zasijedanju Europskoga vijeća, koje se u Bruxellesu održalo 19. i 20. prosinca ove godine – gdje je on bio i ukupno prvi NATO-glavni tajnik koji se ovome tijelu neposredno obratio.

Uz niz ostalih, zapravo nevezanih pitanja, na ovom je skupu po prvi put od 2008. godine pažnja formalno bila tematski svrnuta na pitanja sigurnosti i obrane Europske unije – temu o kojima unutar EU ne postoji mnogo slaganja. Službeni su naglasci ovog EU skupa bili stavljeni na “promjene u strateškom okruženju EU“, koje dolaze u doba kontinentalnog rezanja financijskih sredstava za obranu.

Pri tome, Europsko je vijeće načelno odlučilo da rješenje aktualnih problema leži u tri odvojene točke: (1) povećanju efikasnost, vidljivost i utjecaja CSDP, (2) unapređenju razvoja sposobnosti, i (3) jačanju europske vojne industrije. Da bi CSDP dobila na značaju, (1) predlaže se ubrzavanje rasporeda civilnih misija EU i unapređivanje europskih snaga za brzi odgovor. Uz to, treba preispitati te poboljšati financiranje EU misija i operacija, a više posla preostaje i na teme cyber-sigurnosti, pomorske sigurnosti (gdje treba razviti i novu “EU strategiju pomorske sigurnosti”), te upravljanja granicama. (2) Po pitanju razvoja sposobnosti istaknuta je važnost suradnje – posebno na polju projekata provođenih pod okriljem Europske obrambene agencije (European Defence Agency – EDA), gdje su definirana i 4 područja aktivnijega rada: po pitanju daljinski upravljanih zrakoplovnih sustava (razvoj “zajedničkih dronova”, najkasnije do 2025. godine), jačanja sposobnosti dopune gorivom u zraku, razvoja vladinih satelitskih komunikacija “nove generacije”, te ponovo zajedničkog ovladavanja izazovima cyber-sigurnosti. (3) Što se obrambene industrije tiče, EU je tu pozvala na uspostavu više razine integracije, održivosti, inovativnosti i tržišne kompetitivnosti. U tu se svrhu istaklo ulogu malih i srednjih poduzeća (Small and medium Enterprise -SME), pozvalo se na razvoj zajedničkih industrijskih standarda u obrani, međusobno priznavanje vojnih certifikata, kao i na suradnju vojnih te civilnih istraživačkih sustava.

NATO i prosinački EU summit

Na sve to Rasmussen je odgovorio 19. prosinca. Istaknuo je da, ako Europa želi igrati neku ozbiljnu ulogu, EU mora razviti i neke stvarne te ozbiljne vojne kapacitete – posebice na polju bespilotnih izviđačkih letjelica, dopune goriva u zraku, te teških transportnih sposobnosti. To je sve teže, budući su se posljednjih godina izazovi pojačali, a obrambeni proračuni smanjili (u nekim europskim zemljama i za 40 posto). Takvo ponašanje utječe na ulogu Europe u svijetu, ali i na njenu sposobnost odgovora na krize – gdje treba očekivati da će novostvorenu prazninu popuniti neki drugi međunarodni igrači. Pri tome, Rasmussen je istaknuo da pojedine konkretne sposobnosti tu nemaju NATO ili EU, već pojedine nacije članice – koje svojim ulaganjima dobivaju mogućnosti djelovanja, u kojem god okviru one onda to djelovanje odlučile provesti. No, ako se tu stvari ne pomaknu s trenutne točke, nikoga ne treba čuditi okretanje SAD na druge strane, i drugim partnerima – što vjerojatno nitko u EU ne želi.

Ti su apeli pali na jedan vrlo neujednačen i razrovan prostor – polje sukobljavanja vrlo različitih suštinskih pogleda na tematiku ovoga skupa. Tako, britanski premijer David Cameron poziva na zajedničko suočavanje s novim sigurnosnim izazovima – dok ujedno odbija okupljanje resursa zemalja EU pod zajedničkim okvirom. Francuski predsjednik Francois Hollande poziva na zajedničko EU financiranje područja sigurnosti i obrane, navodeći tu kao primjer posljednje francuske intervencije (Srednjoafrička Republika) – gdje se onda na to mogao čuti i njemački odgovor. Po njemu, ako pojedina voljna i spremna članica krene intervenirati sama (jer joj se ne da čekati spore postupke postizanja EU konsenzusa), za takvo svoje solo-djelovanje ona ne može očekivati ni zajedničko snošenje troškova – jer “Mi ne možemo snositi troškove vojnih misija u čijem procesu odlučivanja ne sudjelujemo”, dok samo podvođenje akcije u Srednjoafričkoj republici pod okrilje EU za Njemačku traži posebni sastanak EU obrambenih ministara. No, to nije ništa u usporedbi s problemima kontinentalne vojne industrije – gdje usprkos desetljetnim pričama o standardizaciji i usklađivanju, stvarnost izgleda poprilično drugačije od priča. Europa održava 16 vojnih brodogradilišta, nasuprot američkih 2. U Europi se koristi 19 tipova oklopnih vozila i 14 tipova tenkova, u usporedbi s po jednim osnovnim modelom ovakve vojne tehnike u SAD.

Sve bi to možda još i bilo nekako podnošljivo da se u Europi ima beskrajno novca za obranu – a tome već neko vrijeme nije tako. Od EU obrambenih odvajanja u iznosu od 251 milijardu eura (343 milijarde USD) 2001. godine – ta su sredstva 2012. godine pala na ukupno 190 milijardi eura (260 milijardi USD) na kontinentalnoj razini. Pri tome, da stvari budu gore, posljednje su godine jasno pokazale da EU bez pomoći SAD u principu nije sposobna voditi kompleksnije vojne operacije – što jasno pokazuje i francuska odluka da u nedostatku usporedivih europskih sustava, za posao zračnog nadzora u operacijama širom Afrike kupe 12 američkih bespilotnih letjelica tipa Reaper. Time se umjesto pitanja “NATO i/ili EU?”, sve više nameće pitanje: “Žele li države u Europi uopće imati ikakve ozbiljne vojne sposobnosti, ili ne”?

Knjiga osobe navedene kao Mark Owen (što je pseudonim), te spisalački bitno iskusnijeg Kevina Mauera, kao koautora, prilično je zanimljivo djelo. Dok u žanru memoarne literature bivših specijalaca o njihovu vremenu provedenom u postrojbama specijalne namjene i ne bi bila nešto novo ili radikalno posebno, “Težak dan” je zanimljiv jer vodi prepričavanju detalja jedne konkretne i nedavne operacije. Naime, autor i ujedno glavni lik knjige voditelj je jedne od dvije udarne skupine u operaciji “Neptunovo koplje”, akciji kojom je u noći 1. svibnja 2011. likvidiran Osama bin Laden (o kojoj smo pisali na portalu Obris.org). Točnije, autor je bio u helikopteru koji se nesretnim slučajem srušio tijekom misije u Abbottabadu, pakistanskome gradu samo 50-ak kilometara od Islamabada, pri kompleksu zgrada u kojima se skrivao bin Laden – u helikopteru koji je onda ostavljen i pri polasku djelomično uništen eksplozivom.

No, iako je akcija uklanjanja osobe s kodnom oznakom “Geronimo” vrhunac knjige, “Teški dan” počinje konvencionalno – od djetinstva glavnoga lika, njegovog ulaska u oružane snage i onda opredjeljivanja za postrojbe posebne namjene, sve to kroz prvih 9 poglavlja knjige. Čitateljima se opisuje razvoj i obuka specijalca, njihova oprema i napredovanje u službi – s posebnim naglaskom na to što je United States Naval Special Warfare Development Group (poznata i kao SEAL Team Six), zašto tu skupinu u američkim oružanim snagama smatraju ozbiljnom, i kako u taj ograničeni krug profesionalaca ući. To sve predstavlja očekivani autorski put, i iako je korektno napisano, nije posebno oduševljavajuće. U radnju se postupno uvode detalji s terena, iz Iraka i Afganistana, tako da onda sam početak akcije “Neptunovo koplje”, u 13. poglavlju knjige, dolazi kao nekakav logični vrhunac radnje. To je ujedno i vrhunac vojne karijere nominalnoga autora (s njegovih ukupno 13 tura na terenu), o čijem formalnome završetku govore poglavlje 19. i kratki epilog.

Sama je akcija obračuna s Osamom bin Ladenom prilično zanimljiva. Planiranje i priprema operacije vidljiva je iz perspektive koju ostali javni i medijski izvori na tu temu nisu mogli obuhvatiti. U tekstu se vide i promišljanja o mogućim stranputicama akcije, kao i činjenica da na terenu stvari tek u idelanome slučaju zapravo samo donekle sliče planiranoj i uvježbanoj varijanti operacije, iz razdoblja priprema. Sve je to korektno i grafički ilustrirano, gdje pomalo žalosti da su fotografije iz ranijih faza autorove karijere u koloru (ukupno 16 fotografija – pejzaži, oprema i akcije), dok osam stranica ilustracija vezanih uz poduhvat u Pakistanu čine tek crno-bijele karte, sheme i 3D-prikazi.  

Tipični komplet personalizirane opreme

Ono što u knjizi “No easy day” posebno upada u oči je i utjecaj dvaju vanjskih, nevojnih faktora na moderno ratovanje. Prvi je tu utjecaj medija, koji prate ratove općenito, ali i djelovanje američkih postrojbi u njima. Dok je za same pripadnike postrojbe SEAL tim 6, zvane i DEVGRU, smiješno čitati bajke o sebi samima, postupno na vidjelo izranja i nešto drugo – problemi u odnosu s odvojenim izvještajnim sustavom, koji radi svoje brzo i ustrajno, a mimo državnih nastojanja za plasiranjem službene verzije događaja. Dok se i neki opisi iz knjige zapravo razlikuju od te, službene verzije, i pri kraju same knjige postaje vidljiva i određena zabrinutost autora za svoj identiteta (sada kao umirovljenika, civila) te sigurnost. Kao drugo, u ovome se djelu odražava i ponešto od američke unutarnje i vanjske politike – od oklijevanja političara, “Washingtonske mašine”, u davanju odobrenja za akcije – što sve ovisi o birokraciji i pravnicima, pa do načina na koji se opisuje političko skupljanje bodova na uspješno zaključenome poduhvatu. Upravo ova otvorenost autora pri opisima politike, vjerojatno je bila zaslužna za barem dio događanja koja su uslijedila izdavanju knjige “No easy day”.

Dva uređaja više daju šire vidno polje i finiju sliku

Na kraju, treba spomenuti i kontroverze koje je objava knjige “No easy day” izazvala ove jeseni u Sjedinjenim Američkim Državama. Naime, prezentacija njenog prvog izdanja održana je početkom rujna, u predizborno vrijeme. Ubrzo po izlasku knjige, televizijska stanica Fox News je otkrila pravo ime autora –  Matt Bissonnette – no to je bio tek početak kontroverzi. Dodatnu je reklamu knjizi dala javna diskusija je li u njoj bilo odavanja nekih podataka koje bi američki obrambeni sustav označio kao tajne? I tu je na kraju odgovor ipak bio “DA”, iako s vrlo malo konkretnijih komentara. Kao drugo, a vezano uz pitanje tajnosti – postavilo se i pitanje, nije li Matt Bissonnette pri svojoj suradnji oko knjige ujedno povrijedio i Sporazum o čuvanju tajnih podataka (Non-disclosure Agreement), koji je potpisao ulaskom u oružane snage. Ovdje su se nedoumice koncentrirale oko pravnih detalja – gdje je bivši specijalac svoj tekst, umjesto prvo na pregled pravnoj službi američkoga Pentagona, dao izdavaču i njihovom specijaliziranom pravniku – opet time prekršivši politiku čuvanja povjerljivih podataka. Svemu tome nije pomoglo ni izdavačko tempiranje datuma pojavljivanja knjige na policama – početkom rujna, taman nakon održavanja Nacionalne konvencije Republikanske stranke, i gotovo istodobno s Nacionalnom konvencijom Demokratske stranke – dakle, na samome početku furiozne jesenske faze izborne kampanje u predsjedničkim izborima 2012. godine. Za knjigu koja se bavi aktualnim vojnim temama iz domene postrojbi specijalne namjene, to je garantiralo da će njeni prigovori na političare biti spomenuti i u kampanji za izbor novog vrhovnoga zapovjednika, što možda i nije bilo baš ono što si je autor zapravo priželjkivao.

Iako se čitava ta diskusija posljednjih mjeseci utišala, možda i zbog kraja izbornoga ciklusa te prelaska teme u vode pravnih postupaka o odavanju klasificiranih podataka, sve ovo smo i u doba neposrednog odvijanja smatrali dovoljno zanimljivim da o tome na portal Obris.org, u video kutak, 5. rujna uvrstimo povezani video-prilog pod naslovom “Nedavno izašla knjiga o smaknuću Osame bin Ladena ipak odaje povjerljive podatke, tvrdi Pentagon”. Možete ga ponovo vidjeti ovdje…  

Podaci o knjizi:

“NO EASY DAY, The only first-hand account of the Navy SEAL mission that killed Osama bin Laden“, autori Mark Owen i Kevin Maurer, ilustrirano, 316 stranica (s prilozima, bez indeksa i tek sa simboličkim popisom literature), izdanje Michael Joseph of Penguin Books, UK, 2012.

Upravo je posljednjih tjedana započelo postavljanje scene za izlazak glavnine međunarodnih snaga iz Afganistana. Aktivno traje odlazak onih dodatnih snaga, svojevrsnoga vala, koji je američki predsjednik otposlao na Hindukuš praktično paralelno s donošenjem plana bitnog povlačenja svoje vojske iz te zemlje do kraja 2014. godine. A naravno, odmah kad su svoj odlazak najavili Amerikanci, bilo je jasno da njihov raspored ujedno znači i odlazak većine ostalih ondje prisutnih zemalja – kojih je većina tamo i završila zbog svojevrsne političke usluge Washingtonu, a ne iz neke brige za budućnost Afganistana i Afganistanaca. No, to nije ujedno i kraj tamošnjih problema.

S jedne strane, Sjedinjene Američke Države, ali i njihovi svekoliki saveznici, ipak ne žele da taj odlazak glavnine njihovih snaga iz Afganistana postane simbolom poraza Zapada i pobjede afganistanskih pobunjenika predvođenih pokretom talibana. S druge strane, nakon više od deset godina uspostave kakve-takve države i demokratske vlasti, nije im u interesu vidjeti ni nagli pad svega što se po tom pitanju radilo na terenu.

Američke se snage aktivno povlače iz Afganistana

Da se to ne bi dogodilo, počelo se poduzimati niz mjera – za sada više politički, a tek s vremenom i praktično, vojno. Dok SAD aktivno povlači svoje snage iz države, računajući ih gotovo prepoloviti u idućih nekoliko mjeseci, postalo je jasno da smanjivanje opsega i vojne snage misije ISAF samo znači da će nju od kraja 2014. godine u Afganistanu zamijeniti jedna nova i manja međunarodna vojna misija – koja tek čeka svoje detaljnije javno oblikovanje. Jedino što je tu jasno je činjenica da će većina NATO zemalja u njoj sudjelovati, ali malim sredstvima i malobrojnim ljudstvom. Do tada, na redu je povlačenje.

Kopneni put prema Pakistanu bit će glavna ruta za izvlačenje vojne opreme iz Afganistana

Od kraja jeseni, u Afganistanu bi trebalo ostati oko 60 tisuća američkih i oko 40 tisuća koalicijskih vojnika (odnedavnih preko 100 tisuća Amerikanaca, i saveznika čiji je broj stabilan od kraja 2009. godine) – što su brojke koje bi prema planovima trebale postupno opadati do prosinca 2014. Pri tome, glavni problem NATO članica i njihovih saveznika u Afganistanu nije samo izvlačenje ljudi, već gomila opreme koju se na tom bojištu nagomilalo tijekom posljednjih godina. Spominje se više od 50 tisuća motornih vozila viška te više desetaka tisuća brodskih kontejnera opreme koja na kraju nije bila iskorištena u operacijama – i sve to treba otpremiti kući. Radi se o ogromnome poslu, gdje materijal treba razvrstati i pripremiti za transport – što se, za razliku od Iraka gdje su neke susjedne zemlje poslužile kao logistički centri, u Afganistanu radi na licu mjesta (sporije i lako moguće ometajuće za aktualna djelovanja). Imajući u vidu dug i skup transport, i ne čudi da je do sada Vlada SAD Afganistanu interventno poklonila oko 20 tisuća komada stvari, vrijednih oko 3 milijuna USD. Toga će tijekom idućih godina biti još mnogo.

Krajem srpnja su lokalni vojni specijalci navodno počeli i sami planirati te izvoditi manje zračno-desantne operacije

Dok se SAD i saveznici polagano pripremaju za odlazak, traje ljeto – što je i vrhunac borbene sezone u Afganistanu. Uz gotovo svakodnevne sukobe u već neko vrijeme jasno vidljivim „problematičnim“ zonama (posebice zabačenim planinskim prostorima, često i uz granicu s Pakistanom), posljednjih mjeseci medije posebno preplavljuju vijesti o lokalnim vojnicima i policajcima koji najednom svoje oružje okreću na strane vojnike, svoje mentore i kontrolore. Takve pojave ne čude iz više razloga. Kao prvo, lokalne su afganistanske snage posljednjih godina krenule pojačano i naglo ekspandirati – do kraja 2013. planira se imati oko 352 tisuće lokalnih vojnika i policajaca svih vrsta, a samo Afganistanska narodna armija je od 2007. do danas skočila s 50 tisuća ljudi na njih oko 200 tisuća. Pri povećanju takvog opsega, logično je da pod oružjem završe i mnogi kojima ondje nije mjesto. Kontrole se navodno rade, ali ni one ne mogu riješiti baš sve, pa su tu propusti i žrtve nešto na što se mora računati. Posebno je to važno, imajući u vidu da pobunjenici u Afganistanu ratuju vrlo vješto, iskorištavajući aktivno slabe točke Zapada (koji je već tradicionalno osjetljiv na ljudske žrtve, praktično pa očekujući da se ratovi mogu voditi bez gubitaka, gotovo kao u video-igrama). Kad se pogleda u omjeru s ukupnim brojem zapadnih vojnika u Afganistanu, pa čak i u omjeru s drugim i medijima manje zanimljivim oblicima napada, ti incidenti – zvani i „plavo-na-zeleno“ – nipošto nisu presudni, samo su neugodni.

Politička je scena Afganistana totalno izlomljena, i iz nje se ne nazire nasljednik predsjednika Kharzaija

Ono što bi lako moglo biti presudno za Afganistan, pitanje je budućnosti tamošnje političke vlasti. Naime, krajem te iste 2014. godine, kada se ISAF i Zapad gotovo pa izvlače iz zemlje, dovršava i drugi petogodišnji mandat predsjednika Hamida Kharzaija. Dok Ustav Afganistana dosadašnjem predsjedniku – koji je skoro pa simbol države u međunarodnome okolišu – načelno brani ponovno kandidiranje, alternativni se kandidat ne nazire. Afganistanska je politička scena rudimentarna, plemenski i regionalno određena te izrazito izlomljena. Da bi vladao podijeljenom zemljom, za čelnika se načelno podrazumijeva da bi trebao biti Paštun (većinski narod), ne-taliban (time i u dobrim odnosima s ne-paštunima, koji su činili većinu oporbe talibanskome režimu) i barem donekle demokratski prihvatljiva osoba. A takva se pojava danas u Afganistanu ne nazire. Ono što se nazire je mogućnost da novi-stari predsjednik nekakvom makinacijom, mnogo prizemnijom od akrobacija koje je u Rusiji izvodio Putin, krene u neki „novi drugi predsjednički mandat“ – u kojem se svjetlu gleda i preslagivanja afganistanske Vlade od prije nekoliko dana. Takva bi varijanta bila loša, za Afganistan i za njegove međunarodne saveznike, ali bi ipak bila bolja od povratka talibana na vlast u zemlji. A upravo ovo posljednje opcija je koje se mnogi urbani i obrazovani građani Afganistana jako boje dok promišljaju budućnost – provodeći sadašnjost prenošenjem novca u inozemstvo (posebno popularno – u Dubai) i kupovinom nekretnina za sklanjanje na neke daleke strane adrese.

————————————

Ovaj je tekst pisan za medijsku kuću Al Jazeera Balkans – na čijem je web-portalu i objavljen 12. rujna 2012. godine u rubrici Mišljenja. Tekst je pod naslovom “Afganistan na putu u novo doba” i u redakcijskoj opremi, dostupan na adresi: http://balkans.aljazeera.net/makale/afganistan-na-putu-u-novo-doba.

————————————

Kabul, sjedište vlasti koja polako pod svoje preuzima sigurnost u većini države

U posljednja tri mjeseca, tijekom ovogodišnje glavne borbene sezone, dogodilo se mnogo stvari bitnih za Afganistan i međunarodna djelovanja u toj zemlji. Na konferencijama u Chicagu (NATO) i Tokiju (međunarodni donatori Afganistana) postavljena je financijska konstrukcija lokalnih sigurnosnih snaga i čitave države za idućih nekoliko godina. Ove napore međunarodne politike prate jednako dalekosežne promjene i na terenu, u Afganistanu – 13. svibnja započela je i treća faza predavanja pojedinih dijelova države u ruke lokalnih vlasti, da bi krajem srpnja krenulo i ozbiljno povlačenje međunarodnih snaga iz Afganistana (bitno olakšano 3. srpnja, otvaranjem opskrbnog puta kroz Pakistan, koje je uslijedilo nakon američke isprike za žrtve prošlogodišnjeg incidenta na granici Afganistana i Pakistana). Usprkos brojnim manjim napadima pobunjenika, svi ti elementi daju razloga ljeto 2012. godine proglasiti stvarno ključnim za daljnji razvoj ove zemlje, međunarodne prisutnosti u njoj, te same misije ISAF u kojoj i Hrvatska aktivno učestvuje.

1. Međunarodni kontekst

Afganistan ubire iznimno malo javnih prihoda i uvelike ovisi o donacijama

NATO summit u Chicagu (20. i 21. svibnja 2012. godine) okupio je više od 50 svjetskih vođa, prvenstveno predstavnika zemalja koje i vojno djeluju u Afganistanu – 28 NATO članica i još 22 zemlje-partnera (uključujući dodatno i predsjednike Afganistana i Pakistana). Tom je prilikom detaljnije razrađena strategija izlaska iz Afganistana, načelno predstavljena još na summitu Saveza u Lisabonu krajem studenog 2010. godine. Kraj međunarodnog vojnog djelovanja u Afganistanu je zadan za 31. prosinca 2014. godine, s tim da do tada čitav prostor države bude u rukama lokalnih vlasti – koje će tu odgovornost preuzeti sredinom 2013. godine, provedbom četvrte i posljednje tranše preuzimanja teritorija. Od tada pa do kraja 2014. misija ISAF bila bi još pri ruci vlastima u Kabulu, za slušaj neočekivano jakih pobunjeničkih djelovanja, dok bi nakon kraja 2014. na terenu ostala samo manja, neborbena i obučna misija NATO (koju još treba detaljnije definirati).

Na svome velikom okupljanju, NATO je odlučio i o ustroju lokalnih sigurnosnih snaga (ANSF – vojska, policija i sigurnosne službe), koje bi do kraja 2013. trebale imati ukupno oko 352 tisuće ljudi pod oružjem, da bi onda do 2015. pale na financijski lakše održivih 230 tisuća ljudi. O financiranju ovih snaga – koje pretežito ovisi o stranim uplatama, budući da Afganistan jedva da ima ikakvih prihoda – također se odlučivalo u Chicagu. Procijenjeno je da će spomenute lokalne sigurnosne snage u periodu do 2024. godine koštati oko 4,1 milijardu USD godišnje, što je ujedno i cifra o čijem se prikupljanju postigao dogovor. Dok je sam Afganistan ponudio udio od 500 milijuna USD godišnje, glavninu su rekle dati Sjedinjene Američke Države (2,4 milijarde USD godišnje), te ostali ISAF saveznici (1,3 milijarda USD godišnje). Ovdje se posljednjih tjedana iskristalizirao i doprinos Hrvatske (500 tisuća USD), Slovenije (500 tisuća USD) i Crne Gore (400 tisuća USD), nekih od zemalja regije koje sudjeluju u misiji ISAF.

Suzbijanje korupcija uvjet je za pristup dijelu doniranih novčanih sredstava

Dok je time riješen trošak lokalnih snaga sigurnosti u Afganistanu, ukupno financiranje te o donacijama ovisne države bilo je tema donatorske konferencije u Tokiju, 8. srpnja ove godine. Ondje je više od 80 sudionika, država i međunarodnih organizacija vlastima u Kabulu obećalo oko 16 milijardi USD – točnije, oko 4 milijarde USD godišnje, tijekom idućih četiri godine, od 2012. pa do kraja 2015. godine – u sklopu plana nazvanog “Tokyo Framework of Mutual Accountability“. Dok bi barem polovica obećanih sredstava stizala u afganistanski državni proračun, ostatak treba sjedati na posebne račune pod nadzorom uglednih međunarodnih organizacija (recimo, Svjetske banke) – s kojih će se barem 80 posto novca trošiti na neki od 22 “programa nacionalnih prioriteta” usklađena s lokalnim vlastima.

Sva su ova međunarodna financijska obećanja popraćena uvjetima, sadržanim u posebnome aneksu završne deklaracije donatorske konferencije (to je onaj “mutual accountability“, izražen i u imenu čitavog završnog dokumenta ovoga skupa). Uplate se njima izričito vežu uz nastavak uspostave vladavine prava u državi i borbu protiv korupcije, inače u Afganistanu prilično široko udomaćenoga fenomena. Osim općih donatorskih provjera financija, zakazanih za svake dvije godine, tu su definirani i tzv. “poticajni programi”. Oni do 2014. godine obuhvaćaju 10 posto ukupno alociranih sredstava, da bi onda rasli na 20 posto ukupne sume, a njihova dostupnost ovisi o konkretnoj provedbi mjera na zadanim područjima. Ujedno, donatori su u Tokiju dogovorili i održavanje iduće ovakve konferencije, zakazane za 2014. u Londonu – gdje će biti raspravljano o financiranju Afganistana od 2016. do 2019. godine.

2. Stanje u Afganistanu na terenu

Komercijalne djelatnosti, kao i razvoj općenito, ovise o sigurnosti i ulaganju donatora

I u samom Afganistanu 2012. je jako aktivna godina, tijekom koje ISAF namjerava (1) konsolidirati stanje na jugu zemlje (Regionalna zapovjedništva Jug i Jugozapad), (2) proširiti sigurnu zonu oko Kabula (posebice na istok prema Nangaharu, na jug prema Wardaku i Logaru, te prema Ghazniju), (3) raditi na otvaranju i sigurnosti prometne Rute 1 (glavne komunikacije između Kabula i paštunskih centara populacije oko Kandahara te centralnoga dijela doline rijeke Helmand), (4) nastaviti operacije protiv Al Qaede i drugih organizacija (recimo, tzv. pakistanskih talibana) u prostorima Nuristana i Kunara, i (5) tijekom smanjivanja snaga nastaviti nadzor bitnijih naselja i prometnih pravaca u Regionalnome zapovjedništvu Sjever (izlazi prema centralnoazijskim zemljama, koji su postali bitni u kontekstu tzv. Sjeverne distribucijske mreže) te Regionalnom zapovjedništvu Zapad (stanovništvo provincija Herat i Farah, te granični prijelazi Torah Ghundi i Islam Qala prema Iranu), te prometa po Ruti 2 (od Kabula, preko sredine države, kroz Herat, do prijelaza Islam Qala i onda u Iran).

Spomenuto smanjivanje savezničkih snaga već je započelo. Od kraja srpnja kreće izvlačenje 23 tisuće američkih vojnika (2. faza smanjivanja snaga otposlanih prije koju godinu u sklopu tzv. „Vala“), koji idu kući u grupama od 350 do 500 ljudi dnevno – pretežito iz Regionalnog zapovjedništva Jugozapad, Jug, te ponešto i iz sastava Zapovjedništva Istok. Neki odlaze i iz zapovjedništava Sjever i Zapad, gdje treba ostati oko 6000 američkih vojnika, kao specijalizirana potpora (tzv. „enablers“ – helikopteri; postrojbe specijalne namjene; obavještajne i izviđačke postrojbe; inženjerija) koalicijskim snagama pod vodstvom Njemačke (sjever) i Italije (zapad). To povlačenje treba biti dovršeno do sredine kolovoza ili najkasnije do 30. rujna. Oko 1. listopada u prostoru operacija trebalo bi ostati oko 68 tisuća američkih i oko 40 tisuća ne-američkih ISAF koalicijskih vojnika.

Povlačenje američkih trupa započelo je krajem srpnja ove godine

Ovo smanjivanje snaga pratit će i ukupna promjena koalicijskoga postava – bit će povećan broj savjetničkih timova u afganistanskim postrojbama, koji će sve manje djelovati „Rame uz rame“ („Shona ba Shona“ na Dariju), a sve više kao pravi savjetnici. Kako i ovaj proces posljednje vrijeme vidljivo napreduje, lokalne snage sve češće same planiraju i izvode operacije – otkrivajući pri tome i nove probleme, posebice po pitanju pribavljanja osoblja, resursa (planskih i provedbenih), te kohezije postrojbi viših od bojne.

Afganistanske nacionalne sigurnosne snage (Afghanistan National Security Forces – ANSF) još traže dosta posla. Kao prvo, treba dovršiti njihovo popunjavanje. Maksimalnih 352 tisuće pripadnika planira se dostići do 1. listopada ove godine, dok će samo ustrojavanje i opremanje bojni, kao i njihovo uklapanje u dodatne brigade, potrajati do prosinca 2013. godine. Posebni su problemi bili vidljivi kod ustrojavanja afganistanskog zrakoplovstva. Poništen je natječaj za nabavu turbo-prop zrakoplova za blisku borbenu podršku, čime ta sposobnost neće zaživjeti do druge polovice 2016. godine, a slične probleme ima i lokalna transportna avijacija. Bez obzira na kupovinu preko 40 Mi-17 helikoptera za ANSF, čime bi njihov broj u afganistanskoj službi uskoro mogao preći 100, ove će letjelice i ubuduće biti deficitarna roba.

Težak teren komplicira logistiku te uvjetuje jačanje afganistanskog vojnog zrakoplovstva

Poseban je problem logistika afganistanskih postrojbi. Imajući na umu da su prvo uspostavljane manje pješačke borbene postrojbe (a sada i ponešto topništva), tek se odnedavna krenulo poticati lokalne snage da i svakodnevnu opskrbu te održavanje vlastitih postrojbi krenu raditi sami – dakle, bez stalnog i aktivnog sudjelovanja koalicijskih snaga. To ide teško – identificiranje opskrbnih potreba, slanje popisa uočenih potreba po uspravnicama sustava, i odgovaranje na njih – čitav taj sustav još radi neredovito, što i ne čudi kad imamo u vidu da je tek oko pola pripadnika snaga ANSF elementarno pismeno. No, ni tu stanje nije jednako loše u svim dijelovima sustava, budući da specijalne postrojbe djeluju bitno bolje od redovite vojske ili policije. Zanimljivo je primijetiti i da se pri ustrojavanju specijalističkih, kao i općenito postrojbi višega ranga – navodno otvorio vrlo primjetan problem obrazovanja viših časnika za potrebe lokalnih afganistanskih snaga. Kako tu nisu u pitanju znanja koja je lako prenijeti na nekakvim tečajevima, vidljivo je započeto s korištenjem negdašnjih časnika, obrazovanih u Sovjetskome Savezu i drugim zemljama, a u vrijeme monarhije ili komunističke vladavine Afganistanom. Uglavnom, u okviru pojedinih savezničkih Regionalnih zapovjedništava (koja se poklapaju s područjima pojedinih korpusa Afganistanske narodne armije – ANA) lokalne snage sve češće uspijevaju planirati svoja djelovanja na korpusnoj i izvoditi ih na brigadnoj razini. Time je oko 90 posto operacija na bojištu po svojoj prirodi partnersko, dok oko 40 posto operacija u potpunosti vodi ANSF.

Velik broj suvišnih vozila i raznih roba opterećuje saveznički izlazak iz Afganistana

Dok afganistanske snage sve intenzivnije ratuju same, koalicija im postupno predaje na korištenje i vojnu infrastrukturu – vojne baze i objekte, dok ih se veći broj i jednostavno ukida. Od negdašnjih 640 baza, sada zapadne snage koriste njih oko 500, dok će taj broj za koji mjesec pasti na između 300 i 400. Na toj bi razini fond infrastrukture trebao stagnirati neko vrijeme, ne bi li onda krenulo i radikalno smanjivanje – na malo velikih operativnih baza, i onda, konačno, na tek nekoliko strateških baza u kojima će biti smještene trajnije prisutne snage NATO saveza nakon 2014. godine. Na taj se postupak veže i pitanje logističke pripreme predstojećeg povlačenja koalicijskih snaga iz Afganistana. Naime, mnogo je razne robe doneseno na teren tijekom proteklih godina, a malo je toga opet odneseno kada bi se uočilo da više nema potrebe. SAD navodno u Afganistanu imaju deklarirani višak od gotovo 50 tisuća vozila i više desetaka tisuća brodskih kontejnera punih rezervnih dijelova, oružja i opreme. Radi se tu o količini koja bi za odvoz tražila više od 30 mjeseci, pod uvjetom da se svakih sedam minuta otpošalje po jedno vozilo ili kontejner – a to su samo viškovi, dok odvoz postupno čeka i oprema operativnih snaga koje će postupno otići s bojišta. Kako tu veliku ulogu igra i dužina transportne rute, ključnim se pokazao transportni pravac kroz Pakistan.

3. SAD i prometni put kroz Pakistan

Dok su odnosi Afganistana i SAD proteklih mjeseci vidljivo ojačani – prvo sklapanjem Strateškog partnerstva (2. svibnja potpisanog u Kabulu, a na snagu stupilo 4. srpnja 2012.), a onda i američkim davanjem statusa „glavnog ne-NATO saveznika“ režimu u Kabulu (7. srpnja ove godine) – odnosi Washingtona s afganistanskim susjedom Pakistanom pokazali su se bitno problematičnijima.

Odnosi SAD s Pakistanom bili su izrazito loši još od 26. studenog prošle godine (incident kod grebena Salala, tijekom kojeg su poginula 24 pakistanca) – od kada je bio blokiran i najkraći kopneni put opskrbe NATO snaga u Afganistanu (tzv. „Ground Lines of Communication“ – GLOC) što cestama prolazi kroz Pakistan. Nakon prvotnog odbijanja svih odnosa, profilirala su se tri pakistanska zahtjeva za obnovu suradnje – (1) isprika za napad i pogibiju vojnika, (2) obustava djelovanja bespilotnih letjelica na teritoriju Pakistana i (3) plaćanje iznosa od po 5000 USD po svakom prevezenom kamionskome tovaru robe (namjesto negdašnjih 250 USD po kamionu, za svaki od oko 600 tovara dnevno – za koje SAD navodno nije bio spreman platiti više od 500 USD po komadu). Dok se još tijekom veljače špekuliralo o mogućoj američkoj isprici Pakistanu, tijekom prve polovice 2012. godine ništa se nije promijenilo – čak ni tijekom NATO summita u Chicagu, kada su kulminirali politički pritisci na Islamabad.

Afganistanske snage sigurnosti – garant Ustava i štit lokalnih vlasti

Spomenuta transportna ruta, koja započinje u velikoj luci Karachi, još početkom 2009. godine prenosila je i do 75 posto ukupnosti roba za NATO u Afganistanu. Ta je vrijednost postupno padala osposobljavanjem sjevernog opskrbnog koridora – vlakom i kamionima kroz Kazahstan, Kirgiziju, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan, a iz luka na Baltiku ili Crnome moru. Od oko 260 tisuća tona ne-ubojite robe, koju su tijekom 2010. godine SAD i NATO prebacili u Afganistan, početkom te godine još je oko 40 posto toga išlo preko Pakistana, da bi taj udio do jeseni iste godine pao na oko 30 posto i potpuno prestao tijekom 2011. godine. Procjenjuje se da je zatvaranje ovog prometnog pravca, vezano s intenzivnijim korištenjem tzv. Sjeverne distributivne mreže („Northern Distribution Network“) i zračnog transporta, NATO snage na mjesečnoj bazi koštalo dodatnih oko 100 milijuna USD.

Do preokreta je tu došlo 3. srpnja ove godine, kada se američka državna tajnica Hillary Clinton javno ispričala obiteljima 24 pakistanske žrtve graničnog sukoba iz studenog 2011. Po ostala dva pakistanska zahtjeva vlasti u Islamabadu baš i nisu postigle mnogo – napadi bespilotnim letjelicama su nastavljeni, a cijena transporta kroz Pakistan izgleda da je ostala ista kao i prije blokade (oko 250 USD po tovaru), doduše, praćena odmrzavanjem američke pomoći Pakistanu sadržane u okviru „Coalition Support Fund“ programa. Navodno je dogovoreno da će se pakistanska transportna ruta ubuduće koristiti za svu robu osim oružja i streljiva – što je ograničenje koje već postoji i na Sjevernoj distributivnoj mreži – gdje će spomenute vojne robe vjerojatno i dalje biti transportirane zračnim mostom.

4. Hrvatsko djelovanje u Afganistanu

Intenzivna obuka posljednjih godina stvorila je i nešto kvalitetnih lokalnih snaga

Dok još traje djelovanje 19. kontingenta hrvatskih snaga u Afganistanu, regulirano odlukom Hrvatskog sabora od 10. prosinca 2010. godine (koja za 2011. i 2012. godinu odobrava slanje do 350 vojnika u misiju ISAF) – Vlada RH je 26. srpnja, na svojoj 43. sjednici, postavila i nove okvire. Broj ljudi za Afganistan smanjen je u skladu s najavama koje su se čule proteklih mjeseci. Za ostatak ove godine (20. kontingent) vrijediti će po prvi put javno obznanjena „Odluka o rotaciji, broju i organizacijskoj strukturi pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske u mirovnoj operaciji u Afganistanu (ISAF)“ – koja u rujnu ove godine predlaže slanje 259 pripadnika OS RH u Afganistan, podijeljenih u 14 strukturno odvojenih dijelova. Stanje tijekom iduće, 2013. godine, regulirat će nova „Odluka o sudjelovanju pripadnika OS RH u mirovnoj operaciji u Afganistanu (ISAF)“, dokument kojeg je Vlada donijela istog tog 26. srpnja, a kojem još u jesen predstoji i saborska procedura. Pred zastupnicima Hrvatskoga sabora tada će se naći prijedlog koji također definira smanjivanje ljudstva na Hindukušu – od danas dozvoljenih do 350 vojnika, taj bi broj između 1. siječnja i 30. travnja 2013. trebao biti smanjen na maksimalno 300 ljudi, da onda od 1. svibnja do 31. prosinca bude ograničen na maksimalnih 250 vojnika. Time i Hrvatska sudjeluje u općem povlačenju iz Afganistana, postupku koji bi nakon 2014. trebao dovesti do tamošnjeg djelovanja samo manjeg broja vojnih mentora i instruktora.

————————————

Ovaj je tekst pisan za medijsku kuću Večernji list, konkretno, za njeno izdanje Vojna Povijest – na čijem je web-portalu dostupan i njegov sažetak (http://vojnapovijest.vecernji.hr/clanak/broj-17/ljeto-2012-godine-kljucno-za-buducnost-afganistana-274). Puni je tekst objavljen u mjesečniku Vojna Povijest, broj 17 od kolovoza 2012. godine, na stranicama 6-9. Ondje je bio opremljen i ovdje reproduciranim vlastitim fotografijama. 

————————————

Nakon više od sedam mjeseci zastoja, NATO cestovni promet ponovo kreće iz Pakistana u Afganistan

Nakon višemjesečne obustave prometa, Pakistan je odlučio otvoriti svoje transportne pravce za opskrbu NATO snaga u Afganistanu. Rezultat je to dužih i vrlo intenzivnih političko-diplomatskih razgovora, koji su na kraju doveli do javne isprike američke državne tajnice Hillary Clinton obiteljima 24 pakistanske žrtve sukoba kod grebena Salala, na granici Afganistana i Pakistana, 26. studenog prošle godine.

Ponovna uspostava prometa već  se jučer kasno našla na izvanrednoj sjednici Obrambenog odbora kabineta pakistanske vlade (Defence Committee of the Cabinet – DCC), a tijekom dana bi na put trebali krenuti i prvi kamioni s robom. Dok se prvih 77 tovara za Afganistan najavljuje do kraja dana, do pune normalizacije transporta vjerojatno će ipak još proći neko vrijeme.

Iako zbog pakistanske blokade nije došlo i do potpune obustave opskrbe savezničkih snaga u Afganistanu (na raspolaganju su bili tzv. Sjeverna distributivna mreža – Northern Distribution Network, za robu neborbene namjene – i zračni prijevoz), njene su se posljedice itekako osjećale na terenu. Ujedno, dodatni troškovi intenzivnijeg korištenja opskrbe zrakom za NATO su na mjesečnoj bazi iznosili oko 100 milijuna USD – kako je to nedavno bio procijenio Leon Panetta, aktualni američki ministar obrane.

Jučerašnji sastanak Odbora za obranu kabineta pakistanske vlade, pod predsjedanjem premijera Raje Pervaiza Ashrafa

Nakon intenzivnih pregovora – u kojima je sudjelovao i američki zapovjednik misije ISAF, general John Allen, koji je u posljednjih desetak dana čak dva puta posjetio Islamabad – američka je isprika stigla u sklopu telefonskog razgovora dviju ministrica vanjskih poslova, Hillary Clinton i Hine Rabbani Khar (koja tu dužnost u Pakistanu obavlja od 19. srpnja 2011.). Uz žaljenje za pakistanske vojne žrtve, SAD su napomenule kako će se raditi i na tome da se slične situacije više ne ponove.

Ujedno, postignut je sporazum i oko nove cijene transporta kroz Pakistan. Prije 26. studenog se navodno po tovaru plaćalo oko 250 USD. Tijekom posljednjih mjeseci  pakistanski su izvori spominjali zahtijevanja od 5000 USD po tovaru, što su SAD odbile ujedno nudeći oko 500 USD po tovaru – dakle, praktično duplo od sume prije incidenta na granici. Iako točan ishod ovog pregovaranja još nije jasan, postoje naznake da je na kraju pregovora cijena transporta po tovaru zapravo ostala ista kao i prije studenog 2011. godine – doduše, praćena odmrzavanjem američke vojne pomoći Pakistanu. Ta sredstva, u sklopu programa “Coalition Support Fund”, navodno trenutno iznose oko milijardu USD i njihova bi isplata Islamabadu trebala otpočeti uskoro.

Dok je dogovoreno da će se pakistanska transportna ruta ubuduće koristiti za svu robu osim oružja i streljiva (koje će vjerojatno i dalje pristizati zrakom), osnovna je važnost ovog sporazuma o prijevozu vezana za predstojeće povlačenje glavnine savezničkih snaga iz Afganistana. Upravo je to izvlačenje snaga iznimno teško provesti samo Sjevernom rutom i zračnim mostom, budući se, uz ljude, iz Afganistana izvozi i ogromna količina raznolike robe koja je nagomilana u više od deset godina savezničkih vojnih i vojno-civilnih aktivnosti na Hindukušu. Pri tome, upravo je transportna ruta kroz Pakistan i najkraći put za tu svekoliku robu od polazišta u Afganistanu do najbližih morskih luka za daljnju brodsku otpremu – što automatski znači da je to i najjeftiniji transportni pravac.

Smatrali smo ga potrebnim objaviti i ovdje, budući da se stanja u Pakistanu na portalu Obris.org do sada nismo opsežnije dotakli, iako se radilo o temi koja je obilježila i neke aspekte razgovora na summitu NATO u Chicagu, 20. i 21. svibnja 2012. godine.

—————————————————————————————————————–

U malo više od mjesec dana, Pakistan se dva puta naizgled našao na rubu vojnoga udara – posljednji put prije desetak dana. Iako do toga na kraju ni do danas nije došlo, ne bi čudilo da tamošnje vlasti uskoro ipak padnu – srušene ne pobunom vojske, već odlukama sudske vlasti, koje bi onda vojska sa zadovoljstvom provela i silom, bude li potrebno. Sudski postupci koji posljednjih dana tresu civilnu vlast u Pakistanu s jedne su strane vezani za nacionalnu sigurnost – uz navodno traženje pomoći od Pakistanu omraženih Sjedinjenih američkih država, a pri suzbijanju samovlade domaćih oružanih snaga – dok se s druge strane radi o Hrvatskoj tako dobro poznatoj „borbi protiv korupcije“, gdje izgleda da vrh pakistanske sudske vlasti u aktualno-političke svrhe koristi procesuiranje navodnih korupcijskih kaznenih djela iz prve polovice 1990-tih.

Temelji sukoba

Jedina islamska nuklearna sila, Pakistan, uopće nije stabilno društvo. Sklop je to etnički jako različitih pokrajina sa zapadnoga ruba britanskog podkraljevstva Indija, koje je u novoj državi uvezala islamska vjera i strah od Indije, s kojom se više puta ratovalo. Takav obrambeni naglasak u državi nametnuo je i pakistansku vojsku kao jedan od temelja ovog, navodno demokratskog društva. Ovakav je status Oružanim snagama dao i posebnu snagu – Pakistan je praktično pola svoga postojanja proveo pod vojnom vlašću, da bi pod zadnje u civilne ruke država opet došla krajem ljeta 2008. godine, odlaskom s vlasti generala Perveza Musharafa. Na izborima, održanima sredinom veljače 2008. godine, pobijedile su stranke civilnih političara, dakle – oporba vojnim vlastima. Predsjednikom države postao je udovac Benazir Bhutto, Asif Ali Zardari (zbog korupcionaških afera poznat i kao „gospodin 10 posto“), čija je parlamentarno većinska stranka dala i premijera, Yousufa Razu Gilanija.

Asif Ali Zardari - Uspon u vrh vlasti na krilima ženine političke dinastije

Dok se „Pakistanska narodna stranka“ pokojne Benazir Bhutto 2007. dogovorila o sudjelovanju na izborima s vojnim vlastodršcem Musharafom, dobivši i posebnu amnestiju oko optužbi za korupciju koje su joj pratile čelništvo – „Pakistanska muslimanska liga-Nawaz“, inače druga po snazi civilna stranka u zemlji, to nije učinila. Kako nije dobio amnestiju, njen vođa Nawaz Sharif nije mogao osobno izaći na izbore. Tako je drugi po snazi civilni političar u državi, iako na čelu ukupno druge stranke u državi, ostao izvan vlasti u kojoj je njegova stranka i koalicijski sudjelovala. Ova podjela iz 2008. i danas itekako utječe na civilnu vlast u Pakistanu.

Kao u većini demokratskoga svijeta, i u Pakistanu je na snazi trodioba vlasti. Jedino, dok i u tamošnjim dokumentima formalno stoji standardna trodioba – na zakonodavnu, sudsku i upravnu vlast – u svakodnevnoj je praksi Pakistana stanje malo drugačije. Prema svojim odnosima, vlasti se ondje izgleda dijele na vojnu, političku i sudsku. Vojska je uvelike svijet za sebe, s većim brojem svojih ljudi u tijelima vlasti, te ovećim udjelom u nacionalnome gospodarstvu. Politička vlast, koncentrirana u strankama, osim što posljednjih godina opet vodi državu, ujedno kontrolira i parlament, glasački stroj vladajućih klika. Iako civilna vlast formalno ima prednost pred vojskom, u praksi to uvelike ne stoji i predmetom je sukoba. Treća grana vlasti u Pakistanu – sudska, predvođena Vrhovnim sudom Pakistana – ispala je poprilično neovisna i od vojske i politike, posebice nakon velikog udjela u padu s vlasti vojnog vlastodršca Musharafa 2008. godine. Nove su vlasti u ožujku 2009. godine na poziciju vratile i osporavanog predsjednika Vrhovnoga suda Iftikhara Muhammada Chaudhrya, no tek nakon velikih javnih nemira. Dok se u međuvremenu smirilo suprotstavljanje pakistanskog sudstva i vojske, priča se da upravo ta nevoljkost nove političke vlasti u obnovi sudskih postavljenja krije i osnovu aktualnih sukoba pakistanskoga sudstva i političke vlasti u zemlji.

Vojno-civilno natezanje

Nakon što je gotovo deset godina vojne vlasti Perveza Musharafa bitno umanjilo ugled vojske u javnosti, ni njegovim odlaskom s vlasti 18. kolovoza 2008. godine te stvari nisu krenule na bolje. Pakistanska je vojska suočena s učestalim američkim napadima na ciljeve u zemlji, sve bez javne dozvole lokalnih vlasti, intenzivirali su se obračuni s pakistanskim talibanima, ali je jako oslabljen i sam vojni utjecaj u društvu. Sve je te probleme Musharaf ostavio u nasljedstvo Ashfaqu Pervezu Kayaniju, generalu koji je za načelnika Glavnog stožera pakistanske vojske stigao krajem 2007. godine, s čela tamošnje vojno-obavještajne službe ISI.

To je loše stanje 2011. krenulo na gore, posebice kada je 2. svibnja u Abbottabadu, nedaleko glavne pakistanske vojne akademije, tim američkih mornaričkih specijalaca ubio Osamu bin Ladena, a sve bez informiranja ili sudjelovanja pakistanske vojske i tamošnjih vlasti općenito. Ova je sramota navodno vezala ruke pakistanskim oružanim snagama koje se moraju barem doimati nepopustljivo, ne bi li zadržale ono malo preostaloga ugleda, a izgleda da je pokrenula i novo poglavlje u borbi za prevlast između vojnih te civilnih vlasti u Pakistanu.

Pakistanske su vlasti 26. veljače 2012. srušile kompleks u Abbottabadu, mjesto bin Ladenove smrti

Naime, kako izgleda, američki su zahtjevi za istragom skrivanja Osame bin Ladena u Pakistanu otvorili civilnim vlastima pogled na pravo more problema u tamošnjem sektoru nacionalne sigurnosti. Moguće je baš to bilo uzrokom da je 10. svibnja američkim vlastima u Washingtonu predan i memorandum kojim pakistanske civilne vlasti predlažu vojno-sigurnosnu suradnju – konkretno, uvođenje ozbiljnijeg civilnog nadzora nad pakistanskom vojskom te vojnom obavještajnom službom, ukoliko im SAD pomognu u sprečavanju vojnoga udara koji bi nakon takvih mjera vrlo lako mogao slijediti. Kada je sadržaj tog dokumenta dospio u javnost sredinom listopada 2011. godine, skandal su mediji nazvali „Memogate“, i započela je najnovija civilno-vojna kriza u Pakistanu.

Iako se ona u početku koncentrirala oko Husaina Haqqanija, pakistanskoga veleposlanika u Americi za kojeg se sumnjalo da je autor ili barem otpošiljatelj spomenutog dokumenta, njegovom ostavkom 22. studenog 2011. nije došlo do smirivanja stanja. Od smjene je Haqqani u Islamabadu praktički u kućnome pritvoru. Dok su politički suparnici vladajućih, okupljeni oko Nawaza Sharifa, o čitavome slučaju pokrenuli i sudsku istragu, vlada je do kraja studenoga skandal „Memogate“  nastojala usmjeriti na parlament i njegov Odbor za nacionalnu sigurnost, u kojima ima većinu. No, to im izbjegavanje suda nije uspjelo.

Naime, taman usred rješavanja jednog problema nacionalne sigurnosti – otvorio se novi, kada su 26. studenog NATO postrojbe u višesatnoj borbi ubile 24 pakistanska vojnika, na postaji uz granicu te zemlje s Afganistanom. Proglašena je obustava opskrbe NATO snaga u Afganistanu, dodatno je zaoštreno pitanje skandala „Memogate“, a Pakistan je zaobišao i međunarodnu konferenciju o Afganistanu, održanu u Bonnu 5. prosinca 2011. godine.

Dok se zaoštravao sukob vojske i civilnih vlasti, posebice vlade predvođene premijerom Gilanijem, predsjednik Pakistana Zardari otputovao je 7. prosinca u Dubai, na liječenje manjeg srčanog udara – što je odmah pokrenulo špekulacije da se zapravo maknuo iz zemlje uoči vojnoga udara, do kojega onda ipak nije došlo. U ta dva tjedna, koliko je Zardari izbivao iz zemlje, Vrhovni je sud započeo saslušanja oko slučaja „Memogate“, a i odnosi Pakistana te SAD dodatno su zaoštreni američkim napuštanjem pakistanske zrakoplovne baze Shamsi.

Načelnik glavnog stožera Kayani (desno) i general Ahmed Shuja Pasha, čelnik ISI

Iako je 23. prosinca vojska i izrijekom opovrgla da sprema novo preuzimanje vlast u zemlji, strahovi se nisu smanjili, kao ni kriza vojno-civilnih odnosa – sada prenesena na postupanje Vrhovnoga suda, konkretno – na njegova saslušavanja o famoznome memorandumu kojim su civilne vlasti navodno od stranaca tražile zaštitu pri provođenju sigurnosnih reformi u zemlji. Iako nije došlo do podizanja ikakve optužnice, priča se nastavila zaoštravati i nakon sudskog saslušanja bivšeg veleposlanika Haqqanija 9. siječnja ove godine. Dapače, kako su tog istog ponedjeljka i načelnik Glavnoga stožera Kayani te general Ahmed Shuja Pasha, čelnik vojno-obavještajne službe ISI, u pismenom očitovanju sudu ustvrdili da spomenuti memorandum smatraju istinitim, kriza je dostigla novi vrhunac. U srijedu, 11. siječnja, Vlada je s funkcije sekretara obrane smijenila Naeema Khalida Lodhija, drugog čovjeka pakistanskoga Ministarstva obrane, inače odnedavno umirovljenog generala i čovjeka od povjerenja uniformirane vojske. Na taj potez, protumačen teškom provokacijom, načelnik Kayani odgovara javnim prijetnjama i provođenjem navodno davno dogovorene smjene na čelu 111. brigade – posebno sposobne postrojbe u glavnome gradu, koja je obično bila prva pri izvođenju vojnih udara u Pakistanu. Kada je predsjednik Zardari na sve to još u četvrtak 12. siječnja nenajavljeno otišao u Dubai, situacija je opet uzavrela, po drugi put u samo mjesec dana – no do vojnoga udara opet nije došlo.

Po Zardarijevu povratku iz jednodnevnog boravka u Dubaiju, s medicinske kontrole ili nekakvog vjenčanja, ovisno o tome koga se pita – civilne su vlasti pokušale pregovorima smanjiti napetosti s vojskom, prebacivši donekle teret i na parlament. Ondje je premijer Gilani za 16. siječnja zatražio i dobio glasovanje o povjerenju vladi, što i nije bio posebno rizičan potez imajući u vidu komotnu parlamentarnu većinu njegove Pakistanske narodne stranke.

Političko-sudska nadbijanja

Dok traju sudska saslušanja oko afere „Memogate“, Vrhovni je sud Pakistana počeo intenzivno raditi na još jednom pravnom polju koje jako boli aktualnu vlast – na obnovi sudskoga progona predsjednika Asifa Ali Zardarija, za korupciju iz doba kad mu je pokojna supruga Benazir bila premijerkom. Kako je 2009. ukinut akt kojim su, među ostalim, i Bhutto te njen muž od diktatora Musharafa dobili amnestiju – što im je 2007. omogućilo povratak u zemlju i izlazak na izbore 2008. – Vrhovni je sud još prošle godine polagano počeo obnavljati pritisak oko procesuiranja tih djela, o kojima je postupanje u Švicarskoj bilo zaustavljeno 2008. godine, intervencijom pakistanskih tada još uvijek vojnih državnih vlasti. Mnogi u toj priči itekako vide politiku, budući se procesuiranje te davne korupcije povezuje s pritiscima na političku vlast današnjeg Pakistana – o održavanju izbora za gornji dom pakistanskoga parlamenta, zakazanih za ožujak, ali i oko iznude prijevremenih općih izbora, koji bi se inače redovito trebali održati početkom 2013. godine.

Kako vlada i ministarstva tu odbijaju surađivati s pakistanskim sudstvom, svi su se oni otvorili za sudsko postupanje radi neizvršavanja službene dužnosti. Upravo za to je pakistanski Vrhovni sud početkom prošloga tjedna pozvao na odgovornost i predsjednika tamošnje vlade, Yousufa Razu Gilanija. Premijer se odazvao pozivu suda u četvrtak, 19. siječnja, kada je pred sucima ustvrdio kako do službenoga postupanja nije došlo, jer predsjednik Pakistana Zardari ipak ima funkcionalni imunitet. Za 1. veljačezakazano je ročište na kojem će se to pitanje imuniteta posebno razmatrati, kao prethodno pitanje. Dok se odaziv premijera Gilanija smatra potezom smirivanja tenzija, ne treba posebno spominjati da se za raspravu sredinom idućega tjedna oštri čitav oveći tim prominentnih vladinih odvjetnika.

Premjer Gilani je u travnju 2012. ipak osuđen zbog nepoštovanja suda

Dok pakistansko sudstvo tvrdi kako samo radi svoj posao, ne čudi da mnogi analitičari posljednjih tjedana vojni udar u Pakistanu uopće ne smatraju vjerojatnim, budući da izgleda kako vojska samo treba pričekati da sudovi obave svoje, sruše vladu i svojevrsnom pravosudnom silom dovedu do niza novih izbora. Uz priče o učestalim tajnim pregovorima ljudi iz kruga oko pakistanskoga predsjednika s predstavnicima sudstva, ne bi začudilo ni da premijer Gilani u nekom momentu podnese i ostavku, bude li to potrebno kako bi se zaštitio vođa njegove stranke Zardari. Bilo kako bilo, i idući će tjedni u Pakistanu biti obilježeni nastavkom ovih sudskih postupaka – oko afere „Memogate“, ali i oko negdašnje korupcije predsjednika Pakistana, „gospodina 10 posto“, Asifa Ali Zardarija.

Problemski sklop Afganistan, i što dalje

Glavni problemi NATO summita ticali su se Hamida Karzaija od Afghanistana, te Pakistanca Asifa Ali Zardarija

Na summitu je sudjelovalo više od 50 svjetskih vođa, prvenstveno predstavnika zemalja koje i vojno djeluju u Afganistanu – 28 NATO članica i još 22 zemlje-partneri. Svi su oni u Chicago došli, među ostalim, i po smjernice daljnjeg međunarodnog djelovanja na obroncima Hindukuša. Među uzvanicima koji su pohodili McCormick Place Convention Center , bio je i predsjednik Afganistana, Hamid Karzai, ali i Pakistana – Asif Ali Zardari – kojeg se pozvalo nenedano, tik pred početak skupa. Bitno je napomenuti da se i pitanje Afganistana na Summitu zapravo tematski podijelilo na dva dijela, vezana uz ove dvije osobe, i to na:

(1) pitanje budućnosti samoga Afganistana, do 2014. godine i nakon nje, te

(2) pitanje opskrbe NATO snaga (koje su trenutno u Afganistanu) pravcem kroz Pakistan, što je opskrbni smjer koji je u prekidu još od nesretne serije incidenata s kraja 2011. godine.

Hrvatske stavove o ovoj tematskoj točki programa Summita prikazali smo i uoči sastanka NATO, na temelju izjava ministra Kotromanovića i generala Slavka Barića (zamjenika načelnika Glavnog stožera OS RH za planove i resurse) snimljenih tijekom njihove diskusije pred saborskim Odborom za obranu 25. travnja ove godine. Ovi se stavovi od kraja travnja do sredine svibnja nisu nimalo promijenili, budući je premijer Milanović po završetku Summita u novinarske mikrofone ponovio praktično pa isto.

 1. Afganistan

Tematski je blok vezan uz sam Afganistan na prvi pogled prošao poprilično dobro, a gotovo sve najavljene stvari stvarno su i obavljene. No, dok talibani tvrde kako je čitav taj NATO Summit jedan beskoristan skup, “koji je samo iz očaja ponavljao istu staru priču” – kao što poslovica kaže, “vrag je u detalju”.

Na summitu u Chicagu, NATO je donio strategiju izvlačenja iz Afganistana – obvezao se okončati rat, koji je prema Obami već i sada “efektivno završen”. Nakon što se ovih dana provede i treći niz predaje pojedinih područja Afganistana u “ireverzibilnu” sigurnosnu nadležnost lokalnih vlasti, one bi sredinom 2013. trebale imati odgovornost za čitav teritorij države, kao i za borbene operacije. Sve NATO borbene operacije morale bi prestati do 31. prosinca 2014. godine, do kada bi se zapadne snage i povukle iz zemalje – izgleda, bez obzira bude li u to doba još daljnjih borbi s pobunjenicima ili ne. Na terenu bi dotadašnje organizacijske forme trebala zamijeniti nova, neborbena misija NATO – sa zadatkom obuke, savjetovanja i izobrazbe Afganistanske narodne armije (ANA). Doduše, za nju još uopće nije jasno kojeg će biti oblika – radi li se tu samo o snagama namijenjenim obuci i izobrazbi lokalnih snaga, ili ipak i o nekoj vrsti “Snaga za brzo djelovanje”, koje bi mogle i priskočiti u pomoć afganistanskim postrojbama u nevolji? Usprkos upozorenjima iz vojnih izvora, o tome se od političara na Summitu nije čulo ni riječi, kao ni o iole detaljnijim planovima za slučaj da sve ne krene po volji zemalja čiji su predstavnici 20. i 21. svibnja zasjedali u Chicagu.

Dok NATO zasjeda, borbe u Afganistanu i dalje traju

Saveznici su se složili i s planom kretanja brojčane snage afganistanskih snaga sigurnosti – one bi trebale postupno rasti do ukupno 352 tisuće ljudi pod oružjem krajem 2013. godine, da bi se taj broj onda nakon dvije godine održavanja smanjio na ponešto lakše održivih oko 230 tisuća. No, ostaje činjenica da su te lokalne snage vrlo slabe, a među ostalim im nedostaje i iole ozbiljnijeg zrakoplovstva te topništva. Osim toga, dok je jasno da će do predviđenog smanjivanja lokalnih snaga doći prvenstveno zbog financijske krize u zemljama NATO i ostalim financijerima vlade u Kabulu – izgleda da nije ujedno iznesen i plan kako zapravo u praksi demobilizirati tih 120 tisuća Afganistanaca, posebice u doba kada je i tamošnji državni sustav u krizi, gdje opadanje proračuna uvjetuje sahnjenje svekolike međunarodne pomoći. Dok su Kanađani izgleda ostali neumoljivi oko svog odlaska iz Afganistana u proljeće 2014. godine, rijetka svjetla točka  postala je Francuska. Doduše, ona je ostala pri odluci o povlačenju svojih ljudi iz Afganistana do kraja 2013. godine, ali je novi predsjednik Francois Hollande ipak donekle popustio te najavio ostanak jednoga dijela kontingenta, posvećenog obuci lokalnih snaga. Time su Francuzi dobili svoje, a ujedno je ipak očuvan i princip “zajedno u misiju, zajedno iz nje van”.

Što se tiče održavanja afganistanske vojske i policije nakon kraja 2014. godine i povlačenja glavnine zapadnih snaga, iza zatvorenih je vrata navodno dogovoreno da će to do 2024. koštati oko 4,1 milijardu USD godišnje. Sam je Afganistan ponudio u tom trošku sada sudjelovati s oko 500 milijuna USD godišnje (što bi trebalo postupno rasti – ne bi li 2024. dosegnulo čitav potreban iznos), dok bi glavninu trebale dati SAD – oko 2,4 milijarde USD. Ostale bi zemlje saveznice namirile još oko 1,3 milijarde USD godišnje. Upravo se oko tog posljednjeg iznosa mediji ne mogu složiti – dok su neki javili kako su se Europljani ponudili samo za oko 10 posto potrebne sume – prema Davidu Cameronu, britanskom predsjedniku vlade, za trajanja summita navodno je prikupljena 1 milijarda. On je naveo da je to postignuto najavljenim prilozima Australije, Danske, Njemačke, Italije, Nizozemske, Estonije i drugih, dok bi ostatak do ukupno željenih 1,3 milijarde trebao biti obećan uskoro. Bilo kako bilo, imajući u vidu dosadašnje ishode takvih masovnih obećavanja novca – zdrava doza skepse tu baš i nije na odmet. Neki čak izostanak nedvojbenog sakupljanja čitavog željenog iznosa broje i u neuspjeh američke summit-diplomacije, iako je u više navrata bilo naglašavano da ovaj skup nije ni bio zamišljen kao donatorska konferencija.

2. Pakistanski put opskrbe NATO snaga

Za razliku od tematike samoga Afganistana, summit nije postigao pomak po pitanju Pakistana i njegova sudjelovanja u opskrbi NATO snaga u Afganistanu tim putem (poznatim i pod nazivom “Ground Lines of Communication” ili GLOC). Dok se to pitanje možda i može odgađati, što se tiče borbenih djelovanja u Afganistanu, čija se opskrba posljednje vrijeme pojačano oslonila na druge dostavne puteve – pretežito putem Ruske federacije i srednjoazijskih republika, nekadašnjih sastavnih dijelova SSSR-a, vojni izvori tvrde da je pakistanska ruta ipak ključna za sam izlazak NATO iz Afganistana – točnije, za odvoz ogromnih količina vojnoga materijala koji se u toj zemlji nagomilao od početka tamošnjeg zapadnog ratovanja sada već davne 2001. godine.

Kopnena ruta opskrbe kroz Pakistan već je pola godine zatvorena

Pakistan je svoje granice zatvorio za NATO pošiljke krajem studenog 2011. godine, nakon savezničkog napada na svoju postaju granične policije (što je Pakistan koštalo života 24 vojnika graničara). No, nakon prvotnog odbijanja svih odnosa, profilirala su se tri pakistanska zahtjeva za obnovu suradnje – (1) isprika za napad i pogibiju vojnika, (2) obustava djelovanja bespilotnih letjelica na teritoriju Pakistana i (3) plaćanje iznosa od po 5000 USD po svakom prevezenom kamionskome tovaru robe (namjesto negdašnjih 250 USD po kamionu, za svaki od oko 600 tovara dnevno – za koje SAD navodno nije spreman platiti više od 500 USD po komadu). Kako sada izgleda, sporazum nije postignut ni po jednoj od tih točaka, što se lijepo vidjelo i u ponedjeljak, kada se američki predsjednik Obama javno zahvalio Rusiji i nacijama Središnje Azije na pomoći u opskrbi trupa u Afganistanu, niti ne spomenuvši Pakistan, čiji je predsjednik sjedio za stolom. Jednako se tumači i činjenica da Ali Zardari tijekom skupa nije izborio ni samostalan sastanak s domaćinom, što je privilegija koju je Karzai dobio bez problema.

Otkad je zatvorena transportna ruta kroz Pakistan, oko pola potrebnih zaliha  u Afganistan se doprema sjevernim putem, vlakom i kamionima kroz Kazahstan, Kirgiziju, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan (iz luka na Baltiku ili Crnome moru), dok ostatak stiže zračnim mostom direktno u Afganistan – što je sve bitno kompliciranije i skuplje od prijevoza kroz Pakistan. Uz to, neke od spomenutih zemalja postavljaju i dodatna ograničenja na prijevoz streljiva i druge “smrtonosne opreme” svojim teritorijem – zbog čega te robe moraju ići zrakom.

U luci Karači već se duže besposleno gomilaju cisterne koje su NATO u Afganistanu opskrbljivale gorivom

Godinama je većina potrebne robe u Afganistan stizala preko Pakistana, prvenstveno iz velike luke Karači. Dok je još početkom 2009. godine udio ove rute u ukupnosti opskrbe bio i do 75 posto, ta je vrijednost postupno padala osposobljavanjem sjevernog opskrbnog koridora, preko prostora negdašnjeg SSSR-a. Od oko 260 tisuća tona ne-ubojite robe, koju su tijekom 2010. godine SAD i NATO prebacili u Afganistan, početkom te godine još je oko 40 posto toga išlo preko Pakistana, da bi taj udio do jeseni iste godine pao na oko 30 posto i potpuno prestao tijekom 2011. godine. Iako se od netom održanog NATO summita očekivalo da taj prometni pravac ponovo otvori za korištenje – do toga nije došlo, usprkos vrlo oštrome diplomatskom pritisku na pakistansku delegaciju.

Uz to, ovogodišnju je prvu obljetnicu tog događaja, prema istom vremenskom uzorku, preplavila izborna mašina američkog predsjednika Baracka Obame. On se neočekivano ukazao u Afganistanu, potpisao Ugovor o strateškom partnerstvu Afganistana i Sjedinjenih američkih država, te u gluho doba jutra u prostoru zrakoplovne baze Bagram održao druženje s vojskom i konferenciju za tisak – koje je upalo točno usred ranovečernjeg programa svih američkih TV mreža – kojim je povezao uspješnu likvidaciju bin Ladena, najavljenu stabilizaciju Afganistana i formaliziranje odnosa dviju država na dosad ipak još neviđen način. I opet, sve to u kasnim satima 1. svibnja – ili ranim satima 2. svibnja po hrvatskome vremenu.

Dok tek treba analizirati pun doseg i značaj u Kabulu potpisanog Strateškog partnerstva – čije najave i pojedini konkretni detalji u javnost cure već tjednima – ali i polugodišnjeg Izvješća o stanju Afganistanu, koje je nedavno američkom Kongresu podnijelo tamošnje Ministarstvo obrane, odlučili smo kao dio rekapitulacije tog 1., odnosno 2 . svibnja 2011. godine prenijeti ovdje tekst Igora Tabaka “Osama bin Laden – ipak mrtav?”, objavljen u tjedniku Globus, u srijedu 4. svibnja 2011. godine, samo dva dana nakon događanja.

Iako su prva nagađanja o smrti Osame bin Ladena krenula ranije tijekom večeri, većinu je novinara akreditiranih pri Bijeloj kući u Washingtonu navodno ipak iznenadilo sazivanje posebne konferencije za tisak blizu ponoći u nedjelju, 1. svibnja. Ta neupućena većina očekivala je da će tema iznenadne Obamine presice biti rat u Libiji i recentna bombardiranja Tripolija i obitelji Gadafi, no Barak Obama  je u 23.45 ponosno objavio „Osama bin Laden je mrtav!“, otvorivši time lavinu slavlja i komentara.

Barack Obama u Washingtonu 1. svibnja 2011. malo prije ponoći

Detalji vezani uz akciju mornaričkih postrojbi specijalne namjene, koji su pogubili Osamu bin Ladena, od trenutka predsjedničke objave uspjeha polagano cure u javnost.  Većina podataka u medijima, pripisana neimenovanim izvorima iz raznih razina američkih vlasti, kaže da je bin Laden ubijen u prepadu iz zraka, helikopterima, a lokacija na kojoj se skrivao nije bila neka pećina uz afganistansku granicu, nego ograđena vila, tek oko 100 kilometara sjeverno od pakistanskoga glavnog grada Islamabada. Navodno je sve išlo brzo i bez problema – upad, kratka borba i metak u glavu – za osobu čije ime posljednjih godina znaju čak i hrvatska djeca. Pri tome, opet navodno, do bin Ladena se stiglo dugotrajnim praćenjem njegovih kurira od povjerenja, budući da je čovjek potpuno odustao od korištenja elektroničkih naprava za komuniciranje. Tako je likvidacija Osame bin Ladena kulminacija jednog dugotrajnog postupka obavještajnog praćenja i izviđanja.

Sjedinjene američke države o hvatanju tog radikalnog islamističkoga vođe razmišljale su već  krajem 1990-tih, odmah nakon dvostrukog bombaškog napada na svoja veleposlanstva u Tanzaniji i Keniji. Nakon napada na WTC i Pentagon, 11. rujna 2001., očekivalo se da je hvatanje Osame bin Ladena samo pitanje trenutka. Kada je propušten moment iznenađenja, prilikom početka rata u Afganistanu i navodnog bijega bin Ladena iz planina Tora Bore u susjedni Pakistan, bilo je jasno da se ne radi o laganome zadatku. Osama se prilagodio potjeri, utopivši se u masi od preko 180 milijuna Pakistanaca, i sredinom 2000-tih su i Amerikanci morali priznati da se njegov trag ozbiljno ohladio. Jedino što je preostalo, bio je nastavak započetih ratova (u međuvremenu se zaratilo i u Iraku) i tek polagano slaganje mozaika, ne bi li se negdje, ubuduće, „na dugome štapu“, možda došlo i do osobe koja je postala ikona globalnoga islamizma. Izgleda da je i nagrada od 25 milijuna američkih dolara, koliko se nudilo za informacije o Osami bin Ladenu, poslužila tek kao psihološki uteg, ali ne i stvarno sredstvo hvatanja slavnoga bjegunca. I upravo zato, vijest koja je službeno objavljena tik pred ponoć na 2. svibnja ima posebnu težinu.

Kutije šibica s obavijestima o iznosu nagrade dijeljene su gdje se sumnjalo da Osama i njegova desna ruka imaju skrovište

Pronalaženje te likvidacija Osame bin Ladena uspjeh je kojeg George W. Bush, inače četrdeset i treći američki predsjednik, nije dočekao u svoja puna dva mandata, iako je baš u to ime zaratio s Afganistanom.  Vijest koju je prije par dana objavio Bushov nasljednik, Barak Obama, nije plod sreće i trenutka, već simbolički  predstavlja kraj jedne ere. Radi se o događaju koji „s one strane oceana“ ima veliku emotivnu težinu, budući da barem prividno završava priču o 11. rujnu i terorističkome napadu na SAD, pa ne čudi da je objava bin Ladenove smrti izazvala brojna  javna slavlja na ulicama Washingtona i New Yorka. Prave je učinke ove objave još teško ocijeniti – posebno u svijetlu njenoga utjecaja na američku političku scenu. Ondje se bliže idući predsjednički izbori, Barak Obama će pokušati osvojiti svoj drugi mandat na čelu SAD, a nedjeljna će vijest i tu zasigurno biti široko korišten argument. No, još je tu mnogo otvorenih pitanja.

Tijelo Osame bin Ladena navodno je pripremljeno u skladu s islamskim vjerskim običajima i potom bačeno u more. Dok je, barem na prvi pogled, jasna motivacija ovoga postupanja –izbjegavanje stvaranja točke budućih hodočašća i okupljanja islamista – prvi je dojam da će tu još biti mnogo prijepora i neslaganja. Naime, samo nekoliko sati nakon objave te informacije, već je određen broj centara islamske vjerske misli (i to čak oni umjereni) objavio kako polaganje tijela u vodu nije u skladu s Islamom. Pri tome, treba napomenuti kako su upravo strogi sunitski islamisti, koje je inspirirao bin Laden, ujedno i glavni protivnici poštovanja pojedinih osoba, grobova i mjesta – u stilu šijitskoga ili sunitskog sufi islama. Dakle, nekakva bi hodočašća zapravo bila i praktična suprotnost onome u što ti radikalni islamisti vjeruju i za što se aktivno bore. Osam bin Laden vjerojatno će u islamskome svijetu zadržati određenu aureolu mučenika, osobe koja je poginula u borbi za svoje shvaćanje vjere. Budući da nije imao faza u svome životu koje bi bile suprotne toj slici, njegova smrt vjerojatno neće biti uspoređivana s onom Saddama Huseina od Iraka – socijalista i diktatora, osobe kojoj se sudilo i ekspresno presudilo – osobe koja je tijekom svoga pogubljenja uspjela pokazati impresivnu dozu dostojanstva pred licem zapjenjenih i podrugljivih političkih protivnika.

Naravno, iako se od 2. svibnja popodne govori i o provedenoj DNK analizi nad ostacima pokojnoga vođe al Qaede, čitav je dosadašnji postupak zapravo kao stvoren za pobornike teorija zavjere. „Je li Osama još živ?“, „Je li sve ovo namješteno?“ – pitanja su koja zabavljaju mnoge, što zapravo i ne čudi. Radi se tu o priči koja u sebi sadržava arhetipove i mitske elemente jasno pojmljive svima – pa i onima koji se s Osamom bin Ladenom politički i ideološki uopće ne slažu. Ako je poginuo, taj je čovjek poginuo u borbi za svoje ideje. Sam protiv svih, pojedinac protiv gigantskoga stroja. Već i nekad, ovo bi bilo dovoljno za dobru priču, stvaranje alternativnih verzija događaja, a u konačnici i mitova. Danas, u doba poplave informacija – kad je ionako teško odvojiti ono bitno od poplave reklama, priča lansiranih u marketinške svrhe i sasvim sporednih besmislica – nedvojbeno je da će tu još trebati mnogo truda i vremena da se činjenice iskristaliziraju na dovoljno jasan i nedvojben način da dostignu iole punu, onu „udžbeničku“, razinu. No, to i nije neposredno bitno, budući je Osama bin Laden već ionako odavno napustio razinu operativnoga vođe terorističke mreže, pa zvala se ona i al Qaeda, te postao simbolom s kojim se globalna većina ili slaže ili ne slaže – ali na onoj bazičnoj, ljudskoj razini, nevezano s konkretnim činjenicama i detaljima njegova stvarnog života i djela.

Ono što ipak ostaje zadano i nakon objave smrti Osame bin Ladena je politika, stanje međunarodnih odnosa, te ratovi koji i dalje traju u Afganistanu, Iraku i Libiji. Ne iznenađuju najave odmazde, budući su navodno i same regionalne podružnice al Qaede tijekom ponedjeljka priznale smrt svoga formalnoga vođe. No, to ne mora značiti da će do te odmazde doći bilo odmah, bilo u nekoj spektakularnoj formi – iako se takva mogućnost ne može isključiti. Ako i ne bude u Wikileaksovim dokumentima najavljenih napada nuklearnim sredstvima (bila to bomba u punom smislu nuklearna ili pak tzv. prljava, koja prostor samo zagadi rasipanjem radioaktivnoga materijala), zasigurno ćemo idućih godina gledati napade islamističkih terorista naslovljene kao odmazdu za Osamu bin Ladena. Zapravo, bilo bi začuđujuće da barem za neko vrijeme svaki iole uspješan napad islamističkih terorista ne bude ujedno i medijski predstavljan kao „osveta za bin Ladena“. No, to ne mora nužno značiti i da će takvih napada biti više, ili da će oni biti bitno drugačiji od do sada viđenih, ionako ambiciozno planiranih akata islamističkoga terorizma. Trenutno se, kao prva meta, spominje upravo zemlja u kojoj je Osama bin Laden proveo posljednje godine života – Pakistan, aktualni predsjednik Ali al Zardari i razne institucije vlasti.

Budući je van simboličke razine gotovo sve ostalo isto, sigurno je da ćemo i idućih mjeseci slušati vijesti o krizi u Pakistanu – inače jednoj od država svijeta čija je unutarnja stabilnost iznimno upitna. Sve od ubojstva Benazir Bhutto, krajem prosinca 2007. godine, Pakistan je praktično pa neprekidno u previranju. Vojna hunta je u veljači 2008. izgubila izbore, ne bi li na kraju njen čelnik general Pervez Musharraf sredinom kolovoza te iste godine podnio ostavku i na mjesto predsjednika države. Ipak, civilna vlast, koja je tada u potpunosti preuzela formalno kormilo države, ima mnogo problema. Razjedinjena je politički i regionalno, i dalje je uvelike ograničena ovlastima te utjecajem pakistanske vojske na ukupno društvo i ekonomiju, a sve to uz pakistanske talibane koji se posljednje vrijeme aktivno oružano bore za vlast – ostavljajući nerijetko osjećaj građanskoga rata širih razmjera.

Uzevši sve to u obzir, ne čudi da se i vjerojatno ipak pokojni Osama bin Laden odabrao barem posljednje tri godine skrivati upravo u Pakistanu. Ondje islamisti i dalje imaju velik utjecaj – i radi Afganistana s kojim država graniči na sjeverozapadu, i radi Indije na istoku i jugoistoku, s kojom spor oko regije Kašmir nije ni blizu trajnoga rješenja. Smrt Osame bin Ladena, u navodno ipak pretežito jednostranoj američkoj vojnoj akciji, biti će idućih tjedana u Pakistanu unutarnjopolitičko pitanje prve vrste. Gledat će se tko je što znao te tko je i kako surađivao sa SAD (deklariranim saveznikom Pakistana u borbi protiv nekih grana tamošnjih lokalnih islamista). Budući da će, barem za prvu silu, u Pakistanu vjerojatno biti koncentrirane i prve akcije oružane odmazde za smrt Osame bin Ladena, za nadati se da u terorističkim napadima neće stradati najviši vrh tamošnjeg političkoga vodstva. Takav bi razvoj situacije bio loš za svijet, za Sjedinjene američke države, ali i za njihove razne saveznike – uključujući tu i malu te udaljenu Hrvatsku.