Danas je Jutarnji list izašao s naslovnicom na kojoj središnje mjesto zauzima priča o Elvisu Turčinoviću, pripadniku SWAT (Special Weapons and Tactics) tima policije američkog grada Chicaga. Turčinović je rodom iz BiH, tijekom rata je s obitelji otišao u Njemačku, a od 2000. godine živi u SAD. Od 2006. godine radi u čikaškoj policiji, a „slavu“ je zaslužio nakon prošlogodišnje intervencije u bolnici Mercy u Chicagu. Naime, u studenom prošle godine došlo je do masivne pucnjave u spomenutoj bolnici, tijekom koje je bilo ubijeno troje ljudi, uključujući i jednog policijskog službenika. Na dojavu o pucnjavi u bolnici, reagirala su 3 pripadnika SWAT tima, među kojima je bio i Turčinović. Upravo Turčinović je kao jedini od njih uspio pucati, ukupno 5 puta, od kojih je jednom napadača u bolnici pogodio u trbuh, i to s udaljenosti od čak 67 metara, nakon čega se napadač, Juan Lopez, sam ubio hicem u glavu. COPA (Civilian Office of Police Accountability) istraživala je ovaj incident, kao i opravdanost policijske paljbe u bolnici, te je li Turčinović slijedio sve propisane procedure. U ožujku ove godine, policajci Jacob Alderden, Bernardo Quijano i Elvis Turčinović odlikovani su za hrabrost koju su pokazali pri intervenciji u bolnici Mercy, spriječivši još veći pokolj.

Tri nagrađena policajca – Elvis Turčinović je prvi s desna (Photo: Mitch Dudek/Chicago Sun Times)

U današnjem tekstu u Jutarnjem listu Elvis Turčinović ukratko je prepričao događaj iz studenog 2018. godine, otprilike ponovivši sve ono što je već rekao nizu američkih medija, počevši od lokalnih iz Chicaga do globalno prepoznatljivog CNN-a. Osim toga, progovorio je ponešto i o sebi, kao i o poslu koji već 13 godina svakodnevno radi u čikaškoj policiji. No ova, inače odlična PR-priča, odmah je upalila lampicu kod hrvatskih čitatelja zabrinutih za bližu i daljnju sigurnost. „Jesu li novinari pretjerali s detaljima?“, „Je li prikladno ovakvim detaljima izlagati SWAT-ovca dodatnim rizicima?“, „Nije li i on svojom pričom ugrozio kolege?“, samo su neka od pitanja koja se moglo čuti od objave teksta u Jutarnjem listu. Međutim, čim se malo iskoristi blagodati servisa Google, može se lako otkriti radikalne razlike u nacionalnom pristupu ovoj temi i svim njenim pojedinačnim aspektima – čime ponovo na vidjelo dolazi činjenica kako Sjedinjene Američke Države (srećom) nisu Hrvatska, te da tamo (za razliku od Hrvatske) pojam „transparentnost“ nije samo forma, nego itekako i sadržaj.

Javno dostupni osobni podaci policajca

O spomenutom pripadniku SWAT-tima u Chicagu može se naći niz informacija – dostupnih kroz niz odvojenih baza javnih podataka koje zainteresiranoj javnosti omogućavaju uvid u rad ovog javnog službenika, financiranog javnim novcem. Kao prvo, treba spomenuti  CPDP – „Citizens Police Data Project“, razvijen u suradnji s University of Chicago, točnije sa sveučilišnom Law School’s Mandel Legal Aid Clinic, a opisan kao „alat koji policiju čini odgovornom prema javnosti kojoj služe“. U toj bazi se vidljivo nalaze osnovni podaci pojedinog policajca, od broja njegove značke, osnovne profesionalne biografije, pa sve do detaljnih podataka o pritužbama i pohvalama na njegov rad (od početka rada u sustavu, pa nadalje, sve s priloženim usporedbama prema prosjeku njegovih kolega). Kao drugo, tu je baza podataka „Illinois Public Salaries Database“, u kojoj se može naći iznos godišnje plaće pojedinog policajca te njenu usporedbu s rasponima plaća ostalih javnih zaposlenika u usporedivom resoru za grad Chicago. Kao treće, treba spomenuti još i bazu podataka „Block Shopper“, u kojoj se vidi nedavne kupoprodaje nekretnina u pojedinim gradovima i okruzima savezne države Ilinois (i šire), kao i naplaćene poreze na vlasništvo. Ondje se za policajca Elvisa Turčinovića može naći kućna adresa, pojedinosti o nekretnini kojoj je vlasnik (od koga je istu stekao, po kojoj cijeni, kao i iznos poreza koji je za to određen, zajedno s visinom rata otplate tog poreza).

Pogledamo li hrvatski primjer, razlike u javnoj dostupnosti istih takvih podataka o osobama u sustavu Ministarstva unutarnjih poslova ne mogu biti veće. Naime, u Hrvatskoj ništa od svega toga nije javno. Štoviše, dok se iz europskih usporednih statistika može nazrijeti da Republika Hrvatska ima gotovo pa najveći omjer policajaca na 100.000 stanovnika u čitavoj Europskoj uniji, i ovi su podaci vidljivo zastarjeli. Iako objavljeni u veljači 2019. podaci za Hrvatsku su iz 2015. godine, tako da ne obuhvaćaju demografski pad RH tijekom zadnjih godina, kao ni nova brojčana stanja zaposlenih u hrvatskim državnim te javnim službama.

Za to vrijeme u samoj Hrvatskoj nije javan čak ni točan broj policijskih službenika, a kamoli detalji njegove brojčane strukture i raspodjele. Zato se u javnosti onda i može dogoditi da se čak i premijer RH Andrej Plenković te visoki dužnosnici hrvatske policije ponekad javno razilaze po pitanju načelnog broja policajaca angažiranih u pojedinim glavnim granama ove javne djelatnosti. U Hrvatskoj su profesionalne biografije na službenim internetskim stranicama dostupne samo za pojedine glavne dužnosnike sustava, a čak i tada su manje detaljne nego ona dostupna za američkog specijalnog policajca Turčinovića. A kad je tako, ne trebaju čuditi ni situacije u kojima o pojedinim osobama iz resora unutarnjih poslova (čiji su podaci redovitim putem nevidljivi) na dugo i široko pišu mediji – ali u kontekstu političkih borbi za pozicije ili kakvih drugih preslagivanja ovog državnog sustava.

Jednako tako ne postoji ni Povjerenstvo za pritužbe na policiju, odnosno MUP, koje je bilo osmišljeno kroz Zakon o policiji iz 2011. godine. To tijelo civilnog nadzora praktički je nestalo nakon izmjena i dopuna istog tog zakona 2015. godine. No i dok je postojalo – njegov rad nije bio javan, baš kao što to nisu ni sjednice saborskog Odbora za predstavke i pritužbe, kojem se fizičke i pravne osobe također mogu požaliti na postupanje policije. Naime, rad ovog saborskog Odbora je javan, osim kada na dnevni red dođu pritužbe na račun MUP-a, kada taj dio njegova posla redovno završi zatvoren za javnost. Pri tome, da ne bude zabune – ovakvi su podaci u osnovi tajni i u Sjedinjenim Državama. Pa ipak, iz dostupnih se izvora (npr. baza podataka CPDP) jasno vidi kako je do sada u svojoj karijeri SWAT policajac Turčinović imao 13 prijavaka o korištenju sile (Use of Force Reports) uz još 6 pritužbi (Complaint/Allegations), od kojih ni jedna nije bila utvrđena kao opravdana. Tu je priložen i alat koji posebno zainteresirane javne promatrače vodi k podnošenju zahtjeva po pravu na pristup informacijama za detalje tih izvida, naravno uz navođenje opravdanog razloga za takav interes. Ujedno, javno su navedene i razne pohvale te nagrade za svakog pojedinog policajca – kojih je Turčinović u Chicagu skupio ukupno 14 (među ostalim svojim sudjelovanjem u osiguravanju procesa predsjedničkih izbora 2008., kao i djelovanjem za tamošnjeg NATO summita u svibnju 2012. godine).

Prije desetak dana u Narodnim novinama objavljen je novi “Pravilnik o obliku i sadržaju identifikacijske vojne iskaznice” (NN 99/14, od 13. kolovoza 2014. godine), drugi takav podzakonski akt u RH tijekom posljednjih 14 godina. Nakon što je ovaj pravilnik stupio na snagu 21. kolovoza ove godine, odlučili smo na njega baciti i ponešto detaljniji pogled, imajući pri tome u vidu da se njime ne najavljuje i istodobna promjena samih vojnih iskaznica koje su trenutačno u uporabi.

Kao prvo, treba zamijetiti kako je novi Pravilnik u svojem sadržaju vrlo sličan onome s kraja ožujka 2009. godine (NN 40/09 od 1. travnja 2009. godine), koji je na snagu stupio 9. travnja 2009. godine. Dakle, nema tu ni govora o velikim izmjenama kakve su obavljene 2009. godine, kada je van snage stavljen bitno drugačiji takav pravilnik (onaj s kraja rujna 1999. godine, objavljen u NN 129/99 od 1. prosinca 1999. godine, koji je na snagu stupio danom svoje objave u Narodnim novinama). Pa ipak, uz neke i čisto formalne novosti (zamjenu administrativnog naziva “ravnatelj”, sa sadašnjim “pomoćnik ministra zadužen za…”), dio uvedenih promjena tu je i ponešto sadržajniji.

Što se mijenjalo?

Dok su sama forma “identifikacijske vojne iskaznice” i njena osnovna svrha ostale iste, ovim su Pravilnikom učinjene određene promjene (1) u krugu osoba koje su ovlaštene za dobivanje ove iskaznice, (2) u opsegu podataka koji se na iskaznicu mogu upisivati, te (3) proceduri njenoga svakodnevnom korištenju – ali i povratka, bilo (4) nakon prestanka vojne službe ili (5) kod gubitka ovog osobnog vojnog identifikacijskog dokumenta.

Kao prvo, što se tiče osoba kojima se izdaje vojna iskaznica – krug ovlaštenika proširen je i na kadete. Ujedno, uklonjeno je odvojeno spominjanje “religijskog osoblja” – što je onda provedeno i kroz čitav dokument (gdje se i na samu iskaznicu sada može upisati kao kategorija osoblja “kadet”, a više nema posebnoga spomena kategoriji “dužnost u Vojnom ordinarijatu“). Kao drugo, novim su pravilnikom uvedene i određene promjene u sadržaj podataka koje se upisuje na samu vojnu iskaznicu. S jedne je strane ojačano, te dodatno i pojašnjeno upisivanje “dodatnih stručnih osposobljavanja” za medicinsko osoblje – koje se i izričito definira kao “doktor medicine” i “medicinski tehničar” (odnosno, “dr. med.” i “med. teh.”). S druge strane, novim je aktom pomalo dotjeran i tablični popis činova, s “međunarodnim zamjenskim oznakama ranga osobnoga čina“. Dok će vrlo malo ljudi osjetiti uvođenje i na hrvatske iskaznice ranga generala i admirala s 5 zvjezdica, možda poneko ustanovi kako su izmijenjene i neke od pojedinih češćih kratkih slovnih oznaka (korigirano za rangove admiral, poručnik, vojnik – gdje su prvenstveno ukinute dosadašnje hrvatske jednoslovne oznake).

Kao treće, što se tiče redovitog korištenja vojne iskaznice, kao sredstva osobne identifikacije u obrambenome sustavu RH, uz dosadašnju ovlast Vojne policije da dobije uvid u ovaj dokument, ovim je pravilnikom dodana i jedna novina – dužnost davanja na uvid ove iskaznice na zahtjev “službenih osoba zaduženih za osiguranje vojnih lokacija i građevina“. Ovaj dodatak otvara vrata korištenju službi čuvanja prostora odvojenih od Vojne policije – što je u skladu s već više godina isticanim željama ministra obrane Kotromanovića da se ti čisti čuvarski poslovi odvoje od radnih zadataka profesionalne vojske u RH, a onda možda podvrgnu i postupku outsourcing-a.

Kao četvrto – što se tiče promjena u proceduri kod vraćanja vojne iskaznice tiče, a prilikom prestanaka službe u obrambenome sustavu – tu je pobliže određeno da se na dan prestanka vojne službe iskaznicu vraća Upravi za ljudske resurse (što je bilo definirano i prije). No, promjena je u tome da se sada to ne radi neposredno, nego se iskaznicu predaje putem “nadležnog personalnog djelatnika ustrojstvene jedinice u kojoj je bio na službi prije prestanka službe“.

Uz to, a kao peto, i možda praktično najvažnije – poprilično je izmijenjen i predviđeni načinu postupanja u slučaju gubitka vojne iskaznice. Kao prvo, tu su skraćeni rokovi – tako da se prijavu gubitka u Narodne novine mora obaviti unutar 5 dana od gubitka, a više ne 15 – kako je to bilo regulirano 2009. godine. Kao drugo, gubitak ili oštećenje iskaznice više se ne prijavljuje neposredno Upravi za ljudske resurse – nego Vojnoj policiji, koja onda prenosi tu prijavu na spomenutu nadležnu upravu MORH-a. Za one koji bi pronašli takvu izgubljenu vojnu iskaznicu – procedura je tu načelno malo olakšana. Naime, nalaznik ovaj pronađeni dokument više ne mora predavati posebno Vojnoj policiji, već je tu određena dužnost iskaznicu “odmah predati Ministarstvu obrane” – no, znači li to poštom na Krešimirac u Zagrebu, ili osobno, bilo u MORH-centralu ili neki od preostalih Područnih odjela i odsjeka za poslove obrane – to baš i nije jasno.