Knjiga osobe navedene kao Mark Owen (što je pseudonim), te spisalački bitno iskusnijeg Kevina Mauera, kao koautora, prilično je zanimljivo djelo. Dok u žanru memoarne literature bivših specijalaca o njihovu vremenu provedenom u postrojbama specijalne namjene i ne bi bila nešto novo ili radikalno posebno, “Težak dan” je zanimljiv jer vodi prepričavanju detalja jedne konkretne i nedavne operacije. Naime, autor i ujedno glavni lik knjige voditelj je jedne od dvije udarne skupine u operaciji “Neptunovo koplje”, akciji kojom je u noći 1. svibnja 2011. likvidiran Osama bin Laden (o kojoj smo pisali na portalu Obris.org). Točnije, autor je bio u helikopteru koji se nesretnim slučajem srušio tijekom misije u Abbottabadu, pakistanskome gradu samo 50-ak kilometara od Islamabada, pri kompleksu zgrada u kojima se skrivao bin Laden – u helikopteru koji je onda ostavljen i pri polasku djelomično uništen eksplozivom.

No, iako je akcija uklanjanja osobe s kodnom oznakom “Geronimo” vrhunac knjige, “Teški dan” počinje konvencionalno – od djetinstva glavnoga lika, njegovog ulaska u oružane snage i onda opredjeljivanja za postrojbe posebne namjene, sve to kroz prvih 9 poglavlja knjige. Čitateljima se opisuje razvoj i obuka specijalca, njihova oprema i napredovanje u službi – s posebnim naglaskom na to što je United States Naval Special Warfare Development Group (poznata i kao SEAL Team Six), zašto tu skupinu u američkim oružanim snagama smatraju ozbiljnom, i kako u taj ograničeni krug profesionalaca ući. To sve predstavlja očekivani autorski put, i iako je korektno napisano, nije posebno oduševljavajuće. U radnju se postupno uvode detalji s terena, iz Iraka i Afganistana, tako da onda sam početak akcije “Neptunovo koplje”, u 13. poglavlju knjige, dolazi kao nekakav logični vrhunac radnje. To je ujedno i vrhunac vojne karijere nominalnoga autora (s njegovih ukupno 13 tura na terenu), o čijem formalnome završetku govore poglavlje 19. i kratki epilog.

Sama je akcija obračuna s Osamom bin Ladenom prilično zanimljiva. Planiranje i priprema operacije vidljiva je iz perspektive koju ostali javni i medijski izvori na tu temu nisu mogli obuhvatiti. U tekstu se vide i promišljanja o mogućim stranputicama akcije, kao i činjenica da na terenu stvari tek u idelanome slučaju zapravo samo donekle sliče planiranoj i uvježbanoj varijanti operacije, iz razdoblja priprema. Sve je to korektno i grafički ilustrirano, gdje pomalo žalosti da su fotografije iz ranijih faza autorove karijere u koloru (ukupno 16 fotografija – pejzaži, oprema i akcije), dok osam stranica ilustracija vezanih uz poduhvat u Pakistanu čine tek crno-bijele karte, sheme i 3D-prikazi.  

Tipični komplet personalizirane opreme

Ono što u knjizi “No easy day” posebno upada u oči je i utjecaj dvaju vanjskih, nevojnih faktora na moderno ratovanje. Prvi je tu utjecaj medija, koji prate ratove općenito, ali i djelovanje američkih postrojbi u njima. Dok je za same pripadnike postrojbe SEAL tim 6, zvane i DEVGRU, smiješno čitati bajke o sebi samima, postupno na vidjelo izranja i nešto drugo – problemi u odnosu s odvojenim izvještajnim sustavom, koji radi svoje brzo i ustrajno, a mimo državnih nastojanja za plasiranjem službene verzije događaja. Dok se i neki opisi iz knjige zapravo razlikuju od te, službene verzije, i pri kraju same knjige postaje vidljiva i određena zabrinutost autora za svoj identiteta (sada kao umirovljenika, civila) te sigurnost. Kao drugo, u ovome se djelu odražava i ponešto od američke unutarnje i vanjske politike – od oklijevanja političara, “Washingtonske mašine”, u davanju odobrenja za akcije – što sve ovisi o birokraciji i pravnicima, pa do načina na koji se opisuje političko skupljanje bodova na uspješno zaključenome poduhvatu. Upravo ova otvorenost autora pri opisima politike, vjerojatno je bila zaslužna za barem dio događanja koja su uslijedila izdavanju knjige “No easy day”.

Dva uređaja više daju šire vidno polje i finiju sliku

Na kraju, treba spomenuti i kontroverze koje je objava knjige “No easy day” izazvala ove jeseni u Sjedinjenim Američkim Državama. Naime, prezentacija njenog prvog izdanja održana je početkom rujna, u predizborno vrijeme. Ubrzo po izlasku knjige, televizijska stanica Fox News je otkrila pravo ime autora –  Matt Bissonnette – no to je bio tek početak kontroverzi. Dodatnu je reklamu knjizi dala javna diskusija je li u njoj bilo odavanja nekih podataka koje bi američki obrambeni sustav označio kao tajne? I tu je na kraju odgovor ipak bio “DA”, iako s vrlo malo konkretnijih komentara. Kao drugo, a vezano uz pitanje tajnosti – postavilo se i pitanje, nije li Matt Bissonnette pri svojoj suradnji oko knjige ujedno povrijedio i Sporazum o čuvanju tajnih podataka (Non-disclosure Agreement), koji je potpisao ulaskom u oružane snage. Ovdje su se nedoumice koncentrirale oko pravnih detalja – gdje je bivši specijalac svoj tekst, umjesto prvo na pregled pravnoj službi američkoga Pentagona, dao izdavaču i njihovom specijaliziranom pravniku – opet time prekršivši politiku čuvanja povjerljivih podataka. Svemu tome nije pomoglo ni izdavačko tempiranje datuma pojavljivanja knjige na policama – početkom rujna, taman nakon održavanja Nacionalne konvencije Republikanske stranke, i gotovo istodobno s Nacionalnom konvencijom Demokratske stranke – dakle, na samome početku furiozne jesenske faze izborne kampanje u predsjedničkim izborima 2012. godine. Za knjigu koja se bavi aktualnim vojnim temama iz domene postrojbi specijalne namjene, to je garantiralo da će njeni prigovori na političare biti spomenuti i u kampanji za izbor novog vrhovnoga zapovjednika, što možda i nije bilo baš ono što si je autor zapravo priželjkivao.

Iako se čitava ta diskusija posljednjih mjeseci utišala, možda i zbog kraja izbornoga ciklusa te prelaska teme u vode pravnih postupaka o odavanju klasificiranih podataka, sve ovo smo i u doba neposrednog odvijanja smatrali dovoljno zanimljivim da o tome na portal Obris.org, u video kutak, 5. rujna uvrstimo povezani video-prilog pod naslovom “Nedavno izašla knjiga o smaknuću Osame bin Ladena ipak odaje povjerljive podatke, tvrdi Pentagon”. Možete ga ponovo vidjeti ovdje…  

Podaci o knjizi:

“NO EASY DAY, The only first-hand account of the Navy SEAL mission that killed Osama bin Laden“, autori Mark Owen i Kevin Maurer, ilustrirano, 316 stranica (s prilozima, bez indeksa i tek sa simboličkim popisom literature), izdanje Michael Joseph of Penguin Books, UK, 2012.

Uz to, ovogodišnju je prvu obljetnicu tog događaja, prema istom vremenskom uzorku, preplavila izborna mašina američkog predsjednika Baracka Obame. On se neočekivano ukazao u Afganistanu, potpisao Ugovor o strateškom partnerstvu Afganistana i Sjedinjenih američkih država, te u gluho doba jutra u prostoru zrakoplovne baze Bagram održao druženje s vojskom i konferenciju za tisak – koje je upalo točno usred ranovečernjeg programa svih američkih TV mreža – kojim je povezao uspješnu likvidaciju bin Ladena, najavljenu stabilizaciju Afganistana i formaliziranje odnosa dviju država na dosad ipak još neviđen način. I opet, sve to u kasnim satima 1. svibnja – ili ranim satima 2. svibnja po hrvatskome vremenu.

Dok tek treba analizirati pun doseg i značaj u Kabulu potpisanog Strateškog partnerstva – čije najave i pojedini konkretni detalji u javnost cure već tjednima – ali i polugodišnjeg Izvješća o stanju Afganistanu, koje je nedavno američkom Kongresu podnijelo tamošnje Ministarstvo obrane, odlučili smo kao dio rekapitulacije tog 1., odnosno 2 . svibnja 2011. godine prenijeti ovdje tekst Igora Tabaka “Osama bin Laden – ipak mrtav?”, objavljen u tjedniku Globus, u srijedu 4. svibnja 2011. godine, samo dva dana nakon događanja.

Iako su prva nagađanja o smrti Osame bin Ladena krenula ranije tijekom večeri, većinu je novinara akreditiranih pri Bijeloj kući u Washingtonu navodno ipak iznenadilo sazivanje posebne konferencije za tisak blizu ponoći u nedjelju, 1. svibnja. Ta neupućena većina očekivala je da će tema iznenadne Obamine presice biti rat u Libiji i recentna bombardiranja Tripolija i obitelji Gadafi, no Barak Obama  je u 23.45 ponosno objavio „Osama bin Laden je mrtav!“, otvorivši time lavinu slavlja i komentara.

Barack Obama u Washingtonu 1. svibnja 2011. malo prije ponoći

Detalji vezani uz akciju mornaričkih postrojbi specijalne namjene, koji su pogubili Osamu bin Ladena, od trenutka predsjedničke objave uspjeha polagano cure u javnost.  Većina podataka u medijima, pripisana neimenovanim izvorima iz raznih razina američkih vlasti, kaže da je bin Laden ubijen u prepadu iz zraka, helikopterima, a lokacija na kojoj se skrivao nije bila neka pećina uz afganistansku granicu, nego ograđena vila, tek oko 100 kilometara sjeverno od pakistanskoga glavnog grada Islamabada. Navodno je sve išlo brzo i bez problema – upad, kratka borba i metak u glavu – za osobu čije ime posljednjih godina znaju čak i hrvatska djeca. Pri tome, opet navodno, do bin Ladena se stiglo dugotrajnim praćenjem njegovih kurira od povjerenja, budući da je čovjek potpuno odustao od korištenja elektroničkih naprava za komuniciranje. Tako je likvidacija Osame bin Ladena kulminacija jednog dugotrajnog postupka obavještajnog praćenja i izviđanja.

Sjedinjene američke države o hvatanju tog radikalnog islamističkoga vođe razmišljale su već  krajem 1990-tih, odmah nakon dvostrukog bombaškog napada na svoja veleposlanstva u Tanzaniji i Keniji. Nakon napada na WTC i Pentagon, 11. rujna 2001., očekivalo se da je hvatanje Osame bin Ladena samo pitanje trenutka. Kada je propušten moment iznenađenja, prilikom početka rata u Afganistanu i navodnog bijega bin Ladena iz planina Tora Bore u susjedni Pakistan, bilo je jasno da se ne radi o laganome zadatku. Osama se prilagodio potjeri, utopivši se u masi od preko 180 milijuna Pakistanaca, i sredinom 2000-tih su i Amerikanci morali priznati da se njegov trag ozbiljno ohladio. Jedino što je preostalo, bio je nastavak započetih ratova (u međuvremenu se zaratilo i u Iraku) i tek polagano slaganje mozaika, ne bi li se negdje, ubuduće, „na dugome štapu“, možda došlo i do osobe koja je postala ikona globalnoga islamizma. Izgleda da je i nagrada od 25 milijuna američkih dolara, koliko se nudilo za informacije o Osami bin Ladenu, poslužila tek kao psihološki uteg, ali ne i stvarno sredstvo hvatanja slavnoga bjegunca. I upravo zato, vijest koja je službeno objavljena tik pred ponoć na 2. svibnja ima posebnu težinu.

Kutije šibica s obavijestima o iznosu nagrade dijeljene su gdje se sumnjalo da Osama i njegova desna ruka imaju skrovište

Pronalaženje te likvidacija Osame bin Ladena uspjeh je kojeg George W. Bush, inače četrdeset i treći američki predsjednik, nije dočekao u svoja puna dva mandata, iako je baš u to ime zaratio s Afganistanom.  Vijest koju je prije par dana objavio Bushov nasljednik, Barak Obama, nije plod sreće i trenutka, već simbolički  predstavlja kraj jedne ere. Radi se o događaju koji „s one strane oceana“ ima veliku emotivnu težinu, budući da barem prividno završava priču o 11. rujnu i terorističkome napadu na SAD, pa ne čudi da je objava bin Ladenove smrti izazvala brojna  javna slavlja na ulicama Washingtona i New Yorka. Prave je učinke ove objave još teško ocijeniti – posebno u svijetlu njenoga utjecaja na američku političku scenu. Ondje se bliže idući predsjednički izbori, Barak Obama će pokušati osvojiti svoj drugi mandat na čelu SAD, a nedjeljna će vijest i tu zasigurno biti široko korišten argument. No, još je tu mnogo otvorenih pitanja.

Tijelo Osame bin Ladena navodno je pripremljeno u skladu s islamskim vjerskim običajima i potom bačeno u more. Dok je, barem na prvi pogled, jasna motivacija ovoga postupanja –izbjegavanje stvaranja točke budućih hodočašća i okupljanja islamista – prvi je dojam da će tu još biti mnogo prijepora i neslaganja. Naime, samo nekoliko sati nakon objave te informacije, već je određen broj centara islamske vjerske misli (i to čak oni umjereni) objavio kako polaganje tijela u vodu nije u skladu s Islamom. Pri tome, treba napomenuti kako su upravo strogi sunitski islamisti, koje je inspirirao bin Laden, ujedno i glavni protivnici poštovanja pojedinih osoba, grobova i mjesta – u stilu šijitskoga ili sunitskog sufi islama. Dakle, nekakva bi hodočašća zapravo bila i praktična suprotnost onome u što ti radikalni islamisti vjeruju i za što se aktivno bore. Osam bin Laden vjerojatno će u islamskome svijetu zadržati određenu aureolu mučenika, osobe koja je poginula u borbi za svoje shvaćanje vjere. Budući da nije imao faza u svome životu koje bi bile suprotne toj slici, njegova smrt vjerojatno neće biti uspoređivana s onom Saddama Huseina od Iraka – socijalista i diktatora, osobe kojoj se sudilo i ekspresno presudilo – osobe koja je tijekom svoga pogubljenja uspjela pokazati impresivnu dozu dostojanstva pred licem zapjenjenih i podrugljivih političkih protivnika.

Naravno, iako se od 2. svibnja popodne govori i o provedenoj DNK analizi nad ostacima pokojnoga vođe al Qaede, čitav je dosadašnji postupak zapravo kao stvoren za pobornike teorija zavjere. „Je li Osama još živ?“, „Je li sve ovo namješteno?“ – pitanja su koja zabavljaju mnoge, što zapravo i ne čudi. Radi se tu o priči koja u sebi sadržava arhetipove i mitske elemente jasno pojmljive svima – pa i onima koji se s Osamom bin Ladenom politički i ideološki uopće ne slažu. Ako je poginuo, taj je čovjek poginuo u borbi za svoje ideje. Sam protiv svih, pojedinac protiv gigantskoga stroja. Već i nekad, ovo bi bilo dovoljno za dobru priču, stvaranje alternativnih verzija događaja, a u konačnici i mitova. Danas, u doba poplave informacija – kad je ionako teško odvojiti ono bitno od poplave reklama, priča lansiranih u marketinške svrhe i sasvim sporednih besmislica – nedvojbeno je da će tu još trebati mnogo truda i vremena da se činjenice iskristaliziraju na dovoljno jasan i nedvojben način da dostignu iole punu, onu „udžbeničku“, razinu. No, to i nije neposredno bitno, budući je Osama bin Laden već ionako odavno napustio razinu operativnoga vođe terorističke mreže, pa zvala se ona i al Qaeda, te postao simbolom s kojim se globalna većina ili slaže ili ne slaže – ali na onoj bazičnoj, ljudskoj razini, nevezano s konkretnim činjenicama i detaljima njegova stvarnog života i djela.

Ono što ipak ostaje zadano i nakon objave smrti Osame bin Ladena je politika, stanje međunarodnih odnosa, te ratovi koji i dalje traju u Afganistanu, Iraku i Libiji. Ne iznenađuju najave odmazde, budući su navodno i same regionalne podružnice al Qaede tijekom ponedjeljka priznale smrt svoga formalnoga vođe. No, to ne mora značiti da će do te odmazde doći bilo odmah, bilo u nekoj spektakularnoj formi – iako se takva mogućnost ne može isključiti. Ako i ne bude u Wikileaksovim dokumentima najavljenih napada nuklearnim sredstvima (bila to bomba u punom smislu nuklearna ili pak tzv. prljava, koja prostor samo zagadi rasipanjem radioaktivnoga materijala), zasigurno ćemo idućih godina gledati napade islamističkih terorista naslovljene kao odmazdu za Osamu bin Ladena. Zapravo, bilo bi začuđujuće da barem za neko vrijeme svaki iole uspješan napad islamističkih terorista ne bude ujedno i medijski predstavljan kao „osveta za bin Ladena“. No, to ne mora nužno značiti i da će takvih napada biti više, ili da će oni biti bitno drugačiji od do sada viđenih, ionako ambiciozno planiranih akata islamističkoga terorizma. Trenutno se, kao prva meta, spominje upravo zemlja u kojoj je Osama bin Laden proveo posljednje godine života – Pakistan, aktualni predsjednik Ali al Zardari i razne institucije vlasti.

Budući je van simboličke razine gotovo sve ostalo isto, sigurno je da ćemo i idućih mjeseci slušati vijesti o krizi u Pakistanu – inače jednoj od država svijeta čija je unutarnja stabilnost iznimno upitna. Sve od ubojstva Benazir Bhutto, krajem prosinca 2007. godine, Pakistan je praktično pa neprekidno u previranju. Vojna hunta je u veljači 2008. izgubila izbore, ne bi li na kraju njen čelnik general Pervez Musharraf sredinom kolovoza te iste godine podnio ostavku i na mjesto predsjednika države. Ipak, civilna vlast, koja je tada u potpunosti preuzela formalno kormilo države, ima mnogo problema. Razjedinjena je politički i regionalno, i dalje je uvelike ograničena ovlastima te utjecajem pakistanske vojske na ukupno društvo i ekonomiju, a sve to uz pakistanske talibane koji se posljednje vrijeme aktivno oružano bore za vlast – ostavljajući nerijetko osjećaj građanskoga rata širih razmjera.

Uzevši sve to u obzir, ne čudi da se i vjerojatno ipak pokojni Osama bin Laden odabrao barem posljednje tri godine skrivati upravo u Pakistanu. Ondje islamisti i dalje imaju velik utjecaj – i radi Afganistana s kojim država graniči na sjeverozapadu, i radi Indije na istoku i jugoistoku, s kojom spor oko regije Kašmir nije ni blizu trajnoga rješenja. Smrt Osame bin Ladena, u navodno ipak pretežito jednostranoj američkoj vojnoj akciji, biti će idućih tjedana u Pakistanu unutarnjopolitičko pitanje prve vrste. Gledat će se tko je što znao te tko je i kako surađivao sa SAD (deklariranim saveznikom Pakistana u borbi protiv nekih grana tamošnjih lokalnih islamista). Budući da će, barem za prvu silu, u Pakistanu vjerojatno biti koncentrirane i prve akcije oružane odmazde za smrt Osame bin Ladena, za nadati se da u terorističkim napadima neće stradati najviši vrh tamošnjeg političkoga vodstva. Takav bi razvoj situacije bio loš za svijet, za Sjedinjene američke države, ali i za njihove razne saveznike – uključujući tu i malu te udaljenu Hrvatsku.