Glede budućnosti flote HRM vesele javno izrečene najave o skorom početku opremanja HRM novim brodovima i drugim sredstvima, u prvom redu novim brodskim raketama za površinsko ratovanje (ASuW). Načelnik GS OS RH povodom obilježavanja 30 godina od ustrojavanja suvremene Hrvatske ratne mornarice najavio je nabavu višenamjenskog broda – lake korvete (VNB-LK) s mogućnošću ukrcaja helikoptera. Za nadati se da nije mislio na jedninu, već na početak serijske gradnje optimalnog broja brodova. Što bi se moglo skrivati pod terminom VNB-LK? Najprije, treba nam biti jasno kako kategorizacije aktualnih ratnih brodova nisu jednoznačno usvojene u svjetskoj pomorskoj terminologiji, te da se isti ili skoro isti brodovi u različitim državama i različitim dijelovima svijeta različito klasificiraju. Mi nemamo izgrađenu vlastitu mornaričku (pomorsku) terminologiju pa je često nemoguće suvislo analizirati i raspravljati različite izjave, najave i objave.

O čemu je tu riječ?

Ono što je sigurno, VNB znači brod koji pokriva više sadržaja pomorskog ratovanja. Obvezni sadržaji su površinsko (protubrodsko i često protukopneno), protupodmorničko i protuzrakoplovno/proturaketno ratovanje/djelovanje. Skoro svi brodovi tih veličina imaju bar neke sposobnosti protuelektronskog djelovanja te polaganja mina, a neki i mogućnost otkrivanja morskih mina. Uz odgovarajuću opremu svaki brod, s distance, uz uporabu protuminskih sustava s daljinski upravljanog plovila, može provoditi protuminske operacija. Drugi dio kovanice je puno neodređeniji. Naime, današnje korvete su najčešće brodovi po deplasmanu od 500 pa do preko 3.000 tona i već ostvarene duljine od preko 110 metara. Istina, ove najveće se često nazivaju i fregatama, a nekad i laganim (lakim) fregatama. Ima slučajeva da se fregatama nazivaju i brodovi od oko 1.500 tona deplasmana (npr. Sigma 9113 ima 1.692 t), a to znači da samo veličina nije odlučujuća za klasifikaciju broda. Nešto se pita i naoružanje, prostor djelovanja, namjene, taktike i doktrine uporabe. Ako postoji laka/lagana korveta, onda bi trebala postojati i teška korveta, a ona se nigdje ne spominje. Također, ako koristimo termin višenamjenska korveta (VNK), tu ima mjesta i za takozvane namjenske korvete za protupodmorničko ili protubrodsko ratovanje – a oružje i oprema za PZ/PRO im je uglavnom za samoobranu. Bez dodatka „korveta“ VNB nije na zadovoljavajući način označen jer su višenamjenski brodovi i fregate, razarači, te krstarice – iako se fregate često javljaju i kao protupodmorničke, protuzrakoplovne/proturaketne, te kao fregate opće namijene. Naravno, i tamo se dodaju razni pridjevi radi boljeg opisa.

Prema veličini korvete bi mogli razvrstati i na male (do 1.000 t), srednje (1.000-2.000 t), velike (2.000-3.000 t) i vrlo velike (preko 3.000 t). Velike i vrlo velike često se s razlogom svrstavaju u klasu fregata jer su dizajnirane i za „plave“ vode, otvoreno more daleko od obale, te značajno moćnija oružja. Zato mi se sviđa definicija razlike između korvete i fregate gdje nije u prvom planu veličina – „Korveta je najveći brod uskih mora, a fregata najmanji brod otvorenih mora“. Dodatak s mogućnošću uporabe He trebalo bi minimalno značiti da He može sletjeti, ne i poletjeti s korvete. Naravno, tamo bi se trebao moći popuniti oružjem i dopuniti gorivom. Ako bi brod imao He hangar očekivani deplasman je bliže 2.000 tona, pa na više (K-130; 1.840 t, Gowind 2.500; Saʹar6, 1.900 t; Sigma 9813, 2.075 t), a bez hangara od 1.000 t (pa i manje) do oko 1.500, pa i nešto više (Visby, 640 t; Saʹar5, 1.275 t; Sigma 9113, 1.692 t).

Pod izrazom „laka korveta“, nažalost, može se podrazumijevati i nešto drugo. To može biti brod gdje se ne primjenjuju strogi kriteriji za gradnju ratnih brodova (ratna brodogradnja), već kombinacija ratnih i civilnih standarda, što još uvijek može biti dobro (npr. Sigma), ili pak isključivo civilni standardi – pa se na bazi OPV za obalnu stražu, uz neke dorade i dodavanje borbenih sustava, izgradi NOPV (mornarički OPV), COPV (borbeni OPV), PK (patrolna korveta) ili laka/lagana korveta (LK). Pretvaranjem OPV za obalnu stražu, brodova s brodograđevnim standardima trgovačke mornarice, mogla bi se učiniti potencijalno katastrofalna pogreška, zbog zanemarive financijske uštede. Skupe senzore, naoružanje i ostalu opremu, uključeno pogon i opremu strojarnice, ionako moramo kupiti na tržištu. To nije sve. Na tom istom stranom tržištu moramo kupiti i brodograđevni čelik te aluminij. Što bi tu moglo biti naše? Vjerojatno u ovom trenutku neobučena radna snaga. Na kraju treba znati da se cijena brodograđevnih radova s pogonom kreće na razini 20 do 40 posto ukupne cijene kvalitetno opremljenog ratnog broda. Kod izraelske korvete Saʹar6 cijena senzora, naoružanja i opreme je preko 75 posto.

Razvoj novog dizajna je skup, dugotrajan i nosi rizike. Vjerojatno je najbolje ugovoriti zreli projekt s pouzdanim partnerom uz prijenos tehnologije, ili se osloniti na ono što imamo u državi – a to je dokumentacija za nekadašnji VPBR-33. Za uspjeh gradnje u zemlji nužno je jedno brodogradilište opremiti po svjetskim standardima i ako država nije većinski (ili u cijelosti) vlasnik treba imati kontrolni vlasnički paket. Idealno bi bilo obnoviti i proširiti nekadašnje brodogradilište specijalnih objekata (BSO) koje bi onda bilo u stanju graditi i održavati ratne i javne brodove, a u skoroj budućnosti i podmornice za potrebe cjelovitog obrambenog sustava Republike Hrvatske na moru. To bi bilo dobro, jer bi se u mnogim segmentima tehnološkog lanca proizvodnje poduhvat mogao osloniti na Brodosplit. U drugoj fazi treba poticati konkurenciju u ratnoj brodogradnji. Na ovaj način, možda bi se otvorili i izvozni poslovi. No, naravno, o svemu treba voditi računa i moguće pogreške ukloniti ili ih svesti na minimum.

A inozemstvo?

Danas se na europskom tržištu nudi veliki broj suvremenih korveta s poznatim i već provjerenim dizajnima – od norveške „obalne korvete“ deplasmana 274 t, koja i nije korveta (ali tako je klasificira Norveška), do francuske korvete/fregate Gowind 3100 ili njemačke MEKO A100 (Tamandaré-class corvettes) koja se gradi za Brazil s deplasmanom od 3.500 t. Istina, kako vrijeme odmiče ovaj brod se sve češće svrstava među fregate opće namjene. Na današnjim korvetama pogon je većinom motorni, ima i čisto turbinskog (Skjold), te kombinacija motornog i turbinskog (Visby i turska klase Ada). Većina ih ima PPd sposobnosti, ali samo neke s cjelovitim sustavom ugrađenim na brod, koji se sastoji od sonara i torpednih aparata. Kao PPd komponenta zna se koristiti He sa sonarom promjenjive dubine, sa ili bez ugrađenih torpeda na brodu. Pored već zrelih projekata (korveta klase Sigma, Gowind, MEKO A-100, Ada, Visby), Finska gradi četiri korvete klase Pohjanmaa deplasmana 3.900 t i duljine 111 m, s modernim pogonom CODLAG (kombinaciju dizel električnog i plinsko turbinskog pogona), Španjolska na temelju ophodnog broda gradi borbene korvete Avanti 2200 od 2.470 t za Saudijsku Arabiji (5 jedinica), Italija za Katar gradi četiri korvete Doha klase deplasmana 3.300 tona. Ova korveta je za PZ/PRO naoružana s ASTER- 30, jednim od najmoćnijih svjetskih mornaričkih sustava za PZ/PRO. Ova korveta je interesantna jer će vjerojatno poslužiti za konačni dizajn buduće europske korvete (EPC).

Moderne korvete su „ponovno otkrivene“ krajem prošlog stoljeća jer se zbog smanjenja protežnosti suvremene mornaričke tehnike na manje skup način može obavljati većina zadataka većih fregata, pa i razarača, a bliže obali. To su češće obalni brodovi, ali ih neke države grade i za djelovanja na otvorenome moru. Rusija pa Kina imaju najviše korveta u sastavu svojih flota. Kineske su novijih gradnji, a Rusija još uvijek ima korveta i iz vremena SSSR. Te su korvete namjenske, i to kao protupodmorničke ili protubrodske. Ruska mornarica danas gradi pet različitih tipova korveta. One manje, od oko 1.000 t (u Rusiji se klasificiraju kao mali raketni brodovi – MRB) su namjenske za površinska djelovanja, a one teže (od dvije i više tisuća tona) su višenamjenske. Namjenske protupovršinske korvete, ti relativno mali brodovi, opremljene su vertikalnim raketnim lanserima s krstarećim raketama dosega preko 1.500 km. Također, u nekim državama (pod klasama ophodnih brodova) koriste se korvete s raketnim sustavima – kao u obalnoj straži Rusije, u sastavu FSB.

Uz sve nabrojene korvete, treba spomenuti i klasu VPBR-33 iz vremena bivše države jer je to hrvatsko intelektualno i brodograđevno vlasništvo. Brod je relativno dobro ispitan. Neki nedostaci su uklonjeni, a nakon iskustva i novih potreba jasno je gdje bi se moglo popraviti cijeli projekt, od pogona do naoružanja, elektronske i hidroakustičke opreme. Brod bi bilo potrebno produljiti za nekoliko metara radi komfornijeg smještaja VDS (PEL/PEG s promjenjivom dubinom), smještaja pogonskih strojeva u 2 strojarnice, te osiguranja prostora za povećane energetske potrebe u budućnosti. Za poboljšanje njegovih plovidbenih sposobnosti trebalo bi rekonstruirati krmu, a broj vijaka smanjiti na 2. Nadam se da smo bili dovoljno pametni i sačuvali izvornu dokumentaciju – ona bi trebala biti u BI, arhivi bivšeg Brodoprojekta ili firmi nastalih iz njega, i pri likvidiranom brodogradilištu iz Kraljevice. Vjerujem da bi se ponešto moglo naći i u knjižnici unutar pomorske baze Lora.

Kako projektirati takav brod?

Kad se brod bude projektirao, on po načinu gradnje treba biti modularan (MEKO – „Mehrzweck-Kombination“) kako bi se u budućnosti, na lakši način, mogle izvršiti potrebne modernizacije. Zato se mora osigurati dovoljno pričuvne plovnosti i dovoljno prostora poglavito ispod glavne palube u strojarnicama radi ugradnje novih uređaja i opreme za proizvodnju i skladištenje električne energije. Kod ratnog broda, brodski prostor je najjeftiniji. Životni vijek broda trebao bi se planirati na 30-40 godina uz jednu do dvije modernizacije. U tom će se razdoblju na ratnim brodovima ne samo velikih mornarica pojaviti energetska oružja, a one ne mogu bez puno električne energije.

Takav brod bi za Hrvatsku bio izazov slično kao za SAD nosač zrakoplova pa ne smijemo pogriješiti, a ne smijemo ni nabaviti nešto što nam – kad zatreba – neće biti od koristi. Optimalan broj takvih brodova neću izreći, a on ovisi o deklariranim zadaćama i kvaliteti održavanja. Minimalno zadovoljavajući broj je 3-4 broda. Naravno da bi mornarica trebala u svako vrijeme računati na bar jedan do dva broda. Ako imamo tri broda redovito će jedan biti na dugotrajnijem održavanju. Drugi može biti operativno raspoloživ, u fazi obuke ili pak izvan stroja zbog nekog kvara. Treći bi trebao biti operativno raspoloživ, no ni tu vjerojatnost nikad nije 100 posto. Četvrti brod bi dao veliku vjerojatnost raspoloživosti dva broda. Ako se misli graditi jedan ili dva broda onda je to sasvim druga ideja, pa to ne bi bili glavni brodovi za vođenje ratnih operacija u Jadranskom moru. Vjerojatno bi im glavni cilj bio sudjelovanje u savezničkim operacijama, pokazivanje zastave, te potpora (mornaričkoj) diplomaciji. Sa samo dva broda nije moguće sa zadovoljavajućom vjerojatnosti garantirati stalnu operativnu spremnost jednog broda. U tom slučaju brodovi po tonaži trebaju biti veći, s povećanim smještajnim kapacitetom, kako bi na njima mogli obučavati pa i školovati (jedan semestar) buduće časnike palube i stroja. Dobro je znati da često veći brod nužno ne znači i skuplji brod.

A Hrvatska?

Zapovjednik HRM u razgovoru za Hrvatski vojnik najavljuje bolje dane za HRM. Izražava dugo čekanu želju mnogih da HRM konačno krene u osposobljavanje za vođenje klasičnog pomorskog ratovanja. Također potvrđuje potrebu za izgradnjom VNB za površinsko, protupodmorničko i PZ/PR ratovanje. Vjerujem da će se tražiti najbolje rješenje. Mora nas veseliti i najava nabave novog protubrodskog, nadajmo se protukopnenog raketnog sustava, te pravovremenu pripremu platformi, brodova, MOL-ova, pa i zrakoplova za nošenje te uporabu protubrodskih raketa. Potrebno je snažno zahtijevati da novi borbeni zrakoplovi imaju i mornaričke sposobnosti. Naravno, nova raketa(e) bi trebala biti u svakom pogledu kvalitetnija od sadašnje, primjereno razvoju raketnog oružja za posljednjih 40 i više godina. Iako trenutno HRM ima pet raketnih topovnjača, godine njihove gradnje, starost i više-generacijski zaostala oprema jednostavno prisiljavaju na žurnu nabavu zamjenskih brodova.

Stečeno iskustvo s brodovima klase RTOP-21 i RTOP-11, te posjedovanje određene dokumentacije nude jamstvo za uspješan domaći dizajn novog broda za površinsko ratovanje deplasmana do 500 tona. Zapovjednik HRM najavljuje i nabavu lovaca mina (LM). Prema javnosti poznatom, to se pokušava u već  dužem vremenskom razdoblju. Razgovaralo se, i razgovara se, o u svjetskim razmjerima vjerojatno najboljim rabljenim LM, što veseli. Lovci mina su jako skupi brodovi i ništa osim vrhunskog ne jamči uspjeh u tom napornom, odgovornom i izuzetno opasnom poslu. Što reći osim našoj mornarici i ljudima koji je vode poželjeti svako dobro i nadati se uspjehu – a ministra obrane i načelnika GS OS RH podsjetiti kako bi konačno, nakon 30 godina od osnutka suvremene HRM i 25 godina od kraja rata, bilo vrijeme da se težište investicija konačno prebaci na HRM, i da njeni programi osvanu na početku vremenskog dijagrama u novom DPR-u. Nadajmo se da su se za to stekli potrebni preduvjeti dolaskom mornara na čelo OS RH, a prema svemu sudeći ne bi izostala potpora ni Vrhovnog zapovjednika.

*gost autor: ZDRAVKO KARDUM; bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Da smo normalni (a jesmo li?), HRM bi bila uvažavana braniteljica i zaštitnica onog što je najvrijedniji resurs hrvatskog čovjeka, ponos i dika kroz povijest napaćenog hrvatskog primorskog čovjeka, promicateljica interesa i zastave naše domovine Hrvatske. Svjedočila bi njenu suverenost po našem moru, te zaštitu prava te interesa na bližim i daljim svjetskim morima. Nažalost, to nam nije suđeno jer oni misle – iako ne razmišljaju, a kamoli promišljaju našu budućnost – da ama baš sve znaju. Dovoljno je pogledati što je to učinjeno za HRM od završetka Domovinskog rata do danas, pa će i onima kojima to nije poseban interes biti jasno kako smo kao narod uspjeli devastirati i ono što smo imali za vrijeme rata. Da, namjerno kažem „mi kao narod“ jer tko je kriv osim nas!? Mi biramo one koji odlučuju u naše ime, a oni nikad nisu krivi jer im mandat ili dva prođu u okrivljavanju onih prije njih. Za nečinjenje ili loše činjenje nikom ne odgovaraju jer su zaštićeni kao da su božanstva. Najgore što im se može desiti je podnijeti ostavku ili, ako su baš toliko neinteligentni, doživjeti smjenu. To ih ne brine puno jer nasuprot kletvi – „Imao pa nemao“, oni imaju krilaticu – „Što prođe u dobru nije u lošu“.

Samo u jednom DPR Mornarica je bar na papiru prošla solidno. Po njemu je trebalo izgraditi četiri OPV-a (od-obalna ophodna broda), modernizirati tri RTOP, remontirati ili modernizirati  protubrodske rakete RBS-15 i još ponešto. Na papiru solidno, ali u stvarnosti ništa. Plan nabave za 2020. godinu, 26 godina nakon vježbe „POSEJDON-94“ kada je HRM bila u zenitu borbenih sposobnosti, nudi ništa ili tek malo više od ništa i prašinu u oči. Kažu, eto, kupiti će im (HRM)  jedan obalni ophodni brod i nabaviti  jedne od gorih motora (4xM-504) za RTOP-11 i RTOP-12, za nešto što bi moglo biti najbolje i najtrajnije od postojećih brodova borbene namjene. A jedini brodovi u HRM koji imaju pažnje vrijedan borbeni potencijal su tih pet topovnjača. Da bi se s njima mogle održati protubrodske sposobnosti, za ove dvije potrebno je nabaviti prave motore, a za svih pet nabaviti novi sustav protubrodskih krilatih raketa. Svakako treba imati na umu MOL-e (mobilne obalne lansere). Koliko koštaju spomenuti motori – malo, ali zato i nisu dobri.

Obalni ophodni brod (nazovimo ga „CPV-42“) je obmana naroda glede opremanja HRM za njene zadaće. Njegove borbene sposobnosti u miru su taman tolike kolike trebaju za zadaće obalne straže, a to su policijske zadaće. Obzirom na mjesto bez mjesta Obalne straže ni to nije potrebno. Izmjenama Zakona ista je „izbačena“ iz prostora suvereniteta u prostor suverenih prava, a tamo je mjesto ratnom brodovlju. U ratu, to su zanemarive sposobnosti. Ako bi, pak, uspoređivali njegove borbene sposobnosti u odnosu na ratne brodove koji su potrebni svakoj mornarici one su na razini PC-9 u zrakoplovstvu ili kamiona TAM (ili sličnog) u kopnenoj vojsci. Cijena takvog broda je oko 10.000.000$ i to je sve. Koliko je to u odnosu na predviđene troškove nabave u Zrakoplovstvu i Vojsci? To je mizerija, koja upravo podupire teške riječi u naslovu – bahatost, neznanje i mržnja. Nažalost, dok nam na najodgovornijim dužnostima budu podobni koji misle da je more tu da u njemu u vrelim ljetnim danima rashlade stražnjicu – nema sreće za HRM.

Valjda joj se ne smije zaboraviti „nedjelo“ što oslobodi hrvatski Jadran prije polovice 1992. godine, što po odobrenju prvog Vrhovnog zapovjednika obuče bijelu odoru. Mržnju treba pokazivati u svakom činu i gdje god je moguće, poniziti je. Uzeli joj pomorske baze i smjestili je u vojarne, brodovi se parkiraju, rakete ispucavaju, brodovi su postali vojni a ne ratni. Brojno stanje joj je manje od broja korisnike neke veće javne kuhinje. Ipak ima bar malo sreće, naime, za sad još klapa HRM „Sveti Juraj“ nije postala klapa Hrvatske vojske. Možda upravo ova rečenica potakne svemoćnog da uz ushićenje suradnika i to učini jer bi to valjda bilo u duhu našoj slavnoj tradiciji.

Predsjedniče Vlade, ministre i načelniče stožera, gdje su mornarički izvan obalni ophodni brodovi (NOPV) ili korvete K/PK), gdje su planirani lovci mina (LM), gdje je protubrodski raketni sustav, gdje su PR/PZ raketni topnički sustavi, gdje su borbeni obalni motriteljski sustavi? Čime mislite nadzirati naše podmorje ili ćemo „pustiti lisicu među kokoši“ pa neka ona to nadzire? Nekad, davno Marko Marulić je napisao pjesmu „Molitva suprotiva Turkom“ u kojoj opisuje turska pustošenja i zločine, riječima: „Luge, sela, grade popliniv s’žegoše,/ muže, žene, mlade svezav povedoše“. Nama danas ostaje: „Molitva (kako bi nam opstala, HRM) suprotiva bahatosti, neznanju i mržnji“!

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Dok ni s jedne strane u javnost ne dopire ni riječ o međudržavnim razgovorima na temu sukcesije vojne imovine bivše SFRJ, Crna Gora nastavlja samovoljno prekrajati brodovlje negdašnje JRM. Nakon što već godinama traje priča o školskom brodu “Jadran” – plovilu koje je 1991. godine oteto iz ratne luke Lora u Splitu i jedan je od tek nekoliko premeta koje Hrvatska iz inventara JNA potražuje “u naturi” – sada su započeli i crnogorski radovi na masivnim prilagodbama negdašnjeg plovila RTOP-405 “Jordan Nikolov”. Ova je raketna topovnjača bila izgrađena 1979. u Kraljevici, kao predzadnja od ukupno šest brodova klase Končar.

Nakon godina planiranja, 3. ožujka 2017. započela je njena temeljita rekonstrukcija u “off-shore patrolni brod” (vanobalno ophodno plovilo) za potrebe nadzora pomorskog prostora Crne Gore. Napomenimo da se sličnu pregradnju planira i za još jedan brod iz te klase (negdašnji RTOP-406 “Ante Banina”), što će ta plovila učiniti poprilično različitima od negdašnjeg RTOP-402 “Vlado Ćetković” – jedine raketne topovnjače iz te klase koja je ostala u Hrvatskoj, služeći u HRM pod oznakom RTOP-21 “Šibenik”. Radovi na negdašnjem RTOP-405 izvode se prema projektima koje je Crna Gora kupila pri Brodarskome institutu u Zagrebu, o čemu smo već pisali na portalu Obris.org. Za detalje ove pregradnje, kao i stanje remonta školskoga broda “Jadran”, prenosimo tekst crnogorskoga portala Boka News.

Negdašnji RTOP-405 “Jordan Nikolov” u Bijeloj

Bivša raketna topovnjača 405 Mornarice Vojske Crne Gore, koju se rekonstruira u patrolni brod, podignuta je jučer (petak, 03. ožujka, op.ur.) u Bijeloj iz mora, na mali dok Jadranskog brodogradilišta, da bi inženjeri i radnici kompanije „Arsenal Rem“ iz Kraljeva obavili neophodne radove i preinake na podvodnom dijelu trupa tog ratnog broda. Prema neslužbenim saznajima, na brodu se otvaraju dva nova tehnološka otvora ispod vodene linije, za potrebe funkcioniranja novougrađenih uređaja i opreme.

„Arsenal Rem“, koga čine najvećim dijelom inženjeri i najbolji majstori bivšeg tivatskog vojnog brodogradilišta Arsenal, prošle je godine započeo obiman, skoro milijun eura vrijedan projekt rekonstrukcije topovnjače u tzv. off-shore patrolni brod, po projektu koji je za Ministarstvo obrane Crne Gore napravio renomirani Brodarski institut iz Zagreba. Do sada je na bivšoj raketnoj topovnjači obavljeno skidanje lansera za protubrodske rakete i dijela palubne opreme, ugrađeni su novi pomoćni motori „Volvo“ i remontirani glavni diezel-motori tipa MTU, konzervirane plinske turbine „Rols Royce Proteus“, a rekonstruirana je i modernizirana unutrašnjost broda, prostorije za boravak posade i smještaj namirnica. U toku je remont oba glavna topa „Bofors“ kalibra 57 mm, kao i priprema krmenog dijela broda na koji će se instalirati hidraulička dizalica nosivosti 3 tone i ležaj za brzi RHIB čamac dužine 6,5 metara, koji će koristiti tzv. boarding tim s topovnjače-budućeg patrolnog broda, prilikom kontrole i ukrcaja na druge brodove na moru.

Uskoro će početi i radovi na modernizaciji brodskog elektroničkog sustava za upravljanje vatrom 9LV-209, ugradnjom infracrvene kamere i laserskog daljinometra, a brod će dobiti i novu modernu elektroničku navigacijsku opremu koja će sadržati i ECDIS uređaj za prikazivanje elektronskih karti, AIS transponder i tzv. brodsku „crnu kutiju“, odnosno „voyage data recorder“. Planirano je da svi radovi na ovom 45 metara dugom i oko 250 tona teškom ratnom brodu budu završeni do listopada kada će bivša topovnjača 405, kao patrolni brod, biti ponovno uvedena u operativnu upotrebu Mornarice VCG.

Pri kraju i remont „Jadrana“

Školski broj “Jadran” (Photo: Stevan Kordić)

U Bijeloj je u završnoj fazi i obiman generalni remont školskog broda MVCG, jedrenjaka „Jadran“. Posao vrijedan 1,7 milijuna eura započet je još u rujnu 2013., a trebao je biti gotov do sredine ljeta naredne godine. To se, međutim, nije desilo, prvenstveno zbog problema u brodogradilištu u kojem je u međuvremenu pokrenut stečajni postupak, ali i zbog širenja obima posla na „Jadranu“, što je podrazumijevalo da se u hodu mijenjaju i projektna riješenja i obavljaju tehničko-tehnološka prilagođavanja. Brod koji je u proteklom periodu bukvalno „ogoljen do golog korita“ i potom nanovo sastavljan, uz ugradnju nove opreme, glavnog i pomoćnih motora te suvremene elektronike, pri čemu je najveći dio posla obavila sama posada „Jadrana“, trebao bi se do 1. travnja vratiti na svoj stalni vez u matičnoj luci Tivat. Odatle bi „Jadran“ u narednih dvadesetak dana trebao obaviti sve potrebne probne vožnje i uvježbavanja posade, prije nego što 24. travnja isplovi na višednevno školsko krstarenje do Venecije i Kopra s ukrcanim učenicima Srednje pomorske škole i studentima Fakulteta za pomorstvo iz Kotora.

* Crnogorski portal BokaNews (http://www.bokanews.me/) objavio je ovaj tekst 4. ožujka 2017. godine pod originalnim nazivom “Topovnjača dokovana u Bijeloj – pri kraju remont ‘Jadrana’ “. Članak je u originalu dostupan na adresi: http://www.bokanews.me/featured/topovnjaca-dokovana-bijeloj-pri-kraju-remont-jadrana/

Kako vrijeme brzo leti! Kao da je bilo jučer – na početku Domovinskog rata, kao što i priliči pomorskoj državi i narodu od mora, na današnji dan, 12. rujna 1991. osnovana je i ustrojena Hrvatska ratna mornarica. Kako reče prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u poznatoj rečenici: „Zrakoplovstvo je vojska, a mornarica je posebna“. Da, svakako mornarica je posebna i da parafraziram don Baru Poparića: „Sretne su države i narodi koji imaju more i na njemu svoju mornaricu“.

Dvadesetpeta obljetnica dobar je povod za prisjetiti se onih, koji su je, na čelu s prvim zapovjednikom HRM, ustrojili i pripremili da brzo i efikasno hrvatsko more vrati tamo gdje i pripada, da ga vrati Hrvatima i svim građanima Hrvatske koji su ga s ljubavlju i velikim žrtvama kroz burnu povijest u većem dijelu sačuvali.

Bitka u Splitskom kanalu 14. i 15. studenog 1991.

Mornarica je ustrojena kao cjelina za obranu mora, otoka i obalnog ruba, sastavljena od pomorskih snaga i obalne obrane. To je u stvari reducirana nekadašnja Vojno-pomorska oblast. Takva organizacija pokazala se izuzetno efikasnom – čemu svjedoče i činjenice o preuzimanju nadzora, u kratkom vremenu, nad skoro cijelim prostorom.

Istina, sve drugo bilo bi veliki neuspjeh povezan ili s neznanjem ili izdajom nacionalnih interesa. Iako je JRM otela najveći broj brodova i suvremene tehnike, ostalo je znanje stjecano generacijama kod sposobnih i učenih hrvatskih pomorskih časnika te drugog kadra, i izuzetne sposobnosti naših brodograditelja te elektroničara, koncentriranih u brodogradilištima Kraljevici i Split, remontnom brodogradilištu u Šibeniku, Pomorskom centru za elektroniku u Splitu, te na mnogim drugim mjestima u znanstvenoj i stručnoj zajednici te gospodarstvu.

Pored kadrova, znanstvenostručnih i gospodarskih kapaciteta, te fantastične geografske konfiguracije našeg litoralnog prostora, od velike važnosti bilo je preuzimanje, u to vrijeme suvremenog i izuzetno moćnog raketnog protubrodskog sustava RBS-15B. Uz sačuvani brod u Kraljevici i sposobnost naših stručnjaka, ubrzo smo postali nadmoćni brodovima JRM opremljenim sovjetskim raketama P-15, P-20, P-21 i P-22 (NATO Styx ili SS-N-2).

Rakete iz obitelji P „Termit“

Pomorskim snagama HRM najveću prijetnju predstavljali su zrakoplovi, posebice naoružani raketama zrak-brod, AGM-65 Maverick.

AGM-65 Maverick

Zbog neznanja ili aljkavosti to smo iskustvo skupo platili gubitkom upravo moderniziranog lovca mina u Šibeniku na samom početku rata, kada su se vodile velike borbe za grad i okolicu. Za moral i samopouzdanje, na početku Domovinskog rata, izuzetno važan događaj je uspješna obrana Splita i efikasno djelovanje topničkih bitnica koje su nastavile protjerivanje brodova JRM iz unutarnjih voda. Istina, još su se neko vrijeme zadržali na Visu i Lastovu. Ovakav razvoj situacije omogućio je slobodnu pomorsku komunikaciju uzduž obale i prema unutarnjim otocima, a nakon odlaska brodova JRM s Visa i Lastova, osim manjeg dijela juga, hrvatsko more bilo je pod nadzorom njegove Hrvatske ratne mornarice.

Ključni događaji u razvoju HRM-a

Pokušamo li izdvojiti ključne događaje za HRM u Domovinskom ratu, uz Odluku o osnivanju HRM, preuzimanje raketne baze u Žrnovnici, obrane Splita i boj u srednje-dalmatinskom području, to su zasigurno sljedeći:

Operacija Maslenica, planirana i izvedena od 06. do 27. siječnja 1993. godine, imala je veliki značaj za cijelu Republiku Hrvatsku, ali posebno za njen južni dio. Ta nam je operacija omogućila ponovno povezivanje RH u cjelinu, ali je istovremeno i odmakla neprijatelja od Zadra koji je do tada bio na meti srpskih terorista. HRM je sudjelovala sa svojim mornaričkim pješačkim postrojbama i pomorskim snagama za potporu u prevoženju te manevru ljudi i tehnike, kao i udarnim pomorskim snagama (RTOP, RČ i TČ) koji su danima patrolirali ispred Zadra sa spremnošću pružanja protuzrakoplovne obrane. Možda to i nije bilo toliko važno s motrišta sposobnosti i stvarnih mogućnosti, ali je izuzetno pozitivno djelovalo na stanovništvo. Bilo je i priča kako smo raketama, letom kanjonom iznad vodotoka Zrmanje, tamo negdje uništili četnička uporišta.

Uspješan pogodak raketom RBS-15B na vježbi “Posejdon 94”

„Posejdon 94“, vojna vježba HRM-a i HRZ-a održana 1994. godine, bila je pokazatelj spremnosti HRM i HRZ za operacije koje nam predstoje. Za Mornaricu je to bio veliki izazov jer smo po prvi put lansirali (i to uspješno) nove rakete RBS-15B na poligonu ispod Dugog otoka. Pogoci lansiranim raketama bili su kruna na mukotrpnom i samoprijegornom radu hrvatskih mornara te njihove tehničke potpore s kopna, prije svega djelatnika raketne baze iz Žrnovnice i Pomorskog centra za elektroniku.

Bila je to i jasna poruka svim našim „nevjernim Tomama“ kako je HRM ozbiljna i nadasve stručna sastavnica hrvatskog obrambenog sustava i neupitni garant očuvanja naših interesa na moru. Moramo žaliti što nam na licu mjesta nije bio i vrhovni zapovjednik OS RH. Nažalost, neki „zločesti“ dečki su ga uvjerili kako bi to moglo biti kompromitirajuće za njega i cijelu državu, izražavajući ne samo sumnju u uspjeh, nego tvrdeći da će to biti debakl. Volio bih da nisam, ali sam čuo i osjetio „radovanje“ nekih mogućem neuspjehu, jer govorili su kako će to za neke biti kraj.

Sveto Letica, prvi zapovjednik HRM-a

Bio sam i svjedok kada je visokopozicionirani dužnosnik MORH-a sugerirao i tražio od zapovjednika HRM admirala Svete Letice da odustane od raketnog gađanja i da se „ne kompromitiramo“. Admiral je pozvao časnika u kojeg je imao, glede stručnosti i znanja o raketnoj tehnici, neograničeno povjerenje i pitao ga, pred istim tim dužnosnikom, što on misli o mogućnosti neuspjeha. Isti je bez imalo dvoumljenja s potpunom sigurnošću ustvrdio kako šanse za neuspjeh teže nuli i da je znanje s kojim raspolažemo garancija da nema šanse za neuspjeh i da ćemo mete sigurno potopiti. Zapovjednik je kao pravi lider prihvatio mišljenje svog časnika i donio pravu odluku. Rezultati su poznati. Na zadovoljstvo skoro svi nazočnih, veliko poštovanje stranih predstavnike i radost do ushićenja neposrednih izvršitelja, grljenje ministra obrane, generala Janka Bobetka i admirala Letice, odaslali smo jasnu poruku našim neprijateljima i ostacima JRM što će ih snaći ako krenu tamo gdje im nije mjesto. Upravo ta poruka imala je veliko značenje u vrijeme Oluje, jer se brodovi JRM nisu usudili zaploviti zapadno od rta Oštro.

Iz gađanja smo i mi izvukli potrebne pouke i novim tehničkim, izuzetno jednostavnim ali jako domišljatim rješenjima, bili smo u stanju zaobići neke uočene nedostatke na kontejneru i eksplozivnim vijcima za otvaranje istih.

———————————————–

———————————————–

Mimoplov na svečanom obilježavanju VRO Oluja 1995-2015.

VRO „Oluja“ (04. – 07. kolovoza 1995.) svakako je sjajna operacija koja je donijela zasluženi trijumf nakon mukotrpnog i iscrpljujućeg nametnutog nam rata. To je melem na ranu svih napaćenih, kraj Memoranduma SANU i velikosrpske fašističke ideologije, te kruna na uspjehe OS RH za sav trud i odricanje. HRM je sa svojim pješačkim postrojbama sudjelovala na kopnu, s pomorskim snagama u potpori prevoženju u sektoru Zadar, te udarnim pomorskim snagama na jugu. O sudjelovanju na jugu i značaju tih sposobnosti malo se zna.

Naime, u noći prije početka Oluje RTOP-11 i RTOP-21 sa spremnim raketama isplovile su na jug u prostor Mljeta, sa zadaćom spriječavanja i ako zatreba potapljanja brodova JRM u pokušaju prodora prema zapadu od rta Oštro, u vjerojatnoj namjeri ugroze juga RH kao protumjere na planiranu operaciju naših snaga. Bili smo spremni potopiti svaki brod koji bi pokušao ugroziti naš suverenitet, a bili smo toliko moćni i nevjerojatno superiorni da Flota JRM nije imala nikakve šanse. Iz njihove neaktivnosti bilo je jasno kako su toga bili svjesni, i da su dobro razumjeli poruku s „Posejdona 94“.

Okretanje prema budućnosti

Dvadeset i pet godina od uspostave HRM (12. rujna 1991. godine) krajnje je vrijeme da se ozbiljno krene u njenu obnovu i razvoj s vizijom. Hrvatski narod očekuje mornaricu koja će biti u stanju nadzirati, zaštititi i u konačnici obraniti njegove interese na moru – ili konkretno, u unutarnjim morskim vodama, teritorijalnom moru i na prostoru gospodarskog pojasa. Treba nam obalna mornarica dovoljno moćna da zaštiti interese Republike Hrvatske, te da doprinese zajedničkim naporima unutar EU i NATO.

Nakon vizije kakvu mornaricu želimo, potrebno je definirati kapitalni (glavni) brod oko kojeg će se dizajnirati cijela flota. Za razinu (inačicu) 1 i 2 to mora biti višenamjenski brod s protubrodskim, protupodmorničkim i protuzrakoplovnim/proturaketnim sposobnostima za zaštitu sebe i pomorskog sastava ili važnog objekta na kopnu. Takav brod je načelno minimalnog deplasmana od 1.500 do 3.000 tona. To je brod klase korvete (K), patrolna korveta (PK) ili mornarički izvan obalni ophodni brod (NOPV).

Za razinu (inačicu) 3 i 4 to je brod naoružan protubrodskim i PZ/PR raketama za vlastitu obranu. Načelni deplasman ovakvih brodova je do 1.000 tona i pripada klasama raketni patrolni brod (MPB), mali raketni brod (MRB) ili jednostavno kod nas ustaljenog naziva raketna topovnjača (RTOP).

Inačica „ZLO“ bila bi svođenje mornarice na obalnu stražu relativno malih brodova do nekih 45 metara (150 stopa) dužine, bez raketnog protubrodskog oružja primjerenog dometa i raketnog protuzrakoplovnog/proturaketnog oružja.

Što god odlučili – nema vremena za čekanje jer ćemo u suprotnom, pored materijalne, izgubiti i personalnu supstancu. Posadama treba izazov kakav su imali njihovi prethodnici u ovladavanju raketnim sustavom RBS-15 za vrijeme Domovinskog rata.

Protubrodska raketa RBS-15B

Iako je posljednjih godina ipak došlo do nekih pomaka, pa je tako HRM prvi puta izašla na Mediteran (jednom pod okriljem FRONTEX-a, a drugi put pod okriljem NATO-a), a u izgradnji je, nakon dugog niza godina, i novi brod za HRM, ostaje nepobitna činjenica da su mnoga suštinska pitanja tu još itekako otvorena. Nažalost, baš kao i za HRZ i PZO, i Hrvatskoj ratnoj mornarici ubrzano curi vrijeme.

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Na samom početku nužno je naglasiti kako je obrana napor cijelog društva, a ne samo oružanih snaga – u ovom slučaju težišno pomorskih snaga. Obrana se provodi u ratu, ali i u miru, iako se za to koriste blaži izrazi kao što su nadzor i zaštita državnih interesa na moru. Za obranu mora u glavnoj ulozi su pomorske snage, kao izrazito manevarske, i obalne snage s mogućnošću djelovanja na daljinu (raketne, topničke, snage za zaprečivanje, snage za prikupljanje podataka).

Kako organizirati obranu, ustrojiti snage i uspostaviti učinkovitu organizaciju – u našim je uvjetima jako teško biti jednoznačan jer smo propustili i još uvijek propuštamo definirati važne pojmove i odrediti njihovo mjesto suglasno međunarodnoj terminologiji, kao što su: mornarica, flota, pomorske snage, obalna straža, itd. Prevladalo je poimanje iz bivšeg sustava – pa je reducirana nekadašnja vojno-pomorska oblast preimenovana u ratnu mornaricu. Pojmovno razjašnjenje zahtijeva posebnu raspravu, i to mnogih.

Sam naslov upućuje na traženje odgovora na pitanje: Kako se organizirati i kako braniti naše more, a time i našu obalu? Svakako treba imati na umu da naša obala i primorje može biti u danim okolnostima više ugroženo s kopna nego s mora, poglavito južno od Neretve i naročito Dubrovačko primorje.

Nismo sami i dobro je znati kako se taj problem rješava u svijetu. Kako bih potkrijepio svoje promišljanje, referirat ću se na članak objavljen u Canadian Naval Review, gospodina J.Matthew Gillis, zamjenika direktora DALHOUSIE UNIVERSITY-a, Centra za međunarodne političke studije. U navedenom članku, nakon razmatranja kako sto država štiti svoje interese na moru, navedeni autor tvrdi da u svijetu postoje tri načina. U njima se jasno vide odnosi između mornarice i obalne straže, dva pomorska servisa koja međusobno surađuju u ostvarenju državnog interesa prvog reda – a to je obrana mora i obale.

Raščlamba za obuhvaćenih 100 država prikazana je u tablici br. 1. Kao što je vidljivo, najviše je država koje su podijelile odgovornost između mornarice i obalne straže i to na način:

1. Odgovornost je na obalnoj straži (9/100);
2. Odgovornost je podijeljena između mornarice i obalne straže (73/100);
3. Odgovornost je na mornarici (28/100).

Jasno da je mornarica uvijek vojna, a obalna straža može biti civilna (2), paravojna (58) i vojna (12). Svakako, značajna je razlika u moći, a time i u cijeni koštanja po jednom pripadniku. Jedan pripadnik Kanadske obalne straže košta 62.000 USD, a Američke – 180.000 USD. Prema ovoj studiji Hrvatska je među zemljama koje u stvarnosti prema opće usvojenim kriterijima nemaju obalnu stražu, iako je po zakonu (de jure) ima.

Najmanje je država koje su odgovornost za more prepustile isključivo obalnoj straže (9/100). Ukupno 28 od 100 navedenih zemalja nema obalnu stražu i glavna briga o moru prepuštena je i u miru i u ratu mornarici, dok je najčešća organizacija s podijeljenom odgovornosti (73/100). Kako je to u EU, na Mediteranu, Europi i u NATO zemljama prikazano je u tablici broj 2.

Zanimljivo je vidjeti kako je to uređeno u obrađenih sto zemalja u korelaciji s površinom. brojem stanovnika i dohotku po glavi stanovnika, što pokazuje tablica broj 3.

Koji je model najbolji teško je reći, jer svaka zemlja misli da je upravo njen model baš za nju najprikladniji. Uvjeren sam kako bi u nekim zemljama svaki model bio dobar, a u nekima, nažalost, nema dobrog modela.

Mi smo se svojevremeno zalagali za “norveški model“, ali oni koji su ga trebali poduprijeti nisu znali što je to, pa su „ne znajući što rade“ spriječili njegovu implementaciju u obrambeno-sigurnosni i općenito društveni sustav Republike Hrvatske. Opet se pokazalo kako najveću štetu mogu učiniti oni koji nešto rade, a ne znaju što rade. Nije se čuditi – to smo ipak mi, gdje često pozicija i moć odlučivanja nisu u suglasju s kompetencijama.

Naime, “norveški model” promatra ratnu mornaricu (The Navy) i obalnu stražu (The Coast Guard) kao grane pomorskih snaga (The Naval Forces). Za mornaricu (The Navy) često se upotrebljava pojam flota (The Fleet). Organizacija Norveških pomorskih snaga prikazana je na shemi broj 1:

Na shemi broj. 2 jasno su prikazana područja djelovanja mornarice i obalne straže, te njihovo preklapanje.

Upravo to preklapanje daje velike mogućnosti učinkovitog dimenzioniranja mornarice i obalne straže, te traženje čvršće poveznice kroz kategoriju brodova koji u miru obavljaju zadaće obalne straže, a u ratu zadaće ratne mornarice. Svakako, to bi bili brodovi skuplji od namjenskih brodova za obalnu stražu, ali istovremeno puno jeftiniji od „pravih“ ratnih brodova. Istovremeno, zbog unaprijed odrađenih priprema mogli bi se u kratkom vremenu prevesti u ratne brodove i ojačati borbenu flotu.

Na moru su glavni sadržaji oružane borbe površinska djelovanja (protu-brodska, protu-kopnena te protuzrakoplovna i proturaketna) i djelovanja s površine (protupodmornička i protu-minska). Nositelj ovih sposobnosti su površinske pomorske snage, te mješovite snage organizirane kao snage obalne obrane. U našim uvjetima i jedne i druge trebaju biti sposobne djelovati na moru, prema moru ali i prema kopnu poglavito južno od Neretve. Kao jedno od glavnih oružja nameću se brodski i obalni raketni sustavi. HRM još uvijek čuva te važne sposobnost, ali kako protječe vrijeme one neminovno slabe u odnosu na zenit koji je postignut u Domovinskom ratu i demonstriran na vježbi „POSEJDON 94“. Nedavnim uspješnim gađanjem nakon više od 21 godine mornarica je to i pokazala.

Ipak ne treba podleći samozadovoljstvu. To je samo mali korak i dobar poticaj da se ulože napori za očuvanje protu-brodskih raketnih sposobnosti i dostigne potrebna razina tehničkih, taktičkih i organizacijskih znanja i sposobnosti. Svakako bilo bi nužno iskoračiti i u područje visokih tehnologija. Bez obzira na starost sustava to je zasigurno još uvijek najnapredniji borbeni sustav s kojim raspolažu Oružane snage Republike Hrvatske. Treba se bojati naglog i jednostranog opredjeljenja u ovom slučaju za mobilne obalne lansere (MOL) s raketama RBS-15B, što bi zbog niže cijene moglo dovesti do urušavanja temelja na kojima počiva svaka mornarica, a to su pomorske snage. Takve sugestije nedavno su se pojavile i na portalu Obris.org.

Temelj svake mornarice su plovne snage, a upravo (ono što plovi) znači flota. Pomorske snage su manevarske i s njima se može ostvariti težište, a u hrvatskom slučaju to olakšava i višestruko multiplicira konfiguracija obale i u cijelosti litoralnog prostora. Ne treba smetnuti s uma kako se priprema povratak torpeda s velikim dosegom i topničkog naoružanja s vođenim i samonavođenim projektilima. To nikako ne znači zanemarivanje suvremene obalne obrane s raketnim borbenim sustavima. Također treba znati da raketa RBS-15B nije raketa obala-more i da bi gađanje s njom iz dubine kopna bilo problematično, pa je njena uporaba ograničena na obalni rub. Kad počne njena stabilizacija, parametar visine trebala bi biti zauzet iznad mora. Prirodno, položaji MOL-a očekuju se na otocima i blizu obalnog ruba na obali ispred koje nema otoka. U takvim prilikama bi ovi sustavi mogli bi biti jako izloženi djelovanju iz zraka.

Izgradnja pomorskih snaga

Nameće se potreba izgradnje raznovrsnog sustava obrane mora i obale s pomorskim snagama kao glavnim nositeljem. Pomorske snage svakako trebaju biti konfigurirane prema najmanje dva kriterija, i to: prema (1) potrebama i (2) mogućnostima – što se može promatrati kroz razne vrste snaga.

(1) Površinske pomorske snage sa sposobnostima protu-brodske borbe i djelovanjima protiv kopna s jakom protuzrakoplovnom i proturaketnom obranom moraju biti sposobne za zajedničko djelovanje sa snagama obalne obrane, zrakoplovnim i kopnenim snagama, ali i pružiti protu-brodsku, protuzrakoplovnu i proturaketnu obranu važnim objektima infrastrukture, te održavati pozitivnu kontrolu mora.  Držim kako bi upravo slijedeća generacija površinskih ratnih brodova HRM trebala biti višenamjenska i multifunkcionalna. Dobar primjer takve multifunkcionalnosti su i protupodmorničke sposobnosti, kakve se zahvaljujući tehnološko-tehničkom napretku u brodogradnji ugrađuju na multifunkcionalne površinske brodove. Pri tome, protupodmorničke snage ujedno su i vrlo važne u otežavanju podmorničkog polaganja mina (koje je zamislivo kao svojevrsna diverzija u kontekstu svih obala Jadrana u rukama NATO saveza), pa su one time posredno i svojevrsne protu-minske snage.

Interesantna je definicija korvete kao najvećeg broda zatvorenih (uskih) mora i fregate kao najmanjeg broda otvorenih mora. Ratni brodovi su skupi, ali su i vrijedni jer čuvaju najveći gospodarski resurs hrvatskog naroda. Mnogi graditelji brodova su toga svjesni, pa su za mornarice s malim proračunima osmislili brod koji se po mogućnostima smješta između OPV (Offshore Patroli Vessel) i korvete. Za njega se ustalio naziv NOPV (Navy OPV – Mornarički OPV), i predstavljen je na konferenciji u Rio de Janeiro, 21. – 22. svibnja 2012. godine.

NOPV

Ova klasa brodova je nadomjestak za nekadašnje lake ili pomoćne korvete. Brodovi s navedenim karakteristikama mogu se graditi kao višenamjenski brodovi, a eventualno povećane potreba za protu-brodskim sposobnostima namaknuti gradnjom manjih i jeftinih brodova (MPB ili FAMPB). To bi svakako u jednom dijelu mogli biti neki brodovi iz obalne straže.

(2) Slijedeće prema potrebama bile bi podmorničke snage. One su svakako mjera prestiža i uvažavanja svake flote. Ipak treba biti svjestan kako ih u ovim prilikama Hrvatska nije u mogućnosti priuštiti  svojoj floti. Manji je problem što nemamo novac, a veći je na žalost nemar i „suicid“ koji smo počinili glede ljudskog faktora te tehnološkog razvoja i očuvanja brodograđevnih sposobnosti. A bilo je tu kvalitetnih ponuda iz jedne zemlje, tradicionalnog prijatelja RH.

(3) Važna sastavnica su i protuminske snage. Uvjeren sam kako u razumnom vremenu masovno minsko ratovanje na Jadranskom moru nije vjerojatno. Međutim, to su korisni brodovi, poglavito ako mogu kvalitetno obavljati funkciju ophodnih brodova, a neki rabljeni mogli bi nam biti dostupni. Ako je o tome već donesena odluka, onda treba pozdraviti stav mornarice da to ne budu samo PMB (protuminski brodovi), već da imaju i izvrsne ophodne sposobnosti.

(4) Ne manje važna je kategorija brodova za potporu (opskrba, prijevoz, desant, održavanja, zbrinjavanje, itd.). I oni se moraju definirati prema načinu, i posebno prostoru uporabe prvenstveno pomorskih snaga. U svijetu izvrstan primjer kvalitetnog komponiranja borbenih brodova (fregata) i logističko-borbenih (na bazi fregate) nudi danska mornarica.

(5) Specijalne pomorske snage moraju biti vrhunski osposobljene i uvježbane za prvenstveno obavještajno i diverzantsko djelovanje u zoni odgovornosti pomorskih snaga.

Pomorskim snagama (mornarici i obalnoj straži) neophodna je i (6) pomorska (mornarička) zračna komponenta – neovisno od toga da li je u njihovom sastavu ili namjenska snaga u administrativnom sastavu zrakoplovstva.

Vizija organizacije snaga

Mornaricu (flotu)  i obalnu stražu treba gledati kao stablo s dvije grane. Na obje grane raste voće, ali nije nužno iste vrste. Kako po osobnom mišljenju vidim optimalnu organizaciju pomorskih snaga Republike Hrvatske (Hrvatsku flotu) prikazano je na shemi broj 3.

Slična organizacija bi se trebala primijeniti i za cjelovit obrambeno-sigurnosni sustav. Čini mi se primjerenim oružane snage koncipirati s pet grana i jedinstvenim stožerom obrane. Te grane bi bile vojska, mornarica, zračne snage, oružništvo i obalna straža. Oružništvo i obalna straža bi se u vrijeme mira administrativno i upravno podredili Ministarstvu nacionalne/domovinske sigurnosti (zaštite), a u ratu bi se vratili pod Ministarstvo obrane i to: oružništvo kao dio kopnenih snaga, a obalna straža u dijelu ili u cijelosti kao dio pomorskih snaga. Na ovaj bi način prestala potreba za posebnim graničnim policijskim snagama i na kopnu i na moru, jer bi te poslove radili oružništvo i obalna straža.

Uvjeren sam kako bi ovakvo rješenje (naravno ako se ne igra s figama u džepu) bilo učinkovitije, te da se ne bi ugrozilo na moru neprikosnoveno mjesto Hrvatske ratne mornarice. Razvoj, opremanje i operativni troškovi oružništva i obalne straže ne bi teretili obrambeni proračun, a mornarica bi se bez rasipanja resursa mogla baviti upravo s onim što je njen posao, a to su sadržaji oružane borbe i priprema za vođenje rata na moru.

Svakako u ovom slučaju bi bilo nužno na najvišoj razini (od Ustava pa na niže) odrediti odgovornost i djelokrug rada Ministarstva obrane i Ministarstva nacionalne/domovinske sigurnosti (zaštite), te njihov međusobni odnos (shema broj 4). I svakako, najvažnije je urediti jasnu nadležnost Predsjednika (Predsjednice) i Vlade. Ne može se i ne smije se tu prepisati američki model, u prvom redu jer se ne radi o istom političkom sustavu. Problemi kojih nema u SAD kod nas mogu biti jako značajni. Držim kako bi Ministarstvo nacionalne/domovinske sigurnosti trebalo nastati dogradnjom i redefiniranjem Ministarstva unutarnjih poslova. Ako bi se upustili u ove promjene onda tu ima potrebe i za širenje obujma posla i odgovornosti i za Ministarstvo pravosuđa.

Zaključak

Uvažavajući položaj Republike Hrvatske i posebno njenog primorja kao geostrateške poveznice Mediterana sa srednjom i jugoistočnom Europom, blizinu važnih područja svjetskih previranja, nestabilnog okruženja i novog preslagivanja  snaga u Sredozemlju, nužno ju je osnažiti na moru. Pomorske snage moraju dobiti sredstva za ubrzani i značajni razvoj i iskorak prema mornarici koja će biti u stanju pratiti promjene i biti jamac s pokrićem u zaštititi hrvatskih nacionalnih i interese EU na Jadranu. Dugoročni cilj treba biti: izgradnja male obalne mornarice (pomorskih snaga) s cjelovitim spektrom djelovanja – sposobne zaštititi i obraniti nacionalne interese na moru (teritorijalno more i gospodarski pojas), te biti snažna potpora kopnenoj vojsci s mogućnošću djelovanja po kopnenim ciljevima.

Nacionalna flota (mornarica i obalna straža) mora biti u stanju zaštititi i obraniti hrvatsko more u ratu, ali i nadzirati i zaštititi interese Republike Hrvatske na moru u miru. Neovisno koji će način brige za more biti usvojen, svi brodovi pomorskih snaga trebaju imati ograničene policijske ovlasti od obalnog ruba pa dok sežu hrvatska suverena prava i jurisdikcija. Ako se Republika Hrvatska opredijeli za najrasprostranjeniji način (podjela odgovornosti između mornarice i obalne straže), brodovi obalne straže trebaju imati široke policijske ovlasti. Također, dio brodova obalne straže neovisno je li brod ratni ili državni – ne trgovački u vladinoj službi (javni) – trebaju biti predviđeni za preobrazbu u brodove za vođenje ratnih borbenih djelovanja.

* Gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže Republike Hrvatske; viceadmiral u mirovini

Dok se još prije koji tjedan moglo čuti da je sredinom prosinca istekao nekakav rok vezan uz postupak izgradnje obalnih ophodnih brodova u Hrvata (rok za podnošenje inicijalnih ponuda), već neko vrijeme po tom pitanju zapravo vlada poprilična šutnja. Kada su sredinom prosinca prikupljene “inicijalne ponude” – iz službenih se usta moglo čuti da tim korakom još nije odabrana i konačna ponuda (već su tek naznačeni detalji konkretnih načina na koje pojedini brodograditelji planiraju ispuniti tehničke zahtjeve iz projekta). Ujedno, napomenuto je bilo i da sada slijedi ocjenjivanje pristiglih inicijalnih ponuda – koje će, zajedno s dodatnim pregovaranjem, navodno trajati “idućih 20-tak dana“.

Dvadesetak dana došlo je i prošlo, a svekoliku šutnju oko hrvatskih Obalnih ophodnih plovila probila je tek jedna usputna opaska – kojom se na posljednjoj sjednici Vlade RH (138. sjednica, održana 23. siječnja 2014. godine) ministar Ante Kotromanović kratko nadovezao na svog kolegu Sinišu Hajdaš-Dončića:

“Samo da se nadovežem na Hajdaša…. Kada je govorio o brodovima i Jadroliniji…. Vrlo skoro završit će tender za obalni ophodni brod, vrijednosti 5 milijuna eura. Mi ćemo ove godine početi gradnju prvog obalnog ophodnog broda, dužine 42 metra, vrijednosti 10 milijuna eura, i to će također isto pomoći… Uglavnom su ostale samo hrvatske tvrtke i to je dobro“.

Tko su te “samo hrvatske tvrtke”?

Iako je u postupku sudjelovao tek jedan potpuno strani ponuđač (a i on je otpao u prvome krugu selekcije), to s domaćim tvrtkama stoji tek uvjetno. Naime, među pet ponuđača koji su preostali u drugome krugu postupka javne nabave – njih dva su inozemno-domaća partnerstva, (1)Zajednica ponuditelja BRODOGRADILIŠTE LEDA Korčula i FASSMER GMBH&Co.KG. i (2) Zajednica ponuditelja NCP GRUPA Šibenik i DAMEN Nizozemska) – dok su preostala tri “samo hrvatske tvrtke” (kako je spomenuto – (1) BRODOSPLIT Split; (2) Zajednica ponuditelja Montmontaža Greben Vela Luka i RADEŽ Blato; te (3) Zajednica ponuditelja ULJANIK i TEHNOMONT Pula).

Za sada, izgleda da svi oni još ravnopravno sudjeluju u postupku javne nabave Obalnih ophodnih brodova (OOB) za Republiku Hrvatsku. Zato svi oni još imaju i jednaka prava – pa i pravo žalbe na odluke u postupku, čije bi podnošenje lako moglo radikalno usporiti sve predstojeće korake u željenoj javnoj nabavi brodova za potrebe Obalne straže (što je već bilo jasno demonstrirano i u prvoj fazi ovog javnog natječaja).

Koji su to novci u pitanju?

Detalj da tender vrijedi 5 milijuna eura, a da se njime gradi brod vrijedan 10 milijuna eura – vjerojatno ima više veze s brzinom izričaja, nego sa sadržajem. Zašto? Pa zato jer se prošle 2013. godine u obrambenome proračunu baratalo iznosom od 34.005.500 kuna (otprilike 5 milijuna eura) – koji je onda zbog kašnjenja provedbe natječaja i izbrisan drugim rebalansom proračuna (od Sabora usvojenim 4. prosinca 2013. godine). Umjesto tih – oko 5 milijuna eura – s aktualnim državnim proračunom (također u Saboru usvojenim 4. prosinca 2013.), na pozornicu stupa ova druga cifra, konkretno 60.500.000 kuna ili manje-više 10 milijuna eura. Kako se već dugo najavljivalo da se za svih 5 brodova planira ukupno utrošiti oko 50 milijuna eura – ta bi sada spominjana cifra načelno mogla pokriti veći dio troškova izgradnje prvog broda u klasi. Ako bude sreće!

Koji koraci još predstoje?

Veliko je pitanje što se za te novce, čije je trošenje predviđeno u 2014. godini, zapravo dobiva. Naime, još nije izabran graditelj novih brodova – za to su temelji tek trebali biti raščišćeni ovih dana, a nije sigurno da se to doista i dogodilo. Nakon toga, taj odabrani brodograditelj još ima i “papirnatoga posla”, koji treba obaviti prije započinjanja same gradnje – jer, ako je vjerovati svojedobnim naznakama iz MORH-a, po izboru najboljeg ponuđača još predstoji: (1) dodatna analiza projekta i izrada glavnog projekta broda, pa onda i (2) ponovljeno odobravanje svega toga u Hrvatskom registru brodova. Time postaje vrlo upitno i ikakvo ovogodišnje započinjanje same faktične gradnje prvoga plovila iz klase OOB.

S druge strane, ako gradnja stvarno i započne ove godine, to ne znači mnogo. Naime, u nedavnijoj hrvatskoj tradiciji vojne brodogradnje stvarno ne bi bilo prvi puta da se formalno započeta gradnja otegne i duboko u iduće desetljeće. Posve odvojen izvor problema predstavljat će tu pitanje trajanja svih ispitivanja kojima bi mogao i trebao biti podvrgnut takav praktični prototip hrvatskog obalnog ophodnog plovila, a prije njegove službene primopredaje od odabranog brodograditelja (gdje smo o nekim problemima praktičnih ispitivanja usporedivih plovila proizvedenih u Hrvatskoj već pisali na portalu Obris.org).

Time, na kraju dolazimo do tužnog zaključka da su i državni planovi o dovršenju prvog Obalnog ophodnog broda u 2015. godini itekako optimistični. Lako bi se moglo dogoditi da, od svega spomenutog, za sada stoji tek dio sa samoga kraja citirane izjave ministra Kotromanovića – o tome da projekt gradnje hrvatskih OOB danas služi tek za kratkotrajno pomaganje pojedinim posrnulim dijelovima hrvatske brodogradnje. S obzirom da je kod obalnih ophodnih brodova riječ o izričitom nacionalnom interesu – za kojeg je i premijer Milanović rekao “Pet brodova je minimum – bez toga nismo država!“ – to stvarno ne bi trebala biti isključiva svrha ovoga poduhvata.

Nakon što je 24. travnja objavljen natječaj za gradnju Obalnog ophodnog broda za potrebe Hrvatske ratne mornarice (HRM), jučer u 11 sati istekao je i prvi rok vezan uz taj postupak javne nabave – “Rok za dostavu ponuda/Zahtjeva za sudjelovanje”. Tim se povodom javnosti obratilo Ministarstvo obrane, putem prioćenja koje u cjelini prenosimo.

“U aktualnom natječaju za nabavu obalnih ophodnih brodova Ministarstva obrane RH danas je, 27. svibnja 2013. godine, u 11,00 sati istekao rok za dostavu zahtjeva za sudjelovanjem.

Do zakonskog roka, ukupno je pristiglo 8 zahtjeva za sudjelovanjem, a ovlašteno Povjerenstvo Ministarstva obrane RH izvršilo je otvaranje zahtjeva te je utvrdilo da su zahtjev za sudjelovanje dostavili: (1) BRODOSPLIT Split; (2) Odvjednički ured Božić Zagreb za zajednicu ponuditelja BRODOGRADILIŠTE LEDA Korčula i FASSMER GMBH&Co.KG.; (3) Zajednica ponuditelja Montmontaža Greben Vela Luka i RADEŽ Blato; (4) Zajednica ponuditelja NCP GRUPA Šibenik i DAMEN Nizozemska; (5) Zajednica ponuditelja ADRIJA-MAR, DALMONT, EPO i I.E.L.; (6) BALTIK WORDBOATS-Estonija; (7) BRODOTROGIR Trogir te (8) Zajednica ponuditelja ULJANIK i TEHNOMONT Pula.

Ovlašteno Povjerenstvo  MORH-a započelo je sa pregledom i ocjenjivanjem pristiglih zahtjeva koji zajedno imaju ukupno više od 2500 stranica, zajedno sa pripadajućim prospektima te CD-ima“.

Kao što se iz navedenoga vidi, na uvjet postavljen u natječaju – posjedovanje vlastitog pogona za obradu limova, odnosno za rezanje i savijanje limova, većina je manjih brodograditelja odgovorila stvaranjem namjenskih Zajednica ponuđača (5 od ukupno 8 zahtjeva za sudjelovanje), o čemu se u zainteresiranim krugovima krenulo promišljati praktično odmah po objavi ovoga natječaja. No dok su se na natječaj prijavila praktično sva očekivana domaća imena, zanimljivost predstavljaju stranci. Njemački Fassmer GmbH & Co. KG (nizozemsko-njemačka kombinacija s Korčule), te nizozemski Damen Shipyards Group (hrvatsko-nizozemska kombinacija bazirana u Šibeniku) na ovaj hrvatski natječaj izašli su u okviru spomenutih zajednica ponuđača. Za razliku od njih, estonsko poduzeće Baltic Workboats AS (BWB) – brodogradilište koje se nedavno okušalo u izgradnji patrolnih plovila za hrvatsku policiju – u ovu je poslovnu avanturu krenulo samo.

Dok mnogi prigovaraju samoj činjenici da je Hrvatska krenula u nabavu obalnih ophodnih plovila – dok joj zapravo trebaju vanobalna ophodna plovila (ponešto veći i skuplji “rođaci” ovih prvih), promotrimo na trenutak i prigovore koje se povodom ovoga postupka javne nabave moglo čuti u hrvatskoj javnosti posljednjih dana.

Dosadašnji prigovori na natječaj

Spomena zavređuju i prigovori na tekući postupak pribavljanja ophodnih plovila, koje se tijekom posljednjih dana čulo iz krugova bliskih zagrebačkome poduzeću ADRIA-MAR Brodogradnja d.o.o. Kako se tu radi o praktično jedinom hrvatskom brodograditelju koji je u nedavno doba stvarno gradio vojne brodove vlastite konstrukcije – nije zanemarivo da je riječ i o jedinom poduzeću koje nije bilo zadovoljno propozicijama raspisanog javnog postupka nabave. Osim navodno čitavoga niza izjava, koje su predstavljale dio dokumentacije potrebne za današnji Zahtjev za sudjelovanje, prigovori zagrebačkih brodograditelja strukturno su išli u dva pravca.

Kao prvo, ADRIA-MAR (koji ima svoje vlastito projektiranje i svoje projekte plovila) nije rado prihvatio traženi pristanak/nametanje projekta Brodarskog instituta iz Zagreba (tzv. “predprojektne dokumentacije MORH-a, odobrene od Hrvatskog registra brodova“). Iako je tu riječ o dokumentaciji koju je za svoje potrebe od spomenutog Instituta naručila RH, koja je taj posao prije ikakvog natječaja i platila – riječ je o materijalu za koji su i sami stručnjaci Brodarskoga instituta priznali da je “zapravo dosta zatvoren, uvjetovan…“, dok se o njemu i iz usta ministra Kotromanovića (na sjednici Odbora za obranu Hrvatskoga sabora, 25. travnja 2012. godine) moglo čuti kako je riječ o preskupom i predugo razvijanome projektu. No kako je MORH sada vlasnik spomenute dokumentacije, ima i legitimno pravo zahtijevati da se ona koristi u procesu izgradnje hrvatskog Obalnog ophodnog plovila.

Drugi pravac neslaganja ponešto je zanimljiviji – on predstavlja navodno traženje obrambenoga sustava da nakon odabira najbolje ponude u drugom krugu natječaja – najbolji ponuđač (1) mora obaviti dodatnu analizu projekta i izraditi glavni projekt broda, te (2) sve to još jednom odobriti u Hrvatskom registru brodova. Ako ispadne da te dodatne analize zapravo predstavljaju svojevrsno modelsko ispitivanje projekta – koji je već jednom i prošao registraciju kod Hrvatskog registra brodova – onda se otvara i pitanje faktične dovršenosti spomenutoga projekta, koji kao da se upotpunjuje na trošak tog nekog budućeg najboljeg ponuđača.

No uz sve te zamjerke, konstatirajmo da se i ADRIA-MAR u sklopu jedne od Zajednica ponuđača prijavio na danas zaključen prvi krug natječajnog postupka.

Dok Povjerenstvo MORH-a razmatra pristiglu dokumentaciju, i portal Obris.org nastavit će pažljivo pratiti razvoj događaja oko već godinama iščekivane nabave novih ophodnih plovila za Hrvatsku ratnu mornaricu i Obalnu stražu.

Nedavna dugo očekivana objava natječaja za izgradnju hrvatskog obalnog ophodnog broda ponovno je javnost podsjetila na postojanje Brodarskog instituta, prema čijem bi se projektu trebali graditi novi brodovi za HRM i Obalnu stražu. Kao što smo već pisali, onaj brodograditelj koji pobijedi na natječaju moći će potom sam odlučiti da li će u nastavku izgradnje uzeti Brodarski institut kao podizvođača, ili ne. O svemu tome, ali i o mnogo drugih stvari, porazgovarali smo sa stručnjacima iz Brodarskog instituta koji su nazočili nedavno završenoj priredbi ASDA 2013. To su Mislav Brlić – voditelj djelatnosti projektiranja i razvoja plovnih objekata, Aco Šikanić – voditelj obnovljivih izvora energije i energetske učinkovitosti, i Ante Zaninović – voditelj čvrstoće, vibracija i ispitivanja u naravi.

Brodarski institut je autor projekta. Kako je do toga došlo?

Brlić: Institut je u vlasništvu Ministarstva obrane, i prije još 4-5 godina smo s njima potpisali ugovor – dobili smo od njih zahtjev za izradu projekta, to smo ugovorili i poslije smo išli sukladno taktičko-tehničkim zahtjevima. Znači, prvo je trebalo odraditi cijelu tu pripremnu dokumentaciju, da bi se uopće došlo do projekta. To je izrada studije izvodljivosti, pa taktičko-tehničkih zahtjeva (TTZ), nakon što smo to odradili – onda je MORH usvojio te taktičko-tehničke zahtjeve i napravio konačne TTZ-ove, i onda se išlo u izradu projekta sukladno tim zahtjevima. Evo, to je vrlo jednostavno…

Da li će nakon izrade tog projekta Institut imati i dalje veze sa samim postupkom?

Brlić: Dosad – postupak je tako napravljen, odnosno natječaj koji je sad izašao, na taj način da brodogradilište koje dobije natječaj ima slobodan izbor, sukladno svojoj odluci – pošto će brodogradilište odgovarati sad za cijeli projekt, da li će ono uzeti kao podizvođača Brodarski institut, da dalje radi na projektu, ili će uzeti neku drugu projektnu organizaciju. Pojedina brodogradilišta imaju, na koncu, svoje projektne urede – pa će možda dalje to razviti i brodogradilište samo. Mi sad tu, u toj fazi, možemo zajedno s brodogradilištima, a može brodogradilište i bez nas. Projekt je do te razine razvijen da brodogradilište može sad samo odlučiti kako će dalje.

Projekt, dakle, nije baš potpuno zatvoren i uvjetovan?

Mislav Brlić, svojedobno voditelj projekta Malog protuminskog broda “LM-51 Korčula”

Brlić: On je zapravo dosta zatvoren, uvjetovan… To je pretprojekt. Pretprojekt zapravo uključuje jedno 70 dokumenata, bitnih nacrta i kompletnu specifikaciju opreme i uređaja na brodu tako da…. Može se činiti da je to dosta, međutim brodogradilište je dužno kompletno sad na temelju tog pretprojekta napraviti glavni projekt. U osnovi, brodogradilište će kroz tu svoju dokumentaciju glavnog projekta, radioničku, moći odlučiti hoće li biti ova ili ona pumpa, da li će možda biti nekakva kabina malo drugačije, na drugačiji način opremljena, ali ove osnovne sve stvari – od gabarita do broja kabina,  do ovih osnovnih karakteristika, to se ne bi trebalo mijenjati jer MORH želi imati takav brod. Brod je koncipiran i dosta detaljno razvijen, sukladno potrebama i željama Ministarstva obrane i njihovih djelatnih časnika koji su sudjelovali kroz te 2-3 godine u svim fazama razrade i izrade dokumentacije.

Ako sam dobro shvatio – Brodarski često radi kontrolu kvalitete, i slične stvari. Da li je to i u ovom slučaju moguće?

Brlić: To se još nismo dogovorili s Ministarstvom obrane – da li ćemo mi biti ti koji će sudjelovati u kontroli kvalitete, ili će Ministarstvo obrane uzeti neku drugu organizaciju. Tu će svakako biti, to je sigurno, tu će biti Hrvatski registar brodova. To je definitivno! Da li ćemo još se tu mi pojaviti, taj dio još nismo usuglasili, niti dogovorili.

Brodarski institut raspolaže i svakojakom razvojnom opremom te specijalnim mjernim postrojenjima

Zaninović: Običaj je, ako se radi brod, odnosno ratni brod – a ovo i nije ratni, ovo je brod za javnu namjenu… kako kolega kaže – puno je testova i kontrole kvalitete tijekom gradnje, na navozu, u moru i na pokusnom brodu. Za vjerovati je da će Brodarski institut puno od tih poslova raditi – jer, ako bude pameti, onda će vjerojatno Ministarstvo obrane…ja ću reći – više vjerovati domaćoj kući, da će dobiti proizvod kako treba – i koji je platilo, za te novce. Znači, za te novce da će dobiti pravi proizvod. Može se desiti da budu i neke druge kuće, naravno, u igri. Prvenstveno, Hrvatski registar će sigurno biti, kao nadzorna kuća, u smislu konstrukcije, sigurnosti i tako dalje.  Međutim, tu su i neke druge stvari koje se grade, a brod nije kišobran ili štapići i tako dalje, nego složeni objekt – pa je tu buka, tu su vibracije, tu je propulzija, tu su nekakve manevarske karakteristike, brzina doplova i tako, sve te stvari koje su definirane u tehničkom opisu, i koje će trebati provjeriti tijekom pokusne plovidbe i nekakve vožnje – duže vožnje, vožnje izdržljivosti. Onda se na kraju izvrši primopredaja vlasniku, od strane brodogradilišta, uz papire, dokumente da je to sve izvršeno i napravljeno na zadovoljavajući način. Znači, tu bi bio dio posla koji bi u svakom slučaju Institut mogao napraviti, i mi smo uglavnom i prepoznati od Ministarstva da bi to mogli, ma ko to radio… Ako sam ja to dobro shvatio – natječaj je međunarodni. Znači, može biti i neka strana kuća, i strano brodogradilište, i sve je moguće… Može se odraditi, ja bih rekao, i domaćom pameću – mjerenja, analize i tako dalje, i napraviti da vlasnik za svoje novce dobije pravi brod.

Šikanić: Možda mala digresija… Praktično, Brodarski institut je bio i nositelj izrade studije izvodljivosti ovog oklopnog borbenog vozila, koje sad radi Đuro Đaković. Mi smo to završili negdje 2005. godine, i išao je na evaluaciju u Ministarstvo obrane, onda su se oni odlučili… Mi smo im predložili određena rješenja. Bilo je razgovora da Brodarski vrši i nadzor izgradnje, međutim, nismo postigli dogovore, nego je to kasnije radila interna kontrola Ministarstva obrane. Prema tome, mi jesmo radili studiju, odabrali vozilo, odabrali sustave naoružanja i sve ostalo, ali ne sudjelujemo u nadzoru konkretne izrade vozila.

Voditelj djelatnosti projektiranja i razvoja plovnih objekata na Brodarskom institutu

Da malo razjasnimo – kad je točno u Brodarskom institutu taj projekt OOB-a bio završen i predan?

Brlić: Dugo je trajalo. Mi smo to zapravo završili i predali 2008. godine – negdje na jesen je to bilo riješeno, krajem 2008. godine. I na temelju te tada završne dokumentacije, MORH je zapravo pune dvije godine još provjeravao cijelu priču, dotjerivao ove svoje konačne taktičko-tehničke zahtjeve… da bi onda negdje krajem prošle godine – još smo dobili dodatne zahtjeve, da još treba – ne znam, promijeniti ovo na brodu, izbaciti nešto i tako… Išli smo sad u to nekakvo finaliziranje, to smo sada radili ova zadnja dva, tri mjeseca, zajedno sa Hrvatskim registrom brodova, i to je sad gotovo. Sve je obrađeno. Znači, još kroz te dvije godine… MORH je to čistio to, provjeravao, gledao što će, obzirom na cijenu – da se možda neke sustave izbaci, da brod bude možda malo jeftiniji. Krajem prošle godine smo dobili na čitanje te zahtjeve, sad stvarno konačne – i onda smo napravili još jedno, recimo, dodatno reprojektiranje cijelog broda, usuglašavanje s tim – i sad je on kao takav konačno završen. Sad je to, zapravo, konačno završeno prije možda mjesec dana.

Kad kažete – domaća, u kući… Ako se ne varamo, Brodarski je izdvojen iz Ministarstva obrane…

Šikanić: Možda jedno pojašnjenje. Status Brodarskog instituta je – to je tvrtka u državnom vlasništvu – znači, na upravljanju Vladi Republike Hrvatske. S upravom, Skupštinu čine 3 ministra – jedan je ministar obrane, jedan je ministar znanosti, i ministar gospodarstva. Prema tome, to je državna institucija u 100 postotnom vlasništvu države. Nije u vlasništvu MORH-a. Nekad je to bio jedan od vojno-tehničkih instituta – više nije, od 1993. godine. I to je transparentno i jasno. Zato se mi i možemo sada javiti na javne natječaje, jer mi nismo u sastavu Ministarstva obrane. Nekad jesmo bili, više nismo.

Status Brodarskog je, dakle, sličan statusu Agencije Alan ili Pleter-usluga?

Smješten u Zagrebu, Brodarski je danas na tržištu, s kojega i samostalno financira svoje djelatnosti

Šikanić: Nešto slično, tako je, ali – na samofinanciranju. Mi nismo na proračunu, što je vrlo bitno. Zato se bavimo sada svim drugim tehničkim sustavima, pa i obnovljivim izvorima. I svim drugim tehničkim sustavima, mjerenjima i tako dalje, jednostavno – preživljavamo… Brodarski institut je od 1991. do 1995., do kraja Oluje praktično, bio nositelj preko 80, 86 projekata za Hrvatsku vojsku. Tad je bio u polusastavu MORH-a. I tako je to po inerciji nastavljeno, međutim, on je preimenovan poslije u trgovačko društvo, koje nije u sastavu ni jednog ministarstva, nego je u vlasništvu Vlade.

Jedno laičko pitanje… S obzirom na tu široku paletu poslova, da li vama to na neki način otežava koncentriranje na ovu osnovnu djelatnost? I dalje se zovete Brodarski institut?

Šikanić: I da i ne. U našem core-bussinessu – od nekada, grubo rečeno, s 90 posto posla u okviru brodogradnje, mi smo sad recimo negdje – dvije trećine, ili možda tri četvrtine posla u tehničkim sustavima van brodogradnje – u zadnjih desetak godina.

Zaninović: No, to se lako promijeni. S jednim ophodnim brodom ćemo mi okrenuti priču… Jer, znate, nismo mi velika firma. Mi smo firma od 175 ljudi.

Početkom 1960-tih se u Novom Zagrebu gradi i novi kompleks zgrada, namjenski za novoosnovanu instituciju nazvanu “Brodarski institut”

Vratimo se na projekt ophodnog broda. Teško se oteti dojmu da se radi o tehnički relativno skromnome plovilu – barem, glede izmjera. Zašto se nije išlo na ambicioznije plovilo, koje bi moglo, primjerice, imati letnu palubu za helikopter… možda čak i naplavni dok?

Mali protuminski brod, nazvan “LM-51 Korčula” dugo se gradio u brodogradilištu Montmontaža-Greben

Šikanić: Bilo je i takvih razmišljanja. To je jedna od varijanti koja je razrađivana. Bilo je i s jačim naoružanjem… Zato je to trajalo godinama…

Zaninović: Ali, zadnja je ova koja je sad izašla. Zadnju riječ na usvajanju TTZ-a ipak je dao MORH. 

Uzmimo da kod OPV-ova nije kritično naoružanje. Oni obično idu po načelu „fitted for, but not with“… U krajnjoj liniji, da li je predviđeno možda recikliranje naoružanja i eventualno elekroničke opreme na buduće ophodne brodove, kako pojedini stariji brodovi budu otpisivani?

Šikanić: Ne, u tom smislu, ne! Jer, tehnički, ti stariji brodovi, kad kažete stariji brodovi – svi ti brodovi su stariji od, recimo, od desetak, dvadeset, pa i više godina. I vrlo je problematično to sad…

OK, ali, recimo, 40 milimetarski Bofors L70 s lokalnim upravljanjem vatrom vam se nije promijenio desetljećima.

Šikanić: Nije se promijenio. Mi smo sada predložili modernu varijantu naoružanja ovih brodova. Tako da je to, recimo, 30 milimetara – osnovno naoružanje, 30-milimetarski top, koji može biti na bilo kojoj platformi, kako se to kaže… Znači, to nije klasični brodski top, koji ima barbetu, kako se to nekad radilo. Ta varijanta se može prenijeti i na neke druge platforme. To da, u tom smislu…

Zašto ne ići, u ime štednje i snižavanja cijene, na reciklažu starijih instalacija sa brodova, što je upravo kod OPV-ova, npr. kod španjolske klase Serviola bila praksa. Čemu kupovati sofisticirani sustav, koji će zahtijevati dodatnu optoelektroniku, dodatni paket…?

Šikanić: Postoji želja kupca! Investitora. TTZ je, u prvom redu, popis želja – a, onda usklađivanje, optimiziranje. Zato vam kažem, bilo je tu puno inačica. Ovo je 4, 5, 6… ne znam koliko smo inačica izradili. Ovo je jedna od onih koja je ostala. Mi radimo iterativno… s taktičkim nositeljem i kupcem.

Svojedobni istraživačko-proizvodni projekt POVIUM bio je rađen po narudžbi JRM u Brodarskome institutu

Nedavno je najavljena nabava daljinski upravljane ronilice – poznato je, za potrebe Hrvatske ratne mornarice, eventualno Obalne straže, eventualno i drugih državnih institucija. Brodarski institut je svojedobno, što je okončano u sve praktične svrhe 1991. godine, razvijao POVIUM. Prema nepotvrđenim podacima, zadnje što je od POVIUM-a bilo – je da je prije desetak godina rastavljen u dijelove, i negdje je u skladištu Brodarskog instituta. Ima li Brodarski institut kapaciteta, recimo, da krene u razvoj jedne ronilice koja možda ne bi bila ambiciozna kao POVIUM, ili možda da nastavi razvoj POVIUM-a?

Šikanić: Ako gledamo kolokvijalno, Brodarski institut ima kapaciteta. Međutim, ovo o čemu ste vi govorili – ja pretpostavljam da se radi o daljinski upravljanoj ronilici koju je Brodarski institut projektirao zajedno s tzv. malim protuminskim brodom. Taj je sustav „Bentos“, američke proizvodnje, koja je ugrađena za razminiranje. Njoj su već resursi istekli – mislim da ima već desetak ili dvanaest godina, i koju treba sada, „de fakto“, ili obnoviti, ili zanoviti, ili kako već.

Zaninović: Svojevremeno su naši dečki išli u Ameriku, koji su se s time bavili, baš za ovu – za Bentos… Ali, to vam je posljedica i rata – ne možete sve braniti, sve održavati, i raditi u svim pravcima… Došli su u jednu firmu, i onda su u toj firmi rekli: „A, odakle ste vi? Kaže, iz Brodarskog… Pa, kaže, mi smo 1990-tih godina kod vas dolazili učiti“. Taj POVIUM – to je bio vrhunac tehnike. To je bio vlastiti razvoj, to su bili novci… i da je zaživjelo još malo… bio je taman pred prodaju, odnosno, pred puštanje u upotrebu. Međutim, eto, desilo se što se desilo…

Šikanić: Mi smo tehnički institut. Tehnika može sve, uvjetno rečeno. Samo je pitanje da li to netko može i želi platiti. Pitanje naručitelja. Mi sada radimo ono što tržište plaća, jer smo trgovačko društvo, „d.o.o.“, kako ste rekli, i mi moramo jednostavno raditi ono što tržište traži.

Znači li to da vam s vremenom, ako tržište ne traži, propada dio specijaliziranih kapaciteta?

Jugoslavenske su podmornice svojedobno bile ozbiljno polje rada znanstvene institucije iz Novog Zagreba

Šikanić: Upravo to… Jednostavno, ne možete vi održavati, recimo, ekipe – 2, 3, ili 5 stručnjaka iz nekog područja, ako ih nitko ne plaća jednu, dvije ili tri godine. Morate se preorijentirati na nešto drugo, na ono od čega možete živjeti. Na primjer, mi smo bili projektanti svih podmornica u bivšoj državi, i ovog što tu sad imamo – a oči i uši podmornice je ultrazvuk. Imamo vrlo jake stručnjake iz tog područja. Samo primjera radi, da kažem da je s doktorom Paladinom, naš doktor Štimac konstruirao kirurški nož, ultrazvučni, za operaciju mozga. Jer, jednostavno nema više onog posla, nego ima što ima…

Da li ste, s obzirom na kapacitete, na iskustvo, sudjelovali u „novoj“ Hrvatskoj – u nekakvom strateškom formuliranju,? Dakle, više teorijskom, a manje neposredno tehničkom djelu?

Šikanić: Ja bih vam vrlo rado volio odgovoriti na to pitanje da jesmo, ali – vrlo malo. Nismo, jer mi smo u sastavu Brodarskog instituta imali Odred za studij i razvoj oružnih sustava – od 1991.  do negdje tamo iza Oluje, 1995. ili 1996. godine. I to je ugašeno kao dio Ministarstva obrane. Više nas nitko ne traži, i ne pita, što se toga tiče. Nažalost!

(*Intervju zajedničkim snagama vodili Igor Tabak i Boris Švel)

Tri dana nakon MORH-ove objave natječaja za izgradnju 5 obalnih ophodnih brodova još uvijek se sliježu dojmovi i grupiraju snage koje mogu udovoljiti uvjetima natječaja. Pri samom spomenu vojne brodogradnje, na pamet brzo padne tvrtka Adria-Mar, koja se posljednjih godina najčešće spominjala kao brodograditelj za Libijsku mornaricu iz doba Moamera el-Gadafija.

Proteklih godina Adria-Mar se zalagao za očuvanje vojne brodogradnje u Hrvatskoj, te se krajem 2010. to poduzeće javilo i na natječaj za kupnju splitskog Brodogradilišta specijalnih objekata (BSO, iz sastava Brodosplita) i brodogradilišta Kraljevica, no ponuda nije zadovoljila uvjete. Zajedno s još 3 brodogradilišta (NCP Šibenik, Tehnomont Pula i Montmontaža Greben), Adria-Mar je u srpnju 2011. žestoko prosvjedovao protiv najave tadašnje premijerke Jadranke Kosor da će Vlada izgradnju ophodnih brodova dodijeliti izravno Brodosplitu, bez raspisivanja javnog natječaja. Svojedobno je predsjednik Uprave Adria-Mara Mladen Šarić čak pregovarao s Ministarstvom obrane RH o izgradnji patrolnih brodova po uzoru na one izgrađene za Libiju. Štoviše, ponudio je da će njegova tvrtka prvi brod za obalnu stražu izgraditi o vlastitom trošku, a ostalo bi ovisilo o zadovoljstvu MORH-a napravljenim.

S obzirom na iznimnu zainteresiranost Adria-Mara za opstanak i nastavak vojne brodogradnje u Lijepoj našoj, nimalo ne čudi njihova spremnost za netom raspisani natječaj. O tome smo kratko porazgovarali s Hrvojem Oreškovićem, inžinjerom brodogradnje iz tvrtke Adria-Mar Brodogradnja.

„Mi pozdravljamo tu odluku Ministarstva obrane i, rekli bi, „Napokon!“. Nakon dugo vremena je raspisan očekivani natječaj“, rekao nam je Orešković, ponovivši time zapravo stav koji se čuje i od drugih manjih domaćih brodograditelja. Što se Adria-Mara tiče:

„Mi ćemo se svakako javiti, zajedno sa zajednicom ponuditelja, koja je osnovana. I, prema natječajnoj dokumentaciji koja je zasad objavljena, ne vidimo zapreka za to.“

Kad kažete „zajednica ponuditelja“ – što je to zapravo?

„Zajednica ponuditelja je skup određenog broja kompanija, koje će zajednički predati ponudu. Znači, postoje određeni uvjeti, koje Zajednica ponuditelja treba zadovoljiti – i ta Zajednica ponuditelja će te uvjete zadovoljiti!“

Dakle, ne vidite nikakav problem i dat ćete ponudu?

„Tako je, ići ćemo s ponudom. Ovo je preliminarni krug, u kojem se ocjenjuje tehnička i financijska sposobnost ponuditelja da se uopće natječu. Znači, to je jedan logičan slijed, jedan logičan prvi korak – da se eliminiraju neozbiljni ponuditelji. Znači, da natječajna komisija ne bi gubila vrijeme na analizu neozbiljnih ponuda.“

A što nakon toga?

„Što se tiče drugog dijela – koji će uslijediti nakon prvog dijela natječaja, u kojem će biti zadane tehničke specifikacije – tada ćemo vidjeti točno kakve su. Da li su općenitog tipa, ili, na neki način fiksiraju određena projektna rješenja. I tada ćemo ih, naravno, ocijeniti, i u skladu s time dati i našu ponudu.“

 

Maketa Adria-Marovog obalnog patrolnog plovila PV 30

Na jučer završenoj izložbi ASDA 2013 Adria-Mar je prezentirao svoje ophodne brodove, a kako je priredbu posjetilo i izaslanstvo libijskog Ministarstva obrane – nije isključeno da ova zagrebačka tvrtka nastavi i s programima opremanja i remonta libijske mornarice.

Svaki novi posao domaćim je brodograditeljima itekako dobrodošao, pa su MORH-ov natječaj za izgradnju ukupno 5 obalnih ophodnih brodova čekali kao ozebli sunce. Dio njih vijest o raspisivanju natječaja zatekla je na vojnoj izložbi ASDA 2013, čime su potvrdili svoju spremnost za suradnju s Ministarstvom obrane i obrambenim sektorom.

Na prvi pogled, čini se da bi domaća industrija mogla biti zadovoljna ovogodišnjom ASDA-om.

Mislav Brlić, Brodarski institut

Na ASDA-i su se našli i predstavnici Brodarskog instituta, po čijem će se projektu graditi brodovi. Mislav Brlić, voditelj djelatnosti projektiranja i razvoja plovnih objekata na Institutu, ukratko nam je pojasnio postupak koji će uslijediti nakon okončanja natječaja. Točnije, zanimalo nas je hoće li Brodarski institut i dalje imati neke veze s postupkom pripreme za izgradnju i same izgradnje OOB-a.

„Postupak je tako napravljen, odnosno natječaj koji je sad izašao, na taj način da brodogradilište koje dobije natječaj ima slobodan izbor, sukladno svojoj odluci, pošto će brodogradilište odgovarati za cijeli projekt – da li će ono uzeti kao podizvođača Brodarski institut dalje da radi na projektu, ili će uzeti neku drugu projektnu organizaciju. Pojedina brodogradilišta na koncu imaju svoje projektne urede, pa će možda dalje to raditi brodogradilište samo. Mi sad, u toj fazi, možemo znači zajedno s brodogradilištem, a može brodogradilište i bez nas. Projekt je do te razine razvijen da brodogradilište može sad samo odlučiti kako će dalje.“

Dakle, projekt nije potpuno zatvoren i uvjetovan?

„On je zapravo dosta zatvoren, uvjetovan… To je pretprojekt. Pretprojekt zapravo uključuje jedno 70 dokumenata, bitnih nacrta i kompletnu specifikaciju opreme i uređaja na brodu tako da…. Može se činiti da je to dosta, međutim brodogradilište je dužno kompletno sad na temelju tog pretprojekta napraviti glavni projekt. U osnovi, brodogradilište će kroz tu svoju dokumentaciju glavnog projekta, radioničku, moći odlučiti hoće li biti ova ili ona pumpa, da li će možda biti nekakva kabina malo drugačije, na drugačiji način opremljena, ali ove osnovne sve stvari – od gabarita do broja kabina,  do ovih osnovnih karakteristika, to se ne bi trebalo mijenjati jer MORH želi imati takav brod. Brod je koncipiran i dosta detaljno razvijen, sukladno potrebama i željama Ministarstva obrane i njihovih djelatnih časnika koji su sudjelovali kroz te 2-3 godine u svim fazama razrade i izrade dokumentacije.“

(*cijeli intervju s ekipom iz Brodarskog instituta objavit ćemo u narednim danima)

Tko će graditi brod na kojem će vijoriti hrvatska zastava?

S Brodarskim ili bez njega, domaći brodograditelji spremni su nositi se s potencijalnom inozemnom konkurencijom za koju je natječaj za OOB-ove također otvoren. O nedavnom poslovnom uspjehu Montmontaže Greben iz Vela Luke već smo pisali, pa ne čudi da su Velolučani jedva dočekali MORH-ov natječaj. To nam je potvrdio i Leo Žanetić iz Grebenovog odjela prodaje:

 „Konačno je izašao natječaj za te ophodne brodove. To će biti sad zanimljivo, pogotovo na domaćem tržištu. Mi ćemo se probati izboriti da dobijemo taj natječaj, definitivno ćemo izaći na njega s kompletnom dokumentacijom. Hoće li to biti u suradnji s nekim drugim ili ne – to ćemo još vidjeti.“

Brodogradilište Montmontaža Greben ima vlastiti projektni biro s 15 visokostručnih crtača, pa s udovoljenjem zahtjevima iz natječaja neće biti problema, uvjeren je Žanetić. No hoće li u glavnom projektu surađivati s Brodarskim institutom – naknadno će odlučiti:

„To ćemo još vidjeti hoćemo li koristiti, odnosno hoćemo li surađivati s nekim po pitanju postojećeg projekta, kao što smo znali prije surađivat s Brodarskim institutom, ili će se to izmjenjivati, pa će se prilagođavati postojeći projekt ili crtat novi – to su još detalji koje moramo još promotriti točnije. (…) Mi smo spremni udovoljiti bilo kakvim zahtjevima.“

Romeo Cetina, Tehnomont, Pula

Slično razmišljaju i na sjevernom Jadranu, u brodogradilištu Tehnomont u Puli. Iako pozdravljaju samu objavu natječaja, zbog nekih uvjeta ostali su pomalo iznenađeni. No Romeo Cetina iz Tehnomontovog odjela prodaje kaže da ih takve stvari neće omesti u planovima:

„Mi smo čekali, kao i druga naša brodogradilišta, da taj natječaj izađe. Bili smo upoznati s nekim detaljima samog broda, no jučer smo tek saznali za, ajmo reći, generalne uvjete natječaja. Što se samog plovila tiče, to je u nekakvim očekivanim okvirima, jedino što nas je malo iznenadilo su neki uvjeti u natječaju – primjera radi – da firma koja se natječe mora imati vlastiti pogon za obradu limova, za rezanje i savijanje limova. Malo nam je to nelogično, jer mi već godinama gradimo brodove na način da tu uslugu kupujemo od dobavljača materijala. Ali ne vidimo tu neku prepreku, mislimo da ćemo taj uvjet moći zadovoljiti – nažalost, morat ćemo još nekog uključiti u konzorcij tako da se praktički zajedno pojavimo.“

Na izgradnji malih patrolnih brodova za Rumunjsku Tehnomont je surađivao upravo s ranije spomenutom Montmontažom Greben. Ne bi mu bila strana ni  suradnja s Brodarskim institutom, naročito nakon uspješnih zajedničkih projekata:

„Što se tiče samog projekta, mi smo otvoreni. Dakle, mi znamo da se cijela stvar toliko razvukla da je prvo bio financiran sam projekt, u prvoj fazi, a onda u drugoj fazi se ide na samu izgradnju. Ne bi bilo zapravo ni logično, kad su već potrošena određena sredstva za napraviti taj projekt, da se sad tu nešto mijenja. Ne znam da li je u fazi odabira projektanata bilo isto tako utakmica, tako da se moglo prijaviti više projektanata, to ne znam, ali u konačnici – to nama nije toliko važno. Mi ionako uvijek radimo s projektantima koji su na tržištu. S Brodarskim institutom imamo jako dobru suradnju – posljednji posao koji smo imali to je ovaj katamaran za Temzu koji je bio za Olimpijske igre – vrlo uspješna suradnja. Prema tome, ne vidimo tu nikakvu prepreku.“

Bez obzira na puno lijepih riječi, nipošto ne treba zanemariti činjenicu da je MORH-ov natječaj za izgradnju OOB-ova međunarodnog karaktera, te da domaća brodogradilišta nemaju prioritet.