Ratne operacije u Iranu i Perzijskom zaljevu stajale su SAD do sada 29 milijardi američkih dolara, izjavio je u utorak 12. svibnja visoki dužnosnik Pentagona. , To je povećanje od četiri milijarde u odnosu na procjenu iznesenu krajem prošlog mjeseca. Naime, Pentagon je 29. travnja službeno objavio da je rat do tog trenutka stajao 25 milijardi USD.

U jednom od prethodnih tekstova objavili smo na portalu Obris.org podatke SIPRI-a, Međunarodnog instituta za istraživanje mira iz Stockholma, koji je objavio da je prošla godina bila 11. za redom u kojima su troškovi za vojne potrebe globalno rasli. Ogradili smo se da u te podatke nisu navedeni troškovi sukoba SAD-a i Izraela, s jedne strane te Irana s druge.

U Kongresu svjedočenje o troškovima

Hurst,Hegseth i Caine na saslušanju u Kongresu

Međutim, tijekom saslušanja u Kongresu Jules Hurst, koji obavlja dužnost glavnog računovođe Pentagona, rekao je jučer zakonodavcima da novi trošak uključuje ažurirane podatke o popravku i zamjeni opreme te operativne troškove. “Zajednički stožerni tim i računovodstveni tim neprestano preispituju tu procjenu. (…) Veliki dio tog povećanja dolazi od preciznije procjene troškova popravka i zamjene opreme“, rekao je Hurst, sjedeći uz ministra obrane Petea Hegsetha i načelnika Združenog stožera, generala Dana Caina. Nije jasno kako je Pentagon došao do brojke od 29 milijardi dolara, ocjenjuju mediji. Najnovija brojka dolazi usred nestabilnog primirja, konkurentskih pomorskih blokada, vrtoglavog rasta cijena plina i pada javne podrške ratu.

Hurst je rekao i da procjena također uključuje operativne troškove i streljivo. Najnoviji izračun još uvijek ne uključuje troškove popravka američkih objekata na Bliskom istoku, koji su pretrpjeli štetu od iranskih protunapada: „Ne znamo kakav će biti naš budući stav. Ne znamo kako bi se te baze obnovile i ne znamo koliki će postotak naši saveznici i partneri platiti za tu obnovu,“ rekao je Hurst

Tko će izračunati vrijednost svih gubitaka SAD-a u ratu protiv Irana?

Portal Politico prenosi da su se demokratski senatori uhvatili za najnoviju procjenu, tvrdeći da Trumpova administracija umanjuje troškove rata bez jasnog kraja i oslanja se na Kongres da podmiri račun. Vodeća demokratkinja u Odboru za proračun Senata, senatorica Patty Murray iz Washingtona, optužila je najnovije brojke da su “sumnjivo niske“: “Trošite teško zarađeni novac poreznih obveznika obitelji na rat kojem se mnogi snažno protive i prisiljavate mnoge da plaćaju više na benzinskim postajama, a ipak ne dajete ni stvarnu analizu dosadašnjih troškova ovog rata“. No ministar obrane/rata Pete Hegseth tvrdi da su troškovi veći od rizika koje predstavlja Teheran: “Kolika je cijena dobivanja nuklearnog oružja od strane Irana?”, rekao je Hegseth senatorici Murray, dodavši: “Ovaj predsjednik je bio spreman donijeti povijesnu i hrabru odluku da se suoči s tim. To dolazi s troškovima i mi to prepoznajemo.” Hegseth, Caine i Hurst založili su se za rekordni obrambeni proračun Trumpove administracije od 1,5 bilijuna dolara.

A zalihe streljiva?

Senator Mark Kelly u otvorenom je ratu s Peteom Hegsethom

Inače, na ovom saslušanju potaklo se i pitanje potrošnje visokotehnološkog streljiva. Naime, već neko vrijeme se nagađa da su se američke zalihe streljiva opasno „stanjile“. Mogući dokaz tome su i obavijesti iz Washingtona saveznicima u Europi da će njihovo naručeno streljivo kasniti, o čemu smo pisali i na portalu Obris.org..  Ali Hegseth tvrdi drugačije: “Točno znamo što imamo. Imamo dovoljno onoga što nam treba“, rekao je Hegseth tijekom saslušanja pred pododborom Zastupničkog doma koji nadzire obrambene troškove. Demokratski senator Mark Kelly potaknuo je raspravu u nedjelju, rekavši da smatra “šokantnim” koliko je određeno streljivo iscrpljeno zbog rata, pozivajući se na brifinge Pentagona o zalihama projektila Tomahawk, ATACMS i Patriot. Kelly, koji je član senatskih odbora za oružane snage i obavještajne poslove, rekao je u CBS-ovoj emisiji “Face The Nation” da će trebati “godine” da se te zalihe obnove. Upozorio je da se SAD možda neće moći braniti u slučaju dugotrajnog napada koji bi proistekao kao rezultat rata predsjednika Trumpa protiv Irana, za koji je rekao da je pokrenut „bez strateškog cilja, bez plana, bez vremenskog okvira“. „Naravno, bit ćemo u gorem položaju nego što bismo inače bili da se ovaj rat u Iranu nije dogodio“, rekao je Kelly. Hegseth je opisao problem koji je istaknuo Kelly kao „glup i beskorisno preuveličan“. Načelnik združenog stožera general Dan Caine naglasio je da su američka regionalna zapovjedništva izvijestila o „dovoljnoj količini streljiva“ za svoje trenutne misije.

U svakom slučaju, situacija krhkog primirja u Perzijskom zaljevu koje je po riječima američkog predsjednika „na aparatima“, mijenja se iz dana u dan, a novi troškovi samo rastu.

Pitanje troškova nedavno propalog posla javne nabave borbenih zrakoplova za Hrvatsku već je neko vrijeme predmet prijepora. Nakon početnih tvrdnji da troškova uopće nije bilo, službena se varijanta promijenila – te se od nepostojanja troškova došlo do neznatnih troškova. Ovo je definirao i ministar obrane Damir Krstičević u odgovoru na novinarsko pitanje pred Vladom RH, 14. siječnja, samo četiri dana po objavi propasti posla kupovine F-16 Barak, i neposredno nakon odluke Vlade RH o poništenju natječaja za njihovu kupovinu. Tada je on rekao:

„To je naša odgovornost za novce hrvatskih obaveznika. Što se tiče tih troškova, odlazaka u Izrael, to je bilo u funkciji… jasno… ovog posla. To je bilo u funkciji jačanja… unapređivanja suradnje s Državom Izrael, i mislim da su oni jako mali… jako mali za nas, ali su dali jednu dobru podlogu za suradnju sa Državom Izrael. Vi ste vidjeli da je i predsjednik Države Izrael došao u Hrvatsku. Vidjeli ste da su naši dečki otišli doli, prije dvije i pol godine, spašavati Izrael – kad je Izrael bio u požarima. S druge, i Država Izrael isto je nešto investirala. Ti zrakoplovi, izraelski, su došli ovdje u Zagreb… ti zrakoplovi, izraelski, su došli u Knin. Sudjelovali su na našoj proslavi operacije ‘Oluja’. Mislim da je to isto jedno priznanje Hrvatskoj vojski, priznanje hrvatskoj državi… i daje, isto, jednu dimenziju odnosa, bez obzira… sada nismo, ovo dovukli do kraja… Ali, ja isto mislim da smo uspostavili jedne dobre odnose sa Državom Izrael, koje ćemo i dalje nastaviti unapređivati“.

O kolikim se tu novcima radi moglo se po prvi put čuti 1. veljače ove godine, kada je Nova TV na tu temu dobila odgovor Ministarstva obrane RH. Za početak, ovdje se navodi kako su članovi Stručnoga tima koji je radio na odabiru višenamjenskih borbenih aviona – djelatnici Ministarstva obrane, i to iz Samostalne službe za upravljanje projektima, Uprave za materijalne resurse, Uprave za obrambenu politiku, Sektora za postupke javne nabave te iz financijske i pravne službe, kao i pripadnici Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Što se troškova tiče, u MORH-u su za Nova TV izjavili da se potrošilo oko 400 tisuća kuna. Najviše na putovanja, dnevnice i smještaj. Ističu kako je izraelska delegacija svoje troškove sama snosila. „Teme tih sastanaka bile su, između ostaloga, i ukupna bilateralna i obrambena suradnja Hrvatske, Izraela i SAD-a u brojnim područjima, što uključuje cyber, protupožarne snage, obuku i izobrazbu. Sve te aktivnosti su uključene u navedeni dio utrošenih sredstava (395.000 kn), pa je zapravo teško odvojiti samo troškove koje se odnose na projekt nabave aviona“, stoji u odgovoru Ministarstva obrane Novoj TV.

Temeljem ovoga podatka mediji su nastavili raditi, te je i portal Obris.org prije dva dana podsjetio na činjenicu kako se 28. ožujka prošle godine na javnoj prezentaciji odabira ponude za borbene avione, od brigadira Davora Tretinjaka moglo čuti o angažiranju i revizorske kuće Deloitte u hrvatskome postupku kupovine borbenih aviona. Dok smo mi tek problematizirali izostanak iskaza troška koji je nastao radom ove podružnice renomiranih inozemnih konzultanata – Nova TV je jučer, 7. veljače 2019. godine, dobila i službeni odgovor o cijeni ovoga sudjelovanja. U jučerašnjem Dnevniku na Nova TV se tako iz Ministarstva obrane moglo čuti:

„Za ocjenjivanje investicijske domene bila je angažirana jedna od vodećih tvrtki za financijsko savjetovanje Deloitte. Ugovor je sklopljen na iznos od 190.000 kuna bez PDV-a temeljem Zakona o javnoj nabavi. Njihova zadaća bila je Stručnom timu MORH-a pružiti podršku i pomoć za provedbu pripremnih radnji za nabavu VBA, kreiranje općih pravila razmatranja ponuda programa poslovno gospodarske suradnje, kategoriziranje različitih vrsta ponuđenih investicijskih ulaganja, vrednovanje investicija unutar programa poslovno-gospodarske suradnje“.

O ovome se trošku, kojem u prvom momentu nije bilo ni spomena, pitalo i Predsjednicu RH Kolindu Grabar Kitarović. Ona je za isti taj Dnevnik Nove TV izjavila: „Nema skrivenih troškova, mogu se objaviti svi troškovi putovanja, dnevnice itd., ne vidim zašto bi to bilo skriveno, to su troškovi poslovanja“, uklanjajući time iz ruku mnogih argument o potrebi tajenja takvih obrambenih podataka. Ovom objavom su se do sada deklarirani troškovi procesa nabave popeli na oko 585.000 kuna, s tendencijom daljnjeg rasta – nažalost, prvenstveno ovisnom o medijskome prikupljanju podataka i polaganom izvlačenju brojki iz dubina obrambenoga resora.

Za sada nije jasno koliko su koštala službena putovanja stručnih timova MORH i OS RH u Bugarsku, Češku, Mađarsku, Rumunjsku i Slovačku, koje se obavilo početkom 2017. godine, „u svrhu analize svih podataka i procesa nabave višenamjenskoga borbenog aviona“ u tim državama koje su nedavno „rješavale problem zamjene ili modernizacije borbenih aviona“. Osim toga, kod navoda službenih putovanja u Izrael i Sjedinjene Američke Države, po pitanjima njihovih ponuda borbenih aviona – bilo bi logično da se u nekom trenutku istim poslom službeno posjetilo i Južnu Koreju te Švedsku, o čemu također nema podataka. Na kraju, Nova TV napominje i da radni sati članova stručnog tima navodno nisu bili dodatno plaćeni. No, naravno, pri tome nije bilo navedeno o koliko se to radnih sati ukupno radilo, kao što je otvorenim ostalo i pitanje kako je uopće moguće da se ozbiljnim stručnjacima zadalo velik posao od strateškog značaja za državu, mimo njihovih redovitih dnevnih radnih obveza, i da za to nije bilo uređeno plaćanje – kao da stručnost i konkretni odrađeni posao ne vrijede, a mozak je u Hrvatskoj još uvijek po „dvije marke“ za kilogram.

Nema praktično nikakvih dvojbi oko činjenice da je vježba „Velebit 18 – združena snaga“ bila potrebna, da je riječ o djelatnosti u okviru redovitog rada Oružanih snaga RH i Ministarstva obrane, te da spomenuta aktivnost ni na koji način nije stvarno sporna – ni politički, ni javno, a ni troškovno. Ova je vojna vježba pripremana mjesecima, ljudstvo je na njenu terensku pripremu krenulo krajem rujna i početkom listopada, njen aktivni dio trajao je od ranog jutra 13. listopada do ranih jutarnjih sati 16. listopada, a još će se danima raditi na njenom zaključenju i analizi. I sve to opet nije sporno. Pa ipak, iz razloga koje je teško objasniti, oko ove kompletno nesporne, a vjerojato i uspješne vojne djelatnosti, posljednjih je dana nastao javni skandal. Ne zbog sadržaja vježbe, ne zbog angažiranog ljudstva ili korištenih sredstava, pa čak ne ni zbog količine novaca utrošenih u njenu provedbu – već zbog tajenja informacija koje nisu i ne trebaju biti sporne ili tajne. Skandal je nastao sa samoga vrha Ministarstva obrane RH, zbog razilaženja metoda javnog djelovanja sektora obrane i elementarnih pravila transparentnosti u radu državne uprave današnje Republike Hrvatske, pune članice EU i NATO u 21. stoljeću.

Prve naznake problema postale su vidljive 15. listopada, u zaključnim trenucima glavnog događanja vježbe „Velebit 18“, na samom vojnom poligonu  „Eugen Kvaternik“ kod Slunju. Ondje je nakon okončanja javnih vježbovnih događanja bio za medije priređen još jedan konačni segment – prilika za fotografiranje dijela sudionika, te snimanje zadnjih izjava s nadležnim dužnosnicima i ratnim generalima Gotovinom i Markačem, koji su do tada na vježbi bili među uvaženim gostima. Među rutinskim pitanjima koja su novinari uputili ministru obrane Damiru Krstičeviću bilo je i ono o načelnim troškovima čitave prikazane aktivnosti – ne zato što bi cijena bila sporna, već čisto u smjeru zaokruživanja slike ovog velikog i važnog vojnog događanja, navodno „najveće vojne vježbe od Domovinskog rata“. Tu je pitanje novinarke Nove TV: „Ministre, podvukli ste crtu pod najveće projekte, koji su zapravo… vidjeli smo sve ono što imamo, što je u sustavu, pokazalo se na ovoj vježbi. Jel možete podvući crtu i reći koliko su bili troškovi cijele ove vježbe?“, takoreći otvorilo pandorinu kutiju.

Nesporazum s medijima na poligonu

Ministar Krstičević je tada odgovorio: „Prije svega, ja bi želio se zahvaliti svim vojnicima, dočasnicima i časnicima, na uloženom naporu, i u fazi planiranja, pripreme i provedbe ove vježbe. Mislim da su dečki odradili sjajan posao, na ponos cijele Hrvatske. Ja, kao ministar, sam zadovoljan i sretan da Hrvatska ima ovakvu vojsku. I, vidjeli ste, da je Hrvatska vojska u potpunosti spremna izvršiti sve temeljne zadaće… a to je obrana zemlje, pomoć civilnim institucijama i doprinos kolektivnoj sigurnosti. Jačamo Hrvatsku vojsku u svim područjima, i kao što sam rekao, ne da bi nekome prijetili… nego, jačamo je radi mira i sigurnosti. Znamo da je hrvatski narod svoju slobodu teško platio, i nikada više hrvatski narod ne smije proživjeti stradanja i razaranja u Domovinskom ratu. I to nema cijene. To nema cijene. Prema tome, i što se tiče troškova – tu je načelnik Glavnog stožera. Vodimo računa o troškovima, i sigurno da će načelnik Glavnog stožera i cijela vojska hrvatskoj javnosti i dati i te troškove… i da hrvatska javnost zna i koliko je potrošeno u kontekstu vježbe“. Dakle, čulo se sve osim ikakve okvirne brojke, zanemarujući činjenicu da obrambenim proračunom i njegovnim trošenjem upravlja MORH, a ne OS RH ili njihov Glavni stožer.

Odmah u nastavku tu je stiglo pitanje N1 televizije, gotovo u istome tonu: „O redu veličine tih troškova? Koliko to može biti?“. Odgovor ministra Krstičevića bio je opet sličan onom prvom: „Načelnik Glavnog stožera, kad se zatvore… čuli ste, da ćemo izanalizirati, kroz sustav naučenih lekcija, sve aktivnosti, i sigurno da ćemo… i načelnik Glavnog stožera – i taj dio. Ali, sigurnost je vrlo bitna. I mislim da je vrlo bitna stvar… Vojska mora vježbati. Nema moderne vojske koja ne vježba. Mi nemamo drugog načina – ili da stojimo u vojarnama. Da stojimo u vojarnama. Međutim, kad stojiš u vojarni, onda ne možeš provjeriti. Vidite vi danas – koliko je tu pokazano različitih sposobnosti. Koliko je tu pokazano različitog manevra, zajedničkog djelovanja HRM, HRZ, Hrvatske kopnene vojske, Zapovjedništva za potporu, Zapovjedništva specijalnih snaga. Koliko je tu oružnih sustava – pa to treba integrirati. I, mi ne možemo to integrirati u vojarnama. Mi moramo biti na poligonima, i ovo sve što radimo – radimo da hrvatski narod zna, da ga čuva moćna i respektabilna i vojska. I to nam je zadaća. I to je moja odgovornost, kao ministra i kao načelnika, i na to sam fokusiran?“. Poprilično objašnjavanja, praćeno i praktičnim izjednačavanjem uloge ministra (čelnika upravne strukture MORH) i načelnika (prvog vojnika, na čelu Glavnog stožera OS RH), no bez spomena ikakvog novčanog iznosa o kojem se pitalo.

Večernja borba na RTL televiziji

Kraj vježbovnih aktivnosti predviđenih za javni uvid te je iste večeri 15. listopada ministar Krstičević uokvirio i turom po hrvatskim televizijama. U glavnom dnevniku HTV1 pitanja su bila općenita i nisu se dotakla troškova aktivnosti. No, sasvim je drugačija stvar bila nešto kasnije, kada je Krstičević stigao na RTL, u ruke Zorana Šprajca, urednika večernje informativne emisiji RTL Direkt. Ondje je razgovor odmah krenuo žestoko: „Evo, kad smo kod ovih novaca, izbjegli ste danas odgovor na poligonu, na pitanje koliko je koštala ova vojna vježba. Možete li makar otprilike reći… Dakle, čisto zbog poreznih obveznika koji to na kraju sve plaćaju, koliko to stoji?“. Odgovor je bio jednako lišen brojeva kao i oni od prije nekoliko sati, sa Slunja: „Pa moramo voditi računa o troškovima. Evo, i vi… mogu postaviti vama pitanje – koliko košta ova RTL emisija?“. No, to je bio tek početak dvoboja o cijeni vježbe.

„Mogu vam to vrlo brzo izračunati… Evo, sutra ćete dobiti taj podatak. Ali mi recite, imali ste vremena za ovaj podatak, pa recite koliko?“. Ministar Krstičević je nastavio „Što se tiče… Prvo, što se tiče vježbe ‘Velebit’… Ja bi se… prije svega želio čestitati našim vojnicima, dočasnicima i časnicima na vrhunskoj izvedbi. I vi ste vidjeli… Ova današnja vježba je pokazala da je Hrvatska vojska spremna, obučena izvršiti sve one zadaće koje se postavljaju pred nju. I ono što je naša sada zadaća, nakon završetka ove vježbe, napraviti kvalitetnu raščlambu vježbe, analizu vježbe. Jasno, u svemu tome moramo paziti za troškove. Sigurno da naši građani imaju imaju za pravo…“ – na što je upao Šprajc s ponovljenim pitanjem „Samo recite koliko je to otprilike stajalo!“. No, ministar Krstičević je nastavio: „Imaju za pravo znati, što se tiče troškova, tako da će Glavni stožer – kad završe tu analizu, izaći sa tom informacijom. S tim…“ – što je samo dovelo do ponavljanja pitanja „Pa možete nam reći otprilike? Deset, petnaest dvadeset, pedeset milijuna?“.

„Ne bih želio špekulirati“, nastavio se opirati Krstičević, da bi voditelj Šprajc izjavio „Ne, ne, ali… Pa ušli ste u neku vježbu s nekom projekcijom troškova. Pa niste valjda, tek tako, pa šta bude – bude?“. „Mi smo sa planiranjem, jednim pametnim planiranjem, mnoge vježbe koje su bile na razini grana… mi smo sada, upravo, napravili jednu cjelovitu vježbu, zajedničku vježbu – znači, cijele vojske – upravo s ciljem da se napravi bolja vježba, efikasnija, da nam da sliku…“ nastavio je objašnjavati Krstičević. „Ma, nije sporno, samo…“ pokušao je opet upasti Špajc, na što je Krstičević jednostavno produžio sa svojim objašnjenjem – „A, sa druge strane, i da na taj način i uštedimo, što se tiče troškova. Znači, javnost će znati koliko…“. Ipak, voditelj Šprajc se nije predavao: „Zašto ne možemo sada znati? Imate li neku, okvirno… ne pitam vas ja sada za deset tisuća kuna, gore ili dolje??“. I konačno, čulo se i nešto slično odgovoru ministra obrane: „Pa, ja vam mogu samo kazati, za cijelu godinu Hrvatska vojska, što se tiče cijelog uvježbavanja, troši otprilike tridesetak milijuna kuna“. Šprajc je pokušao to dodatno pojasniti: „Od proračuna koji je 4 milijarde i 800“ – „Za cijelu godinu!“ napomenuo je Krstičević. „Tridesetak milijuna kuna… Znači, ova vježba… možemo sad reći, je desetak milijuna kuna?“, pokušao je opet neuspješno dobiti službenu potvrdu troškova Zoran Šprajc – na što je Krstičević tek zaključio „Glavni stožer će vam kazati, kad završi cijelu analizu“.

„Dobro. Izbjegavate. Ne znam zašto. Ali, dobro…“, rezignirao je Šprajc, da bi Krstičević nastavio: „Ne izbjegavam ništa, nego radimo sustavno. Prema tome, troškovi će na kraju, kad se obračunaju…“. Za kraj je Šprajc konstatirao „Dobro, troškovi se obično znaju i prije nekog projekta, otprilike“, na što je ministar Krstičević zaključio: „Pa, ima se projekcije, ali… po prvi put mi radimo ovakvu vježbu, zato trebamo sustavno to postaviti“. Naravno, do kraja nije došlo do spomena ikakvih konkretnih financijskih brojki, usprkos činjenici da je pitanje o njima bilo postavljeno barem osam puta u osam prvih minuta ovoga mućnog razgovora.

Dan kasnije

U utorak, 16. listopada, ova je tema svoj odraz dobila i u Hrvatskom saboru, jer je oporbeni zastupnik Peđa Grbin o cijeni vojne vježbe „Velebit 18“ tog jutra postavio službeno zastupničko pitanje predsjedniku Vlade RH Andreju Plenkoviću. U svom pitanju Grbin je naveo: „Imajući u vidu da ministar obrane g. Damir Krstičević dana 15. listopada 2018. godine, gostujući u emisiji RTL Direkt, nije bio spreman odgovoriti na pitanje koliko je koštala vojna vježba ‘Velebit 18 – Združena snaga’, već je više bio koncentriran na to koliko košta spomenuta emisija, molim Vas da mi Vi odgovorite na sljedeće pitanje: koliko je koštala vojna vježba ‘Velebit 18 – združena snaga’?“. Time je ova priča iz medijske prešla i u političku sferu.

Uz to, ova je tema ostala aktualnom i u većini medija, od N1 televizije pa sve do RTL televizije, na kojoj je voditelj Zoran Šprajc skoro pa nastavio kanonadu od prethodne večeri. Naime, on je čitavoj toj priči od dan ranije posvetio posebnu pažnju – prvo popodnevnom najavom na mreži Twitter odgovora ministru Krstičeviću oko cijene koštanja emisije RTL Direkt, a onda i izborom prigodnoga gosta za svoju iduću večernju emisiju. Iako je riječ o komercijalnoj televiziji, koja ne prima pretplate ili državne potpore za emitiranje (pa samim tim nije ni dužna javno podnositi račune, za razliku od tijela na državnome proračunu), u kasnim večernjim satima tog utorka saznali smo cijenu pojedinog RTL Direkta, u slobodnome izričaju Zorana Šprajca:

„Dakle, bez obzira što mi nismo dobili odgovor na pitanje koliko je porezne obveznike stajala najveća vojna vježba ikad, ne bi bilo fer da ministar ostane bez odgovora na pitanje koliko vlasnike RTL-a košta ova emisija, pogotovo ako sam, eto, čovjeku obečao odgovor. Evo, dakle ministre jedna emisija RTL Direkta, s direktnim i indirektnim troškovima, dakle i plaćama nas koji za nju rade, prosječno košta oko 2.100 eura, ili oko 15.500 kn po emisiji. To je dakako okvirna brojka koja zbog direktnih troškova danas može biti veća, a sutra manja, ali daje eto, barem neku sliku naših troškova. Pa, ako će to sad nekako pomoći da i MORH konačno izračuna makar okvirne i direktne troškove vojne vježbe, dakle bez plaća vojnika koji su u njoj sudjelovali, znamo da je to fakat komplicirano – nama će isto tako biti drago dobiti i objaviti i taj odgovor“.

Uz to je u emisiju pozvan i Ante Kotromanović, bivši ministar obrane iz razdoblja 2011. do 2016. – kojem je bilo postavljeno pitanje o njegovoj procjeni troškova vojne vježbe kalibra „Velebit 18 – združena snaga“. Kotromanović je tu bio relativno jasan:

„Kao prvo, želim pohvaliti vojnike, dočasnike i časnike. Stvarno dobro rade i drago mi je da su shvatili ovi u MORH-u, napokon, da imaju u rukama izvrsne igrače, kao što su Modrić ili Messi. Prije tri godine su govorili da vojska baš i nije na toj razini. Svaka vojna vježba se planira, unaprijed, pravdaju se sredstva… Zašto ministar nije rekao samu cifru? On vjerojatno zna okvirnu cifru – ona je višemilijunska. Ali nije poanta u tome koliko košta vojna vježba. Vojska se mora trenirati i obučavati. To je poanta. Ona je odgovorna za obranu Republike Hrvatske i za obranu… za granicu. To je ustavna kategorija. I, to je dobra stvar da trenira. Sada, transparentni moraju biti – morali su, recimo, reći okvirno koliko to košta“.

Na to je voditelj Šprajc nastavio ispitivanje: „Dobro, ali vi znate… Imate projekciju… Znači, koliko je koštala vaša vojna vježba, prije tri godine? Sad, ova je veća – pa onda je to red, pet, deset, petnaest, pedeset milijuna kuna? Nebitno, mislim…“. Tu se i Kotromanović našao u neprilici: „Teško mi je odgovoriti, jer u moje vrijeme, mi nismo plaćali, recimo, vojniku straže. Danas imamo jednu zanimljivu situaciju, da profesionalcu plaćamo odlazak na stražu. Ja se duboko grozim takve situacije, ali što je – tu je. Nova politika, novi ministar. Pa, ja mislim da je to prošlo pet milijuna kuna. Ali, evo, čekat ćemo izvješće, i nadam se da će Ministarstvo obrane vrlo brzo… jasno reći koliko je potrošeno. To je normalno!“. Za Šprajca to nisu spektakularni novci – „U proračunu od 4 milijarde i 800, to stvarno nije neki veliki novac!“, na što se konačno dovezao i Kotromanović: „Pa nije. Ja ću samo reći da za vrijeme zadnje godine mog mandata, mi smo potrošili 200 tona streljiva. Vojnik se mora obučavati. Temeljna zadaća vojnika je da bude spreman, obučen, dobro motiviran – i to je  ključna stvar. I zato im čestitam na dobro odrađenoj zadaći jučer“.

Srijeda i obrat situacije

Nakon još jedne noći otvorenih pitanja, pitanje cijene vojne vježbe našlo se i u okviru uvoda u 119. sjednice Vlade RH, započete u podne 17. listopada 2018. godine. Tu je već bilo jasno kako je po pitanju transparentnosti i objave ovog obrambenog troška došlo do svojevrsne promjene gledanja. Kako smo već pisali na portalu Obris.org, premijer Andrej Plenković je tu najavio skoru objavu podataka riječima koje su očigledno bile usklađene s dotadašnjim tvrdnjama ministra obrane Damira Krstičevića:

„Nakon temeljite analize siguran sam da će i Glavni stožer i načelnik GS prezentirati javnosti naučene lekcije iz svega što ste poduzeli u ta 3 dana. A naravno da će i sutra načelnik GS hrvatskoj javnosti objaviti precizne troškove, koliko je ta vježba koštala“.

Iako je tu vidljivo da se pitanje kontrole trošenja obrambenog proračuna prividno spušta na razinu OS RH i Glavnog stožera, postalo je jasno da vrijeme ističe za dotadašnju politiku šutnje. I stvarno, samo kratko nakon toga (malo prije 14 sati) iz Ministarstva obrane stigao je poziv na neočekivanu konferenciju za medije – „Povodom uspješno provedene vojne vježbe ‘Velebit 18 – združena snaga’, u četvrtak 18. listopada 2018. u Ministarstvu obrane RH u Zagrebu u 13.00 sati održat će se konferencija za medije, na kojoj će biti predstavljeni rezultati preliminarne raščlambe vježbe, kao i troškovi vježbe“.

U očekivanju spomenutog službenog događanja i objave preliminarnih podataka o troškovima, zanimljivo je primijetiti da Večernji list – medija čiji je novinar Davor Ivanković na slunjskome poligonu bio jedan od visokih uzvanika – baš iz pera te iste osobe najednom ima i prigodni tekst, koji ujedno dominira naslovnicom novine za četvrtak, 18. listopada 2018. godine. U njemu se navodi kako je objava raščlambe i troškova zbog pritiska medija požurena, umjesto da se čekalo prethodno planiranih desetak dana. Cijenu vježbe se procjenjuje na manje od 10 milijuna kuna (glavnina gorivo i terenski dodaci za angažirano ljudstvo) – forsirajući tu usporedbu sa svečanim mimohodom iz kolovoza 2015. godine, čije se koštanje navodi na 12,75 milijuna kuna (za 3.000 vojnika i 300 vojnih vozila usred grada Zagreba).

Pritom, Večernji list tu, uz navodne procjene podatka o koštanju vježbe, citira i svježu izjavu ministra Krstičevića, koja kaže: „Nisam površan pa sam namjeravao u javnost izaći s detaljnom raščlambom, a HV, kao i svaka uređena vojska, kako je najavio ‘Velebit 18’, tako je planirao i odjaviti vježbu i prezentirati ono što je učinjeno i naučeno, uključujući i sve troškove“. Ujedno, ne propušta se napomenuti i da su ministru Kotromanoviću za objavu troškova svečanog mimohoda iz 2015. trebala tri tjedna – doduše, preskačući spomen činjenice da je to bilo pitanje objave detaljnijeg pregleda troškova, kojim se samo dopunilo i ispravilo grube procjene dane u doba održavanja priredbe. Dakle, riječ je tu bila o ponešto detaljnijoj razradi baš onih početnih procjena, o kojima su posljednjih dana hrvatski mediji tako žestoko ispitivali nadležnog ministra Damira Krstičevića, po pitanju aktualne vojne vježbe „Velebit 18 – združena snaga“.

Relativno je neuobičajeno da uvod u sjednicu Vlade RH počinje spominjanjem Oružanih snaga i njihovih aktivnosti. Do sada se to dogodilo u par navrata, i uglavnom kada je bila riječ o aktivnostima OS RH u pomoći pri nepogodama, no danas je 119. sjednica Vlade počela premijerovom zahvalom za uspješno provedenu vježbu „Velebit 18 – združena snaga“. Premijer Plenković zahvalio je svim vojnicima, dočasnicima i časnicima koji su tijekom 72 sata demonstrirali „visoki stupanj sposobnosti i integriranosti“, prisjetivši se kako je „i osobno sudjelovao, odnosno promatrao jedan dio vježbe gdje je dominantnu ulogu na Dugom otoku imala HRM“.

No, za razliku od ministra obrane, premijer je svjestan (barem u ovoj situaciji) koliko se negativne prašine diglo oko Krstičevićevog potpuno neshvatljivog odbijanja da kaže ponešto i o troškovima čitave te vojne aktivnosti, pa je na samoj sjednici Vlade najavio objavu tog podatka:

„Nakon temeljite analize siguran sam da će i Glavni stožer i načelnik GS prezentirati javnosti naučene lekcije iz svega što ste poduzeli u ta 3 dana. A naravno da će i sutra načelnik GS hrvatskoj javnosti objaviti precizne troškove, koliko je ta vježba koštala“.

Kao što smo i najavili prije 2 dana, negativan publicitet koji je proizveo sam ministar obrane natjerat će MORH i GS OS RH da se o troškovima vježbe „Velebit 18“ oglase i ranije nego što su namjeravali, ako su opće namjeravali.

Tako sada ispada da su nakon samo 48 sati od završetka vježbe MORH i Glavni stožer uspjeli napraviti preliminarnu raščlambu vježbe i ipak ustanoviti njene troškove, pa novinare pozivaju na tematsku press-konferenciju zakazanu za sutra, 18. listopada 2018. godine, u 13 sati. No pressica je tu suštinski uzaludna, budući je ministrovo neobjašnjivo odbijanje izjašnjavanja o troškovima visokoprofilne vježbe već u javnosti „pojelo“ čitavu temu o samoj ovoj aktivnosti – a pritom je generiran potpuno nepotreban skandal u samoj završnici „Velebita“, vježbe koja je nesporna i potrebna.

Jedno od najvećih iznenađenja 2015. godine bio je izlazak Hrvatske ratne mornarice na Mediteran, i to u čak dva navrata. Prvo je to učinio BŠ-72 „Andrija Mohorovičić“, angažmanom u FRONTEX-ovoj operaciji „Triton“, a potom i DBM-81 „Cetina“ i DBM-82 „Krka“ prevozeći dio pripadnika OS RH u Španjolsku, na vježbu „Trident Juncture“. Dok se o misiji i zadaćama sva ova tri broda u javnosti još i moglo ponešto čuti, troškovi njihovih putešestvija po Mediteranu ostali su potpuna nepoznanica. Zato smo pitali MORH – koliko to sve košta, i ‘ko će platit’?

Za „Trident Juncture“ – 3,5 milijuna kn

DBM-81 na vezu u španjolskoj luci Sagunto

Kako smo već pisali, DBM-81 i DBM-82 angažirani su prvenstveno za prijevoz jednog mehaniziranog voda iz sastava Druge mehanizirane bojne „Gromovi“, tj. 4 BOV-a Patria i pripadajućeg osoblja (ukupno 40 pripadnika OS RH) do Španjolske, radi sudjelovanja na velikoj NATO vježbi „Trident Juncture“. Osim njih, na vježbi je sudjelovao i časnik za vezu u S3 bojne, skupina za potporu s dva motorna vozila i 6 pripadnika OS RH, jedan promatrač-kontrolor s jednim motornim vozilom, te časnik za nadzor štete. Cilj njihovog sudjelovanja na vježbi „Trident Juncture“ bila je prezentacija spremnosti hrvatske sastavnice deklarirane za NRF16, te unapređenje njene interoperabilnosti s ostalim članicama NATO saveza. Kako nam je rekao MORH,

„troškovi sudjelovanja OS RH na vježbi „Trident Juncture“ iznose oko 3,5 milijuna kuna, a uključuju dnevnice, naknade za smještaj, namirnice, materijale, dijelove i usluge za održavanje brodova i opreme.“

Od ovog ukupnog iznosa, troškovi mjesec dana dugog sudjelovanja HRM-ovih plovila DBM-81 i DBM-82 na vježbi iznose oko 1,5 milijuna kuna. Sve je podmireno iz proračuna MORH-a za 2015. godinu.

Povrat troškova za „Triton“

Angažman BŠ-72 „Andrija Mohorovičić“ u operaciji „Triton“ na Mediteranu bio je više nego uspješan – i po broju spašenih migranata, po odjeku u javnosti, kao i po provjeri sposobnosti HRM-a. Prema MORH-ovom izračunu, “troškovi tromjesečnog sudjelovanja BŠ-72 u ‘Tritonu’ iznose nešto više od 7,5 milijuna kuna“, što je dosta manje od odobrenih sredstava. Vlada je, naime, angažman u „Tritonu“ financirala kombinacijom novaca iz proračunske pričuve i proračuna MORH-a, pa je tako iz proračunske zalihe izdvojeno 11.228.350,00 kuna, dok je ostatak bio rezerviran iz MORH-ovih financijskih sredstava.

Jednako tako, najavljeno je da će se za dio troška, najviše do 2 milijuna eura, moći kod EU-instanci zatražiti povrat. To se u međuvremenu zaista i dogodilo, pa je tako MORH preko Ministarstva unutarnjih poslova, koje je bilo formalni nositelj domaće provedbe operacije „Triton“, te preko agencije FRONTEX (pod čiju je nadležnost spadao „Triton“) zatražio povrat utrošenih sredstava. Temeljem tog zahtjeva, MORH-u je do sada za angažman u „Tritonu“ uplaćeno nešto više od 4 milijuna kuna, a na Krešimirovom trgu očekuju i daljnji povrat uloženih sredstava.

Kada se zbroje troškovi izlaska HRM-a na Mediteranu, bez do sada vraćenog novca, dobije se ukupna suma od 9 milijuna kuna, što je manje od troškova organizacije svečanog mimohoda povodom 20. obljetnice Oluje. Naime, krajem kolovoza prošle godine, Ministarstvo obrane objavilo je da troškovi organizacije svečanog mimohoda iznose 12,7 milijuna kuna, od čega je najviše novaca, nešto više od trećine, potrošeno za „ostale troškove“ – rad na terenu, troškove goriva, i sl.

Post festum…

Od povratka „Krke“, „Cetine“ i „Mohorovičića“ u Split odmora za njih nije bilo, kažu u MORH-u, već su nastavili izvršavati svoje redovne zadaće, te nisu slani na remont. Posada BŠ-72 dobila je 6. prosinca prošle godine Plavu vrpcu Vjesnika, za zasluge u operaciji spašavanja migranata u Sredozemnom moru. Stožerna narednica Sanja Kevo, članica medicinskog tima koji je na „Mohorovičiću“ sudjelovao u „Tritonu“, proglašena je najboljom dočasnicom za mjesec studeni, a istaknula se iznimnom predanošću i točnim prosudbama u trijaži spašenih migranata. Najboljim vojnikom u studenom 2015. proglašen je razvodnik Goran Medvidović, koji je kao pripadnik mehaniziranog voda sudjelovao na vježbi „Trident Juncture“ u sastavu oklopne bojne SAD-a na dužnosti vezista – zapovjednika voda.

Do sada je već u nekoliko navrata s državnog i vojnog vrha spomenuta najava mogućnosti sudjelovanja u operaciji „Triton“ i u ovoj godini, o čemu još uvijek nema službenih potvrda, vjerojatno i zbog vakuma u obnašanju vlasti u Hrvatskoj. No u MORH-u i OS kažu da su spremni na zeleno svjetlo s Markovog trga:

„Po zaprimanju formalnog zahtjeva, odnosno po donošenju političke odluke o sudjelovanju u operaciji „Triton“ tijekom 2016. godine, Oružane snage će pokrenuti standardne postupke s ciljem provedbe neposrednih priprema, obuke, te upućivanja snaga u područje operacije“.

Novinarka jedne nacionalne televizije naciji je prilično ushićeno objavila kako je saudijski princ Waleed bin Talal bin Abdul-Aziz Al Saud helikopterom Hrvatskog ratnog zrakoplovstva sletio u Makarsku i susreo se s hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem. U predsjednikovoj pratnji, uz par prijatelja iz Makarske i Baške vode, bio je i ministar gospodarstva Vrdoljak, te načelnik Glavnog stožera OS RH, general Drago Lovrić. Iako u civilu, Lovrić je propisno salutirao pred njegovom prinčevskom ekselencijom, te potom pružio ruku i uputio kurtoazni pozdrav. I sve bi to bilo u redu da se ne radi o privatnom posjetu jednoga princa (koji je,naglašeno je nekoliko puta, na odmoru) jednom predsjedniku na (također) godišnjem odmoru, koji mu je pokazao svoje rodno mjesto, kuću svojih roditelja, i odveo ga u prvo veće mjesto na iole pristojan ručak. I načelnik GS OS RH odavao je dojam da se ne radi o službenoj prigodi – za razliku od standarda, nonšalantno se pojavio u civilnome odijelu i prugastoj košulji. U takvom, vrlo neslužbenom okruženju, u oči je jedino upadala prilično službena upotreba helikoptera iz sastava Hrvatskog ratnog zrakoplovstva za privatnu osobu na proputovanju kroz Hrvatsku.

Da podsjetimo – jedan od prvih poteza ove Vlade bilo je donošenje pravilnika o korištenju službenih automobila za državne službenike i dužnosnike. Prema podjeli u tri skupine, pravo na korištenje službenih automobila isključivo za službene potrebe dobili su trećerangirani državni službenici – ravnatelji Porezne, Carinske i Policijske uprave, pomoćnici ministra, glasnogovornik Vlade i glavni državni rizničar. Što znači – da bilo koji privatni posao zahtijeva i upotrebu privatnog, odnosno vlastitog automobila. Tako je, valjda, i s vojnim helikopterima, pa još i strože. Helikopteri HRZ-a do sada su služili za prijevoz vojske, gašenje požara i sprečavanje poplava, te prijevoz bolesnika. Iako zasigurno nisu uređeni za prijevoz gostiju, oni od jučer imaju i novu funkciju – prijevoz bjesomučno bogatih saudijskih prinčeva koji tu uslugu, naravno, neće platiti iz svog džepa, već će se sve pokriti iz jadnog hrvatskog obrambenog proračuna.

Screenshot: HTV

Slab je izgovor (ako ga netko uopće misli izgovoriti) da su predsjednik i načelnik GS-a s princem razgovarali i o mogućnostima hrvatske vojne industrije u Saudijskoj Arabiji.

„Vi znate da mi imamo izuzetno dobre proizvode – to je hrvatska jurišna puška koju bi također željeli izvoziti na jedno tako zahtjevno tržište. Imamo kacige, imamo borbena oklopna vozila Patria, nama je također interes da Saudijska Arabija uđe u Đuru Đakovića s određenim postotkom, tako da zajedno proizvodimo vozilo ne samo za potrebe Oružanih snaga Hrvatske već i Saudijske Arabije, ali i za treća tržišta. Što će se od svega toga realizirati to je pitanje, ali o tome smo razgovarali “,

rekao je ovom prilikom Drago Lovrić. No kako proteklih dana malo tko uz ručak nije porazgovarao o palom MiG-u, ili o ukidanju ratnog zrakoplovstva – samo spominjanje takvih tema za prosječnoga građanina RH ipak nije bilo dovoljno da ga HRZ odmah krene razvažati od Dubrovnika do Makarske i natrag. Ovakvo bahato razbacivanje prije svega ovlastima, a onda i državnim resursima, u svakoj iole normalnoj zemlji dovelo bi ne samo do pitanja odgovornosti, nego i do podnošenja određenih konzekvenci. Sjetimo se samo čuđenja, a i podsmjeha, kada je prije koju godinu švedska ministrica kulture Cecilia Stegö Chilò podnijela ostavku zbog toga što prije dolaska na položaj nije platila televizijsku pretplatu, a i kućna joj pomoćnica nije bila najurednije prijavljena. U Švedskoj je to normalno, u Hrvatskoj nije!

Prije 13 godine je i Rudolfu Scharpingu, tadašnjem njemačkome ministru obrane, među ostalim presudila upravo i situacija (tzv. “Mallorca-Affäre”) kada se otkrilo da je koristio vojne zrakoplove da s godišnjeg odmora s djevojkom u Španjolskoj radi kratke skokove natrag na posao, u Berlin i Skopje. Prije 3 mjeseca zbog slične (zlo)uporabe helikoptera Slovenske vojske došlo je do oštrih političkih prepucavanja između tadašnjeg ministra obrane Romana Jakiča i zastupnika u Europskom parlamentu Jelka Kacina. Naime, Kacin si je samostalno pokušao organizirati prijevoz vojnim helikopterom do Srbije, za koju je bio izvjestitelj u Europskom parlamentu, kako bi joj izručio humanitarnu pomoć i prenio žaljenje predsjednika Slovenije Boruta Pahora zbog žrtava u poplavama. Jakič je to, doduše uz nešto političke pakosti, stopirao, poručujući Kacinu da helikopteri Slovenske vojske ne služe prijevozu euro-parlamentaraca, te da su već angažirani na pomoći u poplavljenim područjima Srbije i BiH.  No, praksa u RH tu je izgleda ponešto tolerantnija – podnoseći šutke čak i zrakoplovne povratke premijera Milanovića iz Srednje Bosne u Zagreb, a preko riječkoga aerodroma na Krku početkom listopada 2013. godine.

Teoretski, ali samo teoretski, saudijski je princ možda iznajmio helikopter od HRZ-a. To na papiru nije nemoguće, dapače – postoji i cjenik za takvu vrstu usluge. Donio ga je još Davor Božinović u svom kratkom mandatu, a prema tom cjeniku, iznajmljivanje/eksploatacija helikoptera Mi-8 MTV 1 ili M1-171 Sh košta 18.125 kuna po satu. U tu je cijenu ukalkulirana eksploatacija zrakoplova i troškovi letačke potpore – angažiranje posade, dok se vrijeme eksploatacije računa od trenutka pokretanja motora do trenutka zaustavljanja motora. Dodatno se zaračunava vrijeme koje zrakoplov provede na zemlji, i to do 8 sati čekanja – 40% utroška punog sata rada,a preko 8 sati čekanja – 60% utroška punog sata rada.

Tako smo princu, bez ikakvog pardona, mogli zaračunati minimalno tri sata korištenja vojne letjelice i zaraditi laganih barem 50 tisuća kunića. Umjesto toga, pali smo na nabrajanja najprestižnijih svjetskih kompanija u kojima princ ima vlasničke udjele, te na uvjeravanja kako je zainteresiran samo za “top projekte”. Kako takvih u Lijepoj našoj nema, uskoro ćemo tresnuti o zemlju tješeći se da smo princu ipak priuštili jedan lijep izlet na račun obrambenog proračuna. Kako je krenulo, treba samo držati fige da se ne ispostavi da je i sam princ bio lažan.

Agencija za zaštitu osobnih podataka (AZOP) naložila je MORH-u (11. prosinca 2012. godine, op.ur.) da u roku od 8 dana dostavi ugovor s Kazalištem Ulysses o pružanju usluge prijevoza vojnim plovilima, što je ovaj promptno izvršio.

HRM-ova motorna barkasa Krasnica standardno je sredstvo prijevoza veselih glumaca na Brijune

Birokracija Ministarstva obrane sklona je na nezakonit način prikrivati tragove vlastitog rada, pogotovo kada taj rad ulazi u prostore s onu stranu zdravog razuma. H-Alter je prošloga ljeta javnosti otkrio postojanje «Odluke» bivšeg ministra Božinovića (koja je i dalje na snazi) o omogućavanju korištenje vojnih prometala i drugih usluga građanskim pravnim i fizičkim osobama. Raspon ponude proteže se od MIG-ova, preko raketnih topovnjača do vojnoga orkestra koji vam po pristupačnim cijenama može svirati na vjenčanjima ili sprovodima, a jedina pravna osoba za koju trenutačno znamo da se koristila tim pogodnostima je Kazališe Ulysses Rade Šerbedžije.

Na naše traženje (prepiska započeta 18. srpnja 2012. godine, op.ur.) dobili smo od MORH-a ugovor s Radom Šerbedžijom, ali pojedini njegovi dijelovi bili su zacrnjeni. Proizlazilo je da je poznati glumac jedini civil koji uživa MORH-ovo povjerenje da bude iniciran u najstrože tajne hrvatske obrane, one koje u ime naše zajedničke sigurnosti moraju biti podalje od očiju prosječnog poreznog obveznika. Još apsurdniji bio je podatak da su neki dijelovi ugovora sa Šerbedžijom bili zacrnjeni, premda se ti isti dijelovi nalaze u Božinovićevoj «Odluci» i dostupni su javnosti – prije svega nazivi pojedinih vojnih prometala i drugih sredstava za masovno ubijanje koji se navode u cjeniku njihova korištenja!?

«Bez obzira što predmetni dokument nije klasificiran stupnjem tajnosti, neki dijelovi Ugovora sadrže određene podatke za koje držimo da nisu dostupni trećim osobama na uvid iz sigurnosnih razloga», formulacija je MORH-ove Samostalne službe za odnose s javnošću i izdavaštvo, koju je AZOP «srušio» kao neosnovanu. Ignorantski odnos spram prava javnosti na informaciju tu posve dolazi do izražaja obratimo li pažnju na činjenicu da se MORH, u svojoj odbijenici, pozvao na vlastiti Pravilnik o tajnosti podataka, mada su njegovi birokrati postupili dijametralno suprotno odredbama toga pravilnika. On, naime, propisuje da se podaci čije bi neovlašteno otkrivanje naštetilo djelovanju i izvršavanju zadaća Ministarstva obrane i Oružanih snaga klasificiraju stupnjem tajnosti »Ograničeno« – a ugovor s Ulyssesom nije klasificiran nikakvim stupnjem tajnosti, već je netko u MORH-u tek «držao» da ga iz sigurnosnih razloga ne bi trebalo učiniti  dostupnim javnosti. Radi se, dakle, o čistoj proizvoljnosti, o školskom primjeru kršenja ljudskih prava arbitrarnom odlukom državnih činovnika bez ikakvog pravnog utemeljenja. Pitanje koje se nameće jest – hoće li itko nakon ovoga u MORH-u biti barem disciplinski kažnjen?

Kad se ljetos barkasa pokvarila, družini su u pomoć uskočili gliseri LEADER 599 Army, također iz sastava HRM-a

Objavljivanjem ugovora s Radom Šerbedžijom u njegovu integralnom obliku javnost je postala bogatija za dragocjene podatke, da Ulyssesu troškove mora obračunavati i račune podnositi Odjeljak HRM-ove pomorske baze “Sjever” u Puli, a da je za pružanje usluga zadužen ORB-Pula. Ako se izvanredno ukaže potreba za korištenje brzog plovila, isti će uvaženi naslov angažirati Počasno zaštitnu bojnu. ORB i pomorska baza “Sjever” također su dužni, otkrivamo, nakon svake pojedinačne vožnje sastaviti i ovjeriti zapisnik. I to su, uz spomenute nazive oruđa za ubijanje na otvorenom moru, sve “vojne tajne” koje je skrivao kulturno-umjetnički projekt Ulysses!

AZOP je utvrdio da «tražena informacija», to jest ugovor između MORH-a i Ulyssesa, «nije klasificirana stupnjem tajnosti sukladno zakonu i/ili općem aktu na temelju zakona kojim se propisuje tajnost podataka», te da «ista sadrži neke od informacija koje su u zatraženom dokumentu zacrnjene. Stoga je potpuno nejasno stajalište prvostupanjskog tijela o odbijanju zahtjeva iz sigurnosnog razloga», stoji u obrazloženju AZOP-ova rješenja kojim je naložio MORH-u da nam u roku od 8 dana dostavi ugovor s Kazalištem Ulysses.»

Gost autor: Toni Gabrić, novinar i glavni urednik H-ALTER (Hrvatska alternativa). Tekst je, uz dozvolu autora, prenesen sa stranice www.h-alter.org, gdje je objavljen 3. siječnja 2013. godine, pod naslovom “MORH protupravno skrivao dokumente”. Originalni je tekst ondje dostupan na adresi: http://www.h-alter.org/vijesti/ljudska-prava/morh-protupravno-skrivao-dokumente

Indijske zračne snage u potrazi za novim borbenim zrakoplovom

Evaluacija koju su Indijske Zračne Snage (Indian Air Force, IAF; op. prev.) poduzele glede šest modela prijavljenih za svoj natječaj srednjeg višenamjenskog borbenog zrakoplova (Medium Multi Role Combat Aircraft – MMRCA; op. prev.) uzela je u obzir pitanje troškova životnog ciklusa, što bi se moglo otprilike opisati kao visina troškova tijekom čitavog razdoblja u kojemu zrakoplov služi. Ovo je učinjeno radi stava da zbiljska cijena zrakoplovne flote nije samo u nabavnoj cijeni.

“Koliko daje?” 

Prije nekog vremena, indijski proizvođač automobila Maruti Suzuki napravio je seriju reklama gdje se gledatelje pozivalo neka pogledaju, poimence, jahtu, svemirski brod i prekooceanski zrakoplov kojim pilotira djeva nalik Ameliji Earhart. Sve reklame završavale su pitanjem na hindiju: “Kitna deti hai?”  To doslovno znači: “Koliko daje?” Za one koji nisu bliski s kolokvijalnim uličnim hindijem, ova fraza rabi se u točno određenom kontekstu. Pitanje koje se ovdje postavlja, a često i među prijateljima kad raspravljaju o vrednotama novog modela automobila jest: “Koliko kilometraže se dade izvući iz auta?” Učestalost servisiranja, popravci, održavanje i dijelovi, te popratni troškovi, sve se to podrazumijeva ovim pitanjem. 

Poanta tih reklama je briga koju Indijci vode za troškove kilometraže i druge radne troškove, te kako proizvođač automobila najavljuje da daje najbolje odlike. To nije nešto o čemu bi po nekoj tradiciji brigu vodili vozači u Sjedinjenim Državama (premda su se stvari promijenile posljednjih godina), pa su se ondje proizvodili cestovni gorostasi, prilagođeni više jednom stilu življenja negoli ekonomičnosti. Indija jako dobro poznaje oskudicu, pa se svakovrsna štedljivost smatra vrlinom. Kad se odlučuje o novom vozilu, u obzir se uzima ne samo kilometraža, već i drugi učestali troškovi, poput servisiranja, popravaka i rezervnih dijelova. Automobil Tata Nano mogao je biti izmaštan i stavljen na tržište samo u zemlji poput Indije. 

U jednoj inačici reklame, Maruti se poigrava i vojnim potrebama. Samo pogledajte. Izraz na licu ruskog generala je posebice neprocjenjiv. 

I tako je i s IAF-ovim tenderom za 126 zrakoplova specifikacije MMRCA, a koji, čini se, ide kraju. Kad je počela evaluacija šest zrakoplova prijavljenih na natječaj, jedna od stvari koje su uzete u obzir je i pitanje troškova životnog ciklusa, što bi se moglo otprilike opisati kao visina troškova tijekom razdoblja u kojemu zrakoplov služi. Ovo je učinjeno radi stava da zbiljska cijena zrakoplovne flote nije samo u nabavnoj cijeni, posebice nakon iskustva sa starijim ruskim zrakoplovima. Zapravo, gornja reklama mogla bi odražavati začuđenost ruskog generala, kao i nelagodu prouzročenu pitanjem. 

Nije da Indija želi najjeftiniji zrakoplov koji se nudi (iako se čini da je IAF izabrao najnižeg ponuđača među kvalificiranim prodavateljima), već IAF želi da se odluka o kvalifikacijama nekog zrakoplova u tehničkom smislu temelji na najboljoj mogućoj prosudbi vrednota pojedinog zrakoplova. 

Studija koju je tijekom srpnja proveo IHS Jane’s (puni naziv branda nakon što je informacijski koncern IHS Inc. kupio Jane’s, op. prev.), i koju je Stratpost već ranije komentirao, kaže: “Dok je početna nabavna cijena naprednih sustava poput zrakoplova značajno narasla, cijena potpore i operacija takvih platformi čini značajni udio u godišnjim obrambenim proračunima”, dodajući: “Premda je ‘glavnica’ jedinične cijene aviona i dalje važna, niži troškovi radnog vijeka i cijene po satu leta (Cost Per Flight Hour, CPFH; op. prev.) omogućuju uštede tijekom uzastopnih godina i mogu stoga dati bolju vrijednost u odnosu na ekvivalentni avion manje jedinične cijene”. 

Nakon višedesetljetnog korištenja i brojnih nezgoda, Indija je "umirovila" svoje zrakoplove tipa MiG-21

Ovo je po prvi put da je cijena radnog vijeka uzeta u obzir pri odlučivanju o obrambenoj nabavi. Čvrsta predodžba o operativnim troškovima, troškovima servisiranja i remonta svakog aviona omogućila bi IAF-u da dođe do bolje prosudbe o tome koliko koristi može izvući iz pojedinog aviona. IAF bi mogao uračunati ovu cijenu u svoje buduće proračune, što bi mu omogućilo aproksimirati prosječnu cijenu svake operacije i vježbe, čak i pojedinog leta. Poznavanje ove cijene u odnosu na operativne sposobnosti svakog aviona dalo bi IAF-u informaciju o razmjernoj vrijednosti u odnosu na novac uložen u njihovu kupnju. Nadalje, uštede i učinkovitost u korištenju pojedine platforme imaju efekt prelijevanja na sposobnost odvraćanja, s raspoloživošću aviona. Teškoća leži u određivanju vrijednosti. Proizvođači se razilaze po pitanju što bi se uzimalo u obzir pri određivanju cijene sata leta. Čak se i oružane snage iste nacije ponekad razilaze oko pitanja što se uračunava u tu cijenu. 

Studija koju je sačinio IHS Jane’s nastojala je standardizirati upravo to, istražujući zajedničke čimbenike koji idu u korištenje pojedinog aviona i modelirajući potrošnju goriva za tipove koji su predmet studije. Izvješće je pojasnilo da “dolarska vrijednost cijene sata leta aviona predstavlja oportunitetni trošak rada osoblja na održavanju, kao i korištenja ograničene zalihe rezervnih dijelova, i velikih i malih, uz avijacijsko gorivo”, dodajući: “Ove stavke su od važnosti kao dio logističke organizacije zračnih snaga i postaju kritično važnima kad se vode operacije u ratnim uvjetima, odnosno preko mora, kada se traži visoka operativnost platforme.” 

Ovi se troškovi  onda trebaju “razmatrati ne samo kao postotak proračuna zračnih snaga, već i kao vrijeme i napori osoblja pri generiranju misija“. “Premda bi skuplji avion s višom cijenom po satu leta mogao pružiti bolje sposobnosti, također je vjerojatno da će se pokazati većim potrošačem nepovratnih stavki kao što su vrijeme, dijelovi i gorivo”, kaže studija. 

“U ovoj studiji, IHS Jane’s je utvrdio da Saab Gripen i Lockheed Martin F-16 pružaju najnižu cijenu sata leta što vodi zaključku da – ako su svi drugi parametri izjednačeni – oba tipa stoga pružaju najveću operativnost i najekonomičniju cijenu po misiji”, navodi izvješće i dodaje: “Dok se za većeg Rafalea, EuroFightera i F-18 E/F smatra da pružaju visoke performanse i sposobnosti (a da se i ne spominje F-35 koji pripada 5. generaciji), vrste operacija koje poduzimaju nacije Zapada tijekom posljednjeg desetljeća nisu pokazale da bi manji F-16 ili Gripen bili u bitno nepovoljnijem položaju u usporedbi s većim dvomotornim tipovima”. 

IHS Jane’s primjećuje kako postoji ‘značajan argument’ u smislu da “manja cijena sata leta i troškovi tijekom životnog vijeka zaslužuju veću pažnju kod ocjenjivanja aviona ukoliko prosječna misija ne zahtijeva platformu bez premca, već samo onu koja je sposobna zadovoljiti zahtjeve”. 

“Visoka cijena uzdržavanja lovačkog aviona tijekom pohoda u usporedbi s razmjerno niskom cijenom sata leta – ali ipak konkurentne sposobnosti – Gripena ili F-16 suočenih s većinom prijetnji daje prednost u korist manjih ali sposobnih aviona”, kaže studija. Za one koji razmatraju te avione za mornaričko zrakoplovstvo, istaknuto je da, iako nije “posebice gledala na utjecaj prilagodbe aviona za mornaričku uporabu na cijenu sata leta”, “anegdotalni dokazi upućuju da tu dolazi do porasta zbog agresivnije okoline i stresnih elemenata svake misije. O tome treba voditi računa kad se razmatra uporaba F-35 B/C ili F-18 E/F ili Rafalea na nosačima zrakoplova”. 

Odabirom Rafalea, IAF je vjerojatno pažljivo i temeljito razmotrio pitanje operativnih troškova, provodeći barem jednako opsežnu studiju kao IHS Jane’s. I postavio pitanje: “Kitna deti hai?”

Gost autor:

Saurabh Joshi, autor na specijaliziranom indijskom portalu www.stratpost.com, ovu je svoju analizu objavio 14. rujna 2012. godine.

Prijevod s engleskog: Boris Švel