Jeremićev izbor – kraj međunarodne izolacije Srbije?

Srbija je uspješno “naplatila” svoje aktivnosti u Pokretu Nesvrstanih

Jeremić, koji je u utrku za čelnog čovjeka UN-ove Skupštine ušao na poprilično kontroverzan i nimalo korektan način, tijekom posljednjih 6 mjeseci, koliko je formalno vodio kampanju, prošao je put od kandidata koji nema nikakve šanse do kandidata kojemu su šanse fifty-fifty. Taj je put u relativno kratkom roku prevalio zahvaljujući upornom i na trenutke vrlo agresivnom lobiranju, provodeći posljednja 2 mjeseca neprestano na putu. U konačnici, za srpskog kandidata glas su dale zemlje nekada jakog pokreta Nesvrstanih, zemlje Afričke unije,   zemlje BRIC (Brazil, Rusija, Indija i Kina), dobar dio država poteklih od bivšeg Sovjetskog saveza i 8 članica Europske unije. Dok je Litva igrala na kartu iskustva, budući je Čekuolis diplomat s dugogodišnjim UN-iskustvom, Srbija je sve svoje argumente polagala na činjenici da je zbog ratova početkom ’90-ih godinama bila u međunarodnoj izolaciji, iz koje tek sada izlazi s kandidaturom za članstvo u EU. „Sve druge države iz naše regije imale su mogućnost da se natječu za istaknute položaje bilo u Vijeću sigurnosti, bilo u Općoj skupštini UN-a. Za Srbiju je ovo prvi put da objavljuje kandidaturu za neko mjesto u svjetskoj organizaciji“, objašnjavao je Jeremić prednost samoga sebe kao srpskog kandidata.

Rusijom protiv Litve

No ključnu ulogu u lobiranju za Jeremića odigrala je jaka zemlja-saveznica, Srbiji iznimno prijateljski nastrojena Rusija, godinama već bijesna na Litvu zbog desetljeća prežvakavanih izjava o „sovjetskoj tamnici naroda“. Ni sam Čekuolis na to nije bio imun, pa je u svibnju 2010., kada je Opća skupština UN-a obilježavala 65. obljetnicu završetka Drugog svjetskog rata, izjavio da kraj rata njegovoj državi „nije donio slobodu, već okupaciju i ponovnu aneksiju od strane Sovjetskog saveza, kao i vladavinu jednog drugog, ovog puta komunističkog totalitarizma“. To je bilo dovoljno da Rusija i javno počne objašnjavati da ne podržava kandidata koji „ne razumije značenje pobjede nad nacizmom, pobjede koja je omogućila formiranje Ujedinjenih naroda“.

Jeremić-Čekuolis: 99-85

Litva se potom okrenula prema Jeremiću, optuživši ga da prijeti diplomatskim blokiranjem litvanske kandidature za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti sljedeće godine, ukoliko Čekuolis ne povuče kandidaturu. Jeremić to nije opovrgavao, samo je malo „popravio“ priču tvrdeći da je obećao svaku potporu Litvi pri njenoj kandidaturi za mjesto u VS-u ukoliko, naravno, Čekuolis odustane od mjesta predsjednika Opće skupštine. Čekuolis nije odustao, a posljednje nade položio je u eventualno negodovanje svjetske zajednice zbog ishoda predsjedničkih izbora u Srbiji. Čak se i Jeremić pribojavao da će mu naškoditi izbor Tomislava Nikolića za šefa države, ali to je očito bilo sekundarno pitanje za 99-oricu članova Opće skupštine UN-a.

 S Nikolićem protiv Kosova?!

Upravo bi Nikolić i Jeremić na jesen mogli postati čvrsti saveznici u Ujedinjenim narodima. Ono što ih definitivno može zbližiti pitanje je Kosova (koje i dalje nije priznata članica UN-a). Isti ovaj Jeremić svojedobno je prosvjedovao u UN-u jer su jednoj od sjednica prisustvovali i članovi kosovske delegacije, dok su Nikolićevi stavovi o toj bivšoj jugo-pokrajini svima dobro poznati. Već dan nakon izbora za predsjednika Srbije Nikolić je ponovio da se Kosova neće odreći, čak ni po cijenu zatvaranja vrata EU – a on bi to, za razliku od Borisa Tadića, zaista lako mogao i misliti.

Dva politička suparnika zajednički protiv Kosova – Nikolić lokalno, Jeremić globalno?

Kao netom izabrani predsjednik Opće skupštine UN-a, Jeremić je u govoru istaknuo da je “Srbija mala zemlja u razvoju, koja ne pripada ni jednom vojnom ni političkom savezu“, očito zaboravljajući da je i sam, kao ministar vanjskih poslova, dobar dio mandata proveo uvjeravajući drušvo u Bruxellesu da Srbija zaslužuje članstvo u gospodarsko-političkom savezu zvanom Europska unija. No sada mu je UN nova platforma za diplomatske aktivnosti.

Jeremić je već predložio i temu za raspravu na otvaranju 67. zasjedanja Opće skupštine UN-a (one kojoj će on biti na čelu). Tema je – “približavanje stavova i rješavanje međunarodnih sporova mirnodopskim sredstvima”, a on osobno, tvrdi Vuk, može doprinijeti provođenju “svih usuglašenih prijedloga, pogotovo onih koji se odnose na sprječavanje sukoba“. Vrlo hrabro od osobe koja se kao ministar u zadnjih nekoliko godina uspio posvađati s gotovo svim zemljama u regiji!

Da, veza je pomalo neobična, a za sve je kriv diplomatski susret dvojice ministara vanjskih poslova – BiH Zlatka Lagumdžija i RS Vuka Jeremića. Od tada kruži priča, navodno poticana i od samog Jeremića, da je Lagumdžija obećao kako će SDP-ov član Predsjedništva BiH Željko Komšić poduprijeti Vukovu kandidaturu. Komšić se na to silno naljutio i dao ostavku na funkcije u SDP-u, ali Predsjedništvo stranke taj njegov čin nije poduprlo, pa je osokoljeni Komšić najavio da će se kandidirati za mjesto predsjednika Be-Ha socijaldemokrata, za funkciju na kojoj već punih 14 godina uživa upravo Zlatko Lagumdžija. Njemu je pak trebalo punih tjedan dana da dođe k sebi od šoka, i demantira da je ikada Jeremiću obećao podršku, pa makar i Komšićevu. Tu je priču, očito dogovoreno, podržao i Vuk Jeremić – izjavivši na Federalnoj televiziji BiH da mu je Lagumdžija tek rekao kako će srpska molba za podrškom biti razmotrena u okviru institucija BiH. U cijelu polemiku uvukao se i predsjednik Republike Srpske, neizostavni Milorad Dodik: „Ukoliko izostane podrška Sarajeva, smatrat ćemo to neuvažavanjem interesa RS i time će BiH pokazati da nije mjesto gdje će se kreirati zajednički stavovi“.

Srbija vs. Litva

Potpuno iznenadna priča o Jeremićevoj kandidaturi za Skupštinu na East Riveru sasvim je neočekivano počela 24. siječnja, kada je sam Vuk Jeremić obznanio da ga je njegova zemlja, Srbija, nominirala za predsjedavajućeg Opće skupštine UN-a. Iznenađenje je bilo veliko jer, iako je po sustavu rotacije sada red da predsjedavajući dođe iz istočne Europe, još je 2004. godine namjeru da se kandidira za tu funkciju izrazila Litva. Ta zemlja već punih godinu dana aktivno lobira za svog trenutnog veleposlanika pri UN-u, dugogodišnjeg diplomata Dalijusa Čekuolisa.

Koji je točno Jeremićev motiv za ovakvo uklizavanje, može se samo nagađati. Spekulira se da se Vuk požurio zbog nadolazećih izbora u Srbiji – iako prilično popularan u dijelu konzervativne javnosti, neprestano je na meti kritika i od lijevih i od desnih stranaka. Desničari mu najviše zamjeraju izdaju Kosova u zamjenu za kandidatski EU-status Srbije, a ljevica – isto to, samo u obrnutom smjeru – tj. da je pak previše insistirao na Kosovu kao dijelu Srbije, čime je doveo u pitanje približavanje Srbije Europskoj uniji. Ovakve kritike samo idu u prilog tvrdnjama nekih beogradskih analitičara kako Vuk Jeremić nema nikakvu vanjskopolitičku strategiju ni viziju, a još manje rezultate, te da je neizmjerna ambicija jedino što ga krasi.

U tamošnjim političkim krugovima šapuće se kako se vanjska politika Srbije zapravo kroji u kabinetu Jeremićevog srednjoškolskog profesora psihologije, aktualnog šefa države Borisa Tadića, dok je Vuk tek puki izvršitelj. Izgubi li Boris Tadić predsjedničke izbore, koji bi se trebali održati do kraja ove godine, Jeremić će izgubiti vrlo snažan vjetar u leđa, pa bi mu funkcija u New Yorku itekako dobro došla. Iako, skroman kakav već je, Vuk ne isključuje mogućnost da zadrži svoj položaj ministra vanjskih poslova, te da istovremeno obavlja i dužnost predsjedavajućeg Opće skupštine UN-a. Naravno, bude li izabran, u što on osobno nimalo ne sumnja. 

Gdje je regionalna solidarnost?

S obzirom na prošlojesenski skup Nesvrstanih u Beogradu, srpski kandidat za UN računa na glasove upravo zemalja trećeg bloka. Tu bi se moglo pokazati kako Srbija nije pogriješila njegujući odličnu suradnju s tom grupom zemalja. Jeremić također računa i na podršku Rusije i Kine, zemalja koje se u Vijeću sigurnosti UN-a posljednje vrijeme najčešće drže zajedno. Sredinom ovoga ožujka srpski vanjskoposlovni ministar iskoristio je posjet SAD-u kako bi za sebe lobirao kod predstavnika država Latinske Amerike i muslimanskih država, no nije poznato je li mu itko najavio željeno „da“.

Samo koji dan nakon Jeremića, u SAD-u je bila i hrvatska mu kolegica Vesna Pusić, poručivši iz Washingtona kako će Hrvatska svoju ruku dati Litvi. Prvo – zato što je to već prije obećala, i drugo – zato što se Vuk prekasno kandidirao.

BiH još uvijek nije donijela konačnu odluku, ali čini se kao da će izmaknuti stolicu ispod Jeremića. Zato Srbija sigurno može računati na podršku „drugog oka u glavi“ – crnogorski predsjednik Filip Vujanović javno je izjavio da će njegova zemlja biti za kandidata iz svog neposrednog susjedstva. Makedonija još nema stav.

Iako tvrdi da je „suvereno pravo svake zemlje da odluči u skladu sa svojim interesima“, Vuk Jeremić ipak je dao do znanja da očekuje podršku država bivše Jugoslavije. „Kad je o Srbiji riječ, mi imamo jasnu politiku prema kandidaturama susjednih zemalja za funkcije u međunarodnim forumima – mi ih sve bez izuzetka podržavamo. To smo učinili i kada se BiH kandidirala za članstvo u Vijeću sigurnosti, ja sam čak i osobno bio prisutan na glasanju, a prije nekoliko godina smo glasali i za članstvo Hrvatske u Vijeću sigurnosti. To je politika koju će Srbija voditi i u budućnosti“, pohvalio je sam sebe Jeremić, zaboravljajući da se prema susjedima, u bilateralnim odnosima, često ne ponaša blago rečeno diplomatski. Kosovo je tu najbanalniji primjer, ali i Hrvatska bi se mogla požaliti.

U blok istočnoeuropskih zemalja, na kojima je red da daju predsjednika Opće skupštine UN, spadaju ukupno 23 zemlje, među kojima su neke članice EU, kao i republike bivše SFRJ. Pritom nije nevažno i to da je Litva, koja je kandidirala svog diplomata za New York, također članica EU. Teško je povjerovati da će Unija propustiti priliku da njena članica ne bude izabrana na počasno, ali ipak visoko mjesto u jednoj međunarodnoj organizaciji. U odnosu na Litvu, Srbija je tek iz drugog pokušaja postala zemlja-kandidatkinja za EU, ali bez dodijeljenog datuma početka pregovora. Dvije vodeće zemlje Europske Unije, Njemačka i Francuska, još se nisu izjasnile kako će glasati u UN-u, ali su neslužbeno navodno naznačile kako na srpsku kandidaturu Jeremića ne gledaju baš blagonaklono. Pametnome dosta!