Skandal je krenuo u petak, 27. ožujka, kada je Armin Papperger (generalni direktor njemačkog koncerna Rheinmetall) u razgovoru za „The Atlantic“ uspio uvredljivo komentirati aktualno stanje ukrajinske industrije besposadnih sustava. Po njemu, „to je kao igranje LEGO-kockama“, od kojeg on ne očekuje da omete „pravu obrambenu industriju“. Prema Pappergeru, „koja je to inovacija u Ukrajini?“ – naime, „oni nemaju neki tehnološki prodor. Oni rade te inovacije sa svojim malim dronovima, i onda kažu ‘Wow!’. I to je sjajno. Kako bilo. Ali to nije tehnologija jednog Lockheed Martina, General Dynamicsa, ili Rheinmetalla“. Konačno, na pitanje o masovnoj proizvodnji ukrajinskih dronova Papperger je pitao: „Tko je najveći proizvođač dronova u Ukrajini?“ – da bi nakon navođenja nekoliko imena zaključio „To su ukrajinske kućanice, koje „imaju 3-D printere u kuhinji, i onda proizvode dijelove za dronove. (…) To nije inovacija“.

Ove posljednje tvrdnje o „kućanicama, koje dijelove proizvode u kuhinji“ odmah su krenule izazivati razne reakcije, kako na društvenim mrežama, tako i širom međunarodnih obrambenih te vanjskopolitičkih krugova. Osnovni ton prvo je bio obilježen iznenađenjem, pa sve intenzivnijim porugama, a onda i ozbiljnim komentarima temeljem shvaćanja kako generalni direktor ogromne obrambene tvrtke iz Savezne Republike Njemačke uopće ne razumije dubinu promjena što ih je za globalni sektor obrane zadnjih godina donijelo ratovanje u Ukrajini.Na Pappergerovu izjavu reagirao je čak i predsjednik Volodimir Zelenski: “Ako svaka ukrajinska kućanica stvarno može proizvesti dronove, onda svaka ukrajinska kućanica također može biti i generalni direktor Rheimetalla. Čestitam našoj obrambenoj industriji na tom dostignuću.”

Do nedjelje 29. ožujka stvar je dostigla takve razmjere da se među konkretne učinke ovih izjava brojalo i pad burzovne vrijednosti kompanije Rheinmetall – što je onda pokrenulo i svojevrsno PR-spašavanje „vojnika Pappergera“:

„Gajimo iznimno poštovanje za ogromne napore ukrajinskog naroda u obrani od ruskog napada – sada već preko četiri godine. Svaka pojedina žena i muškarac u Ukrajini tome daje nemjerljivi doprinos. Posebno ide Ukrajini na čast da se bori vrlo efikasno, makar i s ograničenim resursima. Inovativna snaga i borbeni duh ukrajinskog naroda su nam inspiracija. Zahvalni smo što možemo podupirati Ukrajinu resursima koji su nam na raspolaganju“.

Mnogo fraza, ali bez isprike. I daljnje reakcije nisu izostale. No, dok su mnogi ostajali tek na kratkim komentarima ili oštrim opaskama na račun njemačkog industrijalca – teško je zaobići odgovor u obliku otvorenog pisma koje je Arminu Pappergeru otposlao Oleksandr Jakovenko, osnivač ukrajinskog obrambenog poduzeća „TAF Industries“. Jakovenko je u ponedjeljak 30. ožujka svoje misli prvo objavio na društvenoj mreži Facebook, da bi to kasnije prenijela i „Ukrajinska pravda“ u prigodnoj kolumni:

„Poštovani gospodine Armin Papperger, generalni direktore Rheinmetalla,

Kada ste ukrajinske proizvođače dronova nazvali ‘ukrajinskim domaćicama s 3-D printerima u kuhinjama’, pokazali ste koliko duboko europski obrambeni establišment još uvijek ne razumije prirodu modernog ratovanja. Ovdje se ne radi o emocijama. Ovdje se radi o stvarnosti bojišta. Evo brojki koje vaša industrija odbija priznati:

Samo u 2025. godini ukrajinski dronovi izveli su 819.737 potvrđenih napada. Oni su bili izvor 90 posto svih borbenih gubitaka ruske vojske – više od svih ostalih vrsta oružja zajedno. Jedna tvrtka, TAF Industries, proizvodi do 100.000 FPV dronova mjesečno. Tijekom bilo kojeg razdoblja od 90 dana, samo proizvodi moje tvrtke imaju više potvrđenih pogodaka nego cijela vaša flota opreme tijekom cijele povijesti njene borbene uporabe u svim sukobima. I što je najvažnije – izgradio sam ovu tvrtku i postigao ove rezultate za dvije godine, a ne za pedeset. Razmislite o tome.

Naši dronovi u 3 mjeseca postižu veći kinetički učinak nego vaše vodeće platforme u pola stoljeća. Zašto? Zato što se bojište promijenilo, a vaš poslovni model nije.

Rusko elektroničko ratovanje učinilo je zapadno streljivo s GPS-om (Excalibur, GMLRS itd.) gotovo neučinkovitim. Skupi i složeni sustavi dizajnirani za ratove s nadmoći u zraku i konvencionalne sukobe ‘peer-on-peer’ postali su lake mete za dronove koji koštaju 500-2.000 USD i napadaju odozgo. Omjer isplativosti je okrenut naglavačke: jedna Rheinmetall granata od 120 mm ili jedna protuoklopna raketa koštaju više od desetak naših dronova – a ipak naši dronovi i dalje pobjeđuju.

Ovo nije ‘igra Lego-kockicama’. Ovo je industrijski darvinizam u stvarnom vremenu. Iteriramo tjedno. Gubimo tvornice zbog raketnih napada i obnavljamo ih u roku od nekoliko tjedana. Dijelove printamo u podrumima i isporučujemo 100.000 udarnih sustava mjesečno, dok vašim inženjerima i dalje treba 3-5 godina te stotine milijuna eura za certificiranje čak i manjih nadogradnji. Rat u Ukrajini nije privremena anomalija. To je prvi pravi rat dronova i industrije. I već je dokazao da zastarjele europske platforme – bez obzira koliko skupe ili ‘ozbiljne’ bile – postaju sve više nebitne ako ne integriraju upravo one tehnologije kojima se vi rugate.

Dakle, kada kažete ‘ovo nije inovacija’, ja čujem nešto drugo: ‘Ne želimo priznati da se budućnost piše u ukrajinskim radionicama, a ne po uredima u Düsseldorfu’. Hashtag #MadeByHousewives je u trendu s razlogom. Jer ove ‘domaćice’ uništavaju više neprijateljske opreme svaki mjesec nego cijele europske vojske tijekom punih kampanja. I to čine dok vaša industrija nastavlja prodavati rješenja iz 20. stoljeća po cijenama 21. stoljeća.

Poziv ostaje, gospodine Papperger. Prestanite se smijati kuhinjskom stolu. Dođite i naučite kako se zapravo vodi rat sutrašnjice. Jer kada netko idući put bude pitao: ‘Kome ​​trebaju tenkovi u doba dronova?’, odgovor bi mogao biti jednostavniji nego što mislite: Oni koji još uvijek vjeruju u 1979. izgubit će od onih koji grade 2026.

S poštovanjem (ali s činjenicama),

Oleksandr Jakovenko
Osnivač TAF Industries
Jedna od onih „ukrajinskih kućanica“.

Nije tajna da neuspjeh obično sa sobom nosi i potragu za krivcima. No, dok će se o krivcima za propast hrvatskog posla nabavke borbenih aviona još dugo pričati, Večernji list je krenuo tražiti krivce za propast medijske ofenzive opravdavanja svojih stavova o tom poslu. Čisto da podsjetimo – riječ je bila o “ekskluzivi” koja je u medijski prostor unijela nekoliko preslika dokumenata iz obrambenoga resora, što je u petak, 1. veljače rezultiralo i saborskim apelima o istrazi curenja informacija, dok reakcije na sadržaj velikog specijala dobro sažima izjava Vesne Pusić: “Zašto je to objavljeno kao dodatni dokaz nije mi jasno. Vjerojatno su se nadali da su slova na dokumentima dovoljno sitna i da je na engleskom i da nitko to neće razumjeti, ali to je naravno apsurdno da vi u novinama kao dokaz pripremate nešto upravo suprotno”. E, sad… tko je kriv za takvu percepciju ovih tekstova po Davoru Ivankoviću i Sandri Veljković, autorima famoznog specijala – pa prvo portal Index.hr, sa svojom ranijom objavom glavne “zvijezde” Večernjakove kolekcije dokumenata, a onda i portal Obris.org. No u ovom specifičnom napadu na portal Obris.org prepoznaje se rukopis spomenutog Ivankovića, novinara koji često u svojim tekstovima vidi bitke, ratove, neprijatelje i zavjere, pa ćemo se skoncentrirati na njega kao glavnog autora ovog pamfleta.

Pri tome se novinar Davor Ivanković ne obraća autorici teksta, ujedno i glavnoj urednici portala – Lidiji Knežević – iako je očigledno da se prepoznao u njenom neimenovanom navodu iz teksta “Objava odobrenja – medvjeđa usluga MORH-u” od 1. veljače 2019.godine (čija preslika i krasi grafičku objavu u Večernjaku). Umjesto polemike sa sadržajem teksta – gdje se kaže: “S druge strane, ministar obrane rekao je da ‘ne zna’ otkud cure dokumenti, iako je velika vjerojatnost da su s jasnom namjerom ‘iscurili’ upravo iz vrha Ministarstva, posebno uzmu li se u obzir tamošnji dobri odnosi s Večernjakovim novinarom“, Ivankoviću je u subotu, 2.veljače bilo lakše imenom i prezimenom krenuti na Igora Tabaka, analitičara portala Obris.org – osobu s kojom je imao zategnute odnose još od srpnja 2014. godine i tadašnje krađe ekskluzivne izjave s portala Obris za vlastiti tekst. U tekstu “Hrvatska nabava aviona postala je poligon za glavnu političku bitku”, uz istaknutu rečenicu: “Igor Tabak ne bi se trebao javljati, portal mu reklamira proizvođača Gripena“, Ivanković tako navodi:

“U cijeloj mistifikaciji i kreiranju teza o neupitnoj nevjerodostojnosti i krivnji hrvatske strane jedan drugi portal – ‘Obris.org’ – premetnuo se u žestokog kritičara Večernjakovih tekstova, ne libeći se i poimenice optuživati novinare Večernjeg da pišu tekstove naručene u Vladi i MORH-u. I premda nije uobičajeno da mediji poimenice “ratuju”, ovdje je pređena svaka granica pa valja reći da je vojni analitičar Igor Tabak, čiji je rečeni portal valjda zadnji koji bi se trebao sada javljati s tezama da netko nekoga ovdje navodi i brifira. Tabak, koji ovih dana ne silazi s ekrana TV kuća, predstavljen je kao nezavisni stručnjak, no činjenica je da uz tekstove koje objavljuje Obris.org stoji reklama švedskog SAAB-a, proizvođača JAS-39 Gripena “THE SMART FIGHTERA”. Proizvođač s te reklame, naime, ljutit je protivnik svih ponuditelja F-16 na svim svjetskim natječajima. Uzmemo li činjenicu da Obris tu stalnu reklamu na portalu ne drži iz estetskih, nego poslovnih razloga, bilo bi korektno da se ubuduće Tabak izuzme iz rasprava o ovom izboru zrakoplova i tumačenju krivnje RH. Kako je švedski proizvođač ponovio zainteresiranost da sada ‘uskoči’ Hrvatskoj nakon propalog posla, znači da će i ubuduće postojati sumnja da ga ‘brifiraju’ oni koji nastoje da svaki izbor F-16 propadne“.

Tu fino prolazi prvi banalni logički problem novinara Večernjeg: analitičara se kudi za prozivanje neuspjeha u kupovini F-16, jer navodno navija za konkurenciju – a baš toj konkurenciji propast posla navodno odgovara, i daje joj šansu pokušati ponovo. No, to je samo prvi od problema ovog novinarskog napada… Osim toga: portal Obris.org NIJE “žestoki kritičar Večernjakovih teza“. Portal Obris.org je žestoki kritičar izvrnutih činjenica, lažnih vijesti i lošeg nazovi-novinarstva, bez obzira na medij u kojem se takve budalaštine objavljuju. Drugo: portal Obris.org NIJE POIMENCE prozvao niti jednog novinara Večernjeg lista u kontekstu curenja dokumenata. Treće: portal Obris.org NIGDJE nije “optužio novinare Večernjeg da pišu tekstove naručene u Vladi i MORH-u“. No, to je samo dio problema ovog novinarskog napada…

Stari računi

Kako smo već spomenuli, novinar Ivanković i analitičar Tabak već dugo imaju zategnute odnose. To je započelo situacijom iz sredine srpnja 2014. godine, kada je ekskluzivna izjava ministra Kotromanovića dana 10. srpnja za portal Obris.org (objavljena 12. srpnja 2014. u tekstu “Nema kvoruma, nema Panzerhaubitza!”), tri dana kasnije osvanula u Večernjem listu – u tekstu novinara Davora Ivankovića naslovljenom “Hrvatska kupuje 12 njemačkih ‘Panzerhaubitza’“, koji je još dostupan na internetu, uključivo i pokradeni Obris-citat bez navoda izvora. Ovo je citat u pitanju:

„Da, upravo to. Mene će to strašno veseliti. To je haubica koja je sjajna, s novim streljivom ona može doći do dometa i 60 km – užasno veliku vatrenu moć ima. Mi ćemo imati novi sustav za upravljanje vatrom, nove sposobnosti, obučit ćemo nove časnike na novim tehnologijama. Mi se radujemo da ćemo u idućih, nadam se, dvije godine imati jednu jaku topničku snagu u Hrvatskoj i nadam se da ćemo je prezentirati što prije“,

Nažalost, taj je slučaj samovlasti, uzimanja bez navođenja izvora ekskluzivnog novinarskog rada malog specijaliziranog portala u veliku dnevnu novinu, postavio temelje i kasnijem odnosu novinara Ivankovića prema portalu Obris.org. No, za sagledavanje aktualne situacije treba stvari pogledati nešto detaljnije.

Nove nezgode

Photo: Obris.org

Nije sporno, a sasvim sigurno nije ni tajna, da  specijalizirani portal Obris.org djeluje na otvorenom medijskom tržištu. Troškove svog postojanja i barem dijela rada svojih dvoje autora ovaj mali medij podmiruje reklamama koje su jasno vidljive na stranici portala (trenutno su dvije). Za Davora Ivankovića, novinara velikog komercijalnog dnevnika, sporna je tu reklama švedskog proizvođača vojne opreme SAAB, koju mali neprofitni portal Obris.org ističe od početka 2014. godine temeljem ugovora o oglašavanju. Riječ je o reklami na izlasku, budući je poduzeće SAAB u drugoj polovici 2018. zatvorilo svoj ured u Zagrebu, te time prekinulo svoju dugogodišnju prisutnost u Hrvatskoj, čiji je odsjaj i reklama na Obris.org ugovorena početkom prošle godine. Tim odlaskom se primjetno smanjio opseg tematski relevantnih reklama na polju obrane, za sve specijalizirane medije koji svojim čitateljima žele ponuditi i  specijalizirane reklame, umjesto npr. oglašavanja lijeka za čukljeve i sredstava za uklanjanje gljivica s noktiju.

Tijekom svog rada u Hrvatskoj, SAAB se reklamirao u nizu hrvatskih medija – među ostalim u Jutarnjem listu, Lideru, Aerosvijetu, na portalima Defender i Obris, pa čak i u službenom glasilu Ministarstva obrane – Hrvatskom vojniku. Prema stavovima novinara Večernjeg lista, također komercijalnog medija, vjerojatno bi se onda i svi autori ovih medija trebali izuzeti “iz rasprava o ovom izboru zrakoplova i tumačenju krivnje RH“. Radi švedskih reklama koje su prikazivali, svi ti mediji ne bi smjeli prozboriti ni riječ o javnoj nabavi borbenih aviona – posebno ako im smeta propast odabira kojim je RH, ispred Švedske i SAAB-a, baš odabrala i neku od F-16 ponuda. Pri tome treba spomenuti činjenicu da je švedski SAAB bio jedini iz ukupnoga kruga ponuđača borbenih aviona u RH koji je odabrao svoje djelovanje u Hrvatskoj oglašavati u domaćim medijima – jednako kao što je bio i jedini s otvorenim namjenskim uredom u Hrvatskoj. Ta ponašanja bila su im izvor dodatnoga troška, i makar u skladu s nordijskim shvaćanjem ozbiljnosti u pristupu poslu – kod hrvatskih dužnosnika nisu bila doživljena kao nešto bilo posebno ili pozitivno, što bi se možda moglo tražiti i od ostali ponuđača sklonih turizam-diplomaciji te povremenom razgovoru samo s odabranim predstavnicima državnih struktura.

No, za Ivankovića poseban je problem analitičar Tabak, koji “ovih dana ne silazi s ekrana TV kuća, predstavljen je kao nezavisni stručnjak“. Čitajući ovakav navod, čovjek bi na prvu loptu pomislio da je on djelo nekoga tko s profesionalnim novinarstvom u Hrvatskoj možda i nema previše veze. Naime, profesionalni novinari bi znali da se komentatori i analitičari ne pozivaju sami u programe medijski kuća – osim možda novinara Večernjeg u video-uratke “Večernji TV”. Dakle, za učestalost pojavljivanja u širokoj lepezi medija vjerojatno ima nekih konkretnih razloga – od dugogodišnjeg ugleda stečenog jednako tako dugogodišnjim radom, preko citiranosti u svim nacionalnim i regionalnim medijima (te ponešto giganata međunarodne medijske scene, kao što su to New York Times i Washington Post), pa možda i do iskustva rada na svježim nacionalnim projektima RH, poput Strategije nacionalne sigurnosti i Razvojne strategije RH. U svim tim prilikama, kada god može, Tabak se ne predstavlja nikakvim neovisnim stručnjakom – već “analitičarom portala ‘OBRIS – Obrana i sigurnost’“, čije je tako potpisane stručne komentare na temu izraelskih F-16 još ljetos bez oklijevanja koristio i sam novinar Ivanković, a da mu pritom ni najmanje nije smetala reklama za Gripen na portalu Obris.org.

Od brifiranja do protekcije

Photo: Obris.org

Što se tiče navoda o “brifiranju” s ove ili one strane, naravno da informirano gledanje bilo koje teme traži što je moguće širi i dublji pristup informacijama. Upravo je to i razlog zašto su se analitičar Tabak i novinar Ivanković zajedno našli u Švedskoj, sredinom studenog 2017. godine, kada je SAAB pozvao u razgledavanje pogona i švedskih zrakoplovnih baza oveću grupu hrvatskih novinara. Takvi obilasci, jednako kao i intenzivne komunikacije sa svim relevantnim stranim i domaćim akterima, sastavni su dio rada svakog specijaliziranog novinara i analitičara – i time se bave podjednako i analitičar Tabak, i novinar Ivanković.

Photo: MORH

Ono gdje prestaju sličnosti analitičara Tabaka i novinara Ivankovića predstavlja pitanje korištenje političkih veza da bi se dobilo pristup na za javnost zatvorena, interna događanja obrambenoga sustava RH. Dobar primjer za to je posjeta ministra Krstičevića i generala Šundova Zapovjedništvu HRZ na Plesu, 30. ožujka 2018. godine. Naime, samo dan nakon odabira izraelske ponude, u 91. ZB na Plesu održan je za medije zatvoren susret ministra obrane i načelnika GS OS RH s tamošnjim zapovjednicima i pripadnicima HRZ-a, o čemu je MORH izdao i priopćenje (“Ministar Krstičević i general Šundov u Zapovjedništvu HRZ-a“). Iz njega se saznaje da je tada ministar Krstičević održao pripadnicima HRZ prezentaciju o prioritetima u 2018. godini, te im čestitao povodom povijesne odluke o F-16 Barak. Zapovjednik HRZ general Mikić osvrnuo se na aktualne zadaće HRZ, od aktivnosti na reorganizaciji strukture i preustroja u svijetlu nadolazećih zadaća i aktivnosti, do projekata, programa i ciljeva svih ustrojbenih cjelina ove grane OS RH. To su inače informacije i podaci koji se novinarima ne podastiru, pa čak ni kada postave službeni upit Ministarstvu obrane. Kako na tom događanju nije bilo predstavnika medija, nije bilo ni analitičara Tabaka – dok je kamera službenih fotografa na rubu kadra ipak slučajno zabilježila novinara Ivankovića, zavaljenog među djelatnim sastavom visokih časnika HRZ.

Photo: Obris.org

Ista je to vrsta političkih veza koje pojedince dovedu u svečanu ložu na velikim vojnim vježbama, dok su za radne pripadnike medija odvojene posebne zone i pogledi s ruba. Dobar primjer za ovu razliku je i nedavna velika vježbovna aktivnosti OS RH “Velebit 18”, čiji se dan uvaženih gostiju i kulminacija odvijala na Slunju, 15. listopada 2018. godine. I dok se ondje s ostatkom novinara moglo zateći i analitičara Tabaka, mjesto novinara Ivankovića bilo je ponešto drugačije. Zorno to prikazuju i neke od slika koje su tada novinari mogli slikati u okviru svog redovnog posla. Pa ipak, samo koji dan kasnije se uvaženi gost Ivanković, ovoga puta opet iz pozicije novinara obrecnuo na medije koji su propitkivali ministra o troškovima vježbe.

Kad bolje promislimo, možda je baš takav tip situacija i razlog zašto se novinar Davor Ivanković prepoznao u formulacije Lidije Knežević, inače urednice portala Obris.org – “S druge strane, ministar obrane rekao je da ‘ne zna’ otkud cure dokumenti, iako je velika vjerojatnost da su s jasnom namjerom ‘iscurili’ upravo iz vrha Ministarstva, posebno uzmu li se u obzir tamošnji dobri odnosi s Večernjakovim novinarom“. Pri tome je jedino žalosno da se Ivanković, nakon više od 30 godina iskustva u novinarstvu, nije naučio nekim njegovim osnovama.

* tekst potpisuju: Lidija Knežević i Igor Tabak, portal Obris.org

Kako mediji na ruskom jeziku u Poljskoj i baltičkim državama prikazuju NATO pojačanja?!

U srpnju 2016. NATO članice su odlučile na rotacijskoj osnovi ojačati prisutnost Saveza u baltičkim državama i u Poljskoj, sa četiri multinacionalne skupine u veličini bojne – po jedna u Estoniji, Latviji, Litvi i Poljskoj. Taj je potez namjeravao ojačati NATO sposobnosti odvraćanja i obrambeni postav Saveza, te služiti kao podsjetnik da napad na bilo koju pojedinačnu članicu predstavlja napad na sve u Savezu, u skladu s člankom 5 Sjevernoatlantskog sporazuma.

Kremlj je ovu odluku protumačio kao neprijateljski akt i odlučio je odgovoriti. Glavna sastavnica tog odgovora sastojala se u jačanju ruskih vojnih aktivnosti u regiji Baltičkog mora. To je bilo praćeno serijom iskrivljenih i potpuno lažnih priča o snagama Ojačane prednje prisutnosti (eFP), koje su širili Kremlju bliski i od ruske države financirani mediji, uz sudjelovanje sa socijalnih mreža.

Zasnovano na prijašnjem izvještavanju, @DFRLab je od veljače 2016. pratio medijsko pokrivanje na internetu, po pitanju NATO raspoređivanja na Baltiku i u Poljskoj, ne bi li identificirali sadržaje koji su neprijateljski, iskrivljeni ili dovode u zabludu.

Glavne teme

Ne bi li protumačili ovo medijsko pokrivanje i pratili njegov razvoj kroz vrijeme, @DFRLab je takvo neprijateljsko izvještavanje podijelio na 6 glavnih tematskih odrednica:

1. NATO nije dobrodošao i NATO snage su okupatori;
2. na Baltiku i u Poljskoj su paranoični ili „rusofobi“;
3. NATO je provokativan i agresivan;
4. NATO je zastario i ne može zaštititi svoje saveznike;
5. NATO, Baltik i Poljska su simpatizeri nacističke ideologije;
6. baltičke države su umjetne i nepouzdani partneri.

Neke od tih tema si međusobno jasno proturječe, na primjer – NATO ne može biti zastario i nesposoban za zaštitu svojih saveznika, a da je u isto vrijeme i agresor u regiji. Svaki je od tih anti-NATO smjerova pripovijedanja fleksibilan i njihovo je skupno korištenje pokazalo da, bez obzira što NATO radi – ohrabruje ili odvraća – te aktivnosti mogu biti iskorištene protiv Saveza.

Promatrani period od 23. svibnja 2017. do 29. siječnja 2018. (Source: @DFRLab)

Ne bi li naučili više o toj kategorizaciji tema, i vidjeli primjere tipova priča koje ulaze pod pojedinu temu, pročitajte izvještaj „Ruske teme vezane uz raspored NATO snaga“ na @DFRLab.

Od ukupno šest spomenutih načelnih tema, njih prvih četiri dominiralo je neprijateljskim medijskim izvještavanjem, obuhvaćajući preko 90 posto svih promatranih objava između svibnja 2017. i siječnja 2018. godine. Dominantna je bila tema o tome kako je NATO provokativan i agresivan. Ta je tema bila obuhvaćena u 218 članaka i tipskih objava na socijalnim mrežama tijekom samo proteklih 8 mjeseci – dakle, otprilike jednom dnevno. Te su teme bile posebno istaknuto vidljive u medijima financiranim od ruske države, kao što su RT ili Sputnik.

Naracije po državama

Kategorizacija zastupljenosti pojedinih tema po državama pokazuje kako pojedine teme ciljaju na neke države više nego na neke druge. Negativne teme su nerazmjerno često optuživale Litvu da je paranoična i rusofobna.

Promatrani period od 23. svibnja 2017. do 29. siječnja 2018. (Source: @DFRLab)

Litva je oduvijek bila jasan kritičar ruske agresije u Ukrajini, eksplicitno je imenovala Rusiju kao prijetnju europskoj sigurnosti, a nedavno je donijela i litvansku verziju sankcijskog režima „Magnitsky Act“, kojeg su ruski mediji označili rusofobnim.

S druge strane, Poljska je ciljana porukom koja tvrdi da su NATO aktivnosti provokativne i agresivne u bitno višoj mjeri nego kod tri baltičke države. Jedno od objašnjenja za ovakvu prilagodbu poruka je i u pojačanoj prisutnosti postrojbi Sjedinjenih Američkih Država u Poljskoj, u okviru europske Inicijative ohrabrivanja (European Reassurance Initiative – ERI), koja djeluje odvojeno od NATO snaga Ojačane prednje prisutnosti.

Naracije kroz vrijeme

Raspored pojedinih širih tema kroz vrijeme pokazuje da anti-NATO priče nastoje pratiti događanja u stvarnom svijetu i razvoju situacija koje se tiču NATO saveza, baltičkih država i Rusije.

Promatrani period od 23. svibnja 2017. do 29. siječnja 2018. (Source: @DFRLab)

Primjer za to je bila vježba „Zapad-2017“. Tijekom najveće zajedničke ruske i bjeloruske vježbe „Zapad-2017“, dominantna anti-NATO tema je bila ona o tome kako su baltičke države paranoične i rusofobne. To je izgleda bila posljedica komentara kojima su baltička ministarstva obrane i visoki dužnosnici popratili događanje, kojima su svi izražavali zabrinutost vježbom i tražili od NATO-a provođenje dodatnih sigurnosnih mjera koje bi se uspostavile prije započinjanja ove vježbovne aktivnosti.

Ista ta tema o rusofobiji imala je poseban uzlet početkom siječnja ove godine, nakon što su vlasti u Latviji iz države protjerale dva ruska novinara, opravdavajući to razlozima nacionalne sigurnosti. Rusko i pro-Kremlj pokrivanje ove priče prikazivalo je Latviju kao rusofobnu državu.

U listopadu 2017. pojačano se opažalo temu kako je NATO zastario i nesposoban štititi svoje saveznike, nakon što je Der Spiegel objavio članak u kojem je bilo istaknuto:

„Sposobnosti NATO saveza da logistički podupire brza ojačavanja na uvelike proširenom prostoru pod nadležnošću zapovjednika za Europu je atrofirala od kraja Hladnoga rata“.

Medijske kuće na ruskom jeziku i s pro-Kremlj orijentacijom na Baltiku opširno su citirale nalaze iz ovog izvješća, i koristile su ih za promociju teme kako je NATO nesposoban pružiti zaštitu baltičkim državama i Poljskoj u slučaju konflikta s Rusijom.

Jezik

Promatrani period od 23. svibnja 2017. do 29. siječnja 2018. (Source: @DFRLab)

Tijekom razdoblja promatranja, pronađeno je da većina izvještaja koja neprijateljski gledaju na eFP dolazi na ruskome jeziku. U prosjeku, 10 posto neprijateljskog izvještavanja po pitanju Estonije bilo je na estonskom jeziku, dok je preostalih 90 posto bilo na ruskom. Ta jezična razdjelnica neprijateljskog izvještavanja po pitanju Latvije bila je 14 posto na latvijskome i 86 posto na ruskom, dok su Litva i Poljska imale iste mjere neprijateljskih poruka usmjerenih prema NATO savezu, sa 16 posto neprijateljskog izvještavanja na litvanskom i poljskom jeziku i 84 posto na ruskom.

Ovo ukazuje na činjenicu da je primarna publika takvog neprijateljskog eFP izvještavanja usmjerena prema ruskim govornicima na Baltiku, kao i prema govornicima ruskog kao materinjeg jezika u Rusiji.

Zaključak

Iako su eFP borbene skupine stigle u baltičke države i u Poljsku prije više od godinu dana, informacijsko ratovanje protiv njih traje i ne pokazuje znakove postupnog opadanja. Općenito, neprijateljsko izvještavanje odražava poglede Kremlja na događanja u stvarnome svijetu i razvoje situacija vezanih uz NATO na Baltiku i u Poljskoj. Neprijateljski usmjerene teme su organizirane u šest načelnih smjerova, među kojima prevladavajuća ostaje „NATO je provokativan i agresivan“, dok tema „Baltičke države i Poljska su paranoične i rusofobne“ prati na bliskom drugom mjestu po učestalosti.

Sve su ove teme prvenstveno ciljale na govornike ruskog u baltičkim državama i Rusiji, ali su ih do sada ustrajno nadglašavala neutralna i pozitivno intonirana izvješća o eFP na službenim jezicima promatranih država.

Ovaj je tekst autorica Donara Barojan objavila 7. veljače 2018. godine, u okviru projekta Digital Forensic Research Lab (@DFRLab) pri Atlantskome vijeću (Atlantic Council). Članak je u izvorniku nazvan „#BalticBrief: Enhanced Anti-NATO Narratives Target Enhanced Forward Presence“ i dostupan je na internetskoj adresi: https://medium.com/dfrlab/balticbrief-enhanced-anti-nato-narratives-target-enhanced-forward-presence-fdf2272a8992

Snježana Dukić, suradnica portala Obris.org i Hrvatskog vojnika, dobitnica je godišnje nagrade za najbolji članak objavljen u nekom vojnom časopisu – članu Europskog udruženja vojnih novinara (European Military Press Association – EMPA). Dukić je nagrađena za tekst „Računalnom tehnologijom protiv PTSP-a“ („Combating PTSD with computers“), objavljen u Hrvatskom vojniku broj 490 (od 31. prosinca 2015. godine), a onda i u glasilu hrvatskog Ministarstva obrane na engleskom jeziku CROMIL broj 15, iz svibnja 2016. godine. Pri tome, važno je napomenuti da je riječ o tekstu nastalom temeljem istraživanja koje je autorica prethodno provela za potrebe pisanja dva ponešto veća tematska članka na portalu Obris.org.

Naime, Ministarstvo kulture je temeljem „Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima za 2015. godinu“ kao jedan od radova financiralo i projekt „Moderne tehnologije u psihoterapijama“ autorice Snježane Dukić. Temeljem istraživanja iz okvira tog projekta, na portalu Obris.org objavljena su dva njena rada – „Milijuni tableta ne mogu izliječiti PTSP“ (od 25. rujna 2015.), te „PTSP je civilni poremećaj“ (od 28. rujna 2015. godine).

Oba rada bave se istraživanjem PTSP-a ne samo kao bolesti koja pogađa bivše ratne veterane, već i brojne druge civilne skupine, te liječenjem i ublažavanjem PTSP-a novim metodama i tehnologijama, koje u Hrvatskoj razvija Fakultet elektrotehnike i računarstva (FER) u Zagrebu. Oba ova teksta objavljena na portalu Obris.org bila su iznimno zamijećena, te je zbog zanimljivosti teme i pojačanog interesa publike autorica Snježana Dukić bila zamoljena da o istoj temi piše i za Hrvatski vojnik. Upravo je taj kasniji, ponešto kraći tekst preveden na engleski za potrebe časopisa CROMIL, osvojio europsku nagradu za najbolji tekst.

EMPA (European Military Press Association) je godišnju novinarsku nagradu dodijelila na svom 37. kongresu, održanom od 14. do 16. rujna u Norveškoj. Osim teksta Snježane Dukić iz Hrvatskog vojnika (koji je član EMPA-e), bila su nominirana još 4 teksta, od toga 3 mađarska: „Documents from a Battered Folder“, autora umirovljenog pukovnika Zoltana Kissa, objavljen u Honved NCO Journalu; „Conflicts and wars of crisis zones 2015/2016“ (1. i 2. dio) umirovljenog general bojnika Janosa Isaszegija, objavljen u Defence Reviewu; te „A Train of Pilgrimage“, autora Laszla Szucsa, objavljen u Magyar Honvedu. Peti nominirani tekst bio je iz Norveške – „Interview with norwegian primeminister Erna Solberg“, autora Olea Kare Eidea, objavljen u Forsvaretsu. U konkurenciji s ova 4 teksta, tekst „Combating PTSD with computers“ naše Snježane Dukić izabran je kao najbolji, a autorici je donio pehar, plaketu i kristalnu spomenicu.

Našoj Snježani od srca čestitamo na ovom europskom priznanju, i želimo joj još niz uspješnih i zanimljivih tekstova vojne tematike!

Iako je subota, u prostoru Hrvatskog novinarskog društva u Zagrebu već drugi dan traje međunarodna  konferencija “Traditional Values in the New Media Environment: A regional Media Conference”. Radi se o dvodnevnome događanju, organiziranom u suradnji Hrvatskog novinarskog društva i Veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država u Zagrebu.

U petak 16. studenog, na prvi dan skupa, program je započeo u 9 ujutro, pozdravnim riječima organizatora iz HND i US-veleposlanstva. Oko 10 počeo je i pravi program – gosti iz SAD, Josh Benton, Joe Bergantino i Dan Gillmor su tijekom iduća dva sata dali pregled stanja medija u SAD.

Nakon toga, slijedio je prikaz stanja novinarstva u regiji. Prvo relativno povijesno, od 1980-tih do danas (Mirko Petrić iz Zadra), pa onda i po zemljama regije – stanje izneseno od gostiju, novinara te s medijima povezanih osoba iz Albanije (Lutfi Dervishi, analitičar medija, Transparency International Tirana), BiH (Semir Mujkić i Mahir Sahinović, novinari),  Hrvatske (Borna Keserović, novinar i urednik), Makedonije (Saška Cvetkovska, novinarka), Crne Gore (Mihajlo Jovović, urednik), Srbije (Bojana Barlovac, BIRN) i Slovenije (Mario Belovič, Delo). Uz to se do kraja dana moglo čuti ponešto i općenito o istraživačkom novinarstvu, i stanju stvari na Hrvatskoj televiziji – o uporabi novih medija kao sredstvu za poboljšavanja kvalitete sadržaja – iz vizure Ivane Dragičević.

I time je bio zaokružen prvi dan, možda pomalo orijentiran na sumiranje stanja – što pri stanju novinarstva u Hrvatskoj i regiji lagano ispadne ponešto depresivno, posebice ako se pri tome skupi i oveća grupa iskusnih novinara s nemalo staža – što je ovdje bio slučaj. No, s druge strane, ovakvim se prvim danom na određen način i ispuhao taj “negativni” balon – čime je drugi dan događanja krenuo neopterećeno i konstruktivno…

Gosti iz SAD: Josh Benton, Dan Gillmor i Joe Bergantino

Taj drugi dan događanja opet je započeo u 9 ujutro. Prvi je blok bio namijenjen davanju uvida u načine na koje mediji, posebice mediji zasnovani na modernim i računalnim tehnologijama, mogu zarađivati – bilo da bi tek pokrili svoje troškove i bili “neprofitni”, ili da ipak ponešto i zarade.

"Politico" - dobar primjer pay-wall pristupa

Josh Benton  predstavio je pet modela djelovanja, mimo prodavanja mjesta za reklamu, te pridržavanja dijela visoko vrijednog sadržaja za pristup uz posebnu naplatu (pay-wall pristup). Zatim je Dan Gillmor prenio svoja iskustva s posla koji, u okviru suradnje s Državnim sveučilištem Arizone, radi po pitanju pokretanja novih medijskih poduhvata (komercijalnih po prirodi, a ne po pristupu temama), da bi blok dovršio Marko Rakar. On je predstavio svoja gledanja na  funkcioniranje medija i medijske scene, da bi onda krenuo na još neke alternativne modele poslovanja u tim vodama – modele koje on nastoji preslikati i na web novine “Vjetrenjača”, kojima se započeo baviti.

Drugi se blok dana bavio neprofitnim medijskim djelovanjem. Prvo su stanje u SAD predstavili Dan Gillmor (općeniti prikaz) i Joe Bergantino (na temelju vlastitog projekta “New England Center for Investigative Reporting”). Nakon pažljivog slušanja mnoga su iskustva tu ispala neočekivano slična hrvatskima (doduše uz nemjerljivo bolju suradnju te pomoć od strane fondacija i pojedinih sveučilišta). Stanje u Hrvatskoj je prikazala Janja Sesar, prvenstveno na temelju vlastitih iskustva s portala kulturpunkt.hr, te uvidom u rad online-časopisa H-Alter. Posebice je bilo riječi o njihovom osloncu na javna i državna sredstva – što baš i ne radi, ali bi se možda moglo popraviti nadolazećim promjenama medijskoga zakonodavstva – te pokušaju prikupljanja sredstava putem donacija, bilo čitatelja ili gospodarskih subjekata (koje se za to ne potiče poreznim olakšicama). Pa ipak, uzevši u obzir da se financiranje novinarstva kao “dobrotvorne” aktivnosti i u SAD još 2008. smatralo egzotikom – barem se vidi da je tu i Hrvatska na dobrome putu.

Bilo bi zanimljivo promotriti usporedne hrvatske podatke

Posljednji je blok bio posvećen socijalnim medijima i građanskom novinarstvu, njihovom utjecaju u SAD i Hrvatskoj, uz mnogo pitanja i zanimljivih odgovora. Pri tome, naglasak je stavljen na činjenicu da, iako građani mogu prenijeti vijest, ili kao očevici biti izvor – pa i izvor koji sam posluži kao novinar – to nije normalna osnova za proizvodnju sadržaja koje onda netko drugi prodaje i od njih dobro zarađuje. Dakle, da uloga novinara ni iz bliza nije tek da prenesu događaje kojima su neposredni svjedoci, već da novinarstvo ipak obuhvaća svašta drugoga. Po pitanju socijalnih medija, težište je stavljeno na tweeter, njegove moguće primjene u novinarstvu, ali i izazove koje takve platforme obuhvaćaju.

Čitavo je događanje dovršeno u subotu, 17. studenog, oko 16 sati. Ukupno gledano, jedan iznenađujuće koristan skup, s mnogo novih i neuobičajenih ideja – od kojih mnoge u Hrvatskoj i regiji baš i nisu poznate, a mogle bi raditi u praksi. Zanimljivo i korisno, ne samo za istraživačko novinarstvo, o kojem je tu počesto bilo riječi, već i za nove medije u koje spada i portal obris.org.