Tek mjesec i pol nakon referenduma o profesionalizaciji oružanih snaga (održanog 20. siječnja 2013. godine), o čijim smo rezultatima pisali i na portalu Obris.org, s mjesta austrijskoga ministra obrane i športa silazi Norbert Darabos. Dok se ovakav potez austrijskih socijaldemokrata (Sozialdemokratische Partei Österreichs – SPÖ) očekivao još od fijaska s referendumom, predstojeću su promjenu tek u ponedjeljak navečer najavili pojedini mediji – pozivajući se na visoke izvore, te najavljujući za jučer popodne i službene odluke, očitovanja, te tematsku konferenciju za tisak.

Konferencija za tisak 5. ožujka, na kojoj je savezni kancelar Werner Faymann objavio predstojeće kadrovske promjene (Norbert Darabos lijevo)

I zaista, u utorak, 5. veljače oko 16 sati, započeo je sa zasjedanjem stranački prezidij SPÖ, nakon kojeg se u 17.30 javnosti obratio i austrijski savezni kancelar Werner Faymann, na kratkoj konferenciji za tisak organiziranoj u tamošnjem parlamentu. Na njoj je Faymann u ciglih 20 minuta predstavio kadrovske promjene kojima se SPÖ priprema za predstojeće parlamentarne izbore – 25. po redu u Austriji i prve nakon produženja legislativnoga perioda (s 4 na 5 godina, što je odlučeno 2007. godine), koji bi se trebali održati 29. rujna ove godine.

Objavljene kadrovske promjene navodno su potaknute s više strana. Kao prvo, one imaju veze s rezultatima lokalnih izbora u Donjoj Austriji i Koruškoj, održanih u nedjelju 3. ožujka – a na kojima je SPÖ prošla neočekivano loše (usprkos relativno dobrim rezultatima u Koruškoj, u gusto naseljenoj Donjoj Austriji SPÖ je pala – s oko 25,5 posto iz 2008. godine na oko 21 posto). Uz neposredno predstojeće lokalne izbore u još dvije od ukupno 9 pokrajina u Austriji, ovi su izbori doživljeni kao ključno izjašnjavanje birača prije rujna i općih parlamentarnih izbora u Austriji. Kao drugo, već se neko vrijeme kritiziralo dvoje stranačkih tajnika SPÖ, koji sudjeluju u organizaciji izbora, onih lokalnih, a posebice onih nacionalnih. Nakon objave rezultata izbora od 3. ožujka, ove su dvije osobe postale primarni kandidati za promjenu. Uz to, kao treće, ove dvije runde lokalnih izbora su prvo izjašnjavanje austrijskih građana nakon 20. siječnja i referenduma o profesionalizaciji Oružanih snaga u Austriji. A na tom se referendumu SPÖ svim silama zalagao za profesionalizaciju (i ukidanje dosadašnjeg sustava civilnog služenja vojne obveze), te je po tom pitanju i premoćno izgubio – dok se na suprotnoj referendumskoj strani našla Austrijska narodna stranka  (Österreichische Volkspartei – ÖVP), druga nacionalna stranka po snazi i drugi dio austrijske “Velike koalicije”. Po pitanju referenduma i s time vezanog fijaska SPÖ – na strani socijaldemokrata fokus javnosti centrirao se na poziciju saveznog ministra obrane i športa, Norberta Darabosa, političara koji je godinama igrao ulogu političkoga gromobrana i sada postao praktično pa automatski kandidat za odlazak. No za potpunije razumijevanje danas objavljenih promjena – treba ponešto jasnije pogledati i osobu Norberta Darabosa, dosadašnjeg austrijskog ministra obrane i športa.

Norbert Darabos, partijski birokrat na čelu obrane

Norbert Darabos je u obrambeni resor uletio iz politike, a tako i odlazi nakon punih 6 godina na dužnosti

Svoj je javni vrhunac dosadašnja politička karijera Norberta Darabosa dobila nakon parlamentarnih izbora u Austriji 2006. godine. Darabos, koji je još od 12. ožujka 2003. godine stranački tajnik SPÖ (tijekom doba kad je stranku vodio Alfred Gusenbauer) do tog je trenutka za pojasom imao pobjedu Heinza Fischera, kandidata SPÖ na predsjedničkim izborima 2004. godine, da bi onda po mnogima odigrao bitnu organizacijsku ulogu u kampanji kojom su socijaldemokrati 2006. postali izborno najjača stranka te osvojili poziciju Saveznoga kancelara u Austriji. No, kako to nije bilo dovoljno za uspostavu samostalne vlasti u Austriji, tada su krenuli pregovori o koaliranju dviju najvećih stranaka – u kojima je na strani SPÖ sudjelovao i Darabos.

Nakon što je 8. siječnja postignut sporazum o “Velikoj koaliciji”, 11. siječnja 2007. godine predstavljena je i koalicijska vlada SPÖ i ÖVP, pod vodstvom socijaldemokrata Alfreda Gusenbauera. Darabos, osoba za koju su mnogi smatrali da ima i velikog udjela u dobrom izbornome rezultatu svoje stranke, krenuo je u ministarske vode. Umjesto resora unutarnjih poslova, završio je na čelu obrane i time postao prvi austrijski ministar obrane koji u dotadašnjoj karijeri, strogo gledano, baš i nije bio u vojsci – budući je svoju vojnu obvezu odslužio civilno. Iako je tijekom više od šest godina provedenih na čelu obrambenoga resora to iskustvo civilnog služenja Darabosu bilo često prigovarano od političkih protivnika, ono je zapravo bilo možda tek prvi od njegovih problema. Upućeni se slažu da je Norbert Darabos tijekom svojih mandata u posljednje dvije vlade uspjevao antagonizirati gotovo svakoga – navodno su mu časnici pravili problema kad god im je to bilo moguće, mediji ga nisu voljeli i rugali su se tom civilnom odsluženiku kad god je bilo prilike, a građani – koje nije osvojio ni svojim nastupom, a ni idejama – nisu mu nikad ukazali pravo povjerenje na dužnosti koju je obnašao.

No ni od strane Norberta Darabosa nije nedostajalo čudnih poteza. Ovaj gradišćanski Hrvat je tako predsjedao ponešto čudnim spajanjem resora obrane i športa – kojim je od 1. veljače 2009. godine, a pod zanimljivim opravdanjima, dotadašnjem Saveznom ministarstvu obrane dodan resor koji je do tada godinama plivao među raznim dijelovima državne strukture u Austriji. Time su dva resora spojena u jednu, nazovi jedinstvenu strukturu, što se odrazilo i u promjeni naziva – od tada Austrija ima “Ministarstvo obrane i športa”, s Norbertom Darabosom na čelu. U novoj strukturi šport sačinjava jednu od 5 sekcija – po rangu izjednačenu sa sekcijama “Obrambene pripreme”, “Planiranje” ili “Djelovanja”. No, jednaku političku poslušnost te odvojenost od interesa svoga resora Darabos je pokazivao i na drugim temama – recimo u guranju postupka profesionalizacije austrijskih OS, koji je svojim inzistiranjem prvo pretvorio u nacionalni kamen smutnje, pa u političko pitanje prve vrste, a onda i u težak poraz za svoju stranku. Zbog svega toga ne čudi da se SPÖ ipak odlučio riješiti ovog “vojnika partije” iz ministarskog resora koji mu je tako očigledno loše stajao.

Izborna preslagivanja u SPÖ

Međutim, politička karijera Norberta Darabosa ovih dana još ni izbliza nije gotova. Iako je jasno da povratak s mjesta saveznoga ministra na stranačku poziciju jednog od dvoje glavnih tajnika socijaldemokratske stranke nipošto nije nagrada – SPÖ njegov premještaj pokušava prikazati kao racionalan predizborni potez, budući da Darabosa i dalje prati glas kako o izborima i njihovoj organizaciji ipak zna ponešto više nego o nacionalnoj obrani.

Krajem 2008. imenovano dvoje tajnika stranke SPÖ – mlada Laura Rudas i politički iskusni Günther Kräuter

Od dvoje tajnika stranke imenovanih krajem 2008. godine – mlade Laure Rudas, koja je na to mjesto došla iz SPÖ-ve organizacije mladih (i za koju se priča kako je osobno bliska stranačkom poglavaru i saveznom kancelaru Werneru Faymannu), te politički iskusnog Günthera Kräutera – Darabos dolazi upravo na mjesto ovog potonjeg.

Kräuteru, koji je navodno i osobno operativno vodio neuspješnu kampanju oko profesionalizacije vojske (koja je 20. siječnja završila fijaskom i za koju se smatralo kako je pokrenuta bitno prekasno), na teret se stavlja i niz poraza SPÖ na lokalnim izborima od 2008. do danas – gdje pobjeda u Koruškoj 3. ožujka predstavlja gotovo pa jedinu iznimku od pravila. I tako, iako je odmah nakon neuspješnog referenduma upravo Kräuter izjavljivao da “Referendum o Oružanim snagama nije ujedno i referendum o ministru obrane” – njegove su se riječi izjalovile. Dok Darabos na kraju tek seli u stranačku središnjicu, iz nje leti upravo Kräuter, čija se smjena navodno priprema već tjednima. On bi, barem prema jučer objavljenim preslagivanjima, tek oko 6 mjeseci prija isteka mandata u stranci, uskoro trebao postati jedan od tri javna pravobranitelja u Austriji. Na tom će mjestu zamijeniti Petera Kostelku, koji je taj posao radio od 1. srpnja 2007. godine, a dolazi iz kvote SPÖ. Paralelno s Darabosom, iz obrane odlazi i njegov glasnogovornik Stefan Hirsch. Nakon dužih priprema, on također prelazi u stranačku središnjicu, gdje bi trebao preuzeti mjesto voditelja ukupnih odnosa s javnošću stranke SPÖ – i gdje će mu sada, ponovno, nadređenim postati dosadašnji šef Darabos.

Dok su tijekom jučerašnjeg dana mnogi bili vrlo suzdržani oko ocjena posljednjih stranačkih preslagivanja, tek je aktualna ministrica infrastrukture Doris Bures hvalila ministra obrane na odlasku. Po njoj, on je jedan “sjajan menadžer“, a za stranku je izvrstan potez njegovim premještajem “iskoristiti polet iz izbora u Koruškoj“. Na stranačkoj razini “nema nikog boljeg” za rad u vrijeme izbora, tvrdi Bures, koja Darabosa zna iz vremena kada su zajedno pripremali kampanju za parlamentarne izbore 2006. godine.

Novi blijedi lik na čelu austrijske obrane

Dok bi Norbert Darabos na čelu sektora obrane u Austriji trebao ostati do 11. ožujka ove godine, jučer je objavljeno i tko bi ga na tom mjestu trebao naslijediti. Kako se tu radi o mjestu iz koalicijske kvote socijaldemokrata, jasno je da će i njegov nasljednik doći iz “crvenih” stranačkih voda – a izbor je tu pao na relativno nepoznatog sindikalistu, pravnika i parlamentarnog zastupnika Geralda Kluga.

Gerald Klug, novi ministar obrane i športa u Austriji, dužnost vjerojatno preuzima 11. ožujka

Umjesto dosadašnjeg ministra obrane, koji je došao iz pokrajinske stranačke organizacije Burgenland, Klug je iz Štajerske – pokrajine za čiji se ogranak SPÖ u austrijskim medijima spekuliralo kako je tek tim postavljenjem pristao preboljeti odlazak stranačkog tajnika Günthera Kräutera (isto iz Štajerske) iz neposrednog stranačkoga vrha. Inače, radi se o čovjeku koji na novu poziciju dolazi iz parlamenta – gdje je vodio frakciju SPÖ u Saveznom vijeću (Bundesrat), drugome domu u kojem indirektno izabrani poslanici u slobodnome mandatu predstavljaju austrijskih 9 pokrajina. Uz to, kao veliku prednost pred Norbertom Darabosom, za Geralda Kluga uzima se i činjenica da je služio vojsku između 1987. i 1988. godine.

Inače, novi ministar obrane i sporta Austrije rođen je 13. studenog 1968. godine u Grazu, Štajerska. Nakon školovanja za tokara i odsluženja vojnoga roka, Klug se zaposlio u Siemensu, gdje je tri godine radio na polju “prometne tehnike”. Od 1990. je član utjecajnog sindikata metalskih radnika (PRO-GE), u kojem je postupno došao do mjesta jednog od sekretara pokrajinske organizacije u Štajerskoj. Uz to je studirao i pravo, koje je uspješno diplomirao 2001. godine. Uz sindikalno djelovanje, Klug je radio u pokrajinskoj Komori rada (Arbeiterkammer) u Štajerskoj, da bi od 2005. godine bio i zastupnikom u Saveznome vijeću austrijskoga parlamenta. Od studenog 2010. godine je voditelj SPÖ frakcije u tom domu parlamenta, a član je i socijaldemokratskog stranačkog vodstva, iako ga bije glas da ne pripada ni jednom od profiliranih krila stranke.

Kao pravnika, Geralda Kluga smatraju za dokazanog eksperta za radno i mirovinsko pravo, pragmatičnog i ponešto tehnokratskog političara vještog u izražavanju – iako ga ni u Štajerskoj, a niti na saveznoj razini, javnost baš i nije zapazila. Tek je zapamćen ostao njegov propali pokušaj osvajanja čelne pozicije unutar njegova sindikata u Štajerskoj – napor koji se nasukao na protivljenju radnika nastojanjima “arogantnoga kolege”. Budući, ukupno 17. ministar obrane (i športa) u austrijskoj Drugoj republici, do sada nije bio zapažen ni po interesu za obrambene teme – tako da mu odsluženje vojnoga roka, uz osnovnu razliku prema prethodniku, ostaje vjerojatno i jedinom dosadašnjom poveznicom sa sektorom koji će uskoro preuzeti.

Der Standard od 5. ožujka: “Od nikoga do ministra: 44-godišnji Gerald Klug sa sobom u Ministarstvo obrane donosi mnogo ambicija, ali malo neophodnih iskustava”

Gerald Klug će na mjestu ministra obrane i športa ostati najmanje do parlamentarnih izbora zakazanih za 29. rujna ove godine. Za to kratko vrijeme na novome ga mjestu čeka velik posao. Dok neki eksperti smatraju kako ne bi bilo zgorega da ubuduće partneri u Velikoj koaliciji uopće zamijene resore – da SPÖ preuzme unutarnje poslove, a ÖVP obranu – neki od političkih protivnika stranke novog austrijskog ministra obrane posljednjih dana Klugu izjavljuju saučešće, budući da navode kako je on tu zapravo preuzeo svojevrsno “zgarište”.

Kako bilo da bilo, budući je vladajuća koalicija po nedavnom referendumu javnosti obećala opsežnu reformu obrane – zakazanu za predstojeći period do parlamentarnih izbora – barem formalno bi Klug trebao imati puno posla pred sobom. Jedino, dosadašnja međustranačka pogađanja po tom pitanju ukazuju ipak na sve osim na brzo donošenje najavljenih transformacijskih poteza.

Tim Ministarstva obrane RH i Oružanih snaga ovoga će tjedna krenuti put Sirije, kako bi na terenu izvidjeli načine kako i na koji način izvući ljude i sredstva. Najavio je to ministar obrane Ante Kotromanović ispraćajući jučer hrvatske i crnogorske vojnike na drugu, ipak ponešto opasniju misiju – ISAF u Afganistanu. Zadatak ovog tima je da sazna u kojem bi roku zapravo moglo započeti hrvatsko povlačenje s Golana. „Oni će nam dati informaciju koji bi to bio datum, a do tada ne znamo“, rekao je Kotromanović, dodajući kako bi to moglo biti za mjesec ili više dana.

Dok se na sjednici Vlade 28. veljače prvenstveno spominjao porast rizika u Siriji radi napisa u svjetskim medijima, u MORH-u su i prije napisa u New York Timesu – u sklopu redefiniranja hrvatskog sudjelovanja u UN-misijama – razmišljali o mogućem smanjivanju hrvatskog kontingenta u misiji UNDOF jer, ponovio je opet Kotromanović, „tamo ne vidimo neku vojnu, političku ili ekonomsku opravdanost“. No zato se već promišlja hrvatsko sudjelovanje u nekim novim misijama, „jer je to nama vojnički i politički interes“. Bit će zanimljivo vidjeti da li se među tim novim misijama nalazi i Mali, no o tom-potom. Kotromanović je još dodao i da hrvatski partner na Golanu, Austrija, razumije hrvatsku situaciju, no iz tamošnjih se reakcija to ne bi baš dalo naslutiti.

Austrijanci razmišljali o povlačenju prošloga ljeta

Prema izvorima iz austrijskog Ministarstva obrane i športa, tamošnje su Oružane snage na najave o hrvatskog povlačenja s Golana reagirale promptno. Kao prvo, na dan kada je to na sjednici Vlade objavio premijer Milanović, 28 veljače, osnovana je radna skupina (Task Force) u Glavnome stožeru austrijskih Oružanih snaga. Ona ima zadatak provjeriti i pretresti potrebne mjere, te moguće ishode koji proizlaze iz takve hrvatske odluke o povlačenju snaga. Prema mišljenju posebnog austrijskog “Promatračkog Task Force-a” u Ministarstvu obrane i športa, sigurnosna je situacija na Golanskoj visoravni “i dalje napeta“. Iz svega se toga dade zaključiti da službeni Beč baš i nije oduševljen naglom promjenom stava RH po pitanju sudjelovanja u UN-misiji UNDOF. Kao drugo, budući su razine rizika za austrijske snage i dalje “procjenjive”, prema mišljenju austrijskoga ministra obrane Norberta Darabosa, austrijske će Plave kacige i nadalje ostati na Golanu. Ondje će ih za sada podupirati još samo postrojbe iz Indije i Filipina.

“U međuvremenu su austrijski vojnici na Golanu naučili izlaziti na kraj s ovom situacijom. Sve postrojbe se za to djelovanje pripremaju u sklopu višetjedne posebne obuke, a oni raspolažu i opsežnom lepezom opreme za svoju zaštitu. Uz to, položaji koje drže ti vojnici su zaštićeni, te otporni na moguću vatru iz oružja”,

prenio je Kronen Zeitung stavove austrijskog Ministarstva obrane. Takvu je odluku o austrijskome ostanku na Golanu vicekancelar (ujedno i ministar vanjskih poslova Austrije) Michael Spindelegger neposredno prenio i glavnom tajniku UN-a Ban Ki-moonu – s kojim je u četvrtak, 28. veljače, radno ručao u Beču. Uz Siriju, teme su im bile i Mali, te općenito stanje mirovnog procesa na Bliskome istoku, nakon čega je Ban Ki-moon nastavio put Ženeve.

Krajem srpnja 2012. smirilo se stanje u zoni razdvajanja koju nadziru UN snage iz Austrije

Pri svemu tome, treba imati na umu da je Austrija već jednom, a relativno nedavno, propitivala svoj ostanak u UN-misiji UNDOF na Golanu. To je pitanje bilo otvoreno tijekom ljeta 2012. godine, točnije u drugoj polovici srpnja 2012. godine. Tada je, naime, u zoni razdvajanja pod austrijskim nadzorom došlo do oružanih sukoba više stotina pobunjenika i pripadnika sirijske vojske, a nekoliko je granata palo i u blizini jedne od utvrđenih točaka zaposjednutih od austrijskih vojnika.

Stanje pripravnosti austrijskih trupa u sastavu UN tada je bilo podignuto, a i obližnje izraelske vojne snage pojačavale su sustave prepreka na prostoru koji one kontroliraju. No, pobunjenici i režimska vojska povukli su se do kraja srpnja, borbe su zamrle, a nije došlo ni do većeg kretanja izbjeglica kroz demilitariziranu zonu koju nadziru snage UN iz Austrije. Isti taj austrijski kontingent imao je nezgodu i pri povratku u Austriju, kada je kod međunarodne zračne luku u Damasku pucano na njihov konvoj, u kojem su se nalazili i hrvatski vojnici.

Hrvatsko povlačenje u sklopu redovne rotacije?

O hrvatskome povlačenju s Golana javnost je po prvi put bila obaviještena 28. veljače, na početku redovite sjednice Vlade RH. Tada smo od Zorana Milanovića, predsjednikaVlade RH mogli čuti:

“U razgovoru s Predsjednikom Republike inicirao sam sustavno povlačenje naše vojske s Golanske visoravni – tamo imamo 100 vojnika koji su promatrači u okviru misije UN-a, u kontingentu s Austrijom i još 2 vaneuropske države. Zadnjih dana pojavili su se u najuglednijim svjetskim novinama članci koji, koliko god da ih demantiramo – ne možemo ih nikada demantirati, i time naši ljudi bivaju (naši vojnici) izloženi nepredvidivim rizicima“.

Samo dan kasnije, to je sve dopunio i Ivo Josipović, predsjednik Republike Hrvatske, riječima:

 “U misiji koja je utemeljena na pretpostavci neutralnosti, u smislu da nas zaraćene strane smatraju neutralnima, ova situacija bitno je ugrozila položaj naših vojnika. Postoji opasnost da ih se više ne percipira kao neovisne. Imali smo već nekoliko incidenata zadnjih mjeseci i jasno je da je rizik veći“.

Ujedno, hitnost čitavog postupanja dodatno je bila ocrtana i daljnjom izjavom, kojom je Josipović dodao i da “S obzirom da Sabor ne zasjeda idući tjedan, razmislit ću o mogućnosti da sam donesem odluku, pa da se ona kasnije odnese na verifikaciju u Sabor“. Prema hrvatskim izvorima, po donošenju odluke o prvom takvom povlačenju HV iz jedne međunarodne misije, hrvatski je državni vrh (konkretno, Zoran Milanović) o tome obavijestio i austrijskoga Saveznog kancelara Wernera Faymanna. O tome smo na već spomenutoj sjednici Vlade RH čuli slijedeće:

“Zaključili smo da je naša odgovornost da zaštitimo naše ljude, i da zaštitimo naše partnere tako da ne bježimo s mjesta nego da se polako, u skladu s procedurom – ubrzanom procedurom – od tamo izvlačimo i da prekinemo sudjelovanje u toj misiji. I da inače kada su u pitanju međunarodne mirovne operacije – stavimo na vagu troškove i vanjskopolitičku korist i vojnu korist. Dakle, da šaljemo naše vojnike tamo odakle se mogu vratiti živi, zdravi i puno iskusniji nego što su otišli. Ova misija već dugo nije takva, a sada su se pojavili i rizici kojima ne možemo uopće upravljati. Dakle, imamo tamo stotinu – uglavnom nenaoružanih vojnika, i njihova sigurnost nam je najvažnija u ovom trenutku. Uz vođenje računa o tome da naši partneri, koji tamo također patroliraju, ne ostanu bez naše podrške preko noći. O tome sam obavijestio i austrijskog kancelara i idemo u proceduru.“

Zapovjedništvo misije UNDOF – kamp Faouar

No, kako vidimo iz izjava ministra Kotromanovića, s jučerašnjeg ispraćaja kontingenta za ISAF na Plesu – točna satnica tog povlačenja HV sa Golana u nas još i nije potpuno jasna. Za razliku od Hrvatske, navodi iz Beča tu su ponešto precizniji. Izvori iz austrijskoga Ministarstva obrane i športa navode da će se povlačenje hrvatskih snaga dogoditi u sklopu redovite rotacije kontingenata – dakle, u svibnju i lipnju ove godine. Po njima, na organizaciji UN je da iznađe zamjenu za hrvatske vojnike – no, ujedno se tu ističe i činjenica da sve vojne misije ovoga tipa konstantno imaju pripremljene planove za potrebu moguće evakuacije snaga. U slučaju misije UNDOF ti planovi zasigurno sadrže i mogućnosti povlačenja UN-snaga iz Sirije putem Jordana ili Izraela.

Napomenimo još samo za kraj da, barem prema navodima domaćih medija, hrvatsko sudjelovanje u misiji UNDOF na godišnjoj razini košta oko 32 milijuna kuna (koliko je za ovu misiju navodno bilo odvojeno u proračunu za 2013. godinu). Ako ništa drugo,  onda bi povlačenjem iz misije nakon prve od dviju godišnjih rotacija, i ti novci valjda bili tek polovično potrošeni – što bi za preraspodjelu u ostatku 2013. ostavilo nemalih 16 milijuna kuna u ovoj godini. Pri tome, dok bi djelom tog iznosa trebalo nadoknaditi izostanak određenog UN refundiranja troškova misije – okončanjem djelovanja na Golanu bi ukupan obrambeni proračun možda ipak mogao biti lagano u plusu. Naravno, osim što time opet – s druge strane – imamo manje aktivnosti ukupnih oružanih snaga, što i nije najbolja stvar na svijetu.

Prošlotjedni plakati kojima se Austrijance pozivalo na izjašnjavanje u korist dosadašnjega sustava ročnog i civilnog služenja vojne obveze

Na u nedjelju održanom referendumu, prvome koji je obuhvatio prostor čitave države u okviru austrijske Druge republike, jasna je većina odlučila o zadržavanju ročnoga služenja vojne obveze u Austriji. Dok smo o nekim konkretnim obilježjima dva ovdje suprotstavljena sustava već pisali na portalu obris.org, pogledajmo sada ponešto detaljnije i sam referendum, njegov tijek i značenje. Dok bi to u Hrvatskoj izgledalo praktično nemoguće, glavni argument za zadržavanje ročnoga sustava u Austriji bila je činjenica da to ujedno znači i zadržavanje civilnoga služenja vojne obveze, sustava koji je Austrijancima jako prirastao srcu. Dok još nije jasno kako će se poraz na referendumu odraziti na SPÖ (Socijaldemokratsku stranku Austrije), još je neizvjesniji utjecaj kojeg će nedjeljni rezultat imati na karijeru Norberta Darabosa, ministra obrane iz redova SPÖ – političara koji je tijekom proteklih tjedana nastupao kao glavni zagovornik neuspjelog prijedloga vojne profesionalizacije.

Provedba referenduma

Nakon više mjeseci priprema (koje su posljednjih tjedana kulminirale u jakoj javnoj kampanji, popraćenoj i brojnim debatama), u nedjelju, 20. siječnja, održan je u Austriji svenacionalni referendum o budućemu tipu uređenja služenja vojne obveze i organiziranja oružanih snaga u državi. Glasačka su mjesta otvarana i zatvarana različito, što je u Austriji prerogativ pojedinih jedinica lokalne uprave, i što nije bilo smatrano posebnom osobenošću. Tako se moglo svjedočiti rasponu od nekih mjesta koja su svoja biračka mjesta otvorila već u 6 ujutro, do drugih koje su s glasovanjima započela u 6.30 ili 6.45, pa sve do većine koja je s provedbom referenduma započela u 7 ili 8 sati ujutro. Jednaka je šarolikost vladala i oko zatvaranja glasačkih mjesta. Dok su najranija zatvaranja biračkih mjesta krenula oko 13 sati (Bregenz, od 7.30 do 13), ili pak 15 sati (Železno u Gradišću, od 8 do 15), većina je za kraj izjašnjavanja odabrala 16 sati. Tek je nekoliko mjesta odabralo mjesta izjašnjavanja ostaviti otvorenima do maksimalnih, zakonom propisanih 17 sati (Beč od 7 do 17, Innsbruck od 8 do 17 i još nekoliko manjih mjesta).

Savezni kancelar Werner Faymann pri referendumskome izjašnjavanju

Zatvaranjem zadnjih biračkih mjesta počelo je prebrojavanje rezultata. Prvi su se rezultati referenduma očekivali već istoga dana (u nedjelju) oko 19.45, za kad je bila zakazana i službena konferencija za tisak u Beču. Sve što je tada bilo objavljeno predstavlja tek privremene rezultate, budući u tim brojkama nisu sadržani još i tzv. “pismeni glasovi”. Njih su mogle ostaviti osobe koje su se željele izjasniti, ali su u doba provedbe referenduma bile na putu – tako da su mjesta za predaju ovakvih glasova bila otvarana među ostalim i na većim željezničkim stanicama i zračnim lukama, iako se pisane glasove na propisanim obrascima moglo predati i na mjestima izjašnjavanja – sve to od ponoći 20. siječnja, pa zaključno do trenutka zatvaranja glasačkih mjesta, u nedjelju u 17 sati. Takve se pisane glasove nastojalo izbrojiti tijekom ponedjeljka, za kada se očekivalo i pune rezultate referenduma – koji u trenutku pisanja ovoga teksta ipak još nisu dostupni. Iako se službeno radilo tek o savjetodavnome referendumu, obje velike političke stranke austrijske političke scene odlučile su javno objaviti kako će se njegovoga ishoda službeno pridržavati.

Privremeni rezultati referenduma

Nedjeljno referendumsko izjašnjavanje u Austriji na kraju je potaklo na glasovanje neočekivano velik udio birača – oko 49 posto od ukupno 6, 3 milijuna građana s pravom glasa. Od toga broja, njih 59,8 posto svoj je glas dalo za zadržavanje dosadašnjega sustava ročnog služenja vojnoga roka i s time povezane civilne službe, dok je 40,2 posto glasalo za uvođenje profesionalne vojske i s tim povezanoga sustava “socijalne godine”.

Pri tome, treba primijetiti da su za zadržavanje postojećeg vojnog sustava većinski glasali i muškarci i žene – muškarci ipak ponešto više (64 posto za ročni sustav i 36 za profesionalnu vojsku) od žena (55 posto za ročni sustav, 45 za profesionalnu vojsku). Kod muškaraca, klase birača koju se i detaljnije analiziralo, zanimljivo je uočiti da je princip profesionalizacije pretegao u kategoriji do 29 godina starosti (63 posto za profesionalizaciju, 37 posto za ročno služenje), dok su preostale dvije starosne grupe većinom podržale dosadašnji sustav – muškarci stari od 30 do 59 godina, 61 posto za ročni sustav i 39 za profesionalizaciju, te muškarci od 60 godina i stariji – 71 posto za ročni sustav i 29 posto za profesionalizaciju. Time su, barem što se tiče mlade muške populacije, zagovornici profesionalizacije došli u situaciju da se u svome porazu tješe formulacijama kako je ipak “austrijska mladost s njima”. Zanimljivo je i da je sustav dosadašnjeg ročnog služenja vojne obveze pretežitu podršku dobio i među onima koji su vojni rok već služili, bilo u oružanim snagama ili civilno (68 posto za dosadašnji sustav, prema 32 za profesionalizaciju), dok je kod onih koji su sve to dosada zaobišli omjer jednih i drugih pristalica završio na izjednačenih 50:50 posto.

Ovdje treba primijetiti i zanimljiv zemljopisni raspored glasova na nedjeljnom referendumu, koji tek donekle ima veze s klasičnim rasporedom glasova pojedinih političkih stranaka u Austriji. Dok su se veći gradovi širom Austrije u pravilu pokazali oko 10 posto privrženiji profesionalizaciji od krajeva koji ih okružuju, tek je Beč stvarno i većinski podržao promjene koje posljednje vrijeme podržavaju austrijski Socijaldemokrati. Ondje je za profesionalizaciju glasalo 54,2 posto birača, dok rekord u glasovima protiv dosadašnjega sustava drži bečki 7. okrug, sa 60,9 posto glasova danih za uvođenje profesionalne vojske. Pa ipak, dok sama prisutnost vojnih instalacija u pojedinim lokalnim zajednicama širom Austrije nije bitno utjecala na glasovanje za ročni sustav, jasno je vidljivo kako su krajevi u kojima je vojska posljednjih godina humanitarno djelovala – ipak izrazitije glasali u korist dosadašnjega sustava.

Politička podloga referenduma

U Austriji je još od siječnja 2007 godine, s prekidom izazvanim prijevremenim izborima 28. rujna 2008. godine, na vlasti tzv. “Velika koalicija” Socijaldemokrata (SPÖ), i u zadnje vrijeme slabijih Narodnjaka (Austrijske narodne stranke, ÖVP). Taj aranžman ipak nije bez svojih napetosti – što se očitovalo i tijekom 2012. godine, kada je napetost podiglo pitanje obrambene reforme u Austriji. Po tom su se pitanju na jednoj strani našli socijaldemokrati, predvođeni saveznim kancelarom Wernerom Faymanom i ministrom obrane Norbetom Darabosom (koji je od stranke bio zadužen i voditi kampanju, kada se jednom odlučilo ići na referendum), dok je druga strana bila obilježena političarima ÖVP, predvođenima vice-kancelarom Michaelom Spindeleggerom i ministricom unutarnjih poslova Johannom Mikl-Leitner (koja je sa strane Narodnjaka vodila kampanju za zadržavanje ročnoga sustava organizacije vojske).

Predstavnica ÖVP, ministrica unutarnjih poslova Austrije Johanna Mikl-Leitner i predstavnik SPÖ, ministar obrane Norbert Darabos

No, bilo bi pogrešno temu suprotstavljanja dva sustava organizacije vojske u Austriji svesti tek na čisto vojno-organizacijsko pitanje, budući su tu ulozi ubrzo postali i mnogo širi. Naime, uz pitanje ročnoga sustava služenja vojne obveze te organizacije vojske ubrzo se počelo vezati i pitanje opstanka ili ukidanja i sustava civilnog služenja vojne obveze – strukture kojoj brojni Austrijanci i danas vide velike javne koristi i prednosti. Upravo je očuvanje civilnog sustava služenja vojne obveze, istog onog što se u Hrvatskoj pretvorio u svoju jasnu parodiju, u Austriji ponukao oko 74 posto ispitanih građana da se i u globalu opredijele za dosadašnji ročni sustav ustroja.

Iako su im do prije koju godinu stavovi oko sustava organizacije oružanih snaga znali biti i dijametralno oprečni (SPÖ se zalagala za ročno služenje vojne obveze, a ÖVP za profesionalizaciju), od 2010. godine čitava se diskusija o promjenama u vojsci krenula dijametralno okretati unutar austrijske Velike koalicije. No, istraživanja javnoga mnijenja provođena od početka 2012. pa do nedjeljnoga referenduma tu dovode do zanimljivih zaključaka – još prije godinu dana, prije početka ozbiljnih razgovora, pristalice profesionalne vojske  u Austriji su pretezale upravo u omjeru 6:4, kojim je sada i odlučeno o zadržavanju postojećega sustava. Temeljito okretanje ovog raspoloženja javnosti, osim što u pitanje dovodi samu daljnju karijeru austrijskoga ministra obrane Norberta Darabosa, ujedno se ocjenjuje i teškim udarcem za njegovu stranku SPÖ – što je tim značajnije, imajući u vidu da Austriji najkasnije u rujnu ove godine predstoje i redoviti parlamentarni izbori.

Ispitivanja javnosti su već oko 20. prosinca 2012. jasno najavljivala probleme za austrijske pobornike profesionalizacije

Osim toga, kako se u nekoliko navrata moglo čuti tijekom debate, manja bi profesionalna vojska ujedno značila i potrebu pristupa Austrije u okrilje međunarodnih obrambenih saveza, ne bi li se i uz manje ljudi moglo zajamčiti današnju razinu sigurnosti. Dok je jasno da se u tim spominjanjima međunarodnih obrambeno-sigurnosnih saveza mislilo na NATO, problem je tu predstavljala činjenica da bi time ujedno bilo odstupljeno od principa neutralnosti – činjenice koja  Republiku Austriju odlikuje od 1955. godine i Austrijskog državnog ugovora, dokumenta kojim je okončana okupacija te ponovo uspostavljena suverenost i samostalnost ove države. Time je nedjeljni referendum potiho dobio i dodatna značenja, što je činjenica za koju ne bi čudilo da je promakla ponešto manje upućenima.

Upravo iz tih razloga, iako se može tumačiti i tek kao načelni akt podrške srodnoj socijaldemokratskoj opciji, ponešto čudi i tempiranje posjeta hrvatskoga ministra obrane Ante Kotromanovića Austriji, o čemu smo također već pisali prije nekoliko dana na portalu Obris.org. Taj je posjet, održan u petak 18. siječnja, uz prethodno hrvatsko preuzimanje dužnosti kontakt-zemlje NATO saveza za Austriju, vjerojatno u Beču imao bitno drugačije konotacije ovako – održan tek dva dana pred veliki referendum – nego što bi ih imao u neko zgodnije doba.

Kako je posljednjih tjedana već bilo jasno da socijaldemokrati i njihova ideja profesionalizacije u javnosti ne stoje dobro, ni hrvatski ministarski NATO-izlet se vjerojatno za crvenu SPÖ i njihovog ministra obrane Darabosa nije baš pokazao blagotvornim. Nije tu pomoglo ni to da je austrijski ministar obrane Norbert Darabos inače podrijetlom Hrvat – rodom iz Gradišća, iz sela Mjenovo ili Kroatisch Minihof, gdje je i glasao u nedjelju na referendumu. Ta je činjenica tek pokazala da klasično hrvatsko nesnalaženje u međunarodnim odnosima (pa i onim obrambenima) nije ograničeno samo na “domovinsku Hrvatsku”. No, i na tu smo se žalosnu činjenicu polagano već skoro pa navikli!

Referendumska kampanja

Kampanja oko pitanja profesionalizacije oružanih snaga Austrije ili zadržavanja dosadašnjeg sustava s ročnim i civilnim služenjem vojne obveze, u pravome se smislu riječi krenula zahuktavati tijekom prosinca 2012. godine. Do tada su već bile jasno povučene stranačke linije, u medijima se ispitalo i objavilo stavove viđenijih političara, ali se usporedilo i sustavno prikazalo poglede na zadanu temu i svih dostupnih bivših ministara obrane, kao i osoba s vrha oružanih snaga. Pojedini su stranački gorljivi gradonačelnici u svojim jedinicama lokalne uprave slali i otvorena pisma građanima – austrijski su mediji tu prvenstveno navodili pristalice ÖVP, koji su pozivali na glasovanje za postojeći sustav, navodeći kao razloge buduća zatvaranja lokalnih vojnih objekata te slabljenje javnih službi u slučaju ukidanja civilnoga služenja vojne obveze.

Načelnik kabineta ministra obrane, general bojnik Karla Schmidseder i načelnik Glavnoga stožera, general zbora Edmund Entacher, uoči javne debate

Početkom siječnja bili su vidljivi i nizovi javnih debata – od onih političkih, gdje su se suočili za obranu i sigurnost nadležni predstavnici glavnih stranaka (ministar obrane Norbert Darabos u ime SPÖ, te ministrica unutarnjih poslova Johanna Mikl-Leitner kao predstavnice ÖVP), do stručnih – recimo, načelnika Glavnoga stožera generala zbora Edmund Entacher i načelnika kabineta ministra obrane general bojnika Karla Schmidsedera (gdje se njih obojicu načelno smatra bliskima promjenama sklonoj SPÖ ministra Norberta Darabosa). No, takve su debate organizirane i na lokalnim razinama, u organizaciji stranačkih podružnica, ali i uz sudjelovanje profesionalnih časnika.

Iako su im stavovi bili jasni, vrhovi obiju glavnih političkih stranaka (Werner Faymann koji je Kancelar ispred SPÖ, i Michael Spindelegger, vicekancelar iz redova ÖVP) nisu aktivno sudjelovali u sučeljavanjima. Jednako tako, i Heinz Fischer – u travnju 2010. godine na drugi dopušteni mandat izabrani Predsjednik Austrije – suzdržao se od aktivnog uključivanja u referendumsku kampanju. Pa ipak, iako prije izbora predstavnik socijaldemokrata (SPÖ), Fischer je još početkom jeseni (prilikom protokolarne posjete vojnoj akademiji u Beču) jasno izrazio odstupanje od stranačke linije i stajališta čelnika SPÖ Faymanna – proklamiravši svoju privrženost postojećem sustavu organizacije vojne obveze.

Austrija nakon referenduma

Nedjeljni referendum  u Austriji je iscrtao zanimljive nove granice – u politici i vojnoj struci. Norbert Darabos, ministar obrane i glavni pobornik profesionalizacije, ostao je nedvojbenim gubitnikom. Osim politički, on se kompromitirao i u vojnoj struci – gdje njegovo nesmotreno i zbunjeno kadroviranje smatraju i glavnim razlogom što se načelnik Glavnoga stožera Edmund Entacher, u javnosti zvan i “crvenim generalom”, odmetnuo od stavova “svoje” stranke te uz Predsjednika republike postao gotovo pa ikonom zadržavanja postojećih vojnih rješenja. Točnije, rezultat je to činjenice da je Darabos tijekom 2010. godine naglo promijenio gledanje (do tada su i on, i SPÖ, i general Entacher bili za dosadašnji sustav), počeo zagovarati profesionalizaciju, te neuspješno krenuo smjenjivati Entachera, koji se nije odmah pridružio u okretnome manevru socijaldemokratskih političara.

Spomenik “Palom ratnome heroju” Norbertu Darabosu, začinjen vijencima stranaka, u karikaturama austrijskih dnevnih novina

Iako je stranački čelnik Faymann u nizu navrata, i prije i nakon referenduma, naglašavao da Darabos ostaje na mjestu ministra (barem do skorih predstojećih parlamentarnih izbora), ispalo je pomalo začudno kada je po ishodu javnoga izjašnjavanja upravo on – glavni zagovornik profesionalizacije – krenuo tumačiti kako Ministarstvu i ministru predstoji provedba obrambenih reformi koje narod želi. No, prilično je jasno kako se tu neće više raditi o promjenama utvrđenima reformskim planom “Österreichs Bundesheer 2010 – ÖBH 2010”, u čiju se provedbu krenulo, pa onda stalo. Umjesto toga, na djelu bi sada naglo trebale osvanuti neke nove reforme, koje bi se, kao i napušteni “ÖBH 2010”, opet zasnivale na pretpostavci postojanja ročne vojske.

Dok referendumski poražena SPÖ naglašava da ionako do jeseni nema novca za ikakve nove reformske zahvate (kakvi god oni bili), pobjednički narodnjaci iz ÖVP su jučer, 21. siječnja izašli s nekakvim programom 12 točaka za promjenu, ovoga puta u skladu s ishodom referenduma – formuliranih u omanjem pamfletu formata A5. Na tim je temeljima, a uz sagledavanje i nekakvog novog SPÖ programa promjena (kojeg je navodno hitno “skrpao” i predstavio svježe poraženi Darabos),  danas u sklopu Vijeća ministara koalicijske vlade odlučeno i o stvaranju radne skupine za promjene u sustavu služenja vojnoga roka – ne bi li se ročnu vojsku učinilo efikasnijom, a vojni rok korisnije ispunjenim. Ujedno se natuknulo i želju za smanjivanjem trajanja civilnoga roka na šest mjeseci – što je onda jasno i glasno odbio Rudolf Hundstorfer, ministar iz redova SPÖ nadležan za socijalna pitanja. Po njemu bi daljnje skraćivanje trajanja civilnoga služenja vojne obveze tražilo angažiranje bitno većeg broja mladih ljudi u tom području, što opet nije moguće i iz financijskih razloga.

Spomenuta bi radna skupina (sastavljena od ministra obrane Darabosa, ministrice unutarnjih poslova Johanna Mikl-Leitner, te još nekoliko čelnih ljudi obiju glavnih stranaka) trebala u nekoliko idućih mjeseci formulirati konkretne prijedloge promjena. Ujedno, oni bi trebali pripaziti da ti prijedlozi budu ostvarivi unutar sadašnjeg obrambenoga proračuna Austrije. Imajući u vidu da je ovogodišnji proračun radio politikant Darabos – računajući i na pobjedu na referendumu – teško je zamislivo da će ovo nastojanje imati ikakvih efekata u mjesecima koji Austriju dijele od parlamentarnih izbora. A nakon izbora, opet – tko zna?