Jedna od najvrućih tema u nabavi obrambene opreme tijekom siječnja, a i veljače, je kontinuirano natezanje između Kanade i Sjedinjenih Američkih Država, odnosno kanadskog oklijevanja oko kupnje borbenog zrakoplova F-35 A Lightning II američkog proizvođača Lockheed Martina.

Ono što je započelo kao jednostavna vojna akvizicija nakon pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima doživjelo je prekretnicu u bilateralnim odnosima, preoblikujući kanadske obrambene prioritete, testirajući granice suradnje s NORAD-om i uključujući međunarodne konkurente poput švedskog Saab Gripena, navode mediji koji prate sve napetije odnose Kanade i SAD-a. U sve se uključila geopolitika, vojne sposobnosti i industrijska strategija, posebice u kontekstu carinske, ekonomske politike Donalda Trumpa i njegove MAGA političke agende . Promatrači ocjenjuju kako se to također može promatrati kao simboličan trenutak u kojem velika zapadna demokracija preispituje svoju ovisnost o američkoj obrambenoj opremi. Ovo je priča o tome kako se nabava borbenog zrakoplova pretvorila u geopolitičku prekretnicu i zašto Washington s mješavinom nestrpljenja i zabrinutosti prati sljedeći potez Ottawe.

S F-18 na F-35

Već smo i ranije na stranicama ovog portala pisali kako je F-35 kao skup, moderan i visoko sofisticirani ratni stroj zapravo u raljama politike američkog predsjendika. Naime, Kanada ponovno procjenjuje kupovinu  F-35A Lightning II, nevidljivog borbenog zrakoplova pete generacije koji je postao okosnica američkih i savezničkih zračnih snaga diljem svijeta. Ottawa je izvorno odlučila kupiti 88 zrakoplova kako bi zamijenila svoje zastarjele avione CF-18 Hornet, a od početka 2026. obvezala se financirati 16 zrakoplova koji su već u proizvodnji. Međutim, kombinacija rastućih troškova, odgođenih isporuka, domaćeg političkog pritiska i zategnutih odnosa sa SAD-om pod administracijom predsjednika Donalda Trumpa potaknula je vladu premijera Marka Carneyja da preispita ugovor i istraži alternative.

U međuvremenu, Washington je odgovorio neuobičajeno javnim upozorenjima da bi ponovno razmatranje Kanade moglo utjecati na Sjevernoameričko zapovjedništvo za zračnu obranu (NORAD) – zajednički sustav protuzračne obrane koji podupire kontinentalnu sigurnosnu suradnju. Za saveznike koji su desetljećima letjeli rame uz rame, podtekst tog upozorenja je intenzivniji nego inače: budućnost kanadske flote borbenih zrakoplova sada se presijeca s diplomacijom, savezničkim obvezama i nacionalnim ponosom.

Kanadska težnja za modernizacijom ratnog zrakoplovstva novim zrakoplovima započela je prije nekoliko desetljeća, potaknuta potrebom za modernizacijom zračnih snaga koje su se oslanjale na zastarjeli CF-18 Hornet, uveden 1980-ih. Iako pouzdani, oni više nisu odgovarali naprednim mogućnostima suvremenih prijetnji u osporavanom zračnom prostoru, posebno iznad arktičkih prilaza, gdje velike udaljenosti i ekstremni vremenski uvjeti postavljaju dodatne zahtjeve pred presretače. Nakon evaluacije svih ponuda, F-35A Lightning II pokazao se kao preferirani izbor. Njegove značajke prikrivenosti, napredna fuzija senzora i interoperabilnost sa susjednim američkim snagama učinili su ga privlačnim kanadskim obrambenim planerima.

Do 2022. godine, Ottawa je najavila planove za kupnju 88 zrakoplova F-35A od američkog dobavljača obrambene opreme Lockheed Martin. Prema The Independentu, ovaj je posao u početku procijenjen na 19 milijardi kanadskih dolara . No, odnos između kapaciteta i troškova bio je kompliciran od samog početka: glavni kanadski revizor kasnije je utvrdio da bi ukupni rashodi, uključujući nadogradnju infrastrukture, održavanje životnog ciklusa i ostale prateće troškove, mogli doseći 27,7 milijardi kanadskih dolara, s rokovima isporuke koji se produžuju, a avioni kasne. Jednostavno rečeno, Kanada je odabrala avion posvetivši se transformacijskom programu koji se sada čini daleko skupljim, kompliciranijim i osporavanijim nego što se u početku predviđalo, što je potaknulo reviziju cijelog programa.

U cijelu igru ubacuju se i Šveđani

Saab je već pozicionirao Kanadu na svoju kartu korisnika Gripena

Izvori otvoreno ocjenjuju kako kanadska odluka o F-35 sada nema nikakve veze sa “stealth” lovcima. Zamjena kanadskih borbenih aviona više nije samo priča o nabavi – to je pitanje političkog povjerenja. F-35 obećava neusporedivu prikrivenost, fuziju senzora i besprijekornu integraciju NORAD-a/NATO-a, čvrsto usklađujući kanadske zračne snage s američkim mrežama zapovijedanja i kontrole. No, retorika iz Trumpovog najbližeg kruga oživjela je strahove da bi ovisnost o ekosustavu održavanja i softvera kojim upravljaju SAD mogla dovesti do strateške ranjivosti ako se bilateralni odnosi SAD-a i Kanade pogoršaju. Švedski Gripen nudi niže troškove, veću nacionalnu kontrolu i jače industrijsko sudjelovanje, ali manju prednost koalicije visoke klase. Odluka Ottawe sada ovisi o kompromisu: integracija i sposobnosti nasuprot autonomiji i političkoj izolaciji. Kritičari F-35 ističu i kako je F-35  strogo kontroliran od strane SAD-a. Ažuriranja softvera, datoteke s podacima misije, linije održavanja, sve ide preko SAD-a. A da ne govorimo o famoznom „Kill Swich“ mehanizmu prema kojem bi Amerikanci mogli daljinski isključiti „nepoželjne zrakoplove“. Kanada tako ne bi imala potpunu kontrolu nad nadogradnjama ili određenim operativnim parametrima. Kritičari tvrde da bi taj odnos stvorio dugoročnu stratešku ovisnost. Stoga Švedska agresivno nudi Saab JAS 39 Gripen Kanadi, naglašavajući niže operativne troškove, veću nacionalnu kontrolu i industrijsko sudjelovanje.

Saab je Kanadi predstavio ponudu za 72 Gripen E borbena zrakoplova plus šest GlobalEye zrakoplova za rano upozoravanje, pozicionirajući paket kao potpunu alternativu plan za F-35. Saab je mudro pozicionirao Gripen kao dovoljno dobar za skromnije potrebe Kanade, sve bez američkih uvjeta. Gripen , međutim, nije lovac pete generacije. F-35 nudi jasne prednosti, uključujući prikrivenost, dominaciju senzora i prednost u koalicijskom ratu. Ali treba li Kanadi sve to, pitaju se stručnjaci. Gripen je sposoban zrakoplov, učinkovit u scenarijima raspršenog stacioniranja, sa suverenim pristupom softveru i platformom prilagođenom teritorijalnoj obrani. Izbor doista odražava kanadski prioritet: integracija ili neovisnost.

Otkazivanje narudžbe- politički problem?

Trump aktivno radi na kanadskom odustajanju od F-35

Otkazivanje ili smanjenje kupnje F-35 dodatno bi zakompliciralo ionako teške odnose s službenim Washingtonom, uključujući i interoperabilnost NORAD-a, i vratilo Kanadu u poziciju neizvjesnosti oko nabave. SAD bi doveo u pitanje dugoročni obrambeni stav Kanade, a financijske uštede odustajanja od kupnje F-35 vjerojatno bi uzrokovale jaz u sposobnostima. Ostanak uz postojeći sporazum ojačao bi kanadsku predanost obrambenim arhitekturama predvođenim SAD-om, NATO-ovoj interoperabilnosti i visokokvalitetnom odvraćanju. No kupnja F-35 također bi podrazumijevala strukturnu ovisnost i političku izloženost promjenama u SAD-u, zaključuju analitičari.

Umirovljeni general pukovnik Charles J. J. Bouchard, Kraljevsko kanadsko zrakoplovstvo

Prije točno godinu dana, 31. listopada 2011., i službeno je okončana NATO-operacija „Unified Protector“, koja je temeljem UN-ovih rezolucija 1970 i 1973 trebala zaštititi civile i naseljena područja u Libiji. Operacija je trajala točno 222 dana (od 23. ožujka do 31. listopada 2011), počela je s uvođenjem embarga na oružje i proglašenjem zone zabrane leta nad Libijom, da bi formalno bila okončana tjedan dana nakon što je Nacionalno prijelazno vijeće proglasilo oslobođenje Libije. Portal Obris.org ekskluzivno je razgovarao s general pukovnikom Charlesom Bouchardom, zapovjednikom NATO-operacije Unified Protector. General Bouchard na tu je dužnost došao s mjesta zamjenika zapovjednika Savezničkog zapovjedništva združenih snaga u Napulju (JFC Naples). Dok se o njegovoj ulozi u Libiji lome koplja – za jedne je heroj, a za druge ratni zločinac koji nije spriječio pokolj civila – general Bouchard od 11. travnja ove godine uživa u mirovini.

Cilj – zaštita civila

Kako je došlo do operacije „Unified Protector“? Preteča te operacije bila je operacija pod imenom „Zora Odiseje“?

Sredinom veljače 2011. došlo je do demonstracija u Bengaziju, koje su vodili pripadnici Nacionalnog prijelaznoga vijeća protiv nemilosrdnog režima. Kasnije tog mjeseca, režimske su snage, predvođene Gadafijem, odlučile koristiti silu – i ta se primjena sile počela širiti protiv civila, nevinih civila. UN je donio dvije rezolucije, rezoluciju 1970 i 1973, na temelju kojih je – nakon daljnje analize – NATO odlučio poduzeti akciju. Zato je naređena priprema planova za misiju. Ali, zbog hitnosti stvari, budući da su ljudi umirali, formirana je koalicija – predvođena Sjedinjenim Američkim Državama, kojima se onda priključila i Kanada, UK, Francuska – ne bi li osigurala trenutnu pomoć tim civilima koji su patili. To je NATO savezu dalo oko tri tjedna za planiranje same misije. To je obavljeno u rekordnome roku – uzmemo li u obzir da je nekoliko godina ranije, u slučaju Bosne i Hercegovine, trebala jedna godina – od trenutka kada je izglasana rezolucija pa do trenutka kada se došlo do stvarne akcije na terenu. U ovome slučaju, mi smo za posao imali tri tjedna. Izradili smo četiri plana, okupili zemlje, oformili potpuno novo zapovjedništvo, i počeli s akcijom 31. ožujka 2011. godine.

Jeste li vi imali neku ulogu i u ovoj prethodnoj akciji, ili ste posao započeli zaista potpuno iznova?

Očigledno, radilo se tu o predaji posla od jedne misije drugoj – od misije koju je izvodila jedna „koalicije voljnih“, sastavljena od relativno male skupine država, pa do jedne veće, pod okriljem NATO. Ali, u njoj su se, također, NATO savezu pridružili i partneri – uključujući tu i Švedsku, Jordan, Ujedinjene Arapske Emirate i Katar. Naš je zadatak bio prijeći od Zore Odiseje – zato je tu očigledno bilo ponešto razmjene informacija, dok smo se pripremali za to preuzimanje, što je normalno pri provođenju operacija. Ali to vrijeme primopredaje bilo je iznimno kratko, nismo imali mnogo vremena za rad. Ja za to kažem, u zrakoplovnoj terminologiji – kad idete letjeti i instruktor vam jednostavno veli „OK, vi imate kontrolu!“, a vi mu odvratite: „Imam kontrolu!“, a on vas prati da bi vas onda ostavio raditi po svome. Za nas je to inače bilo dugo predavanje, vrlo dugo predavanje. No, ovo je bila jedna drugačija vrsta predaje – to su uvjetovale okolnosti slučaja, ali, to je OK… za NATO. NATO je dokazao da može reagirati na brz i odgovarajući način, a također, to nam govori ponešto i o budućnosti – da moramo nastaviti biti sposobni reagirati u vrlo kratkome roku, na političke okolnosti, i sa voljom za djelovanje tamo gdje je djelovanje potrebno.

"Unified Protector", prva NATO operacija za zaštitu civila

S vojnoga stanovišta, gdje su bili izazovi u takvome stisnutome rasporedu?

Prvi je izazov bio izgradnja organizacione strukture sa čvrstim planom, kojeg je odobrio i autorizirao NATO, i izgraditi snage što je brže moguće. To je bio prvi izazov. Po mome mišljenju, ključ za to bio je u upravljanju, razumijevanju i uzimanju u obzir pojedinih nacionalnih kultura i interesa. Tako da mogu sastaviti tim, jer važnost i snaga nije u pukome broju ljudi, već u toj koheziji do koje dolazi u timu. Dakle, sastavljanje tima je bio izazov. Očigledno, imali smo tu neku obuku i iskustva iz našeg rada kao NATO saveznici, ali imali smo i nove partnere i, naravno, čitav je tim bio nov, nismo imali vremena vježbati prije misije – kao što bi, recimo, vježbali za Afganistan. Dakle, za mene je to postalo najvažnije – koliko brzo možemo okupiti tim? Jer, jednom kada imamo tim koji radi zajedno, jasno fokusiran na jasnu misiju, tada možemo krenuti u provođenje operacija. To je za mene bio izazov, i to je ostalo izazovom. Kako izlaziti na kraj s raznim kulturama ponašanja? A različite kulture tu nisu ni dobre ni loše – jednostavno su različite. Cilj je razumijevati te razlike, poštovati ih, i onda ih okupiti za postizanje zajedničkoga cilja i svrhe.

To vam je, dakle, uzelo ta tri tjedna? Pretpostavljam da je dio tih izazova ostao i nakon tog perioda…

Naravno – budući su i pojedini nacionalni interesi važni! Svaka nacija ima neke svoje interese. Hoće li njih zadovoljiti NATO, ili su to interesi koji prelaze okvir NATO misije? Tu je važno razumjeti da smo mi imali zadane vrlo specifične zadatke – jedan od njih je bilo provođenje pomorskog embarga, drugi je bilo održavanje „Zone zabrane leta“ (No-fly-zone) ili zone ograničenja leta, i treći je bio zaštita civila. Ta treća zadaća, misija ili posao, bila je potpuno drugačija – jer je to bilo prvi puta da nam je dat posao zaštite civila. Normalno bi misija bila zabavljena ili neutralizacijom, uništenjem neprijatelja, ili preuzimanjem i zauzimanjem nečega. Ovdje toga nije bilo. I taj je zadatak, zaštita civila, vodio naše akcije i aktivnosti tijekom cijelog trajanja posla – jer naša misija ni u jednome trenutku nije bila u uništavanju režima. Moja je namjera bila zaustaviti režim da ne ubija civile. To je bila njena srž, ali, prema Rezoluciji 1970,imali smo i autorizaciju za poduzimanje svih nužno potrebnih mjera ne bi li osigurali zaštitu civila i stanovništva u tim prostorima.

——————————————-

——————————————-

Ali sve te zadaće trebalo je postići izdaleka? Je li to predstavljalo izazov – ne imati ljude na terenu, ne imati opremu na samom prostoru Libije?!

U našoj sposobnosti djelovanja, nas je ograničavalo to što nismo imali trupe na terenu. Ondje nije bilo NATO trupa, pod mojim zapovjedništvom, na terenu u Libiji. To je predstavljalo izazov, veliki izazov – jer je bilo teže saznati što se ondje zapravo događa, i to je stavljalo mnogo dodatnog pritiska na naše sustave prikupljanja obavještajnih podataka, nadzora te izviđanja, na našu sposobnost prikupljanja i spajanja obavještajnih podataka, njihovog ujedinjavanja u informacije na kojima se moglo bazirati konkretna djelovanja. To nije bilo nepremostivo, ali smo zasigurno morali promijeniti način na koji smo radili – jer stvari nisu bile kao, recimo, u Afganistanu. Bilo je to različito. Nešto smo takvo radili na Kosovu, ali je Kosovo također bilo ponešto drugačije. Budući da nam je cilj bio zaštita stanovništva, bili smo vrlo pažljivi u osiguravanju da će infrastruktura biti zaštićena. Mi nismo napadali naftnu infrastrukturu, plinsku infrastrukturu, vodovodnu infrastrukturu, elektro-mrežu – jer bi to negativno utjecalo na stanovništvo. Također, mislim da vi to razumijete s obzirom iz koje države dolazite, iz koje regije, ako rat uništi sve – duže će trajati i obnova. Vidim da klimate glavom, dakle – tu se slažemo. Mi to nismo htjeli, jer bi to povećalo i patnje stanovništva, a naš je posao bio da zaustavimo patnje. Patnje se, barem iz moje perspektive, ne zasnivaju samo na onome što radite danas ili sutra – već i na učincima koje će vaše akcije imati za šest mjeseci ili dvanaest mjeseci od danas. To nam je također bilo na umu kada smo provodili ovu operaciju.

Mediji kao izvor informacija

General Bouchard objašnjava stanje u Libiji tijekom jedne od brojnih NATO press-konferencija

Tijekom operacija u Iraku ili u Afganistanu, često se govorilo da dok vojska radi svoj posao, mediji nagađaju, izvještavaju, analiziraju – paralelno s događajima. Kako ste izlazili na kraj s tim „real-time“ izvještavanjem?

Ne možete odati svoj plan. To bi bilo slično traženju od trenera nogometnoga tima da svima pokaže svoju knjižicu planova za pojedinu utakmicu – a to se ne radi, jer se time i čuva uspjeh čitave akcije. Ali bilo je važno imati vezu s medijima, jer smo željeli kroz te medije slati poruke ljudima u Libiji, ali i ljudima širom svijeta – posebno onima u zemljama članicama NATO saveza – da postižemo ono što je vojskama zadala kolektivna aktivna politička volja NATO saveza. Naš je pristup medijima bio jednostavan – reći im činjenice, reći im to na vrijeme, i reći zašto radimo to što radimo – i onda pustiti medije da sami odluče. Jer kao što znate, nismo tu samo mi izvještavali – očigledno, i režim je izvještavao. Ja vam sada tvrdim da je režim lagao! Režim nije govorio istinu, ali ja sam želio da mediji sami odluče – jer ste informirani, obrazovani i sofisticirani mediji, koji znaju vidjeti razliku između ovih dviju strana. Nisam imao osjećaj da ću morati svađom nešto dokazivati, tako braniti svoje akcije pred novinarima, jer sam ispunjavao misiju koja mi je zadana. A ispunjavao sam je na legalan, moralan i etičan način. To je, dakle, bio naš odnos s medijima. Po mome mišljenju, to se isplatilo – jer su mediji mogli vidjeti vrlo brzo tko govori istinu, a tko ne. U mnogome – to pitanje odnosa medija i oružanih snaga, po mome mišljenju, pitanje je kredibiliteta. Ako izgubim svoju vjerodostojnost, tada će trebati dugo da se ona povrati, ako vjerujete da sam vjerodostojan – mi ne moramo biti prijatelji, ne moramo se družiti, ali barem znate kakav sam i da vam neću lagati, da ću vam reći istinu…

No ondje je ipak bilo PSYOPS-a na djelu, ratne propagande?

Trebate shvatiti da sam ja imao zadaću gdje je oko 50 posto naših aktivnosti bilo ne-kinetičke prirode (vi razumijete razliku između kinetičkog i ne-kinetičkog djelovanja)… Budući je naš zadatak bio obraniti stanovništvo, što znači da smo morali zaustaviti režim u provođenju onoga što je radio – ako sam mogao uvjeriti režim da prestane, bez da ih poubijam, to mi je bila poželjna opcija. Želio sam to postići s korištenjem minimalne količine sile – sve do, i uključno sa smrtonosnom silom, ali bez pretjerivanja – samo da se sila zadrži na mogućem minimumu, da se spriječe daljnja uništavanja i da se spriječe daljnje žrtve. I time, ako sam mogao slati poruke – prave poruke – da informiramo Libijce… Mi smo tu provodili neke operacije izvođenja utjecaja, naravno, bacali smo letke, ne bi li ih uvjerili da je to što rade krivo, da se prestanu ubijati (Libijci ne bi trebali ubijati Libijce), da idu kući, da nastoje postići mir… Moj je cilj bio stvaranje okoliša u kojem bi se moglo početi s dijalogom i diplomacijom prije nego li s nastavkom borbi – ne bi li, kao i druge civilizirane nacije, mogli naći rješenja ovih problema bez konstantnoga korištenja smrtonosne sile.

Libija se pokazala raskršćem starih i novih medija, ratne propagande i vojnog informiranja

Što je s Internetom, s blogerima, Facebook ovisnicima?

To je teško pitanje. Kao prvo, Internet nema granica, dok mi imamo ograničenja. Dakle, neka se aktivnost može provoditi putem servera koji je u nekoj trećoj zemlji, koja je potpuno odvojena, u potpunosti udaljena od svega toga… Recimo, možda netko utječe sa servera koji je i u Hrvatskoj, što ne bi bilo prikladno jer mi tu ne djelujemo protiv Hrvatske – velim Hrvatska, ali bi to mogla biti i bilo koja druga zemlja… Kako izaći na kraj s tim akcijama? To je prvi dio problema. Socijalne mreže su bile vrlo važne. Kompletno Arapsko proljeće zasnivalo je svoje djelovanje na uporabi tih novih, socijalnih medija. Facebook, You Tube, email, Internet, Skype … sve su im to bile svojevrsne zapovjedno-nadzorne mreže. To su im bili i putovi kojima su mogli prenijeti svijetu svoje priče. Dakle, to je dobro. Ali, ima tu još jedna stvar – vi ste novinar, pripadnik ste tog medijskoga svijeta, i radite u okvirima etičkih normi jer, ako to ne budete radili, izgubit ćete svoju vlastitu vjerodostojnost. Za razliku od toga, na internetu djeluju pojedinci koji možda i nemaju iste takve etičke standarde, kakve imate vi kao novinar. Ako vidim nešto što je napisao Igor Tabak, znam da je on jedan etičan izvještavač, ali ako pročitam nešto čemu je autor NN, tu ništa ne znam – a on bi pri tom svom pisanju mogao imati i neke skrivene namjere. Dakle, to jednostavno bude i više nego samo prenošenje istine. To je razlika…  To je pitanje koje ćemo ubuduće morati sve više uzimati u obzir.

To je i obavještajni izazov?

Pa je! To je sveprisutno, ali je i neograničeno – nemoguće je pročitati sve što je na internetu. Dakle, izazov je pohvatati što je tu prava informacija. Ujedno, to je i izvor informacija – sve je tu izvor informacija. Recimo, izvještavanje s terena. Jednom su me pitali otkud meni moje informacije – odgovorio sam da im neću reći svoje izvore, ali da im mogu reći jedno: „Kada vi stanete pred kameru, i izvijestite o nečem što ste vidjeli na licu mjesta, to je i meni saznanje. Ja mogu znati, ili mogu ne znati, ali ste mi time dali informaciju koju prije nisam imao. Dakle, i vi ste izvor informacija“. A to je i Internet, to su i dugi kanali… Mnogo je tu raznih kanala za prikupljanje podataka.

Svatko odlučuje za sebe

Uz NATO misiju, na terenu su bile aktivne i brojne trupe pojedinih suverenih zemalja

Kažete da u Libiji nije bilo ljudi pod vašim zapovjedništvom. Međutim, bilo je nekih medijskih izvještaja o nekakvim zapadnim trupama na terenu….

Mislim da trebamo svakoj naciji ostaviti pravo da sama odluči što je ondje radila. Mogu vam reći što smo mi ondje radili, a ja ne znam što su pojedine nacije ondje samostalno radile. Dakle, za mene bi to bile spekulacije. Podsjećam – mi smo operirali u okviru koalicije, ali ako su pojedini nacionalni ciljevi bili izvan tog okvira, nacije su imale svoje pravo donositi odluke – da djeluju kako su smatrale primjerenim, ne bi li izašle na kraj s ovom situacijom.

U posljednje je vrijeme dosta priča o istragama Amnesty Internationala, o Libijcima poginulim na čamcima… Znate li vi štogod o tome?

Svjestan sam tih tvrdnji o nekoj istrazi od strane Amnesty Internationala. Ja vam ne mogu reći što se dogodilo na terenu – jer mi ondje nismo imali na terenu nikoga tko bi to istražio. Afganistan je drugačiji, ondje se sve istraži – jer ondje imamo ljude na terenu. Mi u Libiji nismo imali nikoga tko bi to istražio. Ono što vam mogu reći je da je režim u više navrata zapravo premještao leševe, mrtva tijela iz mrtvačnica i drugih takvih mjesta, a u područja na kojima je bilo NATO djelovanja, ne bi li rekao svojim ljudima i svijetu da to mi uzrokujemo žrtve. Dakle, dok to gledam u perspektivi, mislim da to treba temeljito istražiti, ali do sada se već kompromitiralo moguće dokaze – jer režim nije govorio istinu. To vam mogu reći o tim događanjima.

To je bilo u Libiji. Jeste li provodili operaciju i u međunarodnim vodama?

Očigledno, embargo nas je tjerao da ponešto posla odrađujemo i u međunarodnim vodama, ali tu smo kreirali zonu u kojoj je svaki brod, koji je djelovao u toj zoni, i koji se kretao u ili iz Libije, morao odgovoriti na određeni niz pitanja, i dokazati nam da djeluje u okviru ograničenja postavljenih embargom na promet naoružanjem.

U kojim okolnostima je završila ta vaša operacija?

Moja je operacija završila kada je nasilje prema stanovništvu prestalo, kada je narod Libije postao sposoban braniti se od unutarnjih prijetnji. Moja je misija završila kada režimske snage više nisu bile u stanju pokrenuti ikakve ofanzivne operacije, koje bi stanje vratile u situaciju kada se nasilje nastavlja. Tada je završila moja misija. Tada smo zadovoljili uvjete. Moja je misija završila kada me je Sjevernoatlantsko vijeće obavijestilo da je moja misija završila. To je tehničko pitanje, ali je važno zapamtiti da mi radimo za Sjevernoatlantsko vijeće, i pod autoritetom Sjevernoatlantskoga vijeća. Dakle, po njihovim sam zapovijedima okončao misiju, kada sam dostigao te neke točke koje sam vam spomenuo.

Posljednje izvješće organizacije Human Rights Watch problematizira okolnosti smrti Moamera el Gadafija

Situacija oko Moamera Gadafija, njegovog zarobljavanja i smrti? Kako je to utjecalo na NATO u Libiji?

Mislim da je smrt Gadafija, odnosno – njegovo zarobljavanje i kasnija smrt Gadafija, imala izniman utjecaj, jer jednom kada je taj pojedinac zarobljen on više nije davao zapovjedi koje bi onda ostali izvršavali. Mislim da je njegovo zarobljavanje zaista zaustavilo druge u počinjenju nasilja, jer oni su ga se bojali i činili nasilje. Bilo ih je strah da će ih, ne ispune li njegove naloge, Gadafi ubiti. Međutim, važno je razumijeti da je tijekom čitave ove operacije Gadafi imao izbor – mogao se javiti u bilo kojem trenutku i reći: „Zapovjedio sam prekid svih neprijateljstva prema mojim civilima. Sjest ću i pregovarat ćemo! Razgovarat ćemo! Pokušat ćemo pronaći neki izlaz.“ Imao je izbor. Da je u bilo kojem trenutku postupio tako, moja misija – koja je bila da zaštitim civile od nasilja – da je to nasilje prestalo, i moja bi misija završila. No, on je odabrao nastaviti, i nastavljati, i nastavljati, i nije želio prestati.

No, takav prestanak same NATO misije ne bi automatski bio obvezujuć i za pojedine zemlje saveznice i njihove vlastite snage?

Svaka je nacija suverena, i svaka nacija – tako dugo dok djeluje u okvirima međunarodnoga prava, Ženevskih konvencija ili drugih međunarodnih pravila – može poduzimati akcije bilo gdje. No NATO, kao organizacija i partnerstvo, postavilo je granice svome djelovanju u Libiji, i mi smo udovoljavali tim uvjetima – što nam je omogućilo ispunjavanje ciljeva postavljenih od NAC (Sjevernoatlatskoga vijeća). Zato smo, ispunivši te uvjete, ispunivši ciljeve, mogli izvijestiti Sjevernoatlantsko vijeće da smo u situaciji da, prema našem mišljenju, ta naša misija više nije bila potrebna. Sjevernoatlantsko vijeće se složilo i odobrilo prestanak naših aktivnosti.

Jesam li dobro shvatio da, sada kad ste u mirovini,  planirate napisati knjigu o svom iskustvu oko Libije?

Rado bi napisao knjigu o tom iskustvu, ne bi li time ispričao priču o Libiji, ne bi li ispričao priču koja možda i nije baš šire poznata u ostatku svijeta. To je priča o uspjehu, definitivno je to priča o pobjedi Libijaca, ali i priča o uspjehu NATO saveza – o uspjehu koji zaslužuje da bude ispričan, iz onoga što ja znam, kako sam vidio da se stvari razvijaju tijekom tog poduhvata, a za sve one koje takve stvari zanimaju.

Operacija "Unified Protector" nije prošla sasvim glatko, što će biti izvor pouka za budućnost, tvrdi gen. Bouchard

U toj priči o uspjehu, ima li u njoj i problematičnih dijelova? Dijelova koji baš i nisu ispali tako sjajno?

Svaka operacija uvijek pokazuje i neke slabosti ili područja koja traže poboljšanja. Na nama je da ta područja pronađemo, da ih sagledamo i da uspostavimo procedure kojima bi ih ispravili, tako da ne ponavljamo svoje greške. Mislim da bih bio neiskren kada bih vam rekao da nismo ponovili i neke stare greške. Jer jesmo! Ali se i nadam da smo ponešto naučili iz prošlosti, da smo ponešto naučili iz iskustva Bosne i Hercegovine, iz iskustva Kosova i Srbije. Nešto smo naučili i iz iskustava u Iraku, naučili smo ponešto i iz situacija u Afganistanu. I pokušavamo primijeniti sve to naučeno ne bi li izbjegli ponavljanje tih grešaka. Ali smo naučili i da je dijeljenje informacija vrlo teško, jer prati nacionalne linije, i da je teško u operaciju uvesti nove partnere. Kako tada dijeliti informacije? Naučili smo da projiciranje moći iz zraka i s mora, a bez snaga na tlu, u urbanim prostorima traži mnogo više obavještajnih, nadzornih i izvidničkih kapaciteta, i više kompleksnih sposobnosti za ustanovljavanje stanja stvari na terenu – za spajanje podataka, ne bi li se pomoglo zapovjednicima svih razina pri donošenju odluka. I, također, naučili smo, kad gledamo oružne sustave budućnosti, da nam ne trebaju nužno tek veće bombe – mogli bismo trebati bitno preciznija oružja manje razorne snage, koja će nam omogućiti da napadnemo ciljeve u pojedinim područjima, a s minimalnim učinkom na okruženje. To su glavne lekcije koje smo naučili iz ove misije. Ima ih još, ali to su one koje sada mogu s vama podijeliti.

11.09. probudio se uspavani div!

Gdje je za to vrijeme bio NORAD?

Imam još samo jedno pitanje. Vi ste bili i u NORAD-u kada se dogodio 11. rujna. Kada sam bio na prezentaciji knjige F. Williama Engdahla, pitali su ga što misli o 11. rujnu. On je odgovorio: „Kao Amerikanac, ne mogu vjerovati da, kada su ti avioni krenuli prema WTC-u, da nije bilo…“ (ovdje parafraziram, ne citiram!) „da NORAD nije imao 5, 10, 15, 20 zrakoplova spremnih za djelovanje.“ Rekao je da je Amerika trebala biti spremna, da je tu zato nešto čudno i vjerojatno namješteno…

NORAD (North American Aerospace Defense Command, op. prevoditelja)  nije bio kreiran za scenarij poput 11. rujna. NORAD je kreacija iz doba Hladnoga rata, ne bi li štitio zračni prostor. Nikad prije toga nije bilo taktike otmice aviona, te njihovog zabijanja u tornjeve – sve to unutar par minuta… Minuta! … od njihova prvotnoga polijetanja. Vjerovati da je NORAD morao biti spreman je, po mom mišljenju, pomalo naivno, pa i zbog troškova koje bi to tražilo. Ali, mogu vam reći da tog jutra, 11. rujna, mi smo imali 14 zrakoplova na dužnosti, na dežurstvu – fokusiranih na nešto drugo. Unutar 24 sata, bilo je tu više od 300 lovaca, 85 zrakoplova za dopunu gorivom i velik broj izviđačkih AWACS-a na službi tijekom te noći. Kompletan je zračni prostor tada bio zatvoren, i mi smo ga u potpunosti nadzirali. U američkom slengu, bio je to „sucker punch“ – nagao i neočekivan udar.

Koja je tada bila vaša točna dužnost?

Ja sam bio zamjenik zapovjednika Sjevernoameričke obrambene zračne regije Kontinentalne SAD (Deputy Commander of the Continental US NORAD Region), i bio sam na dužnosti tog dana! Za mene je to bio jedan dugi dan! Ali, za mene je to bila i prilika svjedočiti buđenju jednoga diva – taj je div spavao, netko je došao i opalio ga u snu, a onda se div probudio i krenuo u akciju. Za mene je to bilo jedno fascinantno iskustvo, poučno iskustvo, koje mi je pomoglo u svemu što sam kasnije radio u životu, pa i danas. Sve što naučite tijekom života, ako ste mudri, sjećat ćete se – što je dobro, ponovit ćete, što je loše, nećete! I ja se nadam da sam tijekom mojih 37 godina službe bio u stanju tako raditi, pohvatati ta iskustva i uporabiti ih u ostvarivanju svojih misija, pa i u Libiji, ne bi li mi ona pomogla biti na strani dobra.