Nakon kraće ali teške bolesti, jutros je preminuo bivši načelnik GS OS RH, stožerni general Petar Stipetić. Bio je veliki i častan vojnik.

Stožerni general Petar Stipetić rođen je 24. listopada 1937. godine u Ogulinu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Porijeklom iz siromašne obitelji i zbog nemogućnosti da financira studij građevinarstva, Petar Stipetić i njegov bratić Vid Stipetić odlučuju se za vojnu karijeru. Petar upisuje i 1959. završava Vojnu akademiju Kopnene vojske JNA. Prva dužnost tada potporučnika Stipetića bila je – zapovjednik voda Inženjerijskog puka JNA u Trebinju. Tijekom 3 godine, koliko mu je bio na čelu, vod generala Stipetića je sudjelovao u izgradnji brojnih i danas aktivnih objekata – od dubrovačkog aerodroma, do radova na Zelengori, Čvrsnici, Velebitu, Boki kotorskoj i Brijunima. Nakon što je 1969. završio Višu vojnu akademiju Kopnene vojske JNA, s činom kapetana 1. klase Stipetić postaje zapovjednik bojne u Lovranu, a 2 godine kasnije predložen je za načelnika štaba Inženjerijskog puka u Karlovcu. General Stipetić u Karlovcu ostaje mjesec dana, nakon čega se zajedno sa svojim pukom seli u Zagreb. Nakon kratkog obnašanja dužnosti zapovjednika nastavnog inženjerijskog puka, Stipetić je smijenjen uz optužbe za nacionalističko-defetistički istup, te je nakratko premješten na dužnost načelnika “Katedre taktike u Školskom centru JNA” u Karlovcu. Na vlastiti zahtjev dobio je premještaj u Republički štab Teritorijalne obrane Zagreb, na mjesto voditelja tečajeva za pričuvne časnike JNA, gdje se zadržao do sredine ’80-ih. Potom je postavljen za načelnika Inženjerije u 5. armijskoj oblasti, potom za pomoćnika operativca u 5. armijskoj oblasti, a od 1986. do 1989. general Stipetić je bio zapovjednik obrane grada Zagreba. Od 1989. bio je na dužnosti načelnika Operativnog odjela 5. vojne oblasti.

Na poziv predsjednika Franje Tuđmana, i u dogovoru s prijateljem, tadašnjim ministrom obrane Martinom Špegeljom, u rujnu 1991. godine general Stipetić prelazi u Hrvatsku vojsku, gdje je preveden u čin general bojnika. U HV je obnašao najviše zapovjedne dužnosti: zamjenik načelnika Zapovjedništva zbora narodne garde, zamjenik načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH, zapovjednik Sektora Zapovjedništva slavonskog bojišta Đakovo, zapovjednik Zbornog područja Zagreb. Bio je i zapovjednik Hrvatskog vojnog učilišta, te pomoćnik načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske za borbeni sektor.

Predaja 21. kordunskog korpusa

Zbog insistiranja na stručnostim i odlukama utemeljenima na vojnom znanju i pravnim osnovama, general Stipetić često je dolazio u sukob s pretpostavljenima – i s ministrom obrane Gojkom Šuškom i sa samim predsjednikom RH Franjom Tuđmanom. Bio je izrazito ogorčen padom Bosanske Posavine 1992. godine, nazivajući to izdajom za koju je odgovorno tadašnje političko rukovodstvo Slavonskog Broda koje se izravno umiješalo u zapovijedanje Operativne grupe Posavina. General Stipetić je htio presijecanjem koridora u Bosanskoj Posavini, koji je uvelike služio za opskrbljivanje srpskih snaga oružjem, naftom i streljivom, oslabiti srpsku moć na tom prostoru. Politička odluka da se koridor presiječe nikad nije donesena, a general Stipetić je nakon drugog pokušaja presijecanja koridora smijenjen. Kao pomoćnik načelnika GS za borbeni sektor, general Petar Stipetić aktivno je sudjelovao u razradi planova za VRO Oluja, no u provedbi te operacije nije bio uključen od početka. Nakon zastoja na bojištu, u hodu je preuzeo dužnost zapovjednika Sjevernog sektora i ondje doveo do brzog preokreta situacije na terenu. Ovaj operativni doseg okrunjen je kada se njemu osobno 08. kolovoza 1995. predao 21. kordunski korpus pod zapovijedanjem pukovnika Čede Bulata. Zbog vojnih i ratnih zasluga Stipetića je pratio glas najboljeg operativnog časnika ratne Hrvatske vojske, a proglašen je i počasnim građaninom Ogulina, Gline te Siska. Osim generala Antona Tusa, general Stipetić jedini je bivši zapovjednik JNA kojem je u Beogradu bilo suđeno zbog dezerterstva i izdaje.

General Stipetić bio je načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske od 2000. do 2002. godine, a s te dužnosti umirovljen je u činu stožernog generala. Kao načelnik GS OS RH, 2001. razgovarao je u svojstvu osumnjičenika s istražiteljima Haaškog suda. Tijekom tih razgovora, sumnje protiv njega pale su u vodu.

U dva mandata bio je vanjski stručni član Odbora za obranu Hrvatskog sabora, gdje je sudjelovao vrlo aktivno i konstruktivno. Bio je izrazito kritičan prema smjeru u kojem se kreće hrvatska država, kao i prema politikanstvu koje obilježava proslave obljetnice VRO Oluja u Kninu, zbog čega često nije niti pozivan u Knin.

Za aktivno sudjelovanje u Domovinskom ratu i doprinos u stvaranju Hrvatske vojske dobio je brojna odlikovanja:  Spomenicu Domovinskog rata, Red Nikole Šubića Zrinskog, Red bana Josipa Jelačića, Red hrvatskog pletera, Red kneza Domagoja s ogrlicom i Velered kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom.

Također, dobio je medalje Oluja i Bljesak te pohvalu i nagradu ministra obrane i načelnika Glavnog stožera.

Kako su jučer kasno navečer objavili hrvatski mediji, u subotu 9. prosinca 2017. tiho je preminuo Franjo Feldi, umirovljeni general-pukovnik Hrvatske vojske, i slikar. Za njega se u doba Domovinskoga rata govorilo kako je bio najboljim strategom i operativnim planerom na strani Republike Hrvatske i njenih obrambenih snaga.

General Feldi rođen je 1. siječnja 1938. godine, u Srijemskoj Mitrovici, no s obitelji on već 1947. seli u Zagreb, gdje je završio osnovnu školu i nižu gimnaziju, da bi se za Višu gimnaziju vratio u Mitrovicu, gdje i maturira 1957. godine. Tijekom školovanja učio je slikanje kod akademskog slikara Branka Jolera, i umjetnošću se nastavio baviti do svoje smrti, usprkos činjenici da je u njegovu životnom putu ipak vojni poziv vidljivo pretegao pri izboru karijere. Franjo Feldi je 1960. završio Vojnu akademiju KoV u Beogradu, a onda je i službovao širom Jugoslavije – u Brčkom, Slavonskoj Požegi, Sisku, Novom Pazaru, Beogradu i Zagrebu. Po završetku Ratne škole (SNO) on ostaje u Beogradu i na Ratnoj školi radi kao nastavnik Strategije do 1986. godine, kada po vlastitoj molbi dobiva premještaj u Zagreb. U srpnju 1991. godine, u činu pukovnika JNA, Feldija smjenjuju s dužnosti rukovoditelja ratnog plana 5. VO u Zagrebu, a on u kolovozu napušta JNA i 3. rujna 1991. priključuje se Zboru narodne garde.

Tijekom Domovinskog rata obnašao je brojne visoke vojne dužnosti u OS RH: bio je zadužen za operativu u Zapovjedništvu Zbora narodne garde, a prvi je načelnik Operativne uprave Glavnog stožera HV kod generala Antuna Tusa. Upavo na toj dužnosti dobiva promaknuće 10. ožujka 1992. godine, iz čina brigadira u čin general bojnika. Tijekom operacije „Medački džep“ Feldi je obnašao funkciju v.d. pomoćnika načelnika zaduženog za borbeni sektor u GS HV, kasnije je bio pomoćnik načelnika GS HV za izobrazbu i školstvo, a u doba vojno-redarstvene operacije „Oluja“ obavljao je funkciju načelnika za HV u Glavnom stožeru. U lipnju 1998. Franjo Feldi bio je promaknut u čin general-pukovnika, te imenovan prvim zapovjednikom Ratne škole OS RH „Ban Josip Jelačić“ sa zadaćom ustrojavanja i organiziranja njenog početka rada i prihvata I. naraštaja polaznika. Upravo je danas povodom njegove smrti bila organizirana i vrlo skromna komemoracija na Ratnoj školi „Ban Josip Jelačić“, koju trenutno polazi 20. naraštaj polaznika. S dužnosti na Hrvatskom vojnom učilištu Feldi je i umirovljen 30. prosinca 2002. godine – od kada on nastavlja živjeti u Zagrebu, posvećujući se obitelji i slikarstvu.

Franjo Feldi je tijekom života sudjelovao na nizu likovnih kolonija i izlagao na mnogobrojnim skupnim izložbama u Zagrebu, Delnicama, Zaprešiću i Sisku. Bio je član HLD Zagreb, ULS Zaprešić i Akademije Art Zaprešić, a imao je i nekoliko samostalnih izložbi u Zagrebu (knjižnica „Vjekoslav Majer“ i Galerija Zvonimir 2006. godine, Galerija URIHO 2008.), u Zaprešiću (Galerija Razvid, 2005.), Virovitici (2011. godine), da bi od 2013. do 2016. održao niz izložbi pod nazivom „Ratna priča“ (u Zadru, Požegi, Zagreb-URIHO). Uz to, svoje veze s rodnim krajem održao je članstvom u izvršnome odboru Udruge prognanih Hrvata Srijema, Bačke i Banata, kao i organiziranjem likovne kolonije Srijemskih slikara na Jarunu i Novim dvorima u Zaprešiću, u sklopu manifastacije „Srijem u Hrvatskoj“ u Lisinskom 2002. godine.

Kao aktivni sudionik Domovinskog rata, general Feldi u nekoliko je navrata svjedočio u raznim sudskim postupcima. Tako je u postupku protiv generala Rahima Ademija Franjo Feldi svjedočio u korist obrane u prosincu 2007. godine. Tada je obrazlagao da operativna uprava GS OS RH nije znala za operaciju „Medački džep“ dok ona nije izvedena, a da su na terenu tada postojale dvostruke linije zapovijedanja. Iskazujući pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu u rujnu 2009. godine, Feldi je kao prvi svjedok obrane svjedočio u korist optuženih generala Gotovine, Čermaka i Markača o pojedinim aspektima operacije „Oluja“. On je tada u posebnom ekspertnom izvješću na oko 60 stranica (potkrijepljeno s oko 1.200 raznih vojnih dokumenata) razradio strukturu te sustav zapovijedanja HV, posebno u odnosu na pozicije zapovjednika zbornih mjesta (ZM) i zbornih područja (ZP), te ulogu Vojne policije u toj strukturi. Među ostalim, on je ustrajao i u tvrdnji da je tada važeći službovnik HV-a bio izrađen za mirnodopsko vrijeme i nije se odnosio na izvanredne prilike kakve su vladale u Kninu nakon „Oluje“.

Za kraj spomenimo i činjenicu kako je baš Franjo Feldi autor službeno rađenog, dovršenog ali nikad objavljenog biografskog pregleda ratnog generalskog kadra hrvatskih oružanih snaga iz doba Domovinskoga rata – knjige koju se u kuloarima desetljećima spominjalo kao vrhunski izvor neugodnih pikanterija o nizu prominentnih vojno-političkih osobnosti novije povijesti RH.

Ispraćaj generala Franje Feldija bit će u četvrtak, 14. prosinca, u 12:10 sati, na zagrebačkom Krematoriju.

Povodom današnjeg sprovoda Ive Jelića –  general bojnika u mirovini, koji je preminuo u srijedu 6. siječnja 2016. godine – prenosimo tekst autorice Snježane Šetka, objavljen 7. siječnja ove godine u Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom “Ćerkice, znao mi je reći, ubili su moju Četvrtu“, dostupan u originalu na internetskoj adresi: http://m.slobodnadalmacija.hr/tabid/296/articleType/ArticleView/articleId/312273/Default.aspx

U 75. godini života umro je general Hrvatske vojske Ivo Jelić. Umoran od svih bitaka koje je vodio i dodatno iscrpljen bolešću, sklopio je svoje oči i otišao pred Božji sud.

Javnost će ga najviše pamtiti kao hrvatskog časnika, jednog od osnivača i prvog ratnog zapovjednika 4. brigade Zbora Narodne Garde s kojom je prošao sva ratišta od Zadra do Dubrovnika u obrani i oslobađanju Republike Hrvatske. Rođen je 20. ožujka 1941. godine u Liegeu u Belgiji odakle se s obitelji, kad je trebao poći u školu 1947. godine, vraća u Hrvatsku, u Lovreć, rodno selo svoga oca Marijana.

Ponosan i svoj, kakvi već jesu momci iz imotskog kraja, Ivo Jelić se za vojnu karijeru odlučio već kao 16-godišnjak, koji je temeljno vojno školovanje započeo u Dočasničkoj školi 1956. godine u Zadru. Vojnu akademiju kopnene vojske – smjer topništvo 1965. godine pohađao je i završio u Beogradu i Sarajevu. Službu u bivšoj vojsci završio je 31. prosinca 1989. godine odlaskom u mirovinu.

Ali čim je zagrmilo s Istoka, Jelić se nije dvoumio. Okupio je prijatelje i stao u obranu svoje Domovine, a znanje koje je stekao u JNA stavio je na raspolaganje svojoj državi. Svoje djelovanje u Domovinskom ratu započeo je preuzimanjem dužnosti koordinatora obrane općine Omiš sredinom kolovoza 1990. godine, a zatim je imenovan zapovjednikom stožera Teritorijalne obrane Splita, Solina i Kaštela. Kao jedan od utemeljitelja 4. brigade ZNG-e, bio je i njezin prvi zapovjednik od 28. travnja 1991. godine do 3. lipnja 1992. godine, kada odlazi na dužnost savjetnika za kopnenu vojsku u Hrvatsku ratnu mornaricu. Odlukom Vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga RH dr. Franje Tuđmana, poslan je u mirovinu 9. siječnja 1993. godine.

To su manje-više poznate činjenice koje o generalu Jeliću nitko ne može poreći. Ali odlaskom u mirovinu, Jelić nije mirovao. Svoj je život posvetio vojsci, a vojskom se bavio i u miru, radeći u braniteljskim udrugama. Bio je potpredsjednik Udruge veterana Domovinskog rata Hrvatske i ujedno predsjednik Udruge veterana Domovinskog rata Split. Stao je i na čelo Zajednice udruga svehrvatskih veterana i branitelja Domovinskog rata Hrvatske sa sjedištem u Splitu sa željom da ujedini hrvatske branitelje u borbi za prava i status koji im pripadaju. Manje je poznato da je bio i doživotni počasni predsjednik Udruge iz Domovinskog rata Devete srednjodalmatinske bojne HOS-a Rafael Vitez Boban Split. Bio je i počasni građanin Dugog Rata.

Izazvao je pravu buru u javnosti izjavom da su “Hrvatska i Srbija vodile dogovoreni rat“, nakon čega su ga mnogi branitelji prozivali i okretali glavu od njega kad bi ga sreli. Ali Ivo Jelić se nije bojao. Nije ustuknuo. Nikada nije prežalio što je ukinuta 4. brigada HV-e. ‘Ćerkice’, znao mi je reći dok je svakodnevno u hotelu Split, pisao svoju knjigu ‘Čovjek i rat’,

“Četvrta je moje dijete, a ona je ubijena, više je nema. A ta je brigada u prvoj godini rata, bez ijednog tenka i topa zaustavila tri puta nadmoćniju i naoružaniju vojsku JNA. A samo u svibnju ‘92., razvučena od Zadra do Dubrovnika, Četvrta je JNA dovela do toga da su oni kao miševi bježali pred nama. I onda su oni ukinuli takvu postrojbu. Ne mogu to shvatiti”

govorio je Ivo. I baš stoga, kad se grad Split odlučio odužiti braniteljima izgradnjom spomenika brigadi, Ivo Jelić nije htio doći na svečanost otkrivanja spomenika. Smatrao je da se spomenici dižu mrtvima, a brigada je za nj ostala živa zauvijek.

I koliko god je njegov vojni hod u HV-u bio vezan uz 4. brigadu, toliko su na njegovu karijeru utjecali predsjednici. Tuđman ga je vrlo rano umirovio, s Mesićem je bio na ti i na Pantovčak je u njegovo vrijeme mogao doći kad god je htio. Mesić ga je odlikovao Redom kneza Domagoja za vojne zasluge, a kad je Jelić vidio da se stvari ne rješavaju, napisao mu je pismo i vratio odlikovanje. Josipović ga je odlikovao Redom bana Josipa Jelačića za doprinos u obrani Hrvatske, ali i zbog jasnoće stavova o društvenim i političkim pitanjima.

Nije podnosio nepravdu osobito prema braniteljima, a i sam je morao voditi pravnu bitku da uopće dokaže da je bio gardist i dragovoljac, jer ga “u sustavu nije bilo” iako je stvarao i zapovjedao najboljom brigadom. Jedini sam zapovjednik brigade koji nije invalid, znao bi mi reći, svi su drugi ostvarili status invalida.

Upozoravao je na pljačku u privatizaciji i smatrao da političari moraju služiti svome narodu, jednako kao i svi drugi ljudi, koji god posao radili. “Ćerkice”, rekao mi je jednom zgodom, “sretan sam što sam mogao služiti svom narodu. Činio sam to najbolje što sam znao.” I nikada nije, ni po cijenu života, dopustio da mu itko dirne u dostojanstvo. Ostao je ponosan i svoj do kraja. Neka sada počiva u miru Božjem.

Noćas je u 87. godini preminuo Martin Špegelj – stožerni general HV u mirovini, svojedobni ministar obrane RH i jedan od žestokih kritičara svih negativnosti vezanih uz vođenje Domovinskoga rata na produžen i špekulativan način.

General Špegelj bio je rođen 11. studenog 1927. godine, u Starom Gradcu nedaleko Pitomače. Nakon sudjelovanja u Drugom svjetskome ratu, on je do umirovljenja nastavio vojnu karijeru u Oružanim snagama Jugoslavije – da bi se onda ponovo aktivirao u samim počecima nove Hrvatske. Tu je zapamćen kao ukupno drugi ministar obrane RH, koji je na to mjesto stupio 24. kolovoza 1990. godine, nakon samo tri mjeseca koliko je na tom vrućem stolcu izdržao Petar Kriste. Ministarsku je dužnost Špegelj obnašao gotovo godinu dana, tijekom kojih je posebice radio na jačanju obrambenih sposobnosti Hrvatske, te osnaživanju svekolikih odnosa Hrvatske sa Slovenijom – prvenstveno radi zajedničkog planiranja i provođenja obrane pred agresijom iz Beograda, koju je ispravno predvidio i protumačio.

S vrha MORH-a Martin Špegelj odlazi 2. srpnja 1991. godine, da bi u kontroverznim okolnostima još neko vrijeme ostao zapovjednikom Zbora narodne garde (ZNG), a onda i samo članom Kriznog štaba RH. Nedugo nakon toga, tijekom druge polovice 1991. godine, Špegelj je i Glavni inspektor obrane RH – što je dužnost s koje on odlazi zadnjega dana 1992. godine. U tu svoju drugu mirovinu, Martin Špegelj je otišao s činom generala zbora, da bi 2000. godine bio promaknut u stožernog generala.

Postupak postupnog smjenjivanja Martina Špegelja sa svih dužnosti, kao i smjer razvoja te opremanja Oružanih snaga RH kojim su udarili njegovi nasljednici, ostale su neke od duboko kontroverznih tema moderne hrvatske povijesti. Dapače, u tim se godinama lako nalazi i temelj kasnijeg postojanja više paralelnih priča o velikome broju događaja i vojno-razvojnih tema koje su obilježile Domovinski rat, ali i period od najmanje pet godina nakon njegova završetka. U svim je tim razmimoilaženjima Martin Špegelj i kasnije sudjelovao – prvo objavom svoje knjige memoara 2001. godine, a onda i putem medija, raznih diskusija te sudskih svjedočenja. Ovoj temi, kao i životu te djelu generala Špegelja, detaljnije smo se na portalu Obris.org posvetili prošloga ljeta, kad je naš danas pokojni suradnik i prijatelj Boris Švel prikazao “Sjećanja vojnika” – memoare generala Špegelja, jednu od referentnih knjiga za shvaćanje moderne RH i podijeljenih korijena njenog obrambenog sustava.

Uz svoja stara odlikovanja, među ostalim i Orden za hrabrost te Partizansku zvijezdu, pokojni Martin Špegelj bio je nositeljem i niza kasnijih priznanja – od Reda kneza Domagoja s ogrlicom, preko Velereda kralja Petra Krešimira IV s lentom i Danicom, pa sve do Velereda kraljice Jelene s lentom i Danicom, kojim ga je odlikovao predsjednik Ivo Josipović 2011. godine, povodom proslave 20. obljetnice ustroja Oružanih snaga RH.

S obzirom na današnji sprovod, kojim će s ovoga svijeta i stvarno otići Boris Švel mlađi, smatramo potrebnim reči nekoliko riječi o osobi i djelu te, po mnogome iznimne osobe.

Kao prvo, riječ je bila o čovjeku iznimno širokog obrazovanja i lepeze interesa – osobe koja se današnjem dobu radikalne specijalizacije prilagodila tako da se istovremeno specijalizirao u barem tri potpuno odvojena i profilirana smjera. Dok zasigurno ima pozvanijih za opisivanje njegove osnovne karijere pravnika (gdje je nakon diplome položio i pravosudni ispit, te nakon niza poslova došao i do vlastitog odvjetničkog ureda) ili njegovih opsežnih djelatnosti u žanru znastvene fantastike (gdje je po pitanju uređivanja i pisanja bio nagrađivani i autor i urednik), ovdje bi se osvrnuli na njegovu prvu intelektualnu ljubav – vojništvo kao praksu, struku i znanost.

Od danas malobrojne rodbine moglo se čuti kako je, dok je većina djece bila odgajana na igračkama i bajkama, Boris Švel  rastao na pričama iz domene vojne povijesti i tehnike. Osim što su takve teme golicale i njegovu intelektualnu žeđ, tome vjerojatno treba razloga tražiti i u osobi oca – također Borisa Švela (starijega), osobe koja je sticajem okolnosti završila i građevinu, ali i vojnu akademiju u Italiji, dok su očeve priče o davnim ratovima sasvim sudbinski u jednome trenutku opet postale realnošću i javom. No, bilo kako bilo, to se sjeme itekako prihvatilo.

Idući korak, još uvijek prilično davan i suštinski te donekle bitan, predstavljalo je njegovo služenje vojnoga roka u JNA. Škola rezervnih oficira u Zadru, kako je kasnije volio pričati “Jedina sredina koju sam vidio, a da je odgovarala pojmu vojske kako sam si ga ja na temelju priča zamislio da treba biti“, bila je izbor nekih znanja. Pa ipak, radilo se tu već o periodu 1991. godine, kada je rat bio na horizontu – tako da je prekomanda na staž u Banja Luku tu zapravo donijela susret s realnošću – s vojskom bez intelektualizma, s rezervistima koji pristižu u postrojbe, s kaosom priprema za rat, vojno-policijskih operacija iz prve polovice 91. i intenzivnim političkim raslojavanjima koja su sve te procese pratila. Boris Švel je tu uspio gotovo nemoguće. Odslužio je vojni rok do kraja, a u Hrvatsku se vratio s ponešto vojne opreme i knjiga – mlad, donekle uvježban i vješt kao potencijalni topnički časnik, te spreman pomoći domovini koju je volio.

U Zagrebu postaje pripadnik Narodne zaštite, neko vrijeme kao takav i djeluje – za što je dobio i famoznu Spomenicu – a vraća se i na Pravni fakultet kojeg je prije rata uspješno upisao. Tu – u kaosu ustrojavanja začetaka hrvatske vojske – njemu iz nekih, nikad do kraja dokučivih razloga, na Odsjeku za obranu ukidaju staru vojnu knjižicu, ali mu brišu i sve što je u njoj stajalo, i čin, ali i vojnu specijalnost – pa tako isti za neko vrijeme ostaje topnički časnik samo po sjećanjima i znanju. No to nije spriječilo sudbinu da ga iz pješačkoga postroja izvuče kolega iz Zadra, zbunjen njegovim krivim svrstavanjem, ne bi li ga onda pokušao i preraspodjeliti natrag u redove “kraljice bojišta”.

Dok od tog prerasporeda nije bilo ništa, dugotrajno se bitnijim pokazao poziv da, dok čeka birokraciju, napiše nešto za podlistak te topničke postrojbe – što je Boris Švel rado i učinio. Na temelju tog pisanja, on se ubrzo našao pozvan i od skupine koja je u Ministarstvu obrane ustrojavala novo glasilo, te je u Hrvatskom vojniku počeo surađivati od vrlo ranih dana, paralelno s fakultetom, kome se počeo posvećivati tijekom čekanja. Doduše – što će se kasnije pokazati bitnim – ta je suradnja s HVojnikom bila honorarna i vanjska, što ne bi bio problem da država koju smo ustrojili temeljem Domovinskoga rata nije kasnije ispala toliko suha, birokratska i formama opsjednuta.

Kao vanjski suradnik Hrvatskog vojnika, Boris Švel mlađi je tijekom narednih jedanaest godina postao autorom gotovo tisuću stručnih i objavljenih tekstova. Oni su bili i tematski konzistentni, budući se on kao autor koncentrirao prvo na topništvo (temeljem svog JNA obrazovanja), a onda i na šire polje naoružanja i opreme kopnene vojske. Na tom je temelju kasnije Boris još jednom proširio opus – orijentiravši se dodatno i na temu ratnih mornarica, njihove tehnike, ustroja i djelovanja. Točan popis svih ovih tekstova nije lako ustanoviti, budući je Hrvatski vojnik, službeno glasilo MORH-a, tih godina za sebe tvrdio da je stručni časopis, a ipak nije prošao sve prijave i prilagodbe radnih procesa, pa da ga takvim krene smatrati i bibliotekarska struka (što znači i da u njemu objavljeni časopisi nikad nisu sustavno klasificirani i onda vrednovani, bez obzira na stil, opremu i kvalitetu). Pa ipak, to je djelovanje neosporno, s mnogo priznatih svjedoka.

Tijekom tog radnog perioda, koji se preklapao s ponešto oduženim studijem prava, Boris Švel je pisao, s urednicima Hrvatskog vojnika i još nekih stručno bliskih glasila prijateljevao, ali i terenski radio. Kada su ga zadužili da proširi krug autora, u redakciju je doveo niz tada mladih ljudi, kojima je potom godinama bio mentor u pisanju i radu. Ovo je put kojim je i autor ovoga teksta od prijatelja s fakulteta postao dodatno i kolega iz redakcije. Uz objavu znanstvenih radova na teme obrane mimo MORH-a, Boris Švel mlađi je za Hrvatski vojnik izvještavao i s niza međunarodnih vojnih vježbi, te vojnih brodova koji bi ponekad navratili u Hrvatsku. Na neki danas zbunjujući način, kao vanjski suradnik Vojnih glasila završio je i kao voditelj barem jedne službene delegacije MORH-a na vojnom primanju organiziranom na takvom stranom ratnome brodu. Pa ipak, kada mu se nije ostvarila najveća želja – da po kadrovskim promjenama s početka 2000. godina na stalnom radnome mjestu naslijedi prijatelja, na mjestu urednika mornarice u Hrvatskom vojniku – on je s vojništvom napravio rez. Ostavio se te djelatnosti, za koju je prikupio more materijala, da čak nije ni naplatio dugovanja.

Švel se tada vratio fakultetu, diplomirao pravo, a onda se njime i počeo baviti kao glavnim zanimanjem. Za to vrijeme, njegova se strast za pisanom riječi prelila u književnost. U žanru znastvene fantastike pisao je priče, uređivao glasilo tematskoga kluba iz Zagreba, i tu je pronašao dio utjehe mimo vojništva – aktivnosti koja je ostala ograničena na hobby i temu za duge kave s prijateljima, od kojih je većina s područjem obrane imala itekakve veze.

Tako je ostalo sve do početka 2012. godine, kada je odlučio da je dovoljno vremena prošlo i da pisanje na vojne teme više ne boli. Sudjelovao je u osnivanju udruge građana “Udruga OBRIS – Obrana i sigurnost”, kojoj je postao tajnikom. Ujedno, krenuo je pisati i za ovaj portal, a na teme koje je volio još od nekad. I ovoga ljeta, prije odlaska na more i onda neočekivane hospitalizacije, aktivno je komunicirao i na vojne teme – planirajući niz zanimljivih tekstova za kasno ljeto i jesen.

Njegovim preranim odlaskom ovaj portal, ali i malobrojna stručna javnost na teme obrane, sigurnosti i vojništva u Hrvatskoj, ostali su bitno siromašniji. I to je siromaštvo dublje nego što bi se činilo na prvi dojam, budući je Boris Švel aktivno komunicirao, diskutirao i družio se s većim brojem aktera, pokretača i provoditelja reformi te razvojnih napora na polju obrane u Hrvatskoj. Ipak, kako je bio tek pripadnik Narodne zaštite i suradnik Ministarstva na honorarnoj bazi, službene ga vojne počasti pri pogrebu ne sljeduju, a svima koji su ga poznavali ostaju tek uspomene i mnoštvo stranica kvalitetnoga teksta.

Dok propisni nekrolog traži snage te vremena, kojeg tek treba teškom mukom skupiti, neke se stvari za prvu silu mogu i drugim putevima iskazati!

Teško će biti dostojnog nastavka djelima kao što su “Tko čuva Jadran (nekad i sad)?” i “Kakva ronilica za HRM?” o poukama iz prošlosti, analitički pronicljivom tekstu kao što je “Velolučki program za Alžir?” – ili pak pogledu u budućnost, kakav je naš Boris bacio u tekstovima “Pouke iz primopredaje Grebenovih plovila za Crnu Goru” i “Obalni radari za Crnu Goru“.

O prikazima knjiga koje je za čitatelje portala Obris.org sastavio, da i ne govorimo!

Imra Agotić, general zbora u mirovini, 1943. – 2012.

Danas, 18. ožujka 2012. godine, iznenada je u 70. godini umro general zbora u mirovini Imra Agotić. U očima mnogih, on je pripadao u Veliku četvorku generala koji su uspostavili Hrvatsku vojsku kakvu danas poznajemo.

Imra Agotić, rođen 12. siječnja 1943. u Gorjanima, u Hrvatsku vojsku prešao je u činu pukovnika, iz redova zapovjedništva jugoslavenskog 5. korpusa RV i PVO. Iz tog je perioda ostalo zapamćeno i njegovo pregovaranje s general-potpukovnikom JNA Andrijom Rašetom, s kojim je 22. studenog 1991. godine Agotić, a u ime Vlade RH, potpisao Sporazum o povlačenju JNA s teritorija Republike Hrvatske.

Agotić je, a nakon ostavke Martina Špegelja na mjesta ministra obrane i zapovjednika ZNG, postao načelnik stožera Zbora narodne garde. U svojim memoarima Špegelj ga iz tih dana opisuje kao “… odličnog i sposobnog vojnika,ali ubačenog u očajnu situaciju.” Nastavlja: “Hrabro je prionuo na posao i zaista ne znam što bi se dogodilo s postrojbama ZNG da nije bilo tako“. Nakon glavnine operacija Domovinskog rata Agotić je, sada već u činu general pukovnika, 12. ožujka 1996.  imenovan pomoćnikom načelnika Glavnog stožera HV za HRZ i PZO.

Kasnije je, kao general zbora u mirovini, obavljao i dužnosti savjetnika predsjednika Stjepana Mesića – za obranu i vojna pitanja, od početka Mesićeva prvog mandata, pa do 3. veljače 2003. godine, kada je te dužnosti razriješen. Odmah nakon ovog razrješenja, preuzeo je dužnosti savjetnika predsjednika Republike za nacionalnu sigurnost, koju je obavljao do početka drugog mandata predsjednika Stjepana Mesića 2005. godine. Kod predsjednika Ive Josipovića bio je na čelu Povjereništva za vojna odlikovanja i priznanja.

Svjedočio je i pred sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu, u postupcima protiv “Vukovarske trojke”, te Slobodana Miloševića.

Još je krajem prošle godine zabilježena i njegova izjava kako se mora pronaći novac za nabavu borbenih zrakoplova, budući da “Hrvatska više nikad neće imati borbeni zrakoplov ako se izgubi kontinuitet zrakoplovstva i borbenih zrakoplova za kontrolu hrvatskoga zračnog prostora“.

Krajem siječnja bio je jedan od sudionika neuobičajenog radnog sastanka o održavanju i razvoju sigurnosnog i obrambenog sustava Republike Hrvatske, organiziranog na Pantovčaku od predsjednika Ive Josipovića, a prije samo koji dan  upoznao se i s nacrtom novog SPO-a, o kojem nažalost više neće diskutirati.

General-pukovnik Blagoje Adžić – za mnoge je pravo lice JNA

Nakon godina tišine i samoizolacije, Blagoje Adžić konačno je pobjegao svima koji su ga uopće i mislili ganjati. I tužiteljima, i sudovima, ali i novinarima te povjesničarima. Čovjek koji je početkom 1990-tih ostao zapamćen kao otjelotvoreno grubo i sirovo lice JNA, jedan iz najužeg kruga „grobara Jugoslavije“, umro je nakon navodno duge i teške bolesti, 1. ožujka u 80-toj godini. Blagoje Adžić, general pukovnik u mirovini, pokopan je na Centralnome groblju u Beogradu u subotu, 3. ožujka 2012. godine. Sprovodu je bila prisutna samo najuža obitelj, a prije pogreba je navodno održana i omanja komemoracija na Banjici. Notornost je stekao kao zadnji načelnik Generalštaba JNA i vršitelj dužnosti sekretara za narodnu obranu u Predsjedništvu SFR Jugoslavije u vrijeme njenog raspadanja, kada je sa – a onda i bez Veljka Kadijevića, odveo Jugoslaviju u rat, a JNA u propast.

Put do slave

Iako rođen 2. rujna 1932. godine, računao se sudionikom NOB, gdje mu neki izvori bilježe i preživljavanje pokolja u rodnome selu Pridvorica kod Gackog. Od vojnih škola, prvo je 1953. završio Školu za aktivne oficire veze, nakon čega je 1. kolovoza proizveden u čin pješadijskog potporučnika. Od tada se dizao kroz pješačke činove, da bi 22. prosinca 1977. postao pješadijskim pukovnikom. Tijekom tog vremena završio je i Školu za usavršavanje pješadijskih oficira (1961.), Školu stranih jezika (1966.), Višu vojnu akademiju Frunze u Sovjetskome Savezu (1969.) i Ratnu školu JNA (1972.).
U svoj prvi generalski čin, u general-majora, Blagoje Adžić uzdignut je 22. prosinca 1982. godine, kada mu je i ispitna tema za general-majora bila vezana uz kopnene snage – „Organizacija komandovanja celokupnim snagama i rukovođenje borbenim dejstvima u zoni odgovornosti divizije – problemi i predlozi“. Do unapređenja u general-potpukovnika, krajem 1987. godine, završio je i jednogodišnji obrazovni ciklus u Školi opštenarodne odbrane, najvišoj školi JNA. Svoje zadnje unapređenje u SFRJ Adžić je dobio 22. prosinca 1989. godine, dostigavši čin general-pukovnika. Nakon nepunih devet mjeseci na mjestu zamjenika načelnika GŠ OS SFRJ (od 10. siječnja 1989. do 28. rujna 1989.) – 29. rujna 1989. imenovan je na dužnost načelnika GŠ OS SFRJ – što je obavljao do 27. veljače 1992. godine. Tada ga je na dužnosti načelnika GŠ OS SFRJ, a kao vršitelj dužnosti, zamijenio Života Panić – dok je Adžić postao vršitelj dužnosti saveznog sekretara za narodnu obranu (namjesto Veljka Kadijevića, penzioniranog 25. veljače 1992. godine).

Generalski vrh JNA u doba otpočinjanja sukoba u SFRJ

Kvalitete visokog zapovjednika

Tijekom ovog perioda, ključnog za otisnuće u ratni smjer raspada Jugoslavije, Adžić – izričito pješački časnik, kojeg je životni put proveo čitavom skalom zapovjednih dužnosti – pokazao je sve tipične mane koje stereotipi vežu uz mirnodopske socijalističke časnike. Ako na stranu ostavimo kvalifikacije tipa one Ljubodraga Stojadinovića iz knjige „Film koji je zapalio Jugoslaviju“ – gdje se Adzića opisuje kao brkatog generala „koji nije voleo rasprave, niti imao znanja da u njima učestvuje“ – ipak ostaje vidljiv njegov manjak ozbiljne i široke vizije, nesposobnost sagledavanja cjeline političkih i društvenih posljedica osobnog djelovanja te sklonost osobnom miješanju u upravljanje sve do mikro-razine (kakvo mu Branko Mamula, a kroz navode Kadijevićevih izjava, pripisuje pri operacijama JNA u Sloveniji). Kada se te mane kombinira s zapovjednom odgovornošću za vojno-stručni fijasko ratnih operacija provođenih tijekom njegova mandata na čelu JNA, sada pokojni general pukovnik Blagoje Adžić ocrtava se kao jedan u cjelini katastrofalno neuspješan vrhovni zapovjednik. Ako pak u obzir uzmemo priče i navodne iskaze suvremenika, „general Brka“ svojom kombinacijom neznanja, tvrdoće i karikaturalne odvojenosti od realiteta poprima obrise ozbiljnog kandidata za titulu najnesposobnijeg visokog vojnog zapovjednika 20. stoljeća.
Nesnalaženje u vrhovnom zapovijedanju združenim djelovanjima, koja su u slučaju osvajanja Vukovara imala za posljedicu degeneraciju čitavog sukoba – u ulične borbe, s masivnim korištenjem vatrene moći i pješačkog napredovanja, i s oklopnim snagama koje se baš i nisu s ikim koordinirale, a sve grubo nalik na njemačka djelovanja u Staljingradu ili rusko osvajanje Berlina – jasno govori i o manjku vojno-stručne vizije te naobrazbe na nizu razina tadašnje JNA, a posebice u njenom samome vrhu.

Dok je umirovljeni admiral flote Branko Mamula još 2010. za Slobodnu Dalmaciju nedvojbeno ustvrdio: „Strateški i vojno gledano, Vukovar nije bio značajna točka. Ne mogu razumjeti zašto je Armija upotrijebila tolike snage u napadu na strateški nebitan grad, a mogla ga je samo zaobići i zaustaviti se u Zagrebu. Nije bilo vojne logike u napadu na Vukovar“, Andrija Rašeta, još jednog u plejadi umirovljenih jugo-generala, u intervju-u danom Hrvatskoj televiziji 2011. godine povodom obilježavanja 20. godišnjice okupacije Vukovara bio je ponešto uvijeniji. „To je bila taktička pogreška. Trebalo je udarati na druge gradove, a Vukovar bi kad-tad pao“, kaže Rašeta sredinom studenog 2011. godine, i nastavlja „JNA se zadržala u Vukovaru, koji se pokazao kao tvrd orah. Trebalo je ići na odsecanje Osijeka, Đakova i u pravcu Banja Luka – Pakrac – Virovitica“. No, može li takva, blago rečeno taktička pogreška – koja zaustavi čitavu operaciju, pa i čitav pohod – biti gledana samo kao taktička pogreška? Definitivno ne, posebno kada se sagleda da je ovakvih „Vukovar-situacija“ JNA imala i na drugim dijelovima šireg bojišta – recimo, oko Dubrovnika i Zadra, gdje doduše više nije došlo do grubog i konačnog osvajanja nakon uspostave kakve-takve opsade spomenutih gradova.

U takvoj JNA je Blagoje Adžić bio do 8. svibnja 1992. godine, kada je poslan u penziju zajedno s grupom od 38 generala i admirala – da bi ga i na mjestu vršitelja dužnosti saveznog sekretara za narodnu obranu zamijenio Života Panić, do tada također i sam puni načelnik GŠ OS SFRJ. To je doba kada se pod upravljačkom palicom Slobodana Miloševića SFRJ transformirala u Saveznu republiku Jugoslaviju (proglašenu 27. travnja 1992.), dok se JNA pretvarala u Vojsku Jugoslavije (od 20. svibnja 1992. godine). Služba u sada Vojsci Jugoslavije konačno je Adžiću i formalno prestala, a po vlastitome zahtjevu, 31. prosinca 1992. godine. Nakon toga se nije pojavljivao u javnosti – čak ni 18. ožujka 2006. godine, na pogrebu Slobodana Miloševića, kada su ga mnogi očekivali.

Zločini i uništenje

Iako je za mandata Blagoja Adžića na vrhu JNA ta vojska sudjelovala u ratovima na prostoru Slovenije i Hrvatske, a započeta su i sukobljavanja u Bosni i Hercegovini, njega se do sada sudski krenulo procesuirati samo temeljem optužnice podnesene 1991. godine vukovarskom Županijskome sudu (predmet ustupljen Županijskome sudu u Osijeku). O tom postupku, pokrenutom zbog sumnji na počinjenje zločina genocida te ratnog zločina protiv civila, ratnih zarobljenika i bolesnika, ponešto se govorilo tijekom posljednjih godina, ali se bitno manje i stvarno postupalo. Ipak, ono što nije postalo predmetom ni takvog pro forma postupka, bila je uloga Blagoja Adžića u razaranjima vojne imovine bivše JNA na prostoru Hrvatske.

Podzemni dio zrakoplovne baze Željava u “zlatno doba”

Naime, kako donosi Slobodna Dalmacija još 2009. godine, upravo je on 7. studenog 1991. izdao zapovijed o uništenju svih objekata JNA na prostoru Hrvatske – čiji je dio u posljednjim danima JNA bilo i dizanje u zrak zrakoplovne baze Željava, nedaleko Bihaća 16. svibnja 1992. godine. Tada je, a prilikom povlačenja, u podzemnome kompleksu baze detonirano oko 56 tona eksploziva, čime je čitav objekt trajno stavljen izvan funkcije. Vrijednost tog vojnog kompleksa, dovršenog 1968. godine, procjenjivala se na 8 milijardi USD – i za taj gubitak nitko nije odgovarao.

Za najskuplje uništenje nekretnine na prostoru Republike Hrvatske tijekom Domovinskoga rata nije odgovarao sada pokojni Blagoje Adžić, koji je uništenje zapovjedio, kao ni tadašnji zapovjednik Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane general-potpukovnik Božidar Stevanović, koji je tu zapovijed trebao proslijediti na teren, a niti potpukovnik Milan Nemičanin, zadnji zapovjednik zrakoplovne baze i garnizona Željava, koji je zapovijed u djelo proveo.

Željava nakon eksplozije i devastacije