Djelce Taktika i doživljaj bitke u doba Napoleona bavi se točno onim što mu naslov kaže: taktikom postrojbi niže razine, uglavnom do bojne, kao i neposrednim iskustvima iz bitaka i pohoda napoleonskoga doba. Autor Rory Muir, inače povjesničar s nizom objavljenih knjiga na temu napoleonskih ratova, sačinio je knjigu isključivo iz sekundarnih izvora i uz to prilično anglocentrično. No ipak, svojom čvrstom strukturom i obiljem podataka ovo djelo nije bez vrijednosti.

Knjiga je podijeljena u četiri dijela, svaki s dva do pet poglavlja, a koji obrađuju pojedine aspekte taktike i same borbe. U prvom, uvodnom dijelu autor se bavi općenito iščekivanjem bitke i samim bitkama i bojnim poljima. Drugi dio razrađuje redom: topništvo, lako pješaštvo, pješaštvo (općenito), te konjaništvo. Treći dio opisuje ulogu generala, zatim  stožernih časnika, trupnih časnika, pitanja morala i kohezije postrojbi, kao i stavove i osjećaje sudionika borbi. Naposljetku, završni dio bavi se efektima pobjede, odnosno poraza, kao i tipičnim zbivanjima koja bi uslijedila neposredno nakon bitke.

Sam autor izražava žaljenje da je naišao na jako malo ne-engleskih izvora. Ovo mu je teško za povjerovati: s obzirom da se kao Britanac oslonio na sekundarne izvore, tj. građu koja već jest prikupljena i otisnuta, ne čudi anglocentričnost konačnog rezultata, što je i najveća pojedinačna zamjerka ovoj knjizi. Autor tek tu i tamo citira pokoji francuski, ruski ili pruski izvor, ali zbilja zgodimice. Uistinu je teško povjerovati da drugdje po Europi nema dnevničke građe, privatne korespondencije, memoara itd.!

S druge strane, jednom kad se prihvate ograničenja ovog djelca – u prvom redu vizura, iz koje su se Napoleonski ratovi sastojali od Poluotočnog pohoda i Waterlooa – knjiga daje dosta zanimljivih podataka i anegdota. Posebno je zanimljiv samostalni esej u kojem autor na kraju knjige razmatra izvore koje je rabio. No ilustracije su rudimentarne, a brojčani podaci također zgodimični i dani više uzgred. Knjiga, dakle, nije sveobuhvatna (a kamoli komparativna) analiza, već nabrajanje zgoda kroz koje su prolazili vojnici, dočasnici i časnici.

Uzevši navedeno u obzir, knjiga Taktika i doživljaj bitke u doba Napoleona može se preporučiti samo najzagriženijim proučavateljima Napoleonskih ratova, i to samo ako su spremni prihvatiti ograničenja ovog djelca. Ostali čitatelji mogu je komotno preskočiti.

Podaci o knjizi:

Tactics and the Experience of Battle in the Age of Napoleon, Rory Muir, 342 stranice s indeksom, dodatak: esej o bibliografiji, izdanje Yale University Press, New Haven i London 1998., 2000.

Uobičajenom domaćem proučavatelju Revolucionarnih i Napoleonskih ratova sudjelovanje britanske vojske rado promakne, s jasnom iznimkom finalne bitke kod Waterlooa. Uistinu, u množini Napoleonovih pohoda – primjerice talijanskih, egipatskih, protiv Austrije i Pruske, te konačno u Rusiji – svekoliki Poluotočni pohod nešto je poput sporednog ratišta. Jasno, za Britance je ova kampanja u središtu interesa.

To se odražava i u knjizi Wellingtonove vojske autora Phillipea J. Haythornthwaitea, premda je metodologija proučavanja ponešto drukčija od onih na koje smo navikli. Naime, u Anglosasa nije neuobičajeno izdvojiti nekog znamenitog vojskovođu – u ovom slučaju to je Arthur Wellesley, prvi vojvoda od Wellingtona – te ga pratiti kroz opise vojski kojima je zapovijedao, odnosno kroz pohode koje je poduzimao. Takva je i ova knjiga, s težištem na prikazu vojske, dok su kampanje opisane uzgred, podrazumijevajući da su čitatelju ionako uglavnom poznate.

Knjiga je podijeljena u 15 poglavlja. Prva dva bave se općenito položajem Britanije i vojnim sustavom. Sljedeća tri bave se novačenjem časnika i vojnika, te svakodnevnim životom u vojsci. Čak sedam poglavlja posvećeno je pojedinačnim rodovima: pješaštvu, konjaništvu topništvu i inženjeriji, opskrbništvu, sanitetu, strancima u britanskoj vojsci, te, naposljetku, zapovjedništvima i stožerima. Posljednja poglavlja posvećena su domovinskom frontu, doživljaju pohoda, te konačno i samim kampanjama. Poglavlja nose prikladne naslove, u pravilu temeljem suvremeničkih citata. Primjerice, ‘Vjerni i ljubljeni‘ odnosi se na časnike i na onodobni uvod ukaza kojim je netko proglašen časnikom, ili ‘Više nego što ih se možemo riješiti‘ odnosi se na Wellingtonovu primjedbu o njegovim stožernim časnicima.

Iz knjige se puno doznaje o onodobnom britanskom sustavu novačenja vojnika i časnika u malu profesionalnu vojsku (samim time, prilično arhaičnu po mjerilima Napoleonskih ratova). Bio je to sustav u kojemu su časnički činovi još uvijek bili na prodaju, a novačenje vojnika ponekad je poprimalo bizarne oblike. Tako saznajemo o sastavu skupina časnika i dočasnika koje su išle naokolo i vabile ljude, u pravilu u pratnji svirača, ali ponekad i patuljaka odbjeglih iz cirkusa (!) ili plemkinja koje bi novacima darivale poljupce (!). Jednom riječju, novačenje u pukovnije bilo je zahtjevan posao koji je tražio stamenu pojavu, slatkorječivost i lukavost. Sve to bilo je u oštroj opreci s prisilnim novačenjem u Kraljevsku mornaricu, gdje se skupljalo nasumične namjernike i pod bajunetama ih vodilo na brod. O mornarici je ipak ovisio opstanak zemlje, dok je vojska bila nešto bez čega se moglo.

Nadalje, puno doznajemo i o smještaju vojske u domovini i na pohodu, plaćama i sljedovanjima, disciplini i kaznama, naoružanju i ustroju, kao i o taktici rodova na bojištu. Primjerice, onodobna britanska vojska imala je razmjerno jako malo konjaništva i topništva. No, dok je konjaništvo jednostavno ‘galopiralo posvuda‘, topništvo je imalo svoj vlastiti sustav školovanja i unapređivanja časnika, a inventivnošću je nadoknađivalo malobrojnost, primjerice izumom te primjenom šrapnela i raketa.

Knjiga je opremljena vrlo korisnim dodacima, poput pregleda proračunskih troškova (ukratko danih i na početku), popisa postrojbi i jako dobrodošlog rječnika tadašnjih vojnih izraza. Uostalom, napisana je vrlo pitkim stilom, uz obilno citiranje onodobnih izvora, s posljedično ponekad neobičnim pravopisom. Zaključno, ovu knjigu možemo toplo preporučiti proučavateljima Revolucionarnih i Napoleonskih ratova koji se žele podrobnije uputiti u onodobnu britansku vojsku.

Podaci o knjizi:

THE ARMIES OF WELLINGTON, autor Philip J. Haythornthwaite., ilustrirano, 318 stranica s dodacima i indeksom, izdanje Brockhampton Press, UK, 1998.

Armies of the Napoleonic period, Barnsley 2011.

Nakon uvoda u kojemu su skicirane kampanje od rata Treće koalicije 1805. do Waterlooa (a podrazumijeva se da su čitatelju ionako poznate), knjigu – posve prirodno – otvara članak o francuskoj vojsci iz pera samoga urednika. Ovaj članak prilično je sažet i obrađuje ustroj tek od 1803. godine nadalje. Ovo držimo oprostivim, budući je francuska vojska inače dosta pokrivena drugom literaturom. Slijede vrlo kvalitetni i ujednačeni prikazi ruske vojske (autor Alexander Mikaberidze) i austrijske vojske (David Hollins), dok prikaz pruske vojske (Oliver Schmidt) odražava kaotično stanje u pruskoj državi i reforme koje su provođene u hodu, ne bi li pruska vojska ponovno postala poslovično učinkovitom. Prikaz britanske vojske (ponovno Gregory Fremont-Barnes) vrlo je pregledan, dok pravu slasticu predstavlja prikaz vojski Rajnskoga Saveza (John H. Gill).

Naime, ne samo što je Rheinbund bio Napoleonova tvorevina, već su i pojedine države-članice često bile sačinjene od raznih prijašnjih entiteta. Posljedično, i vojske Rheinbunda varirale su kvalitetom i ustrojem. Primjerice, posve umjetna kraljevina Westfalia imala je Napoleonovog mlađeg brata na prijestolju i vojsku prekopiranu od francuske, dok je kraljevina Bavarska uživala priličnu autonomiju glede ustroja i doktrine vojske. I veličine kontingenta koje su Napoleonu davale članice Saveza jako su varirale, od 29 ljudi koliko je priskrbljivala kneževina Von der Leyen ili 40 ljudi kneževine Lichtenstein, do trideset tisuća vojnika kraljevine Bavarske – fascinantna lepeza!

Slijede članci o vojskama Španjolske (Charles Esdaile) i Portugala (Malyn Newitt), zatim Varšavskog Vojvodstva (Jarosław Czubaty), kao i Kraljevine Italije (Frederick C. Schnied). Ove članke odlikuje nužna politička analiza okolnosti u kojima su pojedine vojske djelovale, posebice što se tiče ne baš posve restaurirane Poljske, odnosno problematiziranja je li tadašnja talijanska vojska bila barem preteča istinske nacionalne vojske. S druge strane, pravo je osvježenje pročitati tekst koji portugalsku vojsku ne tretira kao amorfni prirepak Wellingtonovoj Poluotočnoj kampanji.

Sve u svemu, knjizi bi se malo što moglo zamjeriti. Primjerice, šteta je što nedostaje nizozemska vojska, bilo u obličju snaga francuskog satelita Batavske Republike, bilo kao jedna od Napoleonovih protivnica kod Waterlooa. No, urednik je očito morao negdje podvući crtu, pa tako nema ni Šveda, koji su ionako sudjelovali samo u jednom pohodu. Prikazi od kojih se knjiga sastoji ipak jesu manje-više ujednačeni i vrlo informativni. Jednom riječju, ova je knjiga dobrodošli dodatak knjižnici svakog ozbiljnog proučavatelja vojne povijesti.

ARMIES OF THE NAPOLEONIC PERIOD, grupa autora, uredio Gregory Fremont-Barnes, 271 stranica s indeksom, ilustrirano, izdanje Pen & Sword Military, UK, Barnsley 2011.

Gost autor: Boris Švel, pravnik, dugogodišnji stručni autor u časopisu Hrvatski Vojnik