Iako je to vrlo teško za povjerovati, ali do prije kojeg tjedna nije postojao niti jedan međunarodni ugovor koji bi regulirao trgovinu konvencionalnim naoružanjem. Tu govorimo o “svakidašnjoj” opremi na bojištima, o tenkovima, topništvu i vatrenom naoružanju.

Ali, 24. prosinca prošle godine na snagu je stupio Sporazum o trgovini naoružanjem (Arms Trade Treaty – ATT) organizacije Ujedinjenih naroda. Do tog je došlo dvije godine nakon što ga je po prvi put prihvatila Opća skupština UN, i tri mjeseca nakon što je taj ugovor prikupio 50 potrebnih ratifikacija. Oni što se zalažu za ljudska prava, ali i drugi aktivisti, ATT su pozdravili kao jedno epohalno dostignuće. Bude li ga se rigorozno primjenjivalo, njegove bi odredbe mogle uvelike smanjiti ljudske patnje. No, sve je to pod velikim pitanjem. Iako je ovaj ugovor stupio na snagu, on sadrži i neke velike pravne praznine te “rupe”, zbog kojih je malo vjerojatno da će zaustaviti ikoji rat.

Spomenuti Arms Trade Treaty pokriva osam specifičnih kategorija konvencionalnog naoružanja, u rasponu od tenkova, zrakoplova i brodova – pa sve do ručnog vatrenog oružja, kakvo su puške i strojnice. Ali to nije sve. Veliku novost predstavlja činjenica da ovaj ugovor  državama koje sudjeluju u njegovu režimu nalaže i uspostavu sustava kontrole za streljivo. Države moraju “regulirati izvoz streljiva/ubojnih sredstava koje se ispaljuje, lansira ili isporučuje konvencionalnim oružjem“. Nadalje, države potpisnice moraju prijavljivati svoje izvoze naoružanja UN-u, i ne smiju izvoziti naoružanje imaju li “saznanja u vrijeme autorizacije” da će neka zemlja-primatelj robe to oružje koristiti za provođenje genocida, za počinjenje zločina protiv humanosti, ili izvođenje napada na civile.

“Prilično je brzo za ovakav veliki međunarodni ugovor da je već stupio na snagu“, rekla je autorima ovog teksta Ana Macdonald, direktorica neprofitne skupine Control Arms, dodavši: “Za nas je najvažnija stvar uspostavljanje novog standarda međunarodnoga prava, kroz kreiranje novih međunarodnih normi, kojima postaje politički teško odstupati“. Velika je stvar da ovaj ugovor uključuje i pitanje streljiva. Naoružane skupine i nacije uključene u ratove rijetko mogu samostalno proizvesti velike količine naoružanja i streljiva. Umjesto toga, one ovise o uvozu. To je posebno točno u slučaju streljiva za ručno naoružanje, rekla je Macdonald. “Ako pogledate neke od najgorih konflikata u Africi, ondje ćete vidjeti staro oružje, od čega neko može biti i desetljećima staro“, izjavila je ona: “Ali streljivo koje oni koriste je potpuno novo“. Nažalost, opći svjetski mir još je daleko.

Kao prvo, ovaj ugovor veže samo države koje su ga potpisale i ratificirale. On je potpuno dobrovoljan, i nije vjerojatno da će mu u ikakvo dogledno vrijeme pristupiti većina najvećih svjetskih izvoznika naoružanja. Rusija, Kina, Iran, Sudan i Egipat – da spomenemo tek nekoliko zemalja čije se oružje pokazivalo u nedavnim konfliktima – nisu pristupili Ugovoru, ili najavili ikakve planove da to naprave. Predsjednik Barack Obama potpisao je ATT u ime Sjedinjenih Američkih Država, ali da bi se on počeo primjenjivati još treba i dvotrećinska većina u američkom Senatu. Pri tome, SAD su izdaleka vodeći svjetski izvoznik naoružanja.

Sam ugovor sadrži i čitav niz “rupa”. “Ovaj ugovor ne pokriva stvari kao što je tehnološki transfer“, kazao je autorima ovoga članka Max Mutschler, analitičar pri bonnskom Međunarodnome centru za konverziju (International Center for Conversion). To je nezgodno, budući da poslovi s naoružanjem danas često sadržavaju i više od same fizičke opreme. U mnogim slučajevima, poslovi dolaze s prijenosom određenog znanja te prava na intelektualno vlasništvo, koje onda primatelju omogućava lokalnu proizvodnju oružja. Mutschler se slaže da je uključivanje streljiva ogroman uspjeh za zagovornike kontrole naoružanja, ali ni streljivo – kao niti dijelovi oružja te komponente oružnih sustava – neće biti u onome o čemu po ugovoru treba izvješćivati. To je jedna bitna distinkcija. Ne smije se isporučivati oružje vojskama sklonima genocidu, no kako li će tu UN išta dokazivati?

Više država, uključivo i SAD, zalagalo se protiv strogih mjera kontrole za streljivo, tvrdeći kako je municiju previše teško kontrolirati. Postojao je tu i nezanemariv domaći pritisak protiv ovakvih restrikcija, od strane američkih proizvođača streljiva. “Definicija transfera naoružanja – na kojoj je i zasnovan Ugovor – također ne uključuje izričito opremu danu na kredit, putem leasinga i na poklon“, kaže Mutschler, koji je podrobno pratio pregovore oko sklapanja Ugovora: “To je jedna potencijalna pravna praznina“.

Uz to, da bi na snagu stupile zabrane izvoza, države izvoznice moraju ustanoviti “pretežući rizik” da će primatelj počiniti nedjela. Kako će UN interpretirati taj “pretežući rizik” – kao i mnogi drugi aspekti ovog ugovora – će tek tražiti duge godine pregovaranja i tehničkih diskusija, tvrdi Mutschler. Da bi stvari bile još i gore, Ugovor u sebi ne sadrži nikakav mehanizam sankcija. Ako država povrijedi dužnost izvješćivanja što proizlazi iz ATT-a, međunarodna zajednica može tek posegnuti za javnim sramoćenjem i prijetećim mahanjem prstom. Po pitanju posljedica, tu nema ništa – za sve osim za žrtve tog naoružanja.

Iz tih razloga, Mutschler ne smatra da će ATT u dogledno vrijeme zamijeniti uporabu nekih drugih instrumenata – kao što je UN embargo: “Embargo uveden od Vijeća sigurnosti prema Poglavlju VII (Povelje UN-a) je obvezujući, čak i za države koje nisu bile uključene u samu tu odluku Vijeća sigurnosti“. Ipak, Mutschler kaže da je ATT “pohvalan, budući da je to prvi put da smo uspostavili pravila za međunarodnu trgovinu naoružanjem, na međunarodnoj razini“.

Macdonald se slaže, i tvrdi da će neki efekti ATT-a ipak nastupiti skoro, bez mnogo otezanja. “Trgovina oružjem je po svojoj prirodi jedno vrlo globalizirano poslovanje“, izjavila je Macdonald. “Države su u tim poslovima jako međuzavisno povezane. Zato će za zemlje koje u potpunosti ostaju izvan režima nametnutih ovim ugovorom postati vrlo teško nastaviti s poslovima kao obično, budući će tako mnogo država biti obuhvaćeno Ugovorom, za kojeg se nadamo da će i njegove odredbe primjenjivati rigorozno“. Do sada je 130 država potpisalo ovaj ugovor, a njih 63 ga je i ratificiralo.

Njih oboje, i Mutschler i Macdonald, kažu da će predstojeći mjeseci i godine biti ključni za uspostavu dugotrajne ostavštine ugovora ATT. “Usuglašavanje oko njega, i njegovo dovođenje na snagu su bili tek prvi koraci“, tvrdi Madonald. “Sada tek počinje pravi posao – veliki posao oko njegove efikasne implementacije“. Mutschler je dodao kako su organizacije civilnog društva, poput Control Arms, bile ključne u postizanju dogovora oko ATT-a, te njegovog usvajanja od Opće skupštine UN-a. No, i efikasna implementacija Ugovora će većinom “ovisiti o tome koliko žestoko će se civilno društvo nastaviti baviti ovom temom“.

Original ovoga teksta objavljen je 23. veljače 2015. godine pod naslovom “The U.N. Wants to Regulate the Arms Trade—Here’s Why It Won’t Work”, na internetskoj stranici https://medium.com/war-is-boring/. Njegov je autor Peter Dörrie.

U originalu je tekst dostupan na adresi: https://medium.com/war-is-boring/the-u-n-wants-to-regulate-the-arms-trade-here-s-why-it-won-t-work-7bdf927f1219

Nakon više desetljeća natezanja, pregovaranja i usklađivanja, jučer je na snagu stupio Sporazum o trgovini naoružanjem (Arms Trade Treaty – ATT) Organizacije Ujedinjenih naroda. Kako se tom prilikom moglo čuti od Ban Ki-moona, glavnoga tajnika UN, ta činjenica predstavlja novo poglavlje u reguliranju međunarodne trgovine oružjem. Njime bi se trebalo spriječiti dostavu naoružanja “ratnim vojskovođama, kršiteljima ljudskih prava, teroristima i kriminalnim organizacijama“, te uvesti barem malo više reda u područje čija se godišnja vrijednost procjenjuje na oko 85 milijardu USD.

Spomenuti sporazum, čije je donošenje bilo predmetom prilično kompliciranog postupka – s nizom tematskih konferencija na kojima je polagano brušen tekst prihvatljiv iole širem krugu država članica UN – dugo je vremena visio u vakuumu političkih neslaganja. Ipak, na kraju je usvojen većinom glasova Opće skupštine UN 2. travnja 2013. godine, uz oveći broj suzdržanih i odsutnih. Ovaj međunarodni akt, za kojeg je glasala i Hrvatska, zapravo je jedan vrlo širok i idealističan pravni akt, čija će provedba biti prilično problematična. Usprkos brojnih ograda, taj se idealizam, među ostalim, vidi i iz namjere UN-a da njime ograniči i dostavu naoružanja u slučajevima kada već postoji velika vjerojatnost da bi ono moglo poslužiti za ozbiljna kršenja ljudskih prava ili organizirani kriminal. Tada se očekuje da prodavač ne autorizira prodaju – čime bi se u međunarodnoj trgovini oružjem uklonilo danas tako široko prisutno opravdanje, da je posao obavljen jer prodavač nije znao, a nije ni morao paziti kuda oružje zapravo ide, putem, mimo ili usprkos službeno priložene kupoprodajne dokumentacije. Dobar primjer ovakve situacije je i svojedobna Hrvatska prodaja oružja Jordanu, kada su naši nadležni tvrdili da nisu bili upoznati da bi ta vojna tehnika mogla završiti u sankcijama izoliranoj Siriji – o čemu smo opsežno pisali na portalu Obris.org.

Za stupanje na snagu Sporazuma o trgovini naoružanjem nakon njegova usvajanja pred Općom skupštinom UN trebalo je prikupiti i 50 ratifikacija zemalja potpisnica, da bi on onda započeo važiti 90 dana nakon prikupljanja posljednje takve ratifikacije. Ovo je obavljeno jesenas – kada je 25. rujna na zajedničkoj ceremoniji 8 država podnijelo svoje ratifikacije (Argentina, Bahami, Bosna i Hercegovina, Češka, Portugal, Saint Lucia, Senegal i Urugvaj) – čime je broj ratifikacija skočio na ukupno 53, Time je postalo jasno da će ATT i stvarno stupiti na snagu s prvim satima 25. prosinca ove godine, nepunih 21 mjesec nakon donošenja pred Općom skupštinom UN-a.

Dok čitav niz država koje su veliki proizvođači i trgovci naoružanjem nisu ni potpisale ovaj sporazum (Kina, Ruska Federacija, Indija), do danas je tu prikupljeno ukupno 130 potpisa i 61 ratifikacija – što je itekako dovoljno za njegovo stupanje na snagu. Pri tome, iako među državama ratifikatorima nisu i Sjedinjene Američke Države, vodeća zemlja u međunarodnoj trgovini oružjem – Sporazum je potpisalo i ratificiralo pet od vodećih deset država proizvođača oružja (Francuska, Italija, Njemačka, Španjolska i Velika Britanija). Spomenimo da je Hrvatska glasala “ZA” spomenuti UN-ov Sporazum o trgovini naoružanjem u travnju 2013. godine. Nakon toga, RH je 3. lipnja 2013. deponirala i svoj potpis na Sporazum, da bi ga 2. travnja ove godine i ratificirala unutar prvih 50 država svijeta.

Iako su SAD u rujnu 2013. godine potpisale ovaj sporazum, on od tada čeka na ratifikaciju u Senatu – gdje su protivnici ovog akta posebno jaki. Naime, u toj se državi kroz temu međunarodnog Sporazuma o trgovini naoružanjem krenuo lomiti čitav niz zapravo nepovezanih unutarnjih političkih tema vezanih uz promet i držanje vatrenog oružja – što je dovelo i do aktivnog protivljenja utjecajne Nacionalne udruge strijelaca (National Rifle Association – NRA) ovome međunarodnome dokumentu.

Pa ipak, riječ je o sporazumu koji “označava otvaranje jednog novog poglavlja u našim kolektivnim naporima za uvođenje odgovornosti i transparentnosti u globalnu trgovinu oružjem“, napomenuo je Ban Ki-moon. On je ujedno rekao i: “U konačnici, on svjedoči o našoj kolektivnoj odlučnosti da smanjimo ljudsku patnju kroz sprečavanje transfera ili dopreme oružja u područja zahvaćena oružanim sukobima i nasiljem“.

Za kraj, spomenimo i kako je spomenuti UN-ov Sporazum o trgovini naoružanjem bio područje aktivnog zagovaranja čitavoga niza međunarodnih nevladinih organizacija (među ostalim i Amnesty International, te tzv. Control Arms Coalition koja se za ovaj međunarodni akt zalaže još od 2003. godine). Dio aktivnosti ove široke fronte bio je održan i u Hrvatskoj – što smo bili popratili i na stranicama portala Obris.org.

Vlada je u četvrtak, 12. prosinca, usvojila prijedlog zakona o potvrđivanju Ugovora o trgovini oružjem, dokumenta kojeg je Hrvatska već svečano potpisala 03. lipnja ove godine. Kako je na sjednici pojasnila Vesna Pusić, ovoga puta samo u funkciji prve potpredsjednice Vlade,…

„Radi se o ugovoru koji je ispregovaran u okviru UN-a i jeste ugovor UN-a o uspostavljanju zajedničke pravno obvezujuće strukture ili standarda za uvoz, izvoz i prijenos konvencionalnog oružja, i koja čini trgovinu oružjem odgovornijom i transparentnijom. U pregovorima oko tog ugovora Hrvatska je sudjelovala 6 godina u multilateralnom obliku – prvo je glasala za usvajanje na Općoj skupštini UN-a 02. travnja, a potpisala 03. lipnja u New Yorku. Kao i ostale države-članice EU, Hrvatska uređuje pitanje trgovine oružjem sukladno za to područje relevantnim aktima EU, koji su usuglašeni s ovim Ugovorom. Kod nas je to preuzeto i preneseno u Zakon o nadzoru robe vojne namjene i nevojnih ubojnih sredstava, koji je na snazi od 03. srpnja 2013. godine i čiji je nositelj Ministarstvo gospodarstva.“

U popratnom dokumentu kaže se još kako je od 03. lipnja 2013. Ugovor o trgovini oružjem otvoren za potpisivanje, a stupit će na snagu 90 dana nakon datuma polaganja pedesete isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobrenju kod depozitara. Do sada je Ugovor potpisalo 113 država-članica UN-a, dok ih je 7 položilo kod depozitara svoje isprave o ratifikaciji. Vijeće Europske unije uputilo je 22. srpnja 2013. Europskom parlamentu na mišljenje Odluku o ratifikaciji Ugovora o trgovini oružjem od strane država-članica Europske unije. Po primitku suglasnosti Europskog parlamenta, Vijeće EU donijet će odluku kojom se ovlašćuju države-članice da ratificiraju, u interesu Europske unije, Ugovor o trgovini oružjem. Europski parlament je 10. listopada 2013. ovlastio Odbor za vanjsku trgovinu (Commitee in charge of international trade, INTA) da razmotri prijedlog Europske komisije, koji se potom upućuje Vijeću Europske unije na usvajanje. Prema dinamici rada Europskog parlamenta i Vijeća EU, ovaj proces trebao bi biti završen do siječnja 2014. godine, nakon čega države-članice, pa tako i RH, mogu položiti ispravu o ratifikaciji kod depozitara.

Naravno, ovaj prijedlog Zakona mora proći Sabor i to će, prema Vladinom prijedlogu, biti u hitnoj proceduri. S obzirom na nagomilani posao koji Sabor nikako da riješi, uvaženi saborski zastupnici ipak neće od danas biti na „zasluženom“ zimskom odmoru, već će zaostatke rješavati i sljedećeg tjedna, na 11. izvanrednoj sjednici Sabora.  Do sada, prijedlog zakona o potvrđivanju Ugovora o trgovini oružjem još uvijek nije uvršten u dnevni red kako plenarne sjednice, tako ni nadležnih odbora.

]]> https://obris.org/svijet/arms-trade-treaty-ipak-izglasan/ Wed, 03 Apr 2013 23:18:08 +0000 http://obris.org/?p=13124  

U utorak, 2. travnja, velikom je većinom glasova u Općoj skupštini UN ipak usvojen tekst dokumenta Sporazuma o trgovini naoružanjem (Arms Trade Treaty – ATT). Nakon višegodišnjih pregovaranja i više situacija kada je izgledalo da od ovog poduhvata neće biti ništa, došlo se do prilično usuglašenoga teksta – što i dalje nije bilo dovoljno za postizanje sporazuma. Zato je i propala dvotjedna Final United Nations Conference on the Arms Trade Treaty (ATT), održana u New Yorku između 18. i 28. ožujka ove godine. No, da neuspjeh ne bude i potpun, pribjeglo se triku – ugovor je prebačen u domenu Opće skupštine UN. U njen je dnevni red ubačen nacrt rezolucije u kojoj je bila sadržana posljednja verzija teksta Sporazuma o trgovini naoružanjem (ATT), čime se zapravo dobilo i određeno javno izjašnjavanje o samom spornom tekstu sporazuma. No, za razliku od namjenske konferencije, gdje se svih 193 članica UN-a moralo složiti oko konačnoga teksta, Opća je skupština za usvajanje dokumenta – svrstanog pod 49. točku dnevnoga reda naslovljenu “Opće i potpuno razoružanje” i podvedenog pod materijalnu oznaku A/67/L.58 unutar tog radnog odjeljka – treba tek običnu većinu (97 glasova “ZA”). Pri tome, uzima se da će i ovakav ugovor stupiti na snagu 90 dana nakon što ga ratificira njegova pedeseta zemlja potpisnica.

Spomenuta je rezolucija podnesena Općoj skupštini UN u petak, 28. ožujka 2013. godine, da bi se o njoj krenulo raspravljati prekjučer, 2. travnja, nakon usmenog izlaganja predsjedavatelja neuspješne Finalne konferencije, australskog veleposlanika Petera Woolcotta. O svemu se tome onda u utorak nakon rasprave i glasovalo. Dok su neke države, koje na sam tekst ugovora imaju prigovore (te su se protivile njegovu usvajanju, sve dok su to mogle činiti u tišini) u Općoj skupštini ipak glasale “ZA”, jasno se ocrtala i skupina država temeljito nezadovoljnih predloženim ugovorom (pretežito glasovali “SUZDRŽANI” ili nisu ni došli na raspravu i glasovanje), te mala skupina sa simboličnim glasovima “PROTIV”, u kojoj su se našle ukupno tri države, ionako poprilično izopćene iz zajednice UN.

Rezultati glasovanja po pitanju Sporazuma o trgovini naoružanjem u Općoj skupštini UN

Od ukupno 193 zemlje članice UN, svoj glas “ZA” dale su 154 države (među njima i Hrvatska), 3 su države bile “PROTIV” (Demokratska Narodna Republika Koreja, Islamska Republika Iran te Sirijska Arapska Republika), dok ih je 23 ostalo “SUZDRŽAN” (Angola, Bahrein, Bjelorusija, Bolivija, Kina, Kuba, Ekuador, Egipat, Fidži, Indija, Indonezija, Kuvajt, Laos, Mjanmar, Nikaragua, Oman, Katar, Ruska Federacija, Saudijska Arabija, Šri Lanka, Sudan, Swaziland, i Jemen). Čitavoj stvari nisu prisustvovali predstavnici 13 država – Armenije, Zelenortskih otoka, Dominikanske Republike, Ekvatorijalne Gvineje, Kiribatija, Sao Tome i Principe, Siera Leonea, Tadžikistana, Uzbekistana, Vanuatua, Venezuele, Vietnama i Zimbabvea.

Dakle, iako rezolucija nije prihvaćena jednoglasno, dobila je većinu glasova u Općoj skupštini. Zanimljivo je zamijetiti i koliko se dobro tu ocrtao posljednji sukob oko Sirije (gdje je protiv ili suzdržano glasala većina direktnih opskrbljivača oružjem i tamošnjeg režima i pobunjeničke strane), te niz raznolikih kriznih žarišta iz drugih regija svijeta (Sjeverna Koreja, Šri Lanka, Sudan, Jemen, Egipat). Jednako tako, dok se u Indiji najviše čulo o zbunjenosti tamošnje javnosti suzdržanim glasom nacije (što je dodatno pojačala činjenica da je i Pakistan relativno neočekivano glasao “ZA” kontrolu i ograničenja), glasovanju uopće nisu nazočili i predstavnici više država tradicionalno prozivanih zbog problema s očuvanjem osnovnih ljudskih prava svojih građana (Uzbekistan, Siera Leone, Venezuela i Zimbabve pod Robertom Mugabeom).

Glavni tajnik UN Ban Ki-moon je usvojeni tekst optimistično pozdravio riječima “Ovo je povijesno diplomatsko dostignuće – kulminacija davnih snova i mnogih godina napora“. Ujedno, označio je novousvojeni dokument i kao jako sredstvo u sprečavanju povreda ljudskih prava, koji će pomoći i po pitanju globalnog razoružanja, te zaustavljanja proliferacije oružja i streljiva. Ujedno, države se njime izričito tjera voditi računa i o rizicima koje pojedine prodaje oružja mogu izazvati po pitanju nasilja, posebno prema civilima, ženama i djeci, dok se posve zabranjuje transfere oružja koje bi moglo biti iskorišteno pri počinjenju djela genocida, zločina protiv čovječnosti, te pojedinih ratnih zločina.

Svojim odredbama Sporazum o trgovini naoružanjem (Arms Trade Treaty – ATT) regulira promet svim konvencionalnim naoružanjem u kategorijama: tenkovi, borbena oklopna vozila, topnički sustavi većega kalibra, borbeni zrakoplovi, borbeni helikopteri, vojni brodovi, raketni projektili i bacači raketa, te ručno i lako oružje. Pri tome, Sporazum neće: miješati se u unutarnji promet oružjem pojedinih država i njihovo interno pravo posjedovanja i nošenja oružja, neće generalno zabranjivati izvoz bilo koje vrste oružja, neće vrijeđati legitimno pravo ijedne pojedine države na samoobranu, niti će narušavati pojedine već postojeće nacionalne standarde reguliranja prometa oružjem – čulo se iz UN-ovog Ureda za poslove razoružanja (UN Office for Disarmament Affairs).

Kampanja Amnesty Internationala za Sporazum o trgovini naoružanjem

Kako je uvjet pod kojim se najveći svjetski trgovac oružjem, SAD, i priključio procesu – što je onda dovelo do njegova ozbiljnog pokretanja te organiziranja i ove posebne Konferencije o sporazumu o trgovini naoružanjem (od 2. do 27. srpnja 2012.godine) – bio da budući sporazum bude donesen konsenzusom svih okupljenih na konferenciji, time je praktično i svim prisutnim delegacijama dana praktična mogućnost ulaganja veta na tekst sporazuma. Na kraju ni to, kao ni brojna proceduralna nadbijanja (prvih je tjedan dana prošlo u nesporazumu oko palestinskoga sudjelovanja, gdje je na kraju toj delegaciji dopušteno prisustvo, ali bez prava aktivnog sudjelovanja i glasovanja), nisu upropastila sastanak.

Iako nakon izjave Ewena Buchanana, glasnogovornika UN-Ureda za pitanja razoružanja, “Nema konsenzusa i sastanak je završen“, nije ostalo mnogo nedoumica, treba zaključiti da se jednostavno nije donijelo ikakvu odluku. Taj je detalj bitan, jer ostavlja mogućnost daljnjih razgovora, ne bi li se onda dalje dorađivan Nacrt sporazuma o trgovini naoružanjem ipak moglo podnijeti Općoj skupštini UN na glasovanje krajem godine. U tom bi slučaju ovaj tekst prvo trebao skupiti dvotrećinsku većinu od 193 ondje predstavljene zemlje – da bi nakon toga stupio na snagu nakon prikupljanja i još barem 65 nacionalnih ratifikacija.

Pri tome, jasno je da i u sastavu okupljene Konferencije o sporazumu o trgovini naoružanjem, ali i u sastavu Opće skupštine UN, ima država koje na spomenuti dokument uopće ne gledaju blagonaklono – bilo iz političkih ili ekonomskih razloga. Upravo je na dio te problematike ukazao i veleposlanik Roberto Garcia Moritan, predsjedavatelj netom okončane Konferencije, kada je izjavio da neke zemlje od samog početka rada na pravnome tekstu imaju “različite poglede” na Sporazum – posebice Sirija, Iran, Sjeverna Koreja, ali i Egipat, te Alžir – koje su se navodno cijelo vrijeme jasno suprotstavljale čitavom postupku. S druge strane, upravo su predstavnici Meksika na kraju ovotjednog pregovaračkog skupa iskazali i stav više od 90 država zagovaratelja Sporazuma o trgovini naoružanjem, izjavljujući kako su one “odlučne osigurati Sporazum o trgovini naoružanjem (ATT), što je brže moguće“.

Stav Sjedinjenih Američkih Država navodno je uvelike bio određen i njihovom unutarnjom politikom po pitanju oružja. Naime, grupa sastavljena od 51 senatora (s oba pola političkoga spektra) uputila je 26. srpnja otvoreno pismo predsjedniku Baracku Obami i njegovoj ministrici vanjskih poslova Hillary Clinton. Izjavljujući: “Kao zaštitnici prava Amerikanaca da posjeduju i nose oružje, mi pišemo, ne bi li izrazili našu izrazitu zabrinutost oko opasnosti koje nosi Sporazum o trgovini naoružanjem organizacije Ujedinjenih naroda“, u njemu su apelirali na vlasti SAD da ne potpisuju UN-ov sporazum, prijeteći i blokadom njegove kasnije ratifikacije u američkome Senatu – gdje za prolaz propisa treba 67 od ukupnih 100 glasova senatora – čime je praktično postalo izvjesno da te ratifikacije neće biti, čak i ako SAD potpiše trenutnu varijantu usuglašenog teksta. Izgleda da su oni na taj potez bili ponukani dojmom kako spomenuti sporazum u nekim svojim aspektima, uz reguliranje međunarodnog prometa oružjem, ujedno ograničava i interno pravo građana SAD da nose i posjeduju vatreno oružje. Dok predstavnici UN-ovog Ureda za pitanja razoružanja tvrde kako taj akt ne bi utjecao na pojedine nacionalne promete naoružanjem, kao ni na način na koji pojedine države reguliraju pitanje građanskog posjedovanja oružja, grupe kao Nacionalna udruga strijelaca (“National Rifle Association” – NRA) nisu u to uvjerene i smatraju tekst sporazuma “ozbiljno krivim”.

Iako pomalo čudni, njihovi su stavovi jasni – “NRA, naših 4 milijuna članova i deseci milijuna zakonu privrženih Amerikanaca koji posjeduju oružje, nikad neće svoje pravo posjedovanja i nošenja oružja prepustiti Ujedinjenim narodima“, izjavio je tom prilikom Chris Cox, izvršni direktor NRA Instituta za zakonodavne aktivnosti (NRA’s Institute for Legislative Action), dodajući i: “To je ujedno i razlog zašto se UN-ov Sporazum o trgovini naoružanjem susreo s punom snagom otpora NRA. Mi smo zahvalni za potporu ovih senatora, predvođenih senatorom Jerryem Moranom, u suprotstavljanju okovima koje nameće međunarodna tiranija“.

Naravno, otvoreno je pitanje kakve veze imaju ovi stavovi i tvrdnje sa spomenutim UN Sporazumom – posebice, imamo li na umu da tekst o kojem se posljednjih dana raspravljalo u New Yorku izričito potvrđuje “…suvereno pravo i odgovornost svake pojedine države da pravno regulira i kontrolira transfere konvencionalnog naoružanja koji se  odvijaju isključivo unutar njenog teritorija, u skladu s njenim pravnim i ustavnim ustrojstvom“.

Na otvorenom dijelu jučerašnje 43. sjednice Vlade RH našla se i točka dnevnoga reda koja je mnogima bila ponešto začudna. Naime, pod točkom 21  raspravljao se “Prijedlog odluke o darovanju oružja Marinskom korpusu Sjedinjenih Američkih Država“, a odluka je stupila na snagu odmah po svome donošenju.

FEG AK-47, možda baš dio hrvatskoga poklona vojnicima US MC

Tim se dokumentom Hrvatska obvezala na darovanje 1200 jurišnih pušaka AK-47, mađarske proizvodnje, Marinskom korpusu Sjedinjenih Američkih Država. Ovaj će poklon, vrijedan 455.868,00 kn bez PDV-a (379,89 kn po komadu), navodno poslužiti za potrebe obuke američkih marinaca. Proceduru bi s hrvatske strane trebalo odraditi Ministarstvo obrane RH, dok će sam odvoz našeg poklona organizirati i financirati primatelj poklona – Marinski korpus Sjedinjenih Američkih Država. No, zanimljivost ovog pravnog posla možda ima i ponešto zanimljiviju međunarodnu podlogu.

Danas je posljednji dan pregovora o donošenju Sporazuma o trgovini naoružanjem (Arms Trade Treaty – ATT), inicijative UN koja već godinama polagano dolazi do svoje ozbiljne provedbene faze.  Radni tekst Sporazuma podnesen je 2. srpnja  pred Konferenciju o Sporazumu o trgovini naoružanjem, koja je do danas o njemu raspravljala u New Yorku. Tijekom intenzivne trotjedne rasprave, taj je početni tekst dorađen i objavljen u utorak, 24. srpnja. O ovom kompromisnome tekstu nacrta Sporazuma o trgovini naoružanjem trebalo bi se glasati danas.

Od izvora koji prate Konferenciju saznajemo da postizanje ozbiljnog Sporazuma o trgovini naoružanjem ovisi o suradnji nekoliko država, velikih trgovaca i izvoznika naoružanja i vojne opreme. Dok Kina ima problema s kriterijem poštivanja ljudskih prava kao posebnoj smjernici pri trgovanju, SAD je navodno inzistirao na nekoliko drugih, ali jednako bitnih izuzetaka od kontrolnog režima novog UN-sporazuma.

Velik se broj smrtonosnih i opasnih predmeta općenito nastoji izuzeti iz djelokruga Sporazuma – uključujući tu topništvo malog kalibra, bespilotna sredstva napada, određene vrste vojnih zrakoplova i helikoptera, oklopna vozila, kao i vozila za kontrolu nemira te suzavac.

Uz to, SAD navodno nastoje od režima kontrole Sporazuma o trgovini naoružanjem izuzeti svekoliko streljivo (kojeg se itekako mnogo prodaje među državama), ali i općenito pojedine vrste transfera oružja koji nisu klasična kupoprodaja – posebice međudržavne transfere, te poklone jedne države drugoj. I upravo tu opet dolazimo na pitanje jučerašnje sjednice Vlade RH.

Ako ostavimo po strani pitanje odnosa u kojem mali i siromašni saveznik poklanja relativno vrijedne stvari onom velikom i bogatom, bilo bi zanimljivo vidjeti je li čitav ovaj “poklon” u jurišnim puškama, koji Hrvatska daje Sjedinjenim Američkim Državama, zaista od početka bio zamišljen kao poklon – ili se tu radi o prodaji koja je na vrijeme preoblikovana, za slučaj da uskoro stupi na snagu novi UN-ov Sporazum o trgovini naoružanjem? Ako do novog Sporazuma i dođe, posebice bude li on obuhvaćao i izuzetke za koje se SAD zalaže, hoće li baš Hrvatska biti prva zemlja koja će tu poslovati po novom režimu?!

Građani Hrvatske bitno više vole stvarno potpisivanje peticije, od onog "virtualnog" na Internetu

Tijekom jučerašnjeg jutra, prodavačima na zagrebačkoj tržnici Dolac na dva su se štanda pridružili aktivisti organizacije Amnesty International Hrvatske. No, iako su oni tamo imali ponešto banana i sitnih igračaka u obliku pretežito plastičnog oružja – cilj im nije bio prodaja svega toga kupcima namjernicima, već skretanje pažnje na činjenicu da, po njihovu mišljenju, ipak više međunarodnih propisa regulira promet običnih stvari (pa i hrane te igračaka) nego međunarodnu trgovinu pravim oružjem. Promjena tog nesklada, koju zagovara cjelokupni Amnesty International (pa i njegova podružnica u Zagrebu), možda bi se mogla dogoditi uskoro – u namjenskome  okviru predstojeće konferencije Organizacije UN, sazvane za koji dan u New Yorku.

Na međunarodnom Sporazumu o trgovini naoružanjem (Arms Trade Treaty – ATT) organizacija Ujedinjenih naroda radi već godinama – točnije, od prosinca 2006. godine i usvajanja na Općoj skupštini rezolucije 61/89 (nazvane “Towards an Arms Trade Treaty: establishing common international standards for the import, export and transfer of conventional arms“). Ona je, među ostalim, od Glavnoga tajnika UN tražila uspostavu grupe eksperata kojoj je zadatak bio ispitati izvedivost i mogući sadržaj nekog takvog budućeg međunarodnog ugovora, te o tome sastaviti izvještaj za Opću skupštinu. Spomenuta je komisija imenovana 28. rujna 2007. godine, a imala je 28 članova iz isto toliko zemalja. Nakon tri sastanka u 2008. godini, ona je do kraja te iste godine Glavnome tajniku priredila izvještaj o provedivosti čitave ideje UN Sporazuma o trgovini naoružanjem.

Temeljem tog dokumenta, formirana je onda i radna skupina za pripremu nacrta sporazuma – koja se tijekom 2009. godine sastala dva puta. Iako je bilo planirano ukupno 16 njenih radnih sastanaka, krajem 2009. – kada su se Sjedinjene američke države prestale načelno protiviti ikakvome radu na ovakvom međunarodnome sporazumu – UN je intenzivirao čitavu priču te promijenio način rada već postojeće radne skupine eksperata. Opća skupština UN je rezolucijom A/RES/64/68 odlučila da se 2012. godine sazove posebna Konferencija o sporazumu o trgovini naoružanjem, a da se već postojeća radna skupina do tada još sastaje. Pa ipak, njena bi se zadnja 4 sastanka pred konferenciju smatrala zasjedanjima svojevrsnog “pripremnog komiteta” (PrepCom) za konferenciju, koja bi trebala uoči skupa proizvesti relativno usuglašen napredan radni tekst konačnoga dokumenta.

Prvi takav PrepCom sastanak održan je u srpnju 2010. godine, drugi u veljači i ožujku 2011. godine, treći u srpnju 2011. godine i četvrti u veljači ove, 2012. godine. Oni su zaista priredili radni tekst, s kojim se ide na Konferenciju o sporazumu o trgovini naoružanjem, sazvanu za period od 2. do 27. srpnja ove godine u New Yorku. U skladu s uvjetom koji su postavile SAD 2009. godine, odluka o sporazumu donosit će se  konsenzusom nacija.

Organizacija Amnesty International – globalno, ali i putem svoje podružnice u Hrvatskoj –  velik je pobornik donošenja ovog međunarodnog ugovora, od samih početaka ozbiljnoga rada na toj temi. Tijekom ove godine, u više su hrvatskih gradova organizirali događanja i akcije u korist donošenja ovog UN sporazuma, kako u veljači (u doba posljednjeg PrepCom sastanka), tako i ovih dana, uoči započinjanja međunarodne konferencije u New Yorku. Uz informativnu kampanju o međunarodnoj trgovini oružjem (legalnoj i ilegalnoj), krenulo se senzibilizirati javnost intrigantnim plakatima i potpisivati peticiju kojom se od veleposlanika zemalja najvećih proizvođača i trgovaca oružjem traži da svoje države potaknu na potporu nastojanju UN-a za reguliranjem ove tematike.

Spomenuta je peticija dostupna još samo noćas i danas ujutro, na web adresi u sklopu stranica Amnesty International Hrvatska.