Nakon završetka sudjelovanja 12. hrvatskog kontingenta (HRVCON) u NATO operaciji “Sea Guardian” u središnjem Sredozemlju, raketna topovnjača RTOP-41 “Vukovar” je u petak, 10. listopada 2025., uplovila u matičnu luku Lora u Splitu. Tijekom sudjelovanja u operaciji “Sea Guardian” aktivnosti 12. HRVCON-a i ovoga su puta uključivale stvaranje cjelovite pomorske situacijske slike te razmjenu podataka, a brod HRM-a prešao je 4800 nautičkih milja.

Zapovjednik 12. hrvatskog kontingenta kapetan korvete Dino Čobo po povratku iz operacije istaknuo je kako je kontingent u potpunosti izvršio sve planirane i dodijeljene zadaće:

“Našim profesionalnim i odgovornim pristupom u provedbi svih zadaća zaslužili smo pohvale zapovjednika taktičke skupine i Savezničkog pomorskog zapovjedništva (MARCOM), što dokazuje našu obučenost i osposobljenost.”

Hrvatski kontingent, koji je u svojem sastavu imao 32 člana, u operaciju je upućen 9. rujna 2025., što sudjelovanje 12. HRVCON-a u ovoj NATO-voj aktivnosti čini najduljim, odnosno dužim od uobičajena 3 tjedna. Posebnost 12. HRVCON-a je i u tome što je raketnom topovnjačom RTOP-41 “Vukovar” zapovijedala je poručnica bojnog broda Antonija Peroš, a časnica za vezu na zapovjednom brodu taktičke skupine bila je poručnica bojnog broda Tanja Čajsa.

*Photo: HRM

Raketna topovnjača RTOP-42 „Dubrovnik“ privodi kraju svoj šesti angažman u operaciji „Sea Guardian“ na središnjem Mediteranu. Savezničko pomorsko zapovjedništvo NATO-saveza proteklih je tjedana objavljivalo atraktivne fotografije i crtice s aktivnosti koje zajednički provode RTOP „Dubrovnik“ i talijanski ITS „Carabiniere“ (F 593) kao zapovjedni brod skupine u ovoj pomorskoj operaciji. Hrvatska i talijanska posada zajedničkim snagama patroliraju akvatorijem središnjeg Mediterana, te provode aktivnosti MSAA (Maritime Situation Awareness and Approach).

Kao i do sada, nastavljena je suradnja s Maltom, pa je osim posjeta luci La Valletta zabilježena i provedba aktivnosti na moru zajedno s malteškim Oružanim snagama. Tako je 11. svibnja malteški patrolni brod P61 (ujedno zapovjedni brod malteških mornaričkih snaga) sudjelovao je u nizu mornaričkih vježbi s dva broda NATO Savezničkog pomorskog zapovjedništva – fregatom talijanske mornarice ITS „Carabiniere“ i raketnom topovnjačom Hrvatske ratne mornarice RTOP „Dubrovnik“. Kako su objavile Oružane snage Malte, „ove pomorske vježbe sastojale su se prvo od obuke operacija ukrcaja od strane talijanskih marinaca na brod P61, nakon čega su slijedile vježbovne operacije helikoptera AW-139 iz sastava Oružanih snaga Malte (AFM) i ITS ‘Carabiniere’. Nakon završetka, sva su tri plovila sudjelovala u obuci mornaričke formacije, koja se sastoji od simultanog premještanja plovila u različite formacije“. Potom je uslijedio i drugi, završni dio vježbe: „Vježba je zaključena vježbom mimoilaženja (PASSEX) između OPV P61 i ITS ‘Carabiniere’, koja je uključivala prenošenje prigodnih darova između dva plovila. Zahvaljujemo našim partnerima na vrijednim vježbama obuke i želimo im povoljan vjetar i ugodno more u njihovim budućim operacijama“.

Raketna topovnjača RTOP-42 „Dubrovnik“ ispraćena je u operaciju „Sea Guardian“ iz luke Lora 3. svibnja ove godine, samo mjesec dana nakon što se vratila iz iste operacije sa 7. HRVCON-om. Pripadnike osmog kontingenta u ovu NATO aktivnost svečano su ispratile kolege, pripadnici HRM-a predvođeni načelnikom Stožera, zamjenikom zapovjednika HRM-a komodorom Damirom Dojkićem. Inače, 8. HRVCON, kojeg čini 33 člana posade na čelu sa zapovjednikom, kapetanom korvete Stankom Maškovićem, i ovoga puta sudjeluje u dijelu operacije pod nazivom FOCUS OPERATION (FOCOPS 23-3), neborbenim zadaćama kojih je težište na stvaranju cjelovite pomorske situacijske slike. Ove vrsta aktivnosti u operaciji “Sea Guardian” obično traje oko 3 tjedna, pa će se RTOP-42 “Dubrovnik” uskoro vratiti kući.

* Photo: NATO MARCOM,  MAF

Svjedoci smo kako s razvojem suvremenih tehnologija sve više rastu borbene sposobnosti ratnih brodova. Istovremeno, zahvaljujući tim istim, često jeftinim tehnologijama i tehničkim rješenjima ti moćni brodovi postaju ranjivi kao možda nikad u povijesti. Nekad je to bio abordaž, prelaz ljudstva na protivnički brod, ili kljunov udar – udar ojačanim pramcem u bok protivničkog broda, pa grčka vatra, topništvo s izolučenom cijevi, zrakoplovstvo, te krilate rakete od malog do velikog dosega. Ipakž, tu je najčešće i to izravno, bio suprotstavljen čovjek čovjeku, jer je napadnuti brod načelno mogao uzvratiti po sredstvu napada, a u njemu ili na njemu je bio čovjek. Stanje se promijenilo kad su u pitanju rakete koje se lansiraju izvan dosega napadnutog – s mora, iz zračnog prostora ili s kopna. Nove tehnologije nude tehnička rješenja relativno jeftinih, izuzetno efikasnih sustava bez ljudske posade s mogućnošću kretanje i uporabe iz zračnog prostora, s morske površine i iz podmorja, a prema svemu sudeći i iz svemira.

Fregata klase Admiral Grigorovich na meti besposadnih plovila

Svjedoci smo nedavnog napada na ruske ratne brodove i lučke instalacija u pomorskoj bazi i ratnoj luci Sevastopolj na okupiranom ukrajinskom poluotoku Krimu 29. listopada ove godine. Posebnost ovog napada je sinkronizirana uporaba pomorskih (površinskih) i zrakoplovnih dronova, odnosno bespilotnih plovila i bespilotnih letjelica. Sama takva operacija je vrlo zahtjevna, a usklađenost po vremenu je ključna. Obrana pomorske baze morala se angažirati istovremeno protiv prijetnje iz zraka i s mora. Ukrajinska strana je pored napadnih sredstava trebalo osigurati pravovremeno i kvalitetno izviđanje te korekciju navođenje s pozicija na koju su napadna sredstva vjerojatno doplovila i doletjela po programiranim podacima. Na taj način se u zadnjem trenutku uspostavila veza navođenja, dovodeći napadnutu stranu u situaciju manjka vremena za efikasne protumjere. Ako se napad iz zraka nakon prethodnih djelovanja po važnim objektima na Krimu mogao i trebao očekivati, napad s mora vjerojatno je bio iznenađenje. Vjerojatno, iako nije trebao biti, jer su već krajem rujna (s prvom objavom slikovnog materijala 21. rujna ove godine) bila nađena nasukana takva improvizirana bespilotna plovila na krimskoj obali pod ruskom okupacijom.

Ruska ratna luka Sevastopolj ostaje sve praznija nakon napada

Pitanje je – je li to uistinu bilo taktičko iznenađenje, ili ruska strana općenito nema adekvatno oružje, ili je pak bila podcijenjena opasnost pa ulaz u zaljev nije propisno kontroliran niti osiguran zaprekama?! Ovaj naizgled mali napad mogao bi imati velike posljedice za Crnomorsku flotu pokaže li se da je nastradao zapovjedni brod, raketna fregata „Admiral Makarov“. Rusi su priznali gubitak protuminskog broda, Ivana Golubeca, a fregata Makarov se od onda pokazuje samo na strani koja nije bila izložena napadu drona. Obzirom na broj dronova nisu isključeni ni veći gubici ili štete na infrastrukturi pomorske baze. Ako bi pokušali procijeniti gubitke brodova i učinjenu štetu na temelju ruskog razaranja Ukrajine, mogli bi zaključiti da su značajni. Gledajući s vojne, prije svega pomorske/mornaričke doktrine i  taktike napada ovaj događaj će sigurno dovesti do velikih promjena glede osiguranja pomorskih baza, ratnih luka i sidrišta ratnih brodova. Ratni brodovi su najugroženiji kad nisu u pokretu. Kad su privezani ili usidreni – to je najčešće i vrijeme za odmor posada. Posada je podijeljena po smjenama, a samo dio borbenih sredstava je spreman za trenutno djelovanje. Naravno da niti jedan brod ili flota ne mogu dugotrajno štititi sami sebe u pomorskim bazama, ratnim lukama i sidrištima. To su područja koja osiguravaju druge, za to predviđene snage, a jedna od njih je i obalna straža. Naime, pomorske baze, ratne luka i sidrišta nisu tek mjesta za privez i sidrenje brodova. Pomorska baza svakako nije ni tek vojarna/kasarna iako, et,o neki misle i da je. To su područja koja pružaju cjelovitu logističku i sveobuhvatnu borbenu zaštitu za siguran boravak ratnih brodova. Tu se posade moraju moći odmoriti, a brodovi popraviti, dokovati, po potrebi remontirati i pripremiti za sljedeće borbene zadaće. Glavna borbena osiguranja su od ugroze iz zraka, s mora i s kopna. Definitivno ovaj napad na pomorsku bazu i ratnu luku u Savstopolju staviti  će visoko na ljestvici dodatno opremanje pomorskih baza. Bilo je kroz povijest raznovrsnih napada na pomorske baze jer čovjek plovi od postanka i ploviti će do nestanka. Navesti ćemo neke poučne situacije iz novije povijesti.

U-47 kapetana Günthera Priena nakon uspješnog napada u britanskoj ratnoj luci Scapa Flow

Jedna od prvih takvih tehnološki naprednih diverzija bila je u američkom ratu za nezavisnost kada je podmornica Turtle (Kornjača) napala britanski brod 7. rujna 1776. godine. Međutim, prvim suvremenim diverzantskim napadom na ratne brodove u zaštićenoj bazi smatra se i napad talijanskih pomorskih diverzanata na pomorsku bazu i ratnu luku Pula 31. rujna 1918. godine. Značajni napadi na brodove u bazama bili su: napad njemačke podmornice U-47 na brodove u britanskoj  pomorskoj bazi Scapa Flow 14. listopada 1939. godine, napad japanskim džepnim podmornicama na Pearl Harbor 7. prosinca 1941., te talijanskih pomorskih diverzanata s diverzantskim (jašućim) torpedima na britanske brodove u luci Aleksandrije 19. prosinca 1941. godine. Naravno, sve su te pomorske baze imale neke mjere zaštite, ali se pokazalo kako nisu bile dostatne. Kad već nabrajamo, treba napomenuti i jedno daleko iskustvo iz hrvatske pomorske prošlosti. Naime, Hrvatska je za vrijeme hrvatskih vladara bila jaka i uvažena pomorska sila na Jadranskom moru, pa imamo dobar primjer kako su se od napada velikih brodova moćne mletačke flote štitili hrvatski mali brodovi u pomorskoj bazi  kraljevskog grada Nina. Hrvati su tada imali manje brodove (kondure i sagene) s malim gazom. Brodovi su bili okretni i brzi pa su znali napadati pune veće mletačke galije. Kad bi se osjetili ugroženim pobjegli bi u ninsku luku. Galije bi odustajale od potjere jer su Hrvati osigurali luku izgradnjom podvodnog nasipa (spruda) ispred luke koji je omogućavao bijeg hrvatskom brodovlju ali je dubina bile premala za velike mletačke galije pa su odustajale ili bi se pak nasukale. A ako bi se nasukale, sudbina bi im bila poznata.

Dron na temelju kanadskog jet-ski plovila postaje uzor za gradnju flote

Na kraju, bez bojazni od pogreške možemo zaključiti kako će ukrajinski napad zračnim i morskim dronovima na brodove Crnomorske flote RF u pomorskoj bazi Sevastopolj imati dalekosežne posljedice i iznjedriti nove pristupe zaštiti pomorskih baza od napada suvremenim bespilotnim letjelicama, podvodnim (ronilicama) i površinskim plovilima. Posebno je to jasno u svjetlu ukrajinske odluke obznanjene u petak 11. studenog, kada se od tamošnjeg predsjednika Volodimira Zelenskog moglo čuti o formiranju „mornaričke flote pomorskih dronova“. Stotinjak plovila iz tog programa trebalo bi biti građeno prema onima s kojima se provelo napad na Sevastopolj 29. listopada, a po komadu bi trebala koštati oko 270 tisuća USD – za što se sredstva krenulo skupljati dragovoljnim prilozima u okviru online platforme United24. Oko 10 posto planiranih sredstava skupljeno je prvog dana akcije, kada se onda čulo i da će se prvo plovilo iz tog programa zvati „Herson“ u čast uspješnog oslobađanja tog grada, a drugo „Sevastopolj“ – vjerojatno po mjestu uspješnog napada krajum listopada ove godine.

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini

RTOP-42 „Dubrovnik“ ulazi u zadnji tjedan svog sudjelovanja u NATO operaciji „Sea Guardian“ na  Mediteranu. Planirani završetak angažmana je subota 5. studenog, a od utorka 25. listopada hrvatska raketna topovnjača ponovno je isplovila iz talijanske luke Catania prema području djelovanja na središnjem Mediteranu.

U pomorskoj operaciji „Sea Guardian“ (OSG) ovo je peta ovogodišnje patrola, poznata kao FOCOPS 22-5, i ujedno druga patrola u središnjem Mediteranu. Zapovjedni brod je turska fregata TCG Salihreis (F-246), dok sliku iz zraka osigurava portugalski patrolni zrakoplov. Skupinu još čine i partneri iz Italije, Njemačke, Grčke, Portugala, Turske i SAD, s podmornicama, patrolnim zrakoplovima i zračnim jedinicama za rano upozoravanje.

Planirano je da tijekom ove trotjedne operacije TCG Salihreis posjeti Tunis kako bi produbio partnerske odnose s tuniškom Mornaricom, te proveo vježbu s ciljem razvoja interoperabilnosti. Do sada je RTOP-42 „Dubrovnik“ dva puta imao ulogu zapovjednog broda svoje patrolne skupine, a zadnji put 2020. godine. Pred sam početak ovogodišnjeg angažmana u operaciji „Sea Guardian“, raketna topovnjača „Dubrovnik“ nakratko je sudjelovala u velikoj NATO aktivnosti „Neptune Strike 2022 2“ (NEST 22 2), predvođenom Udarnom grupom nosača George H.W.Bush (GHWBCSG). Ova se vježba provodi u Jadranskom moru, a po sutrašnjem njenom završetku nosač USS „George H.W. Bush“ (CVN-77) zaputit će se prema Splitu radi popune zaliha i odmora.

Dok Ministarstvo obrane traži od Vlade dozvolu za uplovljavanje ovog američkog nosača aviona, istodobno ne objavljuje niti riječi o aktivnostima vlastite raketne topovnjače. Zato je tu ponovno NATO zapovjedništvo Pomorskih snaga (MARCOM) koje na svojoj web-stranici redovito izvještava o aktivnostima u operaciji „Sea Guardian“ i skupini FOCOPS 22-5, sve popraćeno atraktivnim fotografijama.

Tim s RTOP-42 “Dubrovnik” u kontroli plovila na Mediteranu

*Photo: NATO MARCOM

Iako se u svijetu drži kako je povijest učiteljica života, za nas Hrvate to se ne može reći jer iz te povijesti nismo naučili skoro pa ništa. To se posebno vidi iz odnosa prema HRM. Moramo se zapitati je li nas i na ovom području zatekla u narodu prihvaćena „Zvonimirova kletva“. Naime, nakon smrti kralja Zvonimira i za hrvatski narod kobne Pakte konvente, poraza hrvatske samostalnosti, tiho i na neobjašnjiv način nestala je hrvatska mornarica – u to vrijeme smatrana najjačom nakon Bizantske. Mornarica kojoj ni ta bizantska nije bila dorasla u našem litoralnom prostoru. To se bar donekle može razumjeti s obzirom na nove vlastodršce koji, kao i neki danas, nisu razlikovali more od bare. Ono što se može podvesti u najblažem obliku inkriminacije glede HRM je rad u korist vlastite štete.

Nova faza “razvoja” HRM? (Photo: MORH, F. Klen)

Za ovih nešto više od 26 godina nakon završetka Domovinskog rata uspjeli smo uništiti i ono što smo imali. Neki obazrivi i blagonakloni komentatori kažu da su brodovi isti kao i prije dvadeset godina. S tim se nemoguće složiti bez dodatka – samo 20 godina stariji. Skoro sve što hrvatska pomorska flota ima je iz Domovinskog rata. Ako bi ipak željeli biti u potpunosti precizni treba navesti neke „svijetle“ trenutka – uvođenje u flotu nikad opremljenog „Kralja Dmitra Zvonimira“, završetak promašenog LM „Korčula“, uspješno spašavanje od rezanja i preše dva dotrajala finska raketna broda, klase „Helsinki“, nadam se ne konačno uništenje podmorničke tradicije i na kraju uvođenje u uporabu OOB-31 „Omiš“, broda koji će – kako kažu neki političari i ne samo političari – „snažno doprinijeti povećanju borbenih sposobnosti HRM“, a nekima od njih kao „vrsnim“ poznavateljima umijeća pomorskog ratovanja treba vjerovati. Koliko je sposobna ta naša flota te cjeloviti sustav nadzora i obrane Jadranskog mora i njegovog „rimlanda“ ([ri’mlənd], kopno uz rub) vidi se iz uspješnog nadzora odreda ruskih brodova, sovjetskog smeća u Talijanskoj bari, kako napisa čovjek koji misli da puno zna. Tako nam taj mudrac reče kako bi bilo primjereno Jadransko more zvati „Talijanskom barom“. Istina, nekad su ga Mlečani zvali Venecijanskim zaljevom, ali su ga i Hrvati zvali – našim hrvatskim morem ili točnije – „Mare nostrum dalmaticum“, što se nepobitno spominje u darovnici Petra Krešimira IV. zadarskomu samostanu sv. Krševana (1069.), a ona (darovnica) svjedoči o teritorijalnoj prostranosti hrvatskog kraljevstva u Krešimirovo doba. Možda je ovo novi znanstveni doprinos pomorskoj geografiji; ali i „ispravljanje“ povijesti kojom se ponose tamo neki Slavi. No nakon „ispljunute žuči“ zbog jadnog odnosa prema hrvatskom moru, vratimo se tom strašnom odredu ruskih brodova, HRM i njenim sposobnostima za nadzor i obranu mora, podmorja, zračnog prostora iznad mora i, naravno, moru pripadajućih otoka te kopna.

USS Harry Truman i Udarna grupa 8

Plovidba ruskih brodova Jadranskim morem načelno ne predstavlja nikakvu prijetnju Republici Hrvatskoj i njenim interesima na moru. Istina, to plovljenje Jadranskim morem može probuditi negativno povijesno sjećanje iz 1806. godine na divljanje Crnogoraca, istočno hercegovačkih Vlaha (pravoslavnih kršćana) i Rusa po Konavlima te Dubrovačkom primorju. Rusku eskadru vodio je tada admiral Dmitrij Nikolajevič Senjavin (Dmitry Nikolayevich Senyavin, 1763.-1831.), a na čelu Crnogorca i brđana bio je svjetovni i crkveni poglavar Petar I. Petrović Njegoš (danas Sveti Petar Cetinjski). Međutim, moramo konstatirati kako je nedavni ulazak i boravak ruskih brodova u Jadranskom moru bio u suglasju s Konvencijom UN o pravu mora. Ovaj sastav brodova u Jadranskom moru – RK „Varjag“, veliki protupodmornički brod „Admiral Tribuc“ i izviđačko obavještajni (ili kako neki vole reći – špijunski brod) „Vasili Tatiščev“ te RF „Admiral Gligorevič“ u Jonskom moru nemaju potencijal ugroziti sigurnost na Jadranskom moru niti jedne države. Kako vidimo, nema nigdje mornaričkog/mornaričko-desantnog pješaštva. Obale Jadranskog mora su NATO i u većem dijelu obale EU. Možemo pouzdano prepoznati motiv časnog talijanskog admirala iskazan s velikom dozom drame u nagađanju cilja ruskog odreda. Znate, svima nam treba malo pažnje, ali i borbe za bolju prošlost te otvaranja nekih mogućnosti u budućnosti. Blokiranja američkog nosača u Jadranskom moru u neratno vrijeme na pamet može pasti samo maloumnim avanturistima. Pa zamislite samo kako bi završio takav pokušaj! Kolika je snaga nosača, njegovih pratećih brodova, NATO brodova i zrakoplovnih snaga na Sredozemlju?! Nepromišljenim, do kraja nerazumnim i iznenadnim napadom protubrodskim raketama s krstarice „Varjag“ i fregate „Gligorevič“ uz moguću pomoć strateških bombardera s dalekometnim krstarećim raketama (npr. Kh (X)-101) i parabalističkim hiperzvučnim raketama „Bodež“ (Kh-47M2 Kinzhal) uz neizvjestan rezultat s velikom vjerojatnošću bi izazvao 3. svjetski rat. Ipak, da vidimo borbeni potencijal brodova koje su, eto – „trebali spriječiti“ isplovljenje moćnog nosača iz Jadranskog mora.

Ruski kruzet Varjag, nekada poznat kao “Chervona Ukraina”

RK „Varjag“: 16 (8*2) protubrodskih projektila P-1000 Vulkan (SS-N-12 Sandbox); 64 (8*8) S-300F Fort (SA-N-6 Grumble) projektila brod-zrak velikog dosega; 2*20 (40) OSA-MA (SA-N-4 Gecko) projektila malog dosega; 1*dvocijevni top AK-130 mm/L70 dvojne  namjene; 6*AK-630, topničkih sustava za blisku protuzračnu i proturaketnu obranu ili topničko-raketnih sustava, Kashtan (CADS-N-1); 2*12 cijevna RBU-6000 protupodmornička raketna bacača; 10*(dva peterocijevna postava) torpednih cijevi 533 mm, jedan helikopter – vjerojatno Ka-27.

Razarač (Большой Противолодочный Корабль, BPK) „Admiral Tribuc“ je protupodmornički brod i nema značajnije oružje za djelovanje protiv brodova te eventualno protiv ciljeva na kopnu. Valjda je – prema zamisli  raznih piskarala s dobrim pristupom značajnim medijima, a koji žele uveličati opasnost i unijeti nemir – imao zadaću „eliminirati“ napadnu ili napadne nuklearne podmornice ili klasične savezničke podmornice iz zaštite nosača zrakoplova. Naoružanje razarača (VPPdB) su: 2 četverostruka lansera za protupodmorničke rakete-torpeda (SS-N-14 Silex); 8 okomitih lansera za rakete brod-zrak 3K95 Kinzhal; 2 jednocijevna topa od 100 mm; 4 topa AK-630 Gatling 30 mm; 2 četverostruke torpedne cijevi od 553 mm, za torpeda SET-65 ASW/ASuW (protupodmornička/protubrodska); 2 protupodmornička bacača raketa RBU-6000; 2 helikoptera Ka-27 „Helix“.

Špijunski brod „Vasili Tatiščev“ glede neke ugroze ima oružje vrlo milih sposobnosti: 2 šestocijevna topa AK-630 Gatling 30 mm/L60; 2 projektila brod-zrak SA-N-8. Raketna fregata RF „Admiral Gligorevič“ ima naoružanje: 1 mornarički top A-190 Arsenal kalibra 100 mm; 8 (2 × 4) UKSK VLS ćelija za krstareće rakete Kalibr, Oniks ili Zircon, za gađanje brodova ili ciljeva na kopnu; 24 (2 × 12) 3S90M VLS ćelije za 9M317M projektile brod-zrak; 2*AK-630 CIWS; 8*Igla-S ili Verba; 2 dvostruke torpedne cijevi od 533 mm; 1 raketni bacač RBU-6000; 1 helikopter Ka-27.

U ratu u Ukrajini Rusi često koriste projektile Kalibar za gađanje kopnenih ciljeva

Glavni borbeni sustavi i oružja na navedenim brodovima, kao i brodovi, u uporabi su još iz vremena Sovjetskog Saveza (osim fregate Gligorevič). Oružja nakon SSSR, većim dijelom razvijena u Rusiji, su Cirkon koji još nije u uporabi, djelomično Oniks i borbeno spreman te dokazan Kalibar. Rakete PZ/PRO također su još iz vremena SSSR. To ne mora biti nužno loše. Sve velike države stalno ažuriraju i poboljšavaju naoružanje te ostalu opremu na ratnim brodovima. Uostalom, i na Zapadu imamo oružja koja su nastala oko 1970. godine, pa i ranije, i još uvijek su ako ne u vrhunskoj a ono u jako dobroj i pouzdanoj kategoriji. Jedino inačica Kalibra je namjenski dizajnirana za gađanje ciljeva na kopnu, što se skoro svakog dana pokazuje djelovanjem iz Crnog mora po ciljevima u Ukrajini. Mogao bi se kladiti da „Gligorevič“ u Jonskom moru nije bio s raketama namijenjenim za djelovanje protiv kopna. Naravno, ne treba puno da bi se protubrodska raketa prilagodila za gađanje ciljeva na kopnu, posebno onih na obalnom rubu i maloj dubini u kopno. RF „Gligorevič“ ima kapacitet od maksimalno osam raketa, što nije dovoljno za učiniti neku veću štetu. Ako bih se osobno izjašnjavao o cilju uplovljavanja ruskog odreda brodova u Jadransko more – rekao bih u prvom redu čista rutina i prikupljanje obavještajnih podataka, nakon toga pokazivanje (u prvom redu svojoj javnosti) kako je Rusija „velika“ pomorska sila. Dalje, to bi mogla biti potpora novoj pomorskoj doktrini u kojoj Sredozemno more – pa i Jadransko kao njegov dio – ima veliku važnost za Rusiju, i na kraju su vjerojatno željeli pokazati svojim jatacima u Srbiji, Crnoj Gori i BiH da su tu i da na njih mogu računati, a državotvornim Crnogorcima da pripaze što rade. Osobno držim da cijela ova halabuka nema nikakvu objektivnu važnost, osim činjenice da je još jednom glede HRM i OS RH pokazala kako je „car gol“.

Naime, HRM nema brodove s kojim bi mogla isploviti u naš gospodarski pojas i danima pratiti brodove pod stranom zastavom. Dapače, nema ni pouzdane sustave motrenja te praćenja na obali i otocima, kao ni kvalitetne i pouzdane raketne sustave obala-more kojima bi se potencijalni neprijatelj držao dalje od našeg teritorijalnog mora i odvraćao od narušavanja našeg integriteta i suvereniteta te naših suverenih prava. Možda je upravo ta nemoć naše mornarice i našeg zrakoplovstva motivirala već spomenutog pisca da naše more nazove talijanskom barom? Ako je to – mogao bi biti u pravu. Stanje borbenih sposobnosti naše mornarice na moru, podmorju, u zračnom prostoru te na otocima i kopnu, tom našem litoralnom bogatstvu, je skoro pa nikakva. Kad bi tražili kapitalni brod HRM izbor bi nužno pao na RTOP-11 „Kralj Petar-Krešimir IV“, a drugi brod iz te klase nikad nije do kraja opremljen prema TTZ.

RTOP-11 “Kralj Petar Krešimir IV” – kapitalni, ali posrnuli brod HRM (Photo: Ante Javorčić)

RTOP-11 „Kralj Petar-Krešimir IV“ u floti je od 1992. godine, više od 30 godina. Naoružanje: 8 protubrodskih raketa Saab RBS 15B dometa 80/90 km; pramčani top Bofors SAK 57 L/70 Mk1, učinkovitog dometa 8500 m, maksimalni domet 17000 m; krmeni top AK-630M učinkovitog dometa, zrak/more 4000/5000 m. Protubrodski raketni sustav oko kojeg je koncipiran brod star je preko 30 godina (prve su isporučene Švedskoj mornarici 1984. g.) i već je odavno problematične ispravnosti, a samim time i učinkovitosti. Borbeni upravljački sustavi kakvi su na brodu više se ne proizvode, pa pričuvni sklopovi i potrošni dijelovi nisu ili su teško dostupni. O pogonu bolje i ne govoriti jer smo, nažalost, ponovili pogrešku, i pogon donekle obnovili ugradnjom istih neadekvatnih ruskih motora. Nakon ruske agresije na Ukrajinu ta pogreška još više bode oči.

O ostalim brodovima koji su na popisu u floti bolje je ne govoriti. Glavni podaci su dostupni javnosti. Na ovakvoj, za ozbiljnu mornaricu „prapovijesnoj“ tehnici nije moguće očekivati izvrsnost, a ona nam je potrebna. Naravno, domoljublje, požrtvovanost i velika želja ne spadaju u kategoriju tehničke i taktičke izvrsnosti. Kako vidimo teška su vremena i nije sigurno što nas čeka kratkoročno, srednjoročno, a poglavito ne dugoročno. Za izgradnju suvremene pomorske flote od početka potrebno je minimalno 30 godina. To se načelno računa od ulaska u flotu prvog kapitalnog broda oko kojeg se gradi flota, uvećano za  životni vijek istog. Tada počinje zamjena onoga što imate u floti i tako ponovno. Ako ima više novaca, brodograđevnih i remontnih kapaciteta te odgovarajućeg ljudskog potencijala to se može ubrzati, ali teško kraće od dva desetogodišnja plana opremanje. To se zorno može vidjeti na nekim bogatim arapskim državama koje imaju novaca u izobilju, ali nemaju adekvatnih brodograđevnih, remontnih i ljudskih resursa.

Klasa “Kralj” – uzor za nabavu sličnih brodova

HRM mora imati sposobnosti nadzora, zaštite i obrane – mora, podmorja, zračnog prostora iznad mora, otoka te pripadajućeg kopna. Za to su potrebne snage za površinska, podmornička, protupodmornička, minsko-protuminska, desantna i zrakoplovna djelovanja, snage obalne obrane, te cjelovita obrambena infrastruktura od kapaciteta ratne brodogradnje i remonta, održavanja naoružanja i ostale opreme, znanstveno-stručnih kapaciteta, sustava školovanja i obuke, pomorskih baza, potkopa, maskirnih vezova i druge infrastrukture do političke odluke o važnosti mora i njegovog čuvara – Hrvatske ratne mornarice. Neke poteze koje u kraćem vremenu mogu podići borbene sposobnosti treba odmah povući. Mislim kako bi prioritet nad prioritetima trebao biti uvođenje novog brodskog i obalnog protubrodskog raketnog sustava sa sposobnostima djelovanja protiv kopna. Kako bi to imalo smisla potrebno je odmah krenuti u realizaciju nabave pet do šest malih raketnih brodova po uzoru na RTOP-21/RTOP-11 i većeg broja mobilnih obalnih lansera. Brod bi bilo potrebno dimenzionirati vodeći računa i o veličini postojećih potkopa. Brod duljine oko 50(±10%) m mogao bi zadovoljiti sve potrebe raketnog broda na prostoru Jadranskog mora i u obalnom prostoru bilo gdje na svijetu.

Primopredaja OOB-31 “Omiš” – hoće li uopće biti ostalih od Brodosplita naručenih OOB-ova?

Također, pod važan i najraniji prioritet spada motriteljsko obavještajni sustav u multispektralnim područjima kao što su radarski, IC i TV senzori. Sustavi načelno trebaju biti lako i dobro pokretni, zemaljski i u zraku. Naravno, paralelno s ovim treba  ubrzano raditi na cjelovitoj viziji razvoja ratne mornarice, po svim sadržajima oružane borbe u ambijentu mora i primorskog kopna. Vjerujem kako bi prvi zamjenski brod na bazi RTOP-21/11 mogao biti gotov i predan floti najranije 2026/27. godine, a višenamjenska korveta krajem desetljeća. To bi – uz osigurano financiranje – zavisilo u prvom redu o mogućnosti nabave potrebne opreme i naoružanja, te slobodnih brodograđevnih kapaciteta u zemlji i/ili inozemstvu. Skupi borbeni sustavi proizvode se samo za poznatog naručitelja, a kapaciteti su načelno rasprodani i više godina unaprijed. Slično je i s najboljim brodskim pogonima. Za eventualno premošćenje i smanjene negativnog utjecaja tako dugog razdoblja, bilo bi dobro procijeniti opravdanost velike modernizacije s promjenom pogona RTOP-12 te dva zadnja ophodna broda klase „Omiš“ (OOB-31, koji vjerojatno nisu u poodmakloj fazi gradnje) u nužnoj mjeri redizajnirati, bolje opremiti i pretvoriti u raketni brod. Do opremanja HRM višenamjenskom korvetom proći će puno vremena, a to flota ne može čekati. Korveta bi trebala biti naš kapitalni brod, ali je pitanje koliko ih si možemo priuštiti. Ako ne možemo imati potreban broj korveta – treba se okrenuti gradnji malog namjenskog PPd broda deplasmana oko 1000 tona. Opće je mišljenje kako je sve što plovi, leti ili je na kopnu jako osjetljivo i relativno lako uništivo. Zato se u mornaricama diljem svijeta traži izlaz u morskim dubinama. Zahvaljujući novim pogonima, neovisnim o zraku i smanjenu svih vrsta „potpisa“, sve vrste podmornica doživljavaju renesansu i postaju istinska snaga suvremenih pomorskih flota. To se odnosi i na manje obalne podmornice deplasmana ispod 1000, pa i 500 tona, koje bi bile izvrsne za Jadransko more. Uz angažiranje domaće pameti i osmišljen dugoročni plan i program, te pouzdanog stranog partnera, ne bi nam ni podmornice trebale biti nedostupne u drugoj polovici drugog desetogodišnjeg flotnog plana.

LM-51 “Korčula”

Jadransko more je osjetljivo na miniranje ustaljenih plovnih ruta od Otranta pa do Tršćanskog zaljeva. Ta se opasnost ne smije zanemariti pa bi HRM – pored ronilica bez posade – za nadzor podmorja na dubinama pogodnim za polaganje na dnu ležećih mina na prilazima glavnim lukama trebala i protuminske brodove. To su jako skupi brodovi, po toni deplasmana možda i najskuplji, pa bi pri nabavi trebalo voditi računa da ne budu usko namjenski. Šteta je da brodovi leže u lukama. Treba procijeniti njihovu uporabu i za neke druge, za mornaricu važne poslove. Svakako, bez ikakvih problema, mogli bi biti u funkciji mornaričkih ophodnih brodova. Poznato je da su to brodovi s brojnom posadom, a navigacijska plovidba može biti ostvarivana i s osjetno malobrojnijom posadom. To bi, naravno, smanjilo troškove plovidbe, a po potrebi bi se mogli ukrcati i mornarički kadeti za obuku na palubi i strojarnici. To su brodovi s malim magnetskim i akustičkim potpisom pa bi se mogli opremiti te koristiti i za PPd zadaće. Mogli bi usput obaviti još zadaća za koje nije nužna nova skupa oprema i značajna dopunska edukacija.

Lovci mina (LM) se spominju kao potreba HRM skoro 20 godina, svakako prije DPR iz 2015 godine. Držim kako ih je potrebno ili nabaviti ili od njih odustati, budući da ti brodovi i ovako, na papiru, ipak fiktivno vežu neke financije i ne „dopuštaju“ razmišljanje o drugim nabavama. Svi brodovi, pa tako i protuminski, mogu pomoći civilnom društvu kod velikih nepogoda i katastrofa. Treba zauzeti stav da svaki brod – pored osnovne namjene – mora imati sposobnost obavljanja i dopunskih zadaća bez velikog dodatnog opremanja. Brod treba koristiti i iscrpiti mu „život“ u predviđenog roka eksploatacije. Održanje brodova nakon nekog vremena, pa da i stalno leže u luci, je preskupo, a ne daje ni približno potrebne sposobnosti. Nove tehnologije i nova tehnička dostignuća ne omogućavaju opstanak starog pred naletom novog.

Vježba “Posejdon 94” – zajednička vježba obrane mora i priobalja HRM-a i HRZ-a

Hrvatska ima razvedenu obalu i dosta ljudi vičnih moru pa to samo po sebi nameće veliki oslonac na civilni sektor i veći broj brodova za popisnu flotu, u prvom redu za popisne minolovce na bazi ribarica te desantne i transportne brodove na bazi trajekata. Od logističkih brodova treba graditi brodove specifične namjene za prijevoz pogonskog goriva i naoružanja.

Snage obalne obrane moraju imati ravnopravan položaj s flotom i bilo kojim dijelom OS Republike Hrvatske. Glavni bedem obrane od napada s mora trebaju bit raketno-topničke postrojbe obalne obrane, morske mine, te mornaričko i mornaričko desantno pješaštvo. Pješaštvo mora imati snage za prijevoz desanta morem i zrakom.

Vjerujem kako će mnogi reći da je ovo preambiciozno i preskupo. Samo bih htio podsjetiti na izreku iz antike kako je „najskuplji mač onaj kojega nema“, tako i ovdje najskuplji brod, podmornica ili nešto treće je ono čega nema kad zatreba. Dobro je podsjetiti se po tko zna koji put da je HRM u  nezavidnoj poziciji jer svoju zonu odgovornosti mora braniti od ugroze s mora i kopna. Južna Hrvatska od Neretve do rta Oštro ne može se braniti i obraniti bez jake mornarice.

Ovdje je riječ o mornarici, ali je nužno jačati i vojsku/kopnene snage, posebno sredstvima topničko-raketne potpore i trupne PZ/PRO, modernizirati zračne snage nabavom učinkovitih bespilotnih letjelica, te PZ/PRO na srednjim i velikim daljinama za obranu teritorije i vitalnih objekata. MORH i Oružane snage trebaju se baviti onim za što su ustrojeni i što im je osnovna zadaća, a to je obrana integriteta i suvereniteta Republike Hrvatske. Sve ostalo su dopunske i sekundarne zadaće. Zato bi bilo dobro kao prvi potez osloboditi se zračnih vatrogasnih snaga i Obalne straže. Htjeli mi to priznati ili ne, rusko-srpski svijet nam je na vratima s jakom crkvenom srpsko-pravoslavnom, velikosrpskom i četničkom ideologijom. No pasarán!

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini

Nedavno smo svjedočili vjerojatno prvom udaru podmorničkim raketama Kalibar iz Crnog mora po kopnenim ciljevima u Ukrajini. Mornaričke rakete Kalibar su, po svemu sudeći, najbolje što Ruska mornarica, i ne samo mornarica, ima u svom arsenalu za konvencionalno ratovanje kao potpuno zreo sustav. Pored navedenih raketa, u floti i obalnoj obrani nalazi se više raketnih sustava, od onih iz bivšeg SSSR do modernijih. U dosadašnjem tijeku ruske agresije na Ukrajinu u primorskom dijelu angažirane su bile Crnomorska flota i Kaspijska flotila. U arsenalima tih snaga nalaze se i raketni sustavi koji su dizajnirani ili pak prilagođeni za djelovanje po ciljevima na kopnu. Neki su s brodova i podmornica sposobni pogoditi cilj na više od 1.000 km u dubini kopna, a neki tek ciljeve na obalnom rubu. Uporabe ruskih raketa protiv ciljeva na moru skoro da i nema. Razlog tome je u činjenici što Ukrajina praktički nema flotu površinskih brodova koji bi bili rentabilni raketni ciljevi. U ovome članku raketni sustavi iz sastava Crnomorske flote i Kaspijske flotile bit će samo nabrojeni, a više će pažnje biti usmjereno na sustave koji se učinkovito mogu uporabiti po kopnu. Ipak, ovo je prije svega kopneni rat gdje caruje topništvo/artiljerija (od minobacača, topova, haubica, top-haubica, VBR do taktičkih balističkih rakete zemlja-zemlja), a precizno raketno oružje s brodova i podmornica te zrakoplova je tek dopuna za duboke i precizne udare po važnim objektima. Glavni razlozi toga su njihove cijene i ograničena količina. Mornarički raketni sustavi s brodova i podmornica u Crnom i Azovskom moru te na Kaspijskom jezeru su:

• 3M-54 Kalibar (3M54-1 Kalibar) i 3M14 Birjuza, NATO oznake SS-N-27 „Sizzler“ i SS-N-30A. Sustavi su zasnovani na krstarećim raketama 91R1 i 91RT2. Ovi raketni sustavi razvijeni su u više inačica i predstavljaju najuniverzalniji ruski mornarički raketni sustav. Postoje inačice za djelovanje po ciljevima na kopnu, protubrodske inačice i inačice za djelovanje protiv podmornica. Po nosaču su također univerzalne, pa se mogu uporabiti s brodova i podmornica, iz vertikalnih lansera, ali i iz podmorničkih torpednih cijevi. Prema dostupnim ruskim informacijama, pokrenuta je i proizvodnja inačice za uporabu sa zrakoplova. Ta nova, unapređena inačica trebala bi biti za sve nosače – brodove, podmornice, zrakoplove i kopnena vozila. Inačica ovih raketa, po svemu sudeći, razvija se i za uporabu s kopnenog sustava Iskander-M. U razvoju je i Kalibar-M koji bi trebao imati doseg oko 4.500 km. Više ne postoji sporazum koji bi branio raspoređivanje istih na kopnu. Uostalom, to Rusiju nije spriječilo pa su izgradili male obalne brodove klase Bujan-M koji mogu kao područje plovidbe koristiti rijeke i/ili biti neposredno uz obalu, pa je to kao da su instalirane na kopnu. To je svakako dostojno poznatom ruskom lukavstvu i prijevari. Brodovi koji su opremljeni raketama Kalibar su – tri fregate klase Admiral Gligorovič s po osam vertikalnih lansera, jedna fregata klase Gepard s osam lansera, četiri mala raketna broda Bujan-M u Crnom moru i tri u Kaspijskom jezeru s po osam vertikalnih lansera, i šest podmornica podklase Varšjanka, projekt 636.3 (NATO oznaka Improved Kilo) s načelno četiri rakete u borbenom kompletu. S podmornice se lansiraju iz torpedne cijevi kalibra 533 mm.
• P-800 Oniks/Onix (NATO, SS-N-26 „Strobile“) je moderna i vrlo kvalitetna u prvom redu protubrodska rakete. Razvoj je počeo davno u SSSR, ali je u uporabu uvedena tek 2002. godine u Rusiji. Univerzalna je po nosaču pa je raspoređena na brodove, podmornice, sustave obalne obrane (Bastion) i na zrakoplove, kao inačica Kh-61. U razvoju je Oniks-M s dosegom oko 800 km. To je velika supersonična raketa teška oko 3.000 kg s bojnom glavom od oko 300 kg. Treba zamijeniti rakete P-500 „Bazalt“, P-270 Moskit“, P-700 „Granit“ i P-1000 „Vulkan“. Kao i većina ruskih i nekad sovjetskih raketa, ona može biti naoružana i nuklearnom bojnom glavom. Nije zabilježeno djelovanje s brodova po ciljevima na kopnu. Međutim, 2015. uvedena je posebna inačica koja se ponekad identificira sa sustavom pa se naziva i Bastion-P. Ove rakete su imale prvu primjenu 2016. godine u Siriji, i evo sad u Ukrajini. Zadnji napadi su zabilježeni s Krima na Odesu, a bilo je i ranijih primjenu u Ukrajini. Prema nekim podacima, sustav Bastion-P viđen je i u Donbasu. Nije poznato mogu li ovu inačicu rakete nositi brodovi i upotrijebiti ih protiv kopna. Pouzdano, zbog promjera, ne mogu ih koristiti podmornice koje baziraju u Crnom moru. Teoretski se svaka protubrodska raketa može uporabiti protiv kopna, u prvom redu protiv ciljeva na obalnom rubu, često s malom preciznošću, ali s potencijalno velikim razaranjem. Prva primjena u to vrijeme modernih protubrodskih raketa P-15 „Termit“ bila je u Indijsko-pakistanskom ratu, protiv rafinerijskih kapaciteta na obali Pakistana.
• 

  Lansiranje P-270 Moskit na vježbi Vostok 2014

  U Crnomorskoj floti su u većem broju raspoređene rakete P-270 Moskit na korvetama NATO oznake Tarantul, projekt 1241 „Molnja“, i hidro-krilnim brodovima Bora, projekt 1239. Ovo su starije supersonične rakete brzine oko 3 Ma, mase 4.500 kg. Prve su u sovjetsku flotu primljene 1983., a najnovija zrakoplovna inačica Kh-41 1993. godine. Koliko ih je još u uporabi – teško je znati. Vidljivi su brodovi koji još uvijek plove s lanserima za te rakete, pa se nameće zaključak da su još u uporabi ili da lansere drže radi obmanjivanja. Brodska inačica nije predviđena za gađanje ciljeva na obali, ali može poslužiti za neselektivno razaranje objekata na obali ili blizu obalnoga ruba. U Domovinskom ratu imali smo naznake, pa i prijetnje JRM, o mogućoj uporabi raketa P-15 Termit po Splitu i pogonima tadašnjeg Jugovinila, a one su starije 20-25 godina od P-270. Prema dostupnoj literaturi P-270 razvijena je i kao kopnena inačicama za gađanje ciljeva na moru i kopnu. Ukupno je pet korveta klase Tarantul u Crnom moru i jedna u Kaspijskom jezeru. Dva broda na zračnom jastuku klase Bora su u Crnom moru.

• Kh-35 je nastala kao kopija američkog Harpuna pa se često nazivala „harpunskaja“. Iz same oznake „Kh“ vidi se da je najprije bila namijenjena za uporabu sa zrakoplova. Pored nekih brodova, ove su rakete instalirane i na obalnom protubrodskom sustavu „Bal“. Varijanta Kh-35U sposobna je gađati kopnene ciljeve. Na obali Crnog mora raspoređen je veći broj obalnih protu-brodskih raketnih sustava Bal.
• U Crnomorskoj floti su i rakete P-500 Bazalt/P-1000 Vulkan, ali ih nakon potapanja RK Moskva nema tko nositi.

Projektil Onix lansiran iz sustava Bastion na vježbi 2018. (Photo: MoD RF)

Sa svim tim raketama, osim s P-500/P-1000, naoružani su mornarički i zrakoplovi zračno-svemirskih snaga Rusije (Воздушно- космические силы). Jasno, Rusija raspolaže s velikim i raznolikim arsenalom raketnog oružja u Crnomorskoj floti i Južnom vojnom području. Rusija ima mogućnost prebacivanje raketnih sustava i raketa iz ostalih flota i vojnih područja.

Ovdje će pozornost biti na najsuvremenijim raketnim sustavima, a to su: 3M-54 Kalibar/3M54-1 Kalibar, 3M14 Birjuza i P-800 Oniks, te njihovoj uporabi protiv ciljeva na kopnu s brodova, podmornica, obalnih raketnih sustava, mornaričkih i zrakoplova Zračno-svemirskih snaga u sastavu Oružanih snaga Ruske federacije (Вооружённые силы Российской Федерации).

Sustav Kalibar

Dalekometne rakete ukrcane na brodove su 3M14T i na podmornice 3M14K dosega do 2.600 km, podzvučne brzine od 0,8 maha, s eksplozivnom bojnom glavom mase do 500 kg ili termonuklearnim punjenjem. Nedavno su po prvi put u Ukrajini upotrijebljene rakete s podmornica što izaziva pozornost. Pitanje je zašto? Naime, raketa s podmornice je skuplja zbog složenijeg lansiranja i specifičnog pakiranja u zasebni kontejner, koji nije samo klasični kontejner, pa se tako umeće u torpednu cijev od 533 mm na podmornicama 636.3. Po izbacivanju transportno-skladišnog kontejnera, isti se otvara i služi kao svojevrsna rampa za lansiranje rakete. Koji bi razlog mogao biti za primjenu skuplje rakete?

Po svemu sudeći, to je jedan od sljedećih:

• 

  Pripreme za ukrcavanje projektila Kalibar na podmornicu

  Jednostavno su odlučili isprobati pouzdanost raketa ili utrošiti ranije proizvedene rakete 3M14K:

• Ponestalo je brodskih inačica, 3M14T;
• Ne mogu na siguran način brodovima prići dovoljno blizu obali kako bi pouzdano pogodili cilj na krajnjem sjeverno-zapadnom dijelu Ukrajine. Nakon gubitka krstarice Moskva značajno je oslabila PR/PZ obrana u području Crnog mora. Logičan je zaključak – ako ne mogu prići brodovi klase Gligorovič i/ili mali raketni brodovi (MRB) Bujan-M, mogu prići podmornice i iz podvodnog položaja neometano lansirati rakete 3M14K.

Pojavljuju se i informacije da su raketama „Kalibar“ gađani ciljevi u Odesi i oko Odese. To bi bilo iznenađenje jer za tim nema potrebe. Jedino ako su prilagodili inače protubrodske inačice 3M54K s podmornice ili 3M54T s brodova. To bi imalo smisla jer su ovo rakete kraćeg dometa, ali u završnici lete brzinom od 2,7 maha pa su puno otpornije na rušenje sustavima proturaketne obrane. Također su mogli primijeniti i neku od eksportnih inačica. Moguće da su one proizvedene, ali još nisu bile isporučene naručitelju.

Obzirom na dosad prilično velik utrošak ovih raketa s brodova, velika je vjerojatnost pomanjkanja brodske inačice ili je pak zapela dobava istih iz ostalih flota (prvenstveno iz Sjeverne i Pacifičke flote). Zbog zapadnog embarga sigurno pati proizvodnja novih raketa. U Baltičkoj floti brodovi s raketama Kalibar su dva Bujana-M i tri mala raketna broda/korvete klase Karakurt, projekt 22800. Svaki brod ima po osam vertikalnih bunara/lansera.

Raketiranje Ukrajine iz Baltičkog mora dovodi do rizika povrede zračnog prostora NATO zemalja. U stvarnosti ostaje prostor samog istoka Finskog zaljeva, jako blizu Sankt Peterburga, ili pak nakon lansiranja programirano zaobilaženje NATO prostora i let iznad Rusije te Bjelorusije, što bez obzira na stupanj pouzdanosti nosi i određene rizike. Uporabom raketa iz Crnog mora iste lete isključivo preko ukrajinskog teritorija. Iako je „najavljen“ razvoj zrakoplovne i kopnene inačice, nema saznanja o njihovoj uporabi, a niti da je to realizirano.

Sustav P-800 Oniks i drugi

Bastion-P na Krimu – raketni sustav obalne obrane

Drugi moćni mornarički sustav je P-800 Oniks/Onix (NATO, SS-N-26 „Strobile“). Prema dostupnim podacima, protubrodske inačice koje se lansiraju s brodova i podmornica (nema ih u Crnom moru) nisu se koristile za gađanje ciljeva na kopnu. To bi zahtijevalo veće preinake sustava za navođenje ako se želi postići prihvatljiva selektivnost i preciznost. Nije isključena mogućnost primjene po ciljevima na obali ili nedaleko od obale, zavisno o reljefu i prilaznim putanjama. Vjerojatnija je primjena inačice s oznakom Kh-61. Raketa je izvorno namijenjena za gađanje većih površinskih ciljeva, a nosi je Su-34, zrakoplov Zračnih snaga. Inačica koja se često kao i raketni sustav obalne obrane naziva Bastion-P pouzdano se koristi za gađanje kopnenih ciljeva u priobalnom području Odese. Doseg je 600 km i ima poluoklopljenu probojnu eksplozivnu bojnu glavu mase 300 kg, pa je pogodna za uništavanje utvrđenih objekata i poletno-sletnih staza zračnih luka. Za sličnu zadaću koriste se i balističke rakete Iskander-M.

Vidimo da su ruske Zračne snage oko Odese, a i u drugim dijelovima Ukrajine, upotrijebile i hipersoničku raketu Bodež/Kinžal. Možda su gađali neki izuzetno utvrđeni cilj, u što je teže povjerovati. Više se radi o zastrašivanju i ubijanju morala ukrajinskih branitelja. Pored nabrojenih, u ruskim Zračnim snagama ima jako puno krstarećih raketa koje su u naoružanju bombardera strateške namjene Tu-22, Tu-95 i Tu-160, a pored Bodeža/Kinžala najpoznatije su – Kh-55/555/101/102.

Skladište u Ivano-Frankivsku navodno je pogođeno projektilom Kinžal

Svi ovi raketni sustavi djeluju zastrašujuće. Pitanje je što je bolje – da ih ima dovoljno ili da ih nema? Odgovor može biti različit, ovisno gleda li se to iz perspektive Ukrajine ili Rusije. Za Rusiju je od izuzetne važnosti imati te rakete jer nemaju osiguranu zadovoljavajuću zračnu premoć, pa njihovom uporabom sa sigurne udaljenosti čuvaju vlastite avione i pilote. Problem im je u takvim uvjetima koristiti razorne planirajuće ili slobodno padajuće avionske bobe. Manje precizno oružje izazvalo bi veća razaranja, više kolateralne štete i veća ljudska stradanja. Pogled s ukrajinske strane je ipak drugačiji. Bez tih raketa, a uz osporavani zračni prostor, veći dio Ukrajine bio bi manje izložen razaranjima, što bi omogućilo rad gospodarstva i vojne industrije. S druge strane, Rusija bi bila prisiljena koristiti manje precizno zrakoplovno oružje, što bi zbog manjeg dosega dovelo i do osjetno većih gubitaka zračnih snaga. Još uvijek je zavidna efikasnost ukrajinske proturaketne i protuzračne obrane.

Kontrola obale i Zmijskog otoka

Jasno se vidi kako Rusija u ovoj drugoj ili pak trećoj fazi obrane, pored Dombasa, težište usmjerava na preostali dio ukrajinske obale Crnog mora. To je za Rusiju od velikog ratnog značaja jer bi zauzimanjem Odese i ostatka primorja izbili na granice Moldove, ali i Rumunjske kao članice NATO. Na taj bi način Ukrajini osporili pristup moru, zaustavili izvoz i uvoz roba i osudili je na gospodarski krah, siromaštvo i slabljenje u svim sferama društvenog života.

Uništena ruska protuzračna obrana na Zmijskom otoku

S druge strane Odesa i primorje, uključujući i Zmijski otok, za Ukrajince ima životno značenje. Iako su Odesa i ostale luke blokirane, ima nade dok se kopno kontrolira. Često se spekulira s važnošću Zmijskog otoka. Naravno da ima veliko značenje u rat, ali mi se čini da ima još veće značenje u miru. Treba samo pogledati na pomorsku kartu i shvatiti koliko taj otok na sebe veže teritorijalnog mora, a koliko isključivog gospodarskog i epikontinentalnog pojasa. Sudeći prema svemu, tu su ogromne količine i plina i nafte. Da je otok strateški važan svjedoči i njegovo oduzimanje Rumunjskoj od strane SSSR s ciljem kontrole nad sjeverno-zapadnim dijelom Crnog mora. Nakon gubitka raketne krstarice Moskva upitna je ruska zračna kontrola nad tim dijelom Crnog mora. Na taj način izgubljena je važnost početnog ratnog dobitka zauzimanjem otoka. Rusija ne može sličan brod rasporediti u Crno more jer je Bospor zatvoren za ratne brodove koji baziraju izvan Crnog mora. Istina, imaju još samo dva takva broda, i to po jedan u Sjevernoj i Pacifičkoj floti, a oba su trenutno u Mediteranu. Rješenje koje se nameće je pokušati na Zmijski otok instalirati PR/PZ sustav velikog dometa. To su upravo i pokušavali ovih dana. Najprije Tor kao zaštitu, a nakon toga vjerojatno S-400. To bi bila praktički stacionarna varijanta umjesto pokretne S-300 koji je potonuo zajedno s Moskvom. Koliko bi to bilo održivo? Čini mi se ne dugo ili, bolje rečeno, zavisi o tome tko kontrolira obalu oko Odese. Zbog blizine obali sustav bi bio izložen udarima s kopna i to protubrodskim raketama Neptun i poglavito balističkim raketama Točka-M, a možda se pojave (ili su se već pojavila) i još neka preciznija oružja.

Držim kako je slobodno ukrajinsko crnomorsko primorje u ovom trenutku za Ukrajinu najvažniji međucilj do konačnog oslobođenja. Gubitak Donbasa za neko vrijeme bilo bi lakše preboljeti u odnosu na Odesu i primorje. Međutim, u konačnici i uz zadržavanje mora rat će biti riješen na kopnu. Uz hrabrost ukrajinski vojnika, zrakoplovaca, mornara i prije svega ukrajinskog naroda, veliku važnost će imati Carica/Car kopnenog rata – artiljerija/topništvo. Također treba vjerovati da Zapad – i zbog visoke cijene i pada vlastitog standarda – neće klonuti jer druga opcija bi bila prava katastrofa za demokraciju, kakav-takav pravni poredak i čovječnost.

Koliko je more važno svjedoči odnos prema njemu pametnih i naprednih naroda i država. Koliko ga se malo cijeni, a ima se njegove obale, govori odnos prema moru sadašnjih Hrvata i hrvatske države. Koliko za njim pate oni što ga nemaju, govore pretenzije despota koji pati za nikad dosanjanim carstvom naših sjevernih susjeda, od Arpadovića do danas.

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini

Danas je u prostorima Lučke kapetanije Rijeka otvoreno obnovljeno prizemlje zgrade u kojem, osim Lučka kapetanije, djeluje i Županijski operativni centar za provedbu Plana intervencija kod iznenadnih onečišćenja mora. Riječ je o projektu vrijednom 3,2 milijuna kuna (480.000 USD), koje su najvećim dijelom osigurali Američko zapovjedništvo za Europu (EUCOM) i US Army Corps of Engineers, uz potporu hrvatskog Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, te Primorsko-goranske županije. Svečanom otvorenju obnovljenog Županijskog operativnog centra za provedbu Plana intervencija kod iznenadnih onečišćenja mora prisustvovali su privremena otpraviteljica poslova pri Veleposlanstvu SAD u RH Victoria Taylor, Josip Bilaver (državni tajnik u Ministarstvu mora), Darko Glažar (lučki kapetan Lučke uprave Rijeka), zamjenik gradonačelnika Rijeke Marko Filipović i župan primorsko-goranski Zlatko Komadina.

Kako je naglašeno prilikom otvaranja, zaštita okoliša ključni je prioritet SAD-a i Hrvatske, a zajednički kapaciteti za ublažavanje kako nesreća općenito, tako i nesreća na moru, mogu u krizi igrati važnu ulogu: „Stoga će ovaj obnovljeni centar igrati presudnu ulogu u održavanju sigurnosti i upravljanju okolišem u hrvatskim obalnim vodama, od pružanja pomoći osobama i brodovima do rješavanja pomorskih nesreća i onečišćenja naftom, osiguravajući brzu akciju kao odgovor na potencijalnu ekološku katastrofu“. „Američko-hrvatsko partnerstvo na moru ključno je za vojnu suradnju i zajedničku sigurnost NATO saveza. Zbog toga je Vlada SAD ponosna što kroz EUCOM pomaže Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, te riječkoj Lučkoj kapetaniji, kako bi unaprijedili svoje sposobnosti u obuci i reakciji na hitne slučajeve na moru“, objavilo je američko Veleposlanstvo na svojoj Facebook stranici.

Od 3,2 milijuna kuna, koliko je utrošeno u renovaciju prostorija Lučke uprave Rijeka i Županijskog operativnog centra za provedbu Plana intervencija kod iznenadnih onečišćenja mora, Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture i Vlada RH sudjelovali su s oko milijun kuna, a Primorsko-goranska županija s oko sto tisuća kuna, koliko je bilo potrebno za nabavu komunikacijske opreme, dok je ostatak od nešto više od 2 milijuna kuna pribavila američka strana.

Primorsko-goranski župan Zlatko Komadina upozorio je da je riječ o rizičnoj županiji s obzirom na tamošnje lučke terminale, naftne i LNG terminale, te rafineriju, zbog čega u županiji – nažalost – imaju puno iskustva u intervencijama. Otpravnica poslova Taylor podsjetila je kako je Rijeka već godinama centar američko-hrvatske suradnje, uzme li se u obzir gotovo 900 milijuna kuna ugovorenih usluga za održavanje i podršku brodovima Ratne mornarice SAD-a tijekom posljednjih 10 godina. Najbolji dokaz tome je što su u prvom kvartalu ove godine na remont u riječko brodogradilište „Viktor Lenac“ došla čak tri broda uz sastava US Navy. Uz to, nije za zanemariti ni američke interese vezane uz uspostavu te rad obližnjeg LNG terminala u Omišlju na Krku, koji je nakon dužih priprema započeo rad 1. siječnja ove godine, čemu je 29. siječnja svečano svjedočio i premijer Andrej Plenković.

SAD su u civilne i vojne projekte (uključujući i zajedničke vježbe te profesionalnu edukaciju) u lokalnim zajednicama širom Hrvatske do sada investirale oko 4,5 milijarde kuna, naglasila je Taylor.

*Photo: US Embassy Zagreb i Primorsko-goranska županija

Baš kako je na svojoj 21. sjednici, održanoj 19. studenog 2020. godine, to i načelno najavila Vlada Republike Hrvatske, danas je u Lori svečano ispraćen 4. hrvatski kontingent (HRVCON) koji odlazi u operaciju „Sea Guardian“ na Mediteranu. Iako su ovakvi prizori inače bili rezervirani za ljetne mjesece, na svečanosti održanoj kod sidrišta vojarne „Admiral flote Sveto Letica-Barba“ u Splitu pripadnike Hrvatske ratne mornarice pozdravili su, među ostalima, i admiral Robert Hranj, general-bojnik Boris Zdilar (savjetnik načelnika GS za zdravstvo), te brigadni general Ivan Turkalj, zapovjednik ZOS-a GS Oružanih snaga.

Raketna topovnjača RTOP-42 „Dubrovnik“ te njenih trideset i dvoje članova posade sačinjavaju ukupno četvrti hrvatski kontingent koji će sudjelovati u NATO vođenoj operaciji „Sea Guardian“ od 12. do 29. ožujka 2021. godine. Zapovjednik 4. HRVCON-a je kapetan korvete Nikola Kuvačić, dok je zapovjednik raketne topovnjače RTOP-42 „Dubrovnik“ poručnik bojnog broda Ivan Bosančić. Ovaj hrvatski kontingent – sastavljen od 30 pripadnika HRM-a, jednog pripadnika Obavještajne pukovnije, te jednog pripadnika Zapovjedništva za potporu – pridružit će se snagama NATO-a u dijelu operacije „FOCUS OPERATION-2“ (FOCOPS-2). Zapovjedni brod za FOCOPS-2 biti će grčka fregata Salamis (F-455), inače četvrto MEKO 200 plovilo grčke klase Hydra, a u sastavu će – osim RTOP-42 – sudjelovati i zrakoplovi te podmornice iz Grčke, Italije i Turske, dok će u pripravnosti imati i postrojbe specijalne namjene iz Turske i Španjolske. Njihov će zajednički posao pretežito biti usmjeren na prostor središnjeg Mediterana, gdje će se raditi na suzbijanju terorizma i svekolikih ilegalnih aktivnosti, te osiguranju zajedničke sigurnosti kroz stvaranje cjelovite pomorske situacijske slike. Spomenuti FOCOPS-2 segment operacije „Sea Guardian“ trebao bi tijekom djelovanja obuhvatiti i posjetu luci Tunis, a sve to uz maksimalno pridržavanje epidemioloških mjera koje zahtijeva pandemija bolesti Covid-19. Čitava će ta aktivnost umjesto dosada uobičajenih oko tri tjedna, sada formalno potrajati 15 dana.

Za sam brod RTOP-42 ovo je ukupno treći angažman u operaciji „Sea Guardian“. Dok je u rujnu 2018. Hrvatska u „Sea Guardian“ poslala brod RTOP-41 „Vukovar“, njegov parnjak RTOP-42 „Dubrovnik“ je po prvi put na takvome poslu sudjelovao od 30. kolovoza do 17. rujna 2019. godine, i onda opet od 3. do 21. rujna 2020. godine – kada je obnašao i dužnost zapovjednog broda u svom segmentu misije.

U svom današnjem prigodnom obraćanju admiral Hranj je pripadnicima 4. HRVCON-a poručio da su pred njima brojni izazovi, te da će se od svakoga očekivati dobre pomorske vještine, taktička znanja i promišljeno djelovanje, napomenuvši: „Uvjeren sam da će i za vama doći dobre ocjene, međutim, razmišljajte o tome da treba čuvati brod, sustave, i najvažnije – čuvajte jedni druge, jer vaša sigurnost je najvažnija“. Kontraadmiral Ivo Raffanelli, zapovjednik Hrvatske ratne mornarice, pohvalio je pripadnike kontingenta koji su se za misiju uspjeli pripremiti unatoč specifičnim okolnostima zbog aktualne pandemije, a okupljenima se zaključno obratio i zapovjednik 4. HRVCON-a, kapetan korvete Nikola Kuvačić istaknuvši: “Vjerujem da će i ovaj kontingent doprinijeti povećanju kolektivne sigurnosti, unapređenju slobode plovidbe te dodatnom unapređenju odnosa sa NATO partnerima. Stoga od svih pripadnika tražim predanost, profesionalnost i požrtvovnost, kako bi zadaću riješili na najbolji način i sigurno se vratili u domovinu“.

Foto: HRM/ D. Mišić

Šefovi diplomacija Hrvatske i Italije, Gordan Grlić Radman i Luigi Di Maio, razgovarali su u ponedjeljak, 30. studenog 2020. u Zagrebu o proglašenju Isključivih gospodarskih pojaseva (IGP) s obje strane Jadrana, potvrdivši usklađenost djelovanja te spremnost da “pristupe razgovorima o razgraničenju“, priopćeno je iz MVEP-a. Tijekom bilateralnog sastanka Grlića Radmana i Di Maia posebna je pozornost posvećena zaštiti Jadranskog mora te su oba ministra, u europskom duhu, svjesni potrebe njegove zaštite i održivog gospodarenja njime, razgovarali o proglašenju isključivih gospodarskih pojaseva s obje strane Jadrana, priopćeno je. U razgovoru su ministri potvrdili usklađenost djelovanja kao i spremnost pristupiti razgovorima o razgraničenju IGP-ova. Odmah sutradan, u utorak 1. prosinca 2020., saborski Klub zastupnika HDZ-a najavio je da će Sabor do kraja jesenjeg zasjedanja proglasiti IGP Hrvatske u Jadranskom moru. „Do kraja ovog zasjedanja Hrvatski sabor će donijeti odluku o proglašenju IGP Republike Hrvatske u Jadranskom moru”, najavio je na konferenciji za novinare predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a Branko Bačić, koji je pritom podsjetio da su Vlada i Klub zastupnika HDZ-a u više navrata tijekom rasprava o gospodarskim pojasevima u Jadranu i temama vezanim za ekološku zaštitu i ribarstvenu politiku naglašavali da će država pristupiti proglašenju IGP u europskom duhu, vodeći računa o dobrosusjedskim odnosima s Italijom.

Drago mi je što se to konačno dogodilo, tj. da su se Grlić Radman i Di Maio brzo sporazumjeli o potrebi proglašenja dva IGP i o razgraničenju. To doista nije prostor za politizaciju nego za konsenzus svih u Saboru i jednoglasno proglašenje IGP. To konačno trebamo učiniti, pa ako treba i zajedno s Talijanima, kad već svih ovih 19 godina drukčije nije išlo. Tako da dvije susjedne države zajedno preuzmu odgovornost za Jadran. Lijepo molim da se u Saboru glasuje jednoglasno, proglasimo IGP i nakon 19 godina skinimo tu temu sa dnevnog reda!

Gomila je razloga za taj potez. U zadnjih 20 godina je očito da godišnje dolazi do izljeva nafte s tankera u Jadranu, do naftnih mrlja vidjivih iz EU satelita, većih i od svih kvarnerskih otoka zajedno. To je u prosjeku 250 slučajeva ispuštanja nafte na godinu, uz površinu naftnih mrlja od 1.230 četvornih kilometara! Zato je Hrvatska trebala već odavno u punu i bezuvjetnu primjenu staviti ekološku komponentu ZERP-a. Uz to očekuje se trostruko povećanje pomorskog prometa u Jadranu do 2030. radi povećane gospodarske suradnje EU i Dalekog istoka. Sve to govori da je nužna veća kontrola pomorskog prometa u ekološkom smislu, a za to je baš IGP idealan sustav. Zemlja koja ima IGP može naložiti pravila plovidbe, kontrolu broda koji se ponaša mimo pravila i može naplatiti štetu!

Osim toga, u zadnjih 50 godina riblji fond u Jadranu je prepolovljen i treba poraditi na zajedničkoj kotroli ribolova izvan teritorijalnih voda. Na tome inzistira i EU. Ujedno hrvatski IGP postaje ribolovno more EU. To se ne odnosi na hrvatsko teritorijalno more! To znači da Hrvatska definira ekološki maksimum izlova u svom IGP do crte sredine, a Italija opet sa svoje strane čini isto. To pak znači da nema više neograničenog ribolova nasred Jadrana kao nasred Atlantika. Eventualni višak ulova (ako ga ima) Hrvatska i Italija, kao članice EU, prepuštaju Europskoj komisiji da ga rasporedi na ostale zemlje članice. Ali mi kažemo koji je to višak i da li ga uopće ima!

Što se dogodilo da sad to odjednom možemo učiniti?

Ipak, nužno je zapitati se što se to sada dogodilo? Kako je sad odjednom moguće proglašenje hrvatskog IGP u Jadranu nakon što su brojne vlade, lijeve i desne, tvrdile da je to nemoguće? Ovu promjenu odnosa prema IGP očito nije inicirao HDZ sam od sebe, jer su to sami mogli učiniti i ranije. Štoviše, u emisiji HTV-a „Otvoreno“ 27. listopada 2016. čvrsto se tvrdilo od strane Vlade RH da se to ne može učiniti i da se to neće dogoditi.

To nije inicirao nijedan koalicijski partner HDZ od 2015. do danas: ni MOST, ni Suverenisti, ni SDSS, ni HNS, ni HSS, ni Domovinski pokret. Nije to inicirao ni SDP niti netko s ljevice – ni IDS i nitko od zeleno-lijeve-centar-žute oporbe Možemo, RF, Orah, SSIP, itd. Nikome IGP i odnos prema Jadranu nisu pri vrhu prioriteta. Dogodilo se to ovaj put zato jer je Republika Hrvatska, kao suverena država, članica EU i NATO, dobila suvereni mig iz Italije da to sada može učiniti, jer je i Italiji konačno u interesu da se to učini.

Usput, u ovih 19 godina naslušao sam se nevjerojatnih budalaština od tzv. „ozbiljnih ljudi“ koji su tvrdili da se IGP ne može proglasiti u Jadranu jer je kao previše plitak i previše uzak, i da je zatvoreno more. Kako je onda bilo moguće proglasiti IGP-ove na uskom i plitkom Baltiku ili plitkom Sjevernom moru ili u zatvorenom Crnom moru?? Još je luđa teza da se to nesmije učiniti „jednostrano“, jer „jednostranost“ i „isključivost“ nisu u europskom duhu?! No IGP se mora proglasiti jednostano, jer je tako predviđeno u UNCLOS konvenciji, budući se pretpostavlja da ga proglašavaju suverene i neovisne države (možda to Hrvatska nije, ali nas dosad nitko nije o tome obavijestio). Ujedno čitav niz članica EU je to učinio jednostrano (više o tome kasnije). Kako sam proročanski najavio prije 19 godina prilikom prve rasprave o tome u Saboru u srpnju 2001.: „Talijani će proglasiti svoj IGP kad shvate da je Jadran do te mjere ugrožen da će poželjeti zaštititi svoju polovicu. Sve do tada će nas blokirati kako god znaju. No proglašenje IGP se uvijek radi jednostrano i ne moramo čekati Italiju“.

U međuvremenu su Albanci nabavili veliki broj velikih ribarskih brodova, te koriste činjenicu da Italija nema proglašene IGP uz svoje obale i zato tamo mirno ribare. Italija naime nije proglašavala svoj IGP jer bi time potakla sve susjede da učine isto. Sve do sada je njihova ribarska flota bila dominantna u odnosu na sve susjedne zemlje, pa su koristili more pred obalama svojih susjeda koliko su god mogli. No sada se stanje na Mediteranu naglo promijenilo. Francuzi imaju od 2009. IGP (dotad su imali samo Ekološku zonu), Španjolci imaju ribolovni pojas kao i Malta (ribolovni dio IGP). Svoje IGP imaju svi ostali na jugu i istoku Mediterana, osim Grčke, koja je počela o tome razmišljati nakon poteza Turske. Prostor za slobodno ribarenje Talijanima se zato jako sužava, a sad su tu i Albanci sa svojom ribarskom flotom. Što drugo učiniti nego proglasiti IGP i spasiti što se može.

Kako je sve počelo 2001. ili kronika odgađanja IGP

Profesor Vladimir Đuro Degan

Prijedlog Odluke o proglašenju IGP u Jadranu dao sam u saborsku proceduru još davnog 30. ožujka 2001. godine! Potpisali su ga zajedno samnom i ostala tri zastupnika HSP: Boris Kandare, Vlado Jukić i Anto Đapić. Prijedlog odluke napisao je Prof. Dr. sc Vladimir Đuro Degan, direktor Jadranskog instituta HAZU, koji je bio presretan kad smo to od njega zatražili Kandare i ja, jer je čitavo dsetljeće čekao da se netko pojavi s tim zahtjevom. Nijedna druga stranka u tadašnjoj Račanovoj vladajućoj koaliciji, niti u oporbi nije se potrudila učiniti ništa slično. IGP nije proglasila SFRJ iako je to mogla nakon ratifikacije Konvencije UN o pravu mora (UNCLOS) 1982. IGP nije proglašen ni u prvih 10 godina hrvatske samostalnosti.

Treba definirati nekoliko ključnih pojmova koji se odnose na naše „morske“ probleme. Ukratko, teritorijalno more obuhvaća morsko područje – morsku vodu, morsko dno i podzemlje te zračni prostor iznad mora do 12 milja od polaznih crta (tj. najisturenijih točaka obale i otoka koji za plime ostaju iznad morske površine). Ne treba ga proglašavati, nego ga država posjeduje od trenutka svog osamostaljenja (kad postane međunarodno priznata), a pri razgraničenju u zaljevima primjenjuje se ili crta sredine, ili povijesna prava, ili pak zatečene posebne okolnosti na moru. Epikontinentalni pojas obuhvaća morsko dno i podzemlje do 200 milja od polaznih crta. Ne treba ga proglašavati, nego ga država naprosto posjeduje ako su ispred njezinoga teritorijalnog mora međunarodne vode. Država u tom području ima suverena prava iskorištavanja svih živih i neživih bogatstava morskog dna i podzemlja – riblje vrste na dnu, nafta i plin. Hrvatska i Italija tako imaju svoje epikontinentalne pojaseve u Jadranu i iskorištavaju plin iz njih, na užas Slovenaca koji to ne mogu. U Jadranu je crta sredine, kao granica epikontinentalnih pojasa Italije i Hrvatske, određena (naslijeđenim) ugovorom Italije i SFRJ iz 1968., a potvrđena razmjenom nota Vlada Hrvatske i Italije 4. kolovoza 2005. godine.

Podjela ribolovnog mora RH prema Pravilniku o granicama u ribolovnom moru RH iz 2005. godine

Gospodarski pojas pak obuhvaća morsku vodu, ali i morsko dno i podzemlje do 200 milja od polaznih crta. U njemu država ima neka isključiva prava – zaštite morskog okoliša i određivanja pravila ribarenja, ali nema sva prava kao u teritorijalnom moru – npr. nema pravo zabrane tuđih vojnih vježbi (zato se i zove „isključivi gospodarski pojas“). Za razliku od teritorijalnog mora i epikontinetnalnog pojasa, njega se uvijek jednostrano proglašava i time preuzima odgovornost (ekološku, ribolovnu, nadzornu…) za taj dio mora. U pravilu, odmah nakon proglašenja počinje primjena ekološkog dijela i s tim povezane kontrole zagađenja s brodova, dok se o ribolovnom dijelu vode pregovori sa susjedima kojima se sporazumno prepušta eventualni višak izlova prema člancima 60. i 62. Konvencije UN-a o pravu mora – najčešće putem plaćene koncesije za ribolov. Slovenija i BiH zbog svoga zemljopisnog položaja ne mogu imati ni gospodarski, a niti epikontinentalni pojas. Saborska rasprava o mom prijedlogu od 30. ožujka 2001. provedena je 9. srpnja 2001., ali unatoč suglasnosti svih da treba proglasiti gospodarski pojas, prevladalo je mišljenje da će to narušiti naše odnose s Italijom i s EU. Glasovanja o tom prijedlogu uopće nije bilo!

ZERP na Jadranu se od 2008. primjenjuje i na članice EU (Izvor: MMPI)

O IGP je Hrvatski sabor raspravljao i u listopadu 2003. godine, ali je umjesto gospodarskog pojasa tada proglašen tzv. Zaštićeni ekološko ribolovni pojas (ZERP) i odmah odgođen na godinu dana. Zašto? Zato da Talijani ne bi shvatili kako proglašavamo gospodarski pojas – nego njegovu imitaciju s istim ciljevima!? S time da na Međunarodnom sudu pravde moramo dokazivati da je to isto što i gospodarski pojas kako bismo ostvarili ista prava. ZERP ima sadržaje gospodarskog pojasa, ali prema odluci Sabora obuhvaća samo morsku vodu, a ne i morsko dno i podzemlje (kao gospodarski pojas!), tj. ne preklapa se s epikontinentalnim pojasom, pa je radi tog propusta moguće da razgraničenje ZERP-a možda neće slijediti crtu sredine. Baš tome su ciljale dvije note Italije upućene Glavnom tajniku UN, kao depozitaru UNCLOS 2005. i 2008., objavljene u UN-ovom „Bulletin Law of the Sea“. U prvoj noti Italija napominje da „nikada neće dopistiti uskratu prava svojih ribara na ribarenje istočno od sredine Jadrana“. U drugoj noti Italija upozorava da neće pristati na granicu ZERP-a po crti sredine. Ni na jednu od njih nitku iz Hrvatske nije reagirao, štoviše siguran sam da MVEP nitko nije nikada čuo za njih. Ili možda ipak jesu čuli za njih jer je primjena ZERP-a odgođena na članice EU, pa tako i na Italiju odmah pri proglašenju 2003. Primjena ZERP-a na Italiju i ostale članice EU odgađana je zatim i pri svim kasnijim raspravama tj. 2004., pa 2006. i opet 2008. godine.

Treba na kraju spomenuti glasoviti „Usuglašeni Zapisnik“ („Agreed Minutes“) sastanka državnog tajnika Hide Biščevića sa svojim kolegama iz Italije i Slovenije od 4. lipnja 2004. Taj papir je potpisani usuglašeni zapisnik trojnog sastanka, kojeg EU uporno naziva u svim dokumentima „Trilateralni sporazum“. Njime se Hrvatska obvezala da na članice EU neće primjenjivati ZERP. Mada taj papir nema karakter međunarodnog ugovora s odgovarajućim međunarodno-pravnim obvezama za Hrvatsku, on je predstavljao političku obvezu, tj. obećanje Hrvatske dano EU da ZERP-a neće biti, a pogotovo IGP! Nijedna Vlada RH nije od 2004. do danas poduzela ništa da ospori taj „Zapisnik“ ili ga proglasi ništavnim. Doduše, UNCLOS konvencija u članku 311. dopušta sklapanje sličnih sporazuma u kojima se jedna članica Konvencije odriče svojih prava primjene Konvencije na druge države. No da bi takvi sporazumi bili međunarodno pravno valjani, zemlje potpisnice trebaju o postignutom sporazumu izvijestiti glavnog tajnika UN, što ovdje nisu učinile! Nakon toga su Slovenija i Italija izmijenile kontekst sporazuma, jednostrano proglasivši Zaštitne ekološke zone, Italija 31. siječnja 2006., a Slovenija 4. listopada 2005. i to protupravno, preko hrvatskog ZERP-a!

Stanje duha nacije i odnos medija prema IGP

Mala crtica o stanju duha nacije u to doba: kad smo Prijedlog odluke o proglašenju IGP dali u saborsku proceduru i održali tiskovnu konferenciju o tome novinari su bili u čudu. Pazite, to je vrijeme kad je bio aktivan Mirko Čondić (sjeća li ga se itko?), Mirko Norac je u bijegu, po zemlji djeluju braniteljski Stožeri, a mi se bavimo s IGP?!

Kad su o našem prijedlogu proglašenja IGP u srpnju 2001. raspravljali na zajedničkoj sjednici dva saborska odbora – Odbor za Pomorstvo, promet i veze i Odbor za vanjsku politiku, uz nas predlagatelje i predstavnike svih nadležnih ministarstava u toj saborskoj dvorani nije bio nijedan novinar! Svi saborski novinari stajali su na hodniku ispred susjedne sobe, u kojoj su u konklavi vijećali članovi Odbora za nacionalnu sigurnost na čelu s Đurđom Adlešić na temu „tko je zviždao Mesiću u vojarni Dračevac u Splitu“. IGP jednostavno nije bio dovoljno jaka tema ni za novinare, niti za njihove urednike – ni onda, ni kroz svih 19 godina, pa ni danas. Usput rečeno, kad god su o IGP vođene saborske rasprave uvijek je ključna tema u medijima bila hoće li aktualni premijer (Račan, Sanader, tko već) nadjačati oporbu, a ne koliko Hrvatska gubi time što nema svoj IGP.

Je li IGP usklađen s Acquisom EU?

Kad se govori o EU uvijek treba imati u vidu da EU ne čine samo Europska Komisija i Euro-parlament, nego i sve države članice. Pri tome Europska Komisija (EK) uvijek nastupa u prilog stajališta zemlje članice – recimo Italije, a protiv zemlje koja nije član – recimo Hrvatske do 2013. Stajališta EU nisu „Sveto Pismo za Hrvatsku“ kako je govorio Mladen Staničić, bivši direktor IRMO, to nisu nepromjenjivi prorodni zakoni poput „sila jednako masa puta akceleracije“. Naprotiv, stajališta EU odraz su trenutnih stajališta zemalja članica EU. No budući su u Hrvatskoj svi doživljavali EK kao nepogrešivo vrhonaravno biće, koje treba bespogovorno slušati, svako stajalište iz Brisela smatralo se nepromjenjivim zakonpm kojeg nitko ne smije dovesti u pitanje.

Kad se tako u Saboru 2004. pojavio član Europske Komisije Olli Rehn, inače bivši finski nogometni sudac – dakle finsko „Oko sokolovo“, a ne nikakav ekspert za pravo mora – i kad je pred Vladom i Saborom prozborio da Hrvatska ne smije jednostrano proglasiti i aktivirati ZERP, svi su protrnuli od svetoga straha. Finska je međutim (bez konzultacija s EU i sa susjedima!) jednostrano proglasila u veljači 2005. ekološki dio svoga gospodarskog pojasa. Italija je učinila isto jednostrano u siječnju 2006. Čak je i Slovenija proglasila jednostrano svoju „Zaštitnu ekološku zonu“ u listopadu 2005. i to preko ZERP-a uz zapadnu obalu Istre!!. Pri čemu se nijedna nije prije toga konzultirala s Hrvatskom, niti s EU, odnosno sa Rehnom!

Problem nije bio Olli, niti Hrvatska, niti UNCLOS. Problem su bili Talijani koji su oblikovali stajališta EK prema svojim interesima. Talijani su nas kočili svih ovih 19 godina radi pohlepe svojih ribara. Tih 800 vlasnika velikih talijanskih ribarskih brodova pritiskalo je vladu u Rimu da ne dopusti Hrvatskoj proglašenje i aktiviranje IGP ili ZERP-a kao njegove imitacije. Vlada u Rimu pritiskala je Brisel, a Brisel je pritiskao nas. Europska Komisija protivila se, na poticaj Italije, od 2008. i našem Zakonu o Obalnoj straži, koji također nazivaju „jednostranim potezom“, dok talijanska Guardia Costiera mirno i jednostrano nadzire svoju polovicu Jadrana?!

Domaćoj javnosti je takvo stajalište EU bilo predočeno kao „protivljenje EU proglašenju IGP jer je takvo što protivno europskoj praksi“?! Sjećam se kad me u jednoj emisiji HTV Mislav Bago mrtav ozbiljan pitao „Jeste li vi za IGP ili za EU?“, našto sam mu pokušavao objasniti (ali uzalud) da IGP znači primjenu europskih normi zaštite mora, tj. da baš IGP znači EU. Uzalud su takvim površnim likovima bila objašnjenja da doslovno sve „morske“ članice EU osim Italije i Grčke, te Hrvatske i Slovenije, imaju proglašene IGP ili njihove ribarske komponente. Neke su ih proglasile jednostrano kao članice EU nakon usvajanja Konvencije UN o pravu mora (UNCLOS) 1982., budući da UNCLOS nije dio Acquisa! Neke su pristupile EU sa svojim IGP ili njegovim komponentama: Malta, Poljska, Bugarska, Rumunjska, Litva, Estonija, Latvija, Finska i Švedska. Slovenija to ne može učiniti radi svog zemljopisnog položaja. Pa ipak je 2005. proglasila svoju „Zaščitno ekološko cono“ do polovice zapadne obale Istre. Malta je ušla u EU sa svojim ribolovnim pojasom (ribolovnom komponentom malteškog IGP), a u pregovorima je izborila da se „radi izbjegavanja diskriminacije malteških ribara“ u malteškom ribolovnom pojasu ne smije nalaziti više stranih brodova nego malteških.

Poljski gospodarski pojas (Izvor: European MSP Platform)

Da smo proglasili i aktivirali IGP ili barem ZERP prije ulaska u EU, makar primjenom ekološkog dijela IGP na članice EU, on je mogao postati za njih činjenica i tijekom pregovora s EU o ribolovnom dijelu u Poglavlju 13. „Ribarstvo“! Također, države koje su ušle u pregovore s EU s gospodarskim ili ribolovnim pojasima tretirale su to u pregovorima kao svoje stečeno pravo. EU uvijek nastoji raznim kompenzacijama nadoknaditi državi članici to što se usteže od primjene takvoga stečenog prava. Poljska i Malta su za kompenzaciju ishodile visoka sredstva iz fondova EU! No sve su se te odgode mogle protumačiti kao „realpolitik“, odnosno kao žrtva figure radi dobivanja partije šaha, kao odustajanje od IGP ili ZERP-a kao moguće zapreke ulasku Hrvatske u EU, iako su mnoge države pristupile EU sa svojim IGP. Nažalost, Pavlovljev refleks nakon pustih packi iz EU očito je dobro usađen u MVEP, pa se i nakon ulaska u EU ništa nije poduzelo.

Kako je moguće da se Hrvatska kao članica EU oglušila na poziv Europske komisije od 13. srpnja 2013. kojim je pozvala sve članice EU na Mediteranu da odmah proglase i aktiviraju svoje IGP, koji su za Komisiju idealni alat za zaštitu mora uz obale EU?!? Hrvatska ipak nije proglasila svoj IGP sve do danas. Po svemu sudeći nakon tog poziva EU našli su se u čudu svi pravni stručnjaci u MVEP koji su nalazili sumanute kvari-pravne razloge zašto Hrvatska ne smije proglasiti i aktivirati svoj IGP na sve članice EU, ili barem ZERP kao njegovu imitaciju, dok to može ostalih 16 „morskih“ članica EU. Reći da je sad to ipak moguće, i da nije protivno normama EU, značilo bi skočiti sam sebi u usta.

Rašomon političko-pravne misli u Hrvata o Acquisu EU i međunarodnom pravu mora

Branko Bačić (HDZ): “Do kraja jesenskog zasjedanja proglasit ćemo IGP Hrvatske u Jadranskom moru”

Treba, međutim, razlikovati dvije ključne komponente gospodarskog pojasa ili ZERP-a. Ekološka komponenta gospodarskog pojasa ili ZERP-a ne spada u acquis, tj. pravnu stečevinu EU, pa ga Hrvatska može proglasiti i aktivirati neovisno o EU. Ekološki dio, dakle, nije niti može biti predmet pregovora s EU, pa je stoga posve nejasno zašto su razne hrvatske vlade uopće pristale na ponižavanje u vezi s potrebom pregovora sa susjedima na tu temu. Stoga je danas kao i onda „majka svih pitanja“ sljedeće pitanje: smije li Hrvatska kao članica EU učiniti na svoju ruku iliti jednostrano nešto što nije dio europske pravne stečevine tj. Acquisa?

Zanimljivo je navesti argumente Račanove vlade iz 2001. protiv proglašenja IGP, koje je po svoj prilici pisao Tonino Picula, tadašnji ministar vanjskih poslova:

„Jednostrano proglašenje gospodarskog pojasa moglo bi narušiti percepciju RH kao pouzdanog partnera međunarodne zajednice i čimbenika stabilnosti u ovom dijelu Europe“;

odnosno da „Treba pažljivo analizirati potrebu hrvatske odluke s cjelinom hrvatskih interesa u svjetlu odnosa s EU i Italijom“. Dakle, kada Hrvatska postupa kao suverena država i primjenjuje standarde EU u zaštiti mora, odnosno UNCLOS konvenciju onda je „nepouzdan partner“ i „čimbenik nestabilnosti“. Sanaderova Vlada i sve kasnije Vlade RH preuzele su istu argumentaciju. Odbijanjem aktiviranja ZERP-a ili IGP sve do danas Hrvatska je dala jasno do znanja svim članicama UN i Glavnom tajniku UN da nas ne zanima preuzimanje odgovornosti za zaštitu mora na našoj polovici Jadrana. Ujedno smo dali do znanja svima u EU da smo spremni pregovarati i popuštati na svemu što nije dio Aacuisa EU.

Prkosni talijanski ribari uhvaćeni u teritorijalnom moru kod Lastova

Zanimljivo, primjena ZERP-a odmah je nakon proglašenja 3. listopada 2003. odgođena u cijelosti na godinu dana! Nakon toga je Sabor 3. lipnja 2004. ponovno odgodio primjenu ZERP-a za članice EU. Ipak je primjena ZERP-a počela 3. lipnja 2004. kako za Hrvatsku, tako i za sve ostale članice UN – osim onih koje su u EU! Takva diskriminacija, protivna UNCLOS konvenciji zacijelo jest narušila međunarodni ugled Hrvatske, ali je dovela i do niza ludosti u primjeni ZERP-a. Naime, naši ribari u ZERP-u su pod posebnom prismotrom jer više ne love na otvorenome moru, nego u posebnom dijelu našega ribolovnog mora. Nasuprot tome, za Talijane i Slovence je sve ostalo po starom, tj. naša Obalna straža ih ne zaustavlja!

Sve je još bizarnije kad se zna da zoniranje ZERP-a na ribolovne zone i upisivanje tih zona u ribolovne povlastice nije učinjeno prije sredine 2005., a da nitko ne zna zašto. Pa su u međuvremenu naši ribari u ZERP-u de facto ribarili u ilegali, a neki su stoga imali i susrete s našom Obalnom stražom (i plaćali globe!), koja istodobno ničim nije ometala Talijane u ZERP-u!

Pitanja bez odgovora za kraj

• Zašto od 2004. do danas nije bio aktiviran ekološki dio ZERP-a, koji ne spada u Acquis?
• Zašto već 2004. nije donesen Zakon o Obalnoj straži i plan njenog opremanja?
• Zašto od 2004. do 2008. nije sagrađena barem polovica planirane ribarske flote i veletržnica ribom?
• Koliki je ekološki održivi maksimum izlova ribe u našem ZERP-u ili u IGP?
• Koje su vrste od dna, koje u IGP smiju loviti samo hrvatski ribari?
• Zašto glavni tajnik UN nije na vrijeme upozoren na neutemeljene pritiske iz EU?
• Zašto nitko iz MVEP nije nikada reagirao prema UN i EU na talijanske note Glavnom tajniku UN iz 2005. i 2008.?
• Zašto nitko nije reagirao prema UN i EU, te na nelegalno slovensko proglašenje Zaštitne ekološke zone?
• Spada li slovenska Zaštitno ekološka zona u ribolovno more Slovenije prema pravilima EU?
• Zašto nije pronađeno trajno rješenje o morskom razgraničenju sa Crnom Gorom, u vezi teritorijanog mora i IGP-a, odnosno epikontinentalnog pojasa?

* gost autor: dr.sc. Tonči Tadić, pokretač i zagovornik proglašenja gospodarskog pojasa

Potpisivanjem primopredajnog zapisnika između Ministarstva obrane i Ministarstva poljoprivrede od danas je Obalna straža, odnosno HRM, bogatija za dvije brze brodice tipa VHB M-46. Riječ je o drugoj po redu međuresornoj suradnji ovoga tipa – nakon uspješne nabave bespilotnih letjelica Orbiter, Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo obrane u srpnju prošle godine potpisali su Sporazum o nabavi dva plovila za nadzor morskog ribarstva u sklopu zadaća i nadležnosti MORH-a. Nabavu ovih brodica MORH je ove godine uvrstio i među glavne projekte nabave za HRM. „Zajedničkim i združenim naporima istovremeno su ostvarena dva cilja – ojačane su nacionalne sposobnosti za nadzor morskog ribarstva, jedne od značajnih gospodarskih grana vezanih za more te sposobnosti Obalne straže Republike Hrvatske. Jedna od zadaća Hrvatske ratne mornarice, a sukladno Zakonu o Obalnoj straži RH, jest nadzor morskog ribarstva“, rekao je na današnjoj primopredaji održanoj u vojarni „Admiral Sveto Letica-Barba“ u Splitu načelnik GS OS RH, admiral Robert Hranj. Pomoćnik ministrice poljoprivrede Ante Mišura najavio je da HRM može računati na još dva takva plovila, jer je potpisan i dodatni Sporazum o nabavi još dva plovila za nadzor morskog ribarstva u sklopu zadaća i nadležnosti MORH-a i za potrebe Obalne straže RH, budući je interes cijele države da se zaštiti morsko područje, a posebno područje ZERP-a.

Prva plovidba “Modrulja” pod oznakama Obalne straže (Photo: HRM/D. Mišić)

Prva brodica pod imenom “MODRULJ 1” raspoređena je u 2. divizijun Obalne straže RH u Puli, dok je “MODRULJ 2” raspoređen u 1. divizijun Obalne straže RH u Splitu. Tijekom iduće godine očekuje se isporuka još dvije brodice, od kojih bi jedna bila opremljena za provedbu roniteljskih zadaća. Ministarstvo obrane RH već je u vrijeme ministra Ante Kotromanovića bilo zainteresirano za M-46, kao plovilo za prijevoz pripadnika specijalnih snaga i diverzanata – obavljena su bila i brojna testiranja, no ocijenjeno je kako je ono preskupo za nabavu. Ovisno o opremi, cijena se 2014. godine kretala oko 400 do 500 tisuća eura, što je bilo ipak previše za tadašnji obrambeni proračun. Od ove godine plovilo M-46 posjeduje riječki Područni carinski ured Carinske uprave RH.

Potpisivanje Sporazuma u Splitu 2019. godine (Photo: MORH/M.Čobanović)

Kako smo već pisali, ova dva plovila nabavljena su temeljem „Sporazuma o nabavi dva plovila za nadzor morskog ribarstva u sklopu zadaća i nadležnosti MORH-a“, kojeg su prošle godine u srpnju potpisali tadašnji ministar obrane Damir Krstičević i ministrica poljoprivrede Marija Vučković. Ministarstvo poljoprivrede ta je plovila nabavljalo putem Operativnog programa za pomorstvo i ribarstvo RH za programsko razdoblje 2014.-2020., a ukupna procijenjena vrijednost nabave iznosi najviše 13.000.000,00 kn s PDV-om. Brodice su financirane 70 posto sredstvima Europske unije. dok je ostatak sredstava osiguralo Ministarstvo poljoprivrede. MORH i OS RH osigurali su posadu i svu potrebnu logističku potporu. Prema Sporazumu, plovila su u vlasništvu Ministarstva poljoprivrede, koje ih materijalno i financijski zadužuje u razdoblju od 5 godine od datuma primopredaje. Kao i u slučaju nabave bespilotnih letjelica Orbiter, korištenje ova dva plovila raspoređeno je između Ministarstva obrane i Ministarstva poljoprivrede – plovila će se koristiti za kontrolu ribarstva najmanje 60 posto vremena, dok je preostalo godišnje korištenje namijenjeno za potrebe Ministarstva obrane RH. Sporazum je definirao i da prva brodica stigne do kraja veljače, a druga do kraja ožujka ove godine, no očito je – i bez epidemije koronavirusa – došlo do nekih problema pa su obje brodice isporučene tek sada.

Brze brodice VHB M-46, osim za nadzor morskog ribarstva, koristit će se i za druge zadaće, kao što je traganje te spašavanje na moru i slično. Opremljene su sustavima za sigurnu navigaciju, sustavima veze, te infracrvenom i TV kamerom za motrenje ili dokumentiranje situacije u dnevnim i noćnim uvjetima. Pogonski sustav omogućuje im brzinu od 40 čvorova, a zalihe goriva doplov od 250 nautičkih milja pri opterećenju motora od 80 posto. Smještajni kapacitet osigurava višednevni boravak na moru za 4 člana posade, dok je ukupni kapacitet brodice dvanaest osoba, s najvećim dopuštenim teretom na palubi od 2.427,5 kg. Treba imati na umu da je 2019. godine M-46 bio upisan u Hrvatski registar brodova kao „brodica na napuhavanje sa krutim dnom“, duljine trupa 13,72 m, širine trupa 4,157 m, visine 2,135 m i nadvođa od 1,020 m.

Brodice VHB M-46 izgrađene su u privatnom brodogradilištu „Olimp-Nautica“ iz Galižane kod Pule, uz pomoć još 4 domaće tvrtke – SCAM Marine, Uljanik Vodnjan, Belcom Rijeka i Adriatic Zadar. Temeljem suradnje s Brodarskim institutom iz Zagreba, pulsko brodogradilište izgradilo je 2010. prototip koji je točno na Uskrs te godine porinut u more. U razvoj je uloženo oko 4 milijuna eura domaćeg kapitala, a napravljena su dva tipa ovog plovila – jedan s krovom i drugi bez njega. Proizvođač ga je reklamirao kao pogodnog za vojne i policijske potrebe, kao i za brzi prijevoz unesrećenih osoba. Na vojnom sajmu IDEX u Abu Dhabiju, odnosno njegovom segmentu za pomorstvo NAVDEX, 2017. i 2019. godine „Olimp-Nautica“ izlagala je svoj super brzi presretač M-46, uz napomenu da može biti naoružan strojnicom od 7,62 mm i topom od 20 mm, što je potom urodilo i jednim prodanim primjerkom.