Davanje naoružanja partnerskim vojskama nije uvijek dobro za njih same. Tako i obilje američke opreme koju su zarobili talibani pokazuje da Nacionalna vojska Afganistana nije propala zbog manjka opreme. Pa ipak, pružanje materijalne pomoći partnerskim snagama ostalo je relativno loše sagledano u cijeloj slici poraza u Afganistanu. Moglo bi izgledati da je svaka materijalna pomoć ujedno i korisna pomoć. No gratis-oprema često je kontraproduktivna, a naoružanje koje traži opsežnu logistiku kakvu SAD daju svojim partnerima može se pokazati i većim problemom od same hrpe otpadnog metala.

Moje vlastito iskustvo sa snagama Peshmerga u Iraku otkriva 3 osnovna načina na koja pokloni kao što su MRAP i HMMWV vozila mogu stvoriti probleme za partnere SAD. Kao prvo, tu su troškovi održavanja. Nakon toga, tu je i stalna potreba za potrošnim dijelovima. I konačno, problem je i u ljudskom i organizacijskom kapitalu koji treba za osiguravanje ova prva dva faktora. Vojne snage SAD imaju bogat proračun za održavanje i pribavljanje potrošnog materijala u zonama djelovanja. Osim toga, SAD imaju i dobro uvježbano osoblje za održavanje i logistiku – da ne spominjemo tu i mnoštvo raznih stručnjaka pod ugovorom – koji svi mogu osigurati da rezervni i potrošni dijelovi dospiju gdje god su potrebni i da čitav taj sustav radi (relativno) glatko. Pa ipak, partnerskim snagama često nedostaje baš ta vrsta kapitala i specijalizirane infrastrukture. I dok SAD mogu plaćati partnerima potrebne rezervne dijelove i održavanje na raznim razinama, sve će to biti od male koristi ako ti partneri ujedno nemaju ljudskog kapitala i organizacijske snage za održavanje i „hranjenje“ oružnih sustava koji su im poklonjeni.

Mogli bi si zamišljati kako će partneri barem imati nekih koristi od takvih oružnih sustava koji traže mnogo logistike prije nego što se jednom pokvare. Nažalost, to nije način na koji te stvari funkcioniraju. Partnerske snage koje vježbaju za borbu uz korištenje sustava koji onda lako zatajuju u trenucima potrebe zapravo se često suočavaju s bitno težom borbenom situacijom negoli je ona za koju su se pripremali. Upravo zato bit će im lošije s takvom opremom dobivenom “badava” nego što bi im bilo da je uopće ni nemaju. Ne bi li izbjegle takve situacije, SAD bi se trebale suzdržati od davanja logistički zahtjevnih oružja i vozila partnerima koji ih ne mogu odgovarajuće koristiti. Istovremeno, oni partneri koji su već dobili takve vrste opreme trebali bi od SAD primiti i savjetnike koji dobro poznaju lokalnu kulturu – u uniformi ili civilu – izvan njihovih glavnih baza i u sklopu partnerskih operativnih postrojbi, ne bi li se ozbiljno ocijenila njihova spremnost i uklanjali uočeni problemi.

Badava stvari zapravo su skupe

Rat u Afganistanu dobro je istaknuo kontraproduktivnu prirodu logistički zahtjevnih sustava u više jasno vidljivih primjera. Najpoznatiji je primjer afganistanskog Zrakoplovstva kojeg su mučili problemi s održavanjem i čiji je doprinos u ratu bio zanemariv usprkos obilnom financiranju iz SAD. No logistički zahtjevni sustavi nisu sinonim za zrakoplove. Nakon 20 godina napora afganistanska Nacionalna vojska je tijekom zadnje godine svog postojanja bila sposobna sama izvesti tek oko 20% potrebnih radova na održavanju opreme. Američki model snaga koje imaju „malo zuba za puno repa“ nije se u Afganistanu pokazao dobrim. Usprkos moru službenih priopćenja o napretku, tijekom godina bilo je jednako mnogo indikatora ustrajnih i teških problema.

Osim oružja, i vozila koja traže mnogo logističke podrške također mogu stvarati probleme. Na primjer, MRAP vozila pokazala su se uspješnima u zaštiti ljudstva od improviziranih eksplozivnih naprava, ali njihovo relativno žurno uvođenje na bojište ostavilo je za sobom probleme s održivošću takve opreme. Nakon smanjivanja brojnosti ljudstva u Iraku u Afganistanu, SAD su se našle suočene s pitanjem što ubuduće početi s tim masivnom vozilima? Mnoga od njih su otposlana u pričuvu, dok su druga završila bilo u prodaji, bilo na rezanju. Pa ipak, mnoga su bila dana i partnerskim snagama bez odgovarajućeg obzira na teškoće njihovog održavanja u operativnom stanju.

Održavanje MRAP vozila u pogonu je skupo. Inicijalna nabava MRAP-ova uključivala je i logistički paket vrijedan 1,1 milijun USD po vozilu. U 2009. godini američki vojni proračun sadržavao je i oko 2,6 milijarde USD sredstava za održavanje oko 16.000 MRAP vozila raspoređenih na terenu, što je sugeriralo godišnje troškove održavanja od oko 164.000 USD na godinu. Uz troškove rezervnih dijelova i održavanja u remontnim centrima, tu je i cijena goriva koja je nužno visoka za vozila koja mogu napraviti 4 do 6 milja po galonu goriva. Upravo to je razlog zašto su i mnoge policijske organizacije u samim SAD vratile svoja gratis dobivena MRAP vozila nakon otkrivanja njihove pune cijene u operativnom stanju s održavanjem.

Donacija 55 vozila HMMWV Kosovu, Priština, 30. kolovoza 2021. godine

Čak i relativno jednostavno HMMWV vozilo stvara teškoće partnerima. Sa svojom godišnjom cijenom od oko 4.940 USD održavanje za takvo dooklopljeno vozilo na kotačima je otprilike 1/10 onoga za MRAP, ali je ipak gotovo 10 puta više nego za prosječan civilni SUV ili „pickup“. Ekonomičnost potrošnje od oko galona za 10 prijeđenih milja također čini cijenu potrošnih sredstava za takva vozila vrlo visokom. A ta vozila nisu ni vrlo trajna. Njihov životni vijek je definiran za 45.000 milja, što se vjerojatno i skrati dodavanjem oklopa. To znači da za partnere koji ih dobivaju rabljene takva HMMWV vozila stvarno neće dugo trajati.

Pa ipak, visoki troškovi i kratki životni vijek ovakvih sustava ne čine cjelinu problema koji čekaju američke partnere. Čak ako SAD i plate troškove održavanja i potrošnih sredstava, ovi sustavi traže i dosta ljudskog kapitala te organizacije za svoje djelovanje. Često se takve sustave daje vezano sa specijaliziranim ugovorima o održavanju i određenom količinom goriva – što bi sve trebalo riješiti cjelinu problema na razini logistike i njihovog održavanja. Ipak, ispunjavanje takvih ugovora je u praksi dosta teško. Čitav smisao tih vozila je da budu korištena u borbenom okolišu, daleko od sigurne pozadine. Osoblje pod ugovorom je pak ograničeno baš na rad u takvoj sigurnoj pozadini. Dakle, vozila dobivena “badava” moraju prvo biti vraćena u neku od rijetkih sigurnih američkih baza u kojima živi i radi to ugovorno osoblje ne bi li se na njima obavilo održavanje. Ako nema partnera koji su sposobni transportirati oštećena vozila u pozadinu, ili nema američkih snaga koje bi na terenu održavale prednje logističke točke za radove na takvoj tehnici, ovaj model jednostavno ne radi. Isto tako, ako SAD osiguravaju gorivo za svoje partnere, ti partneri ipak moraju biti u stanju relativno precizno predvidjeti svoje potrebe za gorivom i onda to gorivo transportirati do svojih prvih linija.

Konačno, mnogi napredni sustavi traže da se održavanje na razini postrojbe na njima provodi svakodnevno. Uzevši opet za primjer HMMWV vozilo, u američkim postrojbama (koje su dobro opremljene alatom, rezervnim dijelovima i mazivima) svako takvo vozilo traži oko 168 direktnih radnih sati godišnje za svoje održavanje. Dakle, možemo očekivati da će dobro opremljeni održavatelj biti u stanju držati 9 takvih vozila operativnima, što je otprilike njihov odgovarajući broj za vod vojnika. I dok bi moglo izgledati da onda SAD jednostavno trebaju uvježbati dovoljno takvog osoblja za održavanje, to je zadatak o kojem je jednostavnije pričati nego ga obaviti – dio osoblja za održavanje bit će ili bolestan ili ranjen, pojedini traženi alati mogu nedostajati ili biti ukradeni, rezervni dijelovi neće pristići na vrijeme, itd, itd.

Problemi u snagama Peshmerga

Ovi problemi nisu ograničeni samo na Afganistan. Dok niska razina pismenosti čini Afganistan ekstremnim primjerom, ovi su nedostaci bili vidljivi i kod snaga Peshmerga na prostorima iračkog Kurdistana. Kada su SAD počele s povlačenjem svojih snaga iz Iraka u ljeto 2020. godine, pojavio se ondje višak desetaka tisuća MRAP i HMMWV vozila. Budući da prebacivanje takvih vozila u SAD i njihova tamošnja obnova može koštati stotine tisuća dolara, ocijenjeno je da nema smisla sve ih vraćati kući. Davanje takvih viška vozila snagama Peshmerga i Iračanima nesumnjivo je izgledalo kao jednostavan način da se jednim udarcem ubiju dvije muhe: da se izbjegne troškove transporta i ujedno ojača sposobnosti partnera.

Donacija 150 vozila Kurdskoj regionalnoj vlasti u Iraku, Erbil, 8. rujna 2021. godine

Tijekom zadnjih mjeseci vojne snage SAD ponosno su na Twitteru objavljivale fotografije HMMWV i MRAP vozila predanih u ruke Peshmerga. Vidjelo se redove i redove dodatno oklopljenih vozila na kotačima koja su bila za predaju, zajedno s MRAP vozilima i obračunima (nominalne) vrijednosti takve materijalne pomoći u američkim dolarima. No, što se s takvom tehnikom događalo nakon njenog fotografiranja? Je li Amerika zaista pomogla svojim partnerima u njihovoj daljnjoj borbi s organizacijom ISIL?

Na istraživačkom posjetu tijekom 2021. godine posjetio sam brigadu Peshmerga kod Kirkuka i ondje vidio koliko je neefikasan naš trenutni model materijalne pomoći. U jednoj bojni 4 od ukupno 9 HMMWV vozila bilo je onesposobljeno, čekajući popravak. Dok su svi MRAP-ovi mogli upaliti motor, jednom je nedostajao volan i vozilo je bilo na klocnama, a i stanje ostalih vozila bilo je upitno. Rezerve goriva te bojne bile su prazne, a većina vozila imala je rezervoare napunjene tek do četvrtine. Na svim su vozilima mjerači pređene kilometraže pokazivali 15.000 km, ali Peshmerge su tvrdile kako na njima nije bilo ni osnovnog održavanja kao što je promjena ulja.

Uočeni problemi održavanja bili su ustrajni i usprkos logističkom ugovoru s kompanijom DynCorp i američkog osiguravanja goriva za snage Peshmerga. Sve ove mjere nisu ublažile organizacijske izazove koje je predstavljalo odvoženje takvih vozila s prvih linija u pozadinu gdje se moglo obaviti održavanje i isporučiti potrošna sredstva. Takav transport je posebno teško osigurati na ugovor budući da on traži kretanje osoblja od sigurne pozadine na opasnije prednje položaje. Osim toga, to se pokazalo i politički problematičnim za Peshmerge budući da bilo kakvo kretanje vrijedne vojne opreme prema njihovim većim gradovima otvara i sumnje na puč ili krađu u regiji koja je duboko prožeta sektaškim nepovjerenjem. Ovaj problem su dodatno komplicirale i ograničavajuće mjere za zaštitu snaga koje su američkim savjetnicima branile odlazak u partnerske postrojbe na točkama aktivnih napetosti. U slučaju snaga Peshmerga američki koalicijski časnici ne mogu napuštati svoje baze bez velikih konvoja i zapravo ne mogu posjećivati one postrojbe koje stvarno koriste opremu dobivenu od SAD. Zato i ne čudi da nisu u stanju odrediti koji je remontni status pojedinih sustava ili kako sve to unaprijediti.

Konačan problem predstavljao je i nedostatak kvalificiranog osoblja za održavanje tehnike u postrojbama Peshmerga. I u samim vojnim snagama SAD je 43% osoblja zaduženog za održavanje kazivalo kako je njihova obuka za HMMWV vozila bila nedostatna. Nakon dobivanja takve opreme partnerskim snagama nedostaje iskusnog osoblja koje je provelo godine i godine održavajući HMMWV vozila pa onda znaju i sve trikove potrebne ne bi li ih se održalo u pogonu.

Popravljanje sustava materijalne pomoći

Peshmerga snage bliske stranci KDP, 2015. godine

Ondje gdje je Washington već dao opremu trebalo bi se i posebno baviti njenim održavanjem u funkcionalnom stanju. Prvi korak za to je upućivanje stručnih savjetnika i izvan baza, te u same partnerske postrojbe. Ako to nije politički izvedivo, onda stručno osoblje pod ugovorom treba imati ponešto manje ograničavajuće mjere za zaštitu snaga ne bi li bili u stanju ocjenjivati stvarnu spremnost takve opreme. Uz to, treba poduzimati više napora na „obuci obučavatelja“ i na terene slati časnike s lokalnim iskustvom za nadzor takvih programa opremanja. Ti časnici bili bi bolje u stanju shvatiti lokalnu kulturu i politiku partnerskih snaga. Drugo rješenje za ovaj problem moglo bi biti i dovođenje partnerskog ljudstva u same SAD na obuku, gdje bi oni bili uklopljeni u američke sustave održavanja prije nego što se kao stručnjaci vrate u svoje domaće snage. Konačno, ako partneri SAD i dalje ne budu u stanju održavati opremu koju su tako dobili, Washington bi se trebao pomiriti sa stanjem i izmijeniti očekivanja po pitanju upotrebe takvih sredstava – npr. prihvatiti korištenje oklopnih vozila kao stacionarnih utvrda ili planirati kanibalizaciju sredstava na način da se barem jezgra partnerskih snaga opremi funkcionalnom tehnikom.

Zarobljeni afganistanski HMMWV na autoputu jugoistočno od Tehrana, 2. rujna 2021. godine

No za osiguravanje da se partneri ne nalaze suočeni s takvim izazovima i ubuduće Washington bi zapravo trebao svoju materijalnu pomoć odmaknuti od sustava s velikim logističkim potrebama. Troškovi same nabave svakog oružnog sustava načelno predstavljaju trećinu ukupnih troškova njihovog životnog vijeka. Kao što su pokazali primjeri Peshmerga i afganistanske Nacionalne vojske, čak i plaćanje potrošnih sredstava i održavanja zapravo ne rješava partnerske nedostatke u njihovom ljudskom i organizacijskom kapitalu. Samo partneri koji raspolažu jakim birokratskim organizacijama i dovoljnom razinom tehničkih sposobnosti širom svojih snaga bit će u stanju imati dugoročnu korist od opreme koja ima velike logističke zahtjeve. Za sve ostale, umjesto da se bez razmišljanja nameće vlastitu doktrinu i „skalameriju“, američki obrambeni sustav trebao bi im dati samo ono što zapravo trebaju.

* Ovaj je tekst autor Matthew Cancian objavio 13. prosinca 2021. godine na internetskoj stranici portala „War on the rocks“ (https://warontherocks.com/). Cancian priprema doktorat iz politologije na sveučilištu Massachusetts Institute of Technology temeljem razgovora s 2,301 boraca Peshmerga o njihovom ratu s organizacijom ISIL. Prije toga on je magistrirao na Fletcher School sveučilišta Tufts, i bio je u mjestu Sangin, provincija Helmand, kao marinski časnik tijekom Operacije trajna sloboda (Operation Enduring Freedom). Original članka pod naslovom „Stop undermining partners with ‘gifts’“ dostupan je na internetskoj adresi: https://warontherocks.com/2021/12/stop-undermining-partners-with-gifts/

Prošloga tjedna Vlada je odlučila da dio opreme koju koriste hrvatski vojnici u NATO misiji „Resolute Support“ u Afganistanu neće vraćati u Hrvatsku, već će je donirati, prodati ili uništiti u području te misije. Vrijednost te opreme je procijenjena na čak 38,5 milijuna kuna, a procjena je da se ta materijalna sredstva jednostavno ne isplati transportirati tisućama kilometara do Lijepe naše. Kako se u dijelu javnosti počelo spekulirati da će se među tom opremom naći i vozila MRAP i HMMWV, pitali smo Ministarstvo obrane o detaljima. Detalje nismo dobili, kao ni popis materijalnih sredstava za koja je Vlada RH odlučila da se neće vraćati u Hrvatsku (koji je bio sastavni ali neobjavljeni dio Vladinog dokumenta što je pratio tu točku dnevnoga reda), no Ministarstvo obrane ipak je načelno otkrilo o kakvoj je to opremi riječ.

Vozila HMMWV Oružanih snaga SAD-a u Afganistanu

„Riječ je o opremi od koje je većina nabavljena u Afganistanu donacijom ili kupnjom te je na uporabi dugi niz godina, a koja će se zbog dotrajalosti ili neisplativosti povratka u Republiku Hrvatsku zbrinuti donacijom, prodajom ili uništenjem u području misije. Radi se o određenom broju motornih vozila godišta od 2005. do 2009., koja je Hrvatska vojska primila u Afganistanu kao donaciju EUPOL-a. Također, na ovaj način zbrinut će se i smještajni i skladišni kontejneri i montažni objekti te drugi sitni inventar.

Što se tiče vozila MRAP, Hrvatska vojska u Afganistanu nema u svojem vlasništvu taktičkih/borbenih vozila, a pripadnici hrvatskog kontingenta, temeljem sporazuma o suradnji, koriste se vozilima MRAP Oružanih snaga SAD-a“,

odgovorili su nam iz Ministarstva obrane Republike Hrvatske.

Spomenutim donacijama vozila EUPOL-a Hrvatskoj za njene potrebe u Afganistanu nema traga u javnim izvorima, no pretpostavka je kako se tu radi o relativno maloj količini vozila Mercedes G-klase, koje su pripadnici raznih HRVCON-a svojedobno koristili za posebne namjene.

Inače, Hrvatska je u listopadu 2007. potpisala „Sporazum između Republike Hrvatske i Europske unije o sudjelovanju RH u Policijskoj misiji Europske unije u Afganistanu (EUPOL AFGHANISTAN)“ kojim je reguliran hrvatski doprinos u toj misiji. Temeljem tog Sporazuma, 10 policijskih službenika iz MUP-a RH i jedan djelatnik Ministarstva vanjskih poslova angažirani su kao savjetnici za policijsku obuku, razvoj i organizaciju krim-policije, koordinatori u reformi policije, policijski instruktori i koordinatori za program obuke pod okriljem IPCB (International Police Coordination Bord) u Afganistanu.

U Remontnom zavodu „Jedinstvo“ u Zagrebu, u ponedjeljak, 16. prosinca 2019. godine, pripadnicima 2. satnije Vojne policije Karlovac pod vodstvom bojnika Mije Halara, zapovjednika 2. satnije VP Karlovac, svečano je iz ruku Zapovjedništva za potporu OS RH predano 5 prilagođenih američkih vojnih vozila M-ATV (MRAP – All Terrain Vehicle).

Pripadnici 2. satnije VP Karlovac koristit će navedena motorna vozila  prilikom obučnih aktivnosti postrojbe. Ovo je bitno s obzirom na činjenicu kako je ista ta satnija deklarirana po ciljevima sposobnosti „L 1501-kopnene“, a njen 1. vod je nominiran i u NATO Inicijativu spremnosti (NATO Readiness Initiative – NRI). Već smo na portalu Obris.org pisali o tom konceptu usvojenom u Bruxellesu 7. i 8. lipnja 2018. godine, kojim se pokušava ojačati spremnost NATO saveza za brza djelovanja. Spomenuta  motorna vozila, čiju pojedinu posadu sačinjava 5 osoba (od toga 4 vojna policajca), uvelike će pomoći pripadnicima Vojne policije pri kvalitetnoj pripremi i provedbi obučnih događaja, ali i terenskih aktivnosti na kojima njihova satnija sudjeluje.

Radi se o motornim vozilima koje proizvodi američko poduzeće Oshkosh, ukupne duljine 6,27 m, širine 2,49 m, visine od 2,7 metara i težine 12,5 tona. Njih je Republika Hrvatska sredinom 2014. godine dobila ukupno 162 komada, u okviru šire donacije SAD-a. Isporuka ukupno 212 doniranih MRAP vozila (Mine-Resistant Ambush Protected) obavljena je u okviru sustava EDA (Excess Defense Articles), a dovršena je do kraja srpnja 2014. godine. Dok su tako pribavljena vozila u ožujku 2015. bila predstavljena hrvatskoj javnosti, kako vidimo, njihovo uvođenje u službu OS RH još itekako traje.

Vozila M-ATV, čijim su pribavljanjem OS RH nastojale riješiti barem dio ozbiljnih problema oko nedostatne mobilnosti postrojbi, zapravo su iznenađujuće velika – to su laki kamioni opremljeni terenskim podvozjem, kompozitnim oklopom i naoružanjem na krovu. Treba posebno napomenuti kako je taj njihov oklop na dnu vozila postavljen u „V“ oblik, što je ovim vozilima i dalo oznaku “Mine-Resistant”, odnosno poboljšanje zaštite od minsko-eksplozivnih sredstava. Riječ je o uratku izraelskog poduzeća „Plasan Sasa Ltd.“ u vlasništva kibuca Sasa s krajnjeg sjevera Izraela (smještenog na samo 3,5 kilometara od granice s Libanonom). Njihova je proizvodnja bazirana u Izraelu, SAD-u i u Francuskoj, a uz niz dijelova za američka osobna vozila, na glasu su i temeljem svoje proizvodnje zaštitnih sustava te čitavih segmenata za niz američkih vojnih vozila – jedna od kojih su i Oshkosh M-ATV.

U okviru bilateralne suradnje Hrvatske i SAD-a, zamjenik zapovjednika Nacionalne garde Minnesote, zapovjednik baze Camp Ripley, brigadni general Lowell Kruse, predstavnik Nacionalne garde Minnesote i Colorada, te voditelj Ureda bilateralnih odnosa Veleposlanstva SAD-a u RH, bojnik Sean Spencer, posjetili su jučer, u četvrtak 13. rujna, Remontni zavod u zagrebačkom Jankomiru. Gostima su predstavljene dosad dostignute sposobnosti i mogućnosti održavanja MRAP vozila u Remontnom zavodu, te se razgovaralo o unapređenju daljnje suradnje, razvijanju novih sposobnosti Zavoda kroz suradnju s Nacionalnom gardom Minnesote, kompleksom Camp Ripley i u njemu baziranom 175. pukovnijom (Regionalnim obučnim institutom) – 175th Regiment (Regional Training Institute) – odnosno, njegovim sastavnim segmentom „Regional Training Site – Maintenance“ (RTS-M), kako u Hrvatskoj, tako i u SAD.

Kako je na prvom ovogodišnjem Danu otvorenih vrata Remontnog zavoda istaknuo njegov zapovjednik, pukovnik Milan Slavica, novo naoružanje i nova oprema traže od djelatnika Zavoda usvajanje novih znanja i vještina, pri čemu je suradnja s partnerima – prije svega sa SR Njemačkom i SAD-om – od ključnog značaja. U tom kontekstu treba gledati i jučerašnji posjet predstavnika Nacionalnih gardi Minnesote i Colorada. Većinu znanja iz područja održavanja vozila MRAP djelatnici Remontnog zavoda stekli su upravo od instruktora iz spomenutog „Regional Training Site – Maintenance“. Na kraju posjeta, brigadni general Kruse zahvalio se na gostoprimstvu, te je istaknuo da će Nacionalna Garda Minnesote nastaviti i dalje podupirati Remontni zavod te OS RH kao prijatelje i saveznike.

Napomenimo kako se i sama spomenuta 175. pukovnija (RTI) Nacionalne garde Minnesote za 2017. pohvalila s nekoliko aktivnosti vezanih uz Hrvatsku. Kao prvo, njihova je 2. modularna obučna bojna prošle godine u okviru Programa partnerstva sa stranim državama (State Partnership Program) u Hrvatsku otposlala sanitetske instruktore. Oni su u Požegi proveli tečaj za napredne borbene spasioce (Advanced Combat Lifesaver), koji je navodno obuhvatio i polaznike iz Albanije, Crne Gore te Bosne i Hercegovine. Uz to, njihov segment „Regional Training Site – Maintenance“ je tijekom 2017. u Hrvatsku otposlao pet instruktora, koji su ukupno 18 pripadnika OS RH uvježbali u korištenju, održavanju i dijagnostici vozila MRAP. Bit će da je baš to dio suradnje kojom su se jučer posebno hvalili djelatnici Remontnog zavoda i njihovi gosti iz SAD.

*Photo: Zapovjedništvo za potporu, NG MN

Iako petak baš i nije dan za sjednice Vlade, Plenkovićeva je družina zbog premijerovog puta u SAD tek danas poslijepodne održala svoje 57. sijelo. Najprije su izviješćeni kako je premijeru bilo u New Yorku, a potom su se prihvatili uobičajenog posla dizanja i spuštanja ruku. Među ostalim, digli su ruku i za prijedlog da Ministarstvo obrane preuzme obvezu „na teret sredstava državnog proračuna Republike Hrvatske u 2018. godini, za nabavu zaštitnih mreža za vozila MRAP i M-ATV“. Financ-ministar Zdravko Marić ukratko je sažeo sve ono što piše i u popratnom Vladinom dokumentu:

„Vlada SAD je putem svog Ministarstva obrane dostavila Ministarstvu obrane RH Pismo ponude i prihvaćanja kojim se uređuju međusobni odnosi vezano uz nabavu predmetnih zaštitnih mreža. U skladu s odredbama pisma definirano je plaćanje predujmom cjelokupnog iznosa od 7.988.421,64 kn u 2017. – to su sredstva koja su osigurana u državnom proračunu, dok bi isporuka mreža uslijedila u 2018. godini, kada će trebati platiti PDV na zaprimljene mreže u iznosu od 1.997.105,41 kn. Za ta preostala sredstva Ministarstvo obrane traži suglasnost Vlade RH za preuzimanje obveza na teret sredstava državnog proračuna u 2018. u ukupnom iznosu od spomenutih 1.997.105,41 kn za nabavu zaštitnih mreža za vozila MRAP i M-ATV. Člankom 44. stavkom 2 Zakona o proračunu propisano je da proračunski korisnik može preuzeti obveze po ugovoru koji zahtijeva plaćanje u slijedećim godinama, uz suglasnost Vlade, a na prijedlog ministra financija kojeg upravo izričem“.

S Marićevim prijedlogom Vlada se suglasila jednoglasno i bez pogovora. Nabavlja li se zaštitna mreža za sva vozila takvog tipa koja posjeduju OS RH, ili samo za dio njih – Vlada nije specificirala.

Prije 3 godine, točnije krajem srpnja 2014. posljednja od ukupno 212 vozila MRAP stigla su u Hrvatsku. Radilo se o donaciji SAD-a Republici Hrvatskoj vrijednoj oko 10 milijuna eura, pri čemu je bila riječ o 162 vozila tipa Oshkosh M-ATV (borbena terenska vozila), 20 vozila tipa RG-33 HAGA (sanitetska vozila) i 30 borbenih oklopnih vozila Navistar MaxxPro Dash. No te 2014. nije bilo govora o nekakvoj dodatnoj opremi, tipa zaštitnih mreža, već tek o tome da će se dobiti određeni „know how“, prije svega u obuci vozača i posade, te da će se s Amerikancima razmjenjivati podaci o rezervnim dijelovima.

“RPG Defeat Net/Q-Net” američke tvrtke QinetiQ North America, na vozilu M-ATV

Kako sada stvari stoje, izgleda da se aktualnom nabavom spomenutih zaštitnih mreža tek prati nastojanja za jačanjem otpornosti lakših oklopljenih vozila na ručno-lansirane protuoklopne projektile s kumulativnom bojnom glavom. Pri tome, ne bi čudilo da se spomenute mreže nakon kupovine postupno krene koristiti i šire – budući da se mimo njihova montiranja na vozila MRAP M-ATV lako nađu i primjeri korištenja na vozilima MaxxPro, RG-33 CATII/HAGA, ali i na poljskom borbenom oklopnjaku Rosomak (tamošnjoj varijanti finskog vozila Patria AMV 8*8).

Nažalost, ton po pitanju ove američke donacije u Hrvatskoj ipak su uvelike odredile vijesti o stajanju na suncu i kiši dok se u Remontnom zavodu na Jankomiru čekalo bojanje te uvođenje vozila u službu, kao i kasniji navodi o raznim problemima oko održavanja njihove flote u operativnom stanju. Iako je jasno kako se tu radi o vozilima prvenstveno vojne, borbene namjene (a ne baš o nekakvoj višenamjenskoj tehnici), mnogima su takve vijesti dale povoda za dilemu – jesu li OS RH za svoja MRAP vozila uopće našla svrhu, mimo povremenih javnih pokazivanja na mimohodima.

Jučer su na vojnom poligonu Gašinci javnosti bila prezentirana nova borbena oklopna i terenska vozila OS RH. Tako su novinarima pokazana oklopna vozila Patria u različitim izvedbama (sanitetsko, logističko, zapovjedno i borbeno vozilo), MRAP MAXX PRO (za prijevoz osoba i opreme u terenskim uvjetima), M-ATV (taktičko-terensko vozilo) i HAGA (sanitetsko), HMMWV (lako višenamjensko terensko vozilo visoke pokretljivosti) i IVECO LMV (lako oklopno višenamjensko vozilo). Uz ponešto izložene pripadajuće opreme za ove vrste vozila (prije svega komunikacijsko-informacijskih sustava), novinari su dobili i podsjetnik kako je do ovog, za sada pionirskog opremanja OS RH uopće došlo.

Vozilo Patria AMV u OS RH varijanti BOV-P 12,7

O tome kako je nabavljeno 126 komada BOV PATRIA (u 4 izvedbe: borbenoj, zapovjednoj, sanitetskoj i logističkoj) ne treba trošiti puno riječi. Kod Patrije je ipak najzanimljivije to što je do sada u operativnu upotrebu uvedeno tek 16 ovakovih vozila, u fazi pripreme su još 33 vozila, da bi onda do kraja ove godine trebao biti izveden prijem u službu i dodatnih 69 ovakvih vozila, ne bi li se došlo do ukupnog broja od 118 Patria AMV u službi OS RH. Preostalih 8 BOV PATRIA, naoružani sustavom DUOS-om 30 mm, planira se uvesti u operativnu upotrebu nakon potpisivanja dodatnih ugovora o pribavljanju borbene stanice, a kad će to biti – ne zna se pouzdano. Poznato je tek da u OS RH očekuju uvođenje svih 126 Patrijinih oklopnjaka do kraja 2016. godine.

————————-
20.3.2015 – amfibijska svojstva BOV Patria AMV

————————-

MRAP u redovima OS RH

MRAP vozilo tipa OSHKOSH M-ATV

Vozila oznake MRAP („Mine Resistance Ambush Protected“) dobivena su odlukom Vlade SAD-a putem programa pomoći EDA („Excess Defence Articles“). Nakon što je Vlada SAD-a odlučila spomenuta vozila donirati partnerskoj Hrvatskoj, potpisana su 2 dokumenta – LOA (Letter of Offer and Acceptance) HR-P-SAA-EDA GRANT (10. rujna 2013.) i HR-P-SAB-EDA GRANT (04. travnja 2014.) na temelju čega je u Hrvatsku pristiglo ukupno 212 vozila MRAP. Od toga su 162 MRAP M-ATV (All Terrain Vehicle), 30 MRAP Maxx Pro Plus i 20 MRAP RG 33 HAGA (Ambulance). Za one koji se pitaju što će nam to, valja reći da se radi o implementaciji Ciljeva sposobnosti u skladu s NATO Capability Targets, odnosno deklariranih postrojbi HKoV, specijalnih postrojbi, i namjenski organiziranih snaga za sudjelovanje u operacijama potpore miru.

Što se tiče uvođenja u operativnu uporabu svih MRAP vozila, plan je da to bude izvršeno do kraja 2016. godine, i to na sljedeći način: 2015. godine u HKoV bi trebalo biti uvedeno 78 vozila MRAP M-ATV i 21 vozilo MRAP Maxx Pro, u Zapovjedništvo specijalnih snaga (dosadašnji BSD) 15 vozila MRAP M-ATV i 5 vozila MRAP Maxx Pro, u Zapovjedništvo za potporu 5 vozila MRAP M-ATV, 2 vozila MRAP Maxx Pro i 20 MRAP RG 33 HAGA, te u Pukovniju Vojne policije po 2 vozila MRAP M-ATV i MRAP Maxx Pro. Ispunjenjem ovoga plana, za 2016. godinu ostalo bi uvođenje još samo 62 vozila MRAP M-ATV u HKoV.

Vozilo AM General HMMWV – 1151

Dvadeset vozila HMMWV (High Mobility Multipurpose Wheeled Vehicle) Oružane snage RH također su dobile putem programa pomoći SAD-a i njihove donacije partnerskoj zemlji. I tu se također spominje implementacija Ciljeva sposobnosti u skladu s NATO Capability Targets, odnosno deklariranih postrojbi OS RH za sudjelovanje u operacijama potpore miru, ali i kombinacija s tek planiranim Panzerhaubicama PzH 2000. Planira se, naime, da nakon uvođenja u operativnu uporabu PzH 2000 dio vozila HMMWV u službi OS RH bude iskorišten kao podsustav prednjeg motritelja u potpori, dok će se ostatak vozila i dalje koristiti za provedbu obuke (u što je trenutno uključeno svih 20 vozila HMMWV u Hrvatskoj).

MRAP vozilo tipa Iveco LMV

Na temelju dva sklopljena ugovora s talijanskim proizvođačem Iveco, tijekom posljednjih 10 godina za OS RH je nabavljeno 10 LMV-vozila (Light Multirole Vehicle). Od toga je većina vozila (njih 9) godinama bila dio HRVCON-a u misiji ISAF u Afganistanu, dok je jedno korišteno za provedbu preduputne obuke vozača pri Središtu za obuku i doktrinu logistike u Požegi. Nakon nedavnog povlačenja ovih sredstava iz uporabe u misiji ISAF, vozila Iveco LMV prebačena su natrag put Hrvatske, te dodijeljena sastavnicama Vojne policije (deklariranome vodu za NATO PRC 2015).

Kamo s novom tehnikom?

Opremanje ovim vozilima sukladno je Dugoročnom planu razvoja OS RH prema kojem su temelj OS dvije gardijske brigade, organizirane kroz 7 bojni.

„Jedna bojna u Slavoniji će biti oklopna s tenkovima M84, dvije bojne opremljene s oklopnim borbenim vozilima M80, tri bojne sa 42 Patrije, a četvrta bojna – Vukovi – bit će opremljena vozilima M-ATV. Tako smo riješili da svih 7 postrojbi bude opremljeno sustavima koje im pružaju sposobnosti koje su nama potrebne“,

zaključio je na Gašincima zamjenik načelnika GS OS RH general Dragutin Repinc.

Posljednjih se godina i u Hrvatskoj često čuje svašta o Sjedinjenim Američkim Državama. Te su otpočeli niz ratova, za naftu ili nešto drugo, te provode svoju politiku i pri tome ne slušaju nikoga, te kupuju političare lijevo i desno. No, pri tome se uglavnom barata s malo konkretnih podataka, većinom stvari ostaju na općenitim izjavama, a raspoloženje onih koji govore brzo prerasta iz diskusijskog u neko priličnije svađama u gostionici (kad se svjetla krenu gasiti). Ne bi li ponešto razjasnili ove odnose, njihov smjer i kretanje, odlučili smo baciti jedan pomalo detaljniji pogled na odnose Hrvatske, ili barem njenog obrambenog resora, i jedine aktualne svjetske velesile.

Primopredaja 30 MRAP vozila Navistar MaxxPro, u Zagrebu 7. travnja 2014. godine

Za početak napomenimo da je neposredna bilateralna vojna suradnja Hrvatske vojske i OS SAD službeno započela još 1995. godine. Od tada pa do danas navodno je u tom okviru Hrvatska primila preko 200 milijuna USD, od čega oko 100 milijuna USD vrijednosti u oklopnim vozilima MRAP, o čijem smo pristizanju u Lijepu našu već višekratno pisali na portalu Obris.org. Pri tome, odnosi dviju država nisu se iscrpljivali samo na hrvatskom primanju američkih donacija vojne opreme, ili u zajedničkom sudjelovanju u međunarodnim misijama, već su imali i svojih uspona i padova. Ovdje posebno treba spomenuti pitanje Međunarodnog kaznenog suda (International Criminal Court – ICC), pri čijem je osnivanju te ustanovljavanju nadležnosti došlo i do ozbiljnog razmimoilaženja Sjedinjenih Američkih Država i Republike Hrvatske.

Spor oko sudske nadležnosti ICC?

Da podsjetimo. Spomenuti međunarodni sud osnivao se krajem 1990-tih, nakon iskustva suđenja za zločine na prostoru bivše Jugoslavije i Ruande, sa sjedištem u nizozemskome Den Haagu. Sredinom srpnja 1998. usvojen je Rimski statut na kojem je ovo sudište zasnovano, da bi on 1. srpnja 2002. godine i stupio na snagu – kada je onda započeo s funkcioniranjem Međunarodni kazneni sud. U to prvo vrijeme, jako je jasno bilo zamijećeno da su SAD glasale protiv Rimskoga statuta, te su po njegovom stupanju na snagu krenule u široku diplomatsku akciju ne bi li svojim građanima osigurale nekakvu vrstu imuniteta od postupaka pred ovim sudištem. Te su aktivnosti trajale tijekom 2002. godine (paralelno sa zaoštravanjem stanja oko prikupljanja međunarodne podrške američkom ratu u Iraku), da bi onda i kulminirale početkom 2003. godine – budući je prvi niz od 18 sudaca ovoga sudišta odabran u veljači 2003. godine, da bi prisegli na inauguracijskoj sjednici suda 11. ožujka 2003. godine, samo 8 dana prije otpočinjanja vojnih operacija Koalicije voljnih u Iraku. O usvajanju spomenutog bilateralnog izuzetka od nadležnosti ICC-a (poznatog i pod nazivom “članak 98.”, prema odjeljku Rimskog statuta koji to dozvoljava) pitalo se i Hrvatsku – koja je to odbila, u skladu sa stavom i preporukama Europske unije.

Veleposlanik Lawrence Rossin ostao je u gorkome sjećanju mnogima u Hrvatskoj

Kako izgleda, o ovoj se temi iz SAD u Zagreb po prvi put pitalo u srpnju 2002. godine, tijekom prilično neuspješnog veleposlaničkog mandata Lawrencea Rossina u Hrvatskoj. Tom su prilikom i predsjednik Mesić, i predsjednik Vlade Račan, kao i ministar vanjskih poslova Picula odbili ovakve sugestije – obrazlažući svoj stav prvenstveno širokim međunarodnim pritiskom oko izručivanja vlastitih državljana za slična djela, čime nije dolazilo da se ujedno za ikakve strance pristaje na izuzetke od međunarodnih sudskih nadležnosti. Ovaj je stav doveo i do posljedica – 1. srpnja 2003. godine, samo nekoliko dana pred nastup Ralpha Franka kao novog veleposlanika SAD u Zagrebu, američki State Departement Hrvatsku je proglasio nepodobnom za primanje vojne pomoći: 5,8 milijuna USD suspendirano je u proračunu za fiskalnu 2004., dok se pričalo i o daljnjim gubicima (barem 800.000 USD kroz program IMET za 2004. godinu, te po dodatnih 50.o00 USD iz istog programa u 2005. i 2006.), u navodnoj ukupnoj vrijednost od oko desetak milijuna USD godišnje. Upravo u travnju te 2006. godine zabilježen je i još jedan pokušaj utjecanja na Hrvatsku po istom pitanju – koji ni za državnog tajnika SAD Dicka Cheneya, uoči njegove posjete RH, nije donio promjenu stava hrvatskih vlasti ni posebnoga uspjeha. Uglavnom, pritisak po ovome pitanju je postupno jenjavao, da bi krajem siječnja 2009. godine SAD i službeno objavile promjenu svoje načelne politike prema Međunarodnom kaznenome sudu – što je konačno zakopalo i ovu ratnu sjekiru.

No, bilateralni odnosi RH i SAD oporavili su se i prije konačnog okončanja dilema oko Međunarodnog kaznenog suda – prvenstveno temeljem hrvatskog sudjelovanja u međunarodnim misijama (u Afganistanu od početka 2003. godine, a i u KFOR-u od jeseni 2008. godine), te postupnog pristupanja RH punopravnome članstvu u NATO savezu (pregovori dovršeni sredinom 2008. i formalan ulazak 1. travnja 2009. godine). Upravo u ovome svjetlu treba promatrati i pitanje vojne pomoći koju je Hrvatska posljednjih godina primila od SAD – temu koja posljednjih godina proživljava svojevrsnu renesansu.

Pomoć po raznim osnovama

Promatrajući ukupnu pomoć koju je RH dobila od Sjedinjenih Američkih Država tijekom protekla dva desetljeća, treba zamijetiti kako ovdje načelno govorimo o tri osnovne vrste aktivnosti: kroz (1) humanitarne i razvojne projekte, (2) raznu pomoć neobračunate vrijednosti, te (3) onu osnovnu, veliku skupinu vojne pomoći te suradnje provođenu putem niza zasebnih i strukturiranih programa suradnje.

Humanitarni i razvojni projekti

Nacionalna garda Montane (NGM) na poslu, Specijalna bolnica Duga Resa, 25. srpnja 2013. godine

Kao prvo, što se humanitarnih i razvojnih projekata tiče, na tu pomoć raznim lokalnim zajednicama u Hrvatskoj SAD su od 2009. godine do danas potrošile oko 4,455 milijuna USD. Ova djelovanja također možemo detaljnije razložiti, na tri načelna segmenta. Prvi od njih obuhvaća tzv. Humanitarian Assistance (HA) program, kojim je u Hrvatskoj posljednjih godina investirano preko 900.000 USD. Spomenimo tu posebno radove u Slunju (obnova školskih prostora za 80.000 USD), u Udbini (izgradnja vodovoda za 200.000 USD, i rekonstrukcija dječjeg vrtića za 110.000 USD), radove na bolnici u Kninu (rekonstrukcija za 150.000 USD, i nabava dva inkubatora za 55.000 USD), te u Našicama (proširenje dječjeg vrtića za 200.000 USD) i Dugoj Resi (rekonstrukcija specijalne bolnice za 103.000 USD).

Drugi tip aktivnosti ovdje obuhvaća tzv. Exercise-related Constructions (ERC) program, kojim su bili obuhvaćeni objekti u Slunju (izgradnja naselja na poligonu “Eugen Kvaternik”, a radi uvježbavanja urbanog ratovanja, za oko 400.000 USD), i na Udbini – gdje je u vojarni “Josip Jović” sagrađena nova zapovjedna zgrada (još 400.000 USD) – oko 800.000 USD ukupno. Uz sve to, postoji i treća skupina humanitarnih i razvojnih projekata – pomoć lokalnoj zajednici nevezana uz vježbe ili ikakvo sudjelovanje OS RH. Za razliku od prve dvije skupine projekata, kod kojih se potpora SAD sastoji od financijskog dijela (za nabavu materijala) i radnoga doprinosa američkih inženjerijskih postrojbi, kod ove treće skupine projekata riječ je o aktivnostima provođenima angažiranjem hrvatskih poduzeća za izvođenje radova. Ovdje treba spomenuti niz pojedinačnih poduhvata, kao što su rekonstrukcija srednje škole u Vukovaru (450.000 USD), izgradnja igrališta za djecu s posebnim potrebama u Karlovcu (450.000 USD), opremanje bolnice u Kninu (900.000 USD), opremanje Središta za osobe s posebnim potrebama u Komarevu (30.000 USD), izgradnju mosta preko Vuke u Vukovaru (525.000 USD), pribavljanje opreme za Hitnu pomoć u Imotskom (100.000 USD) i rekonstrukciju neurološkog odjela bolnice u Osijeku (300.000 USD). Ukupno u ovome segmentu govorimo o oko 2,755 milijuna USD investiranih tijekom posljednjih šest godina.

Pomoć neobračunate vrijednosti

Kao drugo, treba spomenuti kategoriju “razne pomoći neobračunate vrijednosti” – koja je u odnosima SAD i Hrvatske ozbiljnije prisutna od 2006. godine. Od tada, naime, zrakoplovne snage SAD na područja inozemnih operacija prevoze pripadnike OS, kao i njihovu pripadajuću opremu te naoružanje. Do sada je Hrvatska posebnom odlukom Ministarstva obrane SAD bila oslobođena plaćanja troškova ovakvog transporta. U ovu kategoriju navodno spada i oslobođenje plaćanja najma za korištenje američkih oklopnih vozila u operaciji ISAF – što je još jedna od stavki koje doduše štede hrvatske novce, dok ujedno pomažu i Sjedinjenim Američkim Državama – dajući im na terenu efikasnije te mobilnije savezničke postrojbe dokazane kvalitete. Kako stvari stoje, i ova, kao i prošla spomenuta kategorija pomoći, izgleda da je po svome opsegu načelno stagnirala proteklih više od godinu dana.

Vojna pomoć i suradnja po strukturiranim programima

Kao treće, glavnina obrambene suradnje Hrvatske i SAD provodi se kroz ukupno 11 velikih programa, fondova i inicijativa – u kojima s obje strane sudjeluju kako pojedine Oružane snage, tako i nacionalna Ministarstva obrane. Kad tu kažemo strukturirani programi suradnje, pri tome mislimo na: (1) Foreign Military Financing – FMF, (2) Foreign Military Sales – FMS, (3) Global Peacekeeping Operations Initiative – GPOI, (4) Program “članak 1206 – Train and Equip”, (5) Program “članak 1202 – Enhanced ACSA (Acquisition and Cross Servicing Agreements)”, (6) Excess Defense Article – EDA, (7) Coalition Support Funds – CSF, (8) International Military Education and Training – IMET, (9) Cooperative Logistic Supply Support Arrangement – CLSSA, te konačno (10) Program MANPADS, i (11) program razminiranja i uništavanja viška UbS-a (o čemu smo već pisali i na portalu Obris.org).

(1) Foreign Military Financing – FMF

Defense Security Cooperation Agency – DSCA

Svrha programa FMF je američko financiranje partnerskih zemalja pri njihovom pribavljanju odabrane američke vojne opreme, usluga te obuke. Proceduralno vanjski poslovi (Bureau of Political-Military Affairs) određuju da je zemlja podobna za ovakav program, a obrambeni sektor SAD (Defense Security Cooperation Agency – DSCA) izvršava program temeljem predsjedničke ovlasti za trošenje namjenskih kongresno odvagnutih financijskih sredstava. Pri tome, ovim se putem često obavljaju plaćanja nabavki definiranih kroz Foreign Military Sales (FMS), iako je moguće i financiranje poslova partnerskih nacija s američkim komercijalnim subjektima (Direct Commercial Sales – DCS).

Ovaj je program za Hrvatsku otvoren 2000. godine, te je ona iz njega do 2003. godine dobila 18,5 milijuna USD. Nakon obustave pristupa američkim programima podrške 2003. godine, FMF je ostao nedostupan sve do 2008. godine. Od njegova ponovnog otvaranja pa do danas, RH je iz ovog izvora navodno dobila još 14,5 milijuna USD. Tako pribavljena sredstva su u prvome navratu trošenja bila usmjerena za pribavljanje ponešto komunikacijske opreme i simulacijskog sustava MILES 2000, da bi se onda išlo i na dobavu specijaliziranih programskih rješenja za Simulacijsko središte OS RH, opremanje 2 helikoptera Mi-8 komunikacijskim, navigacijskim i IFF sustavima, te pribavljanje opreme za noćno gledanje i sredstava za prednje zračne kontrolore. Navodno bi i višekratno najavljivana nabava dvije autonomne besposadne ronilice za HRM mogla ići iz ovoga izvora, uz spomen konkretnih uređaja tipa Remus-100, dok svojevremeno najavljivane modernizacije helikoptera Mi-171Sh nisu ostvarene.

(2) Foreign Military Sales – FMS

Program FMS predstavlja jedan od dva osnovna kanala vojno-sigurnosne suradnje SAD s zemljama partnerima (uz program IMET, o kojem detaljnije nešto kasnije). Ovim programom pod nadležnošću Ministarstva obrane SAD (ponovo Defense Security Cooperation Agency – DSCA) omogućava se zemljama partnerima kupovina američke vojne opreme, usluga i obuke, no pri tome zemlje partneri same snose troškove kupovine (osim ako to financiranje nije riješeno donacijom iz već spomenutog programa FMF), dok američki obrambeni resor tu samo posreduje u dobroj vjeri (bez zarade, ali i bez gubitaka za SAD).

Hrvatska je do danas iz ovog programa kupila roba u vrijednosti 4,2 milijuna USD – letačke opreme, komunikacijskih uređaja (među ostalim i za vozila Patria AMV), opreme za noćno gledanje, te programske podrške za Simulacijsko središte OS RH.

(3) Global Peacekeeping Operations Initiative – GPOI

Iz začetaka GPOI, US State Department, 27. listopada 2004.

Program GPOI ustanovljen je sredinom 2004. godine, početno kao multilateralan i ukupno petogodišnji instrument, čije se trajanje onda krenulo produžavati (prvo na još pet godina, do isteka američke fiskalne 2014. godine, a onda i dalje). Riječ je o programu pod nadležnošću američkog vanjskoposlovnog resora (Bureau of Political-Military Affairs), koji za svoj rad koristi novčana sredstava odvojena u okviru računa za operacije održavanja mira (Peacekeeping Operations – PKO). Tim se putem financira razne aktivnosti održavanja mira (pod okriljem UN-a i više regionalnih međudržavnih organizacija), iako je GPOI tu jedna od glavnih aktivnosti. Sama inicijativa GPOI prvenstveno radi na obuci osoblja za mirovne operacije (u suradnji s Italijom, te tamošnjim Centrom izvrsnosti policijskih postrojbi za stabilizaciju – COESPU), s izuzetkom operacije ISAF u Afganistanu. Pri tome, inicijativa GPOI omogućava i pribavljanju opreme za mirovne operacije – no maksimalno 20 posto povučenih sredstava može ići na nabavu opreme, dok minimalno 80 posto sredstava mora biti za obuku osoblja.

Hrvatska je iz ovog izvora do danas iskoristila oko 5,1 milijun USD – prvenstveno za pribavljanje dva laboratorija za učenje stranih jezika (Knin i Našice), navigacijske opreme, i opreme za noćno letenje. U skladu s pravilima o trošenju novaca iz ove inicijative, odgovarajući je udio sredstava potrošen na financiranje učenja stranih jezika, te provođenja obuke u noćnom letenju pilota helikoptera.

(4) Program “članak 1206 – Train and Equip”

Ovaj je program nazvan prema odjeljku 1206 američkog zakona National Defense Authorization Act (NDAA), kojim se specificiraju godišnje dužnosti i ovlasti pojedinih aktera obrambenog sektora SAD. Konkretno, riječ je o aktivnosti po prvi put uvedenoj 2006. godine, čije je postojanje onda više puta produžavano (aktualno je trajanje ove aktivnosti osigurano do kraja američke fiskalne 2017. godine). Riječ je o aktivnosti koja omogućava pomoć SAD državama saveznicama u zajedničkoj borbi protiv terorizma, koncentrirano na prostor Afrike i Afganistana (misija ISAF/Resolute Support). Sredstva iz ovog programa ograničena su na ukupno 350 milijuna USD godišnje, a dodjeljuju se suglasnošću nadležnih za obranu i vanjske poslove, nakon “združenog procesa procjenjivanja”

Ovaj je program Hrvatskoj dostupan od 2010. godine, od kada je do kraja 2014. tim temeljem dobiveno ukupno oko 31 milijun USD vrijednosti opreme i obuke. Ovim su putem pribavljena vozila HMMWV za preduputnu obuku, razna komunikacijska i navigacijska oprema, izvršena je prilagodba sustava MILES 2000 za hrvatsku jurišnu pušku VHS-D, te je pribavljena oprema za noćno promatranje i za označavanje te identifikaciju vojnih vozila. Posljednje vrijeme, radi velikog smanjenja aktivnosti SAD u Afganistanu, tim je putem raspoloživo i sve manje potpore – koju je proteklih godina RH navodno uživala i ponešto više nego što bi to na prvi pogled sugerirao nacionalni udio u misiji, uspoređeno prema ostalim saveznicima. Za 2015. je iz ovih izvora planirano povlačenje više od 11 milijuna USD – prvenstveno za komunikacijska sredstva te opremu i obuku specijalnih snaga.

(5) Program “članak 1202 – Enhanced ACSA (Acquisition and Cross Servicing Agreements)”

Sustav “Blue Force Tracker” u vozilu HMMWV

Ovaj je program nazvan prema odjeljku 1202 američkog zakona National Defense Authorization Act (NDAA), kojim se specificiraju godišnje dužnosti i ovlasti pojedinih aktera obrambenog sektora SAD. Konkretno, riječ je o ovlasti davanja određene “tražene opreme” (koja nije dostupna redovitim ACSA sporazumima) na besplatni zajam pojedinim zemljama partnerima koje sa snagama SAD sudjeluju u operacijama na prostoru u Iraka i Afganistana – no, načelno ne na duže od godine dana. Ova odredba, prvotno zamišljena za korištenje na prostoru Iraka, proširena je od američke fiskalne 2011. godine i na snage na prostorima Afganistana , te drugih tekućih mirovnih operacija.

Spomenuta “tražena oprema” prvenstveno se odnosi na dooklopljena vozila HMMWV, komplete balističkog oklopa, sustave za zapovijedanje, nadzor i komuniciranje (uključivo i “Blue Force Tracker”, te radio), kao i na pojedine kategorije naoružanja. Imajući u vidu ove činjenice, ne čudi da je Hrvatska ovim putem pribavila ukupno 50 vozila HMMWV (30 tipa 1151, i još 20 tipa 1114), te još 12 MRAP vozila – kao donaciju SAD svim pojedinim partnerskim državama, nakon okončanja njihove uporabe u Iraku.

(6) Excess Defense Articles – EDA

Predstavnici saveznika razgledavaju vozila HMMWV iz okvira EDA programa, Fort Hood u saveznoj državi Texas

Oznakom “Excess Defense Articles” (roba iz obrambenih viškova) klasificiraju se pojedine robe iz zaliha američkog obrambenog sustava, koje više nisu potrebne OS SAD (nadilaze zadane ciljeve nabava, ili odobrene količine pojedinih kategorija zaliha), ni drugim tijelima unutar SAD – a koje se onda stavlja na raspolaganje partnerskim zemljama, bilo za poklanjanje ili povoljnu prodaju (ovisno o stanju tih konkretnih roba). Pri tome je bitno da njihovi transferi ne ugrožavaju tehnološku ili industrijsku bazu SAD, te da njihovo davanje ne ugrožava šanse industrije SAD da prodaju neku novu ili rabljenu opremu istome korisniku. Ujedno, EDA-robe prodaju se na mjestu gdje se nalaze, i u stanju u kojem se zateknu – te sve druge troškove povezane s njihovim prijevozom, popravkom ili unapređivanjem snosi kupac (pravilo “as is, where is“). Ovaj pojam EDA-roba pobliže je definiran u odredbama propisa Foreign Assistance Act i Arms Export Control Act (EACA). Njihovo ustupanje odvija se pod nadležnošću obrambenog resora (posredovanje Defense Security Cooperation Agency – DSCA), uz suglasnost resora vanjskih poslova SAD, te kongresno odobrenje.

Hrvatska je ovome fondu sredstava dobila pristup 2012. godine. Tada je sastavljen zahtjev, koji je odobrio Kongres, za 212 MRAP vozila: i to 162 M-ATV, 30 Navistar MaxxPro Plus, i još 20 medicinskih vozila MRAP HAGA, o čijem smo dolasku u Hrvatsku višekratno pisali i na portalu Obris.org. Sva spomenuta vozila su pribavljana polovna (starost do 7 godina), s prijeđenih do 20 tisuća milja – gdje bi nabavna cijena za takva nova vozila bila oko 127 milijuna USD. Ujedno, na ovaj je prvotni sporazum u 2014. godini potpisan i dodatak, kojim je za iznos od 1,6 milijuna USD osigurano pribavljanje rezervnih dijelova za tako stečena sredstva. Upravo se putem programa EDA promišlja i nabava izvidničko-napadačkih helikoptera za HRZ i PZO, o kojoj se posljednje vrijeme učestalo špekulira u medijima te stručnoj javnosti.

(7) Coalition Support Funds – CSF

Pakistan je bio među prvim i osnovnim korisnicima programa Coalition Support Funds (CSF)

Ovaj je program ustanovljen američke fiskalne 2002. godine, radi isplaćivanja naknada koalicijskim partnerima za troškove logističke ili vojne podrške operacijama snaga SAD. Iako prvotno ustrojen za pomoć samo Jordanu i Pakistanu, oko operacije Enduring Freedom u Afganistanu, od 2003. godine ova su se sredstva koristila i za saveznike na bojištu u Iraku – a onda od fiskalne 2006. godine i za sve “ključne ” saveznike u Afganistanu i Iraku. Riječ je tu o sredstvima iz obrambenog proračuna – račun za operacije i upravljanje, odnosno unutar toga Defense Emergency Response Fund (DERF). Isplatu ovih sredstava odobrava ministar obrane SAD, uz suglasnost vanjskoposlovnog resora, te uz prethodno obavještavanje Kongresa.

Ovim putem se Hrvatskoj omogućava povrat dijela novca utrošenog u misiji ISAF – gdje je prvo bio obračunat period 2010.-2011. (ukupno povrat 7,3 milijuna USD troškova), da bi se onda obračunavao i period 2012.-2013. u kojem je do početka veljače ove godine priznato još 9,6 milijuna USD. Spomenuti ukupni iznos od 16,9 milijuna USD planira se iskoristiti za stavljanje u punu funkciju radarskog sustava Enhanced Peregrine, o čemu smo već pisali na portalu Obris.org.

(8) International Military Education and Training – IMET

Program IMET – širenje znanja, ali i utjecaja na brojne manje obrambene sustave širom svijeta

Ovaj je program suradnje SAD s partnerskim zemljama zasnovan 1976. godine, u sklopu propisa Arms Export Control Act. Njime se omogućava zemljama članicama da svoje vojno osoblje šalju u neku od oko 150 vojnih obrazovnih institucija u SAD, bilo na profesionalno vojno školovanje (za vodeće osoblje) ili na programe tehničke obuke (za operatere oružnih sustava ili neku konkretnu vojnu specijalizaciju). Dok čelnik američkog vanjskoposlovnoga resora određuje pogodnost pojedine države za uključivanje u ovaj program, njegova je provedba na Ministarstvu obrane SAD.

Hrvatska je pristup programu IMET dobila još 1995. godine, i imala ga je sve do sredine 2003. – kada je došlo do već spomenutog zahlađenja bilateralnih vojno-diplomatskih odnosa sa SAD-om. Tek 2. listopada 2006. je George W. Bush svojom uredbom ukinuo zabranu pristupa Republike Hrvatske programu Međunarodnog vojnog obrazovanja i obuke, a “zbog važnosti za nacionalne interese SAD“. Time se RH našla među nizom zemalja članica Rimskog statuta, kojima je ovom prigodom krenulo skidanje posljedica neslaganja sa SAD-om oko izuzetka iz “Članka 98”. Do danas je za Hrvatsku putem IMET programa provedeno preko 600 aktivnosti (tečajeva i školovanja), što je zajedno procijenjeno na oko 9 milijuna USD vrijednosti.

(9) Cooperative Logistic Supply Support Arrangement – CLSSA

Glavnina vozila MRAP M-ATV stigla je u Rijeku krajem srpnja 2014. godine

Sporazumi o suradnji pri osiguravanju logističke podrške načelno spadaju u posebnu vrstu poslova unutar programa Foreign Military Sales (FMS), kojeg smo već ponešto pobliže objašnjavali. Riječ je tu o suradnji SAD i pojedinih država saveznika na polju osiguravanja logističke potpore za pojedine američke oružne sustave ili opremu – gdje se manji potrošni dijelovi namiču iz logističkog sustava SAD za partnere, a radi održavanja nekog većeg ili kompleksnijeg sustava (opet pribavljenog iz američkog izvora, ovim ili onim sustavom pomoći ili suradnje). Treba napomenuti kako se unutar američkog obrambenog sustava ovakve logističke ugovore smatra najefikasnijim načinom pravodobnog pribavljanja zaliha ili rezervnih dijelova – koji su u originalu partnerima bili isporučeni već ugrađeni u neki širi sustav. Pri tome, spomenutim se partnerima ovi dijelovi stavljaju na raspolaganje pod istim uvjetima pod kojima ih na raspolaganju ima i sam obrambeni sustav SAD.

Hrvatska je navodno potpisala ovakav ugovor o uključivanju u bazu logističkih podataka SAD, ne bi li time riješila pitanje opskrbe pričuvnim dijelovima za vozila HMMWV, te i za sve druge moguće američke sustave u našoj uporabi (koji zahtijevaju dugoročno održavanje). Tu OS RH imaju ovlaštenje da samostalno naručuju pričuvne dijelove, koji se onda isporučuju sa skladišta Kopnene vojske SAD (US Army), uz minimalno čekanje isporuke i tretman usporediv sa samim postrojbama OS SAD – ali i uz cijene koje za pojedinu robu plaća US Army.

Ostali programi

Potpisivanje Sporazuma o donaciji sredstava za zbrinjavanje neperspektivnog UBS-a, 10. listopada 2011. godine

Uz sve dosad  navedeno, spomenimo i da je Vlada Sjedinjenih Američkih Država Hrvatskoj i MORH-u dosad donirala i oko 2 milijuna USD u sklopu (10) programa uništavanja prijenosnih protuzračnih raketnih sustava Igla i Strijela-2M (sredstva kategorije MANPADS). Ova je aktivnost bila provedena u dva odvojena ciklusa tzv. “zbrinjavanja i uništavanju viškova neperspektivnih protuzračnih sustava“, prvi od kojih je odrađen temeljem Provedbenog sporazuma RH i SAD-a iz 2008. godine (milijun USD), i drugi temeljem Sporazuma o donaciji sredstava za zbrinjavanje neperspektivnog UBS-a, kojeg su 19. listopada 2011. potpisali tadašnji ministar Davor Božinović i veleposlanik SAD u Zagrebu James B. Foley (još milijun USD).

Slično je prošla i donacija oko 2,5 milijuna USD, koje su Sjedinjene Američke Države odobrile Republici Hrvatskoj za potrebe razminiranja i uništavanja općenitih viškova neperspektivnog UbS-a. O tome smo ponešto detaljnije također već pisali na portalu Obris.org.

Posljednji od ukupno 212 MRAP-vozila, koliko je Vlada SAD-a donirala RH, stigli su ovih dana u riječku luku, gdje se trenutno prekrcavaju u vagone i prolaze carinsku proceduru. Posljednja, treća po redu pošiljka ujedno je i najveća – radi se o 162 vozila MRAP M-ATV (borbena terenska vozila), koji će biti raspoređeni u postrojbe Hrvatske kopnene vojske, Zapovjedništva za potporu i u Bojnu za specijalna djelovanja.

Njihov je put nakon Rijeke jednak putu njihovih prethodnika – željeznicom će biti dopremljeni u zagrebački Remontni zavod, gdje će biti izvršen servis i bojanje, nakon čega ih čeka prijem u OS RH. Dapače, kako se vidi iz objavljenog slikovnog materijala, izgleda da su prije deset dana pristigla sanitetska MRAP vozila RG33 HAGA u Rijeci pričekala ovu svježu pošiljku vozila, ne bi li ta sveukupna masa od 182 rabljena američka MRAP vozila sada krenula vlakom put Zagreba.

Kako smo već ranije pisali, SAD donira ova vozila nakon što se operacija ISAF u Afganistanu počela približavati svome kraju. Za djelovanja u Iraku, a onda i podno Hindukuša, SAD su ukupno nabavile oko 25 tisuća MRAP-ova, od čega ih je borbenu uporabu preživjelo nešto više od 16 tisuća. Polovicu tog broja Amerikanci žele zadržati za svoje potrebe, dok im ostatak više nije potreban. Iz Ministarstva obrane RH priopćuju da su iz te mase raspoloživih američkih MRAP vozila za ovu veliku donaciju u korist OS RH odabrana ona stara između 3 i 5 godina, s prosječno prijeđenih oko 20 000 kilometara.

Kao što smo već pisali na portalu Obris.org, postupnim okončanjem borbenih operacija u Afganistanu, Sjedinjene Američke Države ostale su suočene s popriličnim viškovima pojedinih tipova vojnih vozila, koja su onda ponuđena partnerima na otkup ili kao pomoć, u obliku donacija. Hrvatska je tijekom protekle godine prihvatila takvu donaciju u vojnim vozilima, čemu je uslijedio i odabir određene količine raznolikih vozila tipa MRAP (Mine Resistant Ambush Protected).

Potom se započelo s obukom ljudstva za njihovo korištenje, što je pratilo i polagano pristizanje prvih tako dobivenih vozila u Lijepu našu. No, posao dopreme i preuzimanja ove vojne tehnike još se ne primiče kraju, budući su neki od najavljenih tipova vozila do sada izostajali s popisa pristigle tehnike – koja je i ovako izazvala priličan interes političara, ali i šire javnosti. Dojam da to samo znači kako dobivena vozila put Lijepe naše stižu u više odvojenih navrata potvrdio se i jučer, kada je u luku Rijeka pristigao brod pun MRAP vozila.

Dodatni MRAP u Hrvatskoj

Druga skupina doniranih MRAP vozila stigla je brodom. Dopremu u Hrvatsku 20 vozila MRAP Ambulance (BAE Systems RG33 HAGA – Heavily Armored Ground Ambulance) obavilo je teretno plovilo “SON-I” – brod izgrađen 1980. godine, koji plovi pod malteškom zastavom. Ova je pošiljka put Rijeke stigla iz smjera luke Pirej, iz koje je brod krenuo 16. srpnja. Nakon prolaska Korintskim kanalom, naša su nova MRAP sanitetska vozila pred Rijeku stigla u rano jutro 20. srpnja ove godine. Ondje je ubrzo krenuo istovar doniranih američkih vojnih vozila – posao koji je dovršen do ranoga jutra 21. srpnja, kada je spomenuti teretni brod onda i napustio Rijeku.

Ukupno gledano, Vlada SAD Hrvatskoj je donirala 212 vozila tipa MRAP, što uključuje 162 vozila tipa Oshkosh M-ATV (borbena terenska vozila), ovih 20 vozila tipa MRAP HAGA (sanitetska vozila), te još 30 borbenih oklopnih vozila tipa Navistar MaxxPro Dash. Nakon isporuke spomenutih MaxxPro Dash vozila u travnju 2014. godine, sada su na red stigla i oklopljena sanitetska vozila BAE Systems RG33 HAGA, prvenstveno namijenjena medicinskoj evakuaciji u području operacija, za koju su ona opremljena i potrebnom opremom. U novopristiglome kontingentu nalazi se svih najavljenih 20 vozila ovoga tipa, a čitava je pošiljka po svojoj veličini grubo usporediva prvoj isporuci MRAP vozila koje su Sjedinjene Američke Države već prije donirale Republici Hrvatskoj.

Nakon istovara, sva će ova vozila prvo biti prebačena u Remontni zavod u Zagrebu, gdje im slijedi prijemni servis te bojanje. Nakon toga treba očekivati i njihov postupan prijem u službu Oružanih snage RH, te raspoređivanje u postrojbe – prvenstveno u redove Hrvatske kopnene vojske, Zapovjedništva za potporu, i u Bojnu za specijalna djelovanja (BSD).

Tijekom proteklih godinu dana Zoran Milanović ipak je nešto naučio – pri susretu s oklopnim vozilima više se ne „pravi frajerom“. Prošlogodišnji pad s Patrije taman je toliko pao u zaborav da je Zoka u petak, 02. svibnja, ponovio posjet jednoj drugoj vrsti oklopnjaka – nedavno od SAD-a dobivenim MRAP-vozilima, trenutno stacioniranima u Remontnom zavodu OS RH na zagrebačkom Jankomiru. No, premijer im se približio tek radi poziranja fotoreporterima, dok je poziv da ih razgleda i iznutra otklonio s „Ma, dobro… vidim. Sve je jasno“.

Prvih 30 vozila tipa MRAP, MaxxPro Dash logističke namjene, predstavljeno je u Zagrebu početkom travnja, što je tek prvi dio od ukupno 212 MRAP vozila koja će, sukladno odluci Vlade SAD-a, biti donirana Republici Hrvatskoj. Donacija uključuje 162 vozila tipa MRAP M-ATV (borbena terenska vozila), 20 vozila tipa MRAP HAGA (sanitetska vozila), te već spomenutih 30 MRAP vozila tipa Navistar MaxxPro Dash. Dok je većini zapelo za oko da je Milanović pohvalio tehničku prinovu OS RH kao „vrhunsku robu dobivenu uz veliku uštedu“, malo je manje zapažen ostatak izjava. Primjerice, ona o tome da će PDV tek biti plaćen:

„Bit će plaćen PDV i carina, i ovo je sad naše. Dakle, jedna od najvećih, ako ne i najveća nabavka ove vrste u vremenu koje pamtimo. Nije direktno borbena oprema, ali indirektno je. Da takve stvari kupujemo nove, a potreba postoji i koštalo bi stravično puno – ovo je samo dio kontingenta, znači preko 200 vozila ukupno, ovo je praktički novo.”

Usput je Milanović najavio nabavu još inozemne opreme:

„I od Njemaca još trebamo nabaviti nešto slično – ono što smo trebali kupiti još prije 5-6 godina na natječaju, sad ćemo dobiti praktički besplatno”.

PDV i čemu sve to

I načelnik GS OS RH general Drago Lovrić, odgovarajući na novinarska pitanja, dotaknuo se PDV-a, čije će se plaćanje podijeliti u dvije kategorije – PDV za ovu prvu pristiglu skupinu vozila platit će se iz proračunskog razdjela Ministarstva obrane, dok će se za ostatak vozila (koja tek trebaju stići) PDV platiti iz državnog proračuna RH.

“Ukupna vrijednost za ova vozila koja smo mi procijenili za plaćanje PDV-a je negdje oko 10 milijuna eura, znači negdje oko 2,5 milijuna eura za sva vozila će biti plaćen PDV”,

izračunao je Lovrić. No prije toga treba dočekati cjelokupnu pošiljku MRAP-ova. Načelnik GS OS RH već je najavio njihov razmještaj:

“Mi ćemo opremiti s tim vozilima jednu bojnu, znači jednu bojnu OS u gardijskoj brigadi, zatim ćemo opremiti specijalne postrojbe i opremit ćemo naše logističke postrojbe koje će moći izvršavati sve zadaće, kao i sanitetske postrojbe koje će moći obavljati zadaće vezano za operacije potpore miru, ali i za operacije unutar RH. U ovom procesu mi ćemo sva vozila prebojati u zelenu boju, jer su ona prvenstveno namijenjena za uporabu u RH.”

Osim vozila, OS RH će od partnera iz SAD-a dobiti i određeni “know how”, prije svega u obuci vozača i posade:

“Tu nema nikakvih problema. Mi smo krenuli s tom obukom, taj proces ide normalno… Mi zajedno s Amerikancima vršimo tu obuku i tu neće biti nikakvih problema. Do kraja godine će biti svi vozači i tehničari osposobljeni za održavanje. Dobili smo komplet rezervnih dijelova, koje imamo za njih, tako da neće biti problema. A s Amerikancima smo postigli sporazum da ćemo kroz jedan informatički program razmjenjivati informacije o rezervnim dijelovima tako da ćemo biti na razini opskrbe njihovih postrojbi, znači – najjeftinije moguće.”

MRAP i mina – Afganistan 2011. godine, bez žrtava u vozilu

Na novinarsko pitanje da pojasni za laike – čemu takvo vozilo uopće služi, Lovrić je kroz lagani smijeh odgovorio:

“Pa jedno ovakvo vozilo, za laike, služi za prijevoz 6 ljudi. Zaštićeno je od svih ugroza, zaštićeno je od metaka, zaštićeno je od eksplozije, zaštićeno je od npr. 6,5 kg protutenkovske mine. Tako da cijela posada ostaje zaštićena ako eksplodira protutenkovska mina ispod ovog vozila, i štiti posadu, štiti čovjeka – znači, čovjek je prvenstveno zaštićen u ovom vozilu kada izvršava složene vojničke zadaće.”

Kako zaobilazno do skupe opreme?

Unatoč oduševljenju što će Hrvatska vojska po prvi puta raspolagati ovakvom vrstom vozila i to za samo 2 i pol milijuna eura (18.991.250,00 kn, prema tečaju od 7,5965 za euro), koliko će država Hrvatska iskeširati za PDV, valja podsjetiti da su upravo Amerikanci smislili izreku: “Nema besplatnog ručka” (ili u originalu: “There’s no such thing as a free lunch”). Hrvatske Oružane snage već su prilično puta objedovale kod saveznika. U netom predstavljenom Godišnjem izvješću o obrani za 2013. godinu spominje se i dio o opremanju OS RH kroz donacije SAD-a. Tako se, među ostalim, navodi i sljedeće:

„Osim primarnog financiranja opremanja i nabave iz obrambenog proračuna, dio opreme je financiran donacijama Vlade Sjedinjenih Američkih Država putem programa ekonomske i vojne pomoći (1206-Train and Equip Program, FMF-Foreign Military Financing, FMS–Foreign Military Sales, GPOI-Global Peace Operations Initiative, EDA-Excess Defense Articles, itd). Tijekom 2013. godine Oružanim snagama je isporučena oprema za projekt BOV (FMS); oprema za Simulacijsko središte: VBS2 Virtual Battlespace 2 Simulation (1206) i JCATS Upgrade (GPOI); pričuvni dijelovi za donirana vozila HMMWVs (FMF); laserski ciljnici za puške (1206); naočale za noćno promatranje za pilote (GPOI) te ostala oprema u potpori postrojbi Oružanih snaga za sudjelovanje u NATO i EU aktivnostima.“

Uz to, iz američkog Coalition Support Fund (CSF) značajnim bi se dijelom financirala i modernizacija radara Enhanced Peregrine i njihovo uvezivanja u radarsku mrežu.