Već se godinama iz Ukrajine redovito čuje da su bespilotne letjelice postale temelj novog ratovanja, a takve teze praktično na dnevnoj bazi potkrepljuju i brojni video-materijali koji neprekidno cure s tamošnjeg bojišta. Raznolikih dronova taktičkog dometa bilježi se s ruske strane sada već i preko 7.000 u prosjeku dnevno, dok je za pretpostaviti da su i ukrajinske brojke jednake ili veće. I nije tu pitanje samo ciljanog izviđanja ili konstantnog nadzora zone bojišta, zatim učestalog izvođenja zračnih napada (bilo bacanjem bombi ili usmjerenim udarima kamikaza-dronova), pa onda i održavanja logistike kada više ljudi i vozila ne mogu živi i neoštećeni proći kroz brisani prostor u neposrednoj pozadini vlastitih obrambenih linija ili položaja. Napomenimo da se donedavno govorilo o 10 km širokoj „sivoj zoni“ između linija, da bi se ta zona onda proširila na 20-30 km – uz tendenciju daljnjeg širenja uporabom bilo dronova s dugim namotajima optičkih vlakana, bilo repetitora koji nosačima FPV-dronova omogućavaju dubinsko korištenje bežično vođenih letjelica u pozadinskim zonama manjeg intenziteta elektroničkog ratovanja i protumjera (sve do 60 km iza borbenih linija).

Novi izazovi za stare standarde

No takvo stanje stvari – koje je svakodnevna muka za ukrajinske vojne snage – često se pokazuje teško pojmljivim izazovom za prijateljske snage zapadnih saveznika, u pravilu iz NATO okvira – gdje se mirnodopske snage s okoštalim sustavima obuke i opremanja teško nose s ratnim novinama iz Ukrajine. O tome se prvi puta javno čulo krajem prošle godine, kada su sredinom studenog u medije procurili problemi koje su Ukrajinci imali prilikom raznih ciklusa donirane savezničke vojne obuke u Poljskoj. Naime, ondje su domaćini organizirali većinu obuke u borbenoj taktici, topografiji, preživljavanju, borbenoj medicini, međunarodnom ratnom pravu i drugim temama, dok je dio posla bio prepušten i instruktorima iz drugih partnerskih država. Prvi manji problem je bio uočen već u obuci o prvoj pomoći – gdje se pretpostavljalo da se na bojištu Ukrajina može pridržavati pravila o evakuaciji ranjenika unutar tzv. „zlatnog sata“, baš kao u Iraku ili Afganistanu gdje su Sjedinjene Države kontrolirale zračni prostor. Naravno, to je sve bilo praktično pa nemoguće na ukrajinskoj bojišnici, gdje velik broj raznih protivničkih dronova u zraku sve češće zatvara prilaz ranjenicima pa se evakuacije izvode kad budu moguće (učestalo i stavljanjem ranjenika u blindirane kapsule na kopnenim robotima, koji se onda nastoje s takvim teretom vratiti u pozadinu). Dakle, u takvim prilikama nije trebalo vojnicima samo pokazati metode korištenja podveza za rane, već ih instruirati kada te podveze treba olabavljivati nakon dugih sati stegnutosti cirkulacije ranjenih dijelova tijela, tijekom evakuacija koje mogu trajati satima, a ponekad i danima.

Češka vojska i dalje daje prednost srednje velikim taktičkim dronovima

Još je veći problem bio zabilježen u provedbi borbene obuke za Ukrajince – gdje se spominjao primjer iz 2024. godine, kada je postrojba sastavljena od ukrajinskih veterana bila na naprednoj obuci – oko 400 ljudi, od toga njih oko polovica s konkretnim aktualnim ratnim iskustvima. Tu su Česi bili zaduženi za obuku strijelaca i inženjerije, a Poljaci za obuku posada borbenih vozila i timova za bespilotne letjelice, dok su sami Ukrajinci bili zaduženi za taktiku. U praksi se ubrzo pokazalo da veterani nisu mogli ostati tihi kada se njihove kolege krenulo obučavati na načine koji su na novom bojištu relativno smrtonosni. Tako se u dijelu obuke navodno slalo češke padobrance da jurišaju na ukrajinske obrambene položaje – dok je braniteljima na raspolaganju bilo i desetak bespilotnih letjelica tipa Mavic koje su sami donijeli kao dio svoje opreme iz Ukrajine. Upravo se taj resurs pokazao kritično važnim, budući da se Česi radi njih nisu mogli ni potajice približiti, a kamoli izvesti svoje vježbom planirane napada. Navodno se onda na marginama aktivnosti od Ukrajinaca tražilo da iz vježbe izuzmu svoje letjelice ne bi li se formalni plan aktivnosti mogao neometano ispuniti.

Slične su priče dolazile iz takvih obučnih centara i početkom 2025. godine, kada se spominjalo ukrajinske borce s ponešto ratnog iskustva koji su bili slani u Poljsku po dodatna vojna znanja. Kao prvo, obuka ih je tjerala da koriste papirnate karte, dok se u Ukrajini navodno masovno koriste karte u digitalnoj formi, bilo na tabletima ili telefonima. Jednako je takva bila i konkretna borbena obuka, jurišanje na rovove i urbane operacije po principima od prije 20 godina – prilaženje vozilima na prve crte, bez uzimanja u obzir bilo klasičnih bespilotnih sustava, a još manje onih opremljenih infracrvenim kamerama koje traže dodatne mjere kamuflaže. Zbog svih tih stvari, sada se pješaštvo u Ukrajini iz vozila iskrcava daleko u pozadini, da bi onda pojedinačno ili u malim grupama prelazilo „sivu zonu“ pod brojnim neprijateljskim dronovima, često se za prolazak oslanjajući ne samo na noć, već mnogo više i na pažljivo praćenje meteoroloških izvješća, čekajući što je moguće lošije vrijeme te posebno maglu. Dakle, obuka u Poljskoj je navodno bila dobra za stožerno osoblje, dok se borbenu obuku ljudstva često opisivalo temeljito zastarjelom – spominjući samo jedan poligon u Poljskoj kao dobar i koristan (vjerojatno „Jomsborg“, otvoren u listopadu 2025. temeljem norveških novaca i namijenjen baš obuci koja u obzir uzima i utjecaj besposadnih sustava na moderno iskustvo ratovanja).

Nema kraja problemima

Dio dronova korištenih u vježbi Hedgehog 2025

Da svemu tome nije kraj moglo se ponovno čitati i u četvrtak 12. veljače 2026. godine, kada su američke novine Wall Street Journal objavile svoju ekskluzivnu priču o lanjskim događanjima na NATO vježbi „Hedgehog 2025“ održanoj tijekom svibnja 2025. u Estoniji. Ta vježba, nazvana „Jež 2025“ ili po estonski „Siil 2025“, bila je estonski segment veće međunarodne NATO-aktivnosti nazvane „Steadfast Deterrence 25“ – koju je JFCBC zapovjedništvo u njemačkom Brunssumu vodilo za uvježbavanje strateških i operativnih razina obrane Europe u slučaju potrebe. Napomenimo da u tom godišnjem velikom vježbovnom okviru redovito sudjeluje i Republika Hrvatska, iako se o rezultatima takvih uvježbavanja u javnosti ne čuje baš ništa. No, možda je to i bolje, ako vjerujemo otkrićima američkih novinara s terena u Estoniji.

Međunarodna vježba „Siil 2025“ trebala je s jedne strane poslužiti za uvježbavanje pristizanja snaga iz Velike Britanije i Francuske u Estoniju, da bi se ondje pridružili domaćim profesionalcima 1. pješačke brigade i rezervistima Regionalnog zapovjedništva sjever-istok u prvoj takvoj terenski simuliranoj koalicijskoj obrani Estonije od napada. Uz to je isproban i novi sustav uzbunjivanja čitave Estonije, gdje se nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine širom države instaliralo 120 sirena za uzbunu koje zvukom pokrivaju oko dvije trećine stanovništva, ali i veliki fortifikacijski radovi na istoku države (600 betonskih bunkera kao oslonac nove linije prepreka uz granicu). Ukupno se spominjalo sudjelovanje oko 16.000 raznih vojnika iz ukupno 11 pobrojanih država (Estonija, Njemačka, Poljska, Francuska, Portugal, Danska, Švedska, Finska, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države i Japan). Iako se kasnije moglo čuti da ondje nije bilo ljudstva iz SAD, ipak se posebno zanimljivim pokazalo prisustvo vojnika iz jedne države koje nije bilo na popisu – Ukrajine.

Hedgehog 2025

Dok je vježba počela 4. svibnja 2025. okupljanjem savezničkih snaga, od 8. svibnja su krenule aktivnosti koje su kulminirale od 13. do 16. svibnja nizom cjelodnevnih aktivnih događanja na sjeveroistoku i jugoistoku Estonije (uz neke dijelove i u ostalim krajevima te Baltičke države). Među ostalim, bilježilo se i sudjelovanje britanske brigade koja je zajedno s estonskom divizijom činila borbenu skupinu u napadu. Njima se nasuprot našla gotovo simbolična postrojba simuliranih „protivničkih snaga“ u kojoj se nalazilo i desetak iskusnih Ukrajinaca – s ciljem otežavanja provedbe aktivnosti, stvaranja borbenog „trenja“ te psihološkog pritiska na simuliranom bojištu „zasićenom bespilotnim sustavima“. Sve je to postalo i previše realno kada su Ukrajinci krenuli svoje bespilotne letjelice koordinirati putem digitalnog sustava za upravljanje „Delta“, kojeg oni redovito koriste na bojištu, a ovo mu je bila djelatna premijera u Estoniji. Riječ je o sustavu koji u stvarnom vremenu prikuplja borbene podatke iz raznih izvora, onda ih brzo analizira, identificira ciljeve te u samo nekoliko minuta već na njih koordinira napade svih raspoloživih obrambenih postrojbi i resursa.

Ukrajinski vojnici su trenutno bez premca u korištenju raznih dronova

Kako se čulo, tim sredstvima je ekipa od samo 10 Ukrajinaca obuhvatila situaciju, te onda prešla u protunapad – vježbovno izbacivši iz stroja 17 oklopnih vozila i 30 dodatnih NATO-meta u manje od pola dana. Kako se čulo od estonskih koordinatora bespilotnih aktivnosti na vježbi – time su eliminirali „dvije bojne u jednome danu“, i to tako da one „u vježbovnom smislu, suštinski, nakon toga više nisu bile sposobne sudjelovati u borbama“. Pojedini NATO-časnici su takav učinak opisivali kao „užasan“ – dok se od drugih sudionika moglo čuti da se NATO borbena skupina „samo kretala naokolo, ne koristeći bilo kakvo maskiranje, postavljajući na otvorenom svoje šatore i oklopna vozila“ – kao idealne mete za brzo i temeljito anihiliranje.

Sličan je učinak navodno imala i veća skupina „simuliranih protivnika“, njih oko 100, sastavljena od Estonaca i Ukrajinaca – koja je s oko 30 dronova za nadolazeće NATO-snage postavila tzv. „killbox“ veličine oko 10,36 kvadratnih kilometara (4 kvadratne milje). Iako je ondje gustoća bespilotnih sustava bila otprilike upola manja od one koju se svakodnevno bilježi na bojištima Ukrajine – NATO postrojbe se navodno uopće nisu uspijevale prikriti, „razna vozila i mehanizirane postrojbe bile su jednostavno pronalažene, a onda još i brže uništavane jurišnim dronovima“. Zujanje bespilotnih letjelica u zraku bilo je konstantnim pratiteljem brojnih aktivnosti, a iz zraka uočeni detalji iznimno su se brzo pretvarali u operativne borbene podatke za koordiniranje neprekidnog niza zračnih napada. Pri tome, NATO-snage navodno nisu uspjele identificirati ili onesposobiti baš ni jedan protivnički dron-tim.

Hrvatski vojnici moraju još puno učiti za učinkovito upravljanje i korištenje dronova (Photo: MORH/t.Brandt)

Kako se čulo od časnika Oružanih snaga Estonije: „Stare manevarske taktike – napredovanje u velikim konvojima tijekom dana – više jednostavno nisu uporabive na bojištu. U najlošijem slučaju, tako bi mogli izgubiti čitavu brigadu, ili barem većinu njene borbene tehnike, i sve to do večeri“. Prema takvim iskustvima, jedna Estonija bi za uspješnu obranu trebala oko 200.000 dronova mjesečno tijekom trajanja neprijateljstava – temeljeno na kvotama potrošnje bilježenim u Ukrajini. Zato onda i ne čudi da je Ukrajina 2024. bilježilo oko 2,2 milijuna proizvedenih dronova, da bi se u 2025. ta brojka podigla na oko 4,5 milijuna bespilotnih letjelica iskorištenih na bojištima. Takve vježbe tek trebamo vidjeti i u Hrvatskoj, a o potrebnim proizvodnim kapacitetima još se i može razgovarati – iako su domaći obrambeni krugovi redovito spominjali izvozne mogućnosti i EU/NATO suradnje, barem naizgled tu postoje korisni resursi u okviru nacionalne ekonomije koji su time barem teorijski na raspolaganju.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 14. veljače 2026. pod nazivom “Novi detalji neviđene blamaže NATO snaga. Razbila ih je skupina od tek desetak Ukrajinaca” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/ukrajinski-dronovi-razotkrili-slabosti-nato-taktike-na-vjezbi-siil-2025-15679577

Domaći lider u proizvodnji FPV dronova i bespilotnih sustava u prosincu 2025. najavio je Globalni program distribuirane proizvodnje i povećanje kapaciteta s 280 tisuća na milijun FPV dronova godišnje.

Florian Seibel, osnivač Quantum Systemsa

Dronovi će biti utkani u tkivo društva, tek im zora sviće, poručuje Ricardo Mendes, suosnivač i direktor portugalskog Tekevera – jednog od rijetkih europskih jednoroga u industriji bespilotnih letjelica. Mendes, bivši istraživač i predavač na Lisabonskom institutu za tehnologiju, dronove opisuje kao povezana leteća računala, a nakon prošlogodišnje investicije od 500 milijuna dolara najavio je za 2026. gradnju najveće Tekeverove tvornice u Swindonu (jugozapadna Engleska) s tisuću visokokvalificiranih radnih mjesta – i to od startupa za javne bicikle u Lisabonu. U Swindonu je krajem 2025. njemački startup Stark Floriana Seibela pokrenuo prvu proizvodnju izvan Njemačke nakon prikupljanja 62 milijuna eura investicija. Seibel, suosnivač, direktor i vizionar Quantum Systemsa – trostrukog europskog jednoroga vrijednog tri milijarde dolara – dronove naziva “očima na nebu”, a ugledni ga je Politico prozvao Gospodarem dronova (Lord of the drones). Mendesov Tekever podržali su Baillie Gifford (Spotify, SpaceX), NATO-in fond i britanska vlada, dok je u Quantum Systems uložio Peter Thiel; Stark je nastao jer su investitori sprječavali Seibelovu viziju napadačkih dronova, nakon poljoprivrednih početaka.

Na krilima rata ogrnuta plaštem obrambene politike vojna industrija raste ubrzanim tempom, a bojišta, kao mnogo puta u ljudskoj povijesti, postaju odskočne daske za stvaranje i testiranje novih tehnologija. Stoga su i spomenute tvornice orijentirane na vojne dronove. Takever je lani u rujnu otvorio ukrajinski ured koji im vodi Kateryna Bezsudna, a njihov AR 3 Dron već gotovo tri godine obavlja izviđačke misije u Donbasu i južnoj Ukrajini. Quantum Systems napravio je i ozbiljniji korak pa je s ukrajinskom tvrtkom Frontline Robotics najavio stvaranje zajedničkog poduzeća za proizvodnju dronova Quantum Frontline Industries. To bi, prema objavama u Financial Timesu, trebalo dovesti do rasta prihoda na 200 milijuna eura i u razmatranje dovodi inicijalnu javnu ponudu dionica.

Na vrhu prioriteta

“Zid dronova” – Orqini dronovi na mimohodu u srpnju 2025.

Dronove, odnosno sustave bespilotnih zrakoplova žele proizvoditi svi, a Europskoj uniji na vrhu su liste prioriteta. EU “Zid dronova”, inicijativa predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen, lansirana krajem 2025., inspirirana je ukrajinskim obrambenim konceptom i cilja masovnu proizvodnju protudronskih sustava za zaštitu od hibridnih prijetnji. Europska obrambena agencija (EDA) bilježi porast ulaganja u bespilotne zrakoplove za 63 posto (prilagođeno inflaciji), sa 198 milijardi eura 2020. na 392 milijarde 2025., čime EU nastoji smanjiti ovisnost o SAD-u i Kini. Hrvatska ORQA, specijalizirana za FPV dronove, nalazi se u fokusu te ekspanzije EU proizvodnje. Međutim, u aktualnoj stvarnosti proizvodnja dronova u Europskoj uniji, reći će vojni analitičar Igor Tabak, patuljak je u odnosu na kinesku i američku. Ovisno o izvoru analitičkih podataka, Kina, većinom kompanija DJI, drži između 70 i 80 posto svjetskog tržišta dronova za civilnu upotrebu, dok 40 posto tržišta vojnih dronova drži Sjeverna Amerika, a regija Azije i Pacifika najbrže je rastuća. Tabak kaže kako je razvoj dronova, njihove tehnologije, proizvodnje i borbenog korištenja teško opisati riječima.

Armin Papperger, direktor Rheinmetalla, dobro je iskoristio aktualni trend

“Radi se o revoluciji kakva se rijetko viđa i posljednjih nekoliko stotina godina. Ritam promjena je takav da je posljednjih godina dobrim dijelom pregazio donedavne vodeće države i proizvođače, dok se novi igrači profiliraju u hodu, rastu i teško drže ritam s promjenama”, tumači Tabak. Proizvodnju dronova još je teže opisati pouzdanim brojevima, a ona u članicama Europske unije svodi se na otprilike 30-ak kompanija različitih veličina i usmjerenja koje se spominju na brojnim listama specijaliziranih portala. Tabak ističe kako nije teško transparentno pratiti velike tradicionalne kompanije obrambene industrije u zapadnim zemljama s obzirom na to da posluju tržišno i objavljuju dosta svojih poslovnih podataka. U europske obrambene divove – pa tako i velike nositelje proizvodnje dronova – spadaju kompanije iz velikih osnivačica Europske zajednice za ugljen u čelik, preteče današnje EU, talijanski Leonardo, francuska Thales Grupa i njemački Rheinmetall, uz Airbus Defence and Space, vojni ogranak Airbusa. Leonardo sa sjedištem u Rimu, pod vodstvom Roberta Cingolanija završio je 2024. godinu sa 17,8 milijardi eura prihoda, a zahvaljujući eksploziji narudžbi u iduće četiri godine plan im je dohvatiti prihod od 30 milijardi eura. Njemački Rheinmetall, koji vodi Armin Papperger, u trećem kvartalu 2025. bilježi rast od 20 posto, nakon što je 2024 već rastao 36 posto na prihod od 9,8 milijardi eura. Francuska Thales Grupa rasla je 11,7 posto na 20,6 milijardi eura prihoda. “Problemi počinju kada se gleda poslovna područja eksplozivnog rasta i radikalnih tehnoloških promjena, što dodatno komplicira i činjenica da se takva nova sredstva uglavnom proizvodi za konkretno bojište u Ukrajini, tako da rat postavlja i dodatne ograde po pitanju operativne sigurnosti i čuvanja poslovnih informacija”, tumači Tabak.

DOK-ING Vjekoslava Majetića razvija nove projekte u suradnji s Orqom

Poslovne informacije o igračima na tržištu proizvodnje dronova pod svjetla reflektora dospijevaju kroz objave o prikupljanju kapitala ili najave njihovih ulaganja u razvoj i nove tvornice. Tako je i hrvatska Orqa iz Osijeka, kompanija za koju Tabak kaže da je Hrvatska imala sreće što je ima kao jedinu tvrtku koja igra određenu ozbiljnu ulogu na aktivnom “bojno-poslovnom polju”, lanjsku godinu završila s objavom o povećanju svojih proizvodnih kapaciteta na više od milijun dronova godišnje. Dronove će proizvoditi u suradnji s partnerima u više zemalja u svijetu. Srđan Kovačević, suosnivač i izvršni direktor Orqe za današnju europsku industriju proizvodnje dronova kaže da je obilježavaju snažna inovativnost, velika raznolikost u tehnološkim pristupima te paralelni razvoj civilnih te sigurnosnih i obrambenih primjena. “Regulatorni i standardizacijski okviri pokušavaju uhvatiti korak s tehnološkim razvojem, što može ostavljati dojam nedovoljne transparentnosti ili kaotičnosti”, kaže Kovačević, tumačeći da se u praksi radi o fazi aktivne selekcije tržišta kroz testiranje u realnim uvjetima, provjeru interoperabilnosti i sposobnost skaliranja proizvodnje. Orqa je u 2024. gotovo udvostručila prihod sa 6,5 na 12,2 milijuna eura, a Kovačević ističe da opstanak u budućnosti podrazumijeva kombinaciju tehničke pouzdanosti, industrijske discipline i strateške autonomije. Ističe kako su europski proizvođači dronova danas istodobno konkurenti i partneri. “To nije proturječje, već realnost industrije u kojoj niti jedna tvrtka sama ne može pokriti cijeli spektar tehnologija, znanja i proizvodnih kapaciteta”, kaže Kovačević i naglašava: “Dugoročno će opstati oni koji razumiju da se industrija ne gradi kroz izolirane proizvode, već kroz funkcionalne ekosustave”. Srđan Kovačević od svojih partnerstava naglasit će ono domaće s tvrtkom DOK-ING-om, pod vodstvom Vjekoslava Majetića, specijaliziranom za razvoj besposadnih sustava, na zajedničkom projektu MUM-T tehnologije (manned-unmanned teaming). Ova suradnja podrazumijeva sinkronizaciju ORQA-inih FPV dronova s DOK-ING-ovim robotima i vozilima kako bi se stvorili integrirani ekosustavi za vojne operacije, gdje besposadne platforme djeluju u tandemu s ljudskom posadom. DOK-ING istodobno surađuje s njemačkim Rheinmetallom, što omogućuje širu integraciju u europske obrambene lance, dok Kovačević naglašava da dugoročni opstanak industrije ovisi o funkcionalnim ekosustavima, a ne izoliranim proizvodima.

Osječka Orqa uz podršku partnera obećava proizvodnju više od milijun dronova godišnje

Orqa potvrđuje ograničenu, ali strateški ključnu domaću proizvodnju: razvija i proizvodi najvažnije komponente – FPV kamere, elektromotore, naprednu elektroniku te video/radio prijamnike – isključivo u Osijeku. Softver za upravljanje, videoprijenos i autonomna navigacija razvijeni su interno u Hrvatskoj, spojni dijelovi poput kućišta i nosača na lokalnim 3D printerima, dok baterije i manji motori ulaze u vlastitu proizvodnju. Trenutačni kapacitet doseže 280 tisuća FPV dronova (specijalizirani za vojne operacije: brzi, okretni, s niskom latencijom videa – idealni za izviđanje i precizne udare u realnim borbama) godišnje u Osijeku. Orqa je u prosincu 2025. najavila Globalni program distribuirane proizvodnje kako bi skalirala kapacitet s 280 tisuća na milijun FPV dronova godišnje, decentralizirajući finalno sklapanje (montažu gotovih dijelova u završni dron) kod EU partnera radi brzog rasta i diversifikacije opskrbe.​ Ključna tehnološka jezgra – elektromotori, napredna elektronika, softver za upravljanje/video prijenos/autonomiju te FPV kamere – ostaje isključivo u Osijeku za zaštitu “know-howa”, sigurnost opskrbe i izbjegavanje kineskih komponenti.​

Renault proizvodi dronove?

Ministar obrane Ivan Anušić više je puta pohvalio Orqa FPV dronove, u srpnju 2025. posjetio je tvornicu u Osijeku, naglasivši da su dronovi “u potpunosti razvijeni i proizvedeni u Hrvatskoj” s planovima za više milijuna godišnje i EU nabavama, dok su u srpnju na mimohodu Hrvatske vojske prikazani kao “jedinstveni hrvatski proizvod”. Svoje mjesto u budućnosti traži cijeli niz proizvođača u Europskoj uniji, a uz Kovačevićevu pomoć izdvojili smo nekoliko. “Francuske tvrtke Delair i Novadem snažno su pozicionirane u segmentu integracije besposadnih sustava u šire sigurnosne i obrambene arhitekture”, kaže Kovačević. Delair su osnovala četiri francuska inženjera s iskustvom u zrakoplovnoj i energetskoj industriji, a kompaniju danas vodi jedan od njih, Bastein Mancini. Upotrebu Delairovih nadzornih dronova na ukrajinskom ratištu opisao je kao pomoć u osvajanju civilnog tržišta jer su u ratu dokazali otpornost na ometanje i gubitak signala. Novadem, koji je 2006. osnovao Pascal Zunino, specijaliziran je za civilne i vojne mikro dronove. Francusko udruženje za dronove (ADIF) među članovima broji 37 proizvođača, a među njima se još ističe Parrot koji je osnovao Henri Seydoux s namjerom da se bavi potrošačkom elektronikom, ali su od toga odustali kada su prešli na civilne dronove, međutim, i tu su proizvodnju zatvorili još 2021. i od tada dizajniraju mikro dronove i softver za korporativne i državne klijente, odnosno američku vojsku, britansko kraljevsko zrakoplovstvo, francuske oružane snage i japansku kopnenu vojsku. Mikrodronovi čine 57 posto prihoda tvrtke.

Podvodni bespilotni sustav DEEP talijanskog Fincantierija

Iako bi se opisano moglo shvatiti kao živahno tržište, francuski proizvođači kraj su 2025. obilježili strahovanjem da će zaostati za konkurencijom ako vlada ne poveća ulaganja. Francuski je ministar obrane Sebastien Lecornu, kako je prenio Reuters, najavio da će 2026. država u proizvodnju dronova uložiti 150 milijuna eura, a Antoine Level, predsjednik udruženja proizvođača tih istih dronova odgovorio mu je da Ujedinjeno Kraljevstvo u prvoj polovici 2025. uložilo 600 milijuna funti (692 milijuna eura), a iz Švedske agencije za obranu (SDA) najavili su milijardu dolara ulaganja u ono što su nazvali “oslobađanjem od američke dominacije u dronovima”. Industrija je od francuske vlade zatražila 250 milijuna eura ulaganja, a francuski predsjednik Emanuel Macron zatražio je od proizvođača automobila Renaulta koji je u prvom svjetskom ratu proizvodio tenkove da se sada posvete proizvodnji dronova, o čemu Renault još nije odlučio, ali je dio zaposlenika potrčao naglasiti da njima ne pada na pamet proizvoditi oružje. U talijanskoj brodograđevnoj industriji je drukčije, tršćanski Fincantieri lani je lansirao svoj prvi podvodni sustav bespilotnih sustava “DEEP”, a taj su događaj označili kao temeljnu prekretnicu u svojem poslovanju koja će im omogućiti industrijski rast. Rezultat je to poslovnog poteza s početka godine kada je Fincantieri od Leonarda za 287 milijuna eura kupio njihov podvodni odjel.

Europske perjanice

Schiebelov Camcopter S-100 dobro je poznat u Hrvatskoj

Srđan Kovačević iz hrvatske Orqe istaknut će austrijsku Schiebel Grupu kao primjer industrijske zrelosti i dugogodišnjeg iskustva u zahtjevnim operativnim okruženjima. Riječ je obiteljskom poduzeću koje posluje već 75 godina, a danas ga vodi Hans Georg Schiebel. Nekad proizvođači detektora za mine, danas proizvode helikoptere bez pilota Comcopter S – 100 i S- 300. Njihove su dronove nedavno kupili Grci i time naljutili Turke, a u svojim redovima imaju ih australska, francuska i kanadska mornarica. Među njemačkim proizvođačima, uz spomenuti Quantum Systems, Kovačević ističe tvrtku Alpine Eagle koja predstavlja rastući segment protudronskih i zaštitnih rješenja. Lani je među njemačkim proizvođačima zvučno odjeknulo i ime tvrtke Helsing iz Münchena koja nije usko specijalizirani proizvođač dronova, ali se pozicionirala u proizvodnji autonomnih sustava za dronove koje pokreće umjetna inteligencija. Tvrtku staru manje od pet godina vodi suosnivač Niklas Köhler, a lani je, prema ocjeni PitchBooka, poslala jedna od najvrjednijih europskih tvrtki u koje su uložili fondovi rizičnog kapitala jer su prikupili 600 milijuna eura investicija, najviše od Daniela Eka, osnivača Spotifyja, a uložila je i švedska obrambena grupa Saab. Kovačević ističe i slovensku tvrtku C-Astral te estonski Therod Systems kao tvrtke iz malih, ali tehnološki agilnih eko sustava s naglaskom na robusnost i terensku primjenu. C-Astral u vlasništvu je Ive Boscarola, Same Stopara i Nejca Trošta. Estonski Threod Systems osnovao je Mikk Murumäe, kompanija proizvodi dronove s fiksnim krilima, vertikalnim polijetanjem i slijetanjem, kao i srodne sustave poput lansera i optike. U Poljskoj se ističe WB Electronics, dio WB Grupe, tamošnjega vodećeg proizvođača dronova i obrambenih sustava koju su osnovali Piotr Wojciechowski, Adam Bartosiewicz i Krzysztof Wysocki.

U kontekstu europskih proizvođača dronova hrvatska se Orqa, kaže Kovačević, pozicionira kroz dubinsku specijalizaciju u ključnim tehnološkim slojevima sustava, uz snažan fokus na pouzdanost, interoperabilnost i stvarnu uporabu u operativnim uvjetima. “Važno je naglasiti da se europska konkurentnost ne gradi iz jednog pobjednika, već kroz mrežu komplementarnih tvrtki koje zajedno čine održiv i strateški relevantan industrijski eko sustav”, kaže Kovačević. Europsko zaostajanje za Kinom i SAD-om – koje, uz sva nastojanja, nije moguće zanemariti – vojni analitičar Igor Tabak tumači i time što su SAD i Kina nacionalne države s ujedinjenim nacionalnim obrambenim sustavima, dok je EU skup vrlo raznolikih članica. “One donedavno nisu baš dubinski surađivale i tek su nominalno koordinirale svoje obrambeno-industrijske napore”, kaže Tabak, tumačeći kako takvo šarenilo uzrokuje stanje u kojem su dosadašnja ulaganja stvarala brojna dupliranja resursa, nisku razinu usklađenosti i interoperabilnosti te ukupno lošu efikasnost ulaganja. “Uz sve to, europske vojne industrije i dalje proizvode izuzetno skupe proizvode, čija visoka cijena diktira i malobrojnost sustava u službi, što je itekako loše u velikim sukobima materijalnog iscrpljivanja. Sve to sačinjava niz golemih zaostataka i problema, čije je rješavanje tek na početku”, kaže Tabak. Među većim problemima je svakako i ovisnost europskih proizvođača o kineskim materijalima i komponentama. Orqina objava o uspostavljaju dobavnog lanca nezavisnog od Kine tim je zanimljivija. Kovačević pojašnjava da nije riječ o potpunoj izolaciji. “Naša neovisnost u praksi znači da ni jedna kritična komponenata, tehnologija ili korak ne ovise o jednom tržištu, jednoj državi ili jednom dobavljaču”, kaže, tumačeći kako u slučaju Kine to podrazumijeva sigurnost logističkih lanaca, zadržavanje kontrole nad ključnim tehnološkim slojevima, dizajnom, firmwareom, softwareom, validacijom komponenti i završnom integracijom sustava.

DWS sustav francuskog Atreyda isproban je u Ukrajini

Europska industrija dronova koja je, kako je opisuje Kovačević, u kratkom roku prošla put od tehnološkog entuzijazma i snažnog poduzetništva prema ozbiljnom sigurnosnom eko sustavu, trenutačno čeka da se vrh politike Europske unije dogovori o tome što podrazumijevaju pod inicijativom “Zid dronova” predsjednica Ursule vod der Leyen. Vojni analitičar Igor Tabak kaže kako još uvijek nije jasno na što se točno misli ni kako bi se ta ideja mogla operacionalizirati. “Naime, sam pojam ‘Zid dronova’ preuzet je iz Ukrajine, gdje ima više značenja – od oblika organiziranja tamošnje protuzračne obrane, preko aktivnosti sustavne dnevne obrane od ruskih dronova, sve do potencijalnih konkretnih borbenih sustava s umjetnom inteligencijom koji bi trebali uz bojište trebali dići automatizirane pojaseve raznih dronova-presretača za taktičku i operativnu obranu (npr. DWS francuske tvrtke Atreyd). Naravno, dok je organizacija pitanje država članica EU-a, sve konkretne opcije itekako ovise o proizvođačima letjelica – koje moraju biti sposobne ne samo obaviti posao, nego i izdržati razne oblike elektroničkog ratovanja te drugih ‘trikova’ agresora. Sve to traži proizvođače koji praktično na dnevnoj bazi prate kako razvoj tehnologije, tako i stanje razvoja raznih odgovarajućih protumjera”, kaže Tabak.

Sadržaj i detalji

Ukrajina jedina ima praktičnog iskustva u ratovanju s besposadnim sustavima

Kovačević pak smatra da “Zid dronova” za sada postoji tek kao koncept koji treba napuniti sadržajem i operativnim detaljima: “Dva su aspekta kroz koje treba promatrati tu inicijativu: prvi je transformacija koncepta zračne obrane u uvjetima jeftinih zračnih prijetnji koje omogućuje dostupna besposadna tehnologija, drugi aspekt je transformacija kopnenih snaga kroz kapilarnu implementaciju besposadnih tehnologija. Provođenje ta dva aspekta transformacije, odnosno modernizacije europskog obrambenog sustava u biti će rezultirati podizanjem svojevrsnog zida dronova, koji bi trebao obeshrabriti bilo koga tko pomisli na agresiju prema prostoru Europske unije”. Kompanije koje danas rastu na krilima financiranja obrambene politike, jednom kad se i taj rat završi, vratit će nove tehnologije civilnom sektoru pa će i poruka Tekeverova direktora Mendesa o dronovima utkanim u tkivo našeg društva biti sasvim oživotvorena.

* Ovaj tekst novinarke Dragane Radusinović prenosimo s dozvolom autora. Original je 9. siječnja 2026. godine objavljen na portalu Poslovnog dnevnika, i dostupan je na adresi: https://www.poslovni.hr/hrvatska/eu-podize-zid-dronova-a-orqa-iz-osijeka-u-sredistu-obrambenog-plana-4518728

Dok se Republika Hrvatska sprema u dogledno vrijeme primiti rabljena vozila Bradley MsA2 ODS, u Sjedinjenim Američkim Državama aktualno se razmatra mogućnost njihove buduće pregradnje na hibridni pogon – elektromotore uz postojeći motor na unutarnje izgaranje. Iako se ovaj korak promišlja već godinama, terenski testovi ključni za ovu odluku trebali bi biti obavljeni do kraja aktualne američke fiskalne godine (koja je započela 1. listopada 2021. i traje do 30. rujna 2022.godine). U proračunskim dokumentima za iduću proračunsku i fiskalnu godinu, koji su aktualno u postupku donošenja, najavljeno je da bi se temeljem ovogodišnjih zaključaka trebalo iduće fiskalne godine onda donijeti i konkretnije odluke o ovom zanimljivom projektu modernizacije pod okriljem Ureda za brzo dostizanje sposobnosti i kritične tehnologije (Rapid Capabilities and Critical Technologies Office – RCCTO) Kopnenih snaga SAD.

XM913 – novi Gatling-top u kalibru 50 mm

Pri tome, teško je reći konkretan iznos novca potrebnog za spomenuti prototipni razvoja vozila Bradley na hibridni pogon, budući je taj trošak uklopljen u širu stavku prototipnih razvojnih projekata za to oklopno vozilo, koja u svojih 164 milijuna USD u fiskalnoj 2022. godini predviđa financiranje i dodatnih promišljanja naprednih koncepata borbenih vozila, novu generaciju tehnoloških sustava za upravljanje vatrom, razvoj novog Gatling-topa u kalibru 50 mm (XM913), te izradu demonstratora budućih tehnologija zaštite ovakvih vozila.

Qinetiq Hybrid Electric Drive

Nije tajna da su današnje verzije borbenog vozila Bradley na samome rubu svojih sposobnosti proizvodnje energije za svekolike namjene, od pokretanja vozila do pokretanja razne u vozila ugrađene opreme. Navodno bi tu ugradnja hibridnog pogona mogla riješiti brojne probleme – od dizanja stope preživljavanja ovih vozila na bojištu, preko smanjivanja njegova termalnog i zvučnog potpisa na terenu, pa do boljeg ubrzavanja vozila i unapređenja ubojitosti oružnih sustava, sve do stvaranja osnova za interni sustav drive-by-wire (koji bi trebao poslužiti na putu prema automatiziranoj vožnji) i stvaranja unutrašnih zaliha energije potrebne za potencijalnu buduću ugradnju laserskih oružja.

Prema predstavljenim proračunskim dokumentima, Kopnene snage SAD planiraju aktualnu fazu razvojnih napora dovršiti do zadnjeg tromjesečja fiskalne 2022. godine, a onda dobivene prototipove testirati na probnim poligonima kompleksa Aberdeen u saveznoj državi Maryland i Yuma u Arizoni. Obje ove serije ispitivanja trebale bi biti dovršene u prvom tromjesečju fiskalne 2023. godine. Riječ je tu o isprobavanju tehnoloških rješenja nastalih suradnjom koncerna BAE Systems i QinetiQ, kojima bi BAE Systems krenuo u vozila M2 i M3 Bradley ugrađivati tzv. Hibridni električni pogon (Hybrid Electric Drive – HED) tvrtke QinetiQ, čija je osnovna komponenta napredni pogonski sklop (Modular EX-Drive) koji upravlja vozilom te prijenosom energije na gusjenice.

Kupola novog M2A4 Bradley IFV, Fort Stewart, 1. veljače 2022.

Ranije ove godine već je zabilježeno i da je 3. pješačka divizija stacionirana u bazi Fort Steward, savezna država Georgia, postala prva postrojba Kopnenih snaga SAD opremljena moderniziranim vozilima M2A4, koja su proizvod praktično desetljetnog modernizacijskog poduhvata. Pri tome je naglasak varijante A4 na ugradnji novog podvozja i novih gusjenica, uz obnovu i elektro-sustava te pogonske skupine, sve to ne bi li se vozilima Bradley vratilo negdašnju mobilnost te omogućilo integraciju i novih tehnoloških rješenja pojedinih internih komponenti opreme – među ostalim i ugradnju aktivnih sustava obrane vozila. No, dovršenje priprema za prelazak na varijantu A4 bilo je sve osim laganoga – zadnjih godinu dana prošlo je u rješavanju problema s pregrijavanjem baterija u kupoli moderniziranih vozila. Naime, kako je na kraju bilo ustanovljeno, ugradnja novih punjača bez regulatora voltaže dovodila je do pregrijavanja starih baterija u sustavu, a onda i do oslobađanja toksičnih plinova u kupoli i tijelu vozila. Samo ovaj problem je bio zaslužan za praktično godinu dana usporavanja uvođenja u službenu uporabu vozila Bradley varijante A4.

Vozilo varijante M2A4 tijekom testiranja 2020. godine

Imajući u vidu ovako polagan napredak u unapređivanju elektro-instalacija postojećih vozila, ne čudi ni da se prelazak na potpuno električne verzije ovakvih sustava ostavlja za dalju budućnost. Naime, početkom veljače objavljena Klimatska strategija Kopnenih snaga SAD navodi uporabu taktičkih vozila na isključivo električni pogon kao cilj do 2050. godine, dok se vozila na hibridni pogon najavljuje do 2035. godine. Pri tome bi razne robotizirane platforme mogle biti prva vozila na isključivo električni pogon, uz potencijalni razvoj i lakog izvidničkog vozila na električni pogon. Za to vrijeme već itekako traje razvoj tehnoloških rješenja za novu generaciju pogona za Joint Light Tactical Vehicle (JLTV), u čijem se okviru promišlja i hibridne te kompletno električne varijante – tako da ne čudi predstavljanje hibridne verzije vozila JLTV poduzeća Oshkosh s početka ove godine.

U svemu tome veliku ulogu imaju volumen i masa takvih tehnoloških rješenja. Naime, kako je to opisao brigadni general Glenn Dean zadužen za programe razvoja kopnenih sustava – “Ako uzmete količinu baterija s aktualnom tehnologijom koja bi bila potrebna za isključivo električni pogon tenkova Abrams, ona bi bila veća od samoga tenka, tako da po pitanju kompletno električnih opcija imamo problem pakiranja i skladištenja energije“.

Paramount Land Systems, podružnica Paramount Groupe, globalne zrakoplovne i tehnološke tvrtke, sa zadovoljstvom najavljuje potpisivanje strateškog ugovora o suradnji s estonsko-hrvatskom obrambenom tvrtkom, Defensphere OU, što označava početak razvoja, integracije i globalne komercijalizacije Vegvisir Mixed Reality Situational Awareness Sustava (XRSAS).

Vegvisir sustav bit će uklopljen u Paramountovu flotu revolucionarnih oklopnih transportera otpornih na minsko-eksplozivne naprave.

Sustav za situacijsku svijest, Vegvisir, omogućuje posadi oklopnih vozila vidljivost od 360 stupnjeva kroz balističke stijenke vozila. Pomoću misijskog računala, smještenog u samom vozilu, upravlja se brojnim procesima za obradu, rezanje i spajanje slike, uključujući inovativne videografske sustave, slojeve redundantnih senzora, te algoritme koji sintetiziranju slike kamere spajajući ih s informacijama iz okruženja. Glavno sučelje za prikaz informacija i slike okoline jesu posebne video naočale, razvijene i proizvedene u Hrvatskoj. Naočale se koriste za prikaz miješane stvarnosti kombinirajući zapise s video kamera i podatke prikupljene sa senzora ili drugih izvora.

“U konfliktnim okruženjima iz 2022., koji su danas mogući izvan granica neke zemlje i unutar njih, postoji sve veća potražnja za izvanrednom razinom situacijske svijesti o okruženju na bojnom polju. Od ključne je to važnosti za članove posade koji obavljaju bezbroj zadaća – kao što su izviđanje, granična patrola i održavanje mira, sposobnost promatranja, orijentacije, odlučivanja i uključivanja u vremenski osjetljive scenarije s većom učinkovitošću i šansom za preživljavanjem misije nego ikada prije”, izjavio je Deon Grobler, glavni izvršni direktor Paramount Land Systemsa.

„Naša misija je osigurati  da Paramountova kopnena vozila pokažu svjetsku tehnološku snagu koja ne poznaje ograničenja ni granice. Naše partnerstvo s Defensphere OU unaprjeđuje naše 27-godišnje nasljeđe i predanost ponudi vrhunskih inovacija i visoko prilagođenih rješenja za naše partnere širom svijeta”, dodao je Grobler.

Paramount Group je od nule razvila široku lepezu moćnih oklopnih vozila, kao i vozila otpornih na minsko-eksplozivne naprave svjetske klase, opremljenih najnaprednijom tehnologijom kako bi osigurala da svaka platforma krajnjem korisniku pruža primjerenu izvedbu u zaštiti, mobilnosti i vatrenoj moći. Tvrtka nudi sveobuhvatna, specifična rješenja za kopnene snage diljem svijeta, uključujući osobnu zaštitnu opremu, integrirane komunikacijske sustave, sustave balističke zaštite, te potpuna rješenja za vojne kampove i logistiku.

Razvoj Vegvisira – o kojem smo već pisali na portalu Obris.org – odvija se u skladu s vojnim standardima NATO-a i integrira se u druge platforme koje se koriste na bojnom polju, uključujući kopnena besposadna vozila, samostalne senzore, te sustave upravljanja bojnim poljem. U Vegvisiru također leži potencijal za korištenje u svrhe obuke i različitih simulacija za mehanizirano pješaštvo. Kao rezultat, Vegvisir pruža odlučujuću prednost u odnosu na protivnike, a istovremeno olakšava stvaranje zajedničke operativne slike.

Uz ponudu Vegvisira, Defensphere OU također nudi i studije izvedivosti za različite nadogradnje i instalacijske usluge za oklopna vozila, zajedno s prilagođenim API-ma za integracijom softvera drugih tvrtki.

Ingvar Pärnamäe, glavni izvršni direktor Defensphere OU, izjavio je da „Vegvisir i slična rješenja danas nude kritične sustave za donošenje intelegentnih odluka, na i izvan borbenih okruženja, tako da imaju sve informacije i razumijevanje koje će im trebati da dođu do zdravih zaključaka, onih koji se često izvršavaju u hodu. Zadovoljstvo nam je surađivati s Paramount Groupom na implementaciji naše tehnologije situacije svijesti i promatranja, unutar njezine flote naprednih oklopnih vozila. i veselimo se zajedničkom rastu te globalnoj primjenjivosti spomenutih rješenja na Paramountove postojeće partnere na tržištima obrane i domovinske sigurnosti”.

Kako je također danas bilo objavljeno, u ovim nastojanjima će poduzeću Defensphere OU ubuduće biti od koristi i njihov novi „viši savjetnik za obrambena pitanja” Ante Kotromanović, koji je od 23. prosinca 2011. do 22. siječnja 2016. godine obnašao dužnost ministra obrane u Vladi Republike Hrvatske.

Estonsko-hrvatska obrambena tvrtka Defensphere, osnovana 2021. godine, razvija sustav Vegvisir, koji treba upraviteljima besposadnih sustava i posadama klasičnih oklopnih vozila omogućiti punu situacijsku svjesnost bojišnice, bilo na daljinu ili kroz oklopni zid vozila. Prema riječima izvršnog direktora tvrtke Ingvara Pärnamäea, Vegvisir je osmišljen za pružanje bolje vidljivosti za različita oklopna vozila (APC, IFV, MBT i druga), što onda otvara i put boljoj mogućnosti promatranja okoliša, orijentacije te znatno bržeg reagiranja nego kod tradicionalnih rješenja koja se trenutno koriste na oklopnim vozilima. “Vegvisir stvara vidno polje od 360 stupnjeva pomoću sustava kamera i senzora instaliranih na oklopnom vozilu koji omogućuje cijeloj posadi simultanu sliku okruženja vozila u stvarnom vremenu i s minimalnom latencijom”, pojasnio je Pärnamäe.

“Sustav kombinira četiri komplementarna sloja senzora kako bi se osigurala vidljivost u nizu taktičkih situacija kako po danu tako i po mraku, uz korištenje termalnih senzora”. Pri tome, Vegvisirovo inovativno rješenje za prikaz sintetizirane slike koristi zaslone uređaja koji se stavljaju na glavu korisnika, kako bi im pružio pregled mješovite stvarnosti onoga što se događa u neposrednoj blizini vozila, ali i zanimljivih objekata udaljenih čak do 10 km. Razvoj Vegvisira odvija se u skladu s vojnim standardima NATO-a te uz integraciju s drugim platformama koje se koriste na bojnom polju, uključujući besposadna kopnena vozila, samostojeće senzorne točke i sustave upravljanja bojnim poljem (Battlefield Management System – BMS). Zbog svega toga, Vegvisir pruža jasnu prednost nad protivnicima i snažno podržava stvaranje zajedničke operativne slike stanja na terenu.

Izvršni direktor Pärnamäe objašnjava kako je startup prikupio 550.000 eura u prvom krugu ulaganja za razvoj Vegvisira, čime je vrijednost tvrtke skočila na 5,5 milijuna eura. “U prvom krugu financiranja angažirali smo investitore iz četiri europske zemlje i prodali čak i više pristupnica nego što smo prvobitno planirali”, rekao je. “Uz pomoć te investicije razvit ćemo ono što je zasad tek naša tehnička demo-verzija proizvoda u prototip koji se može testirati u suradnji s krajnjim korisnicima. Cilj nam je prikazati ga na sajmu obrambene industrije Eurosatory u Parizu ovog ljeta”, dakle, uz ponešto sreće, od 13. do 17. lipnja ove godine. Prema Pärnamäeu, za ovu je godinu planiran i drugi krug financiranja s ciljem povećanja inženjerskog i prodajnog tima tvrtke te dostizanja statusa krajnjeg proizvoda do 2023. “Pretpregovori s nekoliko najvećih svjetskih tvrtki za oklopnu tehnologiju pokazuju kako je interes za ovo rješenje poprilično velik”, potvrdio je čelnik tvrtke.

————————

————————

Ivan Jelušić, ORQA

Za Hrvatsku je posebno bitna činjenica kako poduzeće Defensphere zapravo predstavlja primjer konkretne suradnje hrvatske i estonske industrije, budući je hrvatsko poduzeće Orqa d.o.o. najveći pojedinačni dioničar i suosnivač tvrtke Defensphere registrirane u Estoniji. O tome je za portal Obris.org Ivan Jelušić, suosnivač hrvatske tvrtke Orqa objasnio: “Vegvisir je sjajan primjer suradnje hrvatske i estonske industrije te zajedničkog razvoja naprednih tehnoloških rješenja u području obrane i sigurnosti. Izgledno je da će proizvod na kojem radimo biti jedno od najkompleksnijih rješenja dvojne namjene ikad proizvedenih u Hrvatskoj. Sigurni smo da će se i MORH sa svojim interesom pridružiti listi partnera koji već surađuju na ovom projektu”.

Posebno treba napomenuti kako je tim temeljem s nizom partnera stvoren i poseban konzorcij vođen hrvatskim poduzećem DOK-ING, kojem su ciljevi napredno opremanje njihovih besposadnih vozila KOMODO te zajedničko pretendiranje na sredstva iz Europskog obrambenog fonda (EDF) tijekom nadolazećeg razdoblja. Baš o tom aspektu rada posebne pohvale je imao i Goran Basarac, predsjednik Hrvatskog klastera konkurentnosti obrambene industrije (HKKOI):

“Suradnjom ORQA d.o.o. iz RH i tvrtke Defensphere iz Estonije možemo reći da dolazi do konkretnog i prvog vidljivog oglednog primjera kolaborativnog razvojnog projekta između društava 2 države članice EU, a koji će zasigurno imati i potencijal aplikacije na Europski obrambeni Fond. Kao krovno udruženje RH obrambene industrije raduje nas da je ovom razvojnom suradnjom konkretiziran i nedavno potpisani MoU imeđu Estonskog udruženja obrambene industrije i HKKOI, ali i da ovaj projekt predstavlja novi ‘deal’ u području obrambene industrije RH koji cijeli sektor usmjerava prema većoj dodanoj vrijednosti i konkurentnosti”.

Po prvi put na svijetu Izrael je borbeno uporabio istinski roj bespilotnih letjelica tijekom sukoba s Hamasom, u svibnju ove godine nad prostorom pojasa Gaze. Ovo je novi veliki doseg na području tehnologije besposadnih sustava, i to bi trebalo biti pozivom na buđenje Sjedinjenih Američkih Država i njihovih saveznika, budući je vrijeme da se poradi na smanjivanju rizika koje takva oružja predstavljaju za nacionalne obrambene sustave i globalnu stabilnost.

Položaji za lansiranje raketa u Gazi, pogled iz izraelskog vojnog drona u svibnju 2021. godine

Izraelsko korištenje ovakve tehnologije je tek početak. Aktualne vijesti ne ukazuju da su izraelske Obrambene snage na terenu iskoristile neku posebno kompliciranu varijantu ove sposobnosti. Kako izgleda, malen je broj besposadnih letjelica poduzeća Elbit Systems koordinirao traganje, i bili su korišteni koordinirano s minobacačkim bitnicama te raketnim sustavima, ne bi li se izvelo udare “na desetke” ciljeva miljama od granice pojasa Gaze. Ti su besposadni sustavi pomogli otkrivanju neprijateljskih skrovišta, informacije o njima su dostavljali u namjensku aplikaciju, koja je onda te podatke prerađivala zajedno s drugim izvorima obavještajnih podataka. Budući rojevi neće biti tako jednostavni.

Obično fraza “rojevi dronova” podrazumijeva velik broj besposadnih naprava koje se koristi istodobno. No, u istinskom roju besposadnih naprava, te naprave međusobno komuniciraju i surađuju, donoseći kolektivne odluke o tome kuda da se ide i što da se radi. U rojevima dronova vojne namjene, umjesto 10 ili 100 individualnih dronova, čitav taj roj tvori jedinstven te integriran oružni sustav vođen nekom formom umjetne inteligencije. Dakle, rojevi dronova su stvarnost, i to nas treba brinuti. A kako najbolje smanjiti rizike koje nose takva oružja?

Sjedinjene Američke Države trebale bi voditi globalnu zajednicu u novim razgovorima na temu moguće potrebe za novim pravilima ili međunarodnim ugovorima kojima bi se specifično reguliralo i ograničilo uporabu besposadnih rojeva. Aktualni prijedlozi o kompletnoj zabrani autonomnih oružja pokrivali bi i besposadne rojeve, no takvi propisi vjerojatno ne bi obuhvatili ovakav tip rojeva kakve je Izrael nedavno koristio. Bez obzira na neke drugačije medijske izvještaje, nema naznaka da je taj roj donosio autonomne odluke o tome koga pogubiti (a pitanje zabrane takvih, malih i od ljudi kontroliranih rojeva posve je druga tema). Osim toga, nije vjerojatno da će se velike sile složiti sa širokom zabranom autonomnih oružja. Usko fokusirane zabrane autonomnih oružja “visokog rizika”, kao što su to rojevi dronova ciljano usmjereni na uništavanje ljudske sile, mogle bi naći širu podršku – posebno ako krenu stvarati asimetrične efekte koji bi u praksi štetili, a ne promicali interese velikih sila.

Globalne oružane sile trebaju proširiti svoj rad na razvoju, testiranju i širem dijeljenju tehnologija za izlazak na kraj s izazovima besposadnih rojeva. Efikasni sustavi za suprotstavljanje besposadnim sustavima trebaju biti jeftini, imati sposobnost brzog ponavljanja svojih djelovanja, te imati sposobnost istodobnog pogađanja velikog broja ciljeva. Takve bi sustave trebalo raspoređivati na ciljnim prostorima visokog rizika, kao što su to zračne luke, kritička infrastruktura, i osobe državnih poglavara. Budući je tu prijetnja suštinski međunarodna, pojedine vodeće države trebale bi pružiti napredne sposobnosti za suprotstavljanje besposadnim rojevima svim partnerima i saveznicima koje takve prijetnje ugrožavaju.

Održavanje besposadnih rojeva izvan dosega terorista tražit će posebne napore. Države bi mogle usvojiti mjere slične Rezoluciji broj 1540 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kojom se priječi teroristima pribavljanje kemijskog, biološkog, radiološkog i nuklearnog oružja, kojima bi se onda obuhvatilo i besposadne rojeve (ili bi se jednostavno moglo tek proširiti djelokrug UNSCR 1540). Organizacije koje provode lokalno, nacionalno i međunarodno pravo također trebaju tražiti indikatore terorističkog pribavljanja sposobnosti korištenja besposadnih rojeva, kao što je to kupovina velikih količina besposadnih naprava, odnosno rad već poznatih ekstremističkih skupina na razvoju ili modificiranju kontrolnih sustava besposadne tehnike.

Američki pokus s besposadnim rojem, poligon China Lake, listopad 2016. godine

Tijekom posljednjih godina prijetnja besposadnih rojeva raste paralelno njihovoj kompleksnosti. U 2016. godini američko Ministarstvo obrane lansiralo je iz tri borbena aviona F/A-18 Super Hornet 103 Perdix drona. Ove su besposadne naprave onda djelovale koristeći “kolektivni mozak”, formirajući razne letne formacije, krećući se nad pokusnim bojištem i preslagujući se u raznolike nove konfiguracije. Treba naglasiti kako je taj sustav bio razvijen od studenata s Massachusetts Institute of Technology (MIT). Ako su besposadni rojevi tako jednostavni da ih mogu stvoriti studenti, lako možemo očekivati da ih uskoro vidimo u zonama sukoba širom svijeta. Tijekom prošle godine Kina, Francuska, Indija, Španjolska, Južna Afrika, SAD i Velika Britanija obznanile su i testirale svoje nove programe besposadnih rojeva.

Globalna proliferacija tehnologije besposadnih rojeva stvara rizike destabilizacije. Tijekom lanjskog sukoba u Nagorno-Karabakhu, azerbajdžansko korištenje besposadnih sustava bitno je doprinijelo brzoj predaju Armenije (čemu su, nedvojbeno, pomogli i još neki dodatni faktori). Rojevi potenciraju takve ishode – korištenjem više besposadnih naprava, te kompleksnijih taktika koje mogu pomoći u preplavljivanju postojećih obrambenih  sustava neprijatelja. To je prijetnja kojom se vojni sustav SAD bavi već puno desetljeće. Istraživanje iz 2012. godine, u kojem je tamošnja Naval Postgraduate School simulirala napad osam dronova na američki razarač, ustanovila je da bi barem njih četiri uspjela pogoditi brod. I teroristima su jako privlačni besposadni rojevi kao relativno dostupno zračno sredstvo za nadilaženje protuzračnih sustava obrane pri izvođenju napada na kritičku infrastrukturu i pojedine ciljane osobe.

Besposadni rojevi stvaraju rizike usporedive s onima tradicionalnog oružja za masovno uništenje. Rastom aktualnih besposadnih rojeva na super-rojeve od 1.000 ili možda i do milijun dronova, njihova svrsishodna kontrola kreće nadilaziti mogućnosti bilo kojeg čovjeka. To je problem budući da autonomna oružja mogu donositi tek ograničene ocjene o civilnoj ili vojnoj prirodi zadanih ciljeva. Pri tome, barem simbolički, razlika od samo jedne točkice na zaslonu može raditi razliku između stealth-bombardera i psa. Greške tu mogu značiti smrti civila ili prijateljskih vojnika, te nehotičnu eskalaciju sukoba.

Besposadni rojevi kao višenamjenski dio šireg umreženog vojnog sustava

Stanje stvari u praksi govori da gotovo ni jedan aktualni sustav za zaštitu od bespilotnih sustava danas nije ujedno i dizajniran za suprotstavljanje besposadnim rojevima. Aktualni sustavi detekcije imaju problema s razlikovanjem i poimanjem većeg broja dronova. Takvi bi rojevi lako mogli preplaviti i sustave za rušenje besposadnih naprava, koji često obuhvaćaju ograničene i spore sustave presretanja. Osim toga, besposadni roj lako može biti i previše prostorno raširen za efikasno djelovanje protiv njegove cjeline. Naravno, kod novih sustava za obranu od dronova, kao što je to na snažnim mikrovalnim zrakama zasnovan sustav THOR (Tactical High-power Operational Responder) Istaživačke laboratorije američkog Ratnog zrakoplovstva (Air Force Research Laboratory – AFRL) – niska cijena pojedinih hitaca (recimo, laserom) ili korištenje rojeva za obranu od besposadnih rojeva, mogli bi se pokazati učinkovitima. Dok se takvi sustavi mogu naći u arsenalima velikih sila, manje države i ugroženi civili lako bi mogli biti bitno ranjiviji.

Sve veća autonomija besposadnih rojeva omogućava državama korištenje sve većeg broja dronova odjednom. Ljudska sposobnost poimanja praktično ograničava simultano upravljanje brojnim dronovima, budući je teško istodobno nadzirati djelovanje brojnih dronova, osigurati da se oni ne sudaraju, i uz sve to još i postići ciljeve čitave misije. No, vojne organizacije rade na nadilaženju tih prirodnih ljudskih ograničenja. U jednom istraživanju iz 2008. godine pokazalo se kako pojedinačni ljudski operater može efikasno upravljati sa do četiri drona, bez bitnog opadanja efikasnosti u provedbi misija. Do 2018. godine je američka Defense Advanced Research Projects Agency (DARPA) najavila kako bi čovjek u budućnosti mogao daljinski upravljati čitavim besposadnim rojem, koristeći mikroprocesor usađen direktno u mozak.

Nije tajna da su jata čvoraka jedan od uzora tvoracima tehnologije besposadnih rojeva

Vojna vrijednost besposadnih rojeva počiva u njihovom omogućavanju dodatne kompleksnosti i fleksibilnosti djelovanja. Aktualni rojevi tipično koriste male dronove homogene vrste. Budući rojevi mogli bi biti različitih veličina, opremljeni lepezom različitih i međusobno nadopunjavajućih senzora, oružja i drugih korisnih tereta. To će omogućiti primjenu združenih taktika, gdje dronovi izvode udare raznolikim oružjima iz raznih smjerova – jedni mogu gađati vatrenim oružjima, dok drugi šire kemijska borbena sredstva. Rojevi mogu imati i dodatne adaptivne sposobnosti, kao svojevrsno samo-liječenje, gdje se roj u hodu prilagođava činjenici gubitka nekog dijela svojih pripadnika, ili koristi samouništenje pojedinih naprava, ne bi li time dostigao cilj svoje misije bez planiranog povratka. Osim toga, besposadni rojevi će vjerojatno biti i integrirani u svojevrsne platforme nosača dronova, koje bi se onda moglo i dodatno kombinirati u još veće sustave višestrukih nosača takvog ubojitog tereta.

Kako bilo da bilo, besposadni rojevi više nisu tek nešto iz znanstvene fantastike. Ta je tehnologija ovdje i sve se brže uporabno širi.

* Ovaj je tekst autor Zachary Kallenborn objavio 7. srpnja 2021. godine na specijaliziranoj internetskoj stranici Defense One (https://www.defenseone.com/). Njegov original pod naslovom „Israel’s Drone Swarm Over Gaza Should Worry Everyone“ dostupan je na internetskoj adresi: https://www.defenseone.com/ideas/2021/07/israels-drone-swarm-over-gaza-should-worry-everyone/183156/

NATO i njegove zemlje članice formalno su se usuglasile da bi Savez trebao usmjeravati i koordinirati investicije u nadolazeće te remetilačke tehnologije (Emerging and Disruptive Technology – EDT), s planovima za objavu Strategije o umjetnim inteligencijama i podatkovnim tehnologijama do ljeta 2021. godine. Posljednjih godina Savez je javno izrazio potrebu za fokusiranjem na tzv. EDT, te je prepoznao i sedam tehnoloških i znanstvenih područja od neposrednog interesa. Predstavnici industrije i 30 NATO članica je poduprlo strategiju koja pokazuje načine na koje Savez može i podupirati razvoj tih tehnologija – kroz jače odnose s centrima inovacija i specifične mehanizme financiranja – te štititi investicije u EDT od stranih utjecaja i izvoznih poteškoća.

NATO će naknadno vjerojatno razviti pojedinačne strategije za svako od tih 7 znanstvenih i tehnoloških polja – (1) umjetne inteligencije, (2) podaci i računarstvo, (3) autonomija, (4) kvantne tehnologije, (5) biotehnologije, (6) hipersonične tehnologije i (7) svemirske tehnologije. No za bližu budućnost prioritet je stavljen na umjetne inteligencije i podatkovne tehnologije, rekao je David van Weel, pomoćnik glavnog tajnika NATO-a, zadužen za nadolazeće sigurnosne izazove. Savez očekuje objaviti svoju strategiju o umjetnim inteligencijama do ovoga ljeta, rekao je van Weel u ekskluzivnom intervjuu za Defence News 4. ožujka ove godine. Ovaj napor slijedi potporu koju je američki Kongres dao stvaranju nacionalne AI strategije u siječnju ove godine, u sklopu američkog godišnjeg Zakona o financiranju obrane. Bilo bi dobro da NATO ima svoju vlastitu strategiju za područja AI i podatkovnih tehnologija, rekao je van Weel. On očekuje da će te strategije u sebi uključiti i NATO planove za postizanje interoperabilnosti, te za davanje tehnoloških standarda širom svih EDT područja, i postaviti smjernice kako za odgovorno korištenje AI-opremljenih platformi, tako i za mehanizme kontrole izvoza. „To praktično omogućuje organizaciji da onda bude sposobna i inkorporirati AI u vojne zahtjeve samog NATO saveza, ali i za naše saveznike“, objasnio je van Weel. „Podatkovne tehnologije i AI su prve EDT kojima ćemo se intenzivno pozabaviti i o kojima ćemo objaviti stavove ove godine“.

Strategija implementacije EDT poduprta je na godišnjem sastanku ministara obrane NATO saveza u veljači i slijedila je postavljanje EDT na mapu razvojnih pravaca Saveza na summitu u Londonu 2019. godine. Ministri obrana NATO članica, zajedno sa svojim kolegama iz Švedske, Finske i EU, održali su taj ministarski sastanak 2021. virtualnim putem. Glavni cilj te strategije bio je stvaranje uvjeta za interoperabilnost širom Saveza, baveći se „čitavim jednim novim poljem“ tehnologija na horizontu. „Jedan od velikih izazova pri ulasku u ovu novu fazu takvih remetilačkih tehnologija je i kako održati sve zemlje saveznice u suglasju po pitanju međusobne komunikacije, korištenja istih tehnologija i održanja interoperabilnosti“, kazao je van Weel. „Dakle, to predstavlja veliki dio (strategije) i veliku ulogu koju treba odigrati NATO“. Zasad, ta strategija je interni NATO dokument, ali van Weel je najavio i da ona prolazi kroz formatiranje koje će omogućiti objavu „javnosti pristupačne verzije“ čim to bude moguće.

Analitičari su i ranije prozivali NATO da uspostavi okvir za EDT koji bi pomogao zemljama članicama da ujedinjeno ulažu u projekte vezane uz kritične tehnologije, tvrdeći da bi takav potez mogao pomoći i pri nadilaženju razlika u nacionalnim propisima o zaštiti podataka, te razriješiti niz sporova o regulativi te podjeli radnoga tereta među nacijama. Sad NATO mora iznaći financiranje za te EDT napore, a mora raditi blisko i s netradicionalnim industrijskim partnerima, objasnila je Lauren Speranza, direktorica za Transatlantske obrambene i sigurnosne programe pri Centru za analizu europskih politika u Washingtonu. To će biti važno ako NATO misli smanjiti svoje tradicionalno iznimno duga i otegnuta trajanja nabavnih procesa, izjavila je Speranza za Defence News. Cilj bi trebao biti „pokušati pronaći puteve za brže postupke brzog razvoja i uvođenja u službu sposobnosti zasnovanih na nadolazećim i remetilačkim tehnologijama, a onda i pokušaj otvaranja vrata nekima od tih malih start-up kompanija u kojima se zapravo rađaju te radikalne inovacije“.

Ove godine je 1. ožujka savjetodavna skupina o EDT pri NATO savezu objavila svoje prvo godišnje izviješće sa savjetima po svim tim pitanjima. Grupa vanjskih stručnjaka iz akademskih krugova i privatnih sektora bila je okupljena u srpnju 2020. da razvije preporuke za Savez na polju EDT. Jedna preporuka je i stvaranje interne agencije inspirirane američkom vojnom Agencijom za napredne istraživačke projekte u obrani (Defence advanced research projects agency – DARPA). Ona bi bila sastavljena od postojećih sposobnosti i centara izvrsnosti koje ta savjetodavna skupina nazvala „NATO agencijom za napredne tehnološke projekte“ (NATO advanced technology project agency). Ova predložena javna institucija za istraživanje i razvoj ne bi samo investirala u prelomne nove tehnološke projekte, nego bi i surađivala s poduzećima i inovacijskim centrima iz NATO kruga radi koordinacije i upravljanja NATO procesom inovacija. Druga preporuka bila je stvaranje svojevrsne NATO investicijske banke koja bi početno funkcionirala uz potporu zemalja članica uz početni kapital, donacije i nagrade kojima bi se financirali novativni projekti na polju EDT. „Takva banka bi imala vlastiti fond kapitala usmjeren na investiranje u obećavajuća nova rješenja, tehnloške kompanije i start-upove širom ciljanih područja“, objasnila je savjetnička skupina. „Kao takva, ona bi razvijala udjele u vlasništvu raznih proizvoda i rješenja, roba i intelektualnog vlasništva, a bila bi u stanju i izdavati odobrenja za komercijalizaciju“.

Van Weel je ove prijedloge označio „hrabrim idejama“, dodajući kako će ih NATO „definitivno uzeti u razmatranje“. Pa ipak, Savez će morati uzeti u obzir i postojeće strukture, kao i želje svojih 30 članica, napomenuo je. Za sada NATO uključuje preporuke te savjetničke skupine u svoje tekuće postupke promišljanja o boljem povezivanju sa zajednicama inovatora, o čemu će i do ovoga ljeta saveznicima biti predstavljena EDT strategija, napomenuo je. Savez je usmjeren na jačanje svoje uloge u povezivanju i koordiniranju centara inovacija i ubuduće, napominje van Weel. NATO je razvio i njeguje uske veze s direktorima za naoružanje i time povezanim sektorima svojih članica kroz desetljeća. No čitava ova igra vezana uz EDT „igra se na jednom potpuno drugom terenu“ – širom sveučilišta i start-up akceleratora. „Možete očekivati da dođemo do stavova na ove teme – u kojoj formi će se NATO uključiti, i kako ćemo podupirati te centre inovacija – i prije ovoga ljeta“.

* Ovaj je tekst autorica Vivienne Machi objavila 15. ožujka 2021. godine na specijaliziranoj internetskoj stranici C4ISRNet (https://www.c4isrnet.com/). Njegov original pod naslovom „Artificial intelligence leads NATO’s new strategy for emerging and disruptive tech“ dostupan je na internetskoj adresi: https://www.c4isrnet.com/artificial-intelligence/2021/03/14/artificial-intelligence-leads-natos-new-strategy-for-emerging-and-disruptive-tech/

Lovački avioni MiG-29, koje je Bjelorusija poklonila Srbiji, bit će isporučeni tokom proljeća, izjavio je u nedavnom intervjuu za Politiku ministar obrane Republike Srbije Nebojša Stefanović. “U stalnom smo kontaktu s bjeloruskom stranom, imamo razumijevanja jer, kao i mi, imaju snažne izazove zbog Kovida. Nama je važno da taj remont bude u potpunosti završen“. Ministar je takođe izrazio i očekivanje da će u lipnju biti dovršena i modernizacija MiG-ova 29 koja se obavlja u Srbiji.

Na pitanje o tome što Republici Srbiji tijekom ove godine stiže od naoružanja kupljenog u inozemstvu, Stefanović je, između ostalog, spomenuo i francuske protuzračne rakete Mistral 3. Kako je rekao, sigurno je da iz Rusije stiže 19 tenkova T-72MS i ostatak oklopnih vozila BRDM-2MS, a naveo je i da se u suradnji s Kinezima radi na domaćoj bespilotnoj letjelici Pegaz. Ipak, ministar je naglasio da fokus ostaje na opremanju sredstvima iz domaće industrije i da do kraja ove godine očekuje kompletiranje divizijuna s 18 samohodnih haubica NORA B52, do 30 oklopnih vozila Miloš u Vojsci Srbije, i da je u tijeku ugovaranje nabave novih oklopnih transportera Lazar, vozila MRAP, ali također i šireg asortimana balističke zaštite koju proizvodi „Jumko”, kao i pješačkog naoružanja.

Ministru je, uz konstataciju da je nakon godišnje analize sposobnosti Vojske Srbije bilo riječi o elektroničkom ratovanju, postavljeno i pitanje da li će Srbija nabaviti ruski sustav Krasuha. “Dao sam nalog da Generalštab izvrši analizu i da se izjasne šta je najefektnije za ovojsku. Krasuha je sistem koji djeluje u prostoru promjera 200 kilometara i prije svega je namijenjen zaštiti ruskih raketnih sistema PZO S-300 i S-400. Pokazao se kao vrlo efikasan, jer može djelovati na dronove i bespilotne letjelice. Kada se vojska bude izjasnila, tada ćemo znati što bi bilo najkorisnije i najpovoljnije u odnosu cijene i kvalitete. Za sada čekamo da Generalštab procijeni što je to što bi bilo najbolje za našu vojsku“, rekao je Stefanović za beogradsku Politiku.

* ovaj je tekst autor Živojin Banković objavio 9. veljače 2021. na portalu Tango Six (https://tangosix.rs/). Original pod naslovom “Stefanović za Politiku: MiG-ovi iz Belorusije na proleće, modernizacija 29-ki se završava u junu, ove godine isporuka Mistrala, analiza nabavke sistema za protivelektronska dejstva” dostupan je na adresi: https://tangosix.rs/2021/09/02/stefanovic-za-politiku-mig-ovi-iz-belorusije-na-prolece-modernizacija-29-ki-se-zavrsava-u-junu-ove-godine-isporuka-mistrala-analiza-nabavke-sistema-za-protivelektronska-dejstva/

Nakon što je američko Ministarstvo vanjskih poslova dalo dozvolu za posao preuređenja/modernizacije i dodatnog opremanja gusjeničnih borbenih vozila pješaštva M2A2 Bradley ODS za Hrvatsku, ta je tema 1. prosinca došla i na dnevni red Senata američkog Kongresa. Ondje je u okviru jutarnje radne sjednice bio rješavan i početak kongresnog postupka za ukupno pet poslova međunarodne kupoprodaje naoružanja i vezanih usluga – za Brazil, Kanadu, Hrvatsku, Koreju i Libanon, od čega je objavljeni podnesak za RH ispao ponešto opsežniji od ostalih. Kao što smo već napomenuli, za ovaj potencijalni posao između RH i SAD kao nositelj s američke strane određene su Kopnene snage OS SAD, koje su i pokrenule ovaj postupak pred Agencijom za obrambeno-sigurnosnu suradnju (DSCA).

Riječ je o dodatnom obrazloženju sadržaja kojeg se već vidjelo u javnoj objavi američkog State Departmenta, iako dopunjenog s ponešto detalja, koji je sada predan senatskom Odboru za vanjsku politiku na razmatranje. Ovaj se postupak provodi prema članku 36(b) američkog Zakona o kontroli izvoza naoružanja, započet je ovim podnošenjem 1. prosinca i traje 30 kalendarskih dana predviđenih za razmatranje. Ako u postupku bude primjedbi, one će biti dodatno raspravljane i regulirane, dok će se inače posao smatrati odobrenim samim protekom roka. U osnovi, riječ je o postupku sličnom onom kojeg je Republika Hrvatska imala prilike vidjeti i na prijelazu 2018./2019. godine, tada po pitanju dozvola za pribavljanje američkih borbenih aviona F-16 iz Izraela (TPT).

Kongresna dokumentacija

Sadržaj podneska službene oznake 20-84 za Hrvatsku definira Vladu RH kao potencijalnog kupca, gdje se ukupna vrijednost posla od 757 milijuna USD dodatno razlaže na 218 milijuna USD ozbiljnije vojne opreme te 539 milijuna USD podvedenih pod “Ostalo”. Potvrđuje se kako je riječ o poslu vezanom na prethodnu ponudu 84 komada borbenih vozila M2A2 Bradley ODS, u stanju “as-is, where-is”, kroz program Excess Defense Articles (EDA). Od tog ukupnog broja, razmatra se paket preuređenja/modernizacije za 76 vozila.

Pod kategorijom ozbiljnije vojne opreme (Major Defense Equipment – MDE) tu su klasificirane 84 strojnice, te tri vrste projektila TOW u ukupnoj količini od 1.735 komada, a onda je nabrojen i niz roba i usluga koji ulaze u navedenu kategoriju “Ostalo” – što sve odgovara nabrajanjima koja smo već vidjeli u materijalima američkog State Departmenta. Ovaj se posao sadržajno veže za prethodni vojno-izvozni posao američke oznake HR-B-IAG, i u svemu tome nije predviđeno plaćanje dodatnih trgovačkih naknada ili davanja mimo navedenih ukupnih iznosa novaca. Dok priloženo Političko objašnjenje posla (Policy Justification) u potpunosti odražava prethodno dostupne materijale iz vanjskoposlovnog resora, posebno je zanimljiv nastavak – sadržajni sažetak zasebnog klasificiranog aneksa dokumentacije, kojim su dodatno objašnjeni pojedini sigurnosno osjetljivi dijelovi ovoga posla i koji je u svojoj cjelini dostupan zainteresiranim senatorima iz nadležnog radnog tijela Kongresa SAD.

Što ima u klasificiranom aneksu?

Dakle, dok se u dijelu domaće javnosti već bilo kakav spomen ozbiljnije vojne tematike i njene transparentnosti smatra pomaganjem “neprijatelja”, a mnogima je popularno naglašavati i da javnost skoro ništa “ne bi trebala znati” – američki Kongres fino navodi osnove sadržaja svog klasificiranog aneksa uz ovaj vojni izvozni posao, bez posebnog straha da se iz šturih opisa materije može iščitati nešto radikalno novo ili posebno opasno. Dapače, spomenuti opis “osjetljive” tehnologije predstavlja gotovo polovicu ukupne poduže kongresne objave, uz napomenu da su u čitavom originalu prisutne informacije klasificirane do razine “Tajno”. Riječ je o izvještajnoj praksi koja je na Zapadu normalna i uobičajena – dok se u Republici Hrvatskoj praktično nikada ne izrađuju javno dostupni sažeci bilo kakvih klasificiranih materijala, bez obzira na njihovu svrhu ili razinu klasifikacije.

Spomenuti klasificirani aneks, pridodan dokumentaciji pod rednim brojem VII, kao prvo nabraja komponente modernizacijskog paketa za vozila Bradley koje se smatra “sigurnosno osjetljivima”, odnosno koji sadrže pojedine tehnologije na koje se polaže posebna pažnja u SAD. Tu se nabraja tri kategorije opreme na sama vozila Bradley, a onda još tri na raketama TOW koje su uključene u ovaj ukupni paket.

Na vozilima M2A2 Bradley posebno se pazi na (1) izvozne verzije opreme za noćno promatranje druge generacije (Second-Generation Forward Looking infrared – SG-FLIR). Ova kategorija opreme uključuje: (1) Unapređeniji ciljnički sustav (Improved Bradley Acquisition Subsystem – IBAS) sastavljen od optičkog dijela (Direct-view Optics – DVO) i laserskog daljinomjera (Eye-safe Laser Rangefinder – ELRF) koji se integrira sa sustvom za upravljanje vatrom vozila i može poslužiti za izviđanje ili kao pomoćna oprema zapovjednika. Osim toga, tu je (2) neovisni termalni sustav za zapovjednika (Commander’s Independent Thermal Viewer – CIV), još jedan elektrooptički sustav kojim zapovjednik samostalno izviđa i traži ciljeve, te jedno moguće unapređenje za vozila koje je još u razvoju, ali bi uskoro moglo biti dostupno i za RH. Riječ je tu o (3) Dugovalnom SG-FLIR sustavu visoke rezolucije (HD), kojim se planira nadograditi spomenute IBAS i CIV, i u čijem bi stavljanju na rspolaganje za izvoz moglo biti i raznih dodatnih troškova (za koje nije definirano tko bi ih snosio u slučaju ovog posla na relaciji SAD-RH). Zatim se tu posebno pazi na (2) izvozne verzije složene pasivne vozačke opreme za noćno promatranje (Drivers Vision Enhancer – DVE) koja dolazi u dvije konfiguracije – standardnog ili proširenog vidnog polja (DVE-Wide). Konačno, tu je i (3) izvozna verzija sustava za inercijalnu navigaciju (Inertial Navigation Unit – INU) koja senzorima i žiroskopima prati kretanje vozila te konstantno proračunava njegovu poziciju i orijentaciju u prostoru. Ovo je u većini slučajeva dodatak podacima dobivenim GPS sustavom, ali može biti i njegov nadomjestak u slučaju gubitka satelitskog signala.

Što se tiče “sigurnosno osjetljive” opreme na raketama TOW u verziji s radijskim navođenjem (RF), ovdje se posebno navode podaci za svaki od tri odvojena tipa takvih raketa koje se planira isporučiti Republici Hrvatskoj. Uz opći opis svrhe i korištenja ovog oružja pri raznim granama OS SAD i kod partnera koji su to oružje stekli putem FMS poslova, posebno se navodi da (4) rakete TOW 2A RF (BGM-71E-4B-RF) sadrže i po dva pozicijska označivača (Xenon i termalni), kojima lanser prati i vodi rakete u letu. Iako oprema, dokumentacija i programska podrška koja se isporučuje u prodaji ovoga sustava nije klasificirana, sami ti konkretni sustavi sadrže “osjetljive tehnologije” koje se tiču djelovanja oružja u uvjetima korištenja protumjera. Jednako je obrazloženje dano i po pitanju (5) raketa TOW 2B RF (BGM-71F-3-RF) i (6) raketa TOW Bunker Buster (BB) s radijskim navođenjem (BGM- 71H-1-RF). Zatim se još jednom ponavlja kako je najviša razina klasifikacije prisutna u čitavom ovom sklopu dokumentacije – razine “Tajno”, te se izričito pojašnjava da bi njenim otkrivanjem protivniku bio omogućen razvoj kvalitetnijih protumjera ili ekvivalentnih sustava – što bi u konačnici smanjilo efikasnost oružja i usluga koje se ovdje prodaje.

Pa ipak, za kraj se konstatira i da Republika Hrvatska za ovakve “osjetljive tehnologije” može pružati razinu zaštite ekvivalentnu onoj u samim Sjedinjenim Američkim Državama, te da je dozvoljena predaja i izvoz sve spominjane opreme i usluga u Hrvatsku – budući da je ta prodaja “nužna za unapređivanje vanjske politike i ciljeva nacionalne sigurnosti SAD, prema obrazloženju koje je priloženo“.

Povijest uči da je pomorska moć/dominacija uvjet za cjelovitu, globalnu dominaciju otkad su jedra postala glavni izvor energije za plovidbu svjetskim morima. Pomorska dominacija igrala je veliku ulogu i u vrijeme brodova na vesla, naravno u „umanjenom globalnom“, odnosno prostoru primjerenom takvim brodovima i tadašnjem stupnju razvoja (npr. pomorska bitka kod Salamine, Punski ratovi, pa i Lepantska pomorska bitka – vesla i jedra, itd.).

Bitka kod Salamine, autor: Konstantinos Volanakis, ulje na platnu

No utjecaj pomorske dominacije posebno je zanimljivo promatrati kroz noviju povijest, a koju su obilježili linijski brodovi, bojni brodovi i još uvijek nosači zrakoplova. Svakako dužno poštovanje zaslužuje i podmornica – još od početka prošlog stoljeća, a poglavito od 2. Svjetskog rata do danas. Posebnu, zastrašujuću ulogu imaju podmornice s nuklearnim  pogonom, naoružane balističkim i krstarećim raketama s nuklearnim punjenjima. Nadati se kako to strašno nuklearno oružje neće biti upotrijebljeno. U naravi to i nije oružje rata kao politike, već oružje uništenja civilizacije. Iako su se glavni igrači na globalnoj razini opremili i opremaju s još razornijim nuklearnim i termonuklearnim oružjima na moru, pod izravnim i neposrednim odlučivanjem čovjeka, još veću opasnost u skoroj budućnosti predstavljat će plovila bez ljudskih posada, na morskoj površini, ali i ispod morske površine, bolje rečeno iz morskih dubina.

O navedenom u uvodu nekom drugom prilikom, a ovdje izrečeno služi kao upozorenje na činjenice kakva se opasnost krije i s kakvim mogućnostima neki raspolažu u slučaju da iz bilo kojih razloga upotrijebe ono što imaju. U ovom razmatranju u sjeni prijetnje razornog sukoba i svjetskog rata, možda i nuklearnog, pokušati ću iznijeti razmišljanje koje ne pretendira na apsolutnu istinu, a to je:

“Zašto Kina – kao novi pretendent na svjetsku dominaciju – želi ultimativno osporiti američku pomorsku dominacija?”

Povijesno najmoćnije pomorske države bile su u pravilu najmoćnije i u ostalim sposobnostima potrebnim za oblikovanje svijeta. Raspolagale su velikim financijskim sredstvima, u prvom redu stvorenih trgovinskim monopolima i raspolaganjem tuđim prirodnim bogatstvima. Čak i  po površini i broju stanovnika manje države, ili pak gradovi državice, živjele su u blagostanju zahvaljujući pomorstvu. Dovoljno se prisjetiti Genove i Venecije, Portugala, Španjolske, Francuske, Nizozemske i Engleske. Znamo da je i hrvatska država u svojoj povijesti bila najmoćnija kad je imala jaku mornaricu.

U početku su to bili trgovački brodovi koji su po potrebi postajali ratni, da bi se kasnije te dvije kategorije brodova razdvojile i danas po pomorskom pravu predstavljaju dvije glavne kategorije brodova. SAD su prevlast na moru izborile u 2. svjetskom ratu i ona traje do današnjih dana. Nadzor mora i glavnih plovnih ruta daje ogromnu prednost, doprinosi bogatstvu nacije i jača njen gospodarski i politički utjecaj, te u danim okolnostima uspostavlja dominaciju u oblikovanju svijeta. Pomorska flota i pomorska moć predstavlja kamen temeljac kojeg je potrebno izbiti iz cjelovite konstrukcije pa će se urušiti i dominantna nacija. Dobro je znati što se desilo s moćnom Engleskom kad je povukla svoju flotu sa svjetskih mora i oceana, te je „vezala“ za vlastito kopno. Upravo to za SAD želi današnja Kina. Naravno, za početak je izabrani teatar – Južno kinesko more – uz održavanje napetosti u Istočnom kineskom moru te sve agresivnijem izlasku u Indijski ocean sve do Afrike, ali i s Rusijom u Arktički ocean. Također, uspostavom bliskih odnosa sa Sjevernom Korejom kontrolira se Žuto more.

Kina u usponu

Neki od glavnih oružnih sustava kineske fregate FFG-547 “Linyi”

Rast kineske mornarice u zadnjih dvadesetak godina je izuzetno brz i sve više zasnovan na najnaprednijim tehnologijama. Posebno su impozantni brodograđevni kapaciteti koji s radnom snagom, čak i najstručnijom, nemaju problema. Kineska flota je po broju ratnih brodova pretekla flota SAD. Istina, još će trebati puno raditi ako je misli preteći i po borbenim sposobnostima, ali ne treba zanemariti asimetrični odgovor Kine i Rusije, u prvom redu preko hipersoničnih balističkih i parabalističkih glajdera, te hipersoničnih krstarećih raketa. Bilo bi normalno postaviti pitanje zašto je kao prostor sučeljavanja izabrano baš Južno kinesko more? Odgovor nije samo jedan, ali su svi međusobno u uskoj vezi i zalog za daljnju ekspanziju, najprije u Istočno Kinesko more. Plovnim putem kroz Južno kinesko more odvija se značajan dio svjetske trgovine, posebice nafte i plina kao primarnih energenata za mnoge ekonomije. To je prostor u kojem se ratna događanja u mnogome mogu modelirati djelovanjem s kopna. U ovom slučaju, pored svih američkih baza u tom dijelu svijeta, u slučaju rata snaga kopna je na kineskoj strani. Važan čimbenik za izbor teatra je Tajvan, kojeg Kina smatra svojom pokrajinom koja se eto odmetnula, a ona ne dopušta mogućnost da Tajvan živi kao samostalna i slobodna država. Načelo da svi Kinezi trebaju živjeti u jednoj državi čini se od nekud poznato i na ovim našim prostorima. Uspjeh u ratu ili pak mirno povlačenje SAD omogućilo bi Kini zauzimanje Tajvana i nametanje svojih interese susjednim zemljama u oba kineska mora.

Kineski opskrbni brod “Weishanhu” u posjeti Splitu, početkom lipnja 2015. godine

Također ne manje važan čimbenik je u činjenici da Kina još nema SAD-u ravnu oceansku flotu. Područje Južnog kineskog mora prekrila je krstarećim i balističkim raketama kratkog te srednjeg dosega, s kojima može ugroziti američke udarne skupine nosača zrakoplova i glavne pomorske i zrakoplovne baze na kopnu. Valja priznati da je Kina vrlo uspješno iskoristila vrijeme dok je vrijedila zabrana razvoja takvih raketa za SAD i SSSR/Rusiju. Napravljeno je to uz pomoć „prijatelja iz interesa“, temeljem često pogrešnog, a ponekad i katastrofalnog mišljenja kako je „neprijatelj moga neprijatelja moj prijatelj“. Naravno, tako čudnim savezima vjetar u leđa daje i neracionalna geopolitika Zapada. Kina je napravila veliki iskorak u svim segmentima naoružanja i opreme, od podmorja do svemira, a posebice u raketnom naoružanju svih vrsta, uključujući i sposobnost gradnje raketa s hipersoničnim brzinama. Na ovaj način postavljena „šahovska ploča“ ne ide u korist floti SAD jer njihove glavne površinske snage s nosačima zrakoplova (NZ) u prvo vrijeme ne bi mogle bez velikog, pa i razumu neprihvatljivog rizika doći u prostor efikasnog dosega ukrcanog zrakoplovstva. To nameće drugačiji pristup u kojem bi neke druge snage taj rizik smanjile na prihvatljivu mjeru i osigurale djelovanje s NZ. Kao takve snage nameću se podmornice s krstarećim i/ili balističkim raketama, te bombardersko zrakoplovstvo zračnih snaga, uključujući i raznovrsne zrakoplove bez posade. Naravno, sve bi to moralo biti bez uporabe nuklearnog oružja, samo je pitanje do kada. U toj opasnoj igri pitanje je tko će prvi izgubiti samokontrolu, prigrabiti bijele figure i prvi povući potez velikog sukoba, a moguće i općeg svjetskog rata. O rezultatima sučeljavanja bez rata ili s ratom ovisi američka vjerodostojnost globalne pomorske (i ne samo pomorske) sile i zadržavanje dominantne pozicije – ali i kineskih planova o preuzimanju globalne dominacije  u svijetu do 2050. godine. Sve ukazuje da je i ovo sukobljavanje u funkciji za Kinu još jednog „dugog marša“, a za SAD način zadržavanja pozicije ako ne jedine super-sile a onda barem dominantne sile.

SAD zanemaruje mornaricu

Kineski lanseri protubrodskih krstarečih raketa YJ-83 (NATO oznaka CSS-N-8 Saccade)

Čudi višedesetljetno američko zanemarivanje mornarice, a u manjoj mjeri i ostalih dijelova oružanih snage, te nekih vrsta ofenzivnog oružja koja su omogućila asimetrični odgovor – ugrožavajući globalnu dominaciju SAD tridesetak godina od završetka „hladnog rata“. Bili su uspavani na lovorikama „pobjede“ misleći kako se stanje neće promijeniti do kraja svijete. Nisu baš puno naučili iz povijesti i načina propadanja nekadašnjih imperija – ili su mislili da to za njih ne vrijedi. Još se jednom pokazalo kako nije dobro čekati sljedeće izazove s pobjedničkim elitama. To se naročito odnosi na oružane snage. Ako nema dovoljno opreza i kritičkog uma, u pobjedi često proklija klica budućeg poraza – a poraz u ratu može biti degradirajući za naciju i državu, pa i uzrok njenog nestanka. Važna je stvar uočiti kako više ni američko kopno nije nedodirljivo jer oceani već dulje vrijeme nisu konačna prostorna zapreka. Pored toga, kvaliteta naoružanja potencijalnih protivnika, poglavito podmornica, omogućava prilaz dovoljno blizu i stavljanje važnih ciljeva pod doseg suvremenih raketa, istovremeno skraćujući vrijeme mogućeg protudjelovanja. Protiv podmornica je vjerojatno najefikasnija podmornica pa ne bi trebalo isključiti gradnju podmornica koje bi bile jeftinije, ali i ne manje učinkovite u ograničenim prostornim uvjetima, s osloncem na vlastito kopno. Takve podmornice mogle bi biti lišene skupog nuklearnog pogona s malobrojnom posadom, ili bi mogle biti bez ljudske posade.

Jedan od prikaza američkog koncepta “Arsenal ship” iz sredine 1990-tih

Ipak, čini se kako se u američkom promišljanju pomorske moći ide ka razbijanju tradicionalizma te okretanju prema konkretnim i budućim izazovima. To se najočiglednije vidi u ideji promjene strukture pomorskih snaga, povećanju broja i smanjivanju veličine brodova. Nastoji se povećati kvaliteta i ubojna moć primjenom suvremenih znanstvenih dostignuća, nastoji se graditi brodove i podmornice bez posade ili s malim brojem posade, te zrakoplove bez posade. Jednostavno, ne trebaju se za svaki zadatak i u svakom prostoru koristiti najskuplji brodovi. Nužno je uspostaviti optimalan balans između kvalitete i kvantitete. Uz povećanje automatizacije smanjuje se broj članova posade, te na brodu iste veličine ostaje više prostora za naoružanje. To je svakako jedan od načina izbjegavanja takozvanih „šupljih brodova“. Gradnja velikih površinskih brodova bez posada je razmišljanje u pravom smjeru i oživljava ideju nekadašnjeg „broda arsenala“ (Arsenal ship). Takvi brodovi bi bili osjetno jeftiniji od brodova s ljudskom posadom. Međutim, postavlja se pitanje jesu li za tako nešto raspoložive i dovoljno zrele potrebne tehnologije. Možda će u početku, bar u vrijeme mira, trebati male, visoko stručne posada.

Logistički lanac kao slaba točka modernih oceanskih flota

Prema naznakama trebao bi se osjetno povećati broj logističkih brodova koji predstavljaju krucijalnu važnost za oceansku flotu koja je dizajnirana za djelovanje širom svijeta daleko od matične države. Snabdjevački brodovi, posebice tankeri za snabdijevanje glavnih snaga oko nosača zrakoplova (NZ), bili bi među prioritetnim ciljevima raketa s brodova, zrakoplova i kopna, te raketa-torpeda i torpeda s podmornica. To nameće novi izazov i potrebu angažiranja borbenih snaga za njihovu zaštitu, a to znači kako bi istih moglo nedostajati na drugom mjestu. Velika opasnost prijeti i zrakoplovnim tankerima za dopunu gorivom mornaričkih zrakoplova s nosača i drugih s kopna. Bez zračnih tankera postaje kritičan doseg sadašnjeg krila s NZ ili pak njihov povratak na mjesto sigurnog slijetanja. Značajno bi se mogao smanjiti broj brodova-tankera za popunu brodova gorivom i ujedno povećati žilavost sastava nosača zrakoplova ako bi budući površinski brod/brodovi kao zamjena za razarače i krstarice imali nuklearni pogon. Naravno da je takav brod skuplji, ali se smanjuje broj potrebnih tankera, a samim time i broj angažiranih ljudi, te bi se kroz stručnu komparaciju modela vidjelo kakav je odnos glede ukupnog  koštanja za vrijeme cijelog ciklusa uporabe.

Nosači zrakoplova su velika baština američke mornarice pa se teškog srca prihvaćaju njihove manjkavosti i približavanje vremena teške održivosti u vihoru velikog rata. Svakako je dobro razmišljanje o manjim nosačima jer su nezamjenjivi u miru i manjim sukobima, te u stoljećima poznatoj i priznatoj mornaričkoj diplomaciji. Pitanje je koliko manjim? Svakako bi trebalo razmisliti o zadržavanju nuklearnog pogona i katapulta, a za zrakoplove s vertikalnim ili kratkim polijetanjem i vertikalnim slijetanjem mogu se graditi i osjetno jeftinije „ravne palube“. Na manjem nosaču je i manji broj posade, manje košta pa bi bilo “lakše“ i podnijeti njegov ratni gubitak. Ipak, za daljnji opstanak NZ presudnu ulogu imati će doseg ukrcanih letjelica sa i bez ljudske posade, te sposobnost da se od većeg broja ugroza sam obrani. Veliko angažiranje brodova u njegovoj zaštiti umanjuje ofenzivne sposobnosti nosača i njegove skupine za djelovanje po kopnenim i/ili morskim ciljevima.

Kako bi se uspjelo izgraditi optimalan broj brodova mora se puno napraviti na oporavku i izgradnji novih brodograđevnih kapaciteta i, svakako, na smanjenju cijene pojedinačnog broda i pratećih borbenih sustava. Približno isti brod u SAD je osjetno skuplji nego u Europi, a poglavito u odnosu na Rusiju i Kinu. Kada tome dodamo neizbježno skuplje posade, logika kazuje da veća izdvajanja SAD u odnosu na konkurentne, za mornaricu i općenito oružane snage, nisu pravi pokazatelj dostupnosti novih sustava. Veliki broj brodova zahtijeva velike brodograđevne i financijske kapacitete jer je manji teret izgraditi novi brod nego ga održavati i eventualno nakon nekog vremena modernizirati. Smatra se da uz kvalitetno održavanje i primjerenu uporabu/plovidbu svakih 10 godina brod košta kao novogradnja, što znači da će za 30 godina eksploatacije jednu četvrtinu koštati novogradnja, a tri četvrtine održavanje i ostali troškovi. Najveća šteta i najmanje razumno je izgraditi nove brodove pa da za neko kratko vrijeme čine ukrase na raznim vezovima dok im školjkama obrasta podvodni dio, a pogonski i oružni sustavi zastarijevaju i propadaju. Ratna pričuva se stvara od brodova koji se nešto ranije povlače iz operativnog sastava, a ne od novih. Definitivno glavna snaga mornarice, bar na početku, u sukobima najvećih je u morskim dubinama pa ne iznenađuju sve češći zahtjevi za povećanjem broja podmornica. Čini se kako bi bilo opravdano na temelju nove SSBN dizajnirati i nove SSGN prema već iskušanom modelu.

Što dalje?

Kineska fregata FFG-550 “Weifang” u Splitu 2015. godine

Ne treba sumnjati u intelektualne, znanstvene i inženjerske kapacitete američke nacije. Pitanje je da li će sve to biti dovoljno da se razbiju okovi konzervatizma i stanja u kojem se od šume ne vidi drveće. Moćnici navike teško mijenjaju, a kad budućnost da za pravo sadašnjim vizionarima – najčešće je  kasno. Razni vlastodršci – bez obzira jesu li oni politički, ekonomski ili pak vojni – guše slobodnoumne ideje, a „duh zamjeranja“ nastao iz propitkivanja je li nešto dobro ili nije – kriminaliziraju. Kako bi se olakšalo sustizanje u nekim područjima, prije svega u raketnim tehnologijama hiperzvučnih brzina, i njihovo uvođenje u uporabu te zadržavanje i povećanje prednosti tamo gdje postoji, neophodno je više ulagati u „mač“ (ofenzivno oružje) u odnosu na „štit“ (defenzivno oružje). Jasno je kako su obrambena sredstva puno skuplja od napadačkih. To se najbolje vidi u usporedbi cijena napadnih raketnih sustava i proturaketne obrane koja će uvijek, više ili manje, biti „šuplja“. Ujedno, pouzdano je nemoguće izgraditi apsolutno nepropusnu proturaketnu obranu.

Izazov je očigledan, a ulozi su izuzetno veliki, čak sudbonosni. Novi saveznici s figama u džepu razvlače snage najveće pomorske sile na velikoj geostrateškoj ploči u Pacifičkom, Indijskom i Arktičkom oceanu s u ovom vremenu glavnim težištem u Južno kineskom moru i težištima u Istočno kineskom moru, Barentsovom, Sjevernom i Sredozemnom moru. U danim okolnostima nužna je suradnja prijateljskih i zainteresiranih snaga u svim navedenim morima. Treba stvarati saveze i prijateljstva, a ne ih nemilosrdno raskidati. Za probleme u prijateljstvu, iako ne uvijek, ali najčešće je kriv moćniji partner. Posebno je važno ohrabriti države u Južnom kineskom moru čija su prava prema Konvenciji UN o pravu ugrožena. S druge strane, Kina kao najmnogoljudnija država svijeta i druga (?) gospodarska sila, a koja bi mogla i profitirati u ovoj globalnoj zdravstvenoj krizi, legitimno želi što prije ravnopravnu poziciju s najmoćnijom državom i jasnim ciljem s manje ili više javnim naznakama kako u budućnosti želi biti dominantna nacija svijeta. Sasvim je jasno kako je jedna od najvećih zapreka takvom njihovom cilju pomorska inferiornost na svjetskim morima i oceanima. Kao teatar potencijalnog sukoba izabrana su mora bliže svom kopnu gdje bi se počela nagrizati protivnička superiornost i skidati stigma vlastite inferiornosti.

Za kraj, ne zaboravimo da se kineska flota ubrzano gradi pa su njeni brodovi osjetno mlađi od brodova glavnog suparnika. Za to vrijeme SAD bi bez najmoćnije flote – pod uvjetom da se zbog toga značajno ne uruši gospodarstvo i ne da zamah unutarnjim neslaganjima – ostale tek velika i izolirana sila bez sposobnosti oblikovanja svijeta, a dominacija bi bila drugdje. Nije teško pogoditi gdje.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini