Dok se već tjednima ne događa previše po pitanjima vojne ili financijske pomoći saveznika ruskom agresijom ugroženoj Ukrajini, posljednja tri dana opet su ispala izuzetno “živa” po pitanju vanjskih pokušaja mirovnog posredovanja u tom monumentalnom sukobu. Naravno, sve je (baš kako je to u zadnje vrijeme postalo uobičajeno) opet bilo centrirano na Sjedinjene Američke Države i njihovog predsjednika Donalda Trumpa – a jedino čega nije nedostajalo bili su kaos i diplomatska vještina. Naime, dok se ruski borbeni dosezi u zadnja tri mjeseca broje s oko 1.000 km² dodatno osvojenog prostora (uvelike u regijama Dnjepropetrovsk i Zaporižje), postalo je jasno da većina ciljeva ruske jesenske ofenzive baš i nije postignuta. Ipak, kako smo već pisali krajem prošlog tjedna – u medijima je 20. studenoga osvanuo svojevrsni “američki nacrt” novog mirovnog plana za Ukrajinu, koji je diplomatskim sredstvima krenuo popravljati ruske terenske nedostatke.

Naravno, kao i dobar dio prethodnih takvih dokumenata iz Trump-kuhinje, i ovaj je praktično predstavljao popis već odavno viđenih ruskih ratnih želja, dok se od Ukrajine očekivala prešutna kapitulacija, a od EU i NATO saveza da se praktično predaju, okončaju razne bitne elemente svog postojanja, a onda i plate barem 100 milijardi USD obnove Ukrajine u njenom kasnijem, vjerojatno proruskom izdanju. Ubrzo se krenulo spominjati i žestoki politički pritisak da se sve to nabrzinu usvoji pa da mir nastupi prije američkog blagdana “Thanksgiving” u četvrtak 27. studenoga.

Reakcije na “američki nacrt”

No, očekivano, kako su prolazili sati, situacija se dodatno krenula komplicirati. Naime, dok su se vrlo brzo čuli sadržajni odgovori iz ukrajinskog Ministarstva vanjskih poslova (od strane visokog osoblja misije pri UN-u) – do večeri u četvrtak 20. studenoga ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski tek je potvrdio primanje američkih “točaka plana za okončanje rata – njihove vizije“, te si pridržao pravo da o tome posebni timovi krenu i dodatno raditi. Nema sumnje da se tu radilo o lekciji naučenoj tijekom prve polovice ove godine – da se Donalda Trumpa ne smije izravno odbiti, već ga kroz prihvaćanje okvira treba uvesti u razgovore o detaljima (u kojima se on onda redovito izgubi). Dan kasnije, u petak 21. studenoga, Ukrajina je obilježavala svoj “Dan dostojanstva i slobode” – a krenuo je i niz konzultacija vrha vlasti u Kijevu, prvo interno, onda i sa čelnicima brojnih europskih država-saveznica (prvo Francuska, UK i Njemačka), te ponovno s američkim dužnosnicima JD Vanceom i njegovim prijateljem iz Pentagona Danom Driscollom (inače zaduženim za Kopnene snage OS SAD-a). Nakon toga su na redu bili Mark Rutte iz NATO saveza, Antonio Costa kao predsjednik Europskog vijeća i Ursula von der Leyen kao čelnica Europske komisije – te se uskladilo da će u nastavku procesa sa Sjedinjenim Državama Ukrajina i Europa raditi zajedno.

Još dok je Zelenski upozoravao Ukrajince da bi država mogla biti suočena s “vrlo teškim izborom: ili gubitkom dostojanstva ili gubitkom ključnog partnera“, američki predsjednik Donald Trump već je krenuo dalje, tvrdeći kako bi se do malo prije čvrsti rok 27. studenoga ipak mogao i pomicati, ako stvari budu “išle dobro“. Ipak, općoj ozbiljnosti stanja bio je dokaz i niz službenih iskaza podrške s raznih strana EU/NATO kruga država do ranih sati subote 22. studenoga, kada Ukrajina inače obilježava sjećanje na žrtve Holodomora (kojeg je 28. lipnja 2023. i Hrvatska priznala primjerom ruskog genocida nad ukrajinskim narodom). Uslijedile su onda i videokonferencije s čelnicima nordijskih država, Poljske i opet UK, a osim toga, čelnici više EU-država kao i Kanade te Japana održali su tijekom tog ranog popodneva i zaseban sastanak u Johannesburgu u Južnoj Africi, gdje su boravili na dvodnevnom summitu organizacije G20 (ovoga puta održanom bez prisutnosti visoke delegacije SAD-a, budući je ta država protestirala oko navodnih zločina tamošnje crnačke većine nad bijelom manjinom). Baš kao i sama Ukrajina, i oni su pohvalili osnovnu namjeru mirovnog plana – te istaknuli da je to “osnova koja će tražiti dodatni rad” i da sve što se tiče EU i NATO članica ipak traži i posebne pristanke tih EU i NATO država prije ikakve implementacije. Uz to, do popodnevnih sati dogovoreno je i da se u nedjelju 23. studenoga u Švicarskoj održe i osobni sastanci delegacija Ukrajine, Sjedinjenih Država, ali i država formata E3 (Francuska, Njemačka i Velika Britanija) ne bi li se odmah krenulo “kovati željezo dok je još vruće”.

Tko je autor i je li to uopće prijedlog?

Čiji mirovni plan je Steve Witkoff prezentirao Trumpu?

Dok se ovako okupljao blok država sklonih Ukrajini – neuobičajene novosti došle su i iz samih SAD-a, države za koju se čulo kako barem formalno stoji iza spomenutog “prijedloga 28 točaka“. Budući da i ondje ima dosta podržavatelja Ukrajine i savezničke pomoći kako EU/NATO državama, tako i širem krugu demokracija koje bi se našle na meti agresije, i ondje su same odredbe i ton spomenutog “prijedloga 28 točaka” počeli izazivati žestoke javne kritike, kako u medijima tako i na političkoj sceni. Posebno je nezadovoljstvo izazivala činjenica da se tu tek formalno radilo o američkom prijedlogu – kojeg je izgleda uvelike sastavio ruski predstavnik Kiril Dmitrijev, uz tek simboličko sudjelovanje Stevea Witkoffa (Trumpovog prijatelja i posrednika) te Jareda Kushnera (Trumpovog zeta). Prema brojnim izvorima, upravo se Kirilu Dmitrijevu pripisivalo i puštanje teksta u medije ne bi li američkoj strani vezao ruke i prisilio je da prema Ukrajini, saveznicima i svijetu kasnije objašnjava ili brani ruski sadržaj spomenutog popisa mirovnih zahtjeva (dok službena Moskva tvrdi kako ne zna ništa o “američkom mirovnom prijedlogu“).

Bila je to situacija iz koje se američki ministar vanjskih poslova Marco Rubio još u kasnim satima četvrtka 20. studenoga krenuo izvlačiti izjavom kako SAD tek “nastavlja razvijati listu potencijalnih ideja za okončanje ovog rata, zasnovano na prinosima obiju strana u ovom konfliktu” – dok je službena Moskva tek u petak popodne potvrdila zaprimanje “američkog prijedloga” koji im je u svojoj pro-ruskoj formi bio potpuno prihvatljiv. No, tada su stvari već krenule dalje neobično eskalirati. Veliku je ulogu tu, izgleda, imala kritički raspoložena američka kongresna delegacija na Međunarodnom sigurnosnom forumu u kanadskom Halifaxu, sa čijim je predstavnicima navodno tijekom 22. studenoga komunicirao američki ministar vanjskih poslova Rubio – te im navodno potvrdio da “prijedlog 28 točaka” kojeg se s američke strane prvo prezentiralo Ukrajini, a onda postupno i europskim saveznicima – uopće nije američki plan, već tek “ruski popis želja” kojeg su zaprimili američki predstavnici pa ga podijelili (ne i objavili), očekujući onda ukrajinske odgovore. Naravno, ako je tome tako, onda ostaje otvoreno pitanje – zašto je ipak sam Donald Trump taj prijedlog prihvatio ultimativno i prijetio Ukrajini ako ga ne prihvati, te zašto je i njegov potpredsjednik JD Vance otvoreno govorio protiv svih kritičara takvog “prijedloga 28 točaka”, objašnjavajući da oni “ili ne razumiju okvir ili iskrivljuju neke kritične realitete na terenu“.

Marco Rubio – zaokret u 24 sata

Dakle, izgleda da je tu došlo do raskola između JD Vancea (pa onda možda i Trumpa, Witkoffa te Kushnera) i ministra Marca Rubia, kojem je taj “vrući kesten” završio u rukama kada je krenula oluja kritika u SAD-u i među većinom međunarodnih saveznika SAD-a. No, kako se moglo čuti od upućenih američkih izvora, ministar Rubio je nakon tog “odstupanja od priče” dobio i poseban telefonski poziv iz Bijele kuće, te je onda i javno promijenio mišljenje – prvo putem objave na društvenim mrežama zamjenika glasnogovornika State Departmenta Tommyja Pigotta (“Takve su tvrdnje kompletno lažne. Kao što je ministar Rubio i čitava administracija konzistentno tvrdila, taj je plan stvoren od Sjedinjenih Država, s doprinosima iz i Rusije i Ukrajine“), a ubrzo i osobnom objavom samog Marca Rubia (“Mirovni prijedlog je izrađen u Sjedinjenim Državama. On je ponuđen kao snažna osnova za tekuće pregovore. On je zasnovan na doprinosima s ruske strane. Ali je također zasnovan i na prijašnjim i tekućim doprinosima iz Ukrajine“). Naravno, stvar je postala posebno zanimljiva kada je sam Marco Rubio u nedjelju 23. studenoga onda osvanuo u Švicarskoj, ne bi li na skupu u Ženevi i pred delegacijama Ukrajine i Europljana branio taj američki “prijedlog”, kakav god i čiji god on bio.

Sijelo u Ženevi

Prijepodnevni program započeo je uskoro po dolasku delegacija – gdje je ukrajinsku delegaciju predvodio Andrij Jermak, uz još Rustema Umerova, Serhija Kislicu, Andrija Gnatova (načelnik Glavnog stožera OS Ukrajine), te vojne i civilne obavještajce Kirila Budanova i Olega Ivaščenka, a onu Sjedinjenih Država Marco Rubio, ministar vanjskih poslova, opet uz Stevea Witkoffa, Jareda Kushnera (koji je u svemu izgleda sudjelovao više s rubova, bez formalne uloge) i već spomenutog Dana Driscolla (kao posebnog Trumpovog izaslanika za mirovni plan za Ukrajinu).

Jermak i Rubio – voditelji delegacija na pregovorima u Ženevi

Prije sastanka Ukrajina-SAD održan je bio i sastanak ukrajinske delegacije sa savjetnicima za nacionalnu sigurnost Francuske, Njemačke i Velike Britanije (Jonathan Powell, Emmanuel Bonne i Günther Sautter) – da bi onda u prostorima Stalnog predstavništva SAD-a kroz više krugova razgovora krenuo i glavni dio događanja, čiji su prvi krugovi navodno prošli u prilično napetoj atmosferi. Ne bi čudilo da su vijesti o tome onda bile direktan povod i velike objave Donalda Trumpa na njegovoj društvenoj mreži Truth Social. U njoj je Trump ponovo za čitav rat u Ukrajini optužio svog prethodnika Joea Bidena, ali je optužio i “vodstvo” Ukrajine da je “izrazilo nula zahvalnosti za naše napore“, te Europu da “nastavlja kupovati naftu iz Rusije” (što se, doduše, poklapa s neugodnom izjavom švedske ministrice vanjskih poslova Marie Malmer Stenergard koja je 20. studenoga izjavila da je od početka ruske agresije EU napadnutu Ukrajinu pomogla sa 187 milijardi eura, dok je Rusima u isto doba za robu i energente platila ukupno 311 milijardi eura, dakle, 124 milijarde više). Naravno, Trump se nije propustio pohvaliti ni činjenicom da (za razliku od Bidena, koji je pomoć u Ukrajinu slao badava) on sada oružje prodaje NATO-državama, koje ga onda daju u Ukrajinu – što je prilično osebujan doživljaj pojma savezništva.

Europski protuprijedlog

Nadalje, već nakon prvih krugova razgovora došlo je i do daljnjeg curenja bitnog dokumenta u svjetsku javnost – ovoga puta se tu radilo o tzv. “europskom protuprijedlogu mirovnog sporazuma“, koji je očigledno bio sastavljen temeljem onog navodno američkog “prijedloga 28 točaka”, i također je načelno formiran kroz 28 točaka sadržaja. U njima se također priznaje ukrajinski suverenitet uz “čvrste sigurnosne garancije” (koje sada trebaju biti modelirane prema članku 5. NATO-sporazuma i za koje bi SAD bile “kompenzirane”), za koje bi u slučaju kršenja ozbiljne posljedice snosile i Ukrajina i Rusija (“robustan koordinirani vojni odgovor“, povratak sankcija i ukidanje svih teritorijalnih dogovora). Ujedno Ukrajina treba biti ne-nuklearna država, čiji ulazak u NATO ovisi o konsenzusu članica (kojeg sada nema), a vojska bi joj bila ograničena na 800.000 vojnika (ne 600.000 kao u drugom prijedlogu). Traži se i da Ukrajina provede izbore što je moguće prije, ali nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, te da usvoji “EU-pravila o vjerskoj toleranciji i zaštiti jezičnih manjina” (bez spominjanja ruskih medija ili “zabrane svih nacističkih ideologija“). Pri tome, Ukrajina se obvezuje ne nastojati vratiti teritorije silom, dok će sva pitanja oko razgraničavanja biti započeta od aktualnih linija dodira.

Trebalo bi doći i do razmjene zarobljenika (princip “svi-za-sve“), povratka talaca i otete djece, te ujedinjavanja obitelji – a odmah po pristanku na mirovni memorandum trebalo bi doći do primirja te razdvajanja strana, gdje će detalji i nadzor biti usuglašeni pod okriljem SAD-a. Nadalje se spominje i ponovno pokretanje proizvodnje struje u nuklearnoj elektrani Zaporižje (pod nadzorom IAEA iz Beča i uz podjelu struje na 50:50 između Ukrajine i Rusije). Obnova Ukrajine treba biti provedena kompletno, dok sankcijama obuhvaćena ruska sredstva ostaju zamrznuta sve dok Rusija ne nadoknadi štete Ukrajini. Pri tome, i dalje se navodi uspostava Fonda za razvoj Ukrajine (naglasak na tehnologije, podatkovne centre i umjetnu inteligenciju), suradnja sa Sjedinjenim Državama na zajedničkoj obnovi i razvoju (naglasak na upravljanju ukrajinskom plinskom infrastrukturom, plinovodima i skladištima plina), uz posebno angažiranje i Svjetske banke. Rusi ne bi Ukrajini priječili ni komercijalno korištenje rijeke Dnjepar (koja teče sredinom države, ali na more izlazi po današnjoj crti bojišta) – uz opet navod i sklapanja nekakvog “sporazuma o slobodnom transportu žita preko Crnog mora“. Što se tiče Europske unije, konstatira se da je Ukrajina “podobna za EU-članstvo” te joj se obećava i “kratkotrajni povlašteni pristup europskom tržištu” za vrijeme razmatranja ove teme.

Totalni sporazum

Sada se predviđa i nekakav “totalni i opći sporazum o neagresiji između Rusije, Ukrajine i NATO-a” (ne Europe kao prije), koji bi trebao zatvoriti sva otvorena geopolitička pitanja iz zadnjih 30 godina, nema ograničenja općenitom širenju Saveza, koji dobiva i ovlasti stacioniranja borbenih aviona u Poljskoj, dok u samoj Ukrajini nema trajnog stacioniranja NATO-snaga u doba mira. Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma trebalo bi pokrenuti i poseban dijalog Rusija-NATO radi deeskalacije, rješavanja sigurnosnih problema i poticanja povezivanja te dobrih ekonomskih prilika. Provedbu čitavog ovog okvira nadgledalo bi nekakvo “Mirovno vijeće” pod izričitim vodstvom Donalda Trumpa, a tome bi trebala pomagati i uspostava “Sigurnosnih namjenskih snaga” sastavljenih od SAD-a, Ukrajine, Rusije i Europljana. Što se tiče same Rusije, ona bi trebala u svoje zakonodavstvo uključiti “neagresivnu politiku prema Europi i Ukrajini“, no bez spomena ikakvih amnestija za počinjene ratne zločine. Rusiju bi se postupno reintegriralo u svjetsko gospodarstvo, u fazama bi se raspravljalo i provodilo ukidanje sankcija, a država bi opet bila pozvana i u organizaciju G7 (da opet bude G8). Same Sjedinjene Države bi s Rusijom krenule ulaziti u dugoročnu ekonomsku suradnju (opet posebno oko “energije, prirodnih resursa, infrastrukture, umjetne inteligencije, data-centara, projekata iskorištavanja rijetkih zemnih elemenata na Arktiku i ostalih međusobno korisnih korporativnih prilika“). Zato bi SAD i Rusija pristale produžiti i ugovore o neproliferaciji te kontroli nuklearnog naoružanja, pod okriljem novog sporazuma “Fair Start”.

Postoji li europski protuprijedlog?

Iako nije jasno što se točno tijekom nedjelje 23. studenoga uspjelo usuglasiti između delegacija SAD-a i Ukrajine, ponešto je čudno zazvučala izjava američkog ministra Rubia da njemu do kraja razgovora nije postao poznat nikakav “europski protuprijedlog” – iako bi to moglo značiti samo da je spomenuti set savezničkih prijedloga završio predstavljen pod stavovima vlasti iz Kijeva. No u zajedničkoj izjavi se zato konstatiralo da su razgovori bili “konstruktivni, fokusirani, puni poštovanja, te vrlo produktivni“. Navodno se uspjelo približiti stavove i razjasniti buduće poteze, kroz formiranje i dopunjenog te razrađenog mirovnog okvira – gdje će i svi budući sporazumi u punini jamčiti suverenost Ukrajine. Ako sve to i zaista stoji, tijekom idućih dana bi trebalo očekivati i novi posjet ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog Washingtonu i Bijeloj kući. Naravno, onda još ostaje na kompromisni prijedlog motivirati i rusku stranu. To bi moglo biti teško, budući da njima mnogi od novih koncepata uopće ne odgovaraju. Uz to, ruski pregovarač Kiril Dmitrijev je zadnjih dana i sam intenzivno pisao na društvenim mrežama – tvrdeći da je američki “prijedlog 28 točaka” zapravo u medije plasirala ukrajinska strana (kojoj tu ništa ne ide u korist), dok je kasniji europski protuprijedlog okarakterizirao riječima da to “EU huškači hoće da se rat nastavi sve do zadnjeg Ukrajinca“.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 24. studenog 2025. pod nazivom “Eskaliralo je u petak, iza kulisa odvijao se raskol u Washingtonu, na stolu je sad i ‘totalni sporazum‘!” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/kaos-oko-mirovnog-plana-za-ukrajinu-15645947

Nakon praktično tri godine i devet mjeseci opće ruske agresije na Ukrajinu, tijekom zadnja dva dana u svjetsku javnost dospio je još jedan formalno američko-ruski mirovni plan koji je u svojoj suštini ipak kompletno ruski dokument zahtjeva prema Ukrajini, s tek manjim povlasticama i prihodima za same Sjedinjene Države (na račun kako Ukrajine, tako i Europske unije i NATO saveza). Treba imati na umu da je ovo od prosinca 2021. godine pa do danas zapravo šesti po redu mirovni plan – bez da je pri tome Ruska Federacija imalo odstupila od svojih prvotnih zahtjeva. Još 17. prosinca 2021. iz Kremlja su tražili da NATO zaustavi politiku proširenja, odbaci potencijalno članstvo Ukrajine, ali i prestane ojačavati te surađivati s državama iz Istočne Europe, odnosno onima koje su svojedobno bile u sastavu Sovjetskog Saveza.

Ruski ratni preduvjeti za uspostavu mira

Početak pregovora u Istnbulu 2022. (Photo: Anadolu)

Sve se nastavilo nakon ruske agresije 24. veljače 2022. godine, da bi se 15. travnja iste godine u Istanbulu formuliralo prijedlog – koji je sadržavao prekid vatre, ali i „trajnu neutralnost“ Ukrajine, radikalno smanjenje njenih Oružanih snaga koje su taman krenule braniti domovinu, nekakve sigurnosne garancije stalnih članica Vijeća sigurnosti UN te priznanje ruskog jezika kao službenog u Ukrajini. Kako izgleda, ovi su pregovori poslužili kao pokriće za rusko preraspoređivanje snaga prema istoku Ukrajine, a postizanju ikakvog sporazuma nije pomoglo ni otkrivanje ruskih pokolja ukrajinskih civila u naseljima oko Kijeva. Idući mirovni plan predložila je Ukrajina u rujnu 2022. godine u formi „Ukrajinske mirovne formule“ – taman kad je kretala ukrajinska protuofenziva na sjeveroistoku države, što je dovelo i do za sada jedinog vala masovnih ratnih mobilizacija u Ruskoj Federaciji. Taj, po nekima maksimalni popis ukrajinskih želja, obuhvaćao je povratak Ukrajine na granice iz 2014. godine, te kažnjavanje Rusije za agresiju (među ostalim i zamrzavanjem novčanih sredstava ruske države i raznih pojedinaca u međunarodnim financijskim centrima, što je do svibnja 2023. obuhvatilo oko 300 milijardi USD). Kao odgovor na to, Ruska Federacija je 30. rujna 2022. godine objavila punu aneksiju ukrajinskih oblasti Lugansk, Donjeck, Herson i Zaporižje iako ih nije do kraja vojno osvojila.

Rubio i Dmitriev u Rijadu u veljači 2025.

Dapače, iako se u međunarodnim krugovima nastojalo svojevrsni kineski mirovni koncept prodavati kao konkurenciju ukrajinskoj „Formuli mira“ – rat je trajao bez daljnjih ozbiljnijih pregovora Ukrajine i Rusije sve do 18. veljače 2025. godine, kada je novi/stari američki predsjednik Donald Trump organizirao namjenski skup u Saudijskoj Arabiji. U Rijadu su se srele ruska delegacija sa Sergejem Lavrovom i Jurijem Ušakovim, te američka delegacija predvođena ministrom vanjskih poslova Marcom Rubiom, Trumpovim prijateljem Steve Witkoffom te tadašnjim savjetnikom za nacionalnu sigurnost Michaelom Waltzom – što se pokazalo početkom američke prakse pregovaranja o Ukrajini bez makar i konzultiranja vlasti iz Kijeva, baš kao i bez Europske unije te glavnine saveznika iz okvira NATO i G7. Ujedno, od obje se strane tražilo pristajanje na prekid vatre (što je 11. ožujka jedino Ukrajina prihvatila), dok se iz SAD od Ukrajine krenulo ultimativno tražiti i sklapanje nekakvog jednostranog sporazuma o američkom iskorištavanju ukrajinskih mineralnih te energetskih bogatstava – što je 30. travnja na kraju i potpisano, ali nakon monumentalnih promjena koje su balansirale udio te utjecaj ugovornih strana. Ipak, to je u čitavi postupak pregovaranja uvelo i postavke da SAD ultimativno žele profitirati od podrške Ukrajini, ujedno prebacujući sve rizike i troškove na bilo koga drugoga (u kasnijim fazama obično na EU/NATO države, koje se ipak ne pita o sadržaju pregovora čije bi rezultate trebali financirati).

Tim temeljem je 23. travnja iz SAD bio predstavljen i „ultimativni mirovni prijedlog“, kojim se predlagalo puno priznavanje ruske okupacije i pripajanja Krima, te „samo“ de facto priznavanje i ruske kontrole nad regijama Lugansk i Donjeck, te okupiranim dijelovima regija Herson i Zaporižje. Nasuprot tome, Ukrajini bi bio i formalno zatvoren put u NATO, ali bi im bile dane neke nejasne sigurnosne garancije – dok bi zauzvrat Rusiji bile skinute sankcije, obnovljena energetska i industrijska suradnja sa Sjedinjenim Državama (uz zajedničko korištenje nuklearne centrale Zaporižje, ali pod direktnom upravom SAD). Budući su ovi prijedlozi ispali neprihvatljivi za obje strane, tek se tijekom svibnja i lipnja ove godine bilježio nastavak sustavnih pregovora, opet u Istanbulu, gdje su za stol sjele napadnuta Ukrajina i agresor Ruska Federacija, uz posredovanje domaćina Turske i SAD. No, učinci i ovih pregovora opet su bili skromni, budući je Rusija nastavila inzistirati na međunarodnom priznanju svojih aneksija, prisilnoj neutralnosti Ukrajine i radikalnim smanjenjima njihovih obrambenih sposobnosti, povratku službenog statusa i prisutnosti ruskog jezika i ruskih medija, te ukidanju zapadnih sankcija (iako se neprekidno tvrdi da one uopće nisu bitne ni neugodne), kao i prekidu ukrajinskih ili međunarodnih zahtjeva za kompenzaciju ratnih šteta nanesenih Ukrajini u preko 3 godine rata. Nasuprot tome, onda su i iz Kijeva ponovili zahtjeve za ozbiljnim međunarodnim sigurnosnim garancijama (pa i priznanjem prava za članstvom u EU/NATO), te povratku ratom okupiranih područja. Na kraju su tek bile ugovorene razmjene većeg broja tijela poginulih, kao i određene razmjene ponešto manjih brojeva živih ratnih zarobljenika, a problem je jako lijepo sažeo visoki ruski dužnosnik Dmitrij Medvedev izjavom od 3. srpnja da su pregovori „ne za postizanje kompromisnog mira prema nečijim tuđim zabludjelim uvjetima, već za osiguravanje brze pobjede i kompletne destrukcije neo-nacističkog režima“ (u Kijevu).

Budući da tijekom ostatka ljeta nije bilo nikakvih pomaka, a Ruska Federacija je nastavila bjesomučno ratovati širom Ukrajine, do sredine srpnja je izgledalo da bi Donald Trump tu ipak mogao posegnuti za kakvim ozbiljnijim sankcijama SAD protiv Rusije. No onda je najednom došlo do osobnog sastanka Vladimira Putina i Trumpa na Aljasci 15. kolovoza – i sve se promijenilo. Sjedinjene Države najednom su opet spominjale prepuštanje velikih dijelova Ukrajine (osvojenih ili ne) u ruske ruke, a spomen bilo sankcija ili širokog primirja kao preduvjeta pregovora pao je u sjenu. Budući da niti sve to nije dovelo makar do minimalnih ublažavanja ruskih napada na ukrajinske civilne ciljeve, postupno se Donald Trump opet okrenuo prema svojim europskim saveznicima i Ukrajini – započevši i isporuke kritično važne vojne tehnike za Ukrajinu, ali sada ne više kao američke vojne pomoći već u zamjenu za europske kupovine po komercijalnim cijenama. Stvari su se opet krenule okretati kontra Ukrajine nakon telefonskog razgovora Trumpa i Putina 16. listopada – da bi do 21. listopada radi nejasnih razmimoilaženja ipak otpao najavljeni sastanak Trumpa i Putina u Budimpešti. Ipak, već između 24. i 26. listopada u Sjedinjenim Državama je na razgovore osvanuo Putinov čovjek od povjerenja Kiril Dmitrijev, da bi u razgovorima s Steveom Witkoffom, Marcom Rubiom i Trumpovim zetom Jaredom Kushnerom tijekom idućih tjedana izlemao nekakav prijedlog mirovnog sporazuma u 28 točaka, na krilima navodnog pregovaračkog uspjeha SAD u sukobu Izraela i Hamasa u Gazi. Iako se taj tekst nastojalo ostaviti tajnim, i onda s prijedlogom tek postupno upoznavati Ukrajince i države EU/NATO/G7 – ta je umotvorina nakon najava od 18. studenog, u četvrtak 20. studenog ipak dospjela u međunarodnu javnost.

Detalji američke „vizije“ o miru

Dokument koji se nazivalo više „vizijom“ nego „konkretnim prijedlogom“ dobro je tijekom četvrtka popodne opisao Michael Waltz, sada veleposlanik SAD pri UN, riječima: „SAD su ponudile velikodušne uvjete za Rusiju, uključujući skidanje sankcija“ – dok je istini ipak bliže da se tu radilo o popisu svih do sada bilježenih ruskih ratnih želja, uz malo koristi za SAD i Trumpa, te praktičnu kapitulaciju i Ukrajine i Europe i NATO saveza. Konkretno, tih 28 odredbi se uglavnom sortiralo u 4 glavne skupine: (1) o miru u Ukrajini, (2) o sigurnosnim garancijama, (3) o sigurnosti u Europi, te (4) o budućim odnosima SAD i Ruske Federacije. Baš kao i u slučaju dosadašnjih kompletno jednostranih prijedloga koji bi iz SAD došli u Kijev, i ovoga puta se od ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog moglo čuti da se tu radi tek o prvom nacrtu, koji još treba mnogo rasprava i dorada. Naime, njemu je američki nacrt u Kijevu i osobno predstavila visoka američka vojna delegacija, koja je formalno došla radi razgovora o obrambenoj suradnji, a izgleda da je zapravo imala i te neke druge diplomatske zadaće sasvim mimo vojne suradnje među saveznicima. Bez obzira što o tekstu tvrdila glasnogovornica Bijele Kuće Karoline Leavitt – tekst koji je osvanuo u Ukrajini i raznim svjetskim medijima jasno definira velike zahtjeve za Ukrajinu i Europu, minimalne obveze (ali i prihode) za SAD, te ispunjenje svih dosadašnjih ruskih ratnih želja, bez da se od Moskve traže ikakvi ustupci ili kompromisi.

Konkretno, tu se priznaje ukrajinski suverenitet, ali se za zemlju tek općenito spominje „pouzdane sigurnosne garancije“ – iako je jasno da nakon propasti Budimpeštanskog memoranduma iz prosinca 1994. to mora biti bitno ozbiljnije definirano da bi imalo ikakvoga smisla. Ipak, SAD bi za te svoje garancije bile „kompenzirane“, a Ukrajina bi ih izgubila ako napadne Rusiju ili ako „bez razloga“ ispali raketu na Moskvu ili Skt. Peterburg. Za razliku od toga, i Rusiji se u slučaju napada prijeti „odlučnim koordiniranim vojnim odgovorom“, te ukidanjem svih pogodnosti iz ovog sporazuma. Ujedno Ukrajina treba biti ne-nuklearna država, koja u svoj Ustav unosi kako neće u NATO, a vojska joj je ograničena na 600.000 vojnika. Traži se i da Ukrajina u 100 dana provede izbore, te da usvoji „EU-pravila o vjerskoj toleranciji i zaštiti jezičnih manjina“, što je šifra za legalizaciju ruskog pravoslavlja i jezične dominacije „velikog brata“, uz otvaranje prostora i za sada zabranjene ruske medije (uvelike podržavljene) – ujedno otvarajući prostor i dodatnim političkim čistkama ruskih protivnika pod parolom „zabrane svih Nazi-ideologija“ u državi. Pri tome, trebalo bi Krim i regije Lugansk te Donjeck priznati „kao de facto ruske“, a Herson i Zaporižje „de facto ruske po trenutnoj liniji dodira“ (koja zadnje vrijeme ustrajno napreduje prema zapadu na dnevnoj bazi) – dok bi sada neosvojeni ukrajinski dio regije Donjeck završio demilitariziran (te „međunarodno priznat kao teritorij koji pripada Ruskoj Federaciji“). Tako usuglašene teritorijalne podjele trebale bi postati nepromjenjive silom, pod prijetnjom ukidanja sigurnosnih garancija iz ovog sporazuma.

Trebalo bi doći i do razmjene zarobljenika (princip „svi-za-sve“), povratka talaca i otete djece, te ujedinjavanja obitelji – no za prekid vatre i primirje prvo bi trebalo povlačiti snage i početi implementaciju sporazuma (da tek nakon svega na red dođe i ponovno pokretanje proizvodnje struje u nuklearnoj elektrani Zaporižje, očito pod ruskim režimom, pod nadzorom IAEA iz Beča i uz podjelu proizvedene struje na 50:50 između Ukrajine i Rusije). Konačno, spominje se i nekakav „moćan globalni paket za obnovu Ukrajine“ – kroz uspostavu Fonda za razvoj Ukrajine (naglasak na tehnologije, podatkovne centre i umjetnu inteligenciju), suradnju sa Sjedinjenim Državama na zajedničkoj obnovi i razvoju (naglasak i na upravljanju ukrajinskom plinskom infrastrukturom, plinovodima i skladištima plina, te iskorištavanju prirodnih bogatstava), uz posebno angažiranje i Svjetske banke. Nisu tu zaboravljena ni sankcijama zamrznuta ruska sredstava – kojih bi 100 milijardi USD trebalo biti potrošeno u obnovu (pod vodstvom SAD, koje bi zato dobivale i 50 posto profita iz tih poduhvata) – dok bi se i ostatak ruskih novaca utočilo u neki američko-ruski investicijski okvir koji bi trebao stvarati „poticaje protiv povratka na stanje konflikta“. Zanimljivo, dok sada Europa teškom mukom raspravlja o prikupljanju novaca za obranu Ukrajine, Trump tu mrtav-hladan samostalno predviđa još i europsko investiranje dodatnih 100 milijardi USD za „povećanje količine investicija raspoloživih za obnovu Ukrajine“. Zato Rusi ne bi Ukrajini priječili komercijalno korištenje rijeke Dnjepar (koja teče sredinom države, ali na more izlazi po današnjoj crti bojišta) – dok bi se predvidjelo i sklapanje nekakvog „sporazuma o slobodnom transportu žita preko Crnog mora“. To je posebno zanimljivo ako znamo da je Ukrajina svoj promet uspjela otvoriti temeljem vojnim uspjeha na Crnom moru (pa ne treba dozvolu ili sporazum s agresorom), dok i sama Rusija neometano izvozi kako svoje žito tako i ono ukradeno s okupiranih područja Ukrajine.

Od Europe se očekuje i sudjelovanje u nekakvom „opsežnom sporazumu o ne-agresiji između Rusije, Ukrajine i Europe“ – koji bi trebao jednim potezom anulirati sva otvorena geopolitička pitanja iz zadnjih 30 godina – a velikodušno se dopušta i neko buduće stacioniranje „europskih borbenih aviona“ u Poljsku. Ujedno se iz Washingtona i Moskve (bez konzultiranja Bruxellesa) konstatira i da je Ukrajina „podobna za EU-članstvo“ te joj se obećava i neki „povlašteni pristup europskom tržištu“ za vrijeme podrobnijeg razmatranja ove teme. Slično se ovaj sporazum postavio i prema NATO savezu – od kojeg se očekuje da se općenito više neće širiti, a u svoje akte će i izričito unijeti kako Ukrajina neće biti ubuduće primljena u Savez, niti će na njenom teritoriju biti stacionirane NATO trupe. Ipak, tek treba provesti nekakav „dijalog Rusije i NATO, pod medijacijom SAD“ o rješavanju sigurnosnih pitanja i deeskalaciji. Provedbu čitavog okvira ovog sporazuma nadgledalo bi nekakvo „Mirovno vijeće“ pod izričitim vodstvom Donalda Trumpa, sada s navršenih 79 godina života – bez da se ujedno odredilo i mehanizam budućeg imenovanja njegova nasljednika na ovoj funkciji ili bilo kakvih detalja za to tijelo i njegov rad. Ipak, to je kompletno u skladu i s odnosom čitavih tih 28 točaka ovog dokumenta po pitanju odnosa s Rusijom – koja u svoje zakonodavstvo treba unijeti tek „politiku ne-agresije prema Europi i Ukrajini“. Pri tome, „očekuje se“ da Rusija neće izvoditi agresije prema susjednim zemljama (bez ikakvih jasnih sankcija ako se odluči toga ne pridržavati). Ujedno, trebalo bi tu proglasiti i „punu amnestiju za svoja djela počinjena tijekom rata, i sporazumjet će se da ne podnosi ikakve zahtjeve ili podnose prigovori u budućnosti“ – čime bi se Ruse i Putina odmah pomilovalo za sve ratne zločine koje naočigled svijeta izvode zadnjih godina u Ukrajini. Rusku Federaciju bi odmah trebalo pozvati natrag i u G7 (da opet bude G8), trebalo bi je reintegrirati u svjetsku ekonomiju, a Washington im planira i ukidanje sankcija u fazama (temeljem posebnih procjena „od slučaja do slučaja“). Ipak, SAD bi odmah krenule same ulaziti u dugoročnu ekonomsku suradnju s Ruskom Federacijom – posebno po pitanju „energije, prirodnih resursa, infrastrukture, umjetne inteligencije, data-centara, projekata iskorištavanja rijetkih zemnih elemenata na Arktiku i ostalih međusobno korisnih korporativnih prilika“ – uz postizanje i produljenja sporazuma o ne-proliferaciji te kontroli nuklearnog naoružanja (s posebnim spomenom sporazuma START I).

Ukrajinski odgovori

Ponešto je jasnija tijekom popodneva u četvrtak 20. studenog ipak bila Hristina Gajovišin, zamjenica ukrajinskog predstavnika pri UN. Ona je istaknula kako je Ukrajina dobila prijedlog i ostaje spremna raditi na njemu radi postizanja pravednog mira. Pri tome, iako ostaje spremna pregovarati (pa i na razini čelnika država, što Rusija ustrajno izbjegava), Ukrajina i dalje ima svoje „crvene crte“ preko kojih neće prelaziti – (1) neće biti priznanja, formalnog ili kakvog drugog, okupiranih prostora kao „ruskih“ („Naša zemlja nije na prodaju“); (2) neće se prihvatiti ograničavanje ukrajinskih prava i sposobnosti za samoobranu; (3) jednako tako nema mjesta ograničavanju ni suverenog prava na biranje saveznika i organizacija u kojima bi se država učlanjivala; osim toga (4) nema mjesta ni pregovorima o Ukrajini bez sudjelovanja same Ukrajine, ni o Europi bez sudjelovanja Europe; (5) neće se nagrađivati ni genocidno ponašanje Rusije kroz narušavanje ukrajinskog identiteta i jezika – da bi konačno zahvalila i partnerima na pomoći, budući se time ne eskalira stanje nego prisiljava Rusiju na konstruktivno pregovaranje. U takvim okolnostima teško da će Ukrajina uskoro pristati na taj popis zahtjeva iz Washingtona – posebice ne do 27. studenoga, kada SAD obilježavaju „Thanksgiving“, a Trump se navodno planirao pohvaliti sklapanjem mira.

Malo je vjerojatno da bi na svemu tome mogao stvari bitno promijeniti posjet Dana Driscolla (američki visoki dužnosnik u Pentagonu zadužen za Kopnene snage OS SAD, te ujedno i v.d. čelnika agencije ATF, inače bliski prijatelj američkog potpredsjednika JD Vancea), te generala Randya Georgea (načelnik stožera Kopnenih snaga OS SAD), koji od srijede 19. studenog predstavljaju američku vojnu delegaciju najviše razine koja je posjetila Kijev u ovom mandatu Donalda Trumpa na čelu Sjedinjenih Država. Ipak, ne bi čudilo da su Ukrajinci naučili lekciju te ovoga puta izbjegnu kratko i jasno do kraja odbiti nebulozne prijedloge Nobelove nagrade za mir željnog Donalda Trumpa. Ako ništa drugo, vjerojatno je da će se razgovori o uvjetima sporazuma produžiti barem do trenutka kad Donald Trump potpiše već mjesecima pripremani kongresni akt kojim je stvoren okvir za daljnje sankcije prema Ruskoj Federaciji, odnosno prema sekundarnom krugu država koje s tom agresorskom državom posluju u vrijeme rata te sankcija. Dok se o ovom novom sankcijskom režimu više raspravljalo tijekom ovoga ljeta – tek treba dočekati da se njegove odredbe pretvore u pozitivno pravo, na užas i Rusa i njihovih globalnih saveznika. Naravno, sve to ako Trump prvo dopusti da se taj režim formira, a onda smogne snage i zaista ga u praksi primijeniti.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 21. studenog 2025. pod nazivom “Donald Trump je potpisao kapitulaciju Ukrajine, Europe i NATO saveza!” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/donald-trump-je-potpisao-kapitulaciju-ukrajine-europe-i-nato-saveza-15645217

Donald Trump i njegova administracija objavili su svoj mirovni plan za Gazu u dvadeset točki, i koliko god to zvučalo neobično u kontekstu dosadašnjeg Trumpova mandata, plan je dobar. Doduše, krajnje je moguće da bude na kraju neprihvatljiv za obje strane, ali o tome poslije.

Plan je prije svega dobar jer podrazumijeva da po prihvaćanju dvije zaraćene strane isti trenutak nastupa prekid ratnih akcija, te počinje puna dostava humanitarne pomoći u pojas Gaze, izmučen ratom i glađu. Iz pozicije trenutne humanitarne katastrofe koja se tamo događa radi se o najbitnijim točkama, stanje je alarmantno i najbitnije je prekinuti razaranja i dostaviti pomoć, prije svega hranu.

Kad se pogledaju i ostale točke mirovnog sporazuma, teško je naći racionalni razlog da se čovjek ne složi s njim. Odmah po prekidu vatre predviđeno je puštanje otetih Izraelaca i “zapadnjaka” iz Hamasova zarobljeništva te puštanje gotovo 2.000 uhićenika Palestinaca iz izraelskih zatvora. Predviđena je i razmjena posmrtnih ostataka koji drže obje zaraćene strane.

Pro-palestinski prosvjed u Beču

Ključna stavka iz izraelske perspektive svakako je potpuno razoružavanje Hamasa i prestanak njegovih političkih i vojnih djelovanja. Gaza bi trebala biti demilitarizirana zona, a za takvu perspektivu Izrael bi morao pristati da svim članovima Hamasa, nakon što predaju oružje, da amnestiju za ratna zbivanja.

Iz arapskog kuta svakako je najbitnije da američki prijedlog govori kako bi na kraju mirovnog procesa trebalo ići prema palestinskoj državnosti kao težnji naroda. SAD su do sada uglavnom izbjegavale uopće pričati o ovome, blokadom u UN-u spriječavaju Palestince da ih se primi u tu organizaciju, i ovo je zapravo veliki iskorak na koji bi Izraelci u zamjenu za mir trebali pristati.

Vjerojatno će dosta rasprave biti o obliku prijelazne vlasti nad Pojasom Gaze. Iako su neki mediji objavili kako je plan da tu svojevrsnu vladu vodi Trump, činjenice su ipak malo drugačije. Operativno i izvršno Gazu bi vodila tehnokratska vlada sastavljena od Palestinaca, dok bi Trump bio na čelu međunarodnog nadzornog odbora, koji bi nadgledao radi li se sve u skladu sa sporazumom. To je ipak drugačije od toga da Trump vlada Gazom.

Kako je Trump zamišljao Gazu na početku svog mandata…

Plan je dakle dobar, jer trenutačno zaustavlja sukob i dostavlja humanitarnu pomoć (pod ingerencijom UN-ovih službi i Crvenog polumjeseca, nije nebitno napomenuti). Uz to, finalni cilj je palestinska državnost, dakle rješenje „Dvije države“, jedino logično i smisleno za Bliski istok. Dodajmo i kako bi jamac da se sve ovo sprovede trebale biti međunarodne snage, svojevrsni bliskoistočni UNPROFOR, koji bi bio zadužen i za obuku nove palestinske policije. I koliko god mislio da ovo nikad neću napisati, kad bi ovaj plan uspio, Trump bi zbilja zaslužio da ga se razmotri za Nobelovu nagradu za mir, njegovu više glasnu nego tihu patnju.

E sad, zašto je vjerojatno neostvariv? Pa zato jer zapravo ne odgovara niti jednoj od zaraćenih strana u ovom trenutku – unutarpolitička situacija i u Palestini i u Izraelu je takva da će postojati ozbiljna opozicija ovakvim uvjetima. Hamas je s jedne strane već imao više prilika da u zamjenu za gubitak svoje moći u Gazi postigne mirovni dogovor. Nikad nisu pristali zaozbiljno. Od njih se ovim planom traži razoružavanje i prestanak bavljenja politikom, faktički samoukidanje, a terorističke organizacije nisu poznate po tome da dobrovoljno pristanu na to.

No, poteškoća je da niti izraelska strana vjerojatno neće tek tako pristati na ovo. Netanyahuovu vladu na vlasti održavaju radikalne desne stranke, većini njih je bilo kakva priča o dvije države nedopustiva. Dapače, većina njih jedini scenarij koji priznaju je potpuna okupacija i aneksija Gaze i Zapadne obale. Prihvaćanje ovakvog sporazuma vjerojatno bi značilo pad izraelske vlade, a Netanyahu zna da ga u tom slučaju čeka minimalno suđenje za razne koruptivne nejasnoće, a vjerojatno i zatvorska kazna. Stoga je jako upitno bi li se upustio u takvo samožrtvovanje.

Jest, on sam je bio na predstavljanju prijedloga mirovnog sporazuma, izjasnio se pozitivno, ali to operativno ne znači ništa. Kako je Thomas Friedman napisao u svojoj današnjoj kolumni za NY Times, na Zapadu političari javno lažu, a privatno govore istinu, dok na Bliskom istoku političari privatno lažu, a javno govore istinu. Stoga pojašnjava kako je najbitnije vidjeti i čuti što će Netanyahu reći svojim građanima na hebrejskom. Istaknimo kako i Friedman drži da je plan vjerojatno neostvariv, ali drži kako se mora pokušati s njime.