Geopolitičke napetosti, politički pritisak i krize financiranja dovode u opasnost održivost multilateralnih mirovnih operacija, prema novoj analizi razvoja i trendova u multilateralnim mirovnim operacijama koju je u ponedjeljak, 25 svibnja, objavio Međunarodni institut za istraživanje mira u Stockholmu (SIPRI) uoči Međunarodnog dana mirovnih snaga Ujedinjenih naroda 29. svibnja. Broj osoblja u mirovnim operacijama krajem 2025. pao je na najnižu razinu u najmanje 25 godina, naglasio je taj ugledni i često citirani Institut. Zaključno s 31. prosinca 2025., u mirovne operacije bilo je raspoređeno 78.633 međunarodnih djelatnika, što je 49 posto manje nego 2016. i najniža razina barem od 2000. godine. Iako su brojke padale tijekom cijelog desetljeća, 2025. je zabilježila najoštriji međugodišnji pad u tom razdoblju – za 17 posto.

„Ako se stvari nastave na ovaj način, mogli bismo vidjeti dramatično slabljenje multilateralnog upravljanja sukobima i gotovo potpuno marginaliziranje institucija poput Ujedinjenih naroda, zbog savršene oluje financiranja, političkih i geopolitičkih čimbenika“,

rekao je dr. Jaïr van der Lijn, direktor SIPRI-jevog programa za mirovne operacije i upravljanje sukobima, dodavši: „Rezultat će vjerojatno biti više sukoba, a ti sukobi vjerojatno će imati još teže posljedice na civile jer države napuštaju davno uspostavljene norme.“

Ukupno 58 multilateralnih mirovnih operacija bilo je aktivno u 34 zemlje ili teritorija diljem svijeta tijekom 2025. To su tri operacije manje nego u 2024. Subsaharska Afrika i Europa bile su domaćini 18 misija, Bliski istok i Sjeverna Afrika (MENA) 14, Amerika 5, a Azija i Oceanija 3. Gotovo tri četvrtine (73 posto) osoblja raspoređeno je u samo pet misija, od kojih su četiri u subsaharskoj Africi.

Kriza financiranja

Došlo je do krize u financiranju mirovnih operacija UN-a jer glavni donatori nisu na vrijeme ili u cijelosti platili svoje obveze. U srpnju 2025. mirovne operacije UN-a suočile su se s manjkom od 2 milijarde američkih dolara – više od 35 posto ukupnog proračuna od 5,6 milijardi dolara za 2024.-2025. – te su neke bile prisiljene značajno smanjiti broj osoblja kao rezultat toga. U Vijeću sigurnosti UN-a tvrdokorni zahtjevi i prijetnje vetom stalnih članica komplicirali su odluke o obnavljanju mandata operacija. Na primjer, unatoč čestim kršenjima sporazuma o prekidu vatre između Izraela i Libanona iz 2024., Sjedinjene Države su tijekom pregovora o obnovi mandata u kolovozu 2025. zatražile prekid misije Privremenih snaga UN-a u Libanonu (UNIFIL). U kompromisnom potezu, Vijeće sigurnosti glasalo je za obnovu misije posljednji put do prosinca 2026. VS odobrilo je raspoređivanje proširenih sigurnosnih snaga s ad hoc koalicijom, Snagama za suzbijanje bandi, na Haitiju, uz stvaranje Ureda za potporu UN-a za pružanje logističke i operativne potpore. To se dogodilo nakon što je inicijativa koju su 2024. godine podržale SAD za transformaciju Multinacionalne misije sigurnosne potpore na Haitiju (MSS) u mirovnu operaciju koju vode i financiraju UN zaustavljena uglavnom zbog protivljenja Kine i Rusije u Vijeću sigurnosti UN-a.

Nema održivih alternativa upravljanju sukobima pod vodstvom UN-a

Iako od 2014. nijedna nova mirovna operacija pod vodstvom UN-a nije odobrena, par njiih je pokrenulo nekoliko regionalnih organizacija. Međutim, događaji u 2025. godini naglasili su ograničenja regionalno vođenih misija.

Poput UN-a, regionalne organizacije poput Afričke unije, Gospodarske zajednice zapadnoafričkih država (ECOWAS) i Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) također su se borile s nedovoljnim financiranjem i zastojem u donošenju odluka o mirovnim operacijama – na primjer u Sudanu i Ukrajini – zbog geopolitičkih rivalstava.

„Regionalnim organizacijama nedostaju ključne sposobnosti kada je u pitanju uspješna, integrirana izgradnja mira, a istovremeno ih muči nedostatak financiranja i nemogućnost postizanja dogovora poput UN-a“,

rekla je dr. Claudia Pfeifer Cruz, viša istraživačica u SIPRI-jevom programu za mirovne operacije i upravljanje sukobima: „Kako se upravljanje sukobima pod vodstvom UN-a smanjuje, ono ostavlja sve veću prazninu koju alternativni modeli ne mogu popuniti.“

Ove godine navršava se 78 godina od dolaska UN-ovih mirovnih snaga na Bliski istok

Unatoč poteškoćama, postoje dokazi da podrška multilateralnom upravljanju sukobima u načelu ostaje široka i snažna. Na primjer, više od 130 država članica UN-a raspravljalo je o tome kako osigurati budućnost mirovnih operacija UN-a na Ministarskom sastanku za očuvanje mira u Berlinu u svibnju 2025. Također, novi mirovni sporazumi i sporazumi o prekidu vatre često uključuju planove za raspoređivanje multilateralne mirovne operacije, uključujući mirovni sporazum za Gazu iz listopada 2025. Međutim, u Vijeću sigurnosti UN-a i regionalnim tijelima, prijedlozi za nove ili rekonfigurirane operacije često su propadali zbog političkih podjela, otpora države domaćina i problema oko financiranja.

U tom kontekstu, odgovori na međunarodne krize sve više izlaze izvan utvrđenih institucionalnih okvira multilateralnih mirovnih operacija, umjesto toga poprimajući oblik jednostranih, bilateralnih i ad hoc aranžmana koji su često militariziraniji i izravnije pod utjecajem vlastitih interesa uključenih država. „Slom multilateralnog upravljanja sukobima nije neizbježan. Očito postoji široka podrška mirovnim operacijama UN-a u načelu“, rekla je Claudia Pfeifer Cruz.

„Međutim, kako bi se održalo multilateralno upravljanje sukobima, države će morati ići dalje od izraza podrške – morat će osigurati predvidljivo financiranje i stvoriti dovoljno političkog prostora kako bi se omogućili učinkoviti multilateralni odgovori.“

Ostali mirovne misije

Nova misija GSF (Gang Suppression Force) na Haitiju

Svih 10 najvećih doprinositelja vojnog osoblja multilateralnim mirovnim operacijama bilo je na globalnom jugu, objavio je SIPRI. Uganda je postala najveći doprinositelj vojnog osoblja, a slijede je Nepal, Bangladeš i Indija. Preostalih 10 najvećih doprinositelja nalazilo se u subsaharskoj Africi (Ruanda, Etiopija, Burundi i Kenija) ili Aziji i Oceaniji (Pakistan i Indonezija). Broj raspoređenog osoblja povećao se u Americi i Europi, ali se smanjio u svim ostalim regijama.

Dvije nove mirovne operacije osnovane su 2025. godine: Misija Afričke unije za podršku i stabilizaciju u Somaliji (AUSSOM) i Snage za suzbijanje bandi (GSF) na Haitiju. Obje su zamijenile postojeće misije. Četiri mirovne operacije zatvorene su 2025. godine, u Demokratskoj Republici Kongo, na Haitiju, u Iraku i u regiji Nagorno-Karabah u Azerbajdžanu.

Sabor  je (napokon) potvrdio odliku o slanju naših vojnika u NATO misije, ali ne i u NSATU! Možemo reći “napokon”, jer je Hrvatski sabor  u petak, na Sv. Nikolu, potvrdio dvanaest Vladinih prijedloga o slanju hrvatskih vojnika u misije, operacije i aktivnosti u druge države, dok se o odluci o slanju časnika u NATO aktivnost za sigurnosnu i obučnu potporu Ukrajini (NSATU) nije glasalo, te je ona i dalje na čekanju. Za aktivnost NSATU, koja se održava u njemačkom Wiesbadenu, predsjednik Republike Zoran Milanović nije dao prethodnu suglasnost, pa je Vlada tu odluku morala prebaciti na 2/3 većinu saborskih zastupnika, odnosno na njih 101 koji bi morali dignuti ruku za Vladin prijedlog, a kontra mišljenja predsjednika RH. “Još se nisu stekli uvjeti za glasovanje o NATO-ovoj aktivnosti NSATU, očito da treba dodatnih pojašnjenja predstavnicima oporbe da razumiju o čemu se radi“, poručio je nedavno premijer Andrej Plenković. Sukob na relaciji Predsjednik Vlade i Predsjednik Republike tj.  vladajućih s oporbom oko te teme traje od početka listopada, a nije pomogao ni dolazak v.d. zamjenika Gladnog tajnika NATO-a Borisa Rugea u Sabor na pojašnjenja o NSATU aktivnosti.

Portal Obris.org još je 28. studenoga upozoravao da su misije pripadnika Oružanih snaga RH u biti talac političkih igara oko NSATU-a. Naročito smo tada naglasili da je hrvatska Vlada još na svojoj 28 sjednici, 3. listopada usvojila nacrte odluka o sudjelovanju pripadnika naših Oružanih snaga u inozemstvu, dok ih je Sabor stavio ad acta. I samo glasanje u Saboru 06. prosinca ostalo je u sjeni političkih igara oko imenovanja sudaca Ustavnog suda, izglasavanja povjerenja Vladi Andreja Plenkovića te predizborne kampanje za Predsjednika Republike krajem godina. Ne trebamo podsjećati da je Predsjednik RH ujedno i Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga.

Sabor je 06.prosinca jednoglasno potvrdio sudjelovanje Oružanih snaga Republike Hrvatske u sklopu NATO-ove aktivnosti prednjih kopnenih snaga, u operaciji potpore miru KFOR na Kosovu i u misiji potpore miru “NATO misiji u Iraku”. Točka o NSATU nije ni uvrštena u glasovanje, no jest 12 ostalih odluka o slanju hrvatskih vojnika u međunarodne misije, za koje je predsjednik Republike dao suglasnost. Potvrđeno je i sudjelovanje u operaciji potpore miru “Sea Guardian” u Sredozemlju, u aktivnosti Stalne NATO skupine protuminskih snaga 2, u operaciji koalicijskih snaga “Inherent Resolve”, u operaciji Europske unije “EUNAVFOR – ATALANTA“, u operaciji Europske unije “EUNAVFOR MED IRINI“, kao i u operacijama potpore miru Ujedinjenih naroda. Potvrđena je također odluka o prelasku granice Hrvatske oružanih snaga država članica NATO-a i Oružanih snaga RH angažiranih u okviru modela snaga NATO-a u 2025. i 2026. godini, kao i odluka o prelasku granice Republike Hrvatske oružanih snaga država članica Europske unije i Oružanih snaga Republike Hrvatske angažiranih u okviru kapaciteta za brzo raspoređivanje Europske unije u 2025. i 2026. godini. Temeljem saborske potvrde, hrvatski vojnici bit će upućeni i na dužnosti u NATO zapovjednoj strukturi, NATO strukturi snaga i drugim nacionalnim (multinacionalnim) zapovjedništvima u operacije i druge aktivnosti u inozemstvu pod vodstvom NATO-a.

Misije, operacije i aktivnosti – što je Sabor izglasao

Sudjelovanje OS RH u sklopu aktivnosti NATO prednjih kopnenih snaga: tijekom 2025. i 2026. do 170 pripadnika OS RH s borbenim oklopnim vozilima, razmješteni u Republici Poljskoj pod vodstvom SAD-a. Jednako tako, izglasano je u ovom vremenskom razdoblju i upućivanje do 120 pripadnika OS RH, uključujući i haubičku bitnicu, u Litvu, i to pod vodstvom SR Njemačke. U Mađarskoj može biti razmješteno do 220 hrvatskih vojnika (pod vodstvom Mađarske), a MORH predlaže povećanje broja pripadnika kako bi se omogućilo “povremeno slanje pješačke satnije radi  uvježbavanja i integracija snaga.” U Bugarsku se upućuje do 10 pripadnika OS RH pod vodstvom Italije, i to je ujedno i najmanji angažman u okviru aktivnosti NATO prednjih kopnenih snaga (NATO forward Land Forces), što je naziv zanekadašnje aktivnosti ojačanja Prednje prisutnosti (eFP).

Sudjelovanje OS RH u misiji potpore miru,,NATO MISIJI U IRAKU”: upućuje se do deset pripadnika OS RH, koji mogu biti razmješteni u Iraku tijekom 2025. i 2026. godine s mogućnošću rotacije.

Sudjelovanje OS RH u operaciji potpore miru KFOR na Kosovu: nastavak angažmana do 200 pripadnika OS RH s do dva helikoptera Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva, uz mogućnost rotacije.

Sudjelovanje OS RH u  aktivnosti  Stalne NATO skupine protuminskih snaga 2: do pet pripadnika OS RH, uz mogućnost rotacije. Angažman u ovoj skupini nastavlja se po istom modelu kao i do sada – u suradnji s Mornaricom Talijanske Republike.

Sudjelovanje OS RH u operaciji potpore miru,,SEA GUARDIAN” u Sredozemlju: kao i do sada, i u narednom 2-godišnjem razdoblju predviđeno je upućivanje do 35 pripadnika OS RH i brod Hrvatske ratne mornarice.

Sudjelovanje OS RH u operaciji Europske unije ,,EUNAVFOR – ATALANTA”: do 25 pripadnika Oružanih snaga RH/HRM u 2025. i 2026. godini, uz mogućnost rotacije.

Sudjelovanje OS RH u operaciji Koalicijskih snaga,,INHERENT RESOLVE”: popunjavanje do tri stožerne pozicije u zapovjedništvu operacije u Kuvajtu i Iraku.

Sudjelovanje OS RH u operaciji Europske unije ,,EU NAVFOR MED IRINI”: do pet pripadnika OS RH, uz mogućnost rotacije.

Što se tiče operacija potpore miru Ujedinjenih naroda, jednoglasno je podržano sudjelovanje OS RH u operaciji UNIFIL (Libanon) – do 3 pripadnika OS RH, u operaciji MINURSO (Zapadna Sahara) – do 5 pripadnika, te u operaciji UNMOGIP (Indija i Pakistan) – do 9 pripadnika OS RH.

Sabor je također izglasao i odluku o o prelasku granice RH oružanih snaga država članica NATO i OS RH angažiranih u
okviru modela snaga NATO-a u 2025.  i 2026. godini, i to za one snage koje su u spremnosti u roku do 10 dana. Jednako tako je izglasana i slična odluka o prelasku granice RH za oružane  snage članica EU i RH angažiranih u okviru Kapaciteta za brzo raspoređivanje Europske unije u 2025. i 2026. godini.

Konačno, kako je već praksa nekoliko godina, uz misije i operacije veže se i odluka o upućivanju pripadnika OS RH na dužnosti u NATO zapovjednoj strukturi, NATO strukturi snaga i drugim nacionalnim (multinacionalnim) zapovjedništvima u operacije i druge aktivnosti u inozemstvu pod vodstvom NATO-a. Tako se, prema odluci Sabora, u operacije i druge aktivnosti u inozemstvu pod vodstvom NATO-a može istodobno uputiti najviše 120 pripadnika OS RH.

Povratak iz “Sea Guardiana”

Doček RTOP “Dubrovnik” u luci Lora (Photo.HRM)

Inače, istovremeno dok se u Saboru glasalo o nastavku misija, u petak, 6. prosinca dolaskom raketne topovnjače RTOP-42 “Dubrovnik” u luku Lora u Splitu završilo je sudjelovanje 10. hrvatskog kontingenta u NATO vođenoj operaciji “Sea Guardian”. U prilog doprinosu Republike Hrvatske savezničkim naporima osiguranja zajedničke sigurnosti na moru, 10. hrvatski kontingent je u području srednjeg Mediterana od početka studenog ove godine sudjelovao u aktivnostima podupiranja borbe protiv terorizma, stvaranja cjelovite pomorske situacijske slike, identifikacije potencijalnih prijetnji, njihovog praćenja i otkrivanja te razmjene podataka. Zapovjednik raketne topovnjače RTOP-42 “Dubrovnik” je poručnik bojnog broda Dino Čobo, dok je u svojstvu zapovjednika 10. hrvatskog kontingenta, u čijem sastavu je bilo 33 pripadnika, bio kapetan korvete Silvijo Bosančić. On je tom prilikom rekao kako je “u protekla četiri tjedna i nakon prevaljenih 4,500 NM raketna topovnjača “Dubrovnik” i pripadnici kontingenta uspješno su ostvarili zadane ciljeve na području srednjeg Mediterana. Hrvatski mornari pod hrvatskim stijegom još jednom su dokazali da imaju zahtijevane sposobnosti izvršenja zadaća u NATO vođenim operacijama.”

U večernjim satima ponedjeljka 21. listopada Ministarstvo obrane RH priopćilo je o povratku hrvatskog časnika iz misije Ujedinjenih naroda UNIFIL u Libanonu. On se vratio nakon odrađenog jednogodinjeg mandata, u vrijeme radikalnog pogoršanja sigurnosne situacije u Libanonu radi vojnih aktivnosti susjednog Izraela. Dapače. radi aktualno loše tamošnje sigurnosne situacije, do daljnjeg je odgođeno i daljnje upućivanje pripadnika Oružanih snaga RH u operaciju UNIFIL.

Naravno, o svemu tome se nije moglo čuti ni riječ na današnjoj sjednici saborskog Odbora za obranu – iako je barem formalno na njoj bila satima raspravljana tematika mirovnih misija u inozemstvu. Sve se ondje koncentriralo na političko prepucavanje oko sudbine NATO aktivnosti za sigurnosnu i obučnu potporu Ukrajini (NSATU) – dok je u jednom trenutku samo stavljeno na glasanje i preostalih 12 misija o kojima se tražilo mišljenje Odbora za obranu (i koje nisu bile sporne ni Vrhovnom zapovjedniku Zoranu Milanoviću). Bez ikakve rasprave o sadržaju pojedinih odluka, o njima se glasalo – u pravilu s 11 glasova “ZA” i jednim suzdržanim glasom zastupnika Josipa Jurčevića, kojeg je navodno smetalo takvo skraćeno postupanje.

Misija UNIFIL u Libanonu

U misiji Ujedinjenih naroda UNIFIL (United Nations Interim Force in Lebanon) Republika Hrvatska sudjeluje od srpnja 2007. godine – u pravilu s dopuštenih do tri pripadnika OS RH, dok se ondje zapravo redovito šalje samo jednog časnika kao osobu za vezu u zapovjedništvu misije.

Riječ je o misiji koja u siromašnom te politički radikalno podijeljenom Libanonu traje od ožujka 1978. godine, kada je krenula s verificiranjem izraelskog povlačenja s libanonskog teritorija, uz nastojanja za potporu lokalnim vlastima. Među ostalim, ta misija danas brine i o održavanju mira (što je posljednjih tjedana postalo posebno teško), o humanitarnoj pomoći lokalnom stanovništvu (čije potrebe stalno rastu u okolnostima privrednog zaostajanja te ponovnog oživljavanja izraleskih napada), ali i osiguravanjem povratka raseljenih osoba – što je također krenulo nizbrdo masovnih bijegom stanovništva iz dijelova države pod učestalim izraelskim vojnim djelovanjima.

Naravno, nije tu mnogo pomogla ni činjenica da u Libanonu ozbiljnu političku ulogu igra stranka Hezbollah, koju mnogi međunarodni akteri smatraju terorističkom organizacijom – dok je njihovo političko i vojno solidariziranje s palestinskim Hamasom dovelo i do oživljavanja žestokih sukoba s Izraelom, vojnom velesilom u neposrednom susjedstvu. Sve se to posebno odražava i na samu UN misiju UNIFIL koja je koncentrirana na crtu razdvajanja između Libanona i Izraela. Zadnjih su tjedana pripadnici UNIFIL-a bili i neposredno izloženi izraelskim napadima – o čemu se na Odboru za obranu Hrvatskog sabora nije našlo vremena raspravljati. Dapače, usprkos ranjavanju barem pet pripadnika ove UN misije  tijekom 10. i 11. listopada – u obrazloženju Vlade RH ipak mirno stoji da “pripadnici u operaciji UNIFIL nisu izravno izloženi ugrozi, a sve aktivnosti provode se redovito u skladu sa sigurnosnom situacijom i planovima zapovjedništva operacije u području odgovornosti” – dok je UN tek 15. listopada objavio odluku da se ipak ostane na terenu u Libanonu.

Dakle, bez obzira na tamošnje stanje stvari Vlada RH i MORH nadalje predlažu nastavak hrvatskog djelovanja u misiji UNIFIL – s ovlaštenjem za uputu do tri pripadnika OS RH u 2025. i 2026. godini – iako se baš danas iz Ministarstva obrane čulo da stvarnog upućivanja onamo neće biti do daljnjega “zbog aktualne sigurnosne situacije“.

Zadnjih mjeseci svjedoci smo intenzivnog razaranja Ukrajine. Rusko djelovanje po gradovima daleko od bojišnice i razaranje energetskih kapaciteta bez sumnje je ratni zločin. Jednog dana političari s naknadnom pameti mogli bi konačno zaključiti da je ovo svjetski rat ili u najmanju ruku euroazijski. Veliki broj zemalja je uključen izravno ili posredno, a i površna analiza pokazuje kako se radi o sukobu totalitarnih režima s jedne i donekle demokratsko-liberalnih s druge strane. Jedni se bore za imperijalnu dominaciju, a drugi za širenje svog utjecaja ili bar održavanje zatečenog stanja. Naravno da su agresor i njegovi podupiratelji nedemokratske države. Ima i onih koji „mute vodu“ i otežavaju zajedništvo EU. Ne treba se zavaravati jer na personalnoj razini ima takvih i kod nas. Neki znaju, neki ne znaju što rade, a ima i onih koji vješto igraju za vlastitu korist što se često podudara s interesima agresora. Uništavanje elektroenergetskih kapaciteta nakon nedostupnosti plina i nafte, moguće i ugljena, uz nerazumna odricanja od nuklearne energije u proizvodnji električne, izravno utječe na svekoliko stanje u Europi. Naravno da demokratski svijet mora pomoći žrtvi, a to je u ovom slučaju – bez ikakve sumnje – Ukrajina, te se svim sredstvima, pa i snagama, treba suprotstaviti agresoru. Nažalost, naši dični političari i neki samoproglašeni vojni analitičari kao guske u magli ne vide koja nam opasnost prijeti. Oni, eto, misle da s funkcijom dolazi pamet, znanje i mudrost pa samouvjereno pričaju i o stvarima o kojima pojma nemaju.

Mi u ovome ratu jednostavno ne možemo istovremeno biti i neutralni, te punopravna članica EU i NATO-a. Imamo i neku vrijednu opremu koju bi mogli u dogovoru sa saveznicima ustupiti Ukrajini. Za dio te opreme trebala bi obuka, a za veći dio baš i ne. Ovo je prilika u kojoj Hrvatska mora biti na pravoj strani, a to sigurno nije u raljama rusko-srpskog svijeta. Oni koji izjavljuju kako to nije naš rat izgleda kako iz povijesti nisu ništa naučili. U ovakvim, povijesno izazovnim vremenima nismo mi, a ni mnogi narodi u mogućnosti birati ili ne birati rat. Rat je izabrao nas, Europu, a moguće i svijet. Istina, najbolje bi bilo kada bi probleme sa svojim predsjednikom riješili građani Rusije. Sasvim je nakaradno tvrditi kako Putin ne smije izgubiti, čak da mora pobijediti. Imaju li ti veliki geopolitičari i geostratezi viziju što bi se dogodilo kad bi Rusija stvarno pobijedila i pokorila Ukrajinu?! Ukrajinski bi narod sigurno doživio teror nezapamćenih razmjera s ciljem zatiranja svakog nacionalnog osjećaja i njihovog pretvaranja u Ruse (ili pak, u najboljem slučaju, u „Maloruse“). Također bi to pobudilo i dodatne ruske aspiracije prema ostalim državama nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. Vidimo kako velikoruski nacionalisti Kazahstan označavaju kao sljedeću metu, a Moldovi te Gruziji je zadnja nada Ukrajina. Iz povijesti nam je jasno da Carstvo koje se širi ne zna stati. Gdje bi bio kraj? Možda na Cipru, a možda u Lisabonu? Vjerojatnije je kako kraja ne bi ni bilo. Kraj je izgledan jedino oko agresor bude poražen i nakon toga prođe ono što su prošli Njemačka i Japan.

Kod imperijalizma vrijeme nakon pobjede ili poraza je tek zastoj za pripremu novih osvajanja. Takva situacija je ostala i na ovim našim prostorima iako srpski hegemonizam nije pobijedio – ali nije ni izgubio. Teritorijalno se on nakon prelaska Save i Dunava 1918. godine – u ratovima 1990.-tih po prvi put proširio i preko Drine. Srpski nacionalisti, što javno što prikriveno, njeguju aspiracije na daljnja širenja, pa se i tu čeka nova prilika. Poruka iz Bijeljine, kako granice nisu trajna kategorija, ne doprinosi miru na ovim prostorima. Još samo čekamo da kažu kako ih misle promijeniti i što će im poslužiti kao povod. Neki koji i ne pripadaju tom civilizacijskom krugu bi im se pridružili za neke privilegije i ostvarenje svojih ambicija. Sjetimo se tko je bio glavni sponzor i  zagovornik Kneževine, a nakon toga i Kraljevine Srbije, a nije Rusija. Kada bi Rusija pobijedila, male su, skoro nikakve šanse za opstanak EU. Nakon toga, uz pomoć „majčice Rusije“ bez sumnje bi se rasplamsale velikosrpske ideje i evo nam ponovo rata i s njima, pa na sve strane i novih patnji.

Saborska rasprava o misiji EUMAM Ukraine

Gledajući prepucavanja između „narodnih tribuna“ moramo se zapitati jesmo li ih zaslužili? Pričaju o političkoj viziji „u ime dobrobiti hrvatskog naroda“, a svaki dan neka nova afera. Poznato je da najveću štetu čine oni koji nešto rade, misleći da znaju, a zapravo pojma nemaju. Neznanje i zadrtost nema veze ni s ljevicom ni s desnicom, pa vidimo kako i jedni i drugi u ime „dobrobiti hrvatskog naroda“ ne žele pomoći ukrajinskim narodu. Na taj način, možda i nesvjesno, pomažu Putinu i ruskim osvajačkim apetitima. Ne shvaćaju kako u ovoj situaciji ne biti na strani Ukrajine je svjesno ili nesvjesno pomaganje imperijalnoj Rusiji, a ne njenim građanima. Ovo jednostavno nije vrijeme lažne neutralnosti. Neodlučnost i nesloga su nas koštale u prošlosti, od Pacte convente do današnjih dana. Nažalost, uvijek nam je lakše okriviti druge nego priznati vlastite pogreške i iz njih nešto naučiti. Vrijeme je da konačno shvatimo kako su interesi pokretač promjena i na bolje i na gore. Sjetimo se saveza Hitlera i Staljina u podjeli Poljske, ili na našem području saveza s figom u džepu između NDH i Komunističke partije sve dok nije došlo do rata između Njemačke i SSSR. Je li se netko od samozvanih vizionara zapitao kakvi bi se savezi u slučaju kapitulacije Ukrajine mogli sklopiti protiv ne samo hrvatskih interesa, nego i protiv opstojnosti Hrvatske.

Bi li netko od naših susjeda poželio naše prostore? Ako bi im se ukazala prilika – a nju pouzdano nudi hrvatska slabost – bez sumnje bi. Neki bi more i priobalje, neki veći dio mora i kopna, a neki dio kopna i bar jednu veliku luku na moru, usput šaljući poruku i preko naizgled benignog navijačkog šala. Izgleda da ovi naši žive u nekom paralelnom svemiru pa misle ako se ne usprotive „majčici Rusiji“ možda će ih poštedjeti kao vazale a onda će oni opet biti na vrhu jer će taj po prirodi neposlušni i nepokorni hrvatski narod trebati „upristojiti“. Ovako nepametna retorika samo šteti hrvatskim interesima. Naravno, ovi što na sva zvona najavljuju obuku pripadnika ukrajinskih Oružanih snaga to čine i poradi vlastitih interesa, ulažući u vlastitu budućnost, kao i oni koji se protive, samo su adrese različite. Ne samo da je red, nego je i obveza ovakve stvari dogovoriti između nadležnih i tek nakon toga kukurijekati. Oružane snage i njihova uporaba s punim pravom i razlogom su ustavna kategorija, pa bi se Sabor, Predsjednik/Vrhovni zapovjednik i Vlada, morali ravnati prema Ustavu i zakonima u skladu s Ustavom. Ustav se nikako ne smije pogaziti. Ako postoji ustavna i/ili zakonska nepokrivenost konkretnog problema – i to se može riješiti u kratkom vremenu na legalan i legitiman način. Ne treba zaboraviti kako neke obveze proizlaze iz partnerstva NATO i Ukrajine, kao i  odluka EU o vojnoj pomoći Ukrajini.

Pokretač ovog rata, nažalost, ima zle ambicije. Čak ako sve i završi na naizgled prihvatljiv način, posijao je sjeme zla ne samo u Ukrajini i Europi, nego diljem svijeta. Jedno od žarišnih područja gdje bi mogao izbiti velike rat – a nije daleko od nas – je Bliski istok. Kao i neki drugi neprincipijelni savezi, savez Rusije s Iranom sigurno nije iz velike ljubavi, to je apsolutno savez iz interesa. Mišljenja kako su dronovi i balističke rakete zamijenjene za ratne zrakoplove naizgled se čine mogućim, znajući koliki je doseg spominjanog Su-35s i  njemu raspoloživog naoružanja. Kako se to odražava na sigurnost Izraela? Sigurno, nakon ovog i ovakvog saveza koji se sklapa u ratu, mlakog odgovora međunarodne zajednice i dijametralno suprotnih ciljeva nekih najvažnijih država u Vijeću sigurnosti UN, Iran nikad nije bio bliže atomskom oružju. Također, vjerojatnim ili bar djelomičnim povlačenjem Rusije iz Sirije zbog rata u Ukrajini otvara se i ondje prostor za značajniji angažman Irana, Turske i nekih drugih, što će dodatno ugroziti državu Izrael i svjetski mir. Rat u Ukrajini daje dodatni impuls za zaoštravanja odnosa u indijsko-pacifičkom prostoru, poglavito u Južnom kineskom moru oko Tajvana, te na Korejskom poluotoku. Namjerno se destabiliziraju i Afrika, Južna Amerika, te pacifički i arktički prostor.

Republika Hrvatska je članica NATO i EU pa se tako treba i ponašati. Nije moguće da – kao neki u susjedstvu – istovremeno sjedimo na više stolica, posebno kad se te stolice sve više razmiču. Valjda se povijest ne ponavlja u obliku Mačekovog čekanja i hrvatske šutnje, u državi koja se raspade natopljena krvlju najboljih kćeri i sinova hrvatskog naroda i građana Republike Hrvatske. U ime njih i uspomena na njih, opametite se i bar jednom učinite dobru stvar prema budućnosti svog i u ovom slučaju ukrajinskog naroda koji pati pod čizmom silnika. Nemojte svoje egoistične porive stavljati ispred humanosti i interesa vlastitog naroda!

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini

Već je postalo uobičajeno da Vlada u listopadu utvrđuje prijedlog međunarodnih misija u kojima će OS RH sudjelovati narednih godinu-dvije. To je jučer napravila i Plenkovićeva Vlada na svojoj 82. sjednici, prihvativši prijedloge Ministarstva obrane o angažmanu OS RH u 6 misija i operacije, te prijedloge o upućivanju pripadnika OS RH na dužnosti u NATO strukture. Najveća je novina po pitanju NATO ojačane Prednje prisutnosti (eFP) da će 2023. u Poljsku biti otposlana bitnica PzH 2000 umjesto do sada vrlo aktivne i atraktivne bitnice višecijevnih lansera Vulkan, te da se za koji mjesec OS RH ponovno vraćaju u Litvu. No o svemu ovome izvijestio je javnost ministar obrane Mario Banožić.

„Oružane snage Republike Hrvatske imaju dugu tradiciju sudjelovanja u međunarodnim operacijama i misijama još od 1999. godine kada su naši prip… prvi pripadnici upućeni u mirovinu…u mirovnu misiju Ujedinjenih naroda u Siera Lion. Trenutačno… Trenutačno Hrvatska vojska sudjeluje u 7 operacija potpore miru, jednoj NATO misiji, 2 NATO aktivnosti, s ukupno 248 pripadnika. Pred nama se danas nalaze nacrti prijedloga odluka o sudjelovanju Oružanih snaga Republike Hrvatske u operacijama, misijama i aktivnostima u inozemstvu u 2022. i 2023. godini. U sklopu aktivnosti ojačane Prednje prisutnosti NATO-a u okviru borbene skupine pod vodstvom SAD-a u Republiku Poljsku u 2022. godini predlaže se upućivanje do 90 pripadnika, bitnica samohodnih višecjevnih lansera raketa, kao i do 90 pripadnika uz mogućnost rotacije u 2023. godini s novom sposobnošću, bitnicom Panzerhaubitze 2000. Sudjelovanjem u ovoj aktivnosti dodatno razvijamo sposobnosti te podižemo interoperabilnost sa snagama drugih država članica, što izravno pridonosi jačanju i odvraćanju kolektivne obrane NATO-a“,

rekao je Banožić, ne ulazeći dublje u razloge zamjene naoružanja u NATO aktivnosti u Poljskoj. Sljedeća je na red došla Litva, koja također nije nepoznanica za hrvatske Oružane snage.

„Predlaže se sudjelovanje do 200 pripadnika Oružanih snaga u sklopu borbene skupine pod vodstvom Savezne Republike Njemačke u 2023. godini u Litvu. Dakle, pješačka mehanizirana satnija. Inače, u Litvi smo sudjelovali 2017. i 2020. godine. Mehanizirana satnija u toj aktivnosti provela je ciklus obuke vježbi s bojevim gađanjem, čime je uspješno prezentirana hrvatska vojna oprema i naoružanje“,

kratko je iznio ministar Banožić. U Litvu, kao i do sada, ide pješačka mehanizirana satnija s BOV Patria.

Oko operacije „Sea Guardian“ nema nikakvih nepoznanica, pa je i tu Banožić bio kratak:

„Uspješnost operacije potpore miru ‘Sea Guardian’ ima izravni učinak na potencijalne sigurnosne prijetnje i održavanje sigurnog i stabilnog stanja u bližem području prostora Jadranskog mora, što izravno utječe na hrvatsko gospodarstvo i društveni razvoj. Predlaže se upućivanje u tu operaciju u Sredozemlju u 2022. i 2023. godini do 35 pripadnika brodom Hrvatske ratne mornarice“.

Tako će u „Sea Guardian“ tijekom naredne dvije godine otići po jedan brod HRM s timom za pregled broda, i to isključivo za preglede nevojnih brodova za koje pregled odobrava zapovjednik broda, u skladu s međunarodnim pravom. U ovu operaciju HRM uobičajeno šalje svoje raketne topovnjače, RTOP-41 „Vukovar“ i RTOP-42 „Dubrovnik“.

Angažman u operacijama u Kuvajtu i Iraku u hrvatskim je okvirima uvijek slabijeg intenziteta, što se vidi i iz obrazloženja ministra obrane:

„U operaciji koalicijskih snaga ‘Inherent Resolve’, u zapovjedništvo operacije u Kuvajtu i Iraku, u 2022. i 2023. godini predlaže se upućivanje do 3 pripadnika uz mogućnost rotacije. Sudjelovanjem u toj operaciji pridonijet ćemo naporima međunarodne zajednice u borbi protiv terorističkih organizacija. U misiji potpore mira NATO misije u Iraku u 2022. i 2023. godini predlaže se upućivanje do 10 pripadnika Hrvatske vojske uz mogućnost rotacije. Ustrojavanje NATO neborbene misije u Iraku podržava ulogu NATO-a u potpori u razvoju sustava vojne izobrazbe, te u reformi iračkoga sigurnosnog sektora“.

Tijekom ove godine OS RH sudjeluju u operaciji „Inherent Resolve“ s jednim stožernim časnikom koji popunjava poziciju stožernog časnika za planiranje razine bojnika u Odjelu za buduće operacije, s rotacijama u trajanju do sedam mjeseci i mjestom rasporeda u Zapovjedništvu u Kuvajtu (točnije, u kampu ARIFJAN). Što se tiče misije NMI, odnosno „NATO Mission Iraq“, tu se za Hrvatsku ništa ne mijenja od 2019. godine, kada je bilo odlučeno o hrvatskom angažmanu u ovoj misiji, i to s najviše 10 pripadnika OS RH, uz mogućnost rotacije. S proširenjem aktivnosti u ovoj NATO misiji, usvojenim na sastanku ministara obrane NATO-članica u veljači ove godine, Republika Hrvatska je kroz NATO sustav generiranja snaga dobila potvrdu i odgovornost za popunu sedam pozicija, od čega jednu brigadirsku i to savjetnika na razini Ministarstva obrane Iraka. Hrvatski časnici i dočasnici u NATO-ovoj misiji u Iraku obavljaju dužnosti savjetnika, obučavatelja i mentora, te stožerne i potporne dužnosti.

Za razliku od NATO-vih operacija na Mediteranu, one Europske unije manje su popularne, pa Hrvatska u „EU NAVFOR MED IRINI“, koja se odvija u otvorenom moru ispred Libije, sudjeluje tek simbolično, s maksimalno 3 pripadnika OS RH, što je potvrdio i Banožić na sjednici Vlade:

„Uzimajući u obzir strateške nacionalne i vanjskopolitičke ciljeve Republike Hrvatske, ciljeve Zajedničke sigurne i obrambene politike Europske unije, predlaže se nastavak sudjelovanja u operaciji ‘EU NAVFOR MED IRINI’ u 2022. i 2023. godini upućivanjem do 3 pripadnika uz mogućnost rotacije. Misije koje provodi Europa unija u okviru Zajedničke sigurnosne i obrambene politike aktivno doprinose jačanju stabilnosti i sigurnosti Europe, te obuhvaćaju širi spektar aktivnosti“.

Financijska sredstva za angažmane u misijama, operacijama i aktivnostima su osigurana u državnom proračunu na razdjelu Ministarstva obrane, a po relativno novoj praksi i u duhu opće netransparentnosti, Sabor će o sudjelovanju OS RH u svim tim operacijama potpore miru biti izviješten tek kroz inače štura Godišnja izvješća o obrani.

Rad u NATO strukturama

Kao i pri obrazlaganju misija i operacija, ministar obrane bio je jednako kratak i pri obrazlaganju „Prijedloga odluke o upućivanju pripadnika OS RH na dužnosti u NATO zapovjednoj strukturi, NATO strukturi snaga i drugim nacionalnim (multinacionalnim) zapovjedništvima u operacije i druge aktivnosti u inozemstvu pod vodstvom NATO-a“. Tu je Banožić rekao tek par načelnih stvari:

„Ulaskom u NATO, Republika Hrvatska prihvatila je i obvezu sudjelovanja u radu zajedničkih tijela NATO-a. Pripadnici Oružanih snaga, upućeni na takve dužnosti, mogu biti upućeni u područje NATO operacija kao ojačavanje stožera i zapovjedništva do godinu dana. Stoga se predlaže da se naši pripadnici, koji su na dužnostima u NATO zapovjednoj strukturi i drugim nacionalnim zapovjedništvima, mogu u 2022. i 2023. po potrebi službe uputiti u operacije i druge aktivnosti u inozemstvu pod vodstvom NATO-a na zadaće koje su u okviru poslova koje obavljaju na tim dužnostima, te se može istovremeno uputiti najviše do 100 pripadnika“.

Stvari su ipak malo kompleksnije i zanimljivije, pa će tako Hrvatska od siječnja sljedeće godine opet popunjavati generalsku poziciju u Savezničkom zapovjedništvu združenih snaga u Napulju, Tu poziciju Hrvatska dijeli sa Slovenijom na 3-godišnjoj rotacijskoj osnovi, a osim generala, Hrvatska u Napulju ima obvezu popuniti još 18 pozicija. Uz to, a temeljem prilagodbe NATO zapovjedne strukture i podjele na dva strateška zapovjedništva, Hrvatskoj su pripale i dvije dodatne pozicije – po jedna u Središtu za kibernetičke operacije u Vrhovnom zapovjedništvu savezničkih snaga u Europi, te jedna u Logističkom zapovjedništvu u Ulmu (SR Njemačka).

U Savezničkom zapovjedništvu za operacije u Belgiji (uključujući i NATO stožer za specijalne operacije na toj lokaciji), zapovjedništvima združenih savezničkih snaga Brunssum i Napulj, zapovjedništvima grana, NATO bojni za komunikacijsko-informacijsku potporu, NATO Savezničkim snagama za zemaljski nadzor i Savezničkom zapovjedništvu za transformacije u SAD-u, Hrvatska ima 24 stožerne pozicije uz jednu generalsku poziciju na trogodišnjoj rotacijskoj osnovi, te 60 pripadnika Nacionalnog rasporedivog komunikacijskog modula.

U Multinacionalnom divizijskom zapovjedništvu za Srednju Europu, kojeg je Hrvatska osnovala zajedno s Mađarskom, Hrvatska sudjeluje s 15 pripadnika OS RH, uključujući i poziciju zapovjednika u prve tri godine (što trenutno obnaša general Denis Tretinjak), dok se sljedeće godine planira rasporediti još dodatnih 6 pripadnika. Istovremeno, u divizijskom zapovjedništvu Multinacionalne divizije sjeveroistok u Poljskoj RH od 2019. drži jednu poziciju na temelju rotacije svake tri godine.

U Savezničkom korpusu za brzo djelovanje u UK, te u Multinacionalnom korpusu sjeveroistok u Poljskoj Hrvatska sudjeluje s po jednim stožernim časnikom. Jednog časnika Hrvatska upućuje i u NATO središte izvrsnosti za planinsko ratovanje u Sloveniji, kao i po jednog stožernog časnika u NATO središte izvrsnosti vojne policije u Poljskoj, te u NATO Središte izvrsnosti za kooperativnu kibernetičku obranu, smješteno u Estoniji.

U odnosu na raniju Odluku o sudjelovanju pripadnika OS RH na dužnostima u NATO zapovjednoj strukturi, NATO strukturi snaga i drugim nacionalnim (multinacionalnim) zapovjedništvima u operacije i druge aktivnosti u inozemstvu pod vodstvom NATO-a  iz 2019. godine – kada se u ove aktivnosti moglo uputiti najviše 80 pripadnika OS RH – jučer usvojenim prijedlogom nove odluke Vlada je tu kvotu povećala na najviše 100 pripadnika.

Propao je dvadeset godina dug napor koji su predvodile Sjedinjene Američke Države ne bi li se Afganistan pretvorilo u stabilnu demokratsku državu. No kad dođemo do političkih implikacija ovog događanja za Europsku uniju, tu su posljedice još i teže. Naime, u danima od evakuacije zapadnih snaga iz Kabula, 27 zemalja članica i EU-institucije u Bruxellesu suočene su s ponižavajućom stvarnošću njihovog kolektivnog nedostatka vojnih sposobnosti, i one panično traže političke opcije od kojih neke izgledaju divlje nerealistično, ili pak žalosno nedovoljno. Nesposobnost održavanja kabulskog aerodroma funkcionalnim, i nastavka evakuacije, pa makar i samo nekoliko dana duže – a bez pomoći SAD – dovelo je do otrežnjujućeg zaključka: Europska unija ne može ni štititi, niti u inozemstvu projicirati svoj tzv. “europski način života”.

Za 21 EU državu – koliko ih je također i članica NATO saveza – ta spremnost da se jednostavno prati američke odluke po pitanju Afganistana, uključujući tu i tzv. “mirovni sporazum” s talibanima bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa (čak ponekad i usprkos vlastitim snažnim sumnjama i neslaganjima) sada je dovela do bolnih pitanja mogu li te saveznice uopće razmišljati, a kamoli djelovati, neovisno od Washingtona. Naravno da EU nedostatak “hard-power” sposobnosti nije ništa novoga, ali to je samo jedna od komponenti afganistanskoga debakla.

Strahovi od novog vala izbjeglica ponovno su neugodno istaknuli neuspjeh EU u razvoju djelotvorne politike azila i doveli su do panične navale nuđenja financijskih poticaja zemljama susjedima Afganistana, uključujući tu i povijesno ne baš prijateljske Vlade kakva je ona u Pakistanu, ne bi li svi oni na neki način obuzdali pritok migranata. Europskoj zbunjenosti dodaje na težini i neizbježno priznanje da su u Afganistanu sve one “soft-power” inicijative, koje EU smatra obilježjem svoje globalne diplomacije, kao što su poticanje obrazovanja te jačanje ljudskih prava za žene i djevojčice, gotovo sigurno na putu mrvljenja se pod nogama obnovljene talibanske teokratske vlasti.

“Ostatak Europe je zaista sada u prilično dubokoj depresiji“, kazao je Roland Freudenstein, direktor zadužen za politike pri Wilfried Martens Centru za europske studije, kućnom think-tanku Europske pučke stranke, koja sa desnoga centra dominira EU-vodstvom već desetljećima. On je objasnio da je tu mogući izuzetak tek Francuska, koja je 2014. okončala svoje vojne operacije u Afganistanu, te je s evakuacijom Afganistanaca koji su radili za tamošnje francusko veleposlanstvo i druge francuske organizacije započela još u svibnju, mjesecima prije SAD i ostalih NATO saveznica.  Freudenstein je rekao da ta raširena EU sumornost odražava potonule nade da je usprkos korupciji u redovima od Zapada poduprte afganistanske Vlade, te usprkos slabosti Afganistanskih sigurnosnih snaga, čitava misija ondje mogla nekako uspjeti. “Naravno, bilo je ljudi koji su na to sve upozoravali“, kazao je. “Bilo je ljudi koji nisu htjeli priznati sve ono što se jasno vidjelo. Bilo je ljudi koji su sami sebe zavaravali“.

Dok su neki vođe – uključujući i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona – govorili da iskustva u Afganistanu potvrđuju potrebu dubljih razgovora o europskoj “strateškoj autonomiji”, neovisni eksperti i analitičari smatraju da se diskusija koju zapravo treba voditi više tiče bazične strateške funkcionalnosti, posebno imajući u vidu dokaze da se Europa ne može sama braniti bude li u konfliktu suočena s vojnom silom kakva je Rusija ili Kina. Prošlotjedni sastanci EU-ministara obrane i vanjskih poslova bili su tek malo više od besciljnih sesija grupne terapije. Teškom mukom donesena suzdržana odluka ministara vanjskih poslova da postave nekakva mjerila za uvjetovanje suradnje s talibanima, kao i produljena nevoljkost ministara obrane da ozbiljnije ojačaju EU vojne sposobnosti, samo su dodala na jasnom osjećaju kako je Bruxelles disfunkcionalan i nemoćan, te kako je malo vjerojatno da će išta naučiti iz greški počinjenih u Afganistanu.

Riječi bez akcije

Viši dužnosnici širom kontinenta jasno osjećaju nuždu pričanja o Afganistanu iako pri tome imaju malo ili ništa za ponuditi u obliku konkretnih prijedloga – čemu je svjedočila i duga pisana objava Charlesa Michela, predsjednika Europskog vijeća. “Kao globalna ekonomska i demokratska snaga može li Europa biti zadovoljna sa situacijom u kojoj nije u mogućnosti osigurati bez tuđe pomoći sigurnost i evakuaciju svojih diplomata, svojim građana, i onih koji su joj pomagali pa su sada baš zbog toga izloženi prijetnjama?“, piše Charles Michel. “Koji još veliki geopolitički događaj trebamo da dovede Europu prema stremljenju za više autonomije u donošenju odluka i sposobnosti za djelovanja?“.

Michel je izjavio kako Europa mora reducirati svoju ovisnost o SAD, ali nije za to ponudio nikakvih konkretnih prijedloga, pišući tek: “Nužnost smanjivanja naše ovisnosti i jačanja naše strateške autonomije sve je više i jasnije vidljiva“. On je insistirao i da Europa mora odgovarati brzo – “Europa mora brzo donositi odluke povezane sa svojim strateškim interesima“, pa ipak je izrazio nevoljkost da se tema Afganistana nađe na dnevnome redu idućeg redovnog zakazanog summita EU čelnika u listopadu ove godine.

Čelnik vanjske politike EU, Josep Borrell, otišao je čak i koji korak dalje, kroz pružanje podrške, u uvodniku objavljenom u novinama New York Times, ideji stvaranja 5.000 pripadnika brojnih europskih “Snaga za inicijalni ulazak”. No u Bruxellesu ta je ideja dobila malo podrške, i Borrellov članak sveo se većinom na lamentiranje europskih neuspjeha u Afganistanu, kombinirano sa uspiranjem prsta prema SAD. “Na kraju, čitav tajming i sama priroda tog povlačenja bila je određena u Washingtonu“, pisao je Borrell. “Mi Europljani smo se našli – ne samo po pitanju evakuacije s kabulskog aerodroma, nego i puno šire – ovisnima o američkim odlukama“.

“To bi trebalo poslužiti kao poziv na buđenje svima onima kojima je stalo do atlantskog savezništva“, nastavio je Borrel. “Razumljivo je da SAD ne žele sve raditi same. Da bi postala sposobnija saveznica, Europa mora više investirati u svoje sigurnosne sposobnosti i razviti sposobnost razmišljanja i djelovanja u strateškim okvirima. Događaji u Afganistanu bili su potresni. Ali oni bi nas trebali voditi prema produbljavanju saveza s Amerikom, a ne prema podjelama. A da bi ojačala našu suradnju, i Europa ima tu mnogo toga za napraviti“. No, izgleda da se Europa samo povlači u defanzivni postav, a kada se radi o izbjeglicama njen jasan instinkt je da nekome nešto plati umjesto da se rješava problem.

Široko rasprostranjena nevoljkost mnogih glavnih gradova EU-članica da prime značajnije brojeve izbjeglica dovela je do dubokih internih podjela. U to isto vrijeme debata o azilu razotkrila je ružne, sebične motivacije koje su često podloga aktualnom insistiranju na korištenju “soft-power” alata kao što su humanitarna i razvojna pomoć. Ne bi li se zadržalo izbjeglice daleko od Europe, visoki dužnosnici su predložili kaskadu sredstava financijske pomoći – neki bi  to nazvali novcem za potplaćivanje – usmjerenim prema državama koje graniče s Afganistanom. Vlade koje bi se mogle okoristiti svim tim uključuju i Pakistan, državu koju vođe kao Charled Michel sada prihvaćaju kao partnera usprkos dokazima da je baš Islamabad dugo vremena podupirao baš talibansku borbu protiv Zapada.

Geopolitički test realnosti

Po pitanju širih ciljeva EU vanjske politike, implikacije ovih događaja su jednako otrežnjujuće. Ako dva desetljeća velikih vojnih i ekonomskih investicija u Afganistan nisu mogla stvoriti održiv okvir za demokraciju, ljudska prava i vladavinu zakona, izgleda kako ima malo šanse bitno umjerenijim pritiscima, poput ekonomskih sankcija, promijeniti stanje na terenu u Bjelorusiji, okupiranoj Ukrajini, Siriji ili Iranu, a kamoli slomiti autoritarne režime u Beijingu ili Moskvi.

Predsjednica EK Ursula von der Leyen koja je na svoju dužnost došla proklamirajući namjeru da vodi “geopolitičku Komisiju” sudjelovala je na izvanrednom sastanku vođa G7 zemalja koji je na temu Afganistana održan 24. kolovoza i na kojem se čulo ponude povećanja humanitarne pomoći. No ona u isto vrijeme nije rekla ništa, ili tek nešto malo, o situaciji u toj zemlji, osim što je osudila teroristički napad na kabulski aerodrom 26. kolovoza ove godine. Ministri vanjskih poslova EU koji sada nastoje dokučiti da li uopće – i ako da, kako – raditi s novim talibanskim vodstvom Afganistana, većinom su isti oni ministri vanjskih poslova koji su u travnju tijekom NATO sastanka izrazili slaganje s američkim vanjskoposlovnim tajnikom Antony Blinkenom po pitanju podrške odluci predsjednika Bidena o kompletnom povlačenju, iako se od mnogih tih saveznika potiho moglo čuti o bijesu zbog Bidenovog izostanka ikakvih suštinskih konzultacija s ostalim NATO igračima.

U okvirima NATO saveza bi raspad misije u Afganistanu mogao postati velikom mrljom na političkoj ostavštini glavnog tajnika Jensa Stoltenberga, koji sada ulazi u ono što se široko smatra njegovom zadnjom godinom na mjestu civilnog vođe ovoga Saveza. Stojeći kraj Blinkena u NATO središtu ovoga travnja, Stoltenberg je izjavio: “Danas smo zajedno odlučili o budućnosti naše prisutnosti u Afganistanu“. Stoltenberg je dugo tvrdio kako će bilo kakvo povlačenje biti uvjetovano nizom zahtjeva (“conditions-based”), ali na kraju svi ostali saveznici tek su se pokorili volji Washingtona iako su mnogi imali brojne zadrške oko Trumpovog dogovaranja s talibanima – iz kojeg je isključio afganistanskog predsjednika Ashrafa Ghanija, i u kojem je pristao na fiksni rok za povlačenje baš svih stranih trupa iz zemlje.

“Jasno je da se u aktualnoj političkoj debati baš tim istim ministrima vanjskih poslova prigovara da nisu ništa rekli na glas“, izjavio je Freudenstein. “To proizlazi iz domaćih debata unutar pojedinih zemalja članica, gdje su opozicije često optuživale vladajuće da se zavaravaju – to na primjer gledamo u Njemačkoj – pa sve do međunarodne debate na razini EU u kojoj se ministre vanjskih poslova i ministre obrane proziva jer nisu baš ničim proturječili Sjedinjenim Američkim Državama“.

* Ovaj je tekst autor David M. Herszenhorn objavio 6. rujna 2021. godine na internetskoj stranici portala Politico.eu (https://www.politico.eu/). Njegov original pod naslovom „For EU, Afghanistan is now a four-letter word“ dostupan je na internetskoj adresi: https://www.politico.eu/article/eu-afghanistan-military-capability-defense-nato/

Od ovoga tjedna hrvatski kontingent u NATO operaciji KFOR na Kosovu bitno je ojačan. Najprije je u nedjelju, 16. svibnja, na Kosovo stigla A-rotacija zračne sastavnice 35. hrvatskog kontingenta – nju čine pripadnici 194. eskadrile višenamjenskih helikoptera 91. krila HRZ-a i helikopter Mi-171Sh. U ponedjeljak (17. svibnja) je, pak, iz gospićke vojarne „9. gardijske brigade Vukovi“ put Kosova ispraćena Motorizirana satnija OS RH koja čini većinu 35. HRVCON-a u KFOR-u. Ova satnija broji 99 pripadnika (od čega je 10 žena) i na Kosovu će djelovati u sastavu multinacionalne bojne, zajedno s pripadnicima OS Austrije, Italije i Slovenije. Vodeća nacija je Italija.

“U području operacije provodit će zadaće održavanja sigurnog i stabilnog okružja, patrole nazočnosti i osiguranja značajnih objekata. Na temelju pokazanih rezultata preduputne obuke i provedenog ocjenjivanja, siguran sam da će svoju zadaću izvršiti u potpunosti. Svaka provedba zadaća u međunarodnom okružju, pa tako i ova zadaća, prilika je za stjecanje i razmjenu novih iskustava i sposobnosti, te od pripadnika satnije očekujem da po povratku iz operacije ta iskustva prenesu svojim kolegicama i kolegama čime će unaprijediti i povećati sposobnosti naših postrojbi za izvršenje dodijeljene im misije“,

rekao je na ispraćaju general Boris Šerić, zapovjednik HKoV-a. Zapovjednik motorizirane satnije je natporučnik Robert Kurevija, a osim ove postrojbe i pripadnika HRZ-a, ukupni 35. HRVCON čine i tim besposadnih sustava iz sastava Obavještajne pukovnije te logističko osoblje iz sastava Zapovjedništva za potporu. Na Kosovu će 35. HRVCON provesti narednih 6 mjeseci.

“Operacija nije jednostavna, složena je, zahtjevna, međutim uvjeren sam da su naši vojnici potpuno spremni za sve izazove koje ta operacija može pred njih postaviti. Nama je cilj da oni odrade svoju zadaću u skladu s mandatom operacije, i da nam se na kraju vrate živi i zdravi svojim obiteljima”,

izjavio je načelnik GS OS RH, admiral Robert Hranj.

Ovo je prvi puta da Hrvatska u NATO operaciju KFOR šalje znatniji broj vojnika, što je svojevrsna kompenzacija za lanjsko povlačenje iz NATO operacije u Afganistanu. Hrvatski sabor je u studenom prošle godine odobrio hrvatsko sudjelovanje u NATO operaciji na Kosovu s maksimalnim brojem do 150 vojnika, što Hrvatska ipak neće u potpunosti iskoristiti već, kao što je to uobičajeno, u operaciju šalje ipak nešto manji broj ljudi.

Bura u susjedstvu

No već i prije dolaska na Kosovo, iz Srbije su se čula negodovanja i žalopojke. Sve je počelo s posjetom hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana na Kosovo 6. svibnja, kada je s kosovskom kolegicom Donikom Gërvallom Schwarz prodiskutirao i status hrvatskih vojnika na Kosovu. Na press-konferenciji koja je uslijedila, Grlić Radman je najavio dolazak hrvatskih vojnika na Kosovo, te je potom i sam otišao u KFOR bazu “Film City” u Prištini kako bi obišao pripadnike 34. HRVCON-a i razgovarao sa zapovjednikom KFOR-a, generalom Francom Federicijem, koji je pohvalio doprinos hrvatskih vojnika i hrvatsku odluku o povećanju svog kontingenta s 40 na 150 pripadnika. “Republika Hrvatska nedavno je donijela odluku o povećanju svog vojnog kontingenta u sklopu mirovne operacije NATO-a na Kosovu. Operacija KFOR ima poseban značaj za Hrvatsku jer se nalazi u našem neposrednom susjedstvu, što može imati posebne implikacije na stabilnost cijele regije”, poručio je Grlić Radman iz Prištine. Već istoga dana javio se Aleksandar Vulin, sada srbijanski minister unutarnjih poslova, putem priopćenja tog Ministarstva. “Da li i koliko vojnika Hrvatska ili neka druga zemlja može imati u okviru KFOR-a odlučuje se u skladu s principima određenim Rezolucijom 1244 Vijeća sigurnosti UN, a ne dogovorom ‘braće po oružju’. Ne sumnjam da bi Radman volio da može rasporediti okupacijske snage na prostoru Srbije, ali za to će mu trebati mnogo više od onog što s Kurtijem (premijerom Kosova, op.a.) može smisliti”, poručio je putem priopćenja ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin, osvrčući se potom i na Radmanovu izjavu kako je Hrvatska protiv bilo kakvog prekrajanja granica: “Kada ministar države nastale razbijanjem SFRJ, a prije toga Kraljevine Jugoslavije, priča o nepovredivosti granica onda je jasno da se granice ne smiju mijenjati samo ako bi vodile ujedinjenju Srba. Licemjerje s kojima o nepovredivosti granica govore separatisti može se usporediti samo s onima koji traže da vikar ustaške vojske Alojzije Stepinac bude svetac zbog otpora ustašama. Ostaje još samo da nam se objasni zašto je moguće mijenjati granice 1941., 1991., 2008. godine, a poslije toga nije, i kako je cijepanje Srbije doprinos miru, a ujedinjenje Srba prijetnja stabilnosti”.

Već sljedećeg dana, prilikom posjeta Crnoj Gori, Grlić Radman pokušao je odgovoriti Vulinu, ustvrdivši kako ne zna zašto bi itko sa strane bio pogođen najavom o povećanju broja vojnika u NATO operaciji. “Ta nekakva antihrvatska histerija koja se u zadnje vrijeme pojavljuje iz Srbije nažalost je nepotrebna. S druge strane se donose političke odluke, je li, koje narušavaju hrvatsko jedinstvo u hrvatskoj zajednici u Vojvodini, odnosno Srbiji, stvaranjem tzv. umjetnog jezika bunjevačkog, a znamo da su Bunjevci pod-etnička skupina hrvatskog naroda. (…) Možda je generator svih tih pitanja prikrivanje pasivnosti srbijanske strane da hrvatskoj manjini u Srbiji osigura ista prava koja srpska manjina ima u Hrvatskoj”, rekao je Grlić Radman u Podgorici. Tu se onda uključio i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. On je, obilazeći mobilne punktove za cijepljenje u Obrenovcu, nastavio na Vulinovom tragu: “Mi, naravno, želimo sa svima u okruženju, posebno s Hrvatskom, korektne odnose. Te izjave nisu izraz poštovanja prema Srbiji, pokušat ću da budem blag. Kada to kažete, ne možete da se pravite da ne znate da mi to smatramo svojim teritorijem, da tamo ima Srba koji pamte tragična stradanja”. Pitao se Vučić i zašto je nekom potrebno da sudjeluje, umjesto da odbije ponudu KFOR-a: “I sad vas ja pitam – zašto je to nekome bilo potrebno da se uopće hvali na takav način?! Zašto je nekome bilo potrebno da u tome sudjeluje? Bilo im je lakše da kažu – i ukoliko su dobili poziv KFOR-a, odnosno NATO-a – da kažu: ‘Nemojte nas, dobro je za regiju da mi u tome ne sudjelujemo’. Nažalost, oni su namjerno i s namjerom donijeli takvu odluku, pokušavajući dodatno poniziti Srbiju. Dobro, primili  smo poruku, razumjeli smo”, rekao je Vučić u petak, 7. svibnja, poručivši Srbima na Kosovu da neće biti novih “Oluja”: “Svi oni koji misle da će biti novih ‘Oluja’ i novog pogroma, i novog protjerivanja našeg življa – moja poruka im je, i moja poruka srpskom narodu na Kosovu i Metohiji je da se to neće dogoditi. A kad ja to kažem da se to neće dogoditi, to znači garanciju da se to neće dogoditi”.

Diskusiji se 8. svibnja pridružio i hrvatski predsjednik Zoran Milanović – on je te subote iz Đakova, gdje je boravio povodom Dana grada, poručio: “Nije to nikakva provokacija Srbije. Srpske vlasti ne znaju kako da se izvuku iz te klopke u koju su sami upali prije 30 godina s Miloševićevim orgijanjem po Kosovu, koji je izazvao rat u Jugoslaviji, i ne znaju kako izaći iz toga. To je kao rad nedjeljom, ne, konstantno manipuliraju s tim. Ali rad nedjeljom je jedna benigna tema, a pitanje neovisnosti i položaja albanskog naroda je tema koja je dovela do rata i to nekoliko ratova”. Milanović je podsjetio da su OS RH na Kosovu već godinama, te da je prisutnost povećana nakon što su hrvatski vojnici napustili Afganistan. “Ja sam već potpisao tu zapovijed, ali sad da sam znao da ih to toliko smeta, možda bismo razgovarali, bez ruganja”, rekao je Milanović, dodavši da nije mislio da će “ljude u Beogradu, konkretno Vučića”, smetati povećana prisutnost hrvatskih vojnika na Kosovu, ali i da je reakcija srbijanskih dužnosnika “način da svoje birače drže u tenziji jednog nezavršenog rata, što rade već 30 godina”. “Hrvatski vojnici su prije svega tu da štite Hrvatsku. To im je glavna i jedina osnovna zadaća, a ovi drugi oblici suradnje su dobrodošli”, zaključio je Vrhovni zapovjednik OS RH.

No, NATO ustrajava

I taman kada se činilo da se ta tema pomalo smiruje, 13. svibnja ponovno se oglasio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić: “Srbija je iz obavještajnih izvora dobila informaciju da će jedna od velikih sila uskoro krenuti u službeno traženje povlačenja snaga KFOR-a i UNMIK-a s Kosova”, rekao je srbijanski predsjednik, tvrdeći da su u pitanju obavještajni podaci iz službenih izvora. Neobična je ta Vučićeva tvrdnja, uzme li se u obzir da pojedine zemlje, poput npr. Hrvatske i Sjeverne Makedonije, jačaju svoju prisutnost na Kosovu. No to je, čini se, bila tek Vučićeva uvertira za sastanak s glavnim tajnikom NATO-a Jensom Stoltenbergom. Vučić je u Bruxelles otišao u ponedjeljak, 17. svibnja, nakon sastanka inicijative Brdo Brijuni. U NATO priopćenju nakon susreta Vučić-Stoltenberg stoji da su glavne teme bile suradnja između NATO-a i Srbije, uloga Saveza u održavanju stabilnosti na Zapadnom Balkanu, te sigurnosni trendovi u regiji. U izjavama nakon sastanka, Jens Stoltenberg jasno je naglasio kako NATO u potpunosti podržava normalizaciju odnosa između Beograda i Prištine, ali i da “KFOR osigurava stabilno i sigurno okruženje, i garantira slobodu kretanja kao dobrobit za sve zajednica na Kosovu, temeljem mandata koji mu je povjerilo Vijeće sigurnosti UN-a. NATO saveznici čvrsto su predani KFOR-u i njegovoj važnoj misiji”, naglasio je Stoltenberg.

Na izričito pitanje novinarke Pink TV-a o povlačenju KFOR-a s Kosova, Stoltenberg je naglasio kako “nema promjene u planovima, ni promjene u našoj predanosti KFOR-u.” Tu se i Vučić poklopio ušima: “Sve što je do sada napravljeno pod mandatom UN-a, a radile su NATO snage, naša je strana u velikoj mjeri podržala i nadamo se da će tako i ostati. I to je bilo, nadam se, samo moje neshvaćanje nekih službenih glasina, ali riječi Glavnog tajnika uvjerile su i mene i cijelu moju delegaciju da smo na dobrom putu i da imamo dobre mogućnosti u očuvanju spokoja i stabilnosti cijele regije”. Na red je potom došlo i pitanje o Hrvatskoj – novinarku Tanjuga zanimalo je da li je istina da je tendencija KFOR-a povećati broj vojnika koji dolaze iz NATO-članica smještenih u susjedstvu Srbije, te kako Glavni tajnik gleda na reakcije na hrvatsku najavu ojačanja snaga na Kosovu. Prvi je odgovorio Vučić, rekavši kako je upravo to bila tema na kojoj je on stvarno insistirao u razgovoru s “dragim Jensom”, koji mu je dao “sjajna objašnjenja i sjajne odgovore”. Podsjetivši da s vremena na vrijeme varira broj snaga kojima pojedini saveznici sudjeluju u operaciji KFOR, i to isključivo temeljem UN-ove Rezolucije 1244 Stoltenberg je naglasio: “Pozdravljam, naravno, i doprinos našeg NATO-saveznika, Hrvatske. I opet, oni djeluju pod potpuno istim mandatom, istim okvirom kao i sve ostale NATO snage i partnerske snage koje su dio KFOR-a. Dopustite mi, također, da dodam da se o bilo kojoj promjeni zadaća KFOR-a, o bilo kojoj promjeni okvira, moraju konsenzusom dogovoriti svih 30 saveznika. Dakle, pozdravljam opredjeljenje saveznika iz NATO-a da osiguraju snage i da nastave podržavati KFOR, uključujući slanje svojih vojnika u našu operaciju”.

Tako se, kao i puno puta do sada, pokazalo da Aleksandar Vučić za domaće potrebe izigrava pitbula, dok je vani potpuno druga priča. Hrvatsko jačanje angažmana na Kosovu iskorišteno je za jačanje dojma u Srbiji kako se, eto, Kosovo nikada neće zaboraviti i predati van matice Srbije, da bi se onda u sjedištu NATO-a hvalila srpska suradnja sa Savezom kroz Partnerstvo za mir, te postignuća srpske Vlade po pitanju financija i gospodarstva. Nije nezamijećen ostao ni poziv Stoltenbergu da posjeti Srbiju. S druge strane, Hrvatska je na Kosovu prisutna već gotovo 13 godina, tijekom kojih stvarno nije došlo do “destabilizacije Srbije i regiona”. Iako bi se štošta dalo primijetiti toj NATO-operaciji, činjenica je da ni Hrvatska na Kosovu ne djeluje samostalno ili samovoljno, niti je sam KFOR zamišljen za krojenje nekih novih granica.

Od danas, 22. ožujka 2021. godine, Europska unija raspolaže novim financijskim instrumentom kojim će pokrivati troškove svojih aktivnosti u inozemstvu, kad god one imaju vojne ili obrambene implikacije prema odredbama Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (CFSP). Vijeće EU je danas usvojilo odluku kojom se uspostavlja “Europski instrument mirovne pomoći” poznat i kao Fond EU za međunarodne mirovne operacije (European Peace Facility – EPF), izvanproračunski fond vrijedan oko 5 milijardi eura za period od 2021. do 2027. godine i popunjavan doprinosima zemalja EU članica. Ta nova struktura postaje operativnom danas, na dan svog usvajanja, a njen operativni dio će i nadalje biti pod okriljem Vijeća EU.

Konačan cilj EPF je unapređivanje sposobnosti EU da sprečava sukobe, čuva mir i jača međunarodnu stabilnost i sigurnost. On će to postizati kroz omogućavanje Europskoj uniji da bolje pomaže partnerskim državama – bilo putem (1) pokrivanja troškova EU mirovnih operacija širom svijeta koje se do sada financiralo Mehanizmom ATHENA (kao EUTM Mali, EUTM Central African Republic, operacija ATALANTA u Somaliji), (2) pokrivanjem troškova zajedničkih aktivnosti vojne ili obrambene prirode u podršci ciljevima Zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU (kao što su bile misije pod vodstvom partnera u okviru “Afričkog instrumenta za mir”), te kao posebno bitno – (3) kroz “izvanproračunsku” EU pomoć tim državama partnerima širom svijeta da jačaju svoje vlastite oružane snage infrastrukturom, opremom ili vojno-tehničkom pomoći (ne bi li one same onda bolje čuvale mir i sigurnost na svojim prostorima). Upravo je ovo zadnje velika novina koja bi mogla uvelike ojačati spektar međunarodnih djelovanja i utjecaja Europske unije.

“Trajni mir može biti izgrađivan samo kroz investiranje u međunarodnu stabilnost te sigurnost. Europska unija ima volje, a od danas i odgovarajuće financijske alate, da bi to radila. EU fond za međunarodne mirovne operacije omogućit će nam da osjetno pomognemo našim partnerskim državama u odgovoru na zajedničke sigurnosne izazove“, kazao je o tome Augusto Santos Silva, ministar vanjskih poslova Portugalske Republike, trenutne zemlje-predsjedateljice Vijećem EU.

Ovaj fond će po prvi puta omogućiti Europskoj uniji da aktivnosti misija te operacija iz okvira svoje Zajedničke sigurnosne i obrambene politike (CSDP) nadopuni i mjerama raznolike potpore. Ove mjere mogu obuhvaćati opskrbu raznom opremom vojne ili obrambene namjene, te pomoć pri uspostavi kakve infrastrukture ili sustava pomoći – sve to bilo na zahtjev pojedine strane zemlje, ili regionalne, odnosno međunarodne organizacije. Takve mjere pomoći bit će uključene u širi okvir jasne i koherentne političke strategije, te praćene temeljitim procjenama rizika i mjerama osiguranja uspješnosti poduhvata. Time će u praksi biti okončane situacije da Europska unija, kao najveći svjetski pružatelj humanitarne i razvojne pomoći, ali ujedno i najveći održavatelj vojnih obučnih misija u inozemstvu, nije ujedno bila u stanju efikasno opremiti prijateljske snage koje se obučavalo, pa čak ponekad ni osigurati kvalitetnu opremu na kojoj bi se takva vojna obuka izvodila. Ovakve su praznine u ovlastima i sposobnostima posljednjih godina stvarale čisto posebnu vrstu neugodnih međunarodnih situacija – kao one u Srednjeafričkoj Republici od siječnja 2018. godine, kada se na opsežno i dugotrajno djelovanje EU vojne obučne misije EU Military Training Mission in Central African Republic (EUTM-RCA) nadovezala Ruska Federacija i svojim relativno skromnim izvozom vojnih roba ondje najednom stekla poprilični utjecaj na dotadašnjem EU polju rada.

Ovaj novi fond predstavlja dio sveobuhvatnog EU pristupa financiranju vanjskih aktivnosti Unije, koje smjeraju oblikovati koherentnu i sveobuhvatnu sigurnosnu politiku, te stvoriti njeno pozitivno nadopunjavanje s drugim EU politikama i instrumentima – kao što je to Instrument za susjedstvo, razvoj i međunarodnu suradnju (Neighbourhood, Development and International Cooperation Instrument, NDICI-Global Europe), posebno s obzirom na njegove dimenzije razvoja i izgradnje sposobnosti za sigurnost.

Put do novog alata za mirovne operacije

Europska unija je od 2004. godine svoja djelovanja u misijama te operacijama iz okvira Zajedničke sigurnosne i obrambene politike (CSDP) financirala kroz Mehanizam ATHENA. Postupak izlaska Ujedinjene Kraljevine iz Europske unije (BREXIT), započet nakon referenduma 23. lipnja 2016.godine, ali i promišljanja vezana uz Globalnu strategiju vanjske i sigurnosne politike EU (European Union Global Strategy for Foreign and Security Policy) usvojenu 28. lipnja 2016. godine, potaknula su reforme na ovome području. Jedna od ideja bila je i dotadašnje instrumente nadomjestiti Fondom EU za međunarodne mirovne operacije – koji bi proširio opseg priznatih zajedničkih troškova, omogućivši time brže raspoređivanje snaga, te bolju fleksibilnost EU odgovora na izazove terena i njegovu ojačanu predvidivost. Ovu novu strukturu javnosti je predstavila Federica Mogherini, tadašnja visoka predstavnica za vanjsku i sigurnosnu politiku EU, na konferenciji o budućnosti CSDP 13. prosinca 2017. godine. Ona je tada objasnila:

“Moramo se opremiti sredstvima i resursima za ostvarivanje naših novih zajedničkih ambicija na polju sigurnosti i obrane. Zajedno s Komisijom mi radimo na novom Višegodišnjem financijskom okviru – našim planovima potrošnje za idućih sedam godina Europske unije. U tom kontekstu želim predložiti kreiranje jednog novog ‘Europskog mirovnog instrumenta’ kojeg će zajedno financirati i voditi zemlje članice. To bi omogućilo da budemo bitno efikasniji u planiranju i raspoređivanju naših vojnih misija, ali i da podržavamo naše partnere u suočavanju sa zajedničkim sigurnosnim izazovima“.

Prvi konkretni prijedlog novog EU Fonda za međunarodne mirovne operacije prezentiran je javnosti u lipnju 2018. godine, i idućih je godina bio predmetom intenzivnih diskusija po pitanju njegove organizacijske forme, upravljanja i ciljeva – koje su tekle paralelno s raspravama o novom Višegodišnjem financijskom okviru EU. Pri tome se početkom ljeta 2018. planiralo u okvir EPF odvojiti ukupno oko 10,5 milijardi eura, kojima bi bili objedinjeni donedavno raštrkani izvanproračunski mehanizmi financiranja – koji nisu ni mogli biti u okviru EU proračuna radi svojih vojnih i obrambenih implikacija koje izrijekom iz EU proračuna isključuje članak 41(2) Ugovora o Europskoj uniji (TEU). No, nakon što je 17. prosinca 2020. bio donesen “Višegodišnji financijski okvir za razdoblje 2021. – 2027.”, kojim se utanačilo EU proračun od 1.074,3 milijardi eura u cijenama iz 2018. godine, samo dan kasnije je Vijeće EU postiglo sporazum i o uspostavi “Europskog instrumenta za mir”, odnosno spomenutog “EU Fonda za mirovne operacije” iz okvira Zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU.

Do danas se podrška Europske unije mogla pružati samo mirovnim operacijama pod vodstvom igrača iz Afrike – operacijama koje su vodile Afrička unija ili druge afričke regionalne organizacije. To je bilo provođeno kroz EU instrument zvan “Afrički instrument za mir” (African Peace Facility – AFP). Novi Fond EU za međunarodne mirovne operacije trebao bi nadići ova politička ograničenja i proširiti zemljopisni doseg djelovanja Europske unije, budući će EU biti sposobna doprinositi financiranju vojnih operacija potpore miru i programima pomoći partnerima bilo gdje širom svijeta. Od prvotno spominjanih oko 10,5 milijardi eura u ove svrhe između 2021. i 2027. godine, na kraju je za EPF završilo odvojeno oko 5 milijardi eura – što ipak predstavlja porast od oko 2 milijarde eura prema donedavno raspoloživim ukupnim zbrojenim sredstvima Afričkog instrumenta za mir i Mehanizma ATHENA.

* Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta „Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021“. Za sadržaj je isključivo odgovorna redakcija portala Obris.org i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.

Vlada je na jutrošnjoj 21. sjednici donijela niz odluka o sudjelovanju pripadnika OS RH u međunarodnim misijama i operacijama za 2021. i 2022. godinu. Kao što je već najavljeno, predloženo je značajno povećanje hrvatskog angažmana u NATO operaciji na Kosovu, a na popis aktivnosti uvrštena je i jedna nova – „Standing NATO Mine Countermeasures Group 2“. Obrazlagatelj ove objedinjene točke Vladinog dnevnog reda bio je ministar obrane Mario Banožić, koji je rekao:

„Sudjelovanje OS RH u operacijama potpore miru, misijama i drugim aktivnostima važan je instrument vanjske i sigurnosne politike Republike Hrvatske koji osigurava ispunjavanje nacionalnih interesa i vanjskopolitičkih prioriteta. To je jedna od triju misija Hrvatske vojske koja trenutno sudjeluje u 9 operacija, misija i aktivnosti s ukupno 142 pripadnika. Uzevši u obzir vanjskopolitičke prioritete, kao i iskazane potrebe na području misija, operacija i aktivnosti radi doprinosa međunarodnoj sigurnosti i ulozi odgovorne članice EU, NATO-a i Ujedinjenih naroda, predlaže se donošenje odluke o sudjelovanju OS RH uz mogućnost rotacija, i to u:

• operaciji potpore mira KFOR na Kosovu – prijedlog je da se u 2021./2022. godini može uputiti do 150 pripadnika uz korištenje do 2 helikoptera HRZ-a, povećanje bi se odnosilo na deklariranje lake pješačke satnije u sektoru ‘Zapad’;
• operacija potpore mira ‘Sea Guardian’ u Sredozemlju – predlaže se mogućnost upućivanja u ovu operaciju u 2021. godini do 35 pripadnika OS brodom HRM;
• aktivnosti ojačane prednje prisutnosti u Poljskoj – prijedlog je da se u 2021. godini može uputiti u ovu aktivnost do 90 pripadnika;
• aktivnost ‘Stalna NATO skupina protuminskih snaga 2’ – to je aktivnost mornaričkih snaga za saveznička protuminska djelovanja na moru, težišno angažirane na području Sredozemlja i Crnoga mora koji pridonosi razini sigurnosti na moru. To je prvo sudjelovanje Hrvatske vojske u ovoj aktivnosti i provelo bi se ustrojavanjem hrvatsko-talijanskog tima protuminskih ronitelja koji bi se nalazio na brodu Ratne mornarice Talijanske Republike. Predlaže se donošenje odluke o sudjelovanju u aktivnosti u 2021./2022. godini s do 5 pripadnika;
• operacija Europske unije EU NAVOR (umjesto NAVFOR, op.a.) Somalia ATALANTA – predlaže se mogućnost upućivanja u ovu operaciju 2021./2022. do 25 pripadnika;
• u operacije potpore miru UN-a predlaže se u 2021./2022. godini mogućnost upućivanja do 9 pripadnika u operaciju u Indiji i Pakistanu, u Zapadnu Saharu do 5 pripadnika, te u Libanon do 3 pripadnika.

Financijska sredstva za provedbu ovih odluka planirana su u Državnom proračunu RH za 2021. godinu i u projekcijama za 2022. godinu na razdjelu Ministarstva obrane“.

Vlada je jednoglasno uputila ovaj prijedlog prema Hrvatskom Saboru.

Neugodna novina

No ono što Banožić nije rekao je novost uvedena ove godine – Vlada, odnosno MORH, potiho su ukinuli podrobnije izvještavanje Hrvatskog sabora i nadležnog saborskog Odbora za obranu o sudjelovanju OS RH u međunarodnim misijama i operacijama. S ovogodišnjim odlukama o angažmanu OS RH uvedena je nova formulacija – „Izvješće o sudjelovanju Oružanih snaga Republike Hrvatske u operaciji  potpore miru biti će dio Godišnjeg izvješća o obrani koje Vlada Republike Hrvatske podnosi Hrvatskome saboru“. Time se od Odbora za obranu i Hrvatskog sabora traži odgovornost za slanje hrvatskih vojnika van granica Lijepe naše bez ikakve obveze nadležnog obrambenog resora da saborske zastupnike podrobnije obavijesti o rezultatima i posljedicama takve odluke. Nakon što se već godinama prakticiralo Saboru jednostavno ne dostavljati obvezna izvješća, na ovaj se način dodatno učvršćuje praksa gotovo potpune konspirativnosti po pitanju inozemnih aktivnosti OS RH. Dapače, provedba nacionalnih odluka o međunarodnim misijama, kao STVARNO BITNOM vanjskopolitičkom i vojnom alatu države – odluka koje se obično donose širokim političkim konsenzusom – kroz Godišnje izvješće dobiva isti status kao i pitanja ravnopravnosti spolova ili djelovanje Vojnog ordinarijata u OS RH. Ovime se i dodatno marginalizira nadležno saborsko tijelo, kao i sam Sabor, koji su već do sada davali odobrenja na sudjelovanje u misijama ili za pojedine velike vojne nabave tek kada je cijela stvar već odavno dogovorena, a zeleno svjetlo parlamenta je tek dosadna formalistička točka na i.

Jačanje snaga u KFOR-u na Kosovu

Ispraćaj 34. HRVCON-a za Kosovo (Photo: OSRH/F. Klen)

Za povlačenje OS RH iz Afganistana bila je najavljena kompenzacija u nekoj drugoj NATO misiji ili operaciji. Prošloga je mjeseca jasno rečeno da će se ojačati hrvatski angažman na Kosovu, u NATO operaciji KFOR, a ovakvo povećanje snaga MORH obrazlaže zahtjevom Savezničkog zapovjedništva za operacije. Naime, kako stoji u popratnom dokumentu ovog Vladinog prijedloga, „budući da je Zapovjedništvo operacije KFOR putem nadređenog Savezničkog zapovjedništva za operacije učestalo izvještavalo saveznice o potrebi odgovarajuće popune operacije KFOR, Republika Hrvatska predlaže povećati hrvatski kontingent u operaciji potpore miru KFOR s dosadašnjih 40 na 150 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske s do dva helikoptera Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva, uz mogućnost rotacije“. Glavni razlog ovakve hrvatske odluke je podrška naporima NATO saveza u održavanju sigurnosti na Kosovu i široj regiji: „sigurnosna situacija u Republici Kosovo, koja ovisi o narušenim međuetničkim odnosima, neregularnim migracijama te regrutiranju boraca tzv. Islamske Države i njihovu povratku, od iznimne je važnosti zbog izravnih posljedica na odnose država jugoistočne Europe i stabilnosti cijelog područja. Narušavanje sigurnosti u Republici Kosovo može imati implikacije i na hrvatsko gospodarstvo“. Trenutačno je u operaciji KFOR raspoređen 33. hrvatski kontingent s 38 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske i dva helikoptera Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva. Područja razmještaja su Priština, Ferizaj/Uroševac i kamp Villaggio pokraj Peći. U srijedu, 18. studenog, iz Zagreba je put Kosova ispraćen 34. hrvatski kontingent – za razliku od svojih ranijih kolega, 20 pripadnika 34. HRVCON-a krenulo je cestovnim putem prema Kosovu, preko Crne Gore i Albanije.

Koliko će koštati tri puta veći kontingent za Kosovo, Ministarstvo obrane i Vlada RH ne navode, već se pozivaju na uobičajenu frazu o tome da su „Financijska sredstva za provedbu ove Odluke osigurana su u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2020. godinu i projekcijama za 2021. i 2022. godinu i u okviru su limita određenih za Ministarstvo obrane Smjernicama za izradu državnog proračuna Republike Hrvatske za 2021. i projekcijama za 2022. i 2023.“. Ova namjerno mutna formulacija prati i odluke za sve ostale operacije, odnosno misije.

Operacije na Sredozemlju – „Sea Guardian“ i SNMCMG 2

Kod operacije „Sea Guardian“ ništa se ne mijenja – Hrvatska nastavlja svoje sudjelovanje u ovoj NATO operaciji s jednim brodom Hrvatske ratne mornarice i s timom za pregled isključivo nevojnih brodova koji odobrava zapovjednik broda. U ovoj operaciji bilo bi angažirano do 35 pripadnika OS RH iz sastava HRM s mogućnošću rotacije. Kako smo već pisali, u rujnu ove godine brod HRM-a RTOP-42 „Dubrovnik“ bio je i zapovjedni brod u ovoj sredozemnoj operaciji.

FGS RHEIN, zapovjedni brod SNMCMG2, 2018. posjetio je Split (Photo: HRM/M.Siriščević)

Od sljedeće godine OS RH bi trebale ući u novu NATO aktivnost – u onu pod okriljem „Stalne NATO skupine protuminskih snaga 2“, odnosno „Standing NATO Mine Countermeasure Group 2“ (SNMCMG 2), koja je inače sastavnica Snaga brzog odgovora. Kako je već ministar Banožić rekao, radi se o namjenski organiziranim mornaričkim snagama trenutačno raspoloživim za saveznička protuminska djelovanja na moru, i težišno angažiranima u području Sredozemlja i Crnog mora, u kojima bi Hrvatska doprinosila do 5 pripadnika HRM-a. Unutar plana angažiranja za 2021. i 2022. predviđeno je angažiranje na širem području Jadranskog mora (Otrantska vrata), Crnom moru, te središnjem dijelu Sredozemlja, unutar teritorijalnog mora država članica NATO-a. Kako piše u Vladinom obrazloženju, „sudjelovanje u ‘Stalnoj NATO skupini protuminskih snaga 2’ podrazumijeva provedbu zadaća neborbenih djelovanja s težištem na zajedničkom uvježbavanju i održavanju sposobnosti snaga te doprinos stvaranju cjelovite pomorske situacijske slike u realnom vremenu. Osim toga, ‘Stalna NATO skupina protuminskih snaga 2’  ostvaruje značajan doprinos vidljivosti Saveza kao primjer suradnje u svrhu ostvarivanja zajedničkih interesa u području pomorske sigurnosti“, a nije na odmet spomenuti ni da su visoki zahtjevi interoperabilnosti i kompatibilnosti za angažiranje mornaričkih snaga u Stalnim pomorskim snagama NATO-a dio ciljeva razvoja sposobnosti Hrvatske ratne mornarice. OS RH do sada nisu sudjelovale u operativnoj aktivnosti SNMCMG 2, ali je njihova dosadašnja suradnja bila uspješna i provodila se godinama zajedničkim uvježbavanjima tijekom posjeta „Stalne NATO skupine protuminskih snaga 2“ Republici Hrvatskoj i sudjelovanjem na NATO mornaričkim vježbama. O ustrojavanju kombiniranog hrvatsko-talijanskog tima protuminskih ronitelja, stacioniranog na brodu Talijanske Ratne mornarice sklopit će se poseban bilateralni sporazum između Hrvatske i Italije. Pri tome, s obzirom na kombiniranu prirodu ove aktivnosti, dug zapovjedni lanac od pripadnika OS RH do samih OS RH, i izuzetno široko određen prostor djelovanja, ovo je aktivnost za koju posebno brine smanjeno izvještavanje kako javnosti, tako i Hrvatskoga sabora.

eFP Poljska i ATALANTA – bez promjena

I sljedeće godine u NATO aktivnosti „ojačane Prednje prisutnosti“ (eFP) u Poljskoj Hrvatska namjerava sudjelovati s najviše 90 pripadnika OS RH, i to – kao i do sada – u multinacionalnoj borbenoj skupini pod vodstvom SAD-a. I nadalje će to biti bitnica samohodnih višecijevnih lansera raketa, koja je u Poljskoj protekle 3 godine bila vrlo zapažena.

S novim prijedlozima o angažmanu OS RH u NATO aktivnostima, Poljska i Kosovo će postati dvije zemlje s najvećim udjelom hrvatskih vojnika. U listopadu 2017. u sastavu prvoga hrvatskoga kontingenta u Poljsku je upućena bitnica samohodnih višecijevnih lansera raketa i 78 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske. Od listopada 2017. godine do listopada 2020. provedeno je ukupno šest rotacija, a trenutno je u Poljskoj raspoređen 6. HRVCON s 80 pripadnika OS RH.

Ništa novoga nema ni u hrvatskom sudjelovanju u EU operaciji NAVFOR ATALANTA u Somaliji. Hrvatska će se i sljedeće godine protiv piratstva u južnom Crvenom moru, Adenskom zaljevu i dijelu Indijskog oceana boriti s najviše 25 pripadnika OS RH (uz mogućnost rotacije), što opet znači i mogućnost upućivanja novog AVPD tima na neki od brodova iz sastava UN-ovog Svjetskog programa za hranu. Posljednji hrvatski AVPD tim vratio se iz operacije ATALANTA početkom studenog ove godine.  Uz to, časnici OS RH nekoliko su puta popunjavali pozicije na vojnim brodovima drugih zemalja te u logističkoj bazi u Džibutiju, kao i jednu poziciju u Operativnom zapovjedništvu operacije u španjolskoj Roti, i to modelom stalne šestomjesečne rotacije (što je tip djelovanja o kojem se opet zasebno ne izvještava Hrvatski sabor).

Operacije UN-a – čista simbolika

Donacija HRVCON-a u misiji UNMOGIP 2015. godine lokalnoj školi u Pakistanu (Photo: HR UNMOGIP Tim)

Kao i posljednje dvije, tako će i naredne dvije godine OS RH biti angažirane u operaciji UN-a u Indiji i Pakistanu (UNMOGIP), u Zapadnoj Sahari (MINURSO), te u Libanonu (UNIFIL), s ukupno 17 pripadnika OS RH. Iako su svojedobno UNMOGIP i UNIFIL bile operacije s dosta brojnim hrvatskim kontingentima, to je posljednjih godina opet svedeno na simbolični angažman do najviše 9, odnosno do 3 pripadnika OS RH, što će se nastaviti i 2021./2022. godine (uz mogućnost rotacije). Sudjelovanje OS RH u operaciji u Zapadnoj Sahari smanjilo se još i više – odlukom Vlade RH od 31. listopada 2018. u operaciju se moglo uputiti do osam pripadnika OS RH, dok je stvarno upućeno po sedam pripadnika u jednoj rotaciji. Od listopada 2019. u operaciji MINURSO sudjeluje šest pripadnika OS RH u svojstvu vojnih promatrača, a od rujna 2020. sudjeluje pet pripadnika po rotaciji. Potvrdi li Sabor Vladin današnji prijedlog, naredne dvije godine nastavit će se upućivati do 5 hrvatskih vojnika u Zapadnu Saharu. No razlog ovakvog smanjivanja ne leži u Hrvatskoj, nego u Ujedinjenim narodima – naime, tijekom 2019. godine došlo je do preustroja strukture snaga u operaciji MINURSO, čime je smanjen broj međunarodnih vojnih promatrača za 15 posto, a uslijedilo je i daljnje smanjenje proračuna operacije. To je opet dovelo do novog smanjenja broja međunarodnih vojnih promatrača za još 10 posto, što u 2020. predstavlja ukupno smanjenje za 25 posto. Budući da Hrvatska ne sudjeluje ni u jednoj drugoj misiji ili operaciji na afričkom kontinentu, nastavit će svoje simbolično sudjelovanje u UN-ovoj sve manjoj operaciji MINURSO.

Nakon izvršene četveromjesečne rotacije u NATO misiji „Resolute Support“, pripadnici Razmjestivog komunikacijskog modula (Deployable Communication Module – DCM) vratili su se iz Afganistana u večernjim satima utorka 25. kolovoza 2020. godine. Kako napominju iz Ministarstva obrane Republike Hrvatske, to sudjelovanje u misiji „Resolute Support“, upravo okončano „strateškim zračnim prijevozom“, bilo je za ovu postrojbu treće takvo djelovanje u Afganistanu ikada.

Tijekom sudjelovanja u misiji, tridesetak pripadnika Razmjestivog komunikacijskog modula (RMK) pružalo je komunikacijsko informatičku potporu postrojbama i zapovjedništvima NATO misije. Bili su bazirani u Kabulu, a zadaće održavanja, provjere i popravaka dijelova komunikacijsko informatičkih sustava izvršavali su i širom koalicijskih kampova u glavnom afganistanskom gradu te u koalicijskim kampovima sjevernog i zapadnog dijela Afganistana, unutar zona odgovornosti tamošnje NATO obučne misije (Training, Advise and Assist Command – TAAC ). odnosno njenog Zapovjedništva Sjever (TAAC-N) i Zapovjedništva Zapad (TAAC-W). Zapovjednik hrvatskog DCM-tima, satnik Mihovil Kranjčec, izrazio je zadovoljstvo uspješno izvršenim zadaćama u Afganistanu, istaknuvši kako su pripadnici ove godine djelovali u specifičnim uvjetima obzirom na uvedene mjere za borbu protiv pandemije virusa COVID-19.

Što je HRV DCM i kako radi?

Prezentacija planova DCM povodom otvaranja zgrade, 7. studenog 2017. godine

Tim Razmjestivog komunikacijskog modula dio je Satnije Razmjestivog komunikacijskog modula koja se nalazi u organskom sastavu Zapovjedništva za kibernetički prostor i pod operativnim zapovijedanjem NATO-a. Satnija je ustrojena u svibnju 2014. godine, a njena inicijalna individualna operativna sposobnost planirala se do kraja 2015. godine, kao jedan od preduvjeta za dostizanje pune operativne sposobnosti do kraja 2017. Sam ustroj Razmjestivog komunikacijskog modula propisala je NATO-ova CIS grupa, uz dopuštene male oscilacije. Prema njihovom standardu, DCM broji 56 djelatnika od kojih bi njih 55 trebalo biti dočasnika i jedan časnik. No, kao i većina drugih, i OS RH su se odlučile za pretvaranje mjesta zamjenika zapovjednika DCM-a iz dočasničke u časničku funkciju – tako da nacionalni HRV DCM broji dva časnika i 54 dočasnika. Od tih ukupno 56 pripadnika, njih 48 se popunjava iz roda veze, a ostale su pozicije logističke specijalnosti.

Početkom studenog 2017. na Plesu je svečano otvorena i namjenska zgrada za smještaj hrvatske sastavnice NATO grupe za komunikacijsko-informacijske sustave (NATO Communication and Information Systems Group – NCISG) na kojoj su radovi započeli u veljači 2016. godine, da bi bili dovršeni krajem rujna 2017. godine uz ukupan financijski trošak od oko 3.729.513 eura kojeg je u potpunosti snosio NATO. Za vrijeme izgradnje ovog objekta, OS RH su se obvezale urediti privremeni smještaj za potrebe DCM-a, koji je nakon prelaska postrojbe u novi objekt prešao u posjed HKoV-a. Uz ove početne troškove, MORH svake godine za troškove obučavanja i uvježbavanja te rada pripadnika HRV DCM-a u NATO-ovim operacijama navodno izdvaja do dva milijuna kuna (dakle, oko 20 milijuna HRK u deset godina) – dok se istodobno u desetogodišnjem razdoblju planiralo od NATO saveza ubrati više od 80 milijuna HRK na ime troškova njihova stacioniranja, opremanja, obučavanja, uvježbavanja i sudjelovanja u operacijama. Kako HRV DCM može služiti i za domaće komunikacijsko-informacijske potrebe (u vojnim vježbama, nacionalnim planskim aktivnostima ili u situacijama prirodnih katastrofa), time onda i novac NATO saveza predstavlja ujedno i doprinos izgradnji domaćih KIS operativnih sposobnosti.

Ispraćaj pripadnika DCM u Afganistan i Tursku u svibnju 2018. godine

Do sada se moglo čuti i o sudjelovanju ove specijalizirane hrvatske postrojbe pod NATO zapovjedništvom u NATO vježbama „Trident Jaguar 16“ u Turskoj, „Brilliant Jump 16“ u Poljskoj, „Steadfast Cobalt 17“ i „Steadfast Interest 17“ u Rumunjskoj. Nakon toga, od ukupno pedesetak pripadnika DCM-a, njih petnaest (jedan časnik i 14 dočasnika) je 18. svibnja 2018. godine bilo upućeno u misiju „Odlučna potpora“ („Resolute Support“) u Afganistanu – što je za ovu postrojbu bila ukupno druga takva misija – dok je ukupno sedam dočasnika tada bilo otposlano i u NATO aktivnost „NATO SUPPORT TO TURKEY“ (NS2T) u Republici Turskoj. Te iste 2018. godine bio je zabilježen i rad 25 pripadnika DCM na velikoj NATO vježbi „Trident Juncture 18“ u Norveškoj, gdje su oni od 30. rujna do 13. studenog 2018. godine koristili razmjestive komunikacijsko-informacijske sustave LINC-E2, te satelitske sustave TSGT L, koji su bili smješteni u gradu Rorosu. No, o čitavom tom njihovom djelovanju u inozemstvu može se u Godišnjem izvješću o obranu za 2018. godinu (zadnjem koje je javno dostupno) pročitati tek:

„Tijekom 2018. godine upućeni su pripadnici Razmjestivog komunikacijskog modula (Deployable Communications Module – DCM) u misiju Odlučna potpora u Islamsku Republiku Afganistan i u NATO-ovu aktivnost NATO Potpora Turskoj u Republici Turskoj. Hrvatski DCM jedan je od četiri nacionalna DCM-a u sklopu NATO-a. U NATO vježbi „Trident Juncture“, Republika Hrvatska je sudjelovala s pripadnicima DCM-a, a dodijeljena joj je važna uloga zapovjednika Združene logističke potporne skupine (Joint Logistics Support Group – JLSG)“.

Nažalost, kakvi su posljednjih godina standardi izvještavanja o aktivnostima OS RH u međunarodnim misijama, a u Afganistanu posebno, ove bi se tri rečenice moglo još i smatrati dobrim te opsežnim izviješćem – iako to nipošto nije tako. Tome dobro svjedoči i činjenica da, iako je aktualno okončano treće djelovanje hrvatskog DCM u Afganistanu izgleda bilo brojem angažiranih pripadnika bitno veće od onoga iz 2018. godine – točan broj ljudi koji su se jučer vratili nije objavljen.

Photo: OS RH