Modernizacija Vojske Srbije (VS) novom tehnikom prema do sada utrošenom novcu i planovima za iduću godinu prijeći će prag troškova od dvije milijarde eura. Nakon dugog niza sušnih godina za VS, sa skromnim troškovima nabava, od prosinca 2016. pokrenut je nagli proces modernizacije. U razdoblju do 2020. potrošeno je 977,38 milijuna eura prema završnim računima proračuna za ekonomsku klasifikaciju broj 512, koja se odnosi na tehniku. U okviru tih troškova su bile i nabave novih sredstava ratne tehnike, komunikacijske opreme, namjenskih sustava za obavještajno-sigurnosne poslove, kao i modernizacije te generalni remonti naoružanja.

S velikim ulaganjima u VS krenulo se krajem 2016. S Rusijom je ugovoren program za prijem šest MiG-29 iz donacije, radove na njima, i produžetak životnog vijeka četiri aviona naslijeđena iz doba SFRJ. Ugovorena je, te avansno plaćena nabava devet Airbus H145M helikoptera, od kojih su prvo šest određeni za VS i tri za policiju. Kasnije je policija dobila jedan više, a vojska jedan manje. U 2017. nabave su porasle na realiziranih oko 63,4 milijuna eura. U 2018. dramatično su poskočile na čak 220,45 milijuna eura. Nedvojbeno je da su u to vrijeme morali avansno biti plaćeni neki od velikih poslova, kao što je to nabava iz Rusije četiri Mi-35M i tri Mi-17V-5, koji su stigli u jesen 2019., te PZO sustava Pancir-S1E koji je zaprimljen početkom 2020.

Novi veliki skok zabilježen je u 2019. godini s troškom od 300,48 milijuna eura za opsežnu modernizaciju. U toj godini ugovoreni su veliki poslovi modernizacije MiG-29, uključujući nabavu vođenih raketa zrak-zrak i zrak-zemlja, kineskih dronova CH-92A i raketnog PZO sustava FK-3, francuskog PZO sustava kratkog dometa Mistral 3+, no to su dugoročni programi koji će se plaćati višegodišnjim zaduženjima proračuna. Dio te tehnike tek treba uvesti u naoružanje. Radovi na modernizaciji MiG-ova za sada su u toku, a raketni sistem FK-3 stići će početkom iduće godine.

Godine 2020. troškovi po klasifikaciji 512 skočili su na 322,47 milijuna eura. Ministarstvo financija Republike Srbije prošle je godine u dva navrata osiguralo dodatni novac Ministarstvu obrane RS iz proračunskih rezervi. Prvi put povjerljivim zaključkom Vlade od 30. srpnja 8.140.000.000 dinara (oko 69,23 milijuna eura). Zatim, 22. listopada, također povjerljivom odlukom prebačeno je na račun resora obrane još 1.140.000.000 dinara (oko 9.7 milijuna eura). Rast nabava nastavio se 2021. koja je u tijeku i još se, sasvim razumljivo, ne može podvući crtu pod troškove, ali jasno je da je nakon rebalansa iz listopada tu planirano 592,83 milijuna eura. Taj iznos je veći od svakog godišnjeg proračuna VS tijekom perioda koji analiziramo sve do zakonom odobrenog proračuna za 2018. godinmu. S dodatnim novcem u ovoj godini obrambeni proračun Srbije prešao je po prvi put granicu od jedne milijarde eura.

U 2020. i 2021. ugovorene su velike nabave naoružanja domaće proizvodnje, kao što su to borbena vozila Lazar 3 i Miloš, te samohodne haubice Nora-B52. Prema Zakonu o proračunu, u 2022. je planirano da se po ekonomskoj klasifikaciji 512 potroši 514,27 milijuna eura, ali sudeći prema praksi iz prethodnih šest godina držimo da će tijekom godine doći i još novca u vojnu blagajnu.

Prije prosinca 2016. u nabavama su uglavnom bili najavljivani konkretni potezi u modernizaciji VS, ali utrošeni novac bio je skroman. Iz proračuna za 2012. na razne nabave po klasifikaciji 512 potrošeno je 25,96 milijuna eura. Zatim, 2013. godine, u kojoj je jedna od glavnih tabloidnih tema bila nabava novih lovaca MiG-29 i raketnog PZO sustava S-300, troškovi po stavki 512 iznosili su 11,94 milijuna eura. U 2014. godini, kad je tadašnji ministar obrane rekao da nema novca za nove MiG-ove, bilo je potrošeno skromnih 20,78 milijuna eura. Skromni rast započeo je u 2015. godini, na 36,57 milijuna eura, u što je bila uključena nabava dva Mi-17V-5 plaćena 25,3 milijuna eura. U 2016. ambicije prema planovima s početka godine nisu bile velike, ali situacija se promijenila velikim ubrizgavanjem novca u prosincu te godine, kada su iz proračunskih rezevi i preraspodjelom novca iz ostalih resora u Ministarstvu obrane dobili 87,52 milijuna eura. Nije sav taj novac završio potrošen, jer je proračunska godina bila završena sa 70,58 milijuna eura plaćenih ugovorenih nabava, a ostatak je prenesen u iduću godinu za plaćanje obaveza.

Kada se uračuna sve što je od 2016. potrošeno, planirano za ovu godinu i predviđeno za iduću godinu – za nabave naoružanja i vojne opreme  u Republici Srbiji bit će ukupno potrošeno oko 2,084 milijarde eura.

* ovaj je tekst autor Aleksandar Radić objavio 30. studenog 2021. na portalu “Balkanska bezbednosna mreža” (https://www.balkansec.net/). Tekst prenosimo s dozvolom, a njegov original pod naslovom “Srbija: dve milijarde evra za naoružanje i vojnu opremu” dostupan je na adresi: https://www.balkansec.net/post/srbija-dve-milijarde-evra-za-naoru%C5%BEanje-i-vojnu-opremu

Ovogodišnji Sajam naoružanja, 10. jubilarni po redu, zakazan od 11. do 13. listopada 2021. godine – koji se održava od 2004., da bi potom od 2005. bio prebačen na svaku neparnu godinu – odvijao se u sjeni pandemije koronavirusa, a obilježilo ga je i to što je počeo drugog dana Summita nesvrstanih koji je održavao u dvorani pokraj Beogradskog sajma. Stekao se utisak da se nekako sve poklopilo, i Summit nesvrstanih, odnosno 60 godina od formiranja ovog tzv. Trećeg bloka zemalja daleke 1961. godine, i sajam naoružanja, budući da su nesvrstani tradicionalno bili najveći kupci tada jugoslavenskog naoružanja. Nije bilo delegacije koja drugog dana summita, ali i dan kasnije, nije obišla sajam i upoznala se s namjenskom industrijom Srbije.

Ovogodišnji sajam naoružanja „Partner 2021“ prvo je bio doveden u pitanje zbog pandemije i velikog broja zaraženih koronavirusom u Srbiji. Međutim, ipak je održan, doduše malo skromniji nego onaj iz 2017. ili 2019. godine. Zauzeo je svega dvije dvorane i prostor ispred, ali je ostao prepoznatljiv po nekim premijerama, prije svega one borbenog vozila na kotačima „Lazanski“ (po imenu preminulog novinara i vojnog komentatora Miroslava Lazanskog, nedavno preminulog na funkciji veleposlanika Srbije u Ruskoj Federaciji) s ruskom kupolom kalibra 57 mm, antimaterijalne snajperske puške, dronova samoubojica, žirokoptera, kao i klasične plejade oklopnih vozila 8*8 tipa Lazar 3 u više varijanti, zatim lakog oklopnog vozila Miloš 4*4, kao i još nekoliko projekata koji su – baš kao i „Lazanski“ – prototipovi.

Od stranaca na ovogodišnjem Partneru pojavio se ruski Rosoboronexport, doduše s maketama, gdje je najviše bila zapažena modernizirana varijanta samohodnog PZO sustava BUK-3 Viking, za kojeg se uvelike nagađa da je Srbija zainteresirana za njegovu nabavu. Prisutni su po prvi put bili i predstavnici kineske kompanije NORINCO koji su također došli s maketama nadajući se proboju na srpsko tržište, s obzirom da je Srbija od Kine kupila izviđačko-borbenu verziju drona CH-92, a nagađa se i o kineskoj kopiji S-300 FK-3, da je navodno kupljeno tri divizijuna i da bi prvi trebali stići u studenom tijekom državne posjete kineskog predsjednika Xi Jinping Srbiji. Ali službene potvrde za to još nema. S druge strane, uspjeh ovog sajma bilo je i priopćenje kako je Srbija potpisala pismo namjere da od Airbusa kupi dva transportna aviona C-295, kao i još 7 do 10 helikoptera H-145. Inače, vojska i policija već raspolažu s 9 ovakvih helikoptera, koji su i borbeno “kršteni” – policijski za vrijeme izvanrednog stanja ožujak-lipanj 2020. godine, a vojni nedavno uz administrativnu liniju s KiM. Nabavom dodatnih helikoptera Srbija će – nakom Mađarske – postati najvećim korisnikom ovih helikoptera na Balkanu.

Famozni „Lazanski“

Ali krenimo redom. Svakako dugo najavljivana premijera bila je ona borbenog vozila na kotačima „Lazanski“ s ruskom kupolom „Avangard“ i automatskim topom kalibra 57 mm. Ovdje valja spomenuti kako se ovo vozilo prvotno trebalo zvati „Dušan“ po srpskom caru Dušanu Silnom. Međutim, to neki negiraju i navode da se ono od početka trebalo zvati „Lazanski“, ali je o tome jedini službeno progovorio tek predsjednik Srbije Aleksandar Vučić na dan kada je saznao da je Miroslav Lazanski preminuo. Ubrzo nakon toga, na pojedinim srpskim portalima pojavile su se snimke novog „Lazanskog“. Međutim, ispostavilo se da su to slike turskog vozila na kotačima iz obitelji ARMA 8*8. Većina to nije primijetila, a onaj tko ih je lansirao nije puno ni promašio, iako se u javnosti spekuliralo i kako je tu zapravo u pitanju vozilo na kotačima Lazar 4 – nastavak modifikacije kotačnog vozila Lazar 3 koje se nalazi u sastavu Vojske Srbije i vojske Turkmenistana, a koristi ga i Žandarmerija MUP-a Srbije. Konačno stvar je isplivala na vidjelo na ovome Sajmu, gdje se moglo vidjeti da je stvarno u pitanju tijelo turskog ARMA 8*8 kompanije Otokar, na koji je postavljen dodatni oklop te ruska besposadna kupola s topom  AU220M kalibra 57 mm. Nekih konkretnijih podataka o Lazanskog za sada nema, osim onoga što je po ovoj temi bilo šturo dato na Sajmu.

Dakle: „Vozilo ‘Lazanski’ 8*8 je najsofisticiranije teško oklopno vozilo koje je razvilo poduzeće Jugoimport SDPR. Integracija visokokvalitetnih komponenti svjetske klase, posebno materijala i tehnologije, dovelo je do proizvoda koji se može nadmetati s vrhunskim svjetskim proizvođačima“, stajalo je u opisu vozila. Zatim slijede osnovni taktičko-tehnički podaci o vozilu „Lazanski“: bruto težina od 26 do 37 tona, dužina 8 m, širina 3,2 m, visina 2,5 m, te broj sjedišta do 13. Balistička zaštita: protuminska zaštita STANAG 4a i 4b, Jugoimport paket balističke zaštite u skladu sa standardima STANAG razina 4, Jugoimport paket zaštite u skladu sa STANAG standardom balističke zaštite 5 i 6 – u razvoju. Naoružanje – DUBS (daljinski upravljiva borbena stanica), automatski top kalibra 57 mm, strojnica 6P74 kalibra 7,62 mm (brzina gađanja 80 metaka u minuti). Domet u km – vertikalni do 7,5 km, a horizontalni 14,5 km. Kut djelovanja po elevaciji od -5 do +60 stupnjeva, po pravcu 360 stupnjeva. Komplet streljiva za automatski top 80 granata, a za strojnicu 500 metaka. Zaštita: od zrna kalibra 7,62 mm sa svih strana Razina 3 u skladu sa STANAG 45691, zaštita prednjeg luka od zrna kalibra 30 mm, razina 5 u skladu sa standardom STANAG 4569. Toliko je bilo dano od osnovnih informacija. Naravno, veći dio je prešućen jer ipak je u pitanju prototip, a nekako u skladu s potrebnom mistifikacijom samog vozila dozirano je bilo objavljeno baš koliko je bilo nužno potrebno. O nekoj dodatnoj opremi može se nagađati, prije svega o NBKO (za koju se tvrdi da je vozilo posjeduje), kao i o uređaju za gašenje požara. Treba napomenuti da je vozilo i dalje samo prototip,  te da tek treba proći daljnja ispitivanja te usavršavanja. Toliko o „Lazanskom“!

Još premijera – „Šarac“ i dronovi samoubojice

Druga premijera bila je ona teške antimaterijalne snajperske puške „Šarac 99“ 20*110 mm konstruktora Ljubomira Šarca, namijenjene za djelovanja protiv oklopnih vozila i drugih materijalnih ciljeva na daljinama do 1.600 m razornim i pancirnim streljivom kalibra 20 mm. Od podataka priopćeno je samo da je dužina cijevi 1.150 mm, težina puške 450 kilograma. Engleska verzija podataka sadržavala je i da ova puška može služiti za neutralizaciju dronova, komunikacijske opreme, sredstava za elektroničko ratovanje i drugoga.

Osim toga, Srbija je temeljem iskustva prošlogodišnjeg kratkotrajnog armensko-azerbajdžanskog rata – u kojem su dominirali dronovi, a posebno izraelske samoubojice tipa IAI Harop – krenula u vlastiti razvoj sličnog naoružanja, Rezultat toga, doduše nekako skriveno i ne baš medijski eksponirano kao oklopnjak na kotačima„Lazanski“, bio je prikazani „Gavran 145“. „Ovaj dron samoubojica za odvraćanje od napada neprijatelja predstavlja jeftino dalekometno izviđačko/jurišno sredstvo namijenjeno za izviđanje u realnom vremenu i napad na široki raspon ciljeva s prednjeg ruba borbene linije“. Od podataka za „Gavran 145“ stoji domet od 150 km pri brzini od 120 kilometara na sat (44 m/s) i plafon leta od 2.000 m. Njegova startna masa dana je kao 50 kilograma (35 kg otpada na bojnu glavu), a nosivost korisnog tereta 15 kg. Njegov pogon čini (1) za lansiranje potisnik na kruto raketno gorivo, te onda (2) motor dvocilindrični benzinski. Dimenzije ovog drona su: dužina 2,2 m, raspon krila 2,4 m, visina s potisnikom o,4 m. Lansiranje drona može se obaviti s prikolice ili s teretnog vozila težine 3,5 tona. Broj kontejnera je 18, a lanser se prije ispaljivanja postavlja pod kut od 45 stupnjeva. Pokretanje lansera je hidrodinamičko. Upravljanje dronom izvodi se iz upravljačke kabine postavljene na teretnom vozilu, a može biti obavljano i do 200 metara od stanice.

Topništvo raznih vrsta

MAN vozilo samohodnog topničkog sustava Aleksandar

Za razliku od prošlog sajma 2019. godine, kada je topništvo dominiralo, ovaj put se ono nekako našlo u zapećku. Pored standardne Nore B-52 M-15, postavljena je bila i samohodna MGS 155 mm Aleksandar – ovoga puta na oklopnom vozilu MAN, za razliku od prve verzije iz 2017. godine postavljene na vozilu KAMAZ. Naime, ispitivanja su pokazala da ovaj tip haubice zapravo treba niže vozilo, pa je na testiranja u Ameriku otišla i Nora B-52 M21 baš na tijelu vozila MAN. U principu, kod Nore i Aleksandra je odavno sve rečeno i nikakvih dodatnih noviteta tu nije bilo.

Međutim, ovaj put ipak vrijedi spomenuti nešto drugo, a to je „Višecijevni modularni lanser raketa tipa ‘Tamnava’“ (rijeka u zapadnoj Srbiji), u kalibru 122 mm i 262 mm. Ovo vozilo zasnovano je kao višecijevni modularni raketni sustav koji ima dva lansera – jedan kalibra 122 mm i drugi 262 mm. Valja podsjetiti da Srbija ima jednu djelatnu bitnicu sustava 262 mm „Orkan“ u Mješovitoj topničkoj brigadi u Nišu, i to na vozilima ZIL (bivšim lanserima taktičkih balističkih raketa 9K52 „Luna“ (NATO oznaka „Frog-7“). No, za razliku od modificiranog „Orkana“, „Tamnava“ je potpuno automatizirana te opremljena GPS i INS sustavima. Odabir njenih modula za djelovanje ovisi o samoj borbenoj misiji. Od podataka za ovaj sustav vidljiv je domet od 70 km s raketama 262 mm, a 40 km s raketama kalibra 122 mm. Treba dodati da su tu u pitanju modificirane rakete tipa „Grad“, kojima je povećan domet nauštrb mase bojne glave. Ovaj tip raketa je za svoje lansere kupila Grčka, a Armenija ih je koristila i u nedavnom ratu protiv Azerbajdžana u Gorskom Karabahu tijekom listopada prošle godine.

Također, od topničko-raketnih noviteta prikazan je i modificirani sustav „Oganj“ M18 s mogućnošću montiranja čak tri lansirna modula – „Plamen“, „Oganj“ i „Grad“, s tim da ovaj zadnje spomenuti modul umjesto raketa može ponijeti i jednu raketu Alas. Domet ovog sustava je povećan, i sada se kreće od 30 pa do 45 km. Broj cijevi u kontejneru iznosi 16 za „Plamen“,  12 za „Oganj“ i 12 za „Grad“ (ili ovdje 4 za „ALAS“), a čitav je sustav montiran na oklopljenu verziju vozila FAP2026. To vozilo je za gađanje opremljeno i univerzalnom pokretnom topničkom stanicom. Također je zapaženo bilo i moderniziranje borbene stanice robotiziranog vozila Miloš, koja je dobila dva bivša ručna raketna bacača tipa „Osa“ kalibra 90 mm, uz strojnicu M-87. Izložena je bila i verzija Miloš V1 s dva RBR M-80 kalibra 64 mm, popularno zvanih „Zolja“.

Od ostalih noviteta prikazano je i novo modificirano vozilo Miloš 4*4 kao nositelj lansera nove protuoklopne rakete „NOVA 145“ kalibra 145 mm, koja je također montirana i na Lazar s novom turskom kupolom, kao i na seriju modifikacija vozila Lazar u nekoliko verzija od kojih je jedna s trocjevnim topom kalibra 20 mm, druga za podršku pješaštvu s dva topa sa SPAT M53/59, u narodu zvanog „Praga“ – koji su montirani na novu kupolu po uzoru na njemački Links i Pumu uz protuoklopne rakete NOVA. Ono što je bilo vidljivo o raketama NOVA, temeljem podataka s ovogodišnjeg sajma, govori da je u pitanju protuoklopna raketa kalibra 145 mm dometa 8 km te probojnosti homogenog oklopa debljine 1.400 mm s postavljenim ERA dodatnim oklopom. Raketa može prije lansiranja zahvatiti cilj na daljinama od 0,5 do 5 km, a radio upravljanjem od 0,5 do 8 km.

Nove letjelice i vozila

Od ostalih zanimljivosti ovdje bi se moglo izdvojiti i VTI s Utvom koji je predstavio turboelisnu verziju aviona „Lasta“ s borbenim kompletom. U pitanju je modifikacija školsko-trenažnog aviona kojeg Vojska Srbije koristi za početnu obuku pilota. Modificirana turboelisna „Lasta“, ako projekt zaživi, osim školskih mogla bi se koristiti i za određene borbene misije. Ovdje treba imati u vidu da je „Lasta“ V54 bila borbeno korištena u Iraku, u ratu protiv Islamske države, i jedino je njena iračka verzija bila osposobljena za borbena djelovanja.

Također, na sajmu Partner 2021 predstavljen je i žirokopter Jastreb 5 (Hawk 5), četverosjed koji ima fiksna i rotirajuća krila, a koji Utva Pančevo radi u suradnji s jednom američkom firmom. Na sajmu su bili izloženi i domaći dronovi tipa Pegaz i Vrabac, ali standardna verzija, dok se s Kinezima uveliko radi na njihovoj modifikaciji. Od ostalih stranih izlagača u Beogradu se pojavio i talijanski Leonardo, koji je tu nudio svoj transportni avion C-27 Spartan iako se već uvelike zna (a i potvrđeno je iz Ministarstva obrane) da je Srbija izabrala Airbus C-295 za svoj novi transportni avion.

U prostorima Beogradskog sajma bila je izložena i srpska verzija MRAP-a, ali sve to je nekako prošlo nezapaženo, kao i čitav vanjski izložbeni prostor – gdje se mogao vidjeti sličan postav kao i svakog dosadašnjeg sajma, s time što je ovaj put bila izložena modificirana verzija tenka M-84 AS2 koja treba postati temelj standarda za srpske tenkove, dorađene u okviru planirane rusko-francusko-srpske modernizacije. Modernizacija BVP M-80, za koju su bila obavljena i ispitivanja u Nikincima, iz nepoznatih razloga nikad nije zaživjela. Tehničko remontni zavod iz Bratunca predstavio je svoj oklopnjak „Despot“ 4*4 s daljinski upravljanom borbenom stanicom DUBS M-15 7,62 mm, koje u svom naoružanju ima i policija Republike Srbije. Ujedno, poduzeće Tehničko remontni zavod iz Bratunca prikazalo je i svoj pištolj tipa „Vampir“.

Uz sve to, na sajmu je bila predstavljena i modificirana verzija samohodnog PZO sustava KUB, ali i „Strela-10M“ na trupu gusjeničara MT LB, koja je dobila novu termo-kameru, laserski daljinomjer te modificirane rakete RLN S-10. Tu se zapravo radi o staroj raketi 9M37M dometa 10 km po daljini i 5 km po visini.

Zaključno

Uz sajam “Partner”, održana je i srpsko-ruska vježba “Slavenski štit 2021”

Uz još mnogo sitnijih zanimljivosti, treba zaključiti kako je u svakom slučaju bio veliki poduhvat organizirati sajam u vreme pandemije. On je svakako bio nešto skromniji nego ranijih godina, a osim premijere „Lazanskog“ – koji je postao zvijezda priredbe i oko kojeg se i dalje sve vrti – ostalo je mahom prošlo manje zapaženo, iako je tu bilo još zanimljivosti, poput „SVMRL Tamnava“, koje bi se prema nekim spekulacijama barem jedna bitnica sa sedam lansera trebala pojaviti u naoružanju Vojske Srbije.

No, tek treba vidjeti šta će se od svega ovoga u narednom razdoblju konkretno pojaviti u naoružanju Vojske Srbije. U javnosti se pokrenuo niz priča, od ciparskih Mi-35 (Mil Mi- 24P), preko protuoklopnih raketa SPIKE o kojima se šuškalo u srpskim medijima, pa sve do Korneta i Krasuhe (ruskog sustava za elektroničko ratovanje). Inače, u jeku sajma „Partner 2021“ održavana je bila i vježba srpskog te ruskog zrakoplovstva i raketnih jednica PZO pod imenom „Slavenski štit 2021“, gdje su na poligonu Pasuljanske livade mješovite srpske i ruske posade po prvi put gađale iz sustava Pancir metu u zraku. U svakom slučaju, puno vojnih (i političkih) aktivnosti u jednome tjednu.

* gost autor: Andrej Mlakar, novinar iz Beograda

Kako je danas, 25. rujna 2020. oko 10 sati objavila Radio-televizija Srbije, manje od sat ranije je na zapadu Srbije kod Loznice pao avion iz sastava Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane Vojske Srbije. Uskoro se saznalo da je riječ o letjelici tipa MiG-21UM, koja se oko 9:10 sati srušila između naselja Borina i Brasina, uz granicu s Bosnom i Hercegovinom, desetak kilometara sjeveroistočno od Zvornika.

Kako je kasnije priopćilo Ministarstvo obrane Republike Srbije, u padu ovog aviona poginula su oba pilota iz sastava 101. lovačko-avijacijske eskadrile 204. zrakoplovne brigade RViPVO Vojske Srbije. Riječ je o bojniku Dejanu Krsniku i kapetanu prve klase Zvonku Vasiljeviću. Pokojni Krsnik, rođen 28. svibnja 1971. u Beogradu, u profesionalnoj vojnoj službi bio je od 30. srpnja 1994. godine, dok je pokojni Vasiljević, rođen 3. listopada 1977. u Loznici, profesionalno radio u Vojsci Srbije od 29. rujna 2001. godine. Upravo su za Vasiljevića mediji u Srbiji objavili kako se nedugo prije leta javio roditeljima u selu Donja Borina (nedaleko Loznice i mjesta pada zrakoplova) ne bi li im najavio skori prelet iznad rodne kuće.

(Photo: Zvornik Danas)

Prema Ministarstvu obrane Republike Srbije: “Avion MiG-21 pregledan je prije polijetanja u skladu sa svim procedurama i nakon pregleda konstatirano je da je ispravan i spreman za let“. Pa ipak, jutros oko 9:10 ujutro svjedoci su uočili avion koji je u niskom letu iz smjera Cera preletio preko Gučeva prema Zvorniku i napravio krug. Nakon toga se čula jaka eksplozija, a prema mjestu nesreće uskoro su krenuli i lokalni vatrogasci. Borbeni avion pao je praktično u dvorište jedne od tamošnjih kuća, pri čemu je ozlijeđen i vlasnik tog imanja. O nesreći je prvo bio obaviješten MUP Republike Srbije, koji je preko tamošnjeg Direktorata civilnog zrakoplovstva na teren poslao helikopter Helikopterske jedinice MUP-a Srbije. Oni su prvi stigli na mesto nesreće, uskoro praćeni i helikopterom Vojske Srbije. Ozlijeđeni mještanin otpremljen je u Opću bolnicu Loznica s opeklinama grudi, glave i ruku, a ubrzo je konstatirana smrt jednog od pilota, da bi nekoliko sati kasnije bila potvrđena slična sudbina i drugog pilota. Srbijanski mediji zabilježili su i izjave očevidaca: “Letio je nisko i pao u potok. Nas troje je to gledalo! Izbjegao je kuće, ja sam jaukala, cijelo selo sazvala, da pomognemo, da spasimo djecu. Eksplozija je bila nemoguća. Borio se da ne udari u kuće, meni je malo krov okrznuo“.

Kako se kasnije na licu mjesta čulo od bojnika Milana Gujanice, glasnogovornika Ministarstva obrane RS i Vojske Srbije: “Načelnik Generalštaba general Milan Mojsilović i zapovjednik Ratnog zrakoplovstva i PVO general-bojnik Duško Žarković su nakon završetka uviđaja vojnih i civilnih organa formirali komisiju za ispitivanje izvanrednog događaja, odnosno stručnu komisiju koja će se baviti uzrocima udesa zrakoplova MiG-21“.

Do danas jedini MiG-21 u aktivnoj službi RV i PVO VS (Photo: Tango Six/Žarko Skoko)

Bila je tu riječ o borbenom avionu službene oznake 16185, jedinom dvosjedu tipa MiG-21 koji je još bio u aktivnoj službi Vojske Srbije. Riječ je bila o najmlađem MiG-u 21 u rukama JNA, a onda i Vojske Srbije, letjelici proizvedenoj 1. prosinca 1986. godine, koja je 26. prosinca te iste godine bila uvedena u operativnu službu u Jugoslaviji. Nakon više od pet godina radova i čekanja, na njemu je do kolovoza 2016. godine bio dovršen remont u Zrakoplovnom zavodu “Moma Stanojlović”. Time su njegovi resursi navodno bili produženi do 2026. godine, a provedena je bila i integracija raketa zrak-zrak R-60MK – ne bi li i ovaj avion poslužio za air-policing na nebu Republike Srbije. Pa ipak, tijekom 2018. godine ovaj je MiG-21 završio prizemljen, da bi ponovo počeo letjeti tek početkom svibnja ove godine, kada je bilo odlučeno da se dvosjed (jugoslavenska oznaka NL-16) ipak vrati u operativnu službu, budući da za taj tip aviona još postoje iskusni pilotski i tehnički kadrovi.

Ukupno, od samostalnosti Republike Srbije 2006. godine ovo je jedanaesta nesreća letjelica Vojske Srbije i ukupno sedma sa smrtnim posljedicama. U svim tim nesrećama bilo je izgubljeno 9 aviona i dva helikoptera, poginulo je ukupno 12 članova posade, jedan vojnik na zemlji i tri civila, dok je 7 članova posada bilo ozlijeđeno. Do ikakvih službenih rezultata istraga o današnjoj nesreći treba uočiti i izjave analitičara Aleksandra Radića dane medijima u Srbiji, u kojima on ističe: “Avion je na remont upućen 2010. i na njemu je proveo punih šest godina, što je neobično jer se razdoblje remonta ranije mjerilo mjesecima. Onda je vraćen u uporabu, ali je u svibnju 2018. ponovo prizemljen zbog tehničkih razloga, a vraćen je  7. svibnja ove godine“. Za Radića su “potpuno nejasni” razlozi iz kojih je taj konkretni avion uopće i vraćen u uporabu, a njegovo je aktualno korištenje “bilo vrlo upitno” u vrijeme dok Srbija stalno govori kako je eskadrila modernijih borbenih aviona MiG-29 Vojske Srbije također prošla remont.

Da će s Aleksandrom Vulinom kao ministrom obrane Srbije biti velikih problema, bilo je već sasvim jasno i prije nego je on službeno krajem lipnja prošle godine bio imenovan na tu dužnost. U MORS je Vulin uskočio umjesto Zorana Đorđevića, dotadašnjeg ministra obrane, koji je pak Vulina zamijenio na mjestu ministra rada, zapošljavanje, boračkih i socijalnih pitanja. Prethodno je Vulin bio zadužen za Kosovo – prvo kao direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju, a nakon toga ministar bez portfelja zadužen za KiM u Vladi Aleksandra Vučića. Na svim tim funkcijama nije pokazao političku mudrost, već je vrlo često djelovao kao remetilački faktor sa često svađalačkim, pa i huškačkim izjavama. Pred kraj mandata u Ministarstvu rada, u veljači prošle godine, Vulin je uvrijedio tadašnjeg hrvatskog ministra vanjskih poslova Davora Stiera pogrdno ga nazvavši „ustaškim sinom“, nakon što se ovaj odbio sastati sa srbijanskim kolegom Ivicom Dačićem. „Ustaštvo je postalo dominantno mišljenje u Hrvatskoj, a ‘fašizacija’ dio službene politike Hrvatske“, rekao je tada, među ostalim, Vulin. U veljači ove godine javno je nagovarao predsjednika Srbije Vučića da ne ide u posjet Hrvatskoj, jer će ga „dočekati ustaše u Zagrebu“. I inače, „ustaše“ su jedan od omiljenih Vulinovih pojmova – tako još uvijek čeka da mu „Ante Gotovina kaže da nije ustaša“, a za Predraga Freda Matića ustanovio je da se „nikada neće izliječiti od ustaštva“. Kada takav lik postane ministar obrane, to definitivno znači da stvari neće krenuti na dobro, tim više što je obrana resor koji, osim najava nabava novog naoružanja, nosi sa sobom i puno bilateralnih odnosa te suradnje.

Novi hrvatski problemi sa srbijanskim ministrom obrane počeli su prošle subote, 21. travnja, kada je u programu televizije N1 ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović Burić rekla da postoje naznake da će srpski ministar Aleksandar Vulin doći na molitveni skup nedaleko od Jasenovca. Neslužbeno se saznalo da je Hrvatska poslala Srbiji preporuku da bi bilo bolje da Vulin ne dolazi u Hrvatsku, s obzirom da se još uvijek nisu stišale strasti nakon nedavnog incidenta kada je prilikom posjeta Beogradu hrvatske delegacije na čelu s predsjednikom Sabora Jandrokovićem osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj gazio hrvatsku zastavu i psovao hrvatsko izaslanstvo. „Ministar Vulin je poznat po nekad neodmjerenoj i zapaljivoj retorici. Mislimo da takva vrsta retorike i takva vrsta ponovnih nekih izjava u Hrvatskoj, sigurno ne bi pridonijela našim odnosima tako da očekujemo od srbijanske Vlade da bude odgovorna u ovom trenutku“, rekla je za N1 Marija Pejčinović Burić. I premijer Plenković je istoga dana, na izbornom saboru akademske zajednice HDZ-a „Ante Starčević“, podržao svoju ministricu: „Što se tiče najavljenog dolaska ministra Vulina u Hrvatsku, mi očekujemo da svatko tko dolazi u Hrvatsku poštuje hrvatsku državu, a on je znao prilikom svojih boravaka imati neprimjerene i uvredljive izjave i nismo sigurni da je u ovakvom trenutku to najbolje rješenje“.

Sam Vulin je potom potvrdio da dolazi u Jasenovac, ali ne kao dio službene delegacije na obilježavanje jasenovačke tragedije, već na posvećenje hrama svetog Ilije u Mlaki pokraj Jasenovca: „Naravno da na taj dan ja ne bih bio u Jasenovcu. Hoću li doći u Mlaku, u obnovljenu srpsku crkvu, tamo gdje se nalaze Srbi, tamo gdje se nalaze potomci žrtava Jasenovca, odlučit ću ja i o tome može odlučiti vrhovni komandant Vojske Srbije, Aleksandar Vučić, a nikako o tome ne mogu odlučiti hrvatski ministri“, izjavio je Vulin za Tanjug. Pritom je između redaka prenio dvije poruke: (1) da uopće ne doživljava svoju pretpostavljenu, premijerku Anu Brnabić, te (2) ako o njegovom dolasku može odlučiti samo vrhovni zapovjednik vojske, smatra li to Vulin da ide u ratni pohod?!

Nakon ovih Vulinovih riječi, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH momentalno je Veleposlanstvu Republike Srbije odaslalo notu, o čemu je javnost obaviještena priopćenjem sa Zrinjevca: „Ministarstvo vanjskih i europskih poslova je u noti podsjetilo da je Republika Hrvatska suverena država, članica Europske unije i NATO-a, u kojoj o ulasku stranaca odlučuju isključivo nadležne hrvatske institucije, u skladu s hrvatskim zakonima. Spominjanje vrhovnog zapovjednika Vojske Republike Srbije Aleksandra Vučića, kao osobe koja odlučuje o bilo čijem dolasku u Republiku Hrvatsku je neprimjeren i neprihvatljiv pokušaj negiranja suvereniteta Republike Hrvatske. Nakon sramotnog izgreda koji se 18. travnja 2018. godine dogodio u Narodnoj skupštini Republike Srbije prilikom službenog posjeta predsjednika Hrvatskog sabora, ova izjava ministra obrane Republike Srbije Aleksandra Vulina predstavlja dodatnu provokaciju koja sigurno ne pridonosi razvoju dobrosusjedskih odnosa i punog međusobnog uvažavanja. Zbog gore citirane izjave ministar obrane Republike Srbije Aleksandar Vulin do daljnjega nije dobrodošao u Republiku Hrvatsku“.

Već sljedećeg dana, u nedjelju 22. travnja, Vulin je u intervjuu za RTS izjavio da „vlastima u Zagrebu smeta to što Srbija govori istinu“, te je najavio: „Srbija će reagirati na ovu provokaciju državnički, onako kako reagira jedna suverena, sigurna, stabilna država i to možete očekivati u najskorijem vremenu“. Najskorije vrijeme nastupilo je u četvrtak, 26. travnja, kada je na sjednici Vlade Srbije donesena odluka o „mjerama reciprociteta Hrvatskoj, prema kojima potpredsjednik Vlade i ministar obrane RH Damir Krstičević do daljnjeg nije dobrodošao u Srbiju“. U priopćenju izdanom nakon sjednice Vlada Srbije kaže:

„Vlada Srbije je donijela mjere reciprociteta kao odgovor na notu Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske (br. 2176/2018 od 21. 04. 2018.) o zabrani ulaska ministra obrane Republike Srbije Aleksandra Vulina u ovu državu. Vlada Srbije smatra da su ovakvi postupci Hrvatske suprotni duhu dobrosusjedske suradnje i poštivanju osnovnih europskih vrijednosti, u koje spada i sloboda kretanja ljudi. Vlada Republike Srbije ostaje opredijeljena za izgradnju dobrosusjedskih odnosa sa Republikom Hrvatskom, suzdržavajući se od postupaka koji mogu doprinijeti narušavanju odnosa sa susjedima. Također, Vlada Srbije ostaje posvećena održavanju mira i stabilnosti u regiji i poštivanju europskih načela i vrijednosti, u interesu svih građana Srbije i regije“.

Krstičević, koji ni na koji način nije sudjelovao u ovotjednim natezanjima Hrvatske i Srbije, tako je postao „persona non grata“ za službeni Beograd. Neslužbeno, prema pisanjima beogradskih medija, razmatralo se uvođenje kontra mjera za 3 hrvatskih ministara – ministricu vanjskih poslova Pejčinović Burić, ministra branitelja Medveda i ministra obrane Krstičevića. Izbor je na kraju pao upravo na njega, i to navodno iz dva razloga – (1) zato jer je uoči posjeta Aleksandra Vučića Zagrebu izjavio da je isprika minimum koji očekuje od njega, te (2) radi dolaska na komemoraciju osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku u Lisinskom, 11. prosinca 2017. godine. Nakon jučerašnje odluke Vlade Srbije, Krstičević je izjavio: „Ja i ministar Vulin, mi smo dva različita svijeta. Ja sam fokusiran na razvoj i na jačanje Hrvatske vojske, na jačanje sustava domovinske sigurnosti kao interes Republike Hrvatske. U svom poslu vodim se uvijek vrijednostima, odgovornošću i ono što je najbitnije, nikad ne činim nekome drugome nešto što ne bih želio da netko drugi čini meni“. Krstičević smatra da je odluka RH da Vulina proglasi „personom non grata“ opravdani odgovor na njegove provokacije, te da bi to napravila svaka suvremena, moderna država koja vodi računa o svom suverenitetu, dostojanstvu i nacionalnim interesima.

„Ja nisam nikada nikoga vrijeđao. Nisam rekao nešto što nije istina, nisam odlazio u Srbiju niti nešto loše govorio, međutim, ova odluka je neopravdana, ovo je odluka Vlade Republike Srbije i ja se s tom odlukom mogu nositi. Ova odluka više govori o njima. Možda je razlog ove odluke moje sudjelovanje u Domovinskom ratu, možda što sam bio zapovjednik 4. gardijske brigade, može biti puno razloga. Ja sam uvijek za suradnju, znate da i danas Hrvatska vojska puno surađuje sa svima, s našim partnerom SAD-om, Velikom Britanijom, Izraelom. Potrebna nam je suradnja, surađujemo s našim susjednim državama i uvijek Hrvatska želi suradnju, dijalog, fokusiranost na budućnost i to je ta Hrvatska, članica NATO-a, članica Europske unije, koja je usmjerena na budućnost – to je ozbiljna, moderna država koju imamo“,

komentirao je ministar obrane RH.

No Vulin mu nije ostao dužan: „Moram da kažem da je gospodin Krstičević u potpunosti u pravu. Mi smo dva različita svijeta. Ja pripadam svijetu antifašizma. Ja sam antifašist“. Vulinov ministarski kolega, Ivica Dačić, najavljuje nove protumjere u slučaju hrvatskog odgovora – ako Hrvatska povuče svog veleposlanika iz Beograda, i Srbija će, ponovno recipročno, povući svog iz Zagreba. Jedini koji još nisu komentirali potez Vlade Srbije su predsjednici dviju države – Kolinda Grabar Kitarović i Aleksandar Vučić – koji su prije nepuna tri mjeseca u Zagrebu poručivali kako je vrijeme da se zakopaju ratne sjekire. Njihov se susret očekuje danas u Makedoniji, kada će biti prilika možda i za zajedničku izjavu, a možda i za novu izmjenu vatre.

Uglavnom, što to Srbija dobiva proglašenjem Krstičevića ne-dobrodošlim u Srbiju? Na prvi pogled – određenu zadovoljštinu koju je, kako se čini, prije svega iznudio sam Aleksandar Vulin. Oko za oko, ministar obrane za ministra obrane, forma umjesto sadržaja. Isto tako, na prvi pogled, ovakav srbijanski stav neće nanijeti puno štete – niti je obrambena suradnja sa Srbijom jedan od prioriteta hrvatskog ministra obrane, niti je u skorije vrijeme namjeravao ići onamo u posjet. No pogleda li se podrobnije, Srbija je pokazala koliko je Krstičević dobra meta – on je u Plenkovićevoj Vladi jedina osoba koja ima problem s dolaskom u dvije Hrvatskoj susjedne države – u BiH i Srbiju. Već na samom početku svog ministarskog mandata Krstičević se suočio s glasinama o istrazi i navodnoj optužnici za ratni zločin počinjen u Mrkonjić Gradu u vrijeme akcije Južni potez. Iako je tvrdio da o tome ništa ne zna, Krstičević je na preporuku SOA-e početkom studenog 2016. godine ipak otkazao put u Sarajevo, na sastanak ministara obrane država-članica Obrambene suradnje srednje Europe (CEDC), da bi tjedan dana kasnije „dokazao“ da ipak smije u BiH dolaskom u Međugorje na radni sastanak s Marinom Pendeš. Ovaj slučaj, kao i aktualni sa Srbijom, neugodan je podsjetnik na neka neriješena pitanja prema kojima se Hrvatska nije imala snage odrediti – na ratna djelovanja u drugoj državi, kao i na širi odnos prema poraženim snagama u Drugom svjetskom ratu. Još je neugodnije kada Lijepu našu na to podsjećaju politički marginalci poput Vulina, koji je u svom dosadašnjem djelovanju nerijetko nastupao kao trbuhozborac Aleksandra Vučića. Da li se i u ovoj aktualnoj epizodi krije politički alfa i omega Srbije, ili je Vulin samoinicijativno „poduzeo akciju“ – tek će se vidjeti.

Jutros oko 09.50 na području općine Kovačica u Vojvodini srušio se školoski avion Super Galeb G-4 iz sastava RV i PVO Vojske Srbije. Kako je u svom prvom priopćenju potvrdilo Ministarstvo obrane Republike Srbije, radi se o školskom avionu kojim su upravljali piloti iz Centra za letna ispitivanja Tehničko opitnog centra. Oba pilota su se katapultirala, pri čemu je jedan pilot poginuo, a drugi je s vrlo teškim ozljedama prevezen na Vojno medicinsku akademiju (VMA) u Beogradu.

Još nije sasvim jasno kako je do nesreće došlo. Neki svjedoci izjavili su za novinsku agenciju Tanjug da je izgledalo kao da je „avion prisilno sletio“, te da se nije činilo da se srušio. Drugi pak svjedok tvrdi da je čuo kako je na avionu prestao raditi motor, i nakon toga je vidio katapultiranje dvojice pilota. Malo iza podneva Ministarstvo obrane Srbije objavilo je da je u nesreći poginuo testni pilot iz Centra za letna ispitivanja Tehničko-opitnog centra, bojnik Robert Kaloci, a ozlijeđen je pilot, bojnik Aleksandar Matić. Upravo je on i bio zbrinut na VMA, te je u svjesnom stanju. Ministarstvo obrane RS poslije podne je objavilo da preživjeli pilot nije životno ugrožen.

Pilotska oprema razasuta je po njivama oko mjesta pada aviona (Photo: Goran Srdanov/RAS Srbija)

Na mjesto pada odmah su potrčala 4 vojnika iz sastava Vojske Srbije, a ubrzo je došla i Hitna pomoć te policija. Pristup nesreći je zatvoren za sve osim za vozila Vojne policije i Hitne pomoći, a iznad mjesta nesreće viđena su 2 helikoptera. Mještani kažu da se Super Galeb srušio na oranicu s jedne strane ceste, a da su piloti nakon katapultiranja završili na njivama s druge strane. Tamo je pronađena i pilotska kaciga, padobran, te još neki dijelovi aviona.

Nadležni državni odvjetnik nalazi se na mjestu nesreće, a istraga je u tijeku. Ministar obrane Srbije Aleksandar Vulin i načelnik Generalštaba Vojske Srbije general Ljubiša Diković posjetili su ozlijeđenog pilota smještenog na VMA, a obitelji poginulog izrazili sućut. „Želim reći da je ovo strašna i velika tragedija, tragedija za koju nitko nikada ne može biti spreman. Vojska Srbije je uz obitelj Kaloci, kao što je i čitav naš narod i svi mi. Istraga je pokrenuta, a o rezultatima istrage ćemo javnost izvijestiti u najkraćem roku, u skladu sa zakonom i pravilima službe“, izjavio je ministar obrane Aleksandar Vulin.

Portal Tango Six navodi da je nakon ove nesreće u sastavu RV i PVO Vojske Srbije ostalo još 8 letjelica tipa G-4. Ovo je treći pad aviona G-4 u posljednjih 10 godina, pri čemu je u prvoj nesreći 2008. godine poginuo pilot Ištvan Kanas, a 07. travnja prošle godine tijekom redovne letačke obuke smrtno su stradala 2 pilota – pukovnik Nenad Ćulibrk i satnik Dejan Pandurović.

Proračun Republike Srbije za sljedeću godinu predviđa značajno povećanje izdvajanja za Vojsku Srbije (VS), koja bi u 2018. trebala dobiti 23,57 posto više novca nego u ovoj godini.  Ukupna sredstva namijenjena Ministarstvu obrane i VS iznose 70.484.263.000 dinara ili gotovo 591,3 milijuna eura, što je za oko 112,8 milijuna eura više nego što je bio predloženi proračun za 2017. godinu. Kao što je to već uobičajno, veliki dio novca ide za plaće koje će od 1. siječnja biti 10 posto veće, tu je zatim i veliki broj izdvajanja za socijalne doprinose, socijalna davanja i zaštitu, naknade u naturi, naknade troškova za zaposlene, nagrade zaposlenima. Na sve napomenuto, uključujući i veće plaće, trebalo bi biti izdvojeno oko 312,3 milijuna eura. U tekstu koji se odnosi na Ministarstvo obrane i Vojsku Srbije nema mnogo detalja kada je u pitanju RV i PVO, ali ipak ima nekih zanimljivih stavki kada je riječ o ovoj grani srpskih oružanih snaga.

Za modernizaciju i remont sredstava naoružanja i vojne opreme (NVO) predviđeno je nešto više od 20,6 milijuna eura, od čega je 15,7 milijuna za mašine i opremu, a ostatak ide na specijalizirane usluge. Sa 637 tisuća eura financirat će se izgradnja hangara na aerodromu Niš, međutim po onome što se može pročitati u prijedlogu proračuna, 2018. će biti završeno 20 posto radova, u 2019. još 30 posto, da bi tek u 2020. hangar bio gotov. Drugi konkretan podatak koji se odnosi na RV i PVO je, osim hangara u Nišu, osiguravanje sredstava za modernizaciju školskih i borbenih aviona. U tu svrhu trebalo bi se potrošiti oko 4,5 milijuna eura – od toga na materijal gotovo 3,5 milijuna, a na, kako stoji u navedenim stavkama, tekuće popravke i održavanje, preostalih milijun eura. I u ovom proračunu postoji proračunski fond za naoružanje i vojnu opremu, koji sada iznosi 16,9 milijuna eura, od čega je čak 13,6 milijuna neraspoređeni višak prihoda iz ranijih godina. Cilj ovog fonda je poboljšanje stanja na području naoružanja i vojne opreme, te održavanja sredstava. Svi navedeni iznosi koji se odnose na nabavu novog naoružanja i vojne opreme, zatim sredstva za njihovu modernizaciju i remont, izgradnju infrastrukture, u odnosu na ostale troškove ponovo su zaista skromni.

Hangar u Nišu će biti identičan novom hangaru na Batajnici dovršenom prošle godine

Međutim, postoji i jedna nedoumica u dijelu koji se odnosi na funkcioniranje Ministarstva obrane RS i Vojske Srbije. Od ukupno 212,3 milijuna eura, koliko je izdvojeno za ovu namjenu, postoji stavka “Mašine i oprema”, i pored nje vrlo veliki iznos od čak 73,6 milijuna eura. Moguće je da će dio tih sredstava biti iskorišten za plaćanje rate za radove na lovačkim avionima i nabavu helikoptera. S druge strane, vjerojatno će se taj novac trošiti i na ulaganje u kapacitete za održavanje i remonte NVO. U istom dijelu proračuna postoje i posebne stavke za tekuće popravke i održavanje s 20,7 milijuna eura, kao i materijal sa 40,7 milijuna eura. Financiranje onoga što je tijekom prošle i ove godine ugovoreno te najavljeno, a to su prije svega sredstva namijenjena za RV i PVO, trebalo bi biti osigurano iz drugih izvora, odnosno iz suficita proračuna koji je nastao u 2016. i 2017. godini, a smatra se da će se taj trend nastaviti. Nije nemoguće da je dio tog novca prikazan u ovogodišnjem vojnom proračunu upravo u dijelu koji se odnosi na mašine i opremu u okviru izdataka za funkcioniranje Ministarstva obrane i VS.

Do kraja 2020. za sve moguće radove i nabave vezane za 10 lovačkih aviona MiG-29 najavljeno je da će se potrošiti oko 185 milijuna eura, i da će se to plaćati u ratama. Za sada sigurno znamo da je plaćen transport 6 doniranih aviona i da je sklopljen ugovor za rezervne dijelove, predizvoznu pripremu aviona i njihovo dovođenje na standard 4 starija primjerka, kao i remont jednog od MiG-29 koji je stigao iz Rusije. Uz to treba nabaviti još i zemaljsku opremu za njihovo opsluživanje, a sljedeće godine treba poslati bar tri postojeća aviona na remont, koju godinu kasnije i četvrti. Potom je najavljeno da će se izvršiti produženje vijeka, kao i vjerojatno najskuplji dio čitavog posla – a to je modernizacija koja bi borbene mogućnosti tih aviona podigla na višu razinu i učinila ih potpuno višenamjenskima. Vrlo skupa će biti i planirana nabava suvremenog vođenog naoružanja zrak-zrak i zrak-zemlja. Uz sve ovo, u tijeku su procedure i za izgradnju hangara za dežurni par lovaca u sustavu PVO, kao i dežurnog helikoptera za traganje i spašavanje.

Početkom 2019. godine Vojska Srbije će primiti na upotrebu prvi od 6 naručenih višenamjenskih helikoptera H145M, naručenih krajem prosinca prošle godine. Cijena ovih helikoptera, od kojih će 4 biti naoružana, nije objavljena, a temeljem objavljenih ugovora za druge države njihova vrijednost s obukom, logistikom i naoružanjem kreće se u rasponu od 65 do 90 milijuna eura. Službeno je krajem 2016. priopćeno kako je dio novca već uplaćen, pa se lako može zaključiti da će i u ovom slučaju plaćanje biti u ratama. Kada je o helikopterima riječ, nedavno je objavljeno i da se s ruskim Rosoboronexportom pregovara o 6 transportno-borbenih helikoptera, a na temelju ranije spomenutih planova i najava – najvjerojatnije se radi o srednjim transportnim helikopterima Mi-17. Dva takva helikoptera, u verziji Mi-17V-5, nabavljena su 2016. za 25 milijuna eura. Stoga bi 6 ovakvih helikoptera mogla koštati oko 75 milijuna eura.

Od najviših državnih dužnosnika posljednjih se mjeseci direktno ili indirektno moglo saznati da se s Bjelorusijom pregovara o nabavi dodatnih aviona MiG-29, spominjalo se 6 do 8 aviona, potom se govorilo o nabavama raketnih sustava, konkretno dva divizijuna sustava Buk, dok su pojedini mediji u skorije vrijeme spominjali i 4 bitnice sustava S-300. U svim ovim slučajevima spominjalo se da bi obveza Srbije bila platiti samo remont i modernizaciju poklonjene tehnike. Isti su mediji prenijeli i da bi ugovor za bjelorusku donaciju MiG-29 i S-300 mogao biti potpisan u ožujku sljedeće godine.

*tekst autora Živojina Bankovića objavljen je 06. prosinca ove godine na portalu Tango Six, a u originalnom izdanju može ga se naći na adresi: https://tangosix.rs/2017/06/12/vojni-budzet-za-2018-povecan-za-skoro-cetvrtinu-veliki-izdaci-za-masine-opremu-nabavke-modernizacije-popravke-remonte/

Školsko-borbeni avion Soko G-4 Super Galeb, dvosjed, Ratnog vazduhoplovstva i protivvazduhoplovne odbrane Vojske Srbije, srušio se danas oko 10.30 sati na području sela Slatina kod Šapca, općina Ub, tijekom izvođenja redovite letačke obuke. Dok je Ministarstvo obrane Srbije u prvome trenutku objavilo tek da je u tijeku akcija traganja za nestalim pilotima, ubrzo je službeno potvrđeno kako su oba pilota poginula. Riječ je o pukovniku Nenadu Ćulibrku iz zapovjedništva RV i PVO VS, te satniku Dejanu Panduroviću iz 252. školsko-trenažne avijacijske eskadrile 204. zrakoplovne brigade VS. Na poprištu pada se nalaze ekipe Hitne pomoći, a policija osigurava teren. Očevici su rekli da je zrakoplov nisko preletio preko sela Varna i da je onda pao u blizini pomoćnih objekata jednog domaćinstva. Povrijeđenih na zemlji nije bilo.

S ekipom za traganje i spašavanje na lice mjesta otišao je i zapovjednik RV i PVO VS, general bojnik Ranko Živak. Ministar obrane RS je naložio inspektoratu obrane provođenje izvanredne inspekcije, dok je načelnik Generalštaba VS formirao komisiju za utvrđivanje okolnosti nastanka izvanrednog događaja. Tijekom posljednjih 10 godina, ovo je drugi pad Super Galeba – 2008. godine prilikom pada G-4 poginuo je pilot Ištvan Kanas.

G-4 kao tegljač meta (Foto: Petar Mežnarek)

Kako piše portal Tango Six, u sastavu RV i PVO trenutno su 22 zrakoplova G-4, od čega je jedan u verziji tegljača meta N-62T, jedan prototip verzije G-4M, dok su dva Super Galeba razoružana. Poslednjih par godina aktivno je oko 9 aviona Super Galeb, od čega oko 6-7 u sastavu 252. školsko-trenažne avijacijske eskadrile “Kurjaci s Ušća”, a obično su dva do tri aviona na ispomoći u 241. lovačko-bombarderskoj eskadrili “Tigrovi”.

Zbog pada G-4 Vojske Srbije, helikopterska jedinica MUP-a RS otkazala je svečano obilježavanje 50. godišnjice svog formiranja.

Šest uvjetno rečeno novih ruskih MiG-ova 29 i remont postojeća 4 srpska Mig-a 29 – takvom se dogovoru nada srpski premijer Aleksandar Vučić nakon što sljedećeg tjedna ode u Moskvu na razgovore s ruskim ministrom obrane Sergejem Šojguom. Od spomenutih ukupno 10 MiG-ova 29, Srbija bi, nada se Vučić, njih 6 mogla dobiti već u ožujku sljedeće godine, dok bi preostala 4 – već postojeća u sastavu Ratnog zrakoplovstva Srbije – u dogledno vrijeme mogla otposlati na remont u Rusiju. To bi značilo da od iduće godine Vojska Srbije može računati na jednu lovačku eskadrilu od 10 letjelica, rekao je jučer, 15. prosinca, Vučić novinarima u Skupštini Srbije, dodavši kako će više detalja o samim avionima biti poznato nakon potpisivanja Sporazuma o vojno-tehničkoj suradnji Rusije i Srbije. Taj bi se sporazum trebao potpisati u srijedu, 21. prosinca, kada srpski premijer s brojnim izaslanstvom putuje u Moskvu. No vjerojatnije je da će se posao nabave MiG-ova 29 za Srbiju (ako do njega uopće dođe) službeno sklopiti početkom sljedeće godine, kada bi u Beograd trebao doći ruski predsjednik Dmitrij Medvedev. Dodao je Vučić još i to da „takve borbene mogućnosti nemaju sve države nastale na teritoriju bivše Jugoslavije zajedno“, te da će se Srbija po tom pitanju moći usporediti i s nekim NATO-zemljama iz susjedstva – što bi bila ogromna razlika prema stanju od prije samo koju godinu.

MiG-29 iz sastava Vojske Srbije

Osim nabave MiG-ova, prilikom nedavnog sastanka mješovitih povjerenstava za suradnju Srbije i Rusije govorilo se, navodno, i o nabavi 30-ak tenkova T-72B3 (nedavnim paketom opreme modernizirane verzije T-72), te isto toliko borbenih oklopnih vozila BRDM-2 – koja su za Vojsku Srbije veći prioritet od tenkova (što je zanimljivo, nakon brojnih priča o uspjehu domaćeg projekta Lazar). O svemu tome je razgovarao i ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov kada se u utorak, 13. prosinca, u Beogradu našao sa svojim srpskim kolegom Ivicom Dačićem. „Srbija ne kupuje naoružanje već ga Ruska Federacija donira, a Srbija će platiti samo onaj dio koji se tiče prilagođavanja opreme“, izjavio je Dačić nakon susreta s Lavrovom. Kako piše Tanjug, vrijednost ovog paketa opreme i naoružanja u nekoliko je navrata mijenjana – samo za 6 MiG-ova 29 i remont postojeće 4 srpske „dvadesetdevetke“, uključujući i prateću opremu, Moskva je navodno tražila oko 50 milijuna dolara. Navodno je upravo ruski ministar obrane Sergej Šojgu intervenirao da u posljednjoj varijanti ta cijena bude oko 25 milijuna dolara.

Da stvar bude donekle podjednaka, iz Srbije se opet čuju najave o nabavi 13 helikoptera zapadne proizvodnje. Točnije, navodno se radi o helikopterima tvrtke Airbus Helicopters koji bi bili, zajedno s naoružanjem, namijenjeni srpskim specijalnim snagama. Vučić taj plan nabave helikoptera opisuje kao 6+3+4, odnosno 6 naoružanih transportnih helikoptera za potrebe specijalnih snaga Vojske Srbije, 3 za potrebe Ministarstva unutarnjih poslova, dok bi 4 helikoptera (nije precizirano kakva) došla u Srbiju kao donacija (?!?).

Što bi Srbija zapravo dobila?

Srbija, baš kao ni Hrvatska, nema puno vremena za kakvo-takvo rješavanje pitanja svog nadzvučnog zrakoplovstva. Postojećim MiG-ovima iz sastava Ratnog zrakoplovstva Vojske Srbije resursi ističu 2018. godine i bez remonta ili kupovine novih zrakoplova Srbija tada ostaje bez glavnine svog ratnog zrakoplovstva. Rusija pak nudi MiG-ove 29 stare dobrih 30-ak godina, i to navodno jedan MiG-29 verzija 9-12 (NATO oznaka Fulcrum-A), 3 MiG-a 29 verzija 9-13 (NATO oznaka Fulcrum-C) i 2 dvosjeda verzija 9-51 (MiG-29UB, NATO oznaka Fulcrum-B). Oni su do sada bili u 31. gardijskom lovačkom avijacijskom puku u zračnoj bazi Milerovo (u Rostovskoj oblasti) i nisu baš skoro bili na remontu, ali su u stanju letjeti još nekoliko godina. Štoviše, sasvim je izvjesno da im je remont apsolutno neophodan u roku od naredne dvije godine.

Ruska akro-grupa Striži leti na modernijim “29-kama” od onih koje bi nabavila Srbija

S nekim budućim generalnim remontom, ruski bi MiG-ovi, baš kao i postojeće 4 srpske „dvadesetdevetke“ mogli letjeti negdje do kraja 2020-ih. Ruske RIA Novosti izričito spominju još 14 godina, kao razdoblje tijekom kojeg bi svih 10 MiG-ova moglo letjeti i obavljati zadaće nakon remonta. No, prema procjeni uglednog srpskog zrakoplovnog portala Tango Six, Srbija bi u roku od samo 2 godine morala izdvojiti još barem 30 milijuna eura kako bi Rusiji platili za opći remont 6 MiG-ova 29. „Još uvijek nemamo detalje da li bi se sa 6 aviona iz Rusije dobilo/kupilo i naoružanje, izvršila doobuka aktivnih i obuka novih pilota, nabavili rezervni dijelovi kao i dodatna zemaljska oprema za opsluživanje aviona. Iako zrakoplovno-tehnička služba raspolaže s određenom opremom za održavanje, toj opremi je također ne samo potreban remont, već bi bilo poželjno da se nabavi i dodatna količina iste kako bi normalno funkcionirala eksploatacija buduće flote od 10 aviona MiG-29. Ako bi se među tih 6 primjeraka našla i verzija 9-13, onda je potreba za navedenom opremom još veća, jer se ova varijanta ne nalazi u inventaru RV i PVO. 9-13 se dosta razlikuje od 9-12B, mnogi sustavi su potpuno drugačiji, a aktivni piloti bi morali na obuku za ovu verziju“, pesimistično procjenjuje Tango Six. Posljednje rakete zrak-zrak Vojska Srbija nabavila je u Rusiji sada već davne 2008. godine (8 komada R-27R1 srednjeg dometa), a osim njih trebalo bi obnoviti i zalihu raketa R-73 i R-60. No tržišna cijena ovih raketa nije mala – Tango Six napominje da R-27 košta oko 700.000 USD, a R-73 – oko 400.000 USD: „To znači da bi za samo jedan borbeni komplet 6 aviona MiG-29, od kojih bi neki bili dvosjedi (koji ne nose R-27) trebalo izdvojiti barem oko 15 milijuna dolara. Još više novca bi bilo potrebno kako bi se osiguralo novo naoružanje za još 4 aviona kojim je opremljena jedina lovačka eskadrila RV VS“, piše portal Tango Six.

Vučiću je u pomoć krajem jučerašnjeg dana pristigao ministar obrane Srbije, Zoran Đorđević. On je izjavio kako će „uvjeti i daljnja modernizacija i razvoj tih aviona, kao i naše lovačke avijacije, zavisiti od tih dogovora s Ruskom Federacijom i toga što premijer bude dogovorio“. Što bi značilo da je cijeli taj posao još uvijek na relativno dugom štapu, te da od potpisivanja konačnog kupoprodajnog ugovora sljedećeg tjedna neće biti ništa.

Kako će to Srbija platiti?

Zoran Đorđević, ministar obrane Srbije

U subotu 10. prosinca, na dan kada ja Hrvatsko ratno zrakoplovstvo slavilo 25. obljetnicu postojanja, Narodna skupština Srbija usvojila je predloženi proračun za 2017. godinu. U proračunu za sljedeću godinu predviđeni su ukupni prihodi u iznosu od 1.092 milijarde dinara (8,9 milijardi eura) i ukupni rashodi od 1.161 milijardi dinara (9,5 milijardi eura), s deficitom od 1,7% BDP-a. Od toga, Ministarstvu obrane Republike Srbije pripalo je 58.867.536.000 dinara (ili oko 478,5 milijuna eura), što je za 13,5 milijuna eura više nego ove, 2016. godine. No većina tih sredstava bit će potrošena za plaće zaposlenih i razna druga davanja, dok je, s druge strane, drastično smanjena proračunska stavka za naoružanje i vojnu opremu – s postojećih 15,7 milijuna eura u 2016. za ovu je stavku u 2017. namijenjeno tek 1,75 milijuna eura. Kako piše Tango Six, srpski ministar obrane Zoran Đorđević u intervjuu za časopis „Obrana“ izjavio je da će ukupan obrambeni proračun (uključujući i vlastite prihode MORS-a) biti oko 61 milijardu dinara, odnosno 1,39% BDP-a, dok su potrebe sustava obrane u 2017. godini – 65,2 milijarde dinara. Za usporedbu, hrvatski obrambeni proračun za istu godinu planiran je na ukupno 4.385.657.645 kuna, odnosno oko 581,94 milijuna eura (1,23 posto BDP) – od čega se za opremanje i modernizaciju navodno ukupno planira oko 609,6 milijuna kuna (13,9% obrambenog proračuna ili oko 80,9 milijuna eura).

Đorđević je najavio da će Vlada Srbije krajem ovoga mjeseca dodijeliti dodatna sredstva za obranu (možda čak oko 10 milijardi dinara ili oko 81 milijun eura) kako bi se premostili problemi nedovoljnog financiranja opremanja u 2016. godine. Ta dodatna sredstva bit će namijenjena za nabavu lovačkih aviona, helikoptera, radarske opreme, optoelektroničkih uređaja, telekomunikacijske opreme, topničkog oružja, vojno-policijske opreme, sredstava zaštite, streljiva, te kompleta i dijelova vojničke odore. Tijekom proračunske rasprave u Narodnoj skupštini Srbije, premijer Aleksandar Vučić u nekoliko je navrata spomenuo kako će se iz suficita republičkog proračuna (čiji bi se konačan iznos trebao znati krajem siječnja) financirati nabava naoružanja za Vojsku Srbije, a posebno lovački avioni iz Rusije. No iz kojih sredstava će se financirati održavanje postojeće opreme i naoružanja, uključujući tu i postojeću zrakoplovnu tehniku Vojske Srbije, Vučić se nije izjašnjavao.

Na posljednjih tjedana uznapredovalu priču o novim avioanima reagirala ja Socijaldemokratska stranka bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića. Oni, naime, smatraju da vlast pričama o nabavi letjelica iz Rusije pokušava sakriti katastrofalno stanje u Vojsci Srbije. „Dok su srpski vojnici i pripadnici Ministarstva obrane dovedeni na rub egzistencije smanjenjem plaća i praktično ukidanjem dnevnica, dok sve veći broj vojnika skida uniformu jer ne žele raditi za crkavicu, dok vojska ne može popuniti patrole u Kopnenoj zoni sigurnosti, vlast se ponovno, po tko zna koji put, hvali nabavkom novih aviona. Tu priču slušamo od dolaska Vučića na vlast, pa smo tako do sada trebali već imati i S-300 i S-400 sustave, Eurofightere i naravno MiG-ove“, pišu Tadićevi socijaldemokrati u svom jučerašnjem priopćenju.

Zašto je to dobra vijest za Hrvatsku?

„Nije sporno da Hrvatska dobije donacije u naoružanju, a sporno je kad Srbija dobije. Oni kad se naoružavaju – spremaju se za mir, a mi kad se naoružavamo – to je za rat. Mi nikome ne prijetimo“, izjavio je nakon susreta s Lavrovom srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, stavljajući ovu temu opet u regionalni kontekst. Realno, kad bi Srbija stvarno nabavila tih 6 MiG-ova 29, to bi za Hrvatsku bila dobra vijest. Zato što bi prisilila hrvatski državni i vojni vrh da napokon u predstojećoj 2017. donese konačnu odluku o nabavi novih zrakoplova za potrebe Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Pogledaju li se zemlje-NATO članice iz susjedstva (Mađarska, Češka, Slovačka, Rumunjska i Bugarska), one su ili riješile ili su u postupku rješavanja nabave novih ili novijih borbenih zrakoplova. Hrvatska jedina već desetljeće i pol odgađa tu odluku, pravdajući se lošom financijskom i gospodarskom situacijom. Obnovi li i „neutralna“ Srbija svoju borbenu zračnu flotu, i to još od Rusije – crvene krpe za NATO i EU – Hrvatska neće moći ostati po strani i gledati kako joj se zauvijek gasi ratno zrakoplovstvo, kao jedinoj među pristojno opremljenim susjedima.

No sve to pod uvjetom da Srbija zaista i nabavi nove letjelice za svoje RV. Srbijanski državni vrh o ovoj nabavi priča već dobre 3 godine, uvijek malo gurajući priču pred izbore. Baš kao i 2013. godine, tako se i sada ponovno spominje nova mogućnost izvanrednih parlamentarnih izbora, koji lagano postaju batina svaki puta kada aktualni premijer Vučić poželi „bildati“ svoj rejting u javnosti. Trenutno je izvjesno tek da u 2017. Srbiju očekuju predsjednički izbori, a i aktualnom predsjedniku Tomislavu Nikoliću na unutarnje-političkom planu dobro bi došlo da mjesec-dva prije izbora na Batajnicu sleti novih 6 borbenih zrakoplova MiG-29.

I na kraju treba istaknuti i još jedan dodatni, ali ne i manje važan segment. Europska unija je upravo jučer, 15. prosinca, odlučila produžiti ekonomske sankcije Ruskoj Federaciji za još 6 mjeseci. Sankcije uvedene još u srpnju 2014. zbog ruske aneksije Krima odnose se na financijski, energetski i obrambeni sektor, te na razmjenu sirovina dvojne namjene (vojne i civilne), s određenim izuzecima. Dok Rusiji s jedne strane odgovara da kroz pošiljku naoružanja za Srbiju činovnicima u Bruxellesu poruči kako ih „ne šiša ni pol posto“, pitanje je odgovara li Srbiji, koja upravo pregovara o punopravnom članstvu u EU, takva konfrontacija s pregovaračima na drugoj strani europskoga stola. Jer bez obzira na višestruku naslonjenost na Rusiju, Srbija je do sada u nekoliko navrata pokazala da voli da joj jedna noga bude u Moskvi, a druga u Bruxellesu, Berlinu ili Parizu. Baš kao što bi voljela i da na stajankama na Batajnici u jednom redu stoje ruski MiG-ovi, a u drugom – Airbusovi helikopteri.

Dok u Narodnoj skupštini Republike Srbije upravo traje rasprava o dokumentu “Prijedlog odluke o učešću pripadnika Vojske Srbije u multinacionalnim operacijama u 2016. godini”, te usvajanje Godišnjeg plana uporabe Vojske Srbije i drugih snaga obrane u multinacionalnim operacijama, posebno se zanimljivim pokazala i kratka rasprava po pitanju ponovnog uvođenja obveznog ročnog služenja vojne obveze u toj nama susjednoj državi.

Konkretno, za razliku od Hrvatske koja se tek verbalno poigravala povratkom u doba prije 2008. godine, te nasuprot Crne Gore koja još razmišlja da li uz profesionalnu vojsku uvesti i sustav dragovoljnog služenja vojne obveze za one mlade koji to posebno žele – iz Srbije se čulo ponešto i o procjenama iznosa financijskih sredstava koja bi tražilo ponovno uvođenje ročne obveze, u Srbiji ukinute s 1. siječnjom 2011. godine. Time su 1. ožujka iz sustava Vojske Srbije po posljednji put ispraćeni zadnji ročnici, što je ujedno označilo i kraj takve prakse izvršavanja vojne obveze koja se u Srbiji prakticirala neprekidno od 1878. godine.

Otpust zadnjih ročnika Vojske Srbije, 3. centar za obuku VS u Jakovu, 1. ožujka 2011. godine

Iako se posljednjih godina u više navrata javnost poigravala pitanjem povratka na stari sustav, a ponekad bi se u tu diskusiju uključili i nadležni iz obrambenog sustava RS, do danas su argumenti ostajali više teorijske razine. Dakle, nije se čulo o procjenama troškova koje bi ovakav potez imao za Srbiju. No, danas se Zoran Đorđević, ministar obrane Republike Srbije, tijekom parlamentarne rasprave našao suočen s tematskim upitom zastupnika – i stvari su se promijenile. Naime, zastupnik iz redova Pokreta socijalista Đorđe Komlenski pitao je ministra obrane Đorđevića da li je planirano i da li se razmišlja o tome da Vojska Srbije uvede obvezno služenje vojne obveze.

Ministar je na to odvratio kako bi za vraćanje vojnog roka u Srbiji samo tijekom prve godine primjene novog/starog sustava trebalo osigurati dodatnih 70 milijardi RSD u proračunu (oko  570,73 milijuna eura, po tečaju od 122.65 RSD za 1 euro). “Istini za volju, svake sljedeće godine bi trebalo manje i manje, ali mislim da je i ovih 70 milijardi dinara dovoljno velika cifra da razmislimo da li to možemo u ovom trenutku, ili ne“, rekao je Đorđević. Ti bi se relativno veliki novci navodno prvenstveno trošili za osiguravanje smještaja ročnika, odore, opremu i druge potrepštine.

Zastupnik Komlenski naglasio je kako po njemu vojska ima i odgojnu ulogu u društvu, dodajući: “Smatram da to treba učiniti u budućem razdoblju, čim se za to stvore uvjeti” – na što je ministar Đorđević spremno odvratio da Narodna skupština o tome može raspravljati, budući je odluka o vraćanju ročnog služenja vojne obveze ionako u njenim rukama. Jedino, kako je istaknuo Đorđević tu treba uzeti u obzir:

“Vojni rok je zamrznut, ali ono što trebate znati je da našom analizom za vraćanje vojnog roka, prve godine treba dodati 70 milijardi dinara u budžetu Srbije“.

Ministarstvo obrane Srbije objavilo je posljednjeg dana rujna ove godine javni natječaj za prijam profesionalnih vojnika u stalni radni odnos pri Vojsci Srbije. Predviđena mjesta njihove službe su Pančevo i Niš, a potencijalni kandidati su svi državljani Republike Srbije koji su odslužili vojni rok s oružjem i mlađi su od 30 godina života. Prijave za popunu radnih mjesta podnose se do 17. listopada 2016. godine u Specijalnoj brigadi, vojarna „Aerodrom“ u Nišu, i u vojarni „Rastko Nemanjić“ u Pančevu. Reklo bi se – ništa neobično u cijeloj priči – osim toga da se po prvi put primjenjuje novi princip popune, različit od dosadašnje prakse (putem javnog natječaja ili neposrednim prijmom vojnika koji obave služenje dragovoljnog vojnog roka). Novina je u tome što će se po prvi put primati i pričuvnici iz evidencije regionalnih centara Ministarstva obrane Republike Srbije, i to samo oni koji su prethodno prošli selekcijski postupak u više stupnjeva. Specijalna brigada Vojske Srbije u ovom natječaju prije svega traži vozače na aerodromu Niš, dok se u samoj bazi Specijalne brigade u Pančevu osim vozača traži još i pješaštvo te budući vezisti.

Specijalna brigada jučer je proslavila 10. godišnjicu formiranja

Ovaj natječaj ukazuje prije svega na činjenicu da Specijalna brigada koja je 29. rujna 2016. godine proslavila 10 godina svoga postojanja nema problema s operativnom jezgrom jednice, ali da joj je nužna popuna pratećih službi. Budući je to očigledno nemoguće izvesti dosad uobičajenim načinima, a zadaci koji se postavljaju pred ovu postrojbu postaju sve složeniji, vjerojatno je odlučeno da se i zainteresiranim pripadnicima pričuve pruži mogućnost ulaska u redove ove elitne postrojbe – koja u svome sastavu ima zapovjednu bojnu, 63. padobransku bojnu, 72. izviđačko-diverzantsku bojnu, bojnu za protuteroristička djelovanja (u koju je nakon raspada države „Srbija i Crna Gora“ ušao i dio pripadnika 82. pomorskog centra), kao i protuteroristički odred „Kobre“.

Od budućih kandidata za slobodna radna mjesta vozača traži se vozačka dozvola C kategorije, a za vezu – da su završili stručne škole elektrotehničkog ili PTT smjera, informatike ili gimnazije prirodoslovnog usmjerenja, ako možda već i nemaju prethodnu vojnu specijalnost „vezista“. Nakon predaje dokumenata, za njih će uslijediti testiranja i selekcija, koja na kraju uključuje i sigurnosnu provjeru VBA (Vojnobezbednosne agencije). Nakon provedbe čitavog postupka selekcije, s najboljim kandidatima zaključit će se ugovor o radu na određeno vrijeme i oni će 1. ožujka 2017. biti primljeni u profesionalnu vojnu službu – prvo u  svojstvu profesionalnog vojnika na probno razdoblje od šest mjeseci (koje se računa kao probni rad), uz mogućnost produženja ugovora o radu na daljnje razdoblje od tri godine, sve do navršavanja 40 godina života. No, što se zapravo krije iza cijele ove priče?

Produženo dragovoljno služenje

Zasad posljednja generacija dobrovoljnih ročnika prisegnula je 23. rujna

Sredinom rujna je Ministarstvo obrane Republike Srbije donijelo odluku da vojni rok u toj državi bude produžen s tri na šest meseci. U srbijanskim tabloidima i na pojedinim internetskim portalima i grupama na društvenoj mreži Facebook ova je vijest bila pozdravljena uz bombastični naziv „Vojska Srbije ponovo vraća redovno služenje vojnog roka“. Međutim, kada se pročita službeno priopćenje o cijeloj ovoj priči, shvati se zapravo da će vojni rok samo biti produžen za one koji ga služe dobrovoljno, i da nema ni govora o ikakvom vraćanju općeg služenja vojne obveze – s kojim je i Srbija nakon 2000. godine imala velikih problema po pitanju popune novačkog kontingenta.

Ministarstvo obrane RS je zahtjev za produženje služenja vojne obveze obrazložilo „potrebom da se vojnici kvalitetnije pripreme za izvršenje namjenskih zadataka“, kao i potrebom da se „poveća operativna sposobnost vojske“.

„Koncept profesionalne vojske za sada zadovoljava sve potrebe Ministarstva obrane i Vojske Srbije, ali ukoliko Narodna skupština donese odluku o ponovnom vraćanju obaveze služenja vojnog roka mi ćemo biti spremni da takvu odluku sprovedemo u djelo“,

rekao je kapetan korvete Jovan Krivokapić, glasnogovornik Ministarstva obrane Republike Srbije i Vojske Srbije.

Pri tome, dragovoljce će čekati niz pogodnosti, jer bi za šestmjesečno služenje mogli zaraditi protuvrijednost od oko 750 eura (pod uvjetom da ne potroše ni dinara), dok su za tromjesečnu službu dobijali oko 250 eura. Također, oni koji se pokažu kao najbolji – prvih 10 – imat će privilegiju momentalnog primanja u stalni radni odnos kao profesionalni vojnici, dok će ostali i dalje biti prisiljeni čekati natječaj koji se po potrebi objavljuje u specijaliziranom vojnom magazinu „Odbrana“. Općenito, služenje vojne obveze omogućeno je četiri puta godišnje: u ožujku, lipnju, rujnu i prosincu svake godine. U svakoj takvoj klasi ima do 500 vojnika.

Dodatne novosti u obuci

Novina je i to što će sada obuka biti podijeljena u dvije faze: (1) U prvoj, koja će trajati dva puta po mjesec i pol, vojnici će prolaziti osnovnu i specijalističku obuku. Zatim, (2) u drugoj fazi, vojnici po prvi put odlaze u postrojbe, u kojima će tijekom naredna tri mjeseca proći dodatnu kolektivnu obuku. Tu će, naime, imati priliku da u sklopu veće organizacijske cjeline primjene sve ono što su učili tokom prva tri mjeseca, ali ovoga puta okruženi profesionalnim vojnicima. Nakon odsluženja vojne obveze oni dobivaju zahvalnicu i medaljon, kao uspomene na vrijeme provedeno u Vojsci Srbije.

Ove sve povlastice koje vojska nudi zapravo otkrivaju da operativne jedinice muku muče s profesionalnim vojnicima – jer je odljev iz postrojbi ogroman, a broj onih koji se natječu za rad u njima sve manji. Zbog toga je odlučeno i da se dio novca prvotno namijenjenog za plaće profesionalnih vojnika preusmjeri na novake. Inače, sustav obrane u Srbiji broji oko 34.000 ljudi, od čega je izravno pod oružjem oko 10.000 vojnika. Sve ovo dolazi u trenutku kad traje i pojačano angažiranje vojnika na granici prema Bugarskoj i Makedoniji, u sprečavanju ulaska migranata u Srbiju. Vojska je inače po prvi puta od ukidanja graničnih jedinica 2004. godine od ljetos terenski angažirana na graničarskim poslovima.

Rezervni sastav Vojske Srbije

Treći centar za obuku VS u Leskovcu

Međutim, ni s pričuvnim sastavom Vojske Srbije situacija nije sjajna. Naime prije 10 dana, na konferenciji za novinare koja je prošla prilično neopaženo, a bila je održana u vojarni „Vojvoda Petar Bojović“ u Leskovcu – kapetan Nebojša Marković, načelnik Grupe za mobilizaciju, istaknuo je da se od ukupnog broja pozvanih osoba iz pričuvnog sastava Trećeg Centra za obuku Vojske Srbije oko 40 posto poziva ne uruči, prvenstveno zbog neprijavljivanja promjene prebivališta, a samo 10 do 15 posto pozvanih se zaista i odazove. Zanimljiva je i pojava uočena među osobama koje u slučaju ratne opasnosti imaju obvezu ustupanja svojih motornih vozila – iako one moraju prijaviti da li je vozilo prodano ili je neispravno, to nitko nije napravio. Također, kapetan Marković je dodao i da se neki, usprkos primanja poziva za obuku, njemu ne odazivaju, ne shvaćajući da je taj poziv obaveza kao i plaćanje poreza, a da osobe koje se ne odazovu na vježbu podliježu novčanoj kazni i do 50 tisuća dinara (oko 400 eura po tečaju od 125 RSD za euro).

Međutim, ostavivši na stranu senzacionalističke napise, kada bi se na jednom ozbiljnom uzorku napravilo istraživanje o stanju u regrutnim centrima po općinama Srbije, pokazatelji bi sigurno bili još i više poražavajući. Inače, Srbija ima ukupno 7 nastavnih centara u kojima se izvodi obuka vojnika, i država se posebno hvali kada polaznika obuke godišnje bude 500. U isto vrijeme, kada se samo na „patriotskim Facebook stranicama“ postavi pitanje da li su ljudi za ponovno uvođenje vojnog roka, zna se skupiti i do 20.000 lajkova – dok onda jedva 500 osoba i stvarno bude primljeno na obuku.

Ozbiljna analiza o ponovnom uvođenju obveznog služenja vojne obveze u Vojsci Srbije nikada nije bila rađena. Da li za to postoji novac u uvjetima smanjenog proračuna i velikog odljeva vojničkog, dočasničkog i časničkog kadra, kada mjesečne plaće prvenstveno služe za golo preživljavanje – sve su to pitanja koja bi morala biti obuhvaćena ozbiljnom studijom, prije ikakvog uvođenja ponovnog obveznog služenja vojne obveze.

Vađenje ljudi iz pričuvnog sastava, i onda njihovo angažiranje u operativnim jedinicama, samo govori da je kadrovsko stanje u obrambenom sustavu Srbije izuzetno alarmantno, i da je broj onih koji se odlučuju za zapošljavanje u vojsci mnogo manji nego što se to u javnosti predstavlja. Moguće je i da u vojnome pozivu mladi više ne vide perspektivu, posebno kad se odlaskom na radu u Austriji i Njemačkoj lako može zaraditi i do peterostruko više na mjesečnoj razini. Time u Srbiji i dalje pjesma Bore Čorbe „Rado Srbin ide u vojnike, dva ga vuku, a trojica tuku“ očito dobiva na realnosti, dok priča o ljubavi prema vojnome pozivu ostaje prvenstveno odličnim argumentom u debatama na Facebooku i prilikom posebnih glumljenja patriotizma.

* Gost autor: novinar iz Beograda, s dugogodišnjim iskustvom praćenja obrane i sigurnosti, podaci poznati redakciji