Ministarstvo obrane Crne Gore raspisalo je natječaj za izbor procjenitelja stare vojne imovine koj je planirana za prodaju – riječ je, između ostalog. o zrakoplovima, helikopterima, kao i oklopnim vozilima, višecijevnim lanserima raketa, itd. Vrijednost natječaja koji je podijeljen u nekoliko dijelova je 50.000 eura sa PDV-om, navode u tom ministarstvu. Tako se Crna Gora želi riješiti starog i zastarjelog oružja, većinom iz arsenala bivše JNA, koje je uskladišteno na više vojnih lokacija u Crnoj Gori.

Ministarstvo traži uslugu procjene vrijednosti deset lakih helikoptera tipa “Soko Aerospatiale SA-341/342 Gazela” s pripadajućim naoružanjem, opremom i kontingentom rezervnih dijelova. Nakon dvije nesreće i par manjih incidenata, helikopteri tog tipa su prije nekoliko godina povučeni iz operativne upotrebe. Te se letjelice sada nalaze uskladištene u hangarima na vojnom aerodromu u Golubovcima. Prema crnogorskom Dugoročnom planu razvoja obrane za razdoblje od 2019. do 2028. bilo je planirano da u operativnoj upotrebi VCG, nakon remonta i modernizacije, ostanu samo četiri helikoptera tipa SA-342 u njegovoj naoružanoj protuoklopnoj varijanti “Hn-45M Gama”, ali se i od toga odustalo. Naoružane s po četiri protuoklopne vođene rakete 9M14M Maljutka i dvije samonavođene rakete zrak-zrak 9M32M Strijela-2M, “Game” su bile jedine letjelice u Crnoj Gori sposobne za zadatke pružanja vatrene podrške pješačkim postrojbama te vođenja protuoklopne borbe iz zraka na daljinama do tri kilometra. Zbog svojih odličnih manevarskih osobina i hitrosti, “Gazela” je bio omiljen helikopter među vojnim pilotima na prostoru bivše Jugoslavije. Proizvodili su se u mostarskoj tvornici  “Soko” po licenci francuske firme “Aerospatiale” za bivšu JNA. Napravljeno je oko 160 komada tog helikoptera.

VCG se namjerava u dogledno vrijeme naoružati i opremiti za izvođenje jednostavnijih zadataka borbene podrške pješaštvu sa dva od tri postojeća srednja višenamjenska helikoptera tipa “Bell-412 EP/EPI. Ali oni nisu ni izbliza tako pogodni za protuoklopnu borbu kao što je to bio slučaj sa naoružanijim “Gazelama”.

Crna Gora je također u procesu zamjena istočne opreme zapadnom tehnikom

Za procjenu vrijednosti 10 preostalih “Gazela” i ukupno 783 stavke rezervnih dijelova za te helikoptere, Ministarstvo obrane je predvidjelo iznos od 15.000 eura bez PDV-a, te 3.000 eura bez PDV-a za procjenu 152 stavke rezervnih dijelova za srednje transportne helikoptere tipa “Mil Mi-8” koji su iz operativne upotrebe VCG povučeni i prodani prije 15-ak godina u Kazahstan.

Traži se i procjena vrijednosti dva školsko-borbena zrakoplova tipa “Supergaleb G-4” koji su povučeni iz operativne upotrebe prije desetak godina i kontingenta rezervnih dijelova za njih s ukupno 3.628 stavki za 4.000 eura bez PDV-a.

Ministarstvo je namijenilo 6.000 eura bez PDV-a za procjenu 12 komada samohodnih višecjevnih lansera raketa tipa M63/94 Plamen-S, s kontingentom streljiva za njih (800 fugasnih nevođenih raketnih zrna kalibra 128 mm). Ovi višecijevni lanseri raketa, dometa skoro 13 kilometara su, uz 12 sovjetskih haubica D-30 kalibra 122 mm, trenutno jedino značajnije topničko naoružanje VCG, a bilo je planirano da u operativnoj upotrebi ostanu najmanje do 2028.

Isti iznos od 6.000 eura bez PDV-a namijenjen je i za procjenu vrijednosti 10 lakih oklopih borbenih vozila-točkaša tipa BOV-1 u varijanti naoružanoj protuoklopnim raketama maljutka, dva trenažera za obuku vojnika za ta vozila, kao i šest vozila BOV-1 u varijanti M-86 koju je koristila vojna policija, te po dva tenka-nosača mosta tipa MT-55A i jednog tenka za izvlačenje tipa JVBT-55A.

Iznos od nešto preko 2.600 eura bez PDV-a rezerviran je za plaćanje usluga procjene vrijednosti raznih dijelova mornaričkog naoružanja: palubnih brodskih topova AK-230 kalibra 30 mm, trocjevnih i jednocjevnih protuavionskih topova kalibra 20 mm, te protuavionskih topova “bofors” kalibra 40 mm.

Od prodaje viška naoružanja i vojne opreme Ministarstvo obrane Crne Gore prošle je godine zaradilo 6.908.758 USD (oko 46.941.556 kuna, po tečaju 6,7945 za 1 USD). U to se prvenstveno ubraja prihod Ministarstva obrane od prodaje tvrtkama registriranima za promet naoružanja i robe tzv. dvojne namjene – SimoN-PS i Nikolas iz Herceg Novog, Poliex iz Berana, Capris iz Bara, Montenegro Defence Industry (MDI) te Cofis Montenegro iz Podgorice – koje potom kupljeno naoružanje te opremu prodaju i izvoze dalje, uglavnom u Afriku i Aziju.

Kako pišu podgoričke Vijesti, najveći pojedinačni prihod od 2,45 milijuna USD ostvaren je od prodaje rashodovane topovnjače RTOP-401 „Rade Končar“, koju je preko SimoN-PS-a kupila Kenija. Na popisu prodane opreme našla su se i 3 borbena oklopna vozila BOV-1 (M-83) u vrijednosti od 82,5 tisuća USD i 2 oklopljena izviđačka vozila BRDM-2 ruske proizvodnje vrijedna ukupno 24 tisuće dolara. Najviše se prodavalo mornaričko naoružanje i oprema – prodan je jedan brodski top „Bofors“ od 57 mm s rashodovane raketne topovnjače RTOP-43 za 71 500 USD, te 2 brodska protuavionska i proturaketna šesterocijevna topa AK-630 30 mm za ukupno 315 tisuća USD.

Tijekom 2014. Montenegro Defence Industry kupio je od Ministarstva obrane CG 3 dvocjevna topa AK-230 30 mm, te brodske topove „Bofors“ 40/60 i 40 L/70 – 10 komada tih topova prodano je po pojedinačnim cijenama od 5 do 6 tisuća USD, a osim MDI kupile su ih i tvrtke Nikolas i Cofis Montenegro. Prodan je i četverocijevni brodski protuavionski top M-75, koji se nekad proizvodio u tivatskom Arsenalu, za 5.250 USD, te 18 komada brodskih raketnih bacača od 30 mm za ukupno 3600 USD. MDI je kupio još i 40 komada protubrodskih torpeda 65-53 KE, kao i 4 školska torpeda istog tipa, na što je ukupno potrošio 308 tisuća USD. Cofis je za 61 tisuću USD kupio jedan od preostala 2 samohodna obalna protubrodska raketna lansera P-20 Rubež-E (NATO oznaka – SS-N-2C Styx), te za oko 25 tisuća USD kompletan preostali alat i rezervne dijelove iz nekadašnje torpedno-minske radionice Mornarice VCG. Prodano je i više od 19 tisuća granata za brodske topove „Bofors“ od 57 i 40 mm.

Iz skladišta Kopnene vojske Ministarstvo obrane CG prodalo je 4 protuavionska topa „Bofors“ 40 mm L/70, 19 trocijevnih instalacija protuavionskog topa Hispano-Suiza HS.404 od 20 mm, 284 komada bestrzajnih topova od 82 mm, te 22 minobacača raznih kalibara. MDI je kupio i više od 904 tisuće komada metaka kalibra 7,9 mm za pušku M-48, po cijeni od 7 dolarskih centi po komadu.

Rubež-E iz sastava negdašnjih Baterija raketa obala-more (BROM)

Podgoričke Vijesti iznenađene su podatkom da je Ministarstvo obrane lani prodalo ogromnu količinu protuoklopnog naoružanja, pa tako navode kako je preko tvrtke SimoN-PS prodano ukupno 50 kompleta žično vođenih protutenkovskih raketnih sustava 9K11 „Maljutka“, 11 500 komada ručnog raketnog protuoklopnog bacača 64 mm M-80 „Zolja“ i 350 komada raketnih bacača 90 mm M-79 „Osa“. Pojedinačne cijene kretale su se od 120 USD za Zolju, preko 200 USD za Osu, do 900 USD za Maljutku. Prodano je i 13 620 raznih vrsta protutenkovskih mina po cijeni od 2,30 do 5 USD po komadu.

Hrvatska se pritom pravi kao da je se ništa od toga ne tiče – ne protestira se i ne blokira provođenje ovakvih besramnih trgovačkih poslova – pa unatoč neriješenome pitanju sukcesije čitave vojne imovine bivše JNA, Crna Gora i dalje zarađuje na prodaji nekada zajedničke opreme i naoružanja.

Na svojoj jučerašnjoj sjednici (85. po redu), Vlada Crne Gore primila je na znanje i tekst sporazuma kojim ministarstva obrane Crne Gore i Hrvatske usuglašavaju uvjete školovanja crnogorskih vojnih kadeta na novopokrenutim studijima Vojnog inženjerstva i Vojnog vođenja i upravljanja pri HVU u Zagrebu. Ovaj akt predviđen je za potpisivanje od ministrice obrane Crna Gore Milice Pejanović-Đurišić i Ante Kotromanovića, ministra obrane Republike Hrvatske u Podgorici, danas, 17. listopada 2014. godine.

Ovaj usuglašeni “Sporazum o školovanju kadeta Ministarstva obrane Crne Gore u Republici Hrvatskoj na studijskim programima Vojno inženjerstvo i Vojno vođenje i upravljanje” sklapa se temeljem principa koje je ustanovio dokument “Memorandum o suglasnosti između Ministarstva obrane RH i Ministarstva obrane Republike Crne Gore o suradnji na području obrane” potpisanog u Splitu 13. listopada 2007. godine. Pri tome, spomenuti sporazum o školovanju kadeta prvenstveno vrijedi za aktualnu klasu kadeta (školska godina 2014/2015), čije je školovanje već itekako započelo – te zato i ne čudi da sporazum stupa na snagu hitno, samim danom njegovog potpisivanja.

Crnogorski kadeti u RH

Ovim relativno kratkim aktom (svega 12 članaka) regulirano je slanje crnogorskih kadeta na studij u Hrvatsku, s time da će oni ovdje pohađati nastavu po hrvatskome programu i na hrvatskome jeziku. Naravno, bit će riječ o kadetima koji su prethodno prošli sustav selekcije u okviru Pripremnog kampa Hrvatskog vojnog učilišta “Petar Zrinski”, te koji u potpunosti zadovoljavaju zdravstvene, psihičke i fizičke uvjete, kao i sigurnosne zahtjeve Crne Gore i Hrvatske (što je sve i ovjereno propisanim zajedničkim obrascima).

Kadeti po prolasku provjera započinju školovanje u RH, tijekom kojeg su oslobođeni dužnosti polaganja prisege koju polažu hrvatski polaznici ovih programa, a imaju zdravstvenu zaštitu kao i svi drugi državljani Crne Gore na studiju u Hrvatskoj. Jednako tako, ovi kadeti potpadaju pod punu nadležnost kaznenih propisa RH, kao i propisa o vojnoj disciplini u OS RH. Za njih će važiti i nadležnost hrvatske Vojne policije (prema NATO APP 12), a teža kršenja kaznenih propisa ili vojne stege mogu dovesti i do prekida njihovog školovanja u Hrvatskoj.

Prestanak školovanja crnogorskih kadeta u Republici Hrvatskoj definiran je kroz 5 točaka: (1) završetkom studijskog programa i Programa obuke za kadete, (2) prestankom ispunjavanja ugovorenih zdravstvenih, psihičkih, fizičkih i sigurnosnih uvjeta, (3) neispunjavanjem studentskih obveza u propisanim rokovima studijskih programa, (4) na zahtjev Ministarstva obrane Crne Gore, i (5) pokretanjem kaznenog postupka protiv kadeta ili težim kršenjem vojne discipline. Zanimljivo je da ovdje nije ostavljena mogućnost okončanja ovakvog školovanja i na čisti zahtjev domaće strane – dakle, Ministarstva obrane RH.

Troškovi školovanja crnogorskih kadeta

Pri uvidu u režim koji je uspostavljen za kadete iz Crne Gore, u oči upada činjenica da se financijski teret ovakvih aktivnosti baš i ne dijeli ravnomjerno. Naime, očigledno je da Hrvatska i kroz ovaj aspekt nastoji privući strane studente na svoje nove vojno-studijske programe, a ujedno tim istim mjerama i pomoći Crnoj Gori u prikupljanju potrebnih vojnih znanja te približavanju NATO integracijama.

U tom svjetlu ne čudi da za svoje kadete Crna Gora pod normalno snosi tek “novčanu podršku za školovanje” (očigledno “džeparac”), te “troškove prijevoza prilikom korištenja semestralnog, godišnjeg ili ostalih oblika odmora ili drugih potreba putovanja u Crnu Goru“. Za razliku od toga Hrvatska tu podmiruje: (1) iznos školarine i participacije u troškovima studija, (2) prijavu i odjavu kadeta u RH, (3) smještaj u vojnim lokacijama, (4) ishranu, (5) vojnu uniformu, (6) gradski prijevoz u mjestu školovanja, (7) obavezne udžbenike i pribor, (8) sportsku opremu jednom godišnje, (9) korištenje sportskih terena u vojnim lokacijama, i (10) troškove izrade i odbrane završnoga rada.

Naravno – ako tijekom studija dođe do kakvog počinjenja kaznenoga djela ili prekršaja vojne stege – Crna Gora će snositi sve troškove koje takve situacije sa sobom nose, jednako kao što će biti odgovorna i za svu štetu koju bi prema imovini i osoblju MORH-a ili prema trećim osobama uzrokovao kadet (sve to u skladu s propisima o odgovomosti za štetu važećima u RH).

Crnogorska Vlada prošloga je tjedna verificirala Ugovor o podršci između Ministarstva obrane CG i tvrtke Airbus Helicopters (sa sjedištem u francuskom Marseilleu) temeljem kojeg će se sklopiti sporazum o nabavi dijelova za helikoptere iz sastava Vojske Crne Gore. Radi se o helikopterima tipa Gazelle proizvedenim i isporučenim od strane tvrtke Aerospatiale SA bivšoj SFRJ, odnosno o letjelicama proizvedenima u SFRJ (SA341YU ili SA342YU) prema licenci tvrtke Aerospatiale SA od 1981. do 1991. i od 1983. do 1992. za isključivu upotrebu vojske i poluotvoreno (civilno) tržište.

Sporazumom kojeg tek trebaju potpisati obje strane regulirat će se nabava dijelova razine O te I (dijelovi, alati, oprema i druga sredstva), kao i tehničke publikacije za održavanje helikoptera koju će tražiti kupac, odnosno Ministarstvo obrane Crne Gore. Sporazum neće pokrivati nabavu i popravak motora i njihovih pripadajućih dijelova, kao ni popravak te remont proizvoda već ugrađenih na helikoptere, ili proizvedene od strane SFRJ (čak i ako je proizvodna licenca još uvijek valjana). Maksimalna vrijednost narudžbi iznosi 400.000,00 eura godišnje, i moći će se prilagođavati u skladu sa stvarnim potrebama i zahtjevima. U slučaju prekoračenja dogovorenog roka, Airbus Helicopters platiti će naručitelju (MO CG) ugovorenu kaznu u iznosu od 0,05% vrijednosti proizvoda čija isporuka kasni za svaki dan zakašnjenja. Pritom ukupna vrijednost ugovorene kazne ne može biti viša od 5% vrijednosti proizvoda čija isporuka kasni.

Ministrica obrane Crne Gore Milica Pejanović Đurišić potpisala je odluku o usvajanju prvog standarda obrane u toj zemlji – SO STANAG 6001 – Razine poznavanja jezika, čime se definiraju i objašnjavaju razine i međurazine poznavanje jezika. Standard je usvojen preuzimanjem NATO standarda STANAG 6001 „Language proficiency levels (Edition 4)“. Ovaj standard obrane primjenjivat će MO i Vojska CG, kao i druge tamošnje državne institucije koje surađuju s NATO-om.

Ministarstvo obrane i Vojska CG već planiraju i organiziraju obuku iz engleskog jezika u zemlji i inozemstvu, a testiranje pripadnika VCG i MO po ovom standardu vršit će certificirani STANAG 6001 testing timovi.

Prepoznajući standardizaciju kao ključnu polugu unutarnje vojne organizacije, Ministarstvo obrane CG je izmjenama Zakona o obrani 2012. godine i donošenjem Pravilnika o standardizaciji na području obrane 2013. godine stvorilo pravni temelj za standardizaciju na području obrane. Prema Planu standardizacije za 2014. Godinu, predviđeno je donošenje 90 standarda, potrebnih za ispunjenje Partnerskih ciljeva, realizaciju Strateškog pregleda obrane, modernizaciju opreme i obuku pripadnika MO i VCG. Donošenjem standarda obrane MO CG i formalno ispunjava još jedan u nizu uvjeta potrebnih za dostizanje interoperabilnosti s partnerima, odnosno pozivnice za punopravno članstvo u NATO-savezu, kojoj se Crnogorci nadaju na ovogodišnjem NATO summitu u Cardiffu.

Danas je ujedno i zadnji dan trodnevne inspekcije specifičnog područja Crne Gore, koju obavljaju Inspekcijski tim SAD-a i gost inspektor iz Ujedinjenog Kraljevstva (JASIG). Radi se o inspekciji u skladu s „Bečkim dokumentom 2011“, koji predstavlja jedan od osnovnih mehanizama za izgradnju mjera sigurnosti i povjerenja u ovom dijelu Europe.

Specifično je područje obuhvatilo gotovo cjelokupnu površinu Crne Gore i sve jedinice u njenom organskom sastavu. Inspekcija je službeno otpočela 7. svibnja u 9 sati, brifinzima i prezentacijama zapovjednika te predstavnika Generalštaba i jedinica opisanih u godišnjoj informaciji o provođenju spomenutog sporazuma. U isto vrijeme, tijekom 7. i 8. svibnja, realizirani su i nadzorni letovi u tom “specifičnom području”, s ciljem provjere Godišnje informacije o vojnim aktivnostima, koju je Crna Gora razmijenila s ostalim članicama OESS-a krajem prošle godine. Na kraju inspekcije, čitav je tijek i realizacija aktivnosti bila vrlo pozitivno ocjenjena.

Nakon što hrvatski i crnogorski vojnici već gotovo 4 mjeseca zajedno sudjeluju u misiji ISAF, u okviru 21. hrvatskog kontingenta, hrvatska je Vlada na svojoj 98. sjednici, održanoj u četvrtak, 20. lipnja, prihvatila „Memorandum o suglasnosti između Ministarstva obrane Republike Hrvatske i Ministarstva obrane Crne Gore o načelima za doprinos pješačkim namjenskim snagama skupine za zaštitu snaga kampa Marmal (FPG CM INF TF) unutar skupine za zaštitu snaga pod njemačkim vodstvom u Zapovjedništvu baze Mazar-e Sharif u Regionalnom zapovjedništvu Sjever“.

Ovogodišnja proslava Dana OS RH u Mazar-e-Sharifu

Kako je na Vladinoj sjednici pojasnio ministar obrane RH Ante Kotromanović:

„Ovim Memorandumom o suglasnosti između MORH-a i MO CG mislimo urediti određena pitanja kao što su uzajamna odgovornost, odnosi pripadnika hrvatskih i crnogorskih Oružanih snaga, sustav zapovijedanja i nadzora, obuke, vježbi, radnog jezika, financiranja… Znači, ti se ljudi nalaze s nama u 21. kontingentu na sjeveru Afganistana i žele nastaviti dalje, post-2014. godine“.

U bazi Marmal početkom lipnja – VII kontingent crnogorskih vojnika, pod hrvatskim zapovjeništvom

O ovom posljednjem u hrvatskoj se javnosti do sada nije čula ni jedna ozbiljna riječ, mimo uobičajenog „vidjet ćemo“. Tim je zanimljivije čuti da se o detaljima hrvatskog doprinosa u Afganistanu nakon 2014. detaljnije raspravlja na međunarodnim nivoima, ali i u regiji, dok se u domaćem dvorištu čuju tek ovakvi slučajni spomeni.

Inače, za to što je ovaj „Memorandum o suglasnosti“ na Vladin dnevni red stigao dok su hrvatski i crnogorski pripadnici Oružanih snaga u Afganistanu već odgulili prvih 100 dana – krivo je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova. Memorandum je, naime, uredno potpisan 8. siječnja u Zagrebu i 14. siječnja u Podgorici, što je padalo baš nekako u vrijeme dok su vojnici obje strane bili na zajedničkoj obuci u Gašincima. Isti taj potpisani Memorandum Ministarstvo vanjskih i europskih poslova poslalo je Vladi RH tek – 11. lipnja 2013. godine. Očito, dug je i predug taj put od Sarajevske ceste do Zrinjevca…

Crnogorskom Ministarstvu obrane isporučen je 4. lipnja ove godine sustav obalnog motrenja američkog podrijetla. On, među ostalim, uključuje dva obalna motrilačka radara i druge sustave koji pružaju integriranu sliku situacije na moru. Program su većim dijelom financirale Sjedinjene Američke Države, ali u Crnoj Gori ova je nabava ipak izazvala kontroverze.

Naime, Zapovjedništvo za svemirske i vojnopomorske sustave (Space and Naval Warfare Systems Command – SPAWAR) američke Ratne mornarice raspisalo je u kolovozu 2012. godine natječaj za obalne motrilačke radarske sustave za Crnu Goru. Operativna provedba natječaja išla je kroz Ured za izvršavanje programa zapovijedanja, kontrole, komunikacija, računala i obavješćivanja (Program Executive Office Command, Control, Communications, Computers Inteligence – PEO C4I), točnije kroz podured označen kao PMW-740. Uloga podureda PMW-740 u američkoj Ratnoj mornarici jest suradnja s američkim strateškim parterima i općenito saveznicima na izgradnji integriranih zapovjednih (C4I) sustava. Jedan od načina financiranja pojedinih projekata jest tzv. program Inozemnog vojnog financiranja (Foreign Military Financing – FMF). Među važnijim partnerima s kojima PMW-740 surađuje su Saudijska Arabija, Japan i Južna Koreja.

Na natječaju je pobijedila američka kompanija Raytheon Solipsys, dio međunarodne grupacije Raytheon, i to svojim “komercijalno dostupnim” mornaričkim sustavom za upravljanje informacijama (Maritime Information Management System, MIMS). Sustav konfiguriran za Crnu Goru dobio je naziv Crnogorski sustav obalnog motrenja (Montenegro Coastal Surveillance System, MCSS) i temelj mu čine navigacijski radari Raytheon Pathfinder umreženi sa sustavima za automatsku identifikaciju (Automatic Identification Systems – AIS). Raytheon Solipsys je, pak, kao podugovarača angažirala kompaniju Raytheon Canada Ltd, također dio iste grupacije.

Javno dostupni podaci o samom natječaju jako su šturi, a u svome dijelu o isporučenoj opremi te dinamici isporuke ponešto su i fragmentarni. No, prema navodima crnogorskog web-portala “Vijesti on-line”, prva faza isporuke MCSS-a uključuje dva radara, kao i dva pripadajuća Raytheonova sustava Marine Small Target Tracker (MSTT). Prva faza uključuje i potrebne radove, instaliranje sustava, te izobrazbu osoblja.

Prema svemu sudeći, datum 4. lipnja odnosi se na isporuku opreme iz prve faze. Druga faza uključuje isporuku još dva sustava MSTT koji su namijenjeni za integraciju postojećih radarskih sustava, kao i isporuku rezervnih dijelova te izobrazbu osoblja, sve to predviđeno za period do kraja ove godine. Radarski sustavi bit će instalirani na već postojećim vojnim lokacijama na Luštici, Crnom rtu pored Sutomora i Mavrijanu, između Bara i Ulcinja.

Povećana razlučivost

U stručnoj literaturi (The Naval Institute guide to Naval Weapons, Norman Friedman, 2006.) navodi se da sustavi Raytheon MSTT – koji se očito dadu uvezati s raznim radarima – bitno povećavaju domet radara (navodno 2 do 5 puta!) time što usporedno analiziraju rezultate skeniranja s ciljem izlučivanja malih ciljeva od lažnog odraza morske površine (tzv. cluttera); isti izvori tvrde da su radari namjenski obalni motrilački radari Terma Scanter 2001 uvezani s MSTT-om uspijevali otkriti plivača pri stanju mora 3 na udaljenosti jedne nautičke milje, odnosno spasilačku splav na tri nautičke milje, pri istom stanju mora. No, crnogorski program nema objavljenih podataka koliko bi sustav MSTT povećao razlučivost i domet Raytheonove porodice radara Patfinder, koji u krajnjoj liniji jesu komercijalni navigacijski radari.

No nije do kraja jasno je li u MCSS uključeno i zapovjedno središte (čija bi gradnja ili pak doopremanje postojećeg tu spadali po prirodi stvari), odnosno eventualne dodatne senzore koje izvorni Raytheonov sustav MIMS predviđa. No ulogu sekundarnih senzora mogli bi preuzeti spomenuti postojeći radari, odnosno eventualni drugi senzori.

Teško je trenutačno ocijeniti uporabnu vrijednost radara koje je Crna Gora nabavila, budući da točan model Raytheonovog Pathfindera nije poznat. Bilo kako bilo, radi se o provjerenoj komercijalnoj tehnologiji koja je bila našla i vojnu primjenu: Raytheon Pathfinder 1500 bio je rabljen u američkoj Ratnoj mornarici kao AN/SPS-66 na brojnim plovnim jedinicama. Jednako tako, teško je procijeniti učinkovitost daljnjeg uvezivanja s postojećim obalnim radarima u Crnoj Gori, budući nam točan broj funkcionalnih radara nije poznat, kao ni o kojim se točno sustavima radi – primjerice, je li u funkciji još koji od namjenskih obalnih motrilačkih radara Falcon preostalih od nekadašnjih jugoslavenskih oružanih snaga?

Problem čitavog tog posla

Cijena svekolikog programa, navodi crnogorski web-portal “Vijesti on-line”, kreće se oko 2.113.000 eura (nešto preko 2,832 milijuna dolara pri tečaju 1,34 dolara za euro) i tu zapravo počinju kontroverze. Namjenski skrojeni crnogorski MCSS načelno se financira američkim novcem i isporučuje se po načelu “ključ u ruke”. Prema istom crnogorskom izvoru, američki Kongres je odobrio izdvajanje novca iz programa Inozemnog vojnog financiranja (spomenuti FMF), i to točno 1.656.865 dolara, tj. oko 1,236 milijuna eura. No dio cijene programa ipak snosi Crna Gora, i to navodno oko 900.000 eura. Prva tranša novaca, nekih 600.000 eura, plaćena je tijekom 2012. godine. Druga tranša, otprilike 280.000 eura, trebala bi biti realizirana tijekom tekuće 2013. godine. Kad se iznosu koji daju Amerikanci doda crnogorskih 880.000 eura (zbrojene obje crnogorske tranše koje odgovaraju iznosu od oko 1,180 milijuna dolara), računica prilično štima. Bilo kako bilo, izlazi da Crna Gora ipak plaća oko 42% cijene programa. Program, međutim, nije prošao kroz javni natječaj u Crnoj Gori, i eto problema.

Naime, ostaje činjenica da program nije prošao ni kroz kakav tender raspisan u samoj Crnoj Gori, a to može biti problem glede rastućeg senzibiliteta prema transparentnosti i nužnosti natječajnih nabava – posebice u sektoru obrane i sigurnosti, u Crnoj Gori koja ide sve bliže Europskoj Uniji. Primjerice, program dva plovila za crnogorska policiju prošao je kroz prilično striktnu proceduru fondova EU. S druge strane, crnogorske vlasti bile su prilično šutljive glede svojeg dijela financiranja, što je – uz propust oko raspisivanja domaćeg natječaja – i najveći problem oko ovoga posla.

Bilo kako bilo, Crna Gora dobiva sustav obalnog motrenja utemeljen na provjerenim komponentama, a koji joj je inače prijeko potreban. No, privođenje svekolikog sustava funkciji ovisit će o integriranju podsustava u cjelinu, što inače i jest usko grlo današnjih vojnih tehnologija.

Nakon gotovo dva mjeseca od parlamentarnih izvora, Crna Gora sinoć je napokon dobila novu/staru Vladu, na čijem je čelu, po sedmi put, Milo Đukanović. Vladu, koju čine Demokratska partija socijalista, Socijaldemokratska partija, Liberalna partija Crne Gore, Demokratska partija, Bošnjačka stranka, Hrvatska građanska inicijativa i albanska stranka “Forca za jedinstvo“, podržala su 44 zastupnika, 26 su bila protiv, a 1 je bio suzdržan. Opozicija je prije svega glasala protiv Đukanovića, smatrajući kako je predugo na vlasti i kako on sam, sa stigmom koju nosi na leđima, teško može biti predvodnik borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala. Osvrčući se na te kritike, Đukanović je podsjetio da je „svatko na vlasti onoliko dugo koliko je to demokratska volja građana“, a borba protiv korupcije i organiziranog kriminala bit će u „posebnom fokusu“ njegovog kabineta.

Milo Đukanović - više puta premijer, po jedanput ministar obrane i predsjednik države

Novi premijer Đukanović u svom je govoru istakao kako će njegova Vlada biti posvećena učlanjenu u NATO-savez, nastavku europskih integracija i poboljšanju životnog standarda. „Međusobna povezanost integracije u NATO i EU daleko je izraženija u našoj regiji nego što je bila, i što je danas, u drugim dijelovima Europe. Za malu balkansku zemlju kao što je Crna Gora, NATO nam treba kako bi se osigurala trajna stabilnost i sigurnost u regiji, budući smo svjedoci brojnih turbulencija u prošlosti na prostoru Balkana“, rekao je Đukanović, koji će imati prilično problema vratiti Crnogorcima vjeru u NATO. Tamošnja potpora članstvu Crne Gore u NATO-u sve je slabija, a nedavne tribine zamišljene kao promocija Saveza morale su biti otkazane u čak nekoliko gradova zbog premalog interesa.

Nova Vlada ima 4 potpredsjednika i 14 ministara, od čega je njih 8 iz prethodne Vlade. Dosadašnji premijer Igor Lukšić postao je, po uzoru na hrvatsku si kolegicu Vesnu Pusić, potpredsjednik Vlade te ministar vanjskih poslova i europskih integracija. Na čelu Ministarstva obrane i dalje će biti Milica Pejanović Đurišić, dok je dosadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Brajović preselio na čelno mjesto u Ministarstvu pomorstva i prometa. Novi ministar unutarnjih poslova je Raško Konjević.

Pad helikoptera Gazela - najveća zrakoplovna nesreća Vojske CG

Komisija za ispitivanje nesreće helikoptera H-42 Gazela ev. broj 12752, oformljena temeljem zapovijedi načelnika Generalštaba Vojske CG, viceadmirala Dragana Samardžića, izdala je svoje priopćenje 5. studenog 2012. godine, a u kojem se opisuju okolnosti i mogući uzroci pada letjelice. Uz to, na poziv Ministarstva obrane CG, u cilju nezavisnog mišljenja,u Crnoj Gori je od 12. do 14. prosinca 2011. godine boravio i ekspertni tim tvrtke „Eurocopter“ (nasljednika konstruktora i prvobitnog proizvođača helikoptera tipa „Gazela“, francuske tvornice „Aerospatiale“), kojem je predočen rad Komisije, kao i sav dokazni materijal. Nakon analize te pregleda dijelova pale Gazele, stručnjaci Eurocoptera izuzeli su određene dijelove i poslali ih na vještačenje u specijalizirane laboratorije u Francuskoj. Analiza je pokazala da ti izuzeti dijelovi nisu uzrok nesreće.

Bez pravog uzroka i bez krivca za nesreću

Na temelju video-zapisa napravljenog iz helikoptera koji je letio zajedno s palom Gazelom, izjava očevidaca i tragova na terenu, Komisija je rekonstruirala kritičnu fazu leta, utvrdivši da nesreća sasvim sigurno nije prouzročena ljudskom pogreškom, bilo kao posljedica greške posade u tehnici pilotiranja, bilo zbog radnji u „eksploataciji helikoptera“, tj. nediscipline ili neke druge vrste ugrožavanja sigurnosti letenja od strane posade. Uzrok nesreće je gubitak kontrole nad helikopterom, što je najvjerojatnije posljedica neke vrsti otkazivanja u sustavu komandi leta letjelice. Zbog velikog oštećenja i brojnih lomova na dijelovima helikoptera, nije bilo moguće utvrditi koja je konkretna komponenta zakazala. Također, Komisija nije uspjela sa sigurnošću utvrditi koji je pilot (od moguće dvojice) u kritičnim trenucima upravljao helikopterom.

Posljednje trenutke prije pada Gazele Komisija je vidjela ovako:

 „Od plaže Dobreč vođa para helikoptera leti u kursu 205° iznad linije obale, paralelno sa obalom, na visini oko 30-40 metara i brzinom 130 – 150 km/h. Pratilac u toj fazi leta nastoji sustići vođu kako bi se vratio na zadate norme, leteći u desnom razmaknutom stepenu (odstojanje 150 m i rastojanje oko 40 m) u blagom snižavanju i povećavajući brzinu. Na oko 4 sekunde prije udesa, vođa kreće u blago penjanje uz istovremeno primjetno „klizanje“ ulijevo  i kretanje u lijevi nagib od preko 60° (prema kopnu). Pratiocu pažnju privlači to što vođa daje energičan, velik lijevi nagib. U tom momentu se nalazi iznad vode i na visini većoj od pratioca, svakako iznad 40 m. Od momenta postizanja nagiba prestaje da penje, nastavlja da se kreće u lijevom nagibu u blagom uglu na dolje skrećući ulijevo ka obali, brzo gubeći visinu. Udara u stijene na 30-tak metara od obale na visini od 11 metara nad morem. U momentu udara o stijene helikopter se nalazio u kursu 105°-110°, u lijevom nagibu od 45° i uglom poniranja oko 10°. Ovo kretanje helikoptera podsjeća na manevar karakterističan za avion – „lijevo poluprevrtanje za 90°“.

Od momenta otpočinjanja nepravilnog kretanja helikoptera (posljednje 4 sekunde leta) na video snimku i po izjavama pratioca, nije bilo vidljivih naglih promjena položaja helikoptera po bilo kojoj osi, koje bi navele na zaključak da je posada komandama leta pokušala uraditi bilo što da spriječi ovakvo kretanje i udes.

Međutim, materijalni dokazi govore da je posada pokušala da spriječi nekontrolisano kretanje helikoptera i to: posada je pred udar o zemlju dala punu snagu, odnosno povukla kolektivnu palicu do krajnjeg gornjeg položaja, što je trebalo između ostalog da dovede do kretanja helikoptera na gore. Ciklična palica nalazila se otklonjena udesno (lijeva pilotska palica praktično se preslikala na lijevo sjedište, otklonjena udesno), što znači da je posada i ovom komandom leta pokušala „vaditi“ helikopter iz lijevog nagiba, odnosno preći u desni nagib. Inače, pri pomjeranju ciklične palice helikopter trenutno reaguje na zadatu komandu promjenom svog položaja u prostoru. U odnosu na dokazano, video snimak i izjave pilota drugog helikoptera nema znakova o bilo kakvim promjenama položaja helikoptera pogotovo ne u stranu otklonjene ciklične palice. Ovo navodi na zaključak da je helikopter bio praktično neupravljiv jer u kritičnim momentima nije „odgovarao“ na zadatu komandu od strane posade.

Na osnovu nedvosmislenih tragovima na zemlji, koje su ostavili sva tri kraka glavnog rotora, evidentno je da jedan od krakova nije pratio putanju druga dva. U normalnom motornom letu sva tri kraka su podešena da se putanje poklapaju uz maksimalno dozvoljeno odstupanje terminezona kraka do 1,5 cm.“

Rat Ministarstva obrane CG s medijima

Poginula posada Gazele

Od djelomične objave nalaza Komisije za istraživanje pada Gazele, ne prestaju medijske analize i komentari rezultata istrage, kao i dosadašnjih saznanja o okolnostima nesreće. Tako se tvrdi da nije bila riječ o „redovnom trenažnom letu“, već o oproštajnom letu jednog od pilota, koji je uskoro trebao biti umirovljen. Zato su se, tvrde crnogorski mediji, digla dva helikoptera kako bi se, poštujući staru praksu iz JNA, za kolegu pred penzijom snimio kratki film o njegovom posljednjem letu i posljednjem zadatku za Vojsku Crne Gore. Upravo je to razlog što su helikopteri letjeli iznad ulaza u Boku Kotorsku, u vrijeme kada je tamošnji akvatorij prepun čamaca i brodova, dok se redovni trenažni letovi uglavnom provode iznad Skadarskog jezera. No, postoje naznake da nije tu sve išlo normalno!

Prilikom „egzibicija“ u tom letu, Gazela je navodno naletjela na stari stup navigacijske oznake za ulazak brodova u bokokotorski zaljev, a njegovo je izbjegavanje dovelo do manevara koji su rezultirali padom. Dnevnik „Dan“ piše da su probni piloti tri puta prijavljivali kvar upravo na Gazeli koja je kasnije pala kod Luštice. Na čelu helikopterske jedinice tada je navodno bio pukovnik Vladislav Vlahović, ujedno i zapovjednik Zrakoplovne baze Vojske Crne Gore, koji je u međuvremenu imenovan vojnim savjetnikom u Misiji CG pri NATO-u.

Ministarstvo obrane Crne Gore u svojim je priopćenjima demantiralo sve medijske navode, a naročito one o neprovođenju remonta helikoptera. Tvrde kako takav termin ne postoji u sustavu održavanja: „Na helikopterima Gazela, po propisima konstruktora (Eurocopter), kao najveći stupanj u održavanju helikoptera provodi se C-2 pregled, koji se vrši svakih 12 godina eksploatacije helikoptera“. Na paloj Gazeli posljednji takav C-2 pregled izvršen je 2009. godine, u ovlaštenom avio-servisu „Ikar“ u Banja Luci. Nakon probnog leta, koji je izvršio vojni pilot Zrakoplovstva Vojske Crne Gore, helikopter ev. br. 12752 primljen je kao ispravan, i on je 13. kolovoza 2009. godine preletio iz Banja Luke u Podgoricu. No, 2 mjeseca prije nesreće, točnije 8. srpnja 2011. godine, na helikopteru koji se kasnije srušio uočene su određene vibracije. Letjelica je opet završila na servisu u banjalučkom „Ikaru“, izmjerene su i podešene vibracije na rotirajućim sklopovima, obavljeno je 13 probnih letova, i 11. srpnja, temeljem potpisa o ispravnosti probnog pilota Zrakoplovstva Vojske CG, Gazela se ponovno vratila u Podgoricu. Dva mjeseca kasnije, sa sobom je u smrt odnijela 3 ljudska života.

Godinu dana poslije

Dok Ministarstvo obrane tvrdi da svojim „stručnim zaključcima“ mediji samo podgrijavaju vlastiti senzacionalizam, sedma sila uzvraća plasiranjem informacija o tome kako je MO CG pokrenulo internu istragu zbog curenja informacija. Pitaju se i zašto, ako ništa ne skriva, Ministarstvo obrane ne prikaže video-uradak na koji se poziva istražna Komisija, no Ministarstvo tvrdi da obitelji poginulih nisu dozvolile prikazivanje filma iz pijeteta prema žrtvama. Izvještaj Komisije, sa svom dokumentacijom, dostavljen je nadležnom državnom odvjetniku na daljnje postupanje.

Istraga o padu prepuna je nepoznanica

U međuvremenu traju i rasprave o potpuno neučinkovitom sustavu uzbunjivanja i spašavanja u Crnoj Gori. Zbog brojnih manjkavosti, spasiocima je trebalo više od 40 minuta da dođu do mjesta nesreće, a helikopter MUP-a CG, u kojem je bio i pomoćnik ministra za izvanredne situacije i civilnu sigurnost, Zoran Begović, naposljetku je navođen mobitelima sa zemlje. Dva vojna helikoptera koja su, primivši informaciju o nesreći, s aerodroma u Golubovcu krenula put Luštice, ignorirali su radio-pozive na kanalu 6, međunarodnom kanalu za komunikaciju sa zrakoplovima i brodovima u operacijama traganja i spašavanja. Oni su se rukovodili signalima iz ELT-a (Emergency Locator Transmitter), zbog čega su odletjeli puno južnije nego što je trebalo.

Od trenutka nesreće do danas prizemljene su i sve ostale Gazele kojima raspolaže Zrakoplovstvo VCG. Iznimka je napravljena jedino u veljači ove godine, kada su se Gazele kao jedini helikopteri u naoružanju crnogorskih oružanih snaga zbog proglašenja izvanrednog stanja ponovno digle u zrak kako bi mogle kratkotrajno pružati pomoć u snijegom zametenim dijelovima zemlje. Temeljem preporuka Eurocoptera, na njima su izvršeni svi potrebni pregledi, nakon čega se letjelice mogu ponovno staviti u operativnu upotrebu. No još uvijek nema naznaka da je ijedna od njih poletjela.

Uoči prve godišnjice nesreće, na poprište u uvali Dobreč postavljena je spomen-ploča stradaloj posadi. Sama ideja o ploči, potekla od kolega poginulih pilota, u početku nije naišla na podršku u Vojsci CG, koja se branila da za to „jednostavno nema novaca“. Potom su pripadnici helikopterske jedinice sami počeli prikupljati donacije, da bi već pri kraju te akcije Generalštab ipak obećao osigurati 500 eura za samo postavljanje spomen-ploče. Na dan prije njenog svečanog otkrivanja, ploča je postavljena i još brže i uklonjena, jer je tekst bio ispisan – ćirilicom. Generalštab je potom dao još nešto novaca za hitnu izradu novog natpisa na latinici, koji je konačno svečano otkriven 29. kolovoza ove godine.