Nakon više godina izgladnjivanja i zanemarivanja, posljednjih se mjeseci obrambeni sektor u Republici Austriji opet našao zahvaćen promjenama. Pri tome, u drugoj po redu vladi kancelara Wernera Faymanna na vlasti u državi je i dalje tzv. velika koalicija Socijaldemokratske stranke Austrije (Sozialdemokratische Partei Österreichs – SPÖ) s Austrijskom narodnom strankom (Österreichische Volkspartei – ÖVP), a na tamošnjem je novom ministru obrane Hansu Peteru Doskozilu (stranka SPÖ) teret izlaska na kraj s velikim očekivanjima javnosti, ali i s obrambenim proračunom koji tek donekle korespondira s obvezama i zadacima postavljenim pred obrambeni sustav Austrije. No, koji su to razlozi Austriju doveli u tako teško stanje?

Kako izgleda, barem su tri razloga za to, jedan vanjskopolitički, i dva unutarnja. Kao prvo, Austrija se proteklih mjeseci našla suočena s istom onom izbjegličkom krizom koja je tutnjila i Hrvatskom. Jedino, za razliku od Hrvatske, odgovor na krizu u Austriji je ispao prilično neorganiziran – čemu je dodatno odmogla i činjenica da je ta država ujedno i prva u lancu prolaznih točaka ljudskoga vala na putu prema Njemačkoj, u kojoj se jedan veći dio prolaznika ujedno odlučio i trajnije zaustaviti. Kao drugo, suočavanje s ovim činjenicama u Austriji je dovelo do unutarnjepolitičkih prijepora, ali i do bacanja novog te ozbiljnijeg pogleda i na tamošnji nacionalni sektor obrane – područje kojeg se dugi niz godina vidljivo zanemarivalo (pa je sada najednom postalo teško ispuniti nerealna očekivanja javnosti). Dok se početkom 2013. godine većina razgovora oko ukidanja obveznog služenja vojnoga roka u Austriji zapravo vrtjela oko pomoći koju Oružane snage pružaju civilnome sektoru – aktualna je kriza pred vojsku postavila sasvim nove zahtjeve, za koje ova organizacija bjelodano nije bila spremna. Kao treće, nedavni tok razvoja krize i potrebe koje je on otvorio pogledu javnosti na površinu je donio i neke nove političke poglede. Tako je početkom siječnja ove godine, u preslagivanju Vlade Republike Austrije koje se očekivalo pred predsjedničke izbore zakazane za nedjelju, 24. travnja, i na čelo obrambenoga resora došao novi čovjek. Dapače, u svjetlu krize, novi austrijski ministar obrane je po prvi put u dugo vremena osoba koja tim postavljenjem nije kažnjena ili odložena na stranu, već netko tko je na glasu kao političar u usponu, ujedno i specijalista za izlazak na kraj s problematičnim i kriznim situacijama – što će mu u susretu sa stanjem u austrijskome resoru obrane itekako trebati.

Austrija i migrantska kriza

Kretanje broja zahtjeva za azilom u Austriji

Za razliku od Hrvatske, Austrija je za dio migrantskoga vala koje se valjao tzv. balkanskom rutom postala i konačno odredište – zemlja u kojoj je dio ljudi azil zatražio s namjerom da se to pravo i stvarno konzumira u toj državi. Time je 2015. postala daleko rekordna godina po pitanju u Austriji podnesenih zahtjeva za azilom, gdje je brojka od oko 90 tisuća takvih registriranih osoba čak tri puta iznad usporedivih brojki za 2014. godinu (koje su nekad bile smatrane rekordnima), ili oko šest puta više od prosjeka za period 2006.-2013. – koji iznosi 14.284,5 zahtjeva na godinu. Činjenica da je Republika Austrija ocijenila kako za neko vrijeme ne može primati ljude ovim ili većim ritmom, itekako je doprinijela odluci o zatvaranju granice – koja je prvo dogovorena u Bruxellesu, provedena na schengenskoj granici Slovenije i Hrvatske, da bi se onda u domino-stilu prelila dalje niz zemlje na “balkanskoj ruti” kretanja migranata u smjeru jugoistoka.

Konkretno, do te ključne promjene je došlo nakon što je u kasne noćne sate s ponedjeljka, 7. ožujka na utorak, 8. ožujka u Bruxellesu postignut sporazum vođa Europske unije o zatvaranju tzv. “balkanske rute” i otvaranju dodatnih pregovora s Turskom oko obuzdavanja ljudskoga vala koji iz te zemlje zapljuskuje Europu. Iako je i po postizanju nekakvog suglasja i dalje ostalo stajati protivljenje Mađarske, Slovačke i Poljske ikakvom primanju ljudi u EU, posljedice ovoga sporazuma vrlo su brzo postale jasno vidljive i u Hrvatskoj. Naime, Slovenija je u ponoć s 8. na srijedu 9. ožujka zatvorila svoju državnu granicu za sve osobe koje ne zadovoljavaju barem jedan od 3 uvjeta: (1) da su stranci koji zadovoljavaju uobičajene uvjete za ulazak u državu, (2) da su osobe koje traže međunarodnu zaštitu baš u toj državi, ili (3) da su pojedinci kojima se po obradi dozvoli ulaz iz humanitarnih razloga, predviđenih u propisima o schengenskom graničnom režimu. Time je Slovenija praktično pa odlučila zaustaviti masovan protok ljudi koji smo gledali proteklih mjeseci. Poštujući prethodne najave, u skladu i s dogovorima u EU, u brzom su ritmu slično postupile i Hrvatska, Srbija i Makedonija – čime je kompletna migrantska kriza odmaknuta od glavnine EU i preseljena na ionako problematičnu granicu Grčke i Makedonije. Time je i Austrija ostala “iza zida”, što je samo privremeno dalo daha migrantskoj politici te zemlje.

Naime, za razliku od većeg broja zemalja koje su samo tranzitne na migrantskoj ruti, ali i Hrvatske koja je privremeni smještaj migranata rješavala centralizirano – Austrija pristigle migrante i one koji u zemlji ostanu tražeći azil smješta decentralizirano, u pojedinim zajednicama, a počesto i pri obiteljima stanovnika koji se izjasne spremnima takve ljude privremeno primiti. Za 2016. godinu vlasti u Beču postavile su maksimalnu granicu prijema na 37.500 tražitelja azila, a u posljednje se vrijeme bilježi oko 100 zahtjeva na dan. Ti bi se planovi mogli održati samo održanjem i čitavog lančanog sustava kontrole dolaska daljnjih migranata – o čemu su određene sumnje već izrazili i aktualni predsjednik Austrije Heinz Fischer (SPÖ), kao i ministrica unutarnjih poslova Johanna Mikl-Leitner (ÖVP).

Kriza i obrambeni sustav Austrije

Polaganje prisege u Beču

Iako je prije desetak godina bio sastavljen plan reformi, koje su Oružane snage Austrije trebale prilagoditi novome dobu, po tom se pitanju iznimno malo konkretno poduzelo. Dok je Günter Platter, ministar obrane Austrije od veljače 2003. do siječnja 2007. godine, najavljivao brojne reformske zahvate, osnova poduzetih promjena svodila se tek na linearno smanjivanje negdašnje hladnoratovske obrambene vojske, a u samoj se Austriji moglo čuti i da su provođeni tek oni jeftini i popularni zahvati. Pri tome, odlučujući je utjecaj na čitav obrambeni resor imalo kontinuirano financijsko izgladnjivanje. Ne samo da nije bilo ništa od dostizanja proklamiranog cilja, godišnjeg izdvajanja od 1 posto BDP za obranu, već su tijekom godina nastavljani i daljnji rezovi. Potrebne su investicije odlagane, u situaciji u kojoj je Michael Spindeleger (do 2014. ministar financija, ali i vicekancelar, te čelnik velike stranke ÖVP) istodobno i rezao sredstva i poručivao kolegi da “ne izgladnjuje austrijski Bundesheer“.

Dok se ovim proračunskim pritiscima 2013. željelo doskočiti prelaskom Austrije na profesionalnu vojsku (što bi sa sobom nužno nosilo i radikalne promjene) – odluka o zadržavanju postojećeg sustava odgodila je reforme, bez da je u isto vrijeme zaustavljen i daljnji pad raspoloživih novčanih sredstava za obranu. Stranka desnoga centra ÖVP je tu slavila pobjedu nad političkim rivalima, da bi baš ministar Gerald Klug (iz referendumom poražene SPÖ) u okviru velike koalicije nastavio masivan projekt smanjivanja resursa – koji je sredstva za obranu u 2016. godini doveo na oko 0,55 posto BDP-a (uz Irsku, Luksemburg i Maltu najmanje u EU). Po referendumu iz 2013. godine ubrzano se krenulo dijeliti nekretnine, konzervirati višak teže opreme i otkazivati vježbe (gdje su zabilježeni i slučajevi da za odlazak na neke od njih jednostavno nije bilo goriva). U proteklih 10 godina je tako broj stalno zaposlenih u obrani s oko 33.000 ljudi pao na 21.300, da bi u zadnje vrijeme i za njih praktično pa nestalo novca, a sustav se našao pred realnom prijetnjom financijskog i operativnog bankrota.

Pripreme za KFOR obuhvaćaju i danas traženu obuku za suzbijanje urbanih nemira

Sve ove okolnosti je tijekom prošle godine na vidjelo donijela migrantska kriza, za čije rješavanje se ondje poseglo za potpuno istim političkim sredstvima koja posljednje vrijeme vidimo i u Hrvatskoj. Vojska je u javnosti predstavljena kao dio rješenja za izbjeglički val, bez obzira na stvarno stanje njihove opreme, obuke i realne spremnosti za suočavanja s takvim prijetnjama. Političkom scenom Austrije proširio se pogled da tu samo treba proglasiti “gornju granicu” dopuštenog ulaska migranata u državu, s bitno manje javnoga govora o mogućnosti da bi se takvo ograničenje možda moralo i silom provoditi prema državama susjedima – sve to u situaciji kada je raspoređivanje oko 1.500 austrijskih vojnika na teren praktično pokazalo granice djelovanja uz postojeća novčana sredstva. Umjesto sustavnog odgovora na sve to, Austrija je krajem 2015. godine u proračun za 2016. godinu tek uvrstila ratu privremenog povećanja sredstava za obranu, gdje je oko 90 milijuna dodatnih eura (prema 2015. godini) tamošnji obrambeni proračun trebalo dići na prividno respektabilnih 2,07 milijardi eura. Pri tome, paralelno zahtjevima za prijeko potrebnom novom opremom, povećanjem opsega djelovanja, te produljenjem trajanja služenja vojne obveze (što bi sve lako moglo koštati i milijardu eura više od aktualnog izdvajanja), čuli su se i zahtjevi za daljnjim uštedama – od onih malih (prebacivanjem vojnih orkestara na trošak resora kulture), pa sve do onih velikih (gašenje ratnog zrakoplovstva, te odustajanje od borbenih zrakoplova Eurofighter).

Novi ministar za novo vrijeme

Policijski načelnik Hans Peter Doskozil uz austrijsku ministricu unutarnjih poslova Johannu Mikl-Leitner 2015. godine

Ove diskusije su kulminirale početkom tekuće godine, kada je postalo jasno da će obrana, ovoga puta za promjenu od standarda, biti tema i predstojeće kampanje za biranje predsjednika Austrije, na izborima zakazanima za nedjelju, 24. travnja. U kadrovskome preslagivanju Vlade Austrije, koje je stranka SPÖ objavila 13. siječnja ove godine – tri su resora promijenila svoje dosadašnje čelnike, ne bi li se obveza oslobodio Rudolf Hundstorfer, dotadašnji ministar rada, socijale i zaštite potrošača, a od 15. siječnja 2016. i predsjednički kandidat stranke SPÖ. Pri tome, dosadašnji ministar obrane Gerald Klug prešao je u resor infrastrukture i prometa, da bi na njegovom mjestu u Ministarstvu obrane i sporta 26. siječnja i službeno osvanuo Hans Peter Doskozil iz pokrajine Burgenland. Ovaj lokalni političar i policajac je i u Austriji bio prilično nepoznat sve do početka prošle godine, kada je kao čelnik pokrajinske policije kompetentno vodio istragu o 71 mrtvom migrantu pronađenom u kamionu kod Parndorfa, nedaleko Beča – jednako kao i austrijski odgovor na migrantski val koji je državu lani pogodio iz smjera susjedne im Mađarske. I dok se tako neki hvataju osobe novog ministra kao eksperta za sigurnost i migrantsku krizu, ujedno i vještog u postupanju tijekom teških situacija, drugima jednostavno ne odgovara činjenica da je policajac tu došao na čelo obrambenoga resora.

Polaganje prisege pri predsjedniku Austrije Heinzu Fischeru, 26. siječnja 2016. godine

Karijera Hansa Petera Doskozila je stvarno suštinski vezana uz policiju. Rođen 1970. godine, on je 1989. odslužio šest mjeseci vojnoga roka i onda se zaposlio kao policajac u Beču. Tijekom idućih 15 godina uspinjao se razinama te državne službe i školovao uz rad, da bi 2004. godine u resoru unutarnjih poslova preuzeo i vodeće funkcije – prvo u Ministarstvu u Beču, a onda i u pokrajini Burgenland. Od 2008. godine djelovanje u lokalnoj politici pokrajine Burgenland kombinirao je sa službom u pokrajinskome poglavarstvu (gdje je 0d 2010. do 2012. bio i voditelj ureda Hansa Niessla, pokrajinskog poglavara iz redova SPÖ), da bi od 2012. do siječnja 2016. spojio to svoje političko i profesionalno djelovanja – mjestom policijskog načelnika pokrajine Burgenland. Čitavo se to vrijeme iz upućenih izvora moglo čuti kako Hansa Petera Doskozila čeka karijera – jedino nije bilo do kraja jasno da li na pokrajinskoj ili saveznoj razini. No, ta dilema se riješila sredinom siječnja ove godine, kada je Doskozil osvanuo na čelu resora obrane Republike Austrije.

Kuda ide obrambeni sustav Austrije?

Načelnik Glavnog stožera OS Austrije Othmar Commenda i ministar obrane Doskozil

Kao dio postupka sastavljanja novog državnog proračuna Austrije, novi je ministar obrane predstavio svoje prijedloge za jačanje strukture, kapaciteta i opreme Oružanih snaga Austrije – što je tema koja trenutno, barem na načelnoj razini, uživa i široku političku podršku u Austriji. Iako je primjetni dio sadržaja mjera predloženih u okviru novog “strateškog dokumenta” zapravo već duže prisutan u tematskim raspravama, sada se izgleda ipak krenulo zaustavljati paket štednje usvojen od prošlog ministra obrane Geralda Kluga. Pri tome, nove se investicije izgleda misli opravdavati kako širim prijetnjama (Ukrajina, Bliski istok, Sjeverna Afrika), tako i migrantskom krizom koja je vidljivo napregla austrijske obrambene kapacitete, te prijetnjom terorizma – novom i aktualnom etiketom na omotu resora sigurnosti. No, dok je nekad podjela poslova u državi bila jasna – vojska je čuvala granice, a policija sigurnost u državi – danas su tu potencijalne zadaće vojske bitno nejasnije. U slučaju djelovanja terorista u Austriji, jedino je nedvojbeno da se od Oružanih snaga očekuje zaštita kritične nacionalne infrastrukture, elektrana, brana i drugih sličnih objekata.

Hans Jörg Schelling, ministar financija Austrije

Reformski proces koji je navodno pokrenut posljednjih tjedana trebao bi u svojim osnovnim crtama biti dogotovljen do 10. lipnja ove godine – ne bi li njegove usuglašene novine na snagu stupile 1. siječnja 2017. godine. Iako je jasno kako sve zamislive promjene trebaju novaca, o financijskim gabaritima traženih reformi se novi ministar Doskozil do sada izjašnjavao tek načelno, govoreći o “jasnome signalu” za ministra financija Hansa Jörga Schellinga (stranka ÖVP), od kojeg se pak moglo čuti kako je i ovako obrana nešto dobila – tijekom prošle godine je ionako odlučeno da se za obranu doda 350 milijuna eura u periodu između 2016. i 2019. godine, što je onda bilo ugrađeno i u aktualni proračun. No, prema iskazanim potrebama, ta će sredstva vjerojatno biti temeljito nedostatna.

Postrojba “Jagdkommando” (JaKdo) ima bazu u mjestu Wiener Neustadt

Među te potrebe spadaju strukturne promjene ustroja samog Ministarstva obrane i Oružanih snaga Austrije. Uz općenite mjere uklanjanja strukturnih dupliranja, u Ministarstvu bi tako od dosadašnjih pet sekcija trebale ostati njih samo četiri (“Pravni i kadrovski poslovi” (1), “Sport” (2), “Osiguravanje spremnosti” (3), i “Djelovanja” (4) kao zadnje), dok bi se dosadašnja peta po redu sekcija “Planiranje” prebacila u okvir Glavnog stožera. U Oružanim snagama bi trebalo prepoloviti broj dosadašnjih velikih strukturnih cjelina, od 16 na njih 8, uz podjelu dosadašnjeg Zapovjedništva za vođenje Oružanih snaga na “Zapovjedništvo Kopno” (uključujući u njega i Snage za odgovor na krize), te “Zapovjedništvo Zrak”. Uz to bi postojeća vojna zapovjedništva širom Austrije trebala u svoj sastav čvršće obuhvatiti postrojbe milicije (pričuve organizirane u 10 lovačkih bojni, jednu logističku bojnu, jednu pionirsku satniju, te jednu postrojbu za odgovor na katastrofe), kao i sustav obuke ročnika – čiji bi broj trebalo povećati (ili barem stabilizirati) odvraćanjem mladih od civilnog služenja vojne obveze, kao i ukupnim dizanjem privlačnosti vojnoga sustav za žene. Za sve to trebaju i prostori – tako da se odustalo od zatvaranja i prodaje čitavog niza vojarni (Horn, Freistadt, Lienz, Bleiburg, Tamsweg) – barem do lipnja ove godine i ishoda tekućih reformskih diskusija.

Austrijski S-70A-42 Black Hawk

Što se kadrova tiče, predviđeno je bitno jačanje vojne specijalne postrojbe “Jagdkommando”. Vjerojatno je to dio općenitog povećanja broja neposredno borbeno spremnih snaga, koje bi od sadašnjih 2.200 ljudi trebalo ubrzano povećati na 2.500 ljudi, uz dugoročnu želju dostizanja snage visoke spremnosti od ukupno 6.000 ljudi. Uz sve probleme s pribavljanjem kadra, ovdje bi trebala pomoći i činjenica da se od takvog ljudstva očekuje i služba u inozemstvu – gdje osobna primanja bitno unapređuje postojanje posebnog “Dodatka za inozemstvo”, kojeg se u iznosu od 50 posto dobiva i tijekom priprema za odlazak, kao i jedno vrijeme po povratku iz takve inozemne misije. Uz to se planira pribavljanje dodatnih liječnika i stručnjaka za hitnu medicinu, kojima bi trebalo dobaviti i module zračno-pokretnog saniteta, kao i oklopljena sanitetska vozila. Bilo je izričitog govora i o općenitoj potrebi za dodatnim oklopljenim vozilima (prvenstveno tipovi – Pandur, Dingo), o dodatnoj zaštitnoj opremi za djelatno ljudstvo (kacige, pancirni prsluci, uređaji za noćno djelovanje, osobna NBK oprema), kao i za postrojbe milicije – gdje navodno od ukupno 10 bojni, njih devet zapravo nema modernu opremu. Uz to, ministar Doskozil je spomenuo i pribavljanje bespilotnih letjelica, te sustava za zaštitu od protivničkih bespilotnih letjelica, a na repertoaru je ponovo osvanula i ideja nabave dodatna tri helikoptera tipa Sikorsky Black Hawk, čime bi se njihov ukupan broj u Austriji popeo na 12. Riječ je o letjelicama o čijoj se kupovini govori još od 1999. godine (od tragične lavine koja je 23. veljače te godine pogodila alpsko mjesto Galtür u Tirolu), da bi oni opet bili izričitim ciljem obrambenog resora i 2014. godine – što je i tada, kao i više puta prije toga, bilo odgađano zbog štednje, budući se ni za postojećih 9 letjelica nisu uvijek mogla pronaći potrebna sredstva za održavanje iz redovitog obrambenog proračuna. Imajući sve to u vidu, zapravo je iznimno teško reći što će se od svih tih ideja i planova u Austriji zapravo i ostvariti.

Kada je prije tjedan dana Austrija počela postavljati žičanu ogradu uz granični prijelaz Spielfeld/Šentilj, duž kojeg je do sada prošao najveći broj migranata i izbjeglica, činilo se kao da će, za razliku od sličnih postupaka u Sloveniji, Mađarskoj i Makedoniji, taj posao proći bez ikakvih većih problema. Austrijska ministrica unutarnjih poslova Johanna Mikl-Leitner još je u listopadu najavila podizanje ograde radi „osiguravanja urednog i kontroliranog ulaska u zemlju“, ponajviše zato što je primijećeno kako su pojedine grupe migranata postale nestrpljive i agresivne. Njen kolega, ministar obrane Gerald Klug, posebno je isticao kako se zbog postavljanje 3,5 do 4 kilometra ograde i urednije kontrole migranata „ne smije izgubiti humanost pogažena bodljikavom žicom u Mađarskoj“. Ni susjedi Slovenci nisu se bunili, štoviše – slovensko Ministarstvo vanjskih poslova prokomentiralo je da je riječ tek o „privremenoj mjeri“, dogovorenoj između Austrije i Slovenije, radi boljeg usmjeravanja migrantskog vala. Tako su u ponedjeljak, 7. prosinca, počele pripreme, a onda i samo postavljanje ograde na austrijskom dijelu granice. Baš kako je ranije najavila koalicijska Vlada Austrije, ograda je metalna, visoka 2 metra, i za razliku od one kod slovenskih i mađarskih susjeda – nema ni bodlje ni „žilete“. No ograda je ipak po nečemu specifična – prva je ograda podignuta između dviju EU-zemalja u schengenskome prostoru.

Nepunih tjedan dana kasnije, problemi s austrijskom žicom počeli su dolaziti s nekoliko strana. Najprije se postavilo pitanje troškova, a zbog medijskih procjena da se radi o trošku od čak 10 milijuna eura, austrijska je policija objavila ne samo troškove, nego i neke druge detalje. Direkcija policije austrijske pokrajine Štajerske objavila je krajem prošloga tjedna da se žica, koja se koristi za ogradu – iznajmljuje, zbog čega je njena cijena „tek“ 330.000 eura za 6 mjeseci. Iznajmljuju se i kontejneri, njih 29, koji će biti postavljeni na mjestima gdje će se provoditi upis i kontrola migranata, te će služiti i kao privremeni prihvatni centar. Prema policijskom priopćenju, ukupni troškovi novog sustava upravljanja granicom za pola godine iznose milijun eura, ali u to nisu uračunati troškovi osoblja, te nabava skenera i elektroničkih radnih stranica za policiju u kontejnerima.

Helmut Strobl pokazuje nesuđeno mjesto za žičanu ogradu

U troškove nisu uračunata ni obeštećenja vlasnicima zemljišta preko kojih se proteže ograda. U prvim danima podizanja ograde, tek jedna desetina vlasnika zemljišta dala je svoj pristanak, dok se jedan – bivši vijećnik iz Graza (ÖVP) Helmut Strobl – izričito izjasnio protiv podizanja ograde na svome imanju. Policija je time zapala u velike probleme, budući da će zbog Stroblovog protivljenja ograda imati „rupu“ u dužini od 8,1 metara. Njemu se potom pridružila i nekolicina lokalnih vinogradara, uz obrazloženje da „u miroljubivoj zemlji žici nema mjesta“. Naravno, tu je još i onaj praktičan razlog – posjedovanje zemlje s obje strane granice. Vlasti su taj problem pokušale riješiti mogućnošću postavljanja posebnih vratiju u ogradi, kako bi vlasnici mogli nesmetano prolaziti preko svojih posjeda, no taj je prijedlog jednoglasno odbijen. Zbog njihovog odbijanja, rupe u ogradi na granici već su narasla na oko 1 kilometar, s čime se, izgleda, konačno pomirila i austrijska policija. Manfred Komericky, zamjenik načelnika nacionalnih policijskih snaga, najavio je da se razmišlja o pojačanim kontrolama policije ili nekih drugih snaga sigurnosti na dijelu granične „rupe“.

Zajednička policijsko-vojna ophodnja u Salzburgu

Uz sve to, novi problem za Vladu u Beču došao je iz redova austrijske vojske. Nakon što su se zemlje Europske unije dogovorile da neće primati ekonomske migrante, već isključivo izbjeglice iz ratnih područja, ljudi koji već tjednima, pa i mjesecima putuju do Europe postali su sve očajniji, ne birajući sredstva da se konačno dokopaju željenog cilja. U nekoliko su navrata pripadnici vojske ozlijeđeni u sukobu s migrantima, a incidentne situacije rješavali su upotrebom gole tjelesne mase. Zahtjevi da se vojsci omogući nošenje i upotreba suzavca i palica u svrhu samozaštite odbijeni su, uz obrazloženje da im ne prijeti nikakva opasnost od migranata i izbjeglica. Istovremeno, pripadnicima policija ta su sredstva dozvoljena. Zbog toga je u Glavnom stožeru Oružanih snaga Austrije prosjedovao i vojni sindikat, tražeći zaštitu za vojnike i osiguravanje bolje opreme, no i njihovi su zahtjevi odbijeni. Pri tome, prozvano Ministarstvo obrane lopticu je izgleda prebacilo na zapovjedništvo Kopnene vojske koje, tvrde, odlučuje o opremi vojnika.

Pripadnici vojske raspoređeni na granici naoružani su pištoljima, kojim smiju pucati u zrak, no njihova upotreba nije preporučljiva zbog „negativnog medijskog odjeka“. Vojnicima na granici strogo je zabranjeno nošenje kaciga i štitnika, kako ne bi djelovali „zastrašujuće“. U migrantskoj krizi angažirano je više od 1.200 pripadnika Oružanih snaga.

Tek mjesec i pol nakon referenduma o profesionalizaciji oružanih snaga (održanog 20. siječnja 2013. godine), o čijim smo rezultatima pisali i na portalu Obris.org, s mjesta austrijskoga ministra obrane i športa silazi Norbert Darabos. Dok se ovakav potez austrijskih socijaldemokrata (Sozialdemokratische Partei Österreichs – SPÖ) očekivao još od fijaska s referendumom, predstojeću su promjenu tek u ponedjeljak navečer najavili pojedini mediji – pozivajući se na visoke izvore, te najavljujući za jučer popodne i službene odluke, očitovanja, te tematsku konferenciju za tisak.

Konferencija za tisak 5. ožujka, na kojoj je savezni kancelar Werner Faymann objavio predstojeće kadrovske promjene (Norbert Darabos lijevo)

I zaista, u utorak, 5. veljače oko 16 sati, započeo je sa zasjedanjem stranački prezidij SPÖ, nakon kojeg se u 17.30 javnosti obratio i austrijski savezni kancelar Werner Faymann, na kratkoj konferenciji za tisak organiziranoj u tamošnjem parlamentu. Na njoj je Faymann u ciglih 20 minuta predstavio kadrovske promjene kojima se SPÖ priprema za predstojeće parlamentarne izbore – 25. po redu u Austriji i prve nakon produženja legislativnoga perioda (s 4 na 5 godina, što je odlučeno 2007. godine), koji bi se trebali održati 29. rujna ove godine.

Objavljene kadrovske promjene navodno su potaknute s više strana. Kao prvo, one imaju veze s rezultatima lokalnih izbora u Donjoj Austriji i Koruškoj, održanih u nedjelju 3. ožujka – a na kojima je SPÖ prošla neočekivano loše (usprkos relativno dobrim rezultatima u Koruškoj, u gusto naseljenoj Donjoj Austriji SPÖ je pala – s oko 25,5 posto iz 2008. godine na oko 21 posto). Uz neposredno predstojeće lokalne izbore u još dvije od ukupno 9 pokrajina u Austriji, ovi su izbori doživljeni kao ključno izjašnjavanje birača prije rujna i općih parlamentarnih izbora u Austriji. Kao drugo, već se neko vrijeme kritiziralo dvoje stranačkih tajnika SPÖ, koji sudjeluju u organizaciji izbora, onih lokalnih, a posebice onih nacionalnih. Nakon objave rezultata izbora od 3. ožujka, ove su dvije osobe postale primarni kandidati za promjenu. Uz to, kao treće, ove dvije runde lokalnih izbora su prvo izjašnjavanje austrijskih građana nakon 20. siječnja i referenduma o profesionalizaciji Oružanih snaga u Austriji. A na tom se referendumu SPÖ svim silama zalagao za profesionalizaciju (i ukidanje dosadašnjeg sustava civilnog služenja vojne obveze), te je po tom pitanju i premoćno izgubio – dok se na suprotnoj referendumskoj strani našla Austrijska narodna stranka  (Österreichische Volkspartei – ÖVP), druga nacionalna stranka po snazi i drugi dio austrijske “Velike koalicije”. Po pitanju referenduma i s time vezanog fijaska SPÖ – na strani socijaldemokrata fokus javnosti centrirao se na poziciju saveznog ministra obrane i športa, Norberta Darabosa, političara koji je godinama igrao ulogu političkoga gromobrana i sada postao praktično pa automatski kandidat za odlazak. No za potpunije razumijevanje danas objavljenih promjena – treba ponešto jasnije pogledati i osobu Norberta Darabosa, dosadašnjeg austrijskog ministra obrane i športa.

Norbert Darabos, partijski birokrat na čelu obrane

Norbert Darabos je u obrambeni resor uletio iz politike, a tako i odlazi nakon punih 6 godina na dužnosti

Svoj je javni vrhunac dosadašnja politička karijera Norberta Darabosa dobila nakon parlamentarnih izbora u Austriji 2006. godine. Darabos, koji je još od 12. ožujka 2003. godine stranački tajnik SPÖ (tijekom doba kad je stranku vodio Alfred Gusenbauer) do tog je trenutka za pojasom imao pobjedu Heinza Fischera, kandidata SPÖ na predsjedničkim izborima 2004. godine, da bi onda po mnogima odigrao bitnu organizacijsku ulogu u kampanji kojom su socijaldemokrati 2006. postali izborno najjača stranka te osvojili poziciju Saveznoga kancelara u Austriji. No, kako to nije bilo dovoljno za uspostavu samostalne vlasti u Austriji, tada su krenuli pregovori o koaliranju dviju najvećih stranaka – u kojima je na strani SPÖ sudjelovao i Darabos.

Nakon što je 8. siječnja postignut sporazum o “Velikoj koaliciji”, 11. siječnja 2007. godine predstavljena je i koalicijska vlada SPÖ i ÖVP, pod vodstvom socijaldemokrata Alfreda Gusenbauera. Darabos, osoba za koju su mnogi smatrali da ima i velikog udjela u dobrom izbornome rezultatu svoje stranke, krenuo je u ministarske vode. Umjesto resora unutarnjih poslova, završio je na čelu obrane i time postao prvi austrijski ministar obrane koji u dotadašnjoj karijeri, strogo gledano, baš i nije bio u vojsci – budući je svoju vojnu obvezu odslužio civilno. Iako je tijekom više od šest godina provedenih na čelu obrambenoga resora to iskustvo civilnog služenja Darabosu bilo često prigovarano od političkih protivnika, ono je zapravo bilo možda tek prvi od njegovih problema. Upućeni se slažu da je Norbert Darabos tijekom svojih mandata u posljednje dvije vlade uspjevao antagonizirati gotovo svakoga – navodno su mu časnici pravili problema kad god im je to bilo moguće, mediji ga nisu voljeli i rugali su se tom civilnom odsluženiku kad god je bilo prilike, a građani – koje nije osvojio ni svojim nastupom, a ni idejama – nisu mu nikad ukazali pravo povjerenje na dužnosti koju je obnašao.

No ni od strane Norberta Darabosa nije nedostajalo čudnih poteza. Ovaj gradišćanski Hrvat je tako predsjedao ponešto čudnim spajanjem resora obrane i športa – kojim je od 1. veljače 2009. godine, a pod zanimljivim opravdanjima, dotadašnjem Saveznom ministarstvu obrane dodan resor koji je do tada godinama plivao među raznim dijelovima državne strukture u Austriji. Time su dva resora spojena u jednu, nazovi jedinstvenu strukturu, što se odrazilo i u promjeni naziva – od tada Austrija ima “Ministarstvo obrane i športa”, s Norbertom Darabosom na čelu. U novoj strukturi šport sačinjava jednu od 5 sekcija – po rangu izjednačenu sa sekcijama “Obrambene pripreme”, “Planiranje” ili “Djelovanja”. No, jednaku političku poslušnost te odvojenost od interesa svoga resora Darabos je pokazivao i na drugim temama – recimo u guranju postupka profesionalizacije austrijskih OS, koji je svojim inzistiranjem prvo pretvorio u nacionalni kamen smutnje, pa u političko pitanje prve vrste, a onda i u težak poraz za svoju stranku. Zbog svega toga ne čudi da se SPÖ ipak odlučio riješiti ovog “vojnika partije” iz ministarskog resora koji mu je tako očigledno loše stajao.

Izborna preslagivanja u SPÖ

Međutim, politička karijera Norberta Darabosa ovih dana još ni izbliza nije gotova. Iako je jasno da povratak s mjesta saveznoga ministra na stranačku poziciju jednog od dvoje glavnih tajnika socijaldemokratske stranke nipošto nije nagrada – SPÖ njegov premještaj pokušava prikazati kao racionalan predizborni potez, budući da Darabosa i dalje prati glas kako o izborima i njihovoj organizaciji ipak zna ponešto više nego o nacionalnoj obrani.

Krajem 2008. imenovano dvoje tajnika stranke SPÖ – mlada Laura Rudas i politički iskusni Günther Kräuter

Od dvoje tajnika stranke imenovanih krajem 2008. godine – mlade Laure Rudas, koja je na to mjesto došla iz SPÖ-ve organizacije mladih (i za koju se priča kako je osobno bliska stranačkom poglavaru i saveznom kancelaru Werneru Faymannu), te politički iskusnog Günthera Kräutera – Darabos dolazi upravo na mjesto ovog potonjeg.

Kräuteru, koji je navodno i osobno operativno vodio neuspješnu kampanju oko profesionalizacije vojske (koja je 20. siječnja završila fijaskom i za koju se smatralo kako je pokrenuta bitno prekasno), na teret se stavlja i niz poraza SPÖ na lokalnim izborima od 2008. do danas – gdje pobjeda u Koruškoj 3. ožujka predstavlja gotovo pa jedinu iznimku od pravila. I tako, iako je odmah nakon neuspješnog referenduma upravo Kräuter izjavljivao da “Referendum o Oružanim snagama nije ujedno i referendum o ministru obrane” – njegove su se riječi izjalovile. Dok Darabos na kraju tek seli u stranačku središnjicu, iz nje leti upravo Kräuter, čija se smjena navodno priprema već tjednima. On bi, barem prema jučer objavljenim preslagivanjima, tek oko 6 mjeseci prija isteka mandata u stranci, uskoro trebao postati jedan od tri javna pravobranitelja u Austriji. Na tom će mjestu zamijeniti Petera Kostelku, koji je taj posao radio od 1. srpnja 2007. godine, a dolazi iz kvote SPÖ. Paralelno s Darabosom, iz obrane odlazi i njegov glasnogovornik Stefan Hirsch. Nakon dužih priprema, on također prelazi u stranačku središnjicu, gdje bi trebao preuzeti mjesto voditelja ukupnih odnosa s javnošću stranke SPÖ – i gdje će mu sada, ponovno, nadređenim postati dosadašnji šef Darabos.

Dok su tijekom jučerašnjeg dana mnogi bili vrlo suzdržani oko ocjena posljednjih stranačkih preslagivanja, tek je aktualna ministrica infrastrukture Doris Bures hvalila ministra obrane na odlasku. Po njoj, on je jedan “sjajan menadžer“, a za stranku je izvrstan potez njegovim premještajem “iskoristiti polet iz izbora u Koruškoj“. Na stranačkoj razini “nema nikog boljeg” za rad u vrijeme izbora, tvrdi Bures, koja Darabosa zna iz vremena kada su zajedno pripremali kampanju za parlamentarne izbore 2006. godine.

Novi blijedi lik na čelu austrijske obrane

Dok bi Norbert Darabos na čelu sektora obrane u Austriji trebao ostati do 11. ožujka ove godine, jučer je objavljeno i tko bi ga na tom mjestu trebao naslijediti. Kako se tu radi o mjestu iz koalicijske kvote socijaldemokrata, jasno je da će i njegov nasljednik doći iz “crvenih” stranačkih voda – a izbor je tu pao na relativno nepoznatog sindikalistu, pravnika i parlamentarnog zastupnika Geralda Kluga.

Gerald Klug, novi ministar obrane i športa u Austriji, dužnost vjerojatno preuzima 11. ožujka

Umjesto dosadašnjeg ministra obrane, koji je došao iz pokrajinske stranačke organizacije Burgenland, Klug je iz Štajerske – pokrajine za čiji se ogranak SPÖ u austrijskim medijima spekuliralo kako je tek tim postavljenjem pristao preboljeti odlazak stranačkog tajnika Günthera Kräutera (isto iz Štajerske) iz neposrednog stranačkoga vrha. Inače, radi se o čovjeku koji na novu poziciju dolazi iz parlamenta – gdje je vodio frakciju SPÖ u Saveznom vijeću (Bundesrat), drugome domu u kojem indirektno izabrani poslanici u slobodnome mandatu predstavljaju austrijskih 9 pokrajina. Uz to, kao veliku prednost pred Norbertom Darabosom, za Geralda Kluga uzima se i činjenica da je služio vojsku između 1987. i 1988. godine.

Inače, novi ministar obrane i sporta Austrije rođen je 13. studenog 1968. godine u Grazu, Štajerska. Nakon školovanja za tokara i odsluženja vojnoga roka, Klug se zaposlio u Siemensu, gdje je tri godine radio na polju “prometne tehnike”. Od 1990. je član utjecajnog sindikata metalskih radnika (PRO-GE), u kojem je postupno došao do mjesta jednog od sekretara pokrajinske organizacije u Štajerskoj. Uz to je studirao i pravo, koje je uspješno diplomirao 2001. godine. Uz sindikalno djelovanje, Klug je radio u pokrajinskoj Komori rada (Arbeiterkammer) u Štajerskoj, da bi od 2005. godine bio i zastupnikom u Saveznome vijeću austrijskoga parlamenta. Od studenog 2010. godine je voditelj SPÖ frakcije u tom domu parlamenta, a član je i socijaldemokratskog stranačkog vodstva, iako ga bije glas da ne pripada ni jednom od profiliranih krila stranke.

Kao pravnika, Geralda Kluga smatraju za dokazanog eksperta za radno i mirovinsko pravo, pragmatičnog i ponešto tehnokratskog političara vještog u izražavanju – iako ga ni u Štajerskoj, a niti na saveznoj razini, javnost baš i nije zapazila. Tek je zapamćen ostao njegov propali pokušaj osvajanja čelne pozicije unutar njegova sindikata u Štajerskoj – napor koji se nasukao na protivljenju radnika nastojanjima “arogantnoga kolege”. Budući, ukupno 17. ministar obrane (i športa) u austrijskoj Drugoj republici, do sada nije bio zapažen ni po interesu za obrambene teme – tako da mu odsluženje vojnoga roka, uz osnovnu razliku prema prethodniku, ostaje vjerojatno i jedinom dosadašnjom poveznicom sa sektorom koji će uskoro preuzeti.

Der Standard od 5. ožujka: “Od nikoga do ministra: 44-godišnji Gerald Klug sa sobom u Ministarstvo obrane donosi mnogo ambicija, ali malo neophodnih iskustava”

Gerald Klug će na mjestu ministra obrane i športa ostati najmanje do parlamentarnih izbora zakazanih za 29. rujna ove godine. Za to kratko vrijeme na novome ga mjestu čeka velik posao. Dok neki eksperti smatraju kako ne bi bilo zgorega da ubuduće partneri u Velikoj koaliciji uopće zamijene resore – da SPÖ preuzme unutarnje poslove, a ÖVP obranu – neki od političkih protivnika stranke novog austrijskog ministra obrane posljednjih dana Klugu izjavljuju saučešće, budući da navode kako je on tu zapravo preuzeo svojevrsno “zgarište”.

Kako bilo da bilo, budući je vladajuća koalicija po nedavnom referendumu javnosti obećala opsežnu reformu obrane – zakazanu za predstojeći period do parlamentarnih izbora – barem formalno bi Klug trebao imati puno posla pred sobom. Jedino, dosadašnja međustranačka pogađanja po tom pitanju ukazuju ipak na sve osim na brzo donošenje najavljenih transformacijskih poteza.