Na sprovodu zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića predviđeno je da tri njemu najdraže pjesme otpjeva Klapa Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“. Klapa je vrhunska, svi to znaju, ali kakve veze veze ona ima sa zagrebačkim gradonačelnikom – koji nije bio dragovoljac niti je aktivno sudjelovao u Domovinskom ratu nego je povremeno prikupljao i razvozio pomoć – nije baš sasvim jasno. Sudjelovanje klape HRM na Bandićevom ispraćaju komentirao je i predsjednik RH te vrhovni zapovjednik OS RH Zoran Milanović – on je na novinarsko pitanje „Smeta li vam sudjelovanje Klape na ispraćaju?“ odgovorio: „Nek’ pjevaju. Kada bih rekao bilo što drugo ispao bih bešćutan i nemilosrdan čovjek. Ali morat ćemo te stvari, i to pod mojim nadzorom, urediti malo preciznije“. Na novinarsko ustrajavanje Milanović je dodao:

Milanović u posjetu tvrtki Infobip (Photo: UPRH/Marko Beljan)

„Čovjek je umro… Polako! Ubuduće ćemo morati… Dakle, nije moj posao da samo pokazujem mišiće. Ne, ja ne mogu sve što hoću, ali zna se šta mogu, međutim ovoga puta neću napraviti ništa! Neka pjevaju. A ubuduće… a ubuduće, dakle, će to morati bit’ malo preciznije regulirano, kao i sa Počasnom… Počasnom bojnom… Počasno zaštitnom bojnom koja štiti Ured predsjednika Republike, odaje počast i sudjeluje u ceremonijalima, polaganju vijenaca… To me dočekalo prvih dana mandata kad sam vidio da se time raspolaže kako tko i kad hoće. Više nije tako pa… Ali velim, ovo je jedan… jedna situacija u kojoj neki ljudi i neke stranke i neke opcije pokušavaju i politički profitirati, okoristiti se, u ovom malom tihom ratu za sukcesiju onoga što ostaje politički iza Milana, a to po meni naprosto nije dobro. Ali tako je, tu su lokalni izbori… Dakle, to je sve što ću vam na ovu temu reći“.

Ubrzo je na ovu temu nešto rekao i ministar obrane Mario Banožić, koji je u društvu s premijerom Plenkovićem i potpredsjednikom Medvedom, te načelnikom GS admiralom Hranjem, u Pakracu obilježavao 30. obljetnicu početka Domovinskog rata. Banožić je na pitanje o Klapi HRM na Bandićevom sprovodu rekao:

Predstavnici Vlade u Pakracu (Photo: MORH/T. Brandt)

„Klapa ‘Sveti Juraj’ je u mnogo prilika sudjelovala na obilježavanju raznih događaja. Oni se odobravaju kad god su u mogućnosti biti u ulozi toga da uveličaju događaj. Tu bude od raznih dužnosnika, odnosno raznih organiziranih događaja, pa tako je bila i ovdje prilika, Klapa je bila slobodna i ja sam je odobrio. Nikad se za to nisu radile nekakve posebne procedure, tako da to nije bio ni slučaj sada“.

Po toj logici se isto tako mogao odobriti i nastup akro-grupe „Krila Oluje“ – grupa je vjerojatno slobodna i obično se angažira kako bi uveličala neki događaj. No, cinizam na stranu – Klapa HRM na sprovodu zagrebačkog gradonačelnika ima malo rezona, osim jačanje dojma o važnosti osobe koju se ispraća, te moguće političke želje za prikupljanjem pokojeg boda kod Bandićevih dosadašnjih pristaša. Što se samog resora obrane tiče, Bandić zaista nije napravio ništa – najbolje se prisjetiti njegovog zavitlavanja dvojice ministara obrane (Kotromanovića 2014. pa onda i Krstičevića 2017. godine), kojima je obojici gotovo istovjetno obećao pronaći mjesto za Vojni muzej, čak ih je vodao i po potencijalnim lokacijama, a od svih obećanja ostao je tek Spomenik domovini ispred samog Gradskog poglavarstva.

Što bi sve trebalo regulirati?

Predsjednik Milanović je u pravu – angažman Klape HRM treba preciznije regulirati. Baš kao što nema svatko pravo na vojni sprovod – štoviše, sudjelovanje postrojbi OS RH na sprovodima vrlo je čvrsto regulirano – tako ni baš svaki događaj ne bi trebala „uveličati“ Klapa HRM. Klapa je – osim što sjajno pjeva – promotor ne samo Oružanih snaga RH, nego i Republike Hrvatske – prisjetimo se samo njihovog puta u Kinu s bivšim ministrom obrane Kotromanovićem i velikim uspjehom koji su tamo postigli. Jednako je tako i s akro-grupom „Krila Oluje“ – sjajni piloti, vrhunski nastupi, izuzetne međunarodne nagrade – i njihov nastup podliježe „preciznijoj regulaciji“.

Jednako je i s Počasnom zaštitnom bojnom – osim za zaštitu i osiguranje vrhovnog zapovjednika OS RH, ta je elitna postrojba zadužena i za razne počasno-ceremonijalne angažmane. Raskorak u baratanju tom postrojbom najbolje se vidio prije godinu dana, kada je tada novoizabrani predsjednik i vrhovni zapovjednik Zoran Milanović ukinuo crveno-zlatne i bijelo-crne kazališne kostime kao nepotreban kič i povijesni falsifikat. Međutim, odmah nakon toga su Vlada i tadašnji ministar obrane Damir Krstičević odlučili zadržati tzv. „crvene mundire“ za svoje potrebe. Krstičević se tom prilikom pozvao na pravilnik iz 2014. godine, koji dozvoljava tu tzv. „povijesnu odoru“. To je najbolja slika i prilika diskrepancije u shvaćanju uloge Počasno-zaštitne bojne – dok je Milanoviću PZB prije svega „zaštitna“ postrojba, Vladi služi za „uveličavanje događaja“ i turističku atrakciju. Svojedobno je o ulozi Počasno-zaštitne bojne razmišljala i bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, koja je u predizbornoj kampanji 2015. godine najavljivala kako će unijeti reda u poslove PZB, jer za jednu tako elitnu postrojbu postoje i dostojanstvenije zadaće od čišćenja snijega u krugu Ureda predsjednika. No već dolaskom na Pantovčak prekršila je vlastito obećanje – Grabar Kitarović nikada nije od Ministarstva obrane i Oružanih snaga RH zatražila da se redefinira uloga Počasno-zaštitne bojne.

Kad smo kod regulacije i propisa, ne treba smetnuti s uma i jednu stvar koju je predsjednik Milanović (namjerno?) zaboravio – preciziranje korištenja materijalnih sredstava OS RH od strane Vrhovnog zapovjednika. Prošloga je ljeta upravo Milanović bio glavni akter afere „jahtom do Albanije“, kada je u prvotno najavljeni privatni posjet (što je naknadno preinačeno u radni posjet) Albaniji otišao HRM-ovom jahtom „Učka“. Naknadno se pokazalo da predsjednik Milanović voli koristiti vojna sredstva, posebno helikoptere za posjete svemu i svačemu. Pravdao se pritom da na to ima pravo kao vrhovni zapovjednik, ali i da se koristi vojnim prijevozom zbog sigurnosti, kao i da vojska nije na šteti jer ionako mora letjeti. Kada se – i ako – krene regulirati korištenje Klape HRM i „Krila Oluje“, te Počasno-zaštitne bojne – bilo bi dobro konačno regulirati i pravo Vrhovnog zapovjednika na korištenje vozila, brodova i letjelica OS RH. Jer pravo na vojni prijevoz nije Bogom dano, i nije isto koristi li se npr. vojni helikopter ili brod HRM-a u privatne ili službene svrhe. A ako i je isto, neka se onda izjednači u nekom pravilniku ili odluci, pa da jednom za svagda riješimo i to pitanje.

Kao što je to bilo ubičajeno svih proteklih dana, Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske je i danas, u subotu 28. ožujka 2020. godine, u 16 sati održao svoju popodnevnu konferenciju za medije. Njen je sadržaj također bio relativno standardan – izvješće o stanju borbe protiv bolesti Covid-19 u Hrvatskoj i onda odgovori na pitanja malobrojnih prisutnih novinara. No, baš pri kraju tog događanja opet su na vidjelo jasno došli problemi koje ova krizna organizacija posljednjih dana ima u pojedinim aspektima svoga rada, i to posebice u dva odvojena područja.

Problemi, problemi…

Kao prvo, Stožer CZ RH posljednje vrijeme ima problema u održavanju koherentnosti svog medijskog komuniciranja. Ovaj se problem po prvi put jasno vidio prije koji dan na pitanju korisnosti raznih medicinskih maski i s time vezanih preporuka o njihovom javnom nošenju, zatim pri pozivu na obuzdavanje plaćenih reklama u medijima, kao i pri službenom davanju ujednačenih preporuka o boravku na otvorenom. Sada je na vidjelo iskočio novi problem. Naime, u samo minutu razmaka pri kraju konferencije, ministar unutarnjih poslova RH i načelnik Stožera Davor Božinović prvo je pozvao medije da se koncentriraju na zarazu i prenošenje uz nju vezanih službenih poruka, da bi samo minutu kasnije onda ustanovio kako fokus javnosti i ne bi trebao biti čvrsto na toj temi.

Tako prvo kaže ministar Božinović:

„Mi ulazimo u kritično važno razdoblje, sljedećih nekoliko tjedana, i moramo izdržati u ovom režimu danas kako bi se sačuvali za sutra. Zato molim sve da ne izlaze bez nužne potrebe. Tu zahvaljujem i molim sve medije da pojačaju svoju komunikaciju o potrebi poštivanja protuepidemijskih mjera. To nam je važno, jer moć medija je velika, a takva je i potreba da ove poruke dođu do svakog građanina RH, pogotovo ona najvažnija – ostanite doma“.

Da bi samo minutu kasnije Božinović zaključio: „(…) A, također, i u konzultacijama sa psiholozima i psihijatrima, držimo da ne bi trebalo cjelodnevni fokus javnosti biti samo na koronavirusu“.

Već laički gledano, medijima je teško (ako ne i nemoguće) poslušati oba ova naputka odjednom. Koncentracija javnosti na temu zaraze koronavirusom jako je intenzivna već neko vrijeme, i taj će fokus postupno biti sve teže zadržati oštrim. Epidemija koronavirusa, broj zaraženih i preminulih, kao i njihove osobne priče, te pojedini loši primjeri, već mjesec i pol glavna su, da ne kažemo i jedina tema većine medija. S druge strane, prema postojećoj vremenskoj prognozi, od sredine sljedećeg tjedna ponovno nam slijedi sve ljepše i toplije vrijeme kada će samo praktično provođenje glavnog slogana „ostani doma“ biti sve teže.

Dok je jasno kako se starije kronične bolesnike generalno poziva na ostanak kod kuće, problem ne rješava ni pojedinačni odlazak na sunce i svježi zrak, ako se takvi pojedinci na kraju masovnije okupljaju u jednim te istim društveno popularnim otvorenim prostorima (stvarajući time načelno okupljanje). Po tom se pitanju već sada vide rasprave o različim režimima državnog (policijskog) nadzora građana na otvorenim prostorima u različitim dijelovima Hrvatske, a te će se diskusije o razlikama i opravdanosti pojedinih lokalnih režima zasigurno zaoštravati s boljim vremenom. U ovom kontekstu nije lako jednoznačno svrstati ni izjave ministra zdravstva Vilija Beroša s jutrošnje press-konferencije – kada je ministar ponovno poručio građanima da se fokusiraju i na neke druge stvari, te da uživaju npr. u besplatnim online sadržajima koji se trenutno nude na čitavom nizu platformi. Humor je zdrav, rekao je neki dan ministar Beroš, a kako „lockdown“ sve duže traje – trebat će uz dobru volju sačuvati i dozu zdravog razuma.

Hijerarhija bez kontrole

Kao drugo, Stožer CZ RH očigledno ima problema ne samo u provedbi čvrste kontrole nižih instanci samog sustava civilne zaštite, nego i lokalnih razina vlasti, te sa političkom sferom općenito. Riječ je tu izgleda o organizacijama i pojedincima kojima je teško izdati makar preporuke i naputke, čak i kad im se dnevna praksa bitno razlikuje od one na vrhu piramide Civilne zaštite, a kamoli išta drugo. Ova se činjenica danas sjajno ogledala u pitanju prisutnih novinara, te dobivenom službenom odgovoru načelnika Stožera CZ RH:

„Jedno pitanje za ministra Božinovića. Vezano je za ograničavanje. Dakle, ograničili ste i okupljanja, i kretanja običnih građana… Međutim, pojedini političari danas su obilazili ruševna područja Zagreba. Okruženi su i sa desecima novinara, svojih savjetnika. Hoćete li izdati nekakve preporuke, naputke – kako se može održavati press konferencija, i kako se mogu davati izjave u ovo doba?“

No, ovaj konkretni novinarski apel, za kojeg već i površno praćenje medija jasno ukazuje o kome i čemu se radi, dobio je tek zabrinjavajuće blagi odgovor čelnog čovjeka aktualnog sustava upravljanja krizom u Hrvatskoj. Naime, Božinović je tu danas odgovorio:

„Pa, ja ću vam na to pitanje odgovoriti da mi imamo stalne konzultacije sa epidemiolozima, uključujući i naše epidemiologe ovdje u Stožeru, koji su i nama preporučili smanjenje kontakata radi sigurnosti ljudi koji rade u Stožeru, i radi vas novinara. A, također, i u konzultacijama sa psiholozima i psihijatrima, držimo da ne bi trebalo cjelodnevni fokus javnosti biti samo na koronavirusu, (…) Tako da umjesto konkretnog odgovora, ja ću vam reći da mi ćemo krenuti od sebe, i pokazati našim primjerom… na način da vam se zahvaljujem, i sazivam slijedeću konferenciju za medije sutra u 14 sati“.

Dok nije sporno da Stožer CZ RH čine stručnjaci, koji odgovorno rade svoj posao, i čijem se primjeru postupanja tek povremeno nađe manjih prigovora (više kozmetičke razine) – jednako tako nije sporno da nisu svi takvi. Nažalost, dok Stožer CZ RH nastoji voditi primjerom, koji uključuje i postavljanje pleksiglas pregrade između članova Stožera i novinara, za to vrijeme navedeni „pojedini političari“ – koji ruševine po Zagrebu obilaze „okruženi desecima novinara i savjetnika“ – jednostavno nastavljaju raditi po svom. Pri tome, javnost se u nedostatku trzanja uzde s državnoga vrha i stvarnog uvođenja proklamirane discipline može tek zabavljati njihovim populističkim izjavama, te promatrati načine na koji oni nose ili ne nose zaštitnu opremu, dok riziku bolesti izlažu i sebe i sve oko sebe.

Gradonačelnik u obilasku obrazovnih objekata na istoku Zagreba, 27. ožujka 2020. (Izvor: Grad Zagreb)

Premijer Plenković u posjetu Krapinsko-zagorskoj županiji, 28. ožujka 2020. (Izvor: Vlada RH)

Tri godine nakon što je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić obećao tadašnjem obrambeno-vojnom vrhu Kotromanoviću i Lovriću da će učiniti sve što treba za konačnu uspostavu Vojnog muzeja, eto opet lokalnome kabadahiji vilajeta zagrebačkoga poslanstva Ministarstva obrane, na čelu s pomoćnikom ministra Zoranom Piličićem, navodno na „ozbiljan sastanak“. Tema je, da čovjek ne povjeruje, „idejni plan Hrvatskog vojnog muzeja u Zagrebu, u kojem bi se povijest hrvatskih vojnika i njihova vojnog djelovanja kroz stoljeća, s osobitim naglaskom na Domovinski rat, prikazivala audiovizualno.“

Kako piše na službenoj web-stranici grada Zagreba: „Predsjednica Uprave Zagrebačkog holdinga Ana Stojić Deban je objasnila da je ovaj inicijalni susret s delegacijom Ministarstva poslužio za razmjenu ideja, razmatranje mogućih lokacija budućeg Muzeja te definiranje rokova.

Nismo odredili lokaciju, prijedlog Ministarstva je da se muzej smjesti na Zagrebačkome velesajmu, što ćemo u narednim tjednima razmotriti i ustanoviti jesu li uvjeti na Velesajmu adekvatni potrebama budućeg Muzeja. Nakon toga ćemo, bude li potrebno, sugerirati i alternativne lokacije,

rekla je Stojić Deban.“

I sve je tu baš kao nekad! Na sastanku je bio, baš kao i ljeta gospodnjega 2014., i Miodrag Demo, voditelj Odjela za branitelje, koji je „pozdravio ovu ideju i pohvalio inicijativu Ministarstva obrane“ da se krene u realizaciju ovog projekta. „Školarci i učenici, od osnovne škole pa nadalje, trenutno nemaju priliku više saznati o vojnoj povijesti, povijesti Domovinskog rata niti o putovima hrvatskih vojnika kroz stoljeća. Izgradnjom Vojnog muzeja će se to promijeniti“, rekao je Demo dodavši da su Grad, Gradski ured za branitelje i Zagrebački holding spremni surađivati u njegovu planiranju i realiziranju, te je izrazio nadu kako će se vrata budućeg Muzeja otvoriti prije isteka mandata aktualne Vlade.

Što je rekao Milan Bandić, iz priopćenja nije vidljivo, ali je sasvim sigurno da se nije prisjetio svih svojih obećanja bivšem ministru obrane Anti Kotromanoviću, nabacivanja lokacijama, te obećanja o udjelu Grada kao suosnivaču Vojnoga muzeja. A svašta je te 2014. obećao Ministarstvu obrane – lokaciju za Vojni muzej, središnji spomenik braniteljima, uređenje vojnog groblja, te uređenje parka i garaže na Krešimirovom trgu. Od svega toga, ispunjeno je tek obećanje o bazičnome uređenju parka ispred glavnog ulaza u MORH. Bandić danas sasvim sigurno nije ništa rekao ni o svom izbjegavanju javljanja na telefonske brojeve Ministarstva obrane, kao i bijesnim pismima tadašnjeg ministra obrane. Pa sada, tri mjeseca prije lokalnih izbora, novu postavu Ministarstva obrane zavarava istim pričama i obećanjima.

Ulaz u nekadašnje prostorije Ministarstva obrane u Vlaškoj 87

Pred Kotromanovićem, Lovrićem i Josipovićem Bandić se nabacivao raznim lokacijama – od Velesajma do bivše tvornice Gredelj i urušenog Paromlina. No lokacije su jedna po jedna otpadale, a onda je cijela priča, što se Bandića tiče, stavljena na „ignore“. Zanimljivo, isti  je model ponašanja zagrebački gradonačelnik bio primijenio i na jednu drugu, nekada vojnu lokaciju. Radi se o zgradi bivše vojne bolnice u Vlaškoj 87, iz koje je MORH iselio prije točno 10 godina, Vlada ju je potom predala Gradu Zagrebu, a da ona ni do dana danšnjega nije stavljena u funkciju. Štoviše, Bandić je prošle godine u planove utrpao i rekonstrukciju i popravak ulične zgrade, kako bi u nju za početak smjestio privatnu glazbenu školu. Radovi su trebali završiti upravo početkom ove godine, ali ne samo da nisu završili, nego nisu ni otpočeli. Jedina promjena na toj povijesnoj zgradi je pucanje uličnoga žlijeba, zbog čega se slijeva kiša niz fasadu, stvarajući ogromne crne vodene mrlje, nedaleko od ploče kojom se podsjeća da je svojevremeno u toj zgradi vojni rok služio mađarski pjesnik Sándor Petöfi.

S obzirom na dosadašnje iskustvo Ministarstva obrane sa zagrebačkim gradonačelnikom po pitanju Vojnog muzeja, pomalo tragikomično zvuče riječi pomoćnika ministra obrane Zorana Piličića izrečene pred gradskom delegacijom – kako od 1993. godine, kada je začeta ideja o vojnom muzeju, „nije bilo pomaka niti političke volje da se ona realizira“.

„U ovoj inicijalnoj fazi, naišli smo na potporu Grada i na profesionalce koji su spremni pomoći u realizaciji ovog projekta“,

rekao je ili neupućeni ili naivni Piličić.

U nedostatku prostora, Vojni muzej svoje eksponate izlaže tek prigodno

Jedino što se u međuvremenu promijenilo je status Vojnoga muzeja. Pri nedavnoj promjeni unutarnjeg ustroja MORH-a, Vojni je muzej izdvojen iz sastava Samostalne službe za odnose s javnošću i izdavaštvo, čiji je dio bio dugi niz godina. To bi trebao biti još jedan korak do konačnog izdvajanja Muzeja iz sastava MORH-a, i njegovog oformljavanja kao nove samostalne muzejske institucije. No taj je postupak dug i spor – bivše čelništvo Ministarstva obrane nije željelo pristati na izdvajanje Vojnog muzeja sve dok mu se ne nađe lokacija i osigura proračun, a to se pokazalo gotovo kao nemoguća misija. Vrijedni djelatnici Vojnog muzeja cijelo ovo vrijeme prikupljaju građu za, kako se nadaju, uskoro formiranje i udomljavanje Muzeja, dok MORH i Oružane snage istovremeno svako malo sele tu istu građu s jedne lokacije na drugu, nanoseći budućim eksponatima postupno sve veće štete pri takvim seobama.

U svijetu zaista ima divnih vojnih muzeja, koji nisu tek novi čin glorifikacije i popularizacije militariziranog društva, već povijesni prikaz nacionalne baštine. Postojeći fundus Vojnoga muzeja MORH-a sasvim je sigurno upravo na tome tragu, no sa svim predizbornim obećanjima aktualnog zagrebačkog gradonačelnika – sasvim je sigurno da ga građani neće tako skoro moći vidjeti u punome sjaju. Zato bi Ministarstvu obrane bilo puno pametnije u dogovoru s Marićevim Ministarstvom za državnu imovinu pronaći odgovarajuću državnu lokaciju, za početak je urediti barem u osnovnim crtama i konačno otvoriti Vojni muzej. Jer kao što smo do sada već nebrojeno puta imali priliku vidjeti, od Bandićevih obećanja ostvare se jedino ona koja se odnose na gradske fontane.

Od 2008. do 2013. godine ulična i dvorišna zgrada bivše Vojne bolnice Zagreb u Vlaškoj zjape prazne, a od tada – uz tek povremena i privremena događanja – nije donesen konkretan plan njene namjene.

Nema tome dugo otkako je predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović opatrnula po Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom i njegovom gospodarenju bivšim vojnim nekretninama. “To je sramota, zgrade propadaju, urušavaju se krovovi. Oni tom imovinom moraju upravljati, a ako ne žele – neka ih predaju lokalnoj samoupravi ili neka raspišu koncesiju“, ljutila se Grabar Kitarović nakon obilaska otoka Molata. I bilo bi to sasvim u redu, da se predsjednica svakoga jutra ne budi s pogledom na jednu takvu sramotu, kojoj se počeo urušavati krov i otpadati fasada. Jer niti 500 metara od njenog stana, uspravnicom Bauerovom prema sjeveru, stoji nekadašnja austrougarska ljepotica, kojoj je višegodišnje upravljanje lokalne samouprave priuštilo oronulost i zaborav. Da je Grabar Kitarović zaista tako zabrinuta za neiskorišteni potencijal vojnih nekretnina, uključujući i zdanje u Vlaškoj 87, lupila bi šakom po stolu zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, pozvala bi na red njegovog nacionalnog koalicijskog partnera HDZ, i poduzela sve što može da se bivša vojna bolnica uredi i stavi u funkciju od prvenstveno javnog interesa.

U ožujku 2008. godine, temeljem Ugovora o zamjeni nekretnina između Republike Hrvatske i Grada Zagreba, bivša vojna bolnica predana je Gradu u vlasništvo. Unatoč brojnim obećanjima i mahanjem velikim planovima, sve do 2013. ulična i dvorišna zgrada zjape potpuno prazne, prepuštene zubu vremena i povremenim “podstanarima”. U jesen 2013. najavljeno je održavanje 4. izdanja Muzeja ulične umjetnosti, na temu revitalizacije napuštenih gradskih prostora, i to baš u dvorišnoj zgradi bivše Vojne bolnice Zagreb. Dio je to projekta “Recovery the Streets”, financiranog sredstvima EU fonda “Kultura 2007.-2013.” u kojem tada sudjeluje pet europskih festivala ulične umjetnosti u Zaragozi (Španjolska), Kölnu (Njemačka), Toulouseu (Francuska), Besançonu (Francuska) i Zagrebu (Hrvatska). Ideja projekta bila je da se u svakom od gradova-sudionika pronađe neki zaboravljen, napušten i prazan prostor koji bi se – dok se čeka njegovo konačno privođenje svrsi ili neki novi projekti – revitalizirao uz pomoć intervencija međunarodnog umjetničkog tima.

Organizator Muzeja ulične umjetnosti, udruga Centralna jedinica na čelu s direktoricom Ivanom Vukšić, u početku je razmišljao o smještanju Muzeja u prostor stare uljare u Branimirovoj ulici koja se, iako je također zaštićeni spomenik kulture i zjapi prazna, godinama skriva iza skela zbog, navodno, temeljite obnove. Vlasnik zgrade stare uljare, građevinsko poduzeće Tehnika, nije bilo zainteresirano za privremeno udomljavanje uličnih umjetnika, pa je, nakon početnih nesuglasica, Grad Zagreb Centralnoj jedinici ponudio dvorišnu zgradu u Vlaškoj 87, koja je po svim parametrima udovoljavala željama organizatora i zahtjevima projekta. Temeljem ugovora kojeg su potpisali zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i direktorica MUU Ivana Vukšić, dvorišna zgrada dana je na minimalno dvogodišnje korištenje, uz obavezu “savjesnog odnošenja prema zgradi“. To je uključivalo čišćenje zgrade, pretrpane kojekakvim smećem, te angažiranje osiguranja koje se brinulo o tome da posjetitelji ne oštećuju zgrade, izloške i ne lutaju dijelovima koji nisu predviđeni za Muzej i nisu očišćeni. Muzej ulične umjetnosti svoje jednodnevne postave prikazao je 2013. i 2014. godine, a u projektu je sudjelovalo ukupno 50 umjetnika iz Hrvatske i inozemstva. Po završetku programa, zgrada je ponovno očišćena, smeće je pokupljeno, a na zidovima su ostali samo umjetnički radovi pomiješani s ranije zatečenim grafitima.

Prvi Dan D 2014. godine

Muzej ulične umjetnosti otvorio je vrata i drugim umjetničkim projektima koji su tražili privremeni smještaj. “To je potvrda našeg rada i želje da se ovakvi prostori populariziraju i stave u funkciju građanstva, ako već Grad ne zna što s njima“, kaže Ivana Vukšić, uz napomenu da je cijeli projekt u evaluaciji dobio visoku ocjenu. Već 2014. u bivšoj vojnoj bolnici održan je međunarodni festival dizajna pod nazivom Dan D, u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva. Za razliku od MUU, dizajneri su dobili na korištenje uličnu zgradu, uredili je i postavili eksponate, a posjetitelji su mogli slobodno šetati, razgledavati i sudjelovati na predavanjima i radionicama (dok se Muzej ulične umjetnosti mogao razgledati tek u grupi, uz obaveznog vodiča). U sklopu festivala, održana je i tribina “Kome pri(o)padaju demilitarizirani prostori” u organizaciji Centra za mirovne studije, a za posjetitelje su pripremljene sasvim prigodne razglednice uz “Pozdrav iz Vlaške 87”, adresirane na zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. “Cilj je bio skrenuti pažnju gradonačelnika na još jednu gradsku nekretninu koja propada u centru grada, a istovremeno pokazati kako postoje brojne ideje kako da se ta zgrada stavi u uporabu za sve građane grada”, pamti Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije.

Razglednice savjesnih građana nisu dirnule u srce zagrebačkog gradonačelnika

Bivša vojna bolnica ugostila je dizajnere i naredne, 2015. godine, ali već ove, 2016., festival seli u Pogon Jedinstvo. Iz Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, na čelu s pročelnikom Damirom Lasićem, poručuju da se radi o gradskoj strategiji upravljanja gradskom imovinom:

“Budući da je u tijeku ishođenje projektne dokumentacije za privođenje objekta konačnoj namjeni, ovaj ured dodjeljuje pojedine prostore isključivo za povremena (kratkotrajno na par dana) korištenja za održavanje manifestacija od općeg, kulturnog interesa, ili za snimanje filmova/serija”.

Serije i filmovi u bivšoj vojnoj bolnici snimali su se još u vrijeme dok je ona imala redovne stanare, a tamošnja i tadašnja prisutnost Vojnog muzeja davala je pogodnost posudbe uniformi, naoružanja i ostale vojne opreme na licu mjesta. Posljednji film koji je snimljen u Vlaškoj 87 je Broj 55 redatelja Kristijana Milića, kojem je scenografija austrougarske vojarne bila idealna kulisa za ratni film o Domovinskom ratu, čija se radnja odvija u Kusonjama kod Pakraca. Dok je još Muzej ulične umjetnosti pripremao svoj prvi postav, a umjetnici oživljavali dvorišnu zgradu, u uličnoj zgradi i dvorištu bivše vojne bolnice već su se skupljali “branitelji” i “pobunjeni Srbi”, uz rondanje vojnih transportera i štektanje kalašnjikova. No za razliku od MUU i Međunarodnog festivala dizajna, koji su prostore u Vlaškoj koristili besplatno, filmaši su morali platiti naknadu.

“Ukoliko se prostor dodjeljuje za održavanje manifestacije koju provode udruge uz prethodno mišljenje, odnosno preporuku nadležnog ministarstva Republike Hrvatske ili nadležnog gradskog ureda, ugovor se sklapa bez naknade za korištenje, a ukoliko se prostor dodjeljuje za komercijalnu namjenu, odnosno snimanje spota, filma/serije, naknada za korištenje određuje se sukladno Zaključku o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik Grada Zagreba 1/14 i 12/15) i Zaključku o utvrđivanju jediničnog iznosa zakupnine i načinu plaćanja zakupnine za građevinsko zemljište (Službeni glasnik Grada Zagreba 21/15), prema mjesečnoj zakupnini”,

pojašnjava pravila igre već spomenuti Gradski ured za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada.

Posljednje tri godine, Vlaška je ugostila još nekoliko jednokratnih umjetničkih projekata, dok Grad smišlja što napraviti sa zapravo neželjenom nekretninom na atraktivnoj poziciji. Prema riječima Ivane Vukšić, nakon uspjeha Muzeja ulične umjetnosti, Gradu je predložen dugoročni projekt revitalizacije zgrade, koji nije zaživio dalje od preliminarnog sastanka: “Zgrada ima nevjerojatan potencijal samo zbog svoje lokacije i količine slobodnog prostora, ali zbog svog stanja potrebna je izrazito velika investicija da se ponovno učini funkcionalnom“.

Vijeće gradske četvrti Gornji grad-Medveščak u nekoliko je navrata tražilo od Grada pokretanje razgovora o budućnosti bivše VBZ, a jedino što su dobili bila je šutnja i ignorancija. Predsjednik Vijeća Luka Šimurina kaže kako to tijelo “nema saznanja o eventualnim planovima za revitalizaciju postojećeg objekta“, ali za svaki slučaj upućuje zainteresirane da priupitaju nadležne gradske urede.

Pogled iz ulične prema dvorišnoj zgradi

Gradski uredi, prije svega onaj za imovinu Grada, te za obrazovanje, kulturu i sport, ponavljaju sada već desetak godina staru priču o “smještaju gradskih obrazovnih ustanova“, za što se radi projektna dokumentacija (i tako već godinama). Štoviše, iz Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport potvrđeno nam je pokretanje postupka “za izradu projektne dokumentacije za prenamjenu ulične zgrade bivše Vojne bolnice za potrebe preseljenja Glazbene škole Elly Bašić, koja trenutno radi na lokaciji u Medvedgradskoj ulici“. Ravnateljica škole Mirela Buchberger priznaje da “imaju potrebu rješavanja prostornih problema“, ali o mogućnosti preseljenja u Vlašku “ne može dati konkretne odgovore“. Konkretniji je krajem prošle godine bio gradonačelnik Bandić, najavivši uređenje Vlaške za potrebe preseljenja GŠ Elly Bašić. Radovi bi, prema Bandiću, trebali početi već u svibnju ove i završiti u siječnju 2017. godine. No u proračunu za ovu godinu ne vide se sredstva osigurana za tu namjenu, pa ne treba isključiti mogućnost da velike Bandićeve najave o izgradnji, dogradnji i obnovi 6 vrtića, 9 dvorana i 11 škola nisu ništa drugo nego obećanja uoči lokalnih izbora sljedeće godine. Ne treba zanemariti ni ocjene struke iz 2008. prema kojima je Vlaška 87 potpuno neprikladna za smještaj učenika i umjetničkih škola. Jedno je sigurno:

“Treba paziti da namjena bude od javnog interesa na način da se da prednost onom javnom interesu kojega nema ili je u deficitu u urbanoj slici grada ili za kojega ne postoji neki drugi alternativni gradski prostor”,

smatra Gordan Bosanac, dodajući kako je “važno da se o tome raspravi i pokuša naći konsenzus među različitim opcijama od javnog interesa koje postoje oko tog prostora.”

Nekad Domobranska vojarna, danas Katoličko sveučilište i shopping centar

Da se bivša Vojna bolnica kojim slučajem nalazi u New Yorku, u kojem trenutno živi i radi Ivana Vukšić, sigurno bi bila brzo iskorištena, ali ne u umjetničke svrhe, nego za skupocjene stanove. Nešto slično događa se na drugom dijelu Zagreba, u bivšoj austrougarskoj “Domobranskoj vojarni”, kasnije vojarni Hrvatske vojske “Kralj Tomislav”. Ona je 2006. predana u vlasništvo Katoličkoj crkvi, koja je sićušan dio prostora na jedvite jade prenamijenila u Hrvatsko katoličko sveučilište, da bi dobar dio ostatka iznajmila, među ostalim i privatnoj tvrtki za izgradnju shopping centra. Prevaga privatnog nad javnim interesom na atraktivnoj lokaciji u Ilici ne smije biti recept i za Vlašku 87.

• ovaj tekst o sudbini bivše Vojne bolnice Zagreb objavljen je 27. travnja 2016. pod originalnim naslovom “Između privatnog, javnog i neodređenog” na portalu Kulturpunkt, te je dostupan na adresi  http://www.kulturpunkt.hr/content/izmedu-privatnog-javnog-i-neodredenog. Prvi dio serijala o prošlosti bolnice u Vlaškoj 87 objavljen je 19. travnja 2016., i može se pročitati na adresi http://www.kulturpunkt.hr/content/kronika-jednog-propadanja

Tko drži fige u džepu?

Stvarno, ali stvarno je početkom godine izgledalo kao da će se konačno riješiti pitanje lokacije Vojnog muzeja – institucije koja postoji već 17 godina, ima more eksponata, ali je istovremeno beskućnik kojeg nitko ne želi primiti na spavanje. Sredinom siječnja ove godine je u zagrebačkoj gradskoj upravi gradonačelnik Milan Bandić održao radni sastanak s ministrom obrane Antom Kotromanovićem i načelnikom GS OS RH Dragom Lovrićem, kako bi s njima ozbiljno porazgovarao o lokaciji za Vojni muzej i o središnjem spomeniku braniteljima, uređenju vojnog groblja, te parka i garaže na Krešimirovom trgu. Nabacivalo se lokacijama i gradskim prostorima, Velesajam ili nešto bolje, nije bilo u pitanju, Grad ima sve što MORH-u i njegovom Muzeju treba. I svi su se sretno i zadovoljno vratili kućama.

Samo 10 dana kasnije, vojni se vrh u istom sastavu, zajedno s gradonačelnikom Bandićem, ukazao kod vrhovnog zapovjednika OS i predsjednika RH Ive Josipovića. Tema je gotovo ista – izgradnja Vojnog muzeja i Spomenika domovini, te uređenje Hrvatskog vojnog groblja na Mirogoju. Sada se već zna – Bandić konkretno govori o 16,5 hektara na prostorima bivše tvornice Gredelj i nedalekog Paromlina. I opet su svi sretni i zadovoljni otišli kući. Deset dana nakon toga, na Pantovčak je došla i delegacija samog Vojnog muzeja, gdje je ponovljeno sve što se proteklih tjedana moglo čuti o konačnom rješenju muzejskog beskućništva.

Prvi pucanj u prazno!

A onda je Bandić sve zaboravio, i vratio se problemima napaćenih građana. Prvo iznenađenje za Ministarstvo obrane došlo je prije tri tjedna, kada je Grad Zagreb (a zna se tko je u njemu glavni) obavijestio Ministarstvo obrane, Ministarstvo kulture i Ministarstvo branitelja da na Velesajam mogu zaboraviti, jer tamo žele osnovati Tehnološki park. Ideja o Tehnološkom parku nije nova, dapače, datira minimalno 2 godine, a u medijima je svojedobno predstavljena kao „zagrebačka Silicijska dolina“. I tom Tehnološkom parku se, pored Velesajma, svojedobno nudio smještaj u Gredelju i Paromlinu, da bi gradski oci prije nepunih mjesec dana ipak odlučili, em pokrenuti Tehnološki park, em ga smjestiti na Velesajam.

Tehnološki park je navodno „projekt ljubimac“ zagrebačke dogradonačelnice Sandre Švaljek, čiji je muž Nenad Kukić, pričalo se u kuloarima, trebao postati direktor Parka. No kako se uspostavljanje Tehnološkog parka oteglo, Kukić je privremeno i bez natječaja zaposlen na mjestu pomoćnika direktora Ustanove za upravljanje sportskim objektima. Štoviše, zaposlen je na sam Badnjak 2013. godine, 6 dana prije nego je Ustanova za upravljanje sportskim objektima prebačena iz Zagrebačkog Holdinga u nadležnost Grada Zagreba – i samo koji dan prije nego je gradonačelnik Bandić zabranio nova zapošljavanja u gradskoj upravi. Nakon što je izbio skandal, Kukić je dao ostavku, pa sada Tehnološki park ima lokaciju, ali (valjda) nema direktora.

Drugi pucanj – opet uništa!

Ovih se dana pokazalo da ni druga lokacija predviđena za Vojni muzej – ona koja je „utefterena“ na Pantovčaku – više nije u igri. Na prošlotjednoj javnoj raspravi o izmjenama zagrebačkog GUP-a, predstavnici gradskog Ureda za prostorno uređenje predstavili su novu namjenu za bivšu tvornicu Gredelj:

„Također strateški projekt je i Kreativni klaster Zagreb – Gredelj, također na temelju zahtjeva Gradskog ureda za strategijsko planiranje – intervencija u članku 58, gdje smo uveli da iznimno na području gradskih projekata do donošenja odluke o realizaciji gradskog projekta, te do donošenja urbanističkog plana uređenja, da se omogućuje rekonstrukcija postojećih građevina, kao i uklanjanje pregradnji i uređenje pripadajućeg otvorenog prostora radi funkcionalno oblikovnog poboljšanja građevine, a sve to uz suglasnost gradskog Ureda za strategijsko planiranje i razvoj grada, a po potrebi i prema posebnim uvjetima nadležnog tijela zaštite“,

pojasnila je Mirela Bokulić-Zubac, odgovorna voditeljica GUP-a grada Zagreba. Treće lokacije za Vojni muzej u prijedlozima izmjena GUP-a nema, ni među strateškim, kao ni među gradskim projektima. Baš kao ni Tehnološki park, tako ni ideja o Kreativnom klasteru nije nova – štoviše, i ona datira iz 2012. godine. Kao i zagrebačka Silicijska dolina, tako je i Kreativni klaster zamišljen kao mjesto sinergije kreativne industrije. Uz konzultantsku pomoć Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU, Kreativni klaster valjda bi se mogao smjestiti u nekadašnjim pogonima Gredelja, a do tada ga možete vidjeti tek na službenim web-stranicama grada Zagreba.

A Paromlin, gledamo to svi ovih dana, prije će se srušiti pod Bandićevim bagerima nego pod tenkovima Vojnoga muzeja. Naravno, ni njegova namjena nije od jučer – Bandić i Bandićev tim “svježih ljudi” u posljednjoj izbornoj kampanji Zagrepčanima se obećali novu gradsku knjižnicu. Obećano – ostvareno! Na opću sramotu, Paromlin se ovih dana ruši, a gradske vlasti krenut će jednom navodno s gradnjom književne oazu za naciju čijih 50 posto građana misli da knjige uopće nisu potrebne, pa ih ni ne čita.

I tako je, ni ne trepnuvši, Milan Bandić u samo mjesec dana otvoreno lagao Kotromanoviću, Lovriću i Josipoviću, znajući već da se istih tih lokacija naobećavao i drugim tražiteljima. Proslava 20. obljetnice Oluje, a time i kraja Domovinskog rata, praktično je pred vratima, a 22 zbirke građe Vojnog muzeja, od čega su 3 registrirano kulturno dobro, i dalje čame u kojekakvim mračnim kutovima pojedinih vojarni i vojnih skladišta. Ali zato su se na listi prioritetnih gradskih projekata, uz fontane naravno, našli Kreativni klaster i Muzej osjeta. Ne, nimalo ne sumnjamo da će Bandić, kad mu bude zgodno, ponovno obećati brda i doline, ali vojni bi vrh iz dosadašnjeg iskustva trebao izvući poučak – „Ne vjeruj Milanu ni kada darove nosi“!

Tempelhof danas

Što povezuje Berlinčane i Puležane? Borba za javni prostor! I tu sličnost prestaje – jer su se građani Berlina prošle nedjelje na referendumu nedvosmisleno izjasnili kako žele da se nekadašnji aerodrom Tempelhof sačuva kao javni prostor, namijenjen svim građanima glavnog njemačkog grada. Gradske su vlasti, naime, tom simbolu Hladnoga rata namijenile dobro nam poznatu sudbinu – na ogromnom prostoru bivšeg aerodroma trebao je niknuti novi poslovni i stambeni kvart. Čak 65 posto građana Berlina taj je prijedlog odbilo, želeći i dalje uživati u Tempelhofu kao novoj gradskoj travnatoj površini, namijenjenoj za druženje i rekreaciju. Berlinski gradonačelnik Klaus Wowereit priznao je poraz gradskih planera i odmah po objavi rezultata referenduma izjavio kako volja građana mora biti prihvaćena.

U Puli, pak, sasvim druga slika – unatoč višegodišnjim naporima građana Pule i inicijative „Volim Pulu“ da se za javnost otvori prostor bivše vojarne na Muzilu, kao i da se otvori ozbiljna javna rasprava o potrebama grada Pule i samih Puležana na tom prostoru, gradske i državne vlasti uporno Muzil pokušavaju pretvoriti u ekskluzivno golf igralište i pripadajuće apartmansko odmaralište. Tako bi desetljećima zatvoreno vojno područje postalo turistički rezervat kojeg bi Puležani ponovno gledali izdaleka.

Javna tribina u Vlaškoj

Nedostatak ideja o tome kako nekadašnje vojne prenamijeniti u ugodne i korisne javne prostore rezultirao je sveopćim propadanjem i devastacijom većine bivših vojnih objekata, bez obzira što neki od njih imaju i određenu povijesnu vrijednost. Jedan od takvih objekata je i bivša vojna bolnica u zagrebačkoj Vlaškoj ulici, čija povijest seže daleko u 19. stoljeće, i uživa status zaštićenog kulturnog dobra. Upravo će se u prostorima te bivše vojarne na adresi Vlaška 87, u subotu 31. svibnja, održati tribina „Kome pri(o)padaju demilitarizirani prostori?“. Na to će pitanje pokušati odgovoriti dr.sc. Kruno Kardov s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, neovisni vojni analitičar Igor Tabak, arhitektica Dafne Berc, Dušica Radojčić iz udruge „Zelena Istra“ i članica građanske inicijative „Volim Pulu“, te Alen Čičak – zamjenik predstojnika Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI). Raspravu će moderirati Gordan Bosanac iz CMS-a. Organizator skupa je Centar za mirovne studije iz Zagreba, u suradnji s Hrvatskim dizajnerskim društvom, a početak tribine je točno u podne.

Ova tribina se održava u sklopu priredbe Dan D – priredbe koja se održava cijeli vikend (30. svibnja – 01. lipnja) u prostoru bivše vojne bolnice u Vlaškoj 87 – samo jednog u nizu reprezentativnih bivših vojnih objekata koji čekaju svoju prenamjenu širom Hrvatske. Na tribini će se govoriti o konverzijama/pretvaranju vojnih nekretnina u civilne, budući da sustav te konverzije nije do kraja uređen, te će se moći čuti i koja je strategija države oko prenamjene bivših vojnih prostora. Za posjetitelje je pripremljena i posebna razglednica adresirana na zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, kojom se apelira da prostori u Vlaškoj 87 što prije zažive tako da u njima budu sadržaji dostupni svim građanima. Ova tribina dio je projekta PINS – „Javni interes – nije na prodaju!“, koji se provodi u sklopu programa IPA 2010 – Potpora naporima organizacija civilnog društva za praćenje i promicanje transparentnosti, učinkovitosti, odgovornosti i uključivosti javne uprave u borbi protiv korupcije.

Ah, te neperspektivne nekretnine!

U sklopu šireg popisivanja nekretnina, ove je godine Ministarstvo obrane konačno okončalo i popis tzv. neperspektivnih vojnih nekretnina, koje će preći u vlasništvo novooformljenog Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI). Iako konačna lista neperspektivnih objekata još uvijek nije objavljena i proces tranzicije imovine prema DUUDI-u je u tijeku, tu se otvara prostor strukturiranijeg upravljanja ovim važnim javnim resursima. U Godišnjem izvješću o obrani također se govori o perspektivnoj i neperspektivnoj vojnoj imovini. Tako je tijekom popisa utvrđeno da se u evidenciji vojnih nekretnina nalazi 226 perspektivnih nekretnina, koje koriste Oružane snage i Ministarstvo obrane RH, i još 392 neperspektivne vojne nekretnine (225 izgrađenih nekretnina – vojarne, skladišta, poligoni, hoteli, 128 zemljišta i 39 ostalih nekretnina – spomenici, parkovi, nogostupi, vodovodi i dr.), kao i 358 nekretnina koje su predane državnim tijelima nadležnima za upravljanje i raspolaganje imovinom u vlasništvu Republike (101 nekretnina predana je od rujna 1992. do prosinca 1999. godine, dok je najveći dio nekretnina, njih 257, predano od siječnja 2000. do prosinca 2013. godine).

Ministarstvo obrane RH je potkraj 2013. godine izvršilo analizu i pripremilo dokumentaciju za prodaju pet neperspektivnih vojnih nekretnina putem Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, od čije prodaje će se osigurati financijska sredstva za modernizaciju infrastrukture Oružanih snaga i Ministarstva obrane. Nakon izvršenoga popisa, Ministarstvo obrane će izdvojiti perspektivnu imovinu koju će zadržati i njome raspolagati, a ostalu imovinu koja je neperspektivna za Oružane snage postupno će predavati Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom (DUUDI). Na DUUDI-u je, pak, da osmisli strategiju kako te bivše vojne objekte učiniti privlačnima za potencijalne investitore. I ne, to nužno ne znači da se trebaju tražiti isključivo investitori za gradnju hotela, poslovnih i stambenih prostora. Vjerojatno bi se mogao naći i pokoji filantrop koji bi Zagrebu i Zagrepčanima poklonio preuređenje npr. bivše vojne bolnice u Muzej hrvatskog zdravstva ili nekakav centar zdravoga života, sa šetnicom i drvoredom od Vlaške do Jurkovićeve ulice.

Imate li drugih ideja za prenamjenu bivših vojnih objekata, ili samo želite čuti što drugi misle o tome – dođite u subotu, 31. svibnja u podne u Vlašku 87, na tribinu “Kome pri(o)padaju demilitarizirani prostori“!

*This material has been produced with the assistance of the European Union. The contents of this material  are the sole responsibility of Center for Peace Studies and can in no way be taken to reflect the views of the European Union.

Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije. Za sadržaj je isključivo odgovoran Centar za mirovne studije i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije*

Službeni kraj radnoga tjedna predsjednik države i vrhovni zapovjednik OS RH Ivo Josipović posvetio je obrambenim pitanjima. Tako je jučerašnji dan, petak 24. siječnja, proveo baveći se s čak dvije odvojene teme – lokacijom za Vojni muzej i primanjem novog predsjednika uprave tvrtke Patria Land Systemi.

Nakon što je o Vojnom muzeju ministar obrane Ante Kotromanović razgovarao s gradonačelnikom Zagreba Milanom Bandićem, jučer je na tu temu uslijedio i razgovor na Pantovčaku. Kako piše u priopćenju iz Ureda Predsjednika, na sastanku je zaključeno:

„Na prostorima bivše tvornice Gredelj i Paromlina u središtu Zagreba izgraditi će se Vojni muzej i Spomenik domovini, a na Mirogoju Hrvatsko vojno groblje. Predsjednik Josipović izjavio je nakon sastanka da sinergija između državnih institucija i Grada Zagreba može dovesti do vrijednih ideja i projekata. Ministarstva branitelja i obrane inicirala su podizanje Vojnog muzeja i Spomenika domovini ili Spomenika neznanom junaku, rekao je predsjednik Josipović dodavši da je stvar povjerenstva kako će se taj spomenik zvati.“

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić istaknuo je da prostora za gradnju muzeja i spomenika ima na gradskom zemljištu – konkretno, na prostorima bivše tvornice Gredelj i Paromlina, veličine 16,5 hektara:

„Riječ je o najatraktivnijem mjestu u Zagrebu, a struka će reći kako to treba izgledati. Time bismo dobili mjesto kamo mogu ići strani državnici kada dolaze u Zagreb“.

Progovorio je i o izgradnji nove podzemne javne garaže:

„Zagrebački Holding namjerava graditi podzemnu javnu garažu na Krešimirovu trgu u blizini sjedišta MORH -a, pri čemu neće skrnaviti cjelinu Krešimirova trga, ni dovesti u pitanje sigurnosne potrebe MORH-a.“

O detaljima tog projekta još nema informacija, ali bit će sigurno zanimljivo vidjeti kako će se u javnoj garaži nadomak MORH-a pomiriti javni interes i sigurnost obrambenog sektora.

Zamjenicu ministra obrane Višnju Tafru i pomoćnika ministra Viktora Koprivnjaka Josipović je primio po drugom pitanju – kao dio delegacije koja je u Zagrebu ugostila novog predsjednika Uprave tvrtke „Patria Land Systems“ Miku Kaira u sklopu njegovog službenog posjeta Hrvatskoj. U još šturijom priopćenju od prethodnog o Vojnom muzeju kaže se:

„Na sastanku je iskazano zadovoljstvo dosadašnjim uspješnim tijekom poslovne suradnje u sklopu koje je finska tvrtka Patria osigurala prijenos tehnologije u hrvatsku tvrtku Đuro Đaković Holding d.d., a za potrebe izrade borbenog vozila BOV 8×8 Patria namijenjenog opremanju Oružanih snaga Republike Hrvatske. Naznačen je zajednički interes da se na dosadašnjim dobrim rezultatima, poslovna i gospodarska suradnja hrvatske i finske tvrtke nastavi i u budućnosti.“

U zagrebačkoj gradskoj upravi održan je danas radni sastanak gradonačelnika Milana Bandića i njegovih suradnika s ministrom obrane RH Antom Kotromanovićem i načelnikom GS OS RH generalom zbora Dragom Lovrićem. Na sastanku su razmatrane četiri aktualne teme: vojni muzej, centralni spomenik braniteljima, vojno groblje, te uređenje parka i garaže na Krešimirovom trgu. Usuglašene prijedloge s alternativnim rješenjima sudionici sastanka prezentirat će za dva tjedna predsjedniku RH Ivi Josipoviću, vrhovnom zapovjedniku Oružanih snaga RH.

Prema dogovoru s današnjeg sastanka, a u sklopu procedure izmjene i dopune Generalnog urbanističkog plana Grada Zagreba, definirat će se najbolja od tri predložene lokacije za (1) vojni muzej – koji je, složili su se sudionici, važna kulturna investicija podržana i na jučerašnjem sastanku gradonačelnika s ministricom kulture Andrejom Zlatar. (2) Vojno groblje moglo bi se urediti u sklopu Krematorija, a za (3) središnji spomenik braniteljima (realizacija kojega se očekuje do obilježavanja 20. obljetnice Oluje u kolovozu 2015. godine), predložena je lokacija na zelenom prostoru između Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog i zgrade Gradske uprave, na Trgu Stjepana Radića. O četvrtoj navedenoj temi razgovora, o uređenju parka i nekakve javne garaže na Krešimirovom trgu u Zagrebu, u službenim priopćenjima sa sastanka nije bilo ni riječi.

Kako se navodi u priopćenju iz zagrebačke gradske uprave, sastanku je, uz gradonačelnika, prisustvovao pročelnik Ureda gradonačelnika Miro Laco, voditelj u Uredu za branitelje brigadir Miodrag Demo, posebni savjetnik gradonačelnika Željko Horvat i voditelj Kabineta gradonačelnika Stipo Zeba. Dok je gradnja takvog javnog objekta nedaleko kompleksa MORH-a itekako upitna, otvoreno je pitanje sugerira li i današnji sastav zagrebačke gradske delegacije ponešto o mogućem statusu nesuđene javne garaže – imajući tu u vidu, recimo, splitski uzor – gdje su gradsko parkiranje i njegovi prihodi sustavno dani u ruke tamošnjih braniteljskih udruga.

Nakon više godina propadanja, nekadašnja vojna bolnica u zagrebačkoj Vlaškoj ulici danas dobiva barem nekakav novi život. U sklopu ovogodišnjeg izdanja Muzeja ulične umjetnosti, 40 domaćih i stranih uličnih umjetnika, crtača i ilustratora, proteklih je dana oslikavalo zidove i hodnike dva kata lijevog krila velike klasicističke zgrade sa statusom zaštićenog kulturnog dobra.

„Muzej ulične umjetnosti po prvi puta se bavi revitalizacijom napuštenog gradskog prostora, i to tako da na tu lokaciju dovodi kulturni sadržaj i pretvara ga u novo gradsko kulturno žarište i mjesto susreta“,

najavila je 10. rujna Ivana Vukšić, direktorica Muzeja ulične umjetnosti, predstavljajući program Muzeja koji je ove godine dio projekta „Recover the Streets“, u suradnji s još 4 europska grada: Zaragoza (Španjolska), Toulouse (Francuska), Besançon (Francuska) i Köln (Njemačka). Osim lokalnim i državnim sredstvima, projekt je financiran i sredstvima Europske unije kroz program Kultura 2007-2013. Građanima Zagreba Muzej ulične umjetnosti najpoznatiji je po svom prvom izdanju iz 2010. godine, kada je zanimljivim, duhovitim i šarenim muralima oslikao oko 450 metara dugi zid u Branimirovoj ulici. Nešto slično naredne su dvije godine radili u sivim i zapuštenim prostorima Dugava i Sigeta, da bi ove godine na korištenje dobili unutrašnjost jednog dijela stare vojne bolnice u Vlaškoj 87.

Koja to vojna bolnica u Vlaškoj ulici?

Iako je zdanje u Vlaškoj najpoznatije kao vojna bolnica, ona je polovicom 19. stoljeća po nalogu biskupa Aleksandra Alagovića, a novcem iz zaklade biskupa Maksimilijana Vrhovca, izgrađena kao vojarna, odnosno kao dio kruga tzv. “Nadbiskupske vojarne 3“. Biskup Alagović time je oslobodio Zagrepčane obveze primanja na konak pripadnika carsko-kraljevskih postrojbi. Točnije, prednja ulična zgrada služila je kao pisarna i vojarna, dok je druga, veća, dvorišna zgrada, nazvana “Garnisonsspital No 23 in Agram” bila namijenjena za bolnicu s 223 kreveta. Sagradio ih je zagrebački graditelj Antun Stiedl, koji je, među ostalim, proširio istočno krilo biskupskog dvora i sagradio župni dvor Sv. Ivana u Novoj Vesi 55. No dvokatno zdanje u Vlaškoj 87 najvažnije je Stiedlovo djelo, poznato po slijepim arkadama u svom prizemlju.

Prostor u centru Zagreba, oko 12.000 kvadratnih metara, već godinama traži svhu

Pod raznim režimima i u raznim državama, kompleks u Vlaškoj od svog otvorenja 1862. godine pa do 1988. godine djelovao je kao vojna bolnica. Kada je 1988. u Dubravi otvorena netom izgrađena nova vojna bolnica, zdanje u Vlaškoj gubi svoju 120 godina dugu funkciju. Tijekom Domovinskog rata, u dvorišnu zgradu smještene su izbjeglice, što je prilično pridonijelo devastaciji, dok je u uličnoj zgradi stolovala Vojna policija. Njenim odlaskom, prednji dio kompleksa u Vlaškoj udomio je redakcije svojedobnih Vojnih glasila (Hrvatskog vojnika, te Velebita, a onda i njegova nasljednika – Obrane), kao i uredski dio nikada u praksi zaživjelog Vojnog muzeja, te ponešto s MORH-om povezanih udruga građana.

Javnosti poznatije pročelje prednje zgrade bivšeg vojnog kompleksa na adresi Vlaška 87, zapadno od Petrove crkve.

Muke po pitanju budućnosti kompleksa u Vlaškoj 87 duge su već punih 13 godina, i do sada niti jedna vlast nije našla adekvatnu namjenu za njegovih ukupno oko 12.000 kvadratnih metara prostora u centru Zagreba. MORH je to sve još 2001. godine proglasio neperspektivnim za svoje potrebe, da bi onda Vlada RH (odlukom iz srpnja 2001. godine) nekretninu dodijelila na korištenje Ministarstvu znanosti i tehnologije i Ministarstvu za javne radove, obnovu i graditeljstvo. Oba ministarstva suglasila su se da zgrada u Vlaškoj ne zadovoljava njihove potrebe, a tadašnji ministar javnih radova Radimir Čačić imao je neke ideje da bi je prenamijenio u neke druge svrhe temeljem javno-privatnog partnerstva. Iako su studije o tome napravljene, sama ideja nikada nije zaživjela – tako da je prednji dio kompleksa još neko vrijeme nastavio koristiti MORH, dok je stražnji dio (uz povremene izlete u ulogu kulise domaćih filmova) nastavio propadati.

U srpnju 2004. godine Grad Zagreb i Republika Hrvatska donose Zaključak o zamjeni nekretnina. Prema tom Zaključku, Grad Zagreb je u prostoru bivše vojne bolnice trebao osigurati smještaj nekoliko srednjih škola – a za uzvrat je Republici Hrvatskoj dao naizgled poprilično manji prostor na lokaciji Krajiška 20 za rad državne uprave. Zaključak je u ime Grada potpisala tadašnja gradonačelnica Vlasta Pavić. Nakon zamjene nekretnina na liniji Zagreb-RH, narednih nekoliko godina ponovno je zavladalo zatišje. Sve do lipnja 2007. godine, kada su tadašnji ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić potpisali Sporazum o sufinanciranju investicija u srednjoškolskim ustanovama na području Grada Zagreba.

Nekoliko godina star, a ponešto manje poznat pogled na kompleks Vlaška, sa sjevera, iz Jurkovićeve ulice.

Tim je Sporazumom trebao biti riješen povrat imovine u vlasništvu Crkve i preseljenje 4 srednje škole na lokaciju Vlaška 87. Radilo se o preseljenju Upravne i birotehničke škole, Škole suvremenog plesa, XVIII. gimnazije i Škole za klasični balet, koje su do tada djelovale u prostorijama u vlasništvu Katoličke crkve, Srpske pravoslavne crkve i Grada Zagreba. Sporazum je propisivao da će Ministarstvo iz državnog proračuna i kredita Svjetske banke osigurati iznos od 30 milijuna kuna, dok je Grad Zagreb trebao financirati infrastrukturne troškove, doprinose i opremanje građevina, kao i eventualnu izgradnju sportske dvorane. Rok za useljenje te 4 škole u Vlašku 87 bila je 2010. godina. No samo na papiru, jer se u stvarnosti dogodilo tek to da su malobrojni zaposlenici MORH-a i OS RH, koji su u to vrijeme još radili u Vlaškoj, na brzinu, u samo 15 dana, napustili tragično zapuštenu prednju zgradu kompleksa.

Gradonačelnik i njegovi dogovori

Vojna bolnica danas – pripreme za “postavu” Muzeja ulične umjetnosti

Nakon toga, pa do prije mjesec dana, nije bilo nikakvih znakova da se po pitanju zgrade bivše vojne bolnice išta radi. Ingerenciju nad zdanjem dijelila su tri gradska ureda, od kojih je jedan – onaj za prostorno uređenje – naručio studiju o mogućnostima smještaja školskih kapaciteta u prostor bivšeg vojnog objekta, utvrdio da objekt ne zadovoljava gradskim planovima o smještaju učenika, i dignuo ruke. Dok je prednji dio kompleksa ostao pust, s tek ponekom udrugom branitelja koja se iz svojih starih prostora nije dala van, dvorišni se dio kompleksa u potpunosti pretvorio u utočište za beskućnike, narkomane i štakore, okruženo smradom koji je zagađivao cijelo susjedstvo. Zato je Grad velikodušno odlučio – srušiti sve osim ulične zgrade, kako bi se na istom mjestu nanovo izgradili potpuno novi školski objekti. Bilo je to 2011. godine, ali nakon toga niti je došlo do rušenja, a pogotovo ne do gradnje.

Milan Bandić i Ivana Vukšić

S obzirom na 12-godišnje nabacivanje sudbinom zgrada sa statusom zaštićenog kulturnog dobra u Vlaškoj, naizgled nije loša ideja da se barem na neko vrijeme taj kompleks stavi u kakvu-takvu funkciju. Pitanje je, naravno, može li Muzej ulične umjetnosti barem privremeno održati zdanja u Vlaškoj, i spasiti ih od daljnje devastacije – što je uloga u kojoj je dosad spektakularno omanuo već čitav niz ministarstava i gradskih ureda. No upitan je i sam način na koji su oni kompleks uopće dobili na korištenje. Prema riječima direktorice Muzeja Ivane Vukšić:

„U dogovoru s gradonačelnikom prostor u Vlaškoj dan nam je na korištenje na minimalno dvije godine, a ostali gradski prostori koji nisu u funkciji stavljeni su nam na raspolaganje, što jasno pokazuje namjeru gradonačelnika i nadležnih ureda da planski koriste uličnu umjetnost u svojoj razvojnoj politici“.

Nit’ javne rasprave, nit’ natječaja, već dogovorom do nekretnine u centru grada! Time, do sada pokazana prevelika sklonost gradonačelnika kojekakvim dogovorima pod upitnik stavlja i ovaj, naizgled dobar potez.

*This material has been produced with the assistance of the European Union. The contents of this material  are the sole responsibility of Center for Peace Studies and can in no way be taken to reflect the views of the European Union. Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije. Za sadržaj je isključivo odgovoran Centar za mirovne studije i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije*

Izvanredna konferencija za tisak, na Pantovčaku 22. listopada 2012. godine, o curenju informacija i smjenama u obavještajno-sigurnosnom sektoru

Nakon što smo počeli detaljnije promatrati aferu oko neovlaštenog prisluškivanja, kojom su nenamjerno (uslijed nekontroliranog curenja podataka u javnost) Ured vijeća nacionalne sigurnosti, policijski USKOK i Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) posljednjih dana uveseljavali hrvatske građane, učinilo nam se da je problem dublji no što bi se to na prvi pogled moglo činiti. Posebice se to pokazalo na izvanrednoj konferenciji za tisak koju su 22. listopada u 14 sati zajednički sazvali Predsjednik RH Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović po pitanju stanja i kadrovskih promjena u sigurnosno-obavještajnome sektoru RH. Dok će to zanimljivo događanje još biti predmetom detaljnije analize na portalu obris.org, za sada smo smatrali potrebnim tek ukazati da ti problemi u Hrvatskoj nisu novi – dapače, da se ove svježe incidente može promatrati i u svijetlu višegodišnjeg problematičnog odnosa vrha vlasti prema jednom nedovoljno duboko reformiranome dijelu države.

Tekst koji slijedi pisan je početkom 2010. godine, u jeku predizborne kampanje za izbor Predsjednika RH. U njemu je promatran odnos dvojice glavnih takmaca za tu prestižnu funkciju po pitanjima obrane i nacionalne sigurnosti. Dok je obrambena strana danas posve ista, kao i u siječnju te 2010. godine – sa svim istim problemima, ali sa gotovo tri godine više na leđima – problemi koji su se tada nazirali u pogledu nacionalne sigurnosti kao da su posljednjih dana procvali u svoj svojoj očekivanoj ružnoći.

————————————

Ovaj je pregled pisan za web-portal zaklade Heinrich Böll Stiftung Hrvatska – gdje je i objavljen 7. siječnja 2010. godine, tri dana prije drugoga kruga glasovnja. Tekst je i danas dostupan, pod nazivom “Dossier: Predsjednik s generalima ili bez njih ?”, na adresi: http://www.hr.boell.org/web/index-276.html.

————————————

Franjo Tuđman tijekom prisege 1997. godine

Republika Hrvatska (RH) do sada je četiri puta birala predsjednika. U prva dva navrata, 1992., te nakon kraja rata 1997. godine, pobjedu je u prvome krugu odnio Franjo Tuđman. Nakon njegove smrti, u siječnju 2000. i kasnije, 2005. godine – za predsjednika je biran Stjepan Mesić. U prva dva izborna navrata nije bilo drugoga kruga, dok se ta faza izbora udomaćila od 2000. godine na ovamo. Dok je prvi predsjednik umro tijekom svog posljednjeg mandata, Stjepan Mesić prvi je predsjednik koji nakon završetka drugoga mandata odlazi u mirovinu. Sada, krajem 2009. i početkom 2010. godine, Hrvatska bira predsjednika po peti put. Na osobnoj razini, traži se treći predsjednik.

Ne smije se zaboraviti velika razlika u ovlastima koju je tijekom čitavog tog perioda sa sobom nosila funkcija Predsjednika RH. Tijekom 1990-tih, u doba Franje Tuđmana, državni ustroj bio je usmjeren na osobu i ovlasti Predsjednika – Hrvatska je odgovarala ustrojbenome modelu polupredsjedničke republike. Nakon 2000. godine, a za trajanja prvoga mandata Stjepana Mesića, provedene su ustavne promjene koje su bitno suzile ovlasti predsjednika, te državu više usmjerile u smjeru parlamentarnoga ustroja, doduše kancelarskoga tipa, stavljanjem dodatne težine uz poziciju predsjednika Vlade RH.

Predsjedničke ovlasti

Ovlasti Predsjednika bazično definira Ustav RH, modificiran državno-političkim promjenama krajem 2000. te početkom 2001. godine, ali i niz zakona. Ustavne ovlasti Predsjednika RH su brojne, ali i pretežito ograničene potrebom supotpisa predsjednika Vlade.

Područja u kojima je Predsjednik Republike ponešto samostalniji sadržavaju članci 93. (predstavljanje RH u inozemstvu, briga za redovito djelovanje te stabilnost vlasti, obrana neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države), 98. (sudjelovanje u provođenju vanjske politike, sudjelovanje u osnivanju diplomatskih misija i njihovom kadrovskom popunjavanju, primanje vjerodajnica i opozivnih pisama stranih diplomata), 99. (Predsjednik kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga koji u skladu s zakonom imenuje i razrješava vojne zapovjednike, objavljuje rat i sklapa mir, a uz supotpis predsjednika Vlade može narediti uporabu Oružanih snaga i van ratnoga stanja) te 102. (Predsjednik RH i Vlada zajedno usmjeravaju rad sigurnosnih službi te supotpisuju imenovanja njihovih čelnika).

U svome radu Predsjednik ima pravo samostalnoga izbora savjetnika, koji djeluju u sklopu Ureda predsjednika i čija imenovanja ne bi smjela kršiti trodiobu vlasti u državi (članak 106. Ustava).

Ovlasti Predsjednika RH u području obrane pobliže su definirane nizom zakona čiji je pun popis dostupan na internetskim stranicama Ureda predsjednika RH Stjepana Mesića. Pretežito se tu radi o osiguravanju funkcioniranja sustava obrane (sadašnjeg i budućeg), njegovom kadroviranju i nagrađivanju zaslužnih. Osnovno ograničenje je i ovdje nužnost usuglašavanja s Vladom ili potvrde Hrvatskoga sabora, bilo većine zastupnika ili nadležnog saborskog odbora. Drugu vrstu ograničenja ovlasti predstavlja činjenica da konkretne dokumente koje se donosi, odobrava ili na koje se daje suglasnost, u pravilu izrađuju tijela upravne vlasti nad kojima Predsjednik i nema konkretnih ovlasti – pretežito Ministarstvo obrane i Oružane snage RH. Time Predsjednik RH, njegovi savjetnici i Ured, na obranu više utječu negativnim djelovanjem – odbijanjem i blokiranjem, a manje afirmativno. Praktična suradnja Predsjednika i njegovih ljudi oko izrade pojedinih dokumenata predstavlja nadogradnju ovlasti danih propisima. Ona pomaže pri usuglašavanju, ali sama nije nužno zadana.

Kampanja 2009. godine

Obuhvativši dvanaest predsjedničkih kandidata, predizborna kampanja 2009. godine trajala je neuobičajeno dugo. Započela je 19. studenog i trajala do 25. prosinca uključno, da bi 27. prosinca bio održan i prvi krug izbora. On nije donio pobjednika većinom glasova izašlih birača, pa su u drugi krug izbora ušli nezavisni kandidat Milan Bandić i kandidat SDP-a Ivo Josipović.

Od 12 predsjedničkih kandidata iz prvoga kruga, njih je 8 bilo smatrano ozbiljnima

Kampanja za drugi krug izbora započela je praktično odmah nakon objave prvih službenih rezultata prvoga kruga, u ranim satima 28. prosinca 2009. godine. Kampanja za drugi krug, obilježena brojnim sučeljavanjima dvojice protukandidata, traje do 8. siječnja 2010. godine. Predsjednički izbori kulminiraju drugim krugom glasovanja, 10. siječnja 2010.

Prvi krug kampanje obilježilo je temeljito nesnalaženje pojedinih kandidata u opsegu ovlasti konkretne dužnosti za koju se natječu. Pretežito se pričalo o načelnim stavovima, o gospodarstvu i nizu tema koje baš i nisu u domeni Predsjednika RH. Pitanja iz domene sigurnosti i obrane praktično nisu dirana – osim površnih referenci na hrvatske snage u Afganistanu, vojne nekretnine i status ratne luke Lora. Drugi se krug izbora koncentrira na samo dva kandidata, a više sati njihovih javnih sučeljavanja dalo je bolji uvid u poražavajuću upućenost budućeg predsjednika u pitanja sigurnosti i obrane zemlje.

Stavovi kandidata o pitanjima sigurnosti i obrane

TV-duel na RTL televiziji 3. siječnja 2010. godine

Prilikom javnih sučeljavanja kandidata (tekstom su obuhvaćena sučeljavanja kandidata Bandića i Josipovića na HTV1 i NovaTV 30. prosinca 2009. godine, te RTL Duel 3. siječnja 2010.), na vidjelo je izišlo njihovo opće nesnalaženje. Oba kandidata kao da se natječu za mjesto predsjednika RH iz doba od prije ustavnih promjena, budući da svoju ulogu doživljavaju vrlo akcijski.

Zastrašuje volja da se sigurnosne službe koriste za istragu sumnji u kriminalna ili korupcijska djelovanja – gdje su kandidati istakli kako bi im tako dobiveni materijali služili kao podloga za kasnije angažiranje policije, državnoga odvjetništva ili USKOK-a. Kada bi to i bilo u opsegu ovlasti Predsjednika, ostaje činjenica da u Hrvatskoj, s mnogo loših iskustava oko djelovanja sigurnosnih službi u široj zajednici, takve inicijative treba gledati s iznimnim oprezom. Uz to, zanimljivo je da se ni jedan od kandidata nije izjasnio o problemima ustroja sigurnosnih službi koje bi tako rado koristili. Naime, iako propisi RH govore o samo dvije sigurnosne službe u državi, u praksi nije jasno riješen status namjenske uprave (tzv. VII. uprava) Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, koja ponekad figurira kao treća služba.

Tadašnji načelnik Glavnog stožera OS RH Josip Lucić bio je enigma za predsjedničke kandidate Bandića i Josipovića

Što se sektora obrane tiče, ni jedan od dvojice kandidata nije do kraja siguran tko su točno konkretne osobe koje ondje obnašaju visoke dužnosti. Dok g. Josipović smatra gen. Lucića zapovjednikom Hrvatske kopnene vojske, g. Bandić o pravoj osobi zapovjednika HKoV zna sve osim njegova imena i prezimena. Jednako tako, kadrovska se pitanja u obrani promatraju potpuno politički. Dok bi g. Bandić načelnika Glavnog stožera OS RH postavljao i smjenjivao po volji (dok opravdano zamjera sadašnjem predsjedniku Mesiću pokušaje kadrovskih zahvata u zadnjim danima mandata), g. Josipović bi pričekao kraj mandata sadašnjeg načelnika Lucića. Kandidatima se ni u jednom momentu nije postavilo pitanje ni mogućih razloga za preranu smjenu, niti opravdanosti takvih kadrovskih poteza, kao ni mogućih koristi ili šteta od takve promjene na vrhu Oružanih snaga. Ipak, dok g. Josipović u pitanjima materijalne obnove oružanih snaga nalazi za shodno istaknuti njihovu utemeljenost na strateškim dokumentima RH (pitanje nabave borbenih zrakoplova), njegov protukandidat ne pokazuje tu razinu upućenosti. On se zadržava na nejasnome pojmu „NATO standarda“ koje Hrvatska navodno mora održavati, pa i materijalnim nabavama.

Dok oba predsjednička kandidata podupiru uvođenje dodatnog odličja „Heroj domovinskoga rata“, ni jedan od njih nije se osvrnuo na kriterije po kojima bi se praktično 15 godina nakon kraja rata ono dodjeljivalo. Sve to, kao da u Hrvatskoj i danas vlada manjak propisanih odličja, a ne višak ljudi za koje nije sigurno kako su već dodijeljena im odličja zapravo zaslužili.

Jednaka zbunjenost vlada i oko izbora predsjedničkih savjetnika za obranu. Oba kandidata kao da predmnijevaju da to mjesto mora biti popunjeno umirovljenim visokim časnikom – dakle, bivšom djelatnom vojnom osobom, dok g. Bandić smatra da ona ujedno treba biti i „Heroj domovinskoga rata“. Pri tome, praksa dosadašnjega predsjednika postupno se okretala korištenju civilnih osoba – koje uz stručna znanja mogu donijeti i određenu fleksibilnost.

Dok je sam izbor savjetnika jedno od rijetkih samostalnih prava Predsjednika RH, tu su na vidjelo izašle i dodatne nedoumice. Naime, pitanje izbora savjetnika za obranu povezalo se s problemom odnosa prema skupini generala koje je predsjednik Mesić umirovio u jesen 2000. godine. Kandidat Josipović njihovo umirovljenje smatra opravdanim te konačnim, ispravno pri tome ukazujući na njihovo teško kršenje i vojničke stege i zakonskih propisa kao razlog prijevremenoga umirovljenja čitave skupine. On time, iako ne izričito, jača načelo civilnoga nadzora nad oružanim snagama – princip koji je 2001. godine unesen i u Ustav RH. Za razliku od toga, g. Bandić ne vidi ništa sporno u imenovanju takvih osoba na savjetničke dužnosti, a ne isključuje ni njihov povratak u aktivnu vojnu službu. Bez obzira na stručne kvalifikacije pojedinih umirovljenih generala te javno mnijenje dijela političke javnosti u RH, radi se tu o teškome propustu predsjedničkoga kandidata Bandića – propustu u tumačenju predsjedničkih ovlasti te Ustava RH, ali i pravila djelovanja obrambenoga sustava u demokratskome okružju općenito.

Zaključak

Oba protukandidata u drugome krugu izbora za Predsjednika tek su nakon 40. dana ukupne kampanje započela iznositi konkretne naznake svojih namjera na novom radnome mjestu. No, budući da kandidati ni sada nisu pokazali iole dublje poznavanje sektora nacionalne sigurnosti te obrane ili ljudi koji u njemu obnašaju najviše dužnosti, slobodno se može reći da će izbor pojedinih stručnih savjetnika za novog Predsjednika biti posebno važan.

Tek treba pomiriti aktivne ali površne predizborne ideje s realnim stanjem stvari. Velik dio raznih reformi nije dovršen, a vojna aktivnost Hrvatske u doba krize i pred Vrhovnog zapovjednika načelno stavlja problem mirenjem rasta obveza s padajućim proračunskim stavkama. Jednako tako, krajnji je rok za donošenje niza novih strateških dokumenata – u obrani, zaštiti i spašavanju, te pitanjima borbe protiv terorizma. A to su samo naznake nekih pitanja na kojima će doprinos Predsjednika i njegovih ljudi biti ključan.