Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na spomen-obilježjima Domovinskoga rata, kao i na posljednjim počivalištima bivših ministara obrane i načelnika GS OS RH danas počinje obilježavanje 32. obljetnice Hrvatske kopnene vojske  i Oružanih snaga RH.

Danas od 9 do 15 sati održava se tzv. Dan otvorenih vrata, odnosno taktičko-tehnički zbor u 13 gradova u Hrvatskoj, i to:

• grad Vinkovci – Parkiralište hotela Slavonija
• grad Petrinja – Centar novog života, Sajmište
• gradska luka Split – Carinski gat
• gradska luka Pula – vez na Riječkom gatu-sjever
• Đakovo – vojarna 3. gardijske brigade „Kune“
• Našice – vojarna „132. brigade“
• Gospić – vojarna 9. gardijske brigade “Vukovi“
• Knin – vojarna „4. gardijske brigade Pauci“
• Vukovar – vojarna „204. brigade HV“
• Varaždin – vojarna 7. gardijske brigade „Puma“
• Požega – vojarna „123. brigade HV“
• Bjelovar – vojarna „Bilogora“
• Ploče – vojarna „116. brigade HV“

Dosadašnji običaj subotnjeg programa na zagrebačkoj “špici” ove se godine neće održati, dok je u nedjelju, kao i uvijek, središnje obilježavanje Dana OS  RH rezervirano za protokol i taktičko-tehnički zbor na zagrebačkom Jarunu. Osim što će se u nedjelju u 11 sati u MORH-u održati svečana akademija, a u 14 sati misno slavlje u crkvi Sveta Mati Slobode, od 10 do 20 sati za građane je organizirana  proslava na Jarunu.

Ona ove godine uključuje:

• izložbu naoružanja i opreme Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova, te postav Ministarstva hrvatskih branitelja
• pokazne vježbe Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova
• letački program akrobatske skupine HRZ-a „Krila Oluje“
• prelet aviona HRZ-a MiG-21
• hodni program Orkestra Oružanih snaga RH
• podjelu graha od 12:00 do 14:00 i 16:00 do 18:00
• koncert Jazz orkestra HV u 18:00 sati

Vremenska prognoza za nedjelju je vrlo povoljna, pa Ministarstvo obrane i Oružane snage pozivaju građane da im se pridruže o proslavi njihovog dana.

Postrojavanje Zbora narodne garde 28. svibnja 1991. na stadionu NK Zagreb opisao je bivši ministar obrane Martin Špegelj u svojim memoarima “Sjećanja vojnika”, i taj se datum obilježava kao Dan Oružanih snaga RH.

Na današnji dan prije 25 godina, 28. svibnja 1991., na stadionu NK Zagreb u zagrebačkoj Kranjčevićevoj ulici održano je prvo javno postrojavanje Zbora narodne garde. Tadašnji ministar obrane Martin Špegelj (ministar obrane RH 24.08.1990.-15.06.1991., potom zapovjednik Zbora narodne garde od 15.06. do 07.08.1991.) u svojim memoarima „Sjećanja vojnika“ opisao je neke okolnosti tog postrojavanja.

Povodom današnje 25. obljetnice postojanja Oružanih snaga RH, prenosimo dijelove Špegeljevih sjećanja na postrojavanje 28. svibnja 1991.

„Zbor narodne garde nastajao je postupno, pošto smo procijenili da pored jedinica za mobilizaciju trebamo imati i snažnije grupacije gotovih snaga okupljenih u najvažnijim centrima u Hrvatskoj. Pripremali smo 6 brigada koje smo imali namjeru ustrojiti kao gotove elitne formacije u miru. Početna ideja bila je da se te jedinice zovu Civilnom gardom, po uzoru na SAD, onda smo ih radno vodili kao Narodnu gardu, dok potkraj travnja predsjednik Tuđman nije zapovjedio da se prozovu Zborom narodne garde (ZNG), te da se ustroje 4 brigade, a ostale dvije predvide kao razvojne (u pričuvi).

Formalnu Odluku o ustrojstvu i broju pripadnika Zbora narodne garde, koja nije javno objavljena, predsjednik je donio 05. svibnja 1991. Prema njoj, ZNG se ‘formira za potrebe obrane ustavnog poretka, cjelovitosti i teritorijalnog integriteta RH’ i ‘djelovat će na cjelokupnom teritoriju RH’, dok se pri Ministarstvu obrane osniva njegovo zapovjedništvo, ali zapovjednik još nije imenovan (četrdesetak dana kasnije to ću i formalno postati ja)“,

prisjetio se general Špegelj u knjizi „Sjećanja vojnika“. Nakon što je spomenuta Odluka stupila na snagu, počele su intenzivne pripreme za formiranje te 4 brigade. Zapelo je već na prvom koraku – na pribavljanju odjeće za pripadnika ZNG:

„Radili smo i na usvajanju materijala za izradu odjeće, samo što rješenja domaćih tvrtki nisu bila dovoljno kvalitetna, a odjeću nismo htjeli uvoziti. Prikupili smo stoga nekoliko stotina kompleta tzv. SMB-uniformi, dali izraditi kape sa šiltom, te znakovlje, zastave, … Nemalo sam se začudio kada sam kasnije vidio da neke brigade imaju i crne zastave, dok su izvorno nosile službenu državnu zastavu (trobojku) s lentom i imenom brigade.“

Potom se krenulo na prikupljanje ljudstva:

„Prave i veće gotove snage u miru je vrlo teško održavati. Stoga smo odlučili da se prvi sastavi tih jedinica regrutiraju na isti način kao policija, dakle da se s njihovim pripadnicima sklapaju ugovori o stalnom zaposlenju koji uključuju mjesečnu plaću, radno mjesto i vrijeme, obavezne odmore, stambeno zbrinjavanje, itd. S obzirom na to da se u policiju dotad bilo javilo više od 16.000 zainteresiranih, i da je s oko 12.000 sklopljen ugovor o zaposlenju, MUP je mogao izdvojiti najviše oko 2.000 za potrebe ZNG.“

MORH je u to doba, pamti Martin Špegelj, imao oko 30.000 ljudi u samostalnim bojnama i satnijama, no oni su se okupljali tek na izričit poziv, doduše s oružjem, ali u civilnoj odjeći. Ministarstvo nije imao novaca, niti je on u proračunu bio predviđen, za regrutiranje snaga za ZNG po posebnim ugovorima. Najviši državni vrh, prvenstveno predsjednik Tuđman, nije želio ni čuti da se upravo za takvu svrhu odvoji dio novaca, te je insistirao na regrutiranju po MUP-ovom modelu, i to ukupno 10.000 ljudi. No na temelju te odluke, ipak su formirane 4 brigade ZNG, dok je još oko 2.000 ljudi ostalo kao jezgra za gardijske i druge formacije širom Hrvatske, prisjećao se general Špegelj:

„Internim dogovorom dvaju ministarstava, oko 2.000 policajaca prešlo je u Gardu, najviše u Zagrebu za potrebe 1. i 2. brigade, te nešto manji broj za potrebe 3. (osječke) i 4. (splitske); 5. i 6. brigada nisu imale gotovo nikakvih snaga nego su bile predviđene za aktiviranje mobilizacijom kao posebne elitne jedinice. Zbog toga su im dodijeljene zastave iako nisu imale predstavnike na svečanom postrojavanju 28. svibnja 1991. na igralištu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu.“

Špegelj oštro opovrgava kasnije navode o tome kako se u Kranjčevićevoj „zveckalo praznim puškama“ i izigravalo „manekene“:

„Što se tiče ‘praznih pušaka’, činjenice govore da smo tada imali pod suvremenim oružjem oko 60.000 vojnika ili vojnih obveznika i 30.000 policajaca (na smotri su pak prikazane formacije od oko 800 vojnika s najmodernijim oružjem oružjem, 10-ak protuzrakoplovnih sustava, nekoliko oklopnih transportera i nekoliko oklopnih automobila. Točno je i da se radilo o ‘manekenima’, taman onoliko koliko takvu formu ima – i po samoj naravi stvari mora imati – svaka svečana smotra, zbor ili parada svake vojske na svijetu. Točno je i to da su u postrojenim jedinicama bili i oni koji su za tu priliku pozvani vojnim pozivom; u izravnom televizijskom prijenosu vidjelo se da su dva ešalona imala sivomaslinaste uniforme, ali kape sa šiltom i novim hrvatskim oznakama. A odziv pozvanih bio je stopostotan! Točno je i to da je dio postrojenih potom otpušten kući.“

Fotografija s postrojavanja ZNG, izložba “Vojska pobjednika” u galeriji “Zvonimir”

No cjelovita istina o postrojavanju, napisao je Špegelj, ipak je nešto posve drugo od naklapanja iz neznanja, površnosti ili zlobe. Riječ je o taktici u već prilično ratnim uvjetima:

„Nijedan razuman vojnik ne bi gotove jedinice povlačio s njihovih borbenih ili pripremnih zadataka na paradu, pa makar ona bila i tako važna za ohrabrenje hrvatske javnosti kako je to bio naš svibanjski zbor. Pogotovo to ne bi činio usred grada u kojem još postoji opasnost od JNA, i u zemlji u kojoj već devet i pol mjeseci traje i intenzivira se oružana pobuna. Bilo bi krajnje neodgovorno povlačiti u Zagreb, npr. pripadnike 3. brigade ZNG, koji su u Osijeku i okolini držali osiguranja oko svih glavnih vojarni i skladišta JNA i pripremali sredstva za zaprečavanje, ili 4. brigade iz Splita, koji su protiv sebe imali vrlo agresivne zapovjednike 9. (kninskog) korpusa, ili čak dovoditi na stadion onih više od 700 gardista koji su u samome Zagrebu čuvali državne institucije i patrolirali, te osiguravali i naš zbor.“

Nije bilo nimalo sumnje oko toga treba li održati ovakvo postrojavanje ili ne:

„Već smo dosta znali o prijetnjama Sloveniji, moglo se utemeljeno pretpostaviti da se slično sprema i Hrvatskoj, pa smo htjeli neprijatelju pokazati da nismo bespomoćni. To se moglo učiniti samo simboličnim svečanim postrojavanjem, jer bi postrojavanje cijelih brigada moglo ugroziti našu ukupnu borbenu spremnost. Mi, uostalom, nismo pokazivali da smo spremni napadati nego da smo se spremni braniti budemo li napadnuti. To je ujedno bila poruka i svjetskoj javnosti, a ocijenili smo da se i domaća javnost pomalo uspavala, da ima ravnodušnosti, apatije, ponegdje i defetizma, pa da je i nju nužno nečim pozitivnim zainteresirati i ohrabriti.“

Reakcije nakon postrojavanja bile su više nego dobre, a poruka koju je hrvatski državni vrh želio poslati neprijateljskoj strani pala je na plodno tlo:

„U svemu smo u cijelosti uspjeli: javnost nam je čestitala, strani predstavnici javljali su svojim centrima da je riječ o ozbiljnim ustrojima odlično uvježbanih i naoružanih vojnika profesionalna držanja, a neprijatelj je bio zatečen. Prema obavijesti koju smo dobili, u Beogradu su procijenili kako, ako Hrvatska ima mogućnost brze i kvalitetne mobilizacije (dok su znali da oružja imamo dovoljno), probleme neće biti moguće rješavati samo djelomičnim angažiranjem JNA nego ‘ukupnim i radikalnim mjerama’.“

Svečanim zborom Zbora narodne garde formalno je zaokružen obrambeni sustav Republike Hrvatske, smatrao je Špegelj, i taj se dan danas obilježava kao Dan Oružanih snaga RH.

———————————–

———————————–

* U tekstu su korišteni ulomci, kao i preslika fotografije s postrojavanja ZNG, iz knjige Martina Špegelja „Sjećanja vojnika“, u izdanju Znanja, Zagreb 2001. godine.

Noćas je u 87. godini preminuo Martin Špegelj – stožerni general HV u mirovini, svojedobni ministar obrane RH i jedan od žestokih kritičara svih negativnosti vezanih uz vođenje Domovinskoga rata na produžen i špekulativan način.

General Špegelj bio je rođen 11. studenog 1927. godine, u Starom Gradcu nedaleko Pitomače. Nakon sudjelovanja u Drugom svjetskome ratu, on je do umirovljenja nastavio vojnu karijeru u Oružanim snagama Jugoslavije – da bi se onda ponovo aktivirao u samim počecima nove Hrvatske. Tu je zapamćen kao ukupno drugi ministar obrane RH, koji je na to mjesto stupio 24. kolovoza 1990. godine, nakon samo tri mjeseca koliko je na tom vrućem stolcu izdržao Petar Kriste. Ministarsku je dužnost Špegelj obnašao gotovo godinu dana, tijekom kojih je posebice radio na jačanju obrambenih sposobnosti Hrvatske, te osnaživanju svekolikih odnosa Hrvatske sa Slovenijom – prvenstveno radi zajedničkog planiranja i provođenja obrane pred agresijom iz Beograda, koju je ispravno predvidio i protumačio.

S vrha MORH-a Martin Špegelj odlazi 2. srpnja 1991. godine, da bi u kontroverznim okolnostima još neko vrijeme ostao zapovjednikom Zbora narodne garde (ZNG), a onda i samo članom Kriznog štaba RH. Nedugo nakon toga, tijekom druge polovice 1991. godine, Špegelj je i Glavni inspektor obrane RH – što je dužnost s koje on odlazi zadnjega dana 1992. godine. U tu svoju drugu mirovinu, Martin Špegelj je otišao s činom generala zbora, da bi 2000. godine bio promaknut u stožernog generala.

Postupak postupnog smjenjivanja Martina Špegelja sa svih dužnosti, kao i smjer razvoja te opremanja Oružanih snaga RH kojim su udarili njegovi nasljednici, ostale su neke od duboko kontroverznih tema moderne hrvatske povijesti. Dapače, u tim se godinama lako nalazi i temelj kasnijeg postojanja više paralelnih priča o velikome broju događaja i vojno-razvojnih tema koje su obilježile Domovinski rat, ali i period od najmanje pet godina nakon njegova završetka. U svim je tim razmimoilaženjima Martin Špegelj i kasnije sudjelovao – prvo objavom svoje knjige memoara 2001. godine, a onda i putem medija, raznih diskusija te sudskih svjedočenja. Ovoj temi, kao i životu te djelu generala Špegelja, detaljnije smo se na portalu Obris.org posvetili prošloga ljeta, kad je naš danas pokojni suradnik i prijatelj Boris Švel prikazao “Sjećanja vojnika” – memoare generala Špegelja, jednu od referentnih knjiga za shvaćanje moderne RH i podijeljenih korijena njenog obrambenog sustava.

Uz svoja stara odlikovanja, među ostalim i Orden za hrabrost te Partizansku zvijezdu, pokojni Martin Špegelj bio je nositeljem i niza kasnijih priznanja – od Reda kneza Domagoja s ogrlicom, preko Velereda kralja Petra Krešimira IV s lentom i Danicom, pa sve do Velereda kraljice Jelene s lentom i Danicom, kojim ga je odlikovao predsjednik Ivo Josipović 2011. godine, povodom proslave 20. obljetnice ustroja Oružanih snaga RH.

Autobiografska knjiga generala Marina Špegelja “Sjećanja vojnika” bavi se temama koje su i dan-danas kontroverzne. Zapravo, povrh čiste autobiografije, ovo djelo ima veliku analitičku vrijednost. No ujedno je i obračun s neistomišljenicima: od blagog pristupa prema Stjepanu Sulimancu koji je autoru bio uspješnijim protukandidatom na izborima 1990. godine, do oštrog šibanja predsjednika dr. Franje Tuđmana – koje graniči s optužbama za veleizdaju.

Posve prirodno, knjiga teče kronološki, počevši od Relativno sažetih sjećanja na djetinjstvo i Drugi svjetski rat, odnosno službu u nekadašnjoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) do 1982. godine. Ovo razdoblje prate razne egzistencijalne teškoće, kao i karijera koja je tekla skoro isključivo na zapovjednim i nastavnim dužnostima, uključujući i kratko zapovijedanje Artiljerijskim školskim centrom u Zadru. Cijelo vrijeme Špegelj je bio na rubu “podobnosti”, uključujući tu i postupak pred vojnim sudom. S druge strane, bila mu je povjerena dužnost načelnika Štaba pogreba Josipa Broza Tita – svi vodeći ljudi na pogrebu bili su Hrvati, da se bilo kakva eventualna greška ne bi protumačila zlom namjerom!

Slijedi zapovijedanje Teritorijalnom obranom (TO) SR Hrvatske u razdoblju od rujna 1982. do rujna 1985. godine. U ovom je periodu general Špegelj ovu republičku oružanu formaciju donekle preustrojio, ali je poglavito preusmjerio novac na njezino opremanje. Špegelj je TO često opremao mimo Saveznog Sekretarijata za narodnu obranu (SSNO), čak i u inozemstvu, što je bilo dopustivo i izvedivo temeljem onodobnih zakona. Praktički odmah zatim postaje zapovjednikom Sjeverozapadnog vojišta, i dalje sa sjedištem u Zagrebu, a nakon čega ide u mirovinu.

Razmatrajući razdoblje zapovijedanja TO-om, odnosno Sjeverozapadnim vojištem (neke vrsti horizontalnom rotacijom, samo ovaj put uz pasku iz Beograda), Špegelj analizira pomak težišta obrane tadašnje SFRJ prema zapadu i u tom kontekstu je čak blizak nekim drugim (također kontroverznim) autorima koji zaključuju kako je preustroj JNA krajem osamdesetih zapravo stvarao operativnu osnovicu za kasniju agresiju na Hrvatsku. Ovdje general Špegelj analizira i pomake u nadležnostima zapovijedanja na najvišoj razini jugoslavenskih oružanih snaga, argumentirajući kako su Glavni štab oružanih snaga – a donekle i SSNO – zapravo preuzimali čiste zapovjedne ovlasti mimo Predsjedništva SFRJ i njegovog predsjedavajućeg kao vrhovnog zapovjednika. Preustroj kojim su ukinute armije i uspostavljena tzv. “vojišta”, kao i pomaci na najvišoj razini, imali su dovesti do posvemašnjeg ukidanja nadležnosti republika nad njihovim pripadajućim teritorijalnim obranama, argumentira Špegelj. Sve ove analize i argumentacije vrlo su legalističke, a ovu odliku imaju i daljnje analize u knjizi.

Nakon kratkog uživanja u mirovini, te neuspjelog izleta u politiku kao kandidat SDP-a na izborima za prvi višestranački Sabor, general Martin Špegelj vrlo brzo je reaktiviran. Prvo kao ministar obrane Republike Hrvatske (drugi po redu, u razdoblju od 24. kolovoza 1991. do 15. lipnja 1991. godine), a zatim i kao prvi zapovjednik Zbora narodne garde (ZNG). Ovaj period njegove karijere možda je i najkontroverzniji.

Ponajprije, general Špegelj odmah se suočio s potrebom preustroja Ministarstva obrane Republike Hrvatske i nabave oružja za (u međuvremenu nezakonito razoružanu) hrvatsku TO; u ovome autor ne vidi ništa sporno, već argumentira da je to bio produžetak prakse iz dana kad je bio zapovjednikom republičkog TO-a. Hitni zadatak bile su i operativne pripreme, osobito izrada planova za uklanjanje pobune u Kninu: od čak tri uzastopna plana, republički vrh nije prihvatio ni jedan. Ovdje nije bio kraj problemima s planiranjem: sam predsjednik dr. Franjo Tuđman osobno je zabranio izradu plana obrane Republike Hrvatske. Pri tome se predsjednik oglušio čak i na ultimativni Špegeljev argument: izrada plana obrane dužnost je i obveza svake republike u tada još uvijek funkcionalnoj Jugoslaviji!

Stožernu kontroverzu zacijelo predstavlja tajno snimanje i emitiranje (pseudo)dokumentarnog filma “Šta je istina o naoružavanju terorističkih formacija HDZ-a u Hrvatskoj”. Jasno, Špegelj žustro odriče istinitost većini filma, a osobito dijelovima u kojima je on sam prikazan kako osobi od povjerenja, tadašnjem kapetanu JNA Vladimiru Jagaru, govori o potrebi da se u Hrvatskoj primijene i krajnje nasilne metode. Nakon neuspješnog pokušaja hapšenja Martina Špegelja, napetost u državi privremeno se smirila, ali bilo je očito da su kontraobavještajni organi JNA “provalili” barem dio Špegeljeve mreže.

———————–

———————–

Ujedno, iz mjeseca u mjesec rasla su neslaganja s državnim vrhom, osobito samim predsjednikom. Imenovanje zapovjednikom ZNG-a bila je kratka dužnost – u kolovozu 1991. podnio je ostavku, nakon osobito teške sjednice Vrhovnog državnog vijeća. Tom se prilikom Špegelj definitivno razišao s državnim vrhom po pitanju Sporazuma o neometanom odlasku (kojim se dogovorio prestanak blokade vojarni te odlazak JNA s prostora Hrvatske, zajedno sa svim naoružanjem, vojnom opremom i tehnikom remontnih zavoda). Nakon toga on se povukao takoreći u ilegalu, ne vjerujući praktički više nikome od ljudi pri vrhu Republike Hrvatske.

Govoreći o razdoblju obnašanja ministarske dužnosti i zapovijedanja ZNG-om, Špegelj osobito žestoko šiba netransparentno prikupljanje novaca i kupovanje oružja, pojavu nekontroliranog ekstremizma i prvih inozemnih elemenata u obrani Hrvatske – ove potonje će napadati i kasnije kroz knjigu. Najveću pojedinačnu zamjerku iznosi glede propuštanja koordinirane akcije s TO-om Slovenije u događajima nakon što su i Slovenija i Hrvatska donijele odluke o pokretanju postupka razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika.

Ni ovaj period ilegale po Sloveniji i Njemačkoj nije bio dug: već koncem rujna 1991. godine general Špegelj postaje glavni inspektor obrane. Iako su mu ovlasti krajnje skučene, ustrojava Glavnu inspekciju Hrvatske vojske i živahno putuje po bojištima. Pokrivajući ovo razdoblje, autor ne navodi niz nepravilnosti s kojima se susreo, kao i do danas nejasnih događaja, osobito naprasno zaustavljeni prodor u Baranju u travnju 1992. godine, odnosno kaotičnu evakuaciju Bosanske Posavine praktički odmah zatim. Posebice navodi i susrete s osobama čiju profesionalnost dovodi u pitanje, poput generala Nijaza Batlaka, iako je s njim na kraju uspostavio vrlo korektne odnose. U ovom dijelu knjige ponovno se osvrće i pridošlice iz inozemstva, dajući im skupnu negativnu ocjenu, uz znakovitu iznimku generala Ante Gotovine, čije ratne zasluge ističe. Knjiga završava finalnim umirovljenjem generala Martina Špegelja.

Djelo “Sjećanja vojnika” pitko je napisano, s obiljem brojčanih podataka i datuma, odnosno tablica, shema i zemljovida. Unatoč čestoj oštrini tona, mnoge su opaske jako lucidne i iznesene s duhom. No, bilo kako bilo, radi se prozi osobe koja je bila ključnim sudionikom – dapače, ključnim kreatorom – obrambenih priprema Republike Hrvatske. Stoga ćemo sud o samim zbivanjima opisanima u knjizi prepustiti povjesničarima, ali “Sjećanja vojnika” preporučujemo kao obveznu lektiru svima koje zanima Domovinski rat.

Podaci o knjizi:

Sjećanja vojnika, Martin Špegelj, ilustrirano, 430 stranica s indeksom, dodaci: 23 stranice fotografija i 12 zemljovida, izdanje Znanje, Zagreb 2001. godine