Nažalost, već mjesecima traju politička prepucavanja među susjedima – prije koji mjesec o prometu roba i izbjeglica preko međusobne granice, a posljednje vrijeme o navodnoj utrci u naoružanju između Hrvatske i Srbije. Dok smo se na portalu Obris.org već ranije osvrtali na ovu temu, a onda popratili i njen nastavak u režiji ministra vanjskih poslova RS Ivice Dačića – novi dah ovoj temi dao je Aleksandar Vučić u svom jučerašnjem intervjuu danom TV Pink u Beogradu. Dok je načelnik GS OS RH jutros nastojao spustiti loptu, na Vučića su se istodobno u medijima nadovezali i pojedini neodgovorni hrvatski novinari, da bi se onda o toj temi u Splitu upitalo i tehničkog ministra obrane RH Antu Kotromanovića. Na te su inače prilično suzdržane izjave onda tijekom današnjeg popodneva opet oštro nadovezali iz Ministarstva vanjskih poslova Republike Srbije – što je dovelo do još oštrijeg odgovora iz Ministarstva obrane RH – tako da je čitava tema navodne regionalne utrke u naoružanju danas opet krenula u novi ciklus eskalacije obilježen dodatnom dozom iracionalne histerije.

Vučić i dojmovi medija iz Zagreba

Konkretno, o mogućem hrvatskom pribavljanju višecjevnog raketnog sustava M270 MLRS donacijom iz zaliha Sjedinjenih Američkih Država premijer Srbije Aleksandar Vučić jučer je u jutarnjemu programu TV Pink u Srbiji izjavio: “Ako ćete imati lansirne rampe za balističke rakete – mi na to nemamo odgovor. Mi ne tražimo na bilo koga da pucamo, mi tražimo da zaštitimo svoju zemlju, svoje nebo. Mi molimo sve da to ne rade, u našem okruženju, jer ako to budu radili u našem okruženju, mi moramo svoju zemlju da zaštitimo“. Ponešto konkretniji je bio u nastavku:

“Cilj je da zaštitimo svoju zemlju, i da prije svega uradimo nešto za svoju zemlju. O kakvim dobrim odnosima pričate ako vam netko nabavlja balističke rakete? Pa pitate ga: “Što nabavljaš balističke rakete?”, “Pa, ne… to ja kao za igru.”… “Za igru nabavljaš balističke rakete? Pa to nije igračka”. To, da oprostite, nije igračka. Lansirne rampe za balističke rakete i balističke rakete nisu igračka. Oni ih još nisu dobili. Ja sam zamolio Amerikance da to ne dobijaju“.

Upitan o američkim reakcijama na spomenutu molbu, Aleksandar Vučić je rekao da su SAD njegovu poruku “ozbiljno razumjele“, što je on protumačio riječima: “Ja se nadam da im neće to dati. A ako im daju, mi ćemo imati spreman odgovor.” Na upite o detaljima tog zlogukog odgovora, Vučić se naglo zatvorio, istaknuvši tek da novinarima neće odgovoriti, “zato što su to neke druge stvari, koje se tiču sigurnosti zemlje.”

Samo dan kasnije se u zagrebačkome studiju N1 televizije moglo čuti Marka Ćustića, vrhu OS RH bliskog novinara i urednika iz Zagreba, koji je na pitanje voditelja emisije “Novi dan” objasnio svoje viđenje stanja stvari:

“A zašto je Hrvatska dobila taj sustav? Pa ja ću bit potpuno otvoren. Novinar sam, nisam diplomat. Cilj je zastrašivanje Srbije, apsolutno u ovom trenutku, jer je američki interes da Srbija jednostavno osjeti da ne može ekvilibrirati u nekakvoj neutralnosti između ruske sfere utjecaja i zapadne sfere, nego da se mora odlučiti za Zapad. I, ovo je samo jedan od američkih koraka, koje Amerika poduzima, i poduzimat će, da Srbiju potakne prema euro-atlantskim integracijama“,

dodavši k tome još i: “Oni su svjesni da je neupitno kretanje prema Zapadu i postepeno priključivanje zapadnom, euroatlantskom vlaku, a opet imaju važne proruske faktore – jedan je Srpska pravoslavna crkva, a drugi su najmoćniji tajkuni koji su zainteresirani za izvoz u Rusiju“. Za kraj, Ćustić je zaključio: “Siguran sam da nitko neće ispaliti te rakete, ali RH ima svoju strategiju oružanih snaga i te joj se rakete uklapaju u to“.

Gotovo istodobno na HTV-u je načelnik GS OS RH general Drago Lovrić ponešto drugačije govorio o istoj temi:

„Pa prvo, ja bih komentirao da Hrvatska sebe ne smatra ničijim neprijateljem, niti bilo koga smatra za svog neprijatelja. Hrvatska vojska je pouzdan jamac mira i stabilnosti na jugoistoku Europe, mi vidimo svoju suradnju s drugim državama u bližem i širem okružju kao model kako trebamo i dalje surađivati. Mi surađujemo u Afganistanu, surađujemo u različitim humanitarnim projektima i projektima koji su vezani za zaštitu od katastrofa. To ste vidjeli kada smo djelovali u zaštiti od požara u BiH, u zaštiti od poplava u BiH, kad smo djelovali također u Crnoj Gori, djelovali smo u Grčkoj, Izraelu, Portugalu, i svugdje. Prema tome, Hrvatska vojska je pouzdan jamac mira i stabilnosti u ovom dijelu Europe. Normalno da Hrvatska vojska će narastati u svojim sposobnostima, da Hrvatska vojska ima svoje ustavne zadaće. Ima i obveze koje je prihvatila u okviru Saveza. Naša zadaća je prije svega odlučna obrana našeg integriteta, teritorijalnog integriteta i suvereniteta, također – zadaća nam je sudjelovanje u obrani saveznika, ali zadaća nam je i sudjelovanje u operacijama potpore miru, odnosno doprinos međunarodnoj  sigurnosti i stabilnosti, kao i pomoć civilnom društvu. I kroz sve te tri misije i zadaće OS RH će izgrađivati značajne sposobnosti. Izgradnja sposobnosti OS RH ne treba nikoga brinuti tko nema zle namjere, jer naše Oružane snage imaju samo dobre namjere i žele surađivati i izgrađivati kooperativni model sigurnosti.“

Na kraju je Lovrić poručio srbijanskom premijeru Vučiću:

„Nema potrebe za zabrinutost. OS RH će izgrađivati svoje sposobnosti sukladno svojim obvezama, sukladno DPR-u, a svak onaj tko želi dobro surađivati s RH i s našim OS – mi ćemo imati širom otvorena vrata.“

Daljnja eskalacija na putu Split-Beograd-Zagreb

Naravno da ovo nije bio i kraj priče, budući su te izjave momentalno te direktno odzvonile i službenim Beogradom. Naime, ako ništa drugo, a ono je N1 televizija regionalni medij – kojeg prati, a na kojem često i gostuje tamošnji ministar vanjskih poslova Ivica Dačić – baš jedna od osoba kojima je čitava ova tema balističkih raketa i regionalne utrke u naoružanju ionako bila aktualna posljednjih dana. Tako, kada se tijekom dana o ovoj verbalnoj eskalaciji za komentar u Splitu priupitalo i Antu Kotromanovića, sada tek tehničkog ministra obrane RH, njegova je u biti poprilično pomirljiva izjava u Beogradu pala na već pripremljen teren pojačane osjetljivosti, te je izgleda zazvučala i dodatno provokativno:

“Drago mi je da se vidi potvrda našeg rada zadnje četiri godine, da smo ojačali Hrvatsku vojsku, Oružane snage, da to vide naši susjedi. Ja ću poručiti Vučiću – nemoj biti nervozan, nemaš razloga biti nervozan, mi sigurno nemamo nikakve neprijateljske namjere prema Srbiji. To je naš susjed, mi je uvažavamo, podupiremo da postane članica EU, ali kao članica NATO-a imamo pravo na vlastitu obranu i razvijati vlastiti sustav, vlastita sredstva jer ja podsjećam da ’91. godine se nije toliko bunio što je JNA bila toliko jaka i napada malu, slabu Hrvatsku vojsku. Prema tome ,mi želimo mir, ovo nije naoružavanje da bi se mi takmičili s njima i da bi prijetili nekome. Naprosto, ovo je cilj sposobnosti NATO-a i želimo do kraja realizirati sve što moramo po tim NATO ciljevima“,

Naime, ubrzo nakon toga, tijekom popodneva, odgovorom na teze Ante Kotromanovića oglasilo se Ministarstvo vanjskih poslova Republike Srbije kratkim priopćenjem, koje prenosimo u cijelosti:

“Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije ocenjuje kao skandaloznu i ratnohuškačku izjavu odlazećeg ministra odbrane Hrvatske Kotromanovića.
U vreme kada se Srbija i njen premijer Aleksandar Vučić, kao i ceo region, zalažu za mir, stabilnost i pomirenje, šokirani smo da ministar odbrane Hrvatske govori o nekontrolisanom naoružavanju, čime se direktno upućuju pretnje Srbiji. Srbija nije ni nervozna ni uplašena, a nadamo se da to neće biti ni Hrvatska kada Srbija preduzme odgovarajuće zaštitne i odbrambene mere“.

Kako je u nas bilo preneseno da je u pitanju osobno odgovor ministra Ivice Dačića, danas u večernjim satima na ovu notu iz Beograda odgovorilo je i Ministarstvo obrane RH, prenoseći uzvratnu poruku ministra Kotromanovića. On se obraća spomenutom ministru Dačiću vrlo osobno, te svojim priopćenjem podiže postojeće napetosti za barem još jednu stepenicu:

“Poštovani gospodine Dačiću,
Iznimno mi je drago da ste vi i vaš premijer shvatili vrijednost zalaganja za mir, u kojem, ako ste zaboravili, živimo već dugi niz godina.  Ipak,  žao mi je što te vrijednosti niste prepoznali i ranije jer bi, vjerojatno, na taj način spasili na desetke tisuće nevinih žrtava. Podsjećam vas da je 4 ratna sukoba (Slovenija, Hrvatska, BIH i Kosovo) inicirala vaša tadašnja Vlada, u kojoj ste i vi i vaš premijer bili visoki dužnosnici. I zato mi je danas osobno drago čuti da se zalažete za mir i stabilnost regije.
Moja izjava nije niti skandalozna niti ratnohušačka. U njoj sam, ako ste pažljivo čitali ili slušali, naglasio da Hrvatska sigurno nema nikakve neprijateljske namjere prema Srbiji, da je uvažavamo kao našeg susjeda i podržavamo da postane članicom Europske unije.
Hrvatska, kao članica NATO-a, ima pravo razvijati vlastiti sustav obrane  i ispunjavati NATO ciljeve sposobnosti za koje se taj Savez zalaže. Upravo vašu izjavu kako, da citiram, ‘Srbija nije ni nervozna ni uplašena, a nadamo se da to neće biti ni Hrvatska kad Srbija poduzme odgovarajuće zaštitne i obrambene mjere’ smatram skandaloznom. Mogu vam samo poručiti da Hrvatska neće biti nervozna i uplašena jer mi nismo takvi. Radujemo se ako smo na bilo koji način pomogli da srpska Vlada odluči izdvajati više sredstava za razvoj vlastite vojske jer je ulaganje u obranu –  ulaganje u vlastitu sigurnost.
Poštovani gospodine Dačiću, naglašavam još jednom, nema nikakvog razloga za nervozu i uplašenost. Hrvatska je, podsjećam, članica Europske unije i NATO-a koji se zalažu za trajni mir. Svoju zemlju dužni smo voditi, a vojsku opremati kako najbolje znamo, uostalom, kao i vi“.

Imajući u vidu način na koji ova tema žari i pali regijom posljednjih mjeseci, teško je zamisliti da ova živopisna prepiska ujedno predstavlja i kraj prepucavanja na temu koja je jednako bolna, koliko i upitno smislena – budući da Hrvatska još stvarno nije ni blizu ikakvim balističkim projektilima. A kako stvari stoje, upitno je da li će se RH tim tipovima opreme u dogledno vrijeme i približiti, u situaciji kada već sam spomen takvih želja u regiji kreira neproporcionalne napetosti koje zasigurno ni u službenome Washingtonu ne stvaraju obrambeno ili vanjskopolitičko veselje.

Posljednjih se mjeseci u Hrvatskoj sve učestalije govori o nabavi raznolike nove borbene tehnike iz Sjedinjenih Američkih Država. Još u proljeće ove godine bilo je vrlo jasno kako se ozbiljno razgovara o dobavi lakih izviđačkih i napadačkih helikoptera Bell OH-58 Kiowa Warrior. U međuvremenu je pitanje donacije ovih letjelica prošlo i fazu odobravanja u Kongresu SAD, te još preostaje samo odlazak “preko bare” ne bi li se odabralo konkretnih 16 letjelica za OS RH. Kako saznajemo, budući se Hrvatska i za ovu donaciju prijavila prva – velika je vjerojatnost da će letjelice biti iz kvote raspoloživih “Wartime Replacement Aircraft” temeljito obnavljanih 2012. godine, kojih je do prošle godine bilo 49 od ukupno raspoloživih 368 armijskih helikoptera OH-58. Pri tome, može se uočiti kako su tu načelno bila ubrojena 23 primjerka koja su unapređivana iz varijante A u varijantu D (A2D), dok se za preostalih 26 primjeraka potrebna kabinska unapređenja u varijanti D radilo iznova (“new metal aircraft”) po cijeni od oko 4 milijuna USD za komad. Postupak spomenutog odabira je navodno planiran za početak studenog ove godine, da bi onda tako odabrane konkretne letjelice bile uvrštene u konačnu verziju ugovora o rečenoj donaciji za Hrvatsku. Dok ovi helikopteri imaju tek ograničenu uporabu na poslovima zaštite i spašavanja (prvenstveno kao izviđači ili platforme za nadzor granice), barem je riječ o letjelicama koje Hrvatskoj nisu u potpunosti logistički strane.

O čemu se još razmišlja?

Vježbovno ispaljivanje M270 MLRS u Južnoj Koreji, ožujak 2015. godine

Na tome tragu, bitno je spornija jedna druga moguća donacija vojne opreme iz arsenala SAD, o kojoj se također sve glasnije govori tijekom najmanje posljednja četiri mjeseca. Riječ je o hrvatskome pribavljanju američkih samohodnih višecijevnih lansera raketa (SVLR) velikog kalibra – konkretno o sustavu M270 MLRS (Multiple Launch Rocket System). Ovo oružje zasnovano na podvozju “M993 Carrier Vehicle” – derivativu gusjeničnog podvozja američkog borbenog vozila M2/3 Bradly, s Cummins dizelskim motorom VTA-903T V8 snage 368 kW (500 ks) koji čitavome sustavu daje maksimalnu brzinu od oko 65 km/h uz akcijski radijus od oko 650 km. Na to podvozje je montiran oružni dio M269 (Launcher Loader Module – LLM), s ukupno 12 cijevi kalibra 227 mm, podijeljenih u dva bloka od po šest cijevi. Osim Sjedinjenih Američkih Država, ovo je oružje danas zastupljeno u opremi oružanih snaga još ukupno 13 država (Bahrein, Egipat, Finska, Francuska, Grčka, Italija, Izrael, Japan, Južna Koreja, Njemačka, Saudijska Arabija, Turska i Velika Britanija), dok su se tri države ovog sustava posljednjih godina riješile iz arsenala (Danska, Nizozemska i Norveška).

Sustav M270 je u stanju ispaljivati lepezu različitih raketa maksimalne dužine od 3,94 metra, gdje se u javnim izvorima spominje njihova jedinstvena bojeva punjenja (M26, M31), razna kasetna punjenja (XM29, M30, AT2), kemijska punjenja (XM135), ali i napredne projektile – posebice kod nas u medijima naročito istaknuti M39 Army Tactical Missile System (ATACMS). Upravo je za njih Jutarnji list posebno spomenuo: “Ministarstvo obrane nabavilo bi nekoliko balističkih raketa dometa 300 kilometara“, bez da se u istome navratu navede i činjenica da je prije nekoliko godina Finska svoju zalihu od oko 70 takvih taktički raketa tipa M39 Block 1A (MGM-168) ukupno platila 132 milijuna USD američkoj tvrtki Lockheed Martin. Pa ipak, u istom je navratu spomenuto kako bi željenih 16 lansera za Hrvatsku samo njih nekoliko bilo u varijanti sposobnoj za ispaljivanje takvih balističkih raketa (barem M270 IPDS ili M270 A1), dok bi preostatak onda vjerojatno bio u osnovnoj varijanti M270 (koja je iz operativne službe u SAD povućena 2012. godine).

Lockheed Martin MGM-140 ATACMS pokraj kompleta standardnih raketa

Dok su mediji već požurili i gotovo pa uvrstili ovo oružje u arsenal OS RH, portal Obris.org je tu pronašao razloga za oklijevanje. Naime, kako saznajemo, sustav M270 – kojeg se u SAD posljednjih godina baš i ne koristi – nije bio predmetom neke američke ponude, već je to oružje za kojim je baš Hrvatska izrazila želju, i onda na tu temu pokrenula razgovore. O tome se također početkom studenog ove godine očekuju posebni razgovori u SAD, na kojima bi tek trebalo ustanoviti dostupnost ovih oružja, njihovo potencijalno stanje i opseg radova potrebnih za njihovo dovođenje u stanje za potencijalno doniranje. Time je svaka potencijalna nabava sustava M270 iz SAD zapravo još na vrlo dugome štapu – a ako i bude moguća, ona nipošto nije nešto neposredno predstojeće (recimo, kao posao s helikopterima Bell OH-58).

Domaća rodbina sustava M270

Postrojba M270 MLRS na paljbenom položaju

Kad se na ovim prostorima spominje višecijevne raketne lansere velikog kalibra, teško je iz priče izuzeti famozni sustav Orkan, odnosno oružje jugoslavenske oznake M-87 Orkan. Dok je razvoj američkog M270 krenuo 1977. godine, njegova je proizvodnja započela 1981. s prvim sustavima primljenim u službu 31. ožujka 1983. godine. Masovnija proizvodnja je započeta 1989. godine, i okončana 2003. godine – isporukom izvozne kvote za Egipat. Od provedenih unapređenja treba posebno spomenuti tip M270A1 iz 2005. godine, kojim je sustavu dodana sposobnost korištenja naprednih raketnih projektila. Samo nekoliko godina nakon SAD, i Jugoslavija je ušla u avanturu razvoja višecijevnog bacača raketa velikog kalibra.

M-87 Orkan

SFRJ je u razvoj usporedivog sustava krenula 1980. godine, kroz vojnu suradnju s Irakom. Do 1985. su bila dovršena ispitivanja prototipova u Jugoslaviji, a do rujna 1987. i ispitivanja u Iraku, nakon čega je 1989. započela i polagana isporuka VBR-a M-87 Orkan korisnicima. Orkan je otpočetka bio zasnovan na četveroosovinskome vozilu s kotačima (FAP 3232 BDS/A), dok je borbeni dio obuhvaćao lanser kalibra 262mm, s 12 cijevi podijeljenih u dva modula od po šest cijevi. Rakete za ovo oružje, nazvane R-262 M87, razvijene su samo u varijantama s kasetnim punjenjima (288 manjih rasprskavajućih bombica ili 24 protuoklopne mine). Dok su se vozila radila u tvornici “FAP” u Priboju, oružni dio je proizvodilo “Bratstvo” iz Novog Travnika, a rakete – “UNIS-PRETIS” iz Vogošća. Ukupnog sustava M-87 Orkan i teretnih vozila FAP 3232 ukupno je proizvedeno manje od dvadeset komada – od toga je Iraku isporučeno njih 9 (5 prototipnih sustava i 4 serijska u okviru jedne bitnice oružja iračkog naziva “Ababil-50”), dok je u Jugoslaviji navodno ostalo ukupno 8 lansera i dva zapovjedna vozila u Travniku, te još jedan prototip u Zadru (koji je onda završio u Kninu i tzv. “RSK”, od kuda je njime 1995. gađan Zagreb).

I, dok nije sporno kako su vlasti u Beogradu s polaganim uvođenjem u operativnu uporabu sustava M-87 Orkan dobile jedno za svoje vrijeme relativno moderno i mobilno oružno sredstvo, bitno su više upitna neka druga svojstva koja su se pripisivala toj novoj igrački u lepezi naoružanja JNA. Naime, na Orkan se tada gledalo kao na strateško sredstvo, namijenjeno vatrenoj podršci postrojbi veličine korpusa i armija – sa zadacima neutralizacije raznolikih ciljeva (“od žive sile do oklopnih borbenih vozila“), te protuoklopnog zaprečavanja, uz mogućnost relativno brze promjene vatrenih položaja. Dapače, za M-87 se navodno držalo kako svojim djelovanjima može postizati i određene učinke strateškog odvraćanja – rubno usporedive sa strateškim djelovanjima bitno ozbiljnijih sustava kemijskog ili nuklearnog oružja.

Bombardiranje Zagreba 2. svibnja 1995. godine, Zrinjevac

Upravo ovaj koncept “strateškog strašitelja za male i siromašne” vjerojatno se krio iza odluke o bombardiranju Zagreba u svibnju 1995. godine, kada se kasetnim punjenjima djelovalo po gradu, a za osvetu nakon uspješnog provođenja hrvatske operacije Bljesak. Iako su dovela do više ljudskih žrtava, te zagađenja centra Zagreba poznatim “zvončićima”, ta djelovanja baš nikoga ni od čega nisu niti omela, a još manje odvratila – tako da je ovdje jasno u praksi propala i svaka fama o ikakvom kapacitetu strateškog odvraćanja kojeg bi imali ovakvi sustavi.

Tako je baš Hrvatska na vlastitoj koži 1995. godine ustanovila da strateško odvraćanje VBR-om ne radi. Jednako tako, nije neka posebna tajna da je jednako loše rezultate imalo i strateško odvraćanje balističkim projektilima naoružanim bojevim glavama s više stotina kila eksploziva – recimo, u slučaju Londona, kojeg se raketama V-2 gađalo od rujna 1944. do proljeća 1945. godine.

Bajka se nastavlja

Sustav M270 MLRS

U svjetlu ove konstatacije o “strateškom odvraćanju” višecijevnim bacačima raketa velikog kalibra, zanimljivo je vidjeti razloge koje za hrvatsku kupovinu sustava M270 navodi Jutarnji list 13. listopada ove godine:

“Nekoliko je razloga za nabavu ovog suvremenog raketnog lansera. Naši nam sugovornici prije svega tvrde da je riječ o sredstvu odvraćanja. Naime, Hrvatska vojska stekla bi sposobnost strateškog raketnog udara u dubinu neprijateljskog teritorija i na taj način stekla kvalitetnu sposobnost odvraćanja neprijateljskih napada. Nadalje, njime će se zamijeniti postojeći VBR sustavi koje koriste Oružane snage. Riječ je o sustavima “Oganj” i “Plamen” ruske proizvodnje koji su naslijeđeni od bivše JNA i većina ih je neispravna. MLRS270 je standardni NATO-ov višecijevni raketni sustav, što je na tragu politike MORH-a i Glavnog stožera o zamjeni sustava ruske proizvodnje sustavima zapadnog porijekla“.

Lansiranje balističkog projektila iz sustava M270

I eto, dok bi se za dva od ukupno tri navedena razloga za kupovinu: za (3) prelazak na zapadne oružne sustave, ili (2) zamjenu dotrajalog naoružanja jugoslavenskog podrijetla još i moglo diskutirati o smislu – teško da može biti ozbiljnoga razgovora o glavnome razlogu nabave, koji je upravo već spomenuta (1) “sposobnost odvraćanja neprijateljskih napada“, i to izvođenjem “strateških raketnih udara u dubinu neprijateljskog teritorija“. Kako je tu riječ baš o naprednim projektilima ATACMS, navodnog dometa do 300 kilometara, onda je to ujedno i udaljenost od nekog sigurnog vatrenog položaja u Hrvatskoj do planirane “dubine neprijateljskog teritorija“. Time je i čitava tema nabave M270 postavljena vrlo regionalno, gdje ostaje samo spekulirati je li u vidu bio raketni napad na Srbiju (gdje se s istoka hrvatske može gađati Kruševac, Gornji Milanovac ili Novi Pazar), na Mađarsku (gdje su u dometu komotno Kečkemet i Budimpešta), ili je ipak zanimljivija Austrija (Beč, Linz, pa i Salzburg) ili Italija (gdje se s Visa dosegne i Rim te Napulj). A već i prije početka takvih raketaških mokrih snova, jasno je kako bi to “strateško odvraćanje” završilo – baš jednako kao što je završilo i svako drugo strateško odvraćanje inferiornim sredstvima, oružjem koje je neugodno, ali koje sa sobom ne nosi onu finalnu stravu općeg istrebljenja svojstvenog nuklearnim, biološkim i kemijskim borbenim sredstvima. Kada tu činjenicu imamo u vidu, bitno je teže opravdati kupovinu ili ugovorenu donaciju sustava M270 za Hrvatsku, jednako kao što gotovo pa da nema ni jednog razloga zašto bi se za milijunske iznose US dolara tom sustavu još potencijalno dodavalo i spomenute ATACMS rakete.

VBR M-77 Oganj kalibra 128 mm

Dapače, jednako su klimava i ostala dva navedena opravdanja ove kupovine. Naime, dok se načelno može pozdraviti (3) općeniti prelazak na zapadne sustave naoružanja – taj je trend posebno jasan kod oružnih sustava koji su podrijetlom iz Ruske Federacije, te za koje mi nemamo sposobnosti remonta ili proizvodnje streljiva. No, ovakva je promjena vrlo upitna u slučaju kada postojeća oružja koja znamo održavati i remontirati zamjenjujemo uvoznima koja nam predstavljaju logističku nepoznanicu. A upravo je takav slučaj po pitanju VBR-a, gdje je Hrvatska danas djelomično opremljena oružjima koja su globalno izuzetno česta, dok je preostatak tu naslijeđe jugoslavenske vojne industrije – stari sustavi s kojima barem znamo baratati, i za koje se RH godinama međunarodno hvalila sposobnošću vlastite proizvodnje streljiva. Za razliku od postojećeg naoružanja, M270 nam je logistički stran u svim svojim segmentima – vozilo je temeljito drugačije od svega što imamo, oružje dodaje teret logistici još jednim kalibrom bez presedana, dok njegova napredna streljiva jasno nadilaze tragično ograničene sfere tehnoloških sposobnosti Hrvatske. Što se tiče (2) navodne dotrajalosti postojećih sustava višecijevnih bacača raketa u OS RH, točno je da su oni djelomično dio arsenala bivše SFRJ, a bazirani su i na jako starim vozilima. No, da je tu u pitanju baš tako akutna bolna točka, možda bi tom problemu bilo spomena i prije ovoga ljeta – recimo, u okviru “Dugoročnog plana razvoja OS RH 2015- 2024.”, gdje se tematika materijalne obnove kopnenih snaga OS RH razmatra posebno detaljno. No, kako ondje uz navođenje više problematičnih tipova opreme HKoV, koju uskoro treba remontirati ili mijenjati, nema ni traga spominjanju dotrajalih VBR-a – usudit ćemo se konstatirati kako je i taj razlog za dobavu M270 zapravo upitan u praksi.

Koja je uopće svrha predstojećih nabava?

I tako, kada smo ustanovili koliko su prazna i besmislena sva tri javno izrečena razloga kojima bi se opravdala nabava sustava M270 za Hrvatsku, ostaje pitanje zašto bi se u takav postupak uopće razmišljalo ići?

Gazela GAMA u doba SFRJ

Od pojedinih zlobnika već se moglo čuti kako se tu ne radi o hrvatskoj potrebi za strateškim oružjem, nego tek o hrvatskome nedostatku ideja i strateškog promišljanja obrane. Po njima, postojeću idejnu prazninu tu se zapravo popunjava podgrijavanjem starih SFRJ koncepata i planova obrane – gdje nebom lete zrakoplovi MiG-21 i helikopteri Mi-8 raznih varijanti, a američki Bell Kiowa tek nadomjestak za hrvatski manjak helikoptera Aerospatiale Gazela (gdje OH-58 Kiowa ujedinjuje taktičke sposobnosti Gazela varijanti HERA i GAMA), M270 zauzima mjesto M-87 Orkana i taktičkih balističkih sposobnosti sustava 9K52 Luna, a okosnicu mornaričkih snaga normalno da čine raketne topovnjače s raketama RBS-15 (iako je koncept tih plovnih jedinica temeljito suštinski zastario još 1991. godine).

Da stvari ne bile svođene na tako niske grane – očigledno je sa službenih visina potrebno bitno više javnog obrazlaganja predstojećih vojnih nabava, kojima bi hrvatskim poreznim obveznicima bilo jasno prikazano što se želi pribavljati, kako, za koliko novaca, ali posebice i zašto!!! Umjesto toga, posljednje se vrijeme vidi tek manjak komunikacije s javnošću po pitanju nabavnih planova (izvještaja za 2015. i planova za 2016. godinu), odstupanje od planova razvoja OS RH javno prihvaćenih u novijim strateškim dokumentima (gdje DPR ne predviđa ništa nalik na M270), te svojevrsno informativno oslanjanje na curenja neprovjerenih podataka u pojedine medije – što zajedno predstavlja vrlo lošu osnovu za ustrojavanje suvislog obrambenog sustava kakvog Republika Hrvatska stvarno treba za bližu i dalju budućnost.